SVEUČILIŠTE U SPLITU

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET

FILOZOFSKO-TEOLOŠKI STUDIJ

PRIKAZ KNJIGE

“FILOZOFIJA ZA ŽIVOT I OSTALE OPASNE SITUACIJE”

autora Julesa Evansa

LOVRE JURAGA

SPLIT, 2017.
1. UVOD
U moderno vrijeme, jedne od najpopularnijih knjiga koje se nude u knjižarama su
knjige za samopomoć. Knjiga “Filozofija za život i ostale opasne situacije” autora Julesa
Evansa jedna je od takvih. Ipak, ona se razlikuje od ostalih zato što autor temelj za
samopomoć pokušava pronaći u djelima poznatih antičkih filozofa – Sokrata, Platona,
Aristotela, Seneke, Epikteta. Sam koncept knjige zamišljen je kao radni dan na nekom
sveučilištu. Tako je ona podijeljena na jutarnje predavanje, ručak, popodnevna
predavanja i izvannastavne aktivnosti. Knjiga je pisana u klasičnom američkom stilu
knjiga za samopomoć. Obiluje brojnim pripovijedanjima, digresijama iz osobnog života
autora i primjerima. Autor aktualne probleme iz osobnog i društvenog života dovodi u
dijalog s filozofima antike te pokušava u njihovoj filozofiji pronaći odgovor na razne
probleme koji se tiču pojedinca i društva u 21. stoljeću.

2. SAŽETI PRIKAZ DJELA

Svoje pripovijedanje autor započinje osobnim iskustvom psihičkih smetnji s
kojima se susreo tijekom studija i nakon studija. Pomoć za svoje probleme odlučio je
potražiti na kognitivno-bihevioralnoj terapiji (KBT). Ideje i tehnike koje ta terapija koristi
učinile su mu se poznate, a u razgovoru sa začetnicima KBT-a potvrdio je da te ideje
korijen imaju u antičkoj filozofiji. Temeljnu tvrdnju koja je osnivače KBT-a potakla na
izradu “ABC” modela emocija izrekao je stoički filozof Epiktet: “Ljude ne uznemiravaju
stvari, nego način na koji ih opažaju”. “ABC” model emocija na kojemu se temelji KBT
sastoji se od tri komponente: određenog događaja (A), tumačenja događaja (B) i
emocionalne reakcije sukladne našem tumačenju (C). O sličnom modelu govori i Sokrat
koji svoju filozofiju nije smatrao samo teorijom, već ponajprije praksom. Vjerovao je da
filozofija mijenja život. On je svojom “uličnom filozofijom” pokušao u razgovoru poučiti
sugrađane da je filozofija medicina za dušu. Sokratov primjer, smatra Evans, trebao bi i
ljude 21. stoljeća potaknuti da filozofiju provedu u život. “Ulična filozofija” već je uzela
maha u novije vrijeme pa se tako diljem svijeta pojavljuju filozofski kafići i pubovi i

1
različita društva koja žele filozofiju antike provesti u svakodnevnom životu. Na taj se
način filozofija približava radničkoj klasi i ljudima koji nisu akademski obrazovani.

Prvi filozof s kojim se susrećemo je Epiktet. On pripada stoičkoj školi i autor

smatra da se iz njegove filozofije možemo naučiti kontroli. Epiktet je bio rob, a njegov
mu je vlasnik dopustio da uči filozofiju kod najpoznatijeg stoika njegovog vremena,
Muzonija Rufa. Mučan život doveo ga je do ideje da razmotri koje stvari može, a koje ne
može kontrolirati. Tako Epiktet donosi dugi popis stvari koje ne može kontrolirati (tijelo,
vlasništvo, ugled, prijatelje...), a može kontrolirati jednu važnu stvar: svoja vjerovanja.
Evans smatra da takav stav može pomoći modernom čovjeku i za to donosi primjer
vojnikinje Rhonde koja je bila zarobljena i silovana. To joj nije ostavilo psihičke
posljedice (PTSP) jer je znala da ružne stvari koje su se dogodile nisu pod njenom
kontrolom. U našoj je kontroli samo način na koje te stvari prihvaćamo. Stoička filozofija
poput ove bila je inspiracija da se u američkoj vojsci uvedu specijalne škole koje uče
vojnike tehnikama preživljavanja u teškim situacijama poput zarobljeništva i sl. Stoičku
filozofiju u život je provodio rimski car Marko Aurelije čiji je dnevnik (Misli, Samome
sebi) dobar primjer provođenja filozofije u život. Stoicizam može biti odlična motivacija
za askezu i napredak u duhovnom, ali i tjelesnom (sportskom) životu. Seneka nas uči
nešto drugačije: upravljati svojim očekivanjima. On smatra da su osnovna zabluda naša
preoptimistična očekivanja. Ona nas dovode do frustracija. Ako snizimo svoja očekivanja
od drugih ljudi, neće nam se dogoditi da nas njihovi postupci razgnjeve. Ovdje Evans
donosi primjere vojnika i vatrogasca koji kažu da oni moraju očekivati patnju, bol i
opasnosti pa u konačnici i (junačku) smrt jer je to dio njihovog života.

“Popodnevno predavanje” je u nešto opuštenijem ritmu. Ono započinje

Epikurovom filozofijom i umijećem uživanja u trenutku. U Epikurovo doba, a i dan
danas epikurizam se povezivao i povezuje se sa osjetilnim užicima, ali Epikurova
filozofija bila je nešto drugačije. Epikur nas uči uživanju u duhovnim užicima, a ne
sjetilnim te uživanju u trenutku. Epikurejci su uživali baveći se znanošću i leškareći u
svom “Vrtu”, kako se zvala njihova škola nedaleko od Atene. Osnova Epikurove

2
filozofije je u preispitivanju želja i razlučivanju onoga što nam je potrebno od onoga što
nam nije potrebno. Također, potiče nas da živimo sretno u sadašnjem trenutku. Epikurov
učenik Lukrecije opisuje atomističku prirodu univerzuma – upravljanu zakonima
mehanike koju uopće ne zanima kako mi živimo. Želi reći da ne trebamo biti opterećeni
strahom od smrti i božanske kazne jer je ionako sve ispunjeno ništavilom. Čak i u bolesti
i patnji, ako se usredotočimo na sadašnji trenutak, možemo uživati u život. U Velikoj
Britaniji nedavno se rodila ideja o mjerenju indeksa sreće. Ipak, to donosi mnoga pitanja.
Kako se uopće može izmjeriti sreća čitavog naroda? Jeli sreća najvažnija u životu i jeli
ona može biti sama sebi svrha?

Slijedeće poglavlje bavi se filozofima čije je središte istraživanja priroda. Filozofi

jonske škole (Tales, Anaksimen, Anaksimandar...) bavili su se istraživanjem prirode i
svemira – fizikom, ali su smatrali da je to povezano s našim načinom života – etikom.
Heraklit prvi spominje Univerzalni zakon prirode ili Logos kojeg ljudi moraju spoznati
razvijajući plamen svoje svijesti. To je po Heraklitu razlog našeg postojanja. Promišljanje
o svemiru može nam pomoći da sagledamo naše svakodnevne brige kao male i nevažne.
Promatranje kozmosa stavlja nas u stanje čuđenja i strahopoštovanja te umiruje naš ego.
Današnja fizika je nešto sasvim drugo. U modernom vremenu, ljudi misle da im znanost
može dati odgovore na sva pitanja. Hawking proglašava filozofiju mrtvom, a za najveću
vrijednost drži opstanak vrste. Moderni fizičari nude nam brojne odgovore na pitanje
kako smo nastali, ali ipak ne mogu ponuditi odgovor na pitanje o našem smislu, Logosu,
odnosno zašto smo ovdje. Neke eksperimentalne znanosti donose razne teorije o nastanku
svijesti bez da dodiruju ikakva objašnjenja koja bi se ticala duhovne dimenzije čovjeka.
Autor na koncu ipak zaključuje da mora postojati dijalog između humanističkih i
prirodnih znanosti jer do konačnog odgovora o pitanju ljudske svijesti pa i konačnog
smisla života još uvijek nismo došli. Od Pitagore i njegovih učenika možemo se naučiti
nekoj vrsti autosugestije u smislu ponavljanja određenih maksima koje smatramo
vrijednima u svom životu. Dakle, trebali bi ponavljati u sebi one tvrdnje za koje bismo
željeli da se ostvare u našem životu. Ipak, vidimo da tome nije uvijek tako jer možemo

3
utjecati samo na onaj dio našeg mozga koji funkcionira automatski. To bi se moglo
nazvati i dragovoljno, odnosno svjesno “ispiranje mozga”. Na neki način, već smo od
djetinjstva izloženi nesvjesnom “ispiranju mozga” kroz utjecaj medija, društva, raznih
politika itd., ali na ovaj autosugestivni način sami biramo na što ćemo se navikavati. U
slijedećem dijelu autor donosi priču o skepticima koji su neki način vrlo kontradiktorni.
U pokušaju destrukcije svih postojećih normi, stvaraju pokrete koji imaju sva obilježja
religije, osim odnosa prema transcendentalnom. Bore se npr. protiv ustroja i djelovanja
Katoličke Crkve, a u svojim zajednicama djeluju slično kao i ona. Njihova se okupljanja
doslovno pretvaraju u obrede. Moglo bi se reći da su skeptični prema svemu, osmi prema
skepticizmu.

Posljednji dio knjige bavi se primjenom filozofije kao političkog sustava. Jedan
pokret u Velikoj Britaniji pokušao je primijeniti Diogenovu ciničku filozofiju kako bi se
suprotstavio modernom kapitalističkom i konzumerističkom svijetu. Njihov sustav
mogao bi se nazvati i anarhija jer u potpunosti žele srušiti društveni poredak. Na kraju
autor zaključuje da takav život dugoročno ipak nije moguć. Druga skupina ljudi u Velikoj
Britaniji pokušala je, inspirirana Platonovom Državom, u privatnim školama odgajati
moderne filozofe. To ne bi bili samo filozofi, nego svojevrsni vođe. Njihova je ideja
propala nakon što se razotkrilo da su djeca odgajana u njihovim školama trpila razna
zlostavljanja od strane “učitelja”. Svaki veliki vođa trebao bi nasljedovati neke junake iz
povijesti, a za to bi od koristi mogli biti Plutarhovi Usporedni životopisi. Čitanje
životopisa velikih povijesnih junaka potiče nas da svoj život oblikujemo po njima pa čak
i da se s njima natječemo. Na koncu, autor se pita može li politika nametnuti jednu
filozofiju određenom društvu. Utjecajem kršćanstva dugo je bila prihvaćana Aristotelova
filozofija, ali ne poštuju svi ljudi jednake vrijednosti. Umjesto filozofima i klericima,
današnje društvo više vjeruje znanstvenicima i psiholozima pa se tako na društvo
pokušava primijeniti pozitivna psihologija. Odgovor na pitanje o smislu života i sreći
neće nam dati ni empirijska znanost ni društveni sustav, već svatko bira za sebe.
Autorovo pripovijedanje završava temom smrti. Svaka filozofija smrt doživljava

4
različito, ovisno o vrijednostima koje su za života držali važnim. Također, autor smatra
da postoje “bolje” i “gore” smrti, a to uglavnom ovisi o tome koliko je osoba spremna
prihvatiti smrt. Nakon toga postavlja i pitanje jeli samoubojstvo grijeh. Kada govori što
slijedi nakon smrti, polazi od osobnog mističnog iskustva koje je doživio nakon nesreće u
planini te je spoznao vrijednost “duhovnog bogatstva koje nosimo u sebi”. Ipak, ostaje
neodlučan po pitanju kome bi pripisao zaslugu za to svoje iskustvo.

3. ZAKLJUČAK
Svaka knjiga za samopomoć ostavlja nakon čitanja na čitatelja dojam općeg
oduševljenja ili općeg razočarenja. Osobno sam skeptičan prema knjigama za
samopomoć jer smatram da nude jednostavna i jeftina rješenja za složene životne
situacije. Ipak, ova je malo drugačija što se otkriva već u samom naslovu: Filozofija za
život i ostale opasne situacije. Iako to u naslovu možda stoji u satiričnom smislu, ipak
pokazuje da autor život shvaća kao opasnu situaciju, a za opasnu situaciju ne donose se
jednostavna rješenja. Zato autor poseže u bogatu tradiciju antičkih filozofija te donosi
neke nove spoznaje o drevnim filozofima i filozofijama koje nismo imali prilike spoznati
u klasičnoj (akademskoj) filozofiji. Pokazuje da drevne filozofije nisu samo stvar
prošlosti i mrtvo slovo na papiru već itekako primjenjive u životu. Te su filozofije i
nastale kao plod poprilično zanimljivih života određenih filozofa, a svoju primjenu nalaze
i u današnjem vremenu. U knjizi autor donosi razno-razne ideje nastale na temelju
drevnih filozofija u sudaru s modernim ljudima i pokretima koje osnivanju. Autor nikada
ne govori čitatelju kojoj se ideji treba prikloniti i primijeniti je u svom životu, već
ostavlja to ostavlja na izbor čitatelju.