BOSNA 18 ST.

Hazim Šabanović (Bosanski pašaluk):

Bosansko krajište: U proljeće 1448 godine, Osmanlije su ponovo upale u Bosnu, podjeljeni u
dvije grupe, pljačkali su po oblastima hercega Stjepana, kojem su tada spalili trg Drijeva i
oduzeli Hodidjed. 19.7. 1453 godine spominje se Krajišnik gospodarev... na Bosanskom krajištu
1455 izvršen je popis Vilajeta Hodidjeda i iste godine spominje se prvi put vojvoda Vrhbosne.
Na osnovu toga jasno je da su Osmanlije prije 1448, a svakako prije 1453 godine u
zaposjednutom dijelu Bosne obrazovali jednu svoju upravnu jedinicu koja se u spomenutom
domaćem izvoru iz 1453 godine naziva Bosasanko krajište, dok se u najstarijem poznatom
Osmanskom popisu iz 1455 naziva Vilajet Hodidjed i Vilajet Sarajvosi. Iz spomenutog popisa se
jasno vidi da Osmanlije nisu likvidirale u potpunosti domaći feudalizam niti su zaveli timarsko-
spahijski sistem. Neka mjesta držali su Pavlovići, stari gospodari Vrhbosne. Teritorijalno jezgro
Bosasnkog krajišta ili vilajeta sačinjavao je prvobitno taj grad sa bližom okolinom. Stoga se
vjerovatno ovaj vilajet prvobitno nazivao Vilajet Hodidjed, po glavnoj utvrdi u tome kraju.
Bosasnko krajište rasprostiralo se preko cijele župe Vrhbosne. Većina sela koja su bila u vlasti
Pavlovića nalazila su se u maloj župi Tilavi, pa su valjda stoga i ostala sela koja su držali
Pavlovići uvrštena u popis 1455 u nahiju Tilavu. Prema tome popisu ova nahija je imala 40 sela.
Godišnji tribut koji su za ta sela plaćali Pavlovići Osmanlijama za ta sela spadao je u has Isa beg
Ishakovića. U isti has spadalo je tada još pet drugih naseljenih sela i sedam pustih mezri
bosanskog krajišta. Sva ostal sela i mezre u Bosasnkom krajištu spadala su 1455 g. U timare
posjeda Hodidjed. Timari su obuhvatali 36 naseljenih sela i 4 puste mezre. Na osnovu toga može
se zaključiti da je Bosasnko krajište tada zapremalo cijelo Sarajevsko polje i sve okolne
planinske predjele koje je i kasnije obuhvatala Sarajevska nahija i Vrhbosna. Sa padom
despotovine Osmanske čete su iz Vrhbosne počele provaljivati i u oblast Bosasnkog kralja i u
zemlje Hercegvoine. 18.11 1459 Osmanlije su spalile manastir Mileševo u zemlji Hercegovoj i
uznemirili su čitavu oblast do Dubrovačke granice. ubrzo poslje toga došao je pod njihovu vlast i
Višegrad koji je već početkom 1462 imao svog kadiju. Možda je već tada bio obrazovan i
poseban vilajet Višegrad u zemlji Pavlovića. Osmanlije su zauzele i područja Romanije prije
pohoda sultana. Bosanskim krajištem upravljale su vojvode skopskog krajišta Isa beg Ishakovića
sa širim ovlaštenjima vojne prirode. Prvi put se vojvoda u Vrhbosni spominje 1455 godine,
sjedište mu je bilo u Hodidjedu glavnoj tvrđavi ili u Vrhbosni. 1461/2 pod imenom kasaba
Sarajvosi, a drugi put 1469 pod imenom trgovište. Isa beg Ishaković kojeg su Dubrovčani 1457
godine smatrali pravim gospodarem Bosne, često je boravio u Vrhbosni, 1457 godine pristupio je
podizanju svojih zadužbina kojima je uddario temelj današnjem glavnom gradu Bosne.

Hercegovački sandžak: Stanje u Hercegovini poslje Osmanskog napada iz 1463 godine stvoreno
je oslobodilačkom akcijom Hercega i njegovih sinova. To nije bilo dugog vijeka. Osmanlije su
iskoristile ponovne svađe u njegovoj kući i odlučile da osvajanjem njegovih oblasti nadoknade
štetu za gubitke u Sjevernoj Bosni. 1465 preduzeli su novu ofanzivu protiv Hercegovine. Što je
ustvari bio nastavak akcije iz 1463 g. Osmanska vojska pod zapovjedništvom Bosanskog
sandžakbega Isa beg Ishakovića i njegovih vojvoda Ismaila i Ahmeda, provalila je u julu 1465
godine u Hercegovu zemlju i uspjela da brzo prodrre do Dubrovačke granice. Već 12.9.1465
sjedio je Osmanski subaša u Lugu, Ljubomiru, Popovu, Žurovićima i Pocrnju, koji su istog
mjeseca bili Jurisdictio Turcorum. Ključ je osvojio Ahmed vojvoda poslje 3.6. 1466 a prije maja
1468 godine, poslje 3.6. 1466 godine pao je i stari prijestolni grad Blagaj sa sjevernom
Hercegovinom. Nakon toga držao je Vlatko, posljednji herceg od Sv. Save u svojoj vlasti, osim
Novog i Risna u Dračevici jedan uzan i prilično neobrađen pojas zemljišta od Boke do ušća
Neretve. Ostali dio njegove očevine ukoliko je nisu bili pritisli Osmanlije držali su knez
Vladislav, Mlečani i Mađari. Dakle tokom ljeta 1465 godine pali su Hercegovi gradovi na istoku
i u Podrinju. U septembru iste godine bili su u njihovim rukama Lug, Ljubomir, Popovo,
Žurovići i Pocrnje, oktobra Uskoplje i Bijela u novembru Vrsinje, Gacko i Kuti. Prije Decembra
te godine zauzeli su i Cernicu. Sljedeće godine držali su još Korita Banjane i Riđane, a 1467
godine bili su gospodari Trebinja. Posljee 3.6. 1466 osvojili su Blagaj, a prije 1468 i Ključ.
Zemlje i gradove koje su oduzimali od Hercega Stjepana i njegovih sinova od početka svoje
ofanzive do početka 1470 godine Osmanlije su pretvorile u jedan vilajet kojeg su pripojile
bosanskom sandžaku. Početkom 1470 godine osnovan je od osvojene teritorije u Hercegovini
psoeban Hercegovački sandžak. Prvi put se hercegovački sandžak spominje u jednoj vijesti od
kraja februara 1470 godine Istovremeno se u Dubrovačkim izvorima spominje i Hamza beg kao
hercegovački sandžakbeg sa sjedištem u Foči. Hercegovački sandžak osvnoav je 16.1. 1470
godine. Osmanlije su zauzele Počitelj, koje se predao Hamza begu nešto poslje 20.9. 1471
godine do 1475 godine Osmanlije su posjele sve gradove u unutrašnjosti Hercegovine te
Ljubuški u Neretvanskoj krajini i Rog na sjeveru. Početkom 1482 godine predao se i Novi bil oje
završeno Osmansko osvajanje Hercegovine. Zvanično sjedište sandžakbegova Hercegovačkog
sandžaka bil oje u Foči od osnivanja ovog sandžaka do 1572 samo su Hercegovački namjensici u
prvoj polovini 16 stoljeća često boravili u Mostaru. Mostar se prvi put spominje 6.6. 1522
godine.Lašvanova hronika spominje Mostarskog pašu pod Jajcem 1525 godine. To potvrđuje i
branilac Jajca Krsto Frankopan, spominjući u svome izvještaju od 24.6. 1525 godine
Hercegovačkog sandžakbega. Četri godine kasnije spominje se Mostarski paša koji je
zapovjedao Hercegovačkim trupama pri prvoj opsadi Beča 1529 godine, ali je pored svega toga
sasvim sigurno da je i tada kao i kasnije sve do 1572 godine glavni grad Hercegovačkog
sandžaka i sjedište njegovog sandžakbega bila Foča. To se vidi iz niza pisama koja su u to doba
pisali Hercegovački namjensici Dubrovačkoj republici iz Foče. Od 1572 do 1833 godine
zvanično sjedište Hercegovačkog sandžakbega bilo je u Pljevlju. Hercegovački sandžak bio je od
svog osnivanja do 1580 godine u sastavu Rumelijskog ejaltea, onda je ušao u sastav Bosanskog
ejaleta i tu ostao do 1833 godine. Često puta je u 17 st. Dodjeljivan kao arapluk bosanskim
beglerbezima i defterdarima.

Obnavljane Bosanskog kraljevstva: Zbog Ugarskih pozicija na Sjeveru Bosne, Osmanlije nisu
mogle biti sigurne ni na teritoriji koju su držali. Sima Ćirković u svojoj studiji Vlastela i kraljevi
u Bosni poslje 1463 godine navodi ad je preživjela Bosanska vlastela uglavnom sitni plemići
bila nezadovoljna Omsanskom okupacijom pa je preduzimala izvjesne akcije za ponovnu
uspostavu bosanskog kraljevstva. Tako je još prije 12.8. 1463 godine grupa bosanskih plemića
izašla pred Mletački senat i molila za pomoć i podršku za oslobođenje Bosanskog kraljevstva. Ta
grupa je u ime svoje i ostalih plemića izjavila da ni ti plemići ni svi stanovnici kraljevstva neće
nikada drugu vladu osim Mletačku, a ako je ne dobiju potčiniće se Osmanlijamaa. Oni su još
tražili da Mlečani pošalju poslanike hercegu Sv. Save i drugim gospodarima onih zemalja,
svakako u cilju obezbjeđivanja pomoći. To poslanstvo bilo je sastavljeno od emigranata koji su
izbjegli iz Bosne ili je predstavljalo grupu odvažne vlastele koja je krneula iz zemlje da izvrši
ovu misiju. U svakom slučaju , neposredna je njihova veza sa zemljom, ostalom bosanskom
vlastelom i čitavim stanovništvom u čije su ime istupili u Veneciji. Premda nije urodila plodom,
ova akcija jasno govori o situaciji i raspoloženju u Bosni poslje njenog pada 1463 godine i o
pokušajima za oslobođenje. osmanlije su zbog toga pribjegle jednoj mjeri koja je jedinstvena u
povijesti njihovih osvajanja. Da bi kod Bošnjaka stvorili iluziju da se obnavlja Bosanska država i
uspostavili kakav- takav koridor između svojih i Ugarskih posjeda u Bosni. Osmanlije su krajem
1465 predali Sjeverne dijelove Bosanskog sandžaka na upravu članu dinastije Kotromanića
Matiji, sinu svoga štićenika i pretedenta na prijestolje Radivoja, postavili su ga kraljem Bosne.
Oblast obnovljenog Bosanskog kraljevstva sterala se od Lašve na Sjever do područja Ugarskih
banova,a sastojal se od 6 gradova i njihovih područja. Rezidencija krlajeva bila je po svoj prilici
u Vranduku. On je tu imao svoju vlastelu i ekonomski imunitet na svome području, tako da u
njegovoj oblasti nije bilo dvovlašće, niti su tu djelovale ikakve druge Osmanske vlasti. Bosanski
kralj, sin kralja Rdivoja, spominje se drugi put 11.1. 1467 godine, a onda mu se gubi svaki trag u
izvorima. Četri godine kasnije spominje se Matija Sabančić tzv kralj Bosne. Osmanlije su prije
6.5. 1476 postavile novnog kralja Matiju Vojslavića. Bio je vrlo Hrišćanski nastrojen, pase stoga
nije zadovolji sultanovim imenovanjem, zatražio je pismom od Ugarskog kraljada ga i on
prizna.a kad su za to saznale Osmanlije, opsjele su njegove gradove. Ugarski kralj mu je poslao
pomoć koja je uspjela da ga oslobodi od opsade. To je ujedno posljednja vijest o Osmansko-
Bosanskom kralju, ne zna se šta se dogodilo poslje toga sa njim i njegovom vlastelom,a li se zna
da je tada učinjen kraj obnovljenom Bosanskom kraljevstvu.

Zvornički sandžak: Kako su Jajačka i Srebrenička banovina u naslonu na Šabačku banovinu kao
neprekidna grnaična zona, na desnoj obali Save predstavljale ne amo moćnu branu Osmanskim
prodorima u Ugarske zemlje nego i stalnu opasnost za Osmanske pogranične posjede, to su
Osmanlije, svjesne te opasnosti i poučene teškim udarcima, pristupile čvršćem povezivanju svoje
vlasti i u srednjem Podrinju. Tako je došlo do osnivanja Zvorničkog sandžaka. Treće
teritorijalno- vojne i administrativne jedinice na teritoriji nekadašnjee države Bosanske. Pitanje
kada je osnovan Zvornički sandžak dosada nije bilo približno utvrđeno. Bašagić je pisao da je
Ali beg Mihaloglu 1461 godine bio sandžakbeg Zvorničkog sandžaka. Što bi značil oda je ovaj
sandžak tada postojao, međutim Bašagić ne navoodi izvor za svoju tvrdnju. Općenito se uzimalo
da je ovaj sanžak osnovan između 1463- 1464 godine. Ne zna se tačno kada su Osmanlije
zauzele Zvornik i okolinu. Iz najstarijeg sačuvanog Osmanskog katastraskog popisa
Smederevskog sandžaka vidi se da su u vrijeme sastavljanja tog popisa Zvornik, Srebrenica sa
Srebrenikom, Kušlat, Šubin, Sokol, sačinjavali jezgro prvobitnog Zvroničkog sandžaka, pripadali
Smederevskom sandžaku. Sama ta činjenica upućuje da Zvornički sandžak nije bio osnovan
odmah poslje Osmanske okupacije te teritorije. Jedan datiran popis Vidinskog sandžaka iz 1467
godine i defter Smederevskog sandžaka koji je nastao u periodu između 1476-1478 godine stoji i
upisano je područje koje je predstavljalo prvobitnu jezgru Zvorničkog sandžaka. Znači da
Zvornički sandžak u vrijeme toga popisa nije postojao. Na osnovu toga može se odbaciti i
mišljenje da je ovaj sandžak bio osnovan 1463 ili 1464 godine. Prvi put se psominje juna 1483
godine, znači da je ovaj sandžak osnovan negdje poslje 1478 godine a prije 1483 godine. Po
sovme teritorijalnom opsegu Zvornički sandžak je u početku bio dosta mali. On se tada sastojao
od nekoliko nahija i gradova Smederevskog sandžaka u Podrinju, pretežno na lijevoj strani
Drine: Srebrenica, Zvornik, Kušlat, Šubin te Krupanj, Bohorina, Jadar, Ptičar, Rađevina na
desnoj strani Drine. Ovaj sandžak ostao je u tom svom prvobitnom teritorijalnom opsegu sve do
pada Srebreničke banovine 1512 godine. Sve do pada Beograda i Mačve 1521 godine i
najsjevernijeg dijela Bosne 1535 godine. Jasno se vidi strategijski značaj ovog Sandžaka. On je
imao zadatak da štiti Osmanske posjede prema Srebreničkoj banovini, a kasnije da i sam znatno
doprinese Ostvarivanju daljih Osmanskih ekspazivnih planova. Stoga su Osmanlije. Zvronik,
ključ Drine odabrali za Zvanično sjedište i glavnu utvrdu tog sandžaka. 1463 godine su ga tako
utvrdili da je uspješno izdržao tri opsade Austijanaca. Padom Beograda i Mačve Osmanlije su
dobile cijelu Mačvu koju su podjelile na nekoliko nahija i pripojili je prvo Smederevskom
sandžaku. Poslje 1528 godine a prije 1533 godine Mačva je pripojena Zvroničkom sandžaku.
Čime je ovaj sandžak postigao svoj najširi teritorijalni opseg, kojeg je zadržao sve do Bečkog
rata. Sjedište mu je bilo u Zvorniku. Do 1541 godine bio je usastavu Rumelijskog ejaleta, poslje
pada Budima pripojen je Budimskom ,a 1580 godine uvršen je u Bosanski ejalet u kojem je ostao
do kraja Osmanske vlasti u Bosni.

Teritorijalno širenje Bosanskog, Zvorničkog i Hercegovačkog sandžaka: Osmanlije su nastavile

da upadaju u Hrvatsku, koja je bila izložena njihovim udarima. Stvorili su čvrsta uporišta u
Ključu i Kamengradu koji su im postali važan oslonac za sve iznenadne i brze akcije na zapadu i
prema jugu. Pobjedom na Krbavskom polju 1493 godine bila je otklonjena posljednja brana
njihovim provalama u Hvratsku i Sloveniju. One su tada postale sve češće i dublje. Teritorijlani
uspjeh Osmanlija do kraja 15 stoljeća bilo je njihovo učvršćivanje u Ključu i Kamengradu,
likvidacija Ugarske posade u gradu Košu na Posrednici i okupacija Makarske krajine 1496 koju
su pripojili Hercegovačkom sandžaku. Time je teritorija ovog sandžaka bila uglavnom
zaokružena. On se i kasnije nešto širio dalje u Osmansku Dalmaciju, ali samo do osnivanja
Kliškog sandžaka. Po ugovoru između Osmanske i Ugarske od 20.7. 1503 godine kojim je
zaključeno sedmogodišnje primirje ostali su u Ugarskoj svi važniji gradovi Jajačke banovine.
Zatim Srebrenik sa njegovim kotarom ili banovinom. Nakon zaključenog primirja situacija je
bila i dalje napeta. Osmanlije su vršile pritisak na Hrvatsku. Kada je na prijesto stupio Selim I
nije produžio sedmogodišnje primirje sa Ugarima, mada je težište Osmanskih akcija bilo
usmjereno na Istok. Aktivnost njihovih snaga nije bila smanjena ni u Bosni. Tada je Bosanski
sandžakbeg Feriz beg uspio da osvoji Srebrenik i sa njim cijelu Sjeverositočnu Bosnu. Tada je
počela nova etapa Osmanskih sovajanja u našim zemljama.. kada su Osmanlije srušile
Srebreničku banovinu iste godine osvojile su i Blagaj na Sani. 1513 godine prodli su u Dlamaciju
do Sinja, 1514 zauzeli su Karin i Korlat u Dlmaciji i napadali Skradin, prava prekretnica bio je
tek pad Beograda i Šapca 1521 godine. Područje Srebreničke banovine Osmanlije su odmah
pripojile Zvorničkom sandžaku. Poslje 1526 godine, a prije 1533 godine tome je sandžaku
priključena i Mčava. Osmanlije su se zatim srušile na Dalmaciju i 28.5. 1522 godine osvojile
Knin, sa osloncem na Knin, Ostrovicu i Skradin, Osmanlije su često upadale u Krbavu i do
Udbine i u Primorje. Do 1526 godine osvojile su Hrvatsku južno o d Velebita, na drugoj strani
prodrli su u Srijem i pred bitku na Mohačkom polju zauzeli Istočnu Slavoniju do Osijeka i
Đakova. Na mohačkom polju 1526 godine Osmanlije su likvidirale ostatke Ugarske vlasti u
Bosni i Dalmaciji i otvorili sebi put u Zapanu Slavoniju. Obrovac i Udbina pali su u Osmanske
ruke 1527 godine i skoro cijela Lika i Krbava. Posada Jajca predala se krajem 1527 godine bez
otpora, uskoro zatim Banja Luka i okolni gradovi. Ugarske posade bile su odbačenee u dolinu
Save. Osvojeni gradovi u Dalmaciji od Cetine na zapad i sjever, psojedii u Lici i Krbavi i Pounju
kao i cijelo područje ranije Jajačke banovine u području Vrbasa priključeno je Bosanskom
sandžaku.

Kliški sandžak: Nakon pobjede na Mohaču, Osmanlije su preuzele da prošire svoju vlast u
Slavoniji, koristeći se građanskim ratom i vazalnim položajem mnoge Slavonske gospode, među
kojom se naročito isticao srpski despot Stevan Berislavić. Pomažući Zapolju, on je priznao
vrhovnu vlast sultana, koji mu je 1529 godine potvrdio sva dobra i gradove u Bosni i Slavoniji da
ih drži kao sultanov vazal. Dok je Stevan Berislavić, zajendo sa Smederevskim sandžakom
Husrev- begom pomagao Zapolju, protiv Ferdinandovih pristalica, dotle su Osmanlije snovali
kako će te borbe najbolje iskoristiti za sebe i proširiti i učvrstiti svoju vlast u Slavoniji- sa
namjerom da Slavoniju lakše potični sultanu Husrev beg je pomagao Berislavića sve do kraja
1535 godine ili početka 1536 godine, kada je između njih došlo do sukoba u kojem je despot
ubijen. Husrev beg je odmah zauzeo njegove gradove, Dobor i Kobaš u Bosni, Brodd na Savi,
Staru Gradišku. Na Bosanskoj strani Save držala se još neko vrijeme jedino Kostajnica. Tkao je
tek tada cijela Bosna došla definitivno pod Osmansku vlast. Svo to područje pripojeno je
Bosasnkom sandžaku. Prilikom drugog pohoda na Beč 1529 godine Osmanlije su zavladale ne
samo cijelim Srijemom nego i Istočnom Slavonijom. U vezi sa novom akcijom u Slavoniji
izvršene su izmjene ličnosti na čelu susjednih sandžaka. U aprilu 1536 Husrev beg je vraćen iz
Smedereva u Bosnu u kojoj će ostati sve do smrti 1541 godine, na čelo Smederevskog sandžaka
ponovo je doveden iz Moreje Mehmed beg Jahjapašić. U ljeto 1536 godine oni su zajendički
provalili u Slavoniju i zauzeli mnogobrojna dobra i gradove vlastele. Mehmed beg je osvojio
Varoš i Požegu 25.1. 1537 godine sa kojom je pala čitava Požeška županija. Prvi i jedini pokušaj
Ferdinandov da preko svog vojskovođe Kacijanera zaustavi Osmanska osvajanja ida oslobodi
Slavoniju završio se teškim porazom njegove vojske kog Gorjana blizu Đakova. Sada su
Slavonija i Hrvatska bile potpuno otvorene prema Osmanlijama. Glavni cilj nove Osmanske
akcije u Dalmaciji bio je tvrdi grad Klisw, koji su Osmanlije i ranije više puta opsjedale. Klis je
pao u Osmanske ruke 12.3. 1537 godine. Time je učinjen kraj Ugarskoj vladavini na jugu
Velebita. Bosanski sandžakbeg Husrev beg je u izvještaju Porti o zauzeću ove važne pozicije
predložio da se od novoosvojenog područja i svih nahija Bosanskog sandžaka u sjeverozapadnoj
Bosni, Dalmaciji, Krbavi i Lici obrazuje poseban sandžak, kako bi se nove tekovine mogle lakše
očuvati. Predložio je da se za sandžakbega Kliškog sandžaka imenuje njegov ćehaja Murat Beg
Tardić, Šibenčanin koji se istakao pri zauzimanju Klisa. Prijedlog je prihvaćen u Carigradu,
zvanično sjedište Kliškog sandžaka bio je Klis,a li su njegovi sandžakbezi stolovali u Livno.

Požeški sandžak i Budimski ejalet- osnivanje: Osmanlije su 24.4. 1538 godine zauzele Dubicu i
time uklonili važnu zapreku za napredovanje u Slavoniji. Prije 30.1. 1538 godine obrazovali su
novu vojno- administrativnu jedinicu, Požeški sandžak . raniji Osmanski posjedi u Istočnoj
Slavoniji djelili su i dalje sudbinu Srijema sve do sredine 16 stoljeća. Osvojeni gradovi u Bosni
pripojeni su Bosanskom, a Bord i Stara Gradiška Požeškom sandđaku. Prvim sandžakbegom
novog sandžaka imenovan je Arslan beg. Potom su Omsnalije preduzele pohod na Ugarsku u
zauzeli Budim 29.8. 1541 godine, koji je odmah pretvoren u sjedište novog beglerbegluka u
Evropskoj Turskoj. To je bio drugi beglerbegluk na Evropskom dijelu Osmanskog Carstva.
Sastojao se od 27 sandžaka. Kada se potičninio sultanu Selimu II. Hajrudin Barbarosa dobio je
naslob beglerbega i postao kapudanpaša, admiral cjelokupne Osmanske mornarice. Pored oblasti
i gradova kojima je rnaije gospodario, njemu su dodjeljeni neki primorski sandžaci Rumelije. Te
je od tih i nekih drugih oblasti osnovan poseban ejalet koji se zvao EjaletDžezairi. Time je
Rumelijski beglerbeg izgubio jedan dio svoje teritorije, ali je ona daljim osvajačkim uspjesima
brzo nadoknađena, tako da se broj sandžaka ovog ejaleta do 1541 godine popeo na trideset
sandžaka. Osnivanjem Budimskog ejaleta, Osmanlijama je olakšano potpuno osvajanje
Slavonije. Kada je Sulejman ponovo pošao protiv Ugarske 1543. Preduzeo je Bosanski
sandžakbeg Ulama- paša dalja osvajanja u Slavoniji. U proljeće te godine pali su Voćin,
Stupčanica, Čalkovac, Bijela Stijena, Podborje, Orahovica i Valpovo. Posljednji slobodan grad u
Istočnoj Slavoniji. U toku daljih osvajanja zauzeli su Brezovicu, najistočnije mjesto u Slavonskoj
podravini. Zatim su osvojili Pakrac i Petrovinu i primakli se Virovitici, čije su područje upsiali u
svoje teftere, već 1545 godine, dakle sedam godina prije njenog pada. Poslje 20.5. a prije 10. 7.
1544 godine pala je Velika u Posavini i sa njom Međurječje. Svi novi Osmanski posjedi u
Slavoniji, priključeni su Požeškom sandžaku,a posjedi u Posavini Bosanskim sandžaku. Požeški
sandžak je sve do 1541 godine pripada Rumelijskom ejaletu, zatim je pripojen Budimskom
ejaletu,a 1580 godine priključen je Bosanskom ejaletu 1600 godine osnovan je Kanjiški ejalet pa
kojem je pripao i Požeški sandžak, koji je ostao u sastvau tog ejaleta do kraj Osmanske
vladavine. Često je dodjeljivan kao arapluk Bosanskim namjensicima. Sjedište mu je bilo u
Požegi, a posljendji sandžakbeg Požeškos sandžaka zavo se Ibrahim paša.

Pakrački/ Cernički ili Čazmanski sandžak: 1552, Osmanlije su nastavile osvajanja u Slavoniji.
Zauzele su Viroviticu 2.8. 1552, koju su pripojili Požeškom sandžaku. Čazma, Dubrave,
Ustilonja i velika okolna područja koja su rnaije pripadala kotarima Virovitičkom, Grđevačkom,
Komarničkom, Rovišćanskom i Čazmanskom. To područje Osmanlije su pretvorile u nahije,
odnosno vojvodaluke i pripojili ih Bosasnkom sandžaku. Zato su Osmanlije 1557 godine na
prijedlog Bosanskog sandžakbega Sofi Mehmed paše obrazovali na tom području novi sandžak.
Prije 15.10. 1557 godine Bosanski sandžakbeg Mehmed paša podnio je arz Porti da se od
nekoliko vojvodaluka Bosanskog sandžaka u Slavoniji, obrazuje sandžak Začasna ida se za
sandžakbega toga sandžaka postavi Bosasnki alajbeg Ferhad beg. Taj je prijedlog usvojen na
sjendici carskog divana, od 15.10 1557 godine. Prema tome ovaj sandžak nije osnovan 1552
godine kako se na osnovu pisanja Klaića do sada općenito mislilo. Teritoriju novog sandžaka
sačinjavali su Osmanski posjedi između Save i Drave uz rijeku Iliovu i Pakru sve do Požeškos
sandžaka. Na taj način je Bosasnki sandžak izgubio svu teritoriju u Slavoniji. Teritorija novog
sandžaka nije se ni kasnije proširila jer poslje 1552 godine Osmanlije nisu imale više značajnih
uspjeha na ovoj strani. Ferhad beg je prvi sandžakbeg ovog sandžaka. Sjedište je bilo u Čazmi,
međutim onda je premješteno u Pakrac, zbog bojazni od protunapada. Negdje krajem 16 i
početkom 17 stoljeća sjedišteje premješteno u Cernik. U jendom katastrskom popisu ovog
sandžaka iz 1584 godine, on se zvanično zove Pakračkim sandžakom. Sjedište ovog sandžaka je
do 1565 bilo u Čazmi, do 1584 godine u Pakracu. Prije 1607 godine preneseno je u Cernik i tu
ostalo do 1687 godine. Do 1580 godine bio je u sastavu Rumelijskog ejaleta, a onda je pripojen
Bosasnkom ejaletu, u kojem je ostao do kraja Osmanske vlasti u Slavoniji. Dodjelivan je kao
arapluk bosasnkim namjesnicima.

Krčko-Lički sandžak: Kada su Osmanlije zauzele Nadin i Obrovac, Pečevi kaže da je tu kasnije
osnovan poseban sandžak, koji je bio povjeren nekom Mahmud begu. On dalje kaže da je nešto
kasnije taj sandžak ukinut i da je njegova teritorija pripojena Kliškom sandžaku. Memi beg je tu
teritoriju opet razdjelio na dva posebna sandžaka: Kliški i Krčki, uzimajući rijeku Krku za među.
Pečevi kaže da je novi sandžak nazvan Krčkim sandžakom. Teritorija Kliškog sandžaka od koje
je oko 1580 godine formiran Krčki sandžak, ni tada nije bila znatno veća kao što ni u prvoj
polovini 16 stoljeća nije bila tako malena, da nije mogla predstavljati jedan sandžak, pa su prema
tome još u prvoj polovini 16 stoljeća postojali teritorijalni uslovi za obrazovnaje tog sandžaka.
Što upućuje da je kazivanje Pečevije moglo biti sasvim tačno. Teritorija od koje je kasnije
obrazovan ovaj sandžak popisana je 1550 godine kao sastavni dio Kliškog sandžaka. Isto tako i
1574. Na to se može primjetiti da je u jednom popisu Kliškog sandžaka koji je završen u prvoj
dekadi muharema 1574 godine/ 982/3 sva teritorija kasnijeg Krčkog sandžaka popisana je kao
sastavni dio Kliškog sandžaka. Pa prema tome on nije osnovan odmah poslje Kiparskog rata
1573. U vakufnami Ferhat paše Sokolovića za njegove zadužbine u Bnja luci i drugim mjestima
spominju se među ostalim Ferhat pašine zadužbine u Zemuniku i Vrani, kao i posjedi u nahiji
Kotor u Kliškom sandžaku. P otoj vakufnami nahija Kotor je mogla pripadati Kliškom sandžaku,
onda ni Krčki sandžak ne bi mogao biti osnovan prije 1579 godine. Kako spomenuta Vakufnama
u prepisima koji su do nas dospjeli nosi datum 1587 godine, po njoj ovaj sandžak nije mogao biti
osnovan poslje 1578 godine, a svakako prije ljeta 1580 godine. Teritorija Krčkog sandžaka
stvorena je na taj način što su Osmanlije ranije posjede u Lici, Krbavi i Dalamciji od Krke na
sjeverozapad kao i psojede stečene za vrijeme kiparskog rata, dakle svu teriroiju Kliškog
sandžaka od Knina i Krke na sjeverozapad, izdovjili su iz Kliškog i pretvorili u poseban sandžak.
Koji se nazvao Krčkim. Krčko-Lički sandžak rasprostirao se uz Velebit, prema Senju, Brinju i
Otočcu i zapremao sjeverni dio današnje Dalmacije, Liku i Krbavu. Granica između Osmanske i
Mletačke republike, u sjevernoj Dalmaciji povučena je 1573 godine, išla je od Prokljanskog
jezera, po hrbatu prve primorske duž biogradskog primorja, ravno na sjeverozapadne granice
nekadašnje ninske županije, pa onda na sjever i istok. Te su granice ostale do početka kandijskog
rata 1645, na jugu od Knina do mora, ovaj je sandžak odvajala od teritorije Kliškog sandžaka
uglavnom rijeka krkaa. Ponekad je spajan sa Bihaćkim ili Kliškim sandžakom u jedan sandžak.
Bilo je slučajeva da je dodjeljivan kao arapluk raznim bosanskim pašama idefterdarima. Za
čitavo vrijeme svog postojanja pripadao je Bosanskom ejaletu. Sjedište mu je bilo u Udbini.

Osnivanje Bosasnkog ejaleta: težnja za daljnim proširenjem i učvršćivanjem vlasti na velikom

osvojenom području, ukliještenom sa dvije strane, jakim i opasnim neprijateljskim državama,
Austrijom i Venecijom, a u isto vrijeme početak slabljenja Centralne vlasti i pojačane potrebe za
većom eksploatacijom podanika, koja se mogla sprovoditi sa razvijanjem i pojačanjem
birokratskog aparata, naganle su centralnu vlast da provede izvjesne državne reforme, pa i
reformu upravne podjele Carstva. To su bili glavni razlozi koji su uslovili i izazvali potrebu da se
i u ovom dijelu Carstva obrazuje jedna velika Osmanska administrativna jedinica, poseban ejalet.
Tako je došlo do osnivanja Bosanskog beglerbegluka, ejaleta. Bosanski beglerbegluk osvonvan
je izdvajanjem Bosanskog, Hercegovačkog, Kliškog, Pakračkog i Krčkog sandžaka i z
Rumelijskog, te Zvorničkog i Požeškog iz Budimskog ejaleta. Središnji sandžak ovog ejaleta bio
je Bosanski sandžak.on je od svog psotanka pa do osnivanja Bosasnkog ejaleta imao matičnu
ulogu prema susjednim sandžacima. Obuhvatao je prostor od Šapca do mora i od Zvečana do
Virovitice. Bosna je kao središnja oblast predstavljala kao neku vrstu matice koja je dobila veliki
značaj. Prvim beglerbegom Bosasnkog ejaleta iemnovan je dotadašnji sandžakbeg Bosanskog
sandžaka Ferhad beg Sokolović, koji je time automatski dobio rang paše. Na tom položaju ostao
je do 1588 godine.

Grupa autora (BIH od najstarijih vremena do kraja II svjetskog rata:

Osmansko Carstvo: Kako se Osmansko Carstvo pojavljuje u Bosni u 14 stoljeću. Od tada

započinje nova etapa razvoja Bosnekoja će trajati narednih četri stotine godina. Kada je Mehmed
II el Fatih osvojio Carigrad 1453 godine, ta etapa razvoja dobila je novi oblik svog razvoja. 1463
palo je Bosansko kraljevstvo podd Osmansku vlast.. Međutim Osmanlije su svoja prva uporišta
stvorili još prije 1430 godine,a 1451 oni su stvarni gospodari u župi Vrhbosni. Od zemalja
Bosasnkih vojvoda Pavlovića i Kovačevića, dijela Hercegove zemlje te ranijih vladara u Raškoj i
Bosni obrzovan je Bosasnki sandžak 1463 godine. Osvajanje države Bosne trajalo je više od
jednog stoljeća sve do 1592 godine kada su Osmanlije osvojile Bihać i uspostavile svoju
konačnu vlast. To je period najvećeg uspona Osmanskog Carstva. Posljednji veliki uspjeh
Osmanskih osvajanja bio je osvajanje Kipra 1570 /1 godine, ali već 7.10. 1571 godine Osmanlije
su doživjele veliki vojni poraz kod Lepanta, tada se već može govoriti o opadanju Osmanske
moći. Bosna je u okviru Osmanskog Carstva imala svojih specifičnosti koje se posebno odlikuju
u 16 stoljeću. Razvila se specifična vojna organizacija, u koju se uključuju mnogimnogi domaći
feudalci. Istovremeno to je period intezivnog širenja islama na cijelom Balkanskom području,
posebno u Bosni. Podizanje vakufa postaje jedan od osnovnih temelja impresije Osmanske moći.

Vojno uređenje Bosne 16 st.: Osmanlije su odmah po osvajanju uspostavile svoj sistem vlasti,
društveno- ekonomski poredak. Vrhovnu vlast imao je sultan, koji je bio vjerski i vojni poglavar,
pa je Carstvo imalo karakter teokratske države. Društveno-ekonomski sistem Osmanskog
Carstva bio je timarski sistem. Spahije su pripadale sitnom vojnom plemstvu,a služili su sultanu
u vrijeme rata i mira. Sva obradiva zemlja izuzev mulkova, slobodnih imanja i vakufa bila je
državna. Prihode sa zemlje sultan je raspoređivao u timare, zijamete i hasove. U tu svrhu
sačinjavani su registri iz kojih se vidjela raspodjela prihoda. Potreba za timarima bila je ona sila
koja je poticala Osmanlije na osvajanja. Vojne snage djelile su se na : centralnu i provnicijsku
vojsku. Centralna vojska kapikuli „Sluge Porte“ izdržavana je sredstvima državne blagajne i
djelila se na više korpusa. Provnicijska vojska bila je podjeljena na tri dijela:

- Spahije/ timarlije, provnicijska konjica.

- Serhat kuli („Sluge krajine“), pogranične vojne snage, graničari

- Yerlu kuli („Domaće sluge“), lokalne vojne snage.

Od svih redova, najznačajnije su bile spahije. Administrativna podjela bila je na :Nahije,

sandžake i ejalete/ beglerbegluke. Najviše upravne jedinice bile su ejaleti, na čijem čelu je bio
beglerbeg, kojeg je postavljao Carski divan, na prijedlog velikog vezira. Uz položaj beglerbeg je
dobivao has, koji je donosio prihod od 600.000-1.200000 akči. Beglerbezi su najviše pažnje
posvećivali vojnim poslovima i imali su pravo da dodjeljuju timare. Niže vojno – upravne
jedinice bili su sandžaci, na čijem čelu se nalazio sandžakbeg, oni su do kraja 16 stoljeća nosili
titulu bega i zastavu sa jednim tugom. Postavljao ih je Carski divan, odnosno veliki vezir u ime
sultana, a na prijedlog beglerbega. Sandžakbeg bio je vojno-administrativni upravnik sandžaka,
prije osnivanja Bosasnkog ejaleta 1580 godine bosasanski sandžakbezi imali su velike
kompetencije, posebno u pogledu preduzimanja vojnih pohoda. Sandžaci su se djelili na :
vilajete- subašiluke kojima su odgovarale sudske jedinice – kadiluci, a subašiluci su se djelili na
nahije. Kasnije su se sandžaci djelili samo na kadiluke kao sudske teritorijalne jedinice i na
nahije kao upravo- feudalne teritorijalne jedinice. Redovno se vršio popis zemalja u dva različita
deftera: Atufasal defter- opširni, detaljni popis naselja, poreskih obveznika i poreza koji su
plaćani spahijama i Mudžmei deftere, Sumarne deftere- popisi vojnih lena i lena njihovih
posjednika, te naselja koja su im pripadali sa sumarnim popisom domaćinstva i poreza. Voja lena
su se djelila na: Timare, Zijamete i Hasove. Za dobiveno leno feudalac je imao obavezu da vrši
vojnu dužnost. Da ide u rat. ukoliko bi izostao sa ratnog pohoda spahija je gubio timar, a ako bi
se istakao u borbi, dobivao je zijamet a time i povećanje prihoda. Spahije jednog sandžaka činile
su alaj, na čijem čelu je bio Alajbeg ili miralaj- starješina svih spahija i zaima jednog sandžaka.
Izvršni organ sandžakbega u slučaju okupljanja spahija na vojni pohod bio je seasker. Pored toga
svaki alaj imao je nekoliko bajraktara, a ćerisudžija i čauša. Bajraktari su nosili zastave manjih
odreda konjice, dok je glavnu zastavu nosio sandžaktar. Ćerisudžije su bili vojnici koji su hvatali
dezertere, dok su čauši nadzirali disciplinu. Beglerbeg je nosio na vojne pohode deftere uz
pomoć deftera vršena je smotra (joklama),a potom su dodjeljivani slobodni timari. Spahijska
konjica činila je desno i lijevo krilo Osmanske vojske koja je bila raspoređena u obliku
polumjeseca. Prve spahije u Bosni došle su iz Skopskog krajišta i njihov broj stalno je rastao.
Najvažniji vojni red u utvrđenim gradoivma bili su musthafizi, na čijem čelu se nalazio Dizdar-
Kastelan, raspoređeni u buljuke, na čijem čelu se nalazio Buljubaša, dok je manjim odredima
musthafiza komandovao Odobaša. U tvrđava su se nalazile tobdđije, na čijem čelu se nalazi
tobdžibaša, poseban red su činile Džebelije, poseban rod plaćeničke vojske. Još su postojale
akindžije, azapi, bešlije, delije, farisi, gonulije, martolosi. Akindžije su imale zadatak pripreme
neprijateljske teritorije za buduće osvajanje. Azapi su poseban red Osmanske pješačke vojske.
Bešlije su poseban red plaćeničke konjice. Delije su poseban red lahke konjice kojeg su osnovali
Gazi Husrev beg i braća Jahjapašić. Ovaj red je isprva imao zadatak da bude lična garda
uticajnih komadanata, a kasnije su postali udarni odredi Osmanske vojske. Farisi- glavni red
plaćeničke konjice u tvrđavama. Gonulije su lahka konjica, koji su imali obavezu čuvati granice,
varoši i kasabe, a Martolosi su rod vojske koja je u najranije vrijeme Osmanske vlasti sastavljena
od Hrišćana, prvenstveno od stočarskog (Vlaškog) stanovništva. Služili su kao posada u
tvrđavama, kao graničari i čuvari puteva i klanaca, te su vršili sližbu javne sigurnosti uopće. Kao
vojno teritorijalne jedinice, nastale su kapetanije, prva kapetanija bila je Gradiška, zatim Neretva
sa sjedištem u Gabeli, Dravska i Obrovačka te Krčka. Na čelu kapetanija bili su kapetani, koje je
imenovao sultan na prijedlog sandžakbega, odnosno beglerbega. Bosasnski ejalet bio je
obuhvaćen ovom vojnom organizacijom.

Struktura države u 16 stoljeću: Podanici Osmanskog carstva djelili su se na dvije osnovne klase:
vladajuću (Feudalci, vojna klasa) i podređenu (Raja). Ova podjela nije odgovarala vjerskoj
pdojeli jer je među rajom bilo muslimana a sa druge strane postojali su vojnici hrišćani. U asker
su se ubrajale i kadije, muderisi i vjerski službenici. Osnovni zadatak vladajuće klase bio je da
štiti državu i sistem, a podređene svojim radom izdržavati vojni stalež i državni aparat.
Najbrojnije je bilo seosko stanovništvo- raja. Kršćanska raja davala je svome spahiji naturalnu
rentu kao i rajinski porez u novcu koji je iznosio 25 akči, moral je sovme spahiji kulučiti tri dana
u godini te davati sultanu harač, kao ekvivalent za oslobođenje od vojnih dužnosti. Muslimanska
raja je također morala davati naturalnu rentu od žitarica i drugih kultura kao i podanički porez
(Resmi čift) u iznosu od 22 akče. U najvećem dijelu Istočne, centralne i zapadne Bosne, te u
dijelovima Hercegovine bila je naseljena zemljoradnička raja, dok je u krajevima Istočne i
Zapadne Hercegovine kao i u dijelovima Bosanske krajine dio raje imao status Stočara vlaha.
Oni su pretežno bili kršćani, sovje dažbine plaćali su odsjekom u novcu u iznosu od jednog
dukata (filurije). Tako su vlasi bili privilegovani u odnosu na zemljoradničku raju, zauzvrat su
sultanu davali određeni broj ratnika za vojne pohode. Vlasi su plaćali manje rente jer su vršili
izvjesne službe, nisu bili vezani za zemlju. Prilikom pomjeranja granica Osmanskog Carstva,
vršeno je i pomjeranje vlaha stočara. Poslje pada Jajačke banovine vlasi se usmjeravaju prema
zapadu u pravcu Osmanskih osvajanja. Muslimanska raja nije bila dužna plaćati harač, ali je zato
morala učestvovati u odbrani grnaica Bosanskog ejaleta. Između feudalne klase i potčinjenog
rajinskog stanovništva nalazilo se po svom statusu gradsko stanovništvo. Ono je bilo povlašteno,
utoliko što nije bilo podređeno spahiji i nije plaćalo rajinski porez. Većina stanovništva bavila se
zanatstvom i trgovinom te su bili oslobođeni državnih nameta, rabota i novčanih nameta
Isa beg Ishaković: od 1439 godine sa malim prekidima do 1463 krajišnik Skopskog krajišta
kome je pripadalo i Bosansko krajište bio je Isa beg Ishaković. Poslje osnivanja Bosanskog
sandžaka o čemu poznate vijesti nalazimo kod Dursun bega. Isa beg je cijelu godinu proveo
ratujući. Nakon toga imenovan je za Bosanskog sandžakbega umjesto dotadašnjeg Mehmed beg
Minetovića kome je pripala čast da bude prvi namjensik novoosnovanog sandžaka. Sarajevo je
postalo sjedište tog sandžaka. Po naređenju sultana Mehmeda el Fatiha 1457 godine Isa beg je
podigao Carevu džamiju. Osim toga sagradio je i dvor Saray koji se nalazio u blizini konaka,
posljednje rezidencije Bosanskih vezira,a po kome je grad dobio ime. Nekada se cijeli taj kraj
nazivao Begluk. Naziv Sarayvosi javlja se prvi put 1455 godine u popisu Isa beg Ishakovića.
Odnosno njegovoj vakufnami. Oba ova objekta kao i džamija nastali su prije 1462 godine, kada
je napisana vakufnama. O osnivanju njegovih zadužbina, ta se godina uzima kao godina
osnivanja grada Sarajeva. Na tom prostoru se u srednjem vijeku nalazilo naselje Trgovište. U
njemu se trgovalo utorkom, pa se po tome nazvalo Utornik/ Nautornik. U prvom popisu
Bosanskog sandžaka, ovaj trg je upisan pod imenom Staro Trgovište, dok se u vakufnami Isa beg
Ishakovića naziva Stara Varoš. To ime je zadržano sve do 1485 kada se u defteru spominje kao
„Pazar Trgovište poznat kao Saray“. Protezalo se od Bendbaše do Baščaršije. Na tom prostoru
Isa beg je sagradio tekiju, han, most preko rijeke Miljacke, hamam, izvjestan broj dućana i
mlinove na Miljacki. Pored tekije i oko nje se počeo razvijati grad. Podigao je više zadužbina
širom Osmanskog Carstva. Ostao je upamćen po objektima na obalama Miljacke, kao osnivač
jednog od najljepših gradova kojeg su nazvali „Cvijet među gradovima“- Sarajevo. Iz
Vakufname saznajemo da je imoa trojicu sinova: Muhameda, Mehmed bega i Ah bega. Ukopan
je u haremu Careve džamije.

Teritorijalno širenje Bosanskog sandžaka i Husrev beg: Osnovan je 1463 godine, do kraja 16
stoljeća se znatno proširio, zahvaljujući prije svega uspješnim vojnim akcijama. Dugo vremena
bio je akindžijski. Bosna je zadržala dugo vremena krajiški karakter tokom cijele Osmanske
uprave. U početku kao polazna tačka za osvajanja, kasnije kao bedem u odbrnai od Habsburške
monarhije i Mlečana. Ofanzivni karakter Bosanskog sandžaka bio je naročito uspješan poslje
vojnih akcija Osmanlija na Mohačkom polju 1526 godine. Na Carskom divanu održanom 15.9.
1521 godine donesena je odluka da se uprava nad Smedrevskim sandžakom povjeri Bali beg
Jahjapašiću, a da se na njegovo mjesto postavi dotadašnji Smedrevski sandžakbeg Gazi Husrev
beg. Na dužnost Bosanskog sandžakbega stupio je 1521 godine i na tom položaju sa manjim
prekidima ostao sve do 1541 godine. Njegova uprava u Bosni obilježena je velikim vojnim
pohodima i intezivnom izgradnjom. 27.9. 1521 kada je Husrev beg izabran za Bosanskog
sandžakbega u Dubrovniku su odabrani poslanici Miho Damjan i Marino Bercinjalo da se
poklone novom upravitelju. Majka Husrev bega bila je sultanija, kćerka Bajazida II, a otac mu je
bio Ferhat beg. Husrev beg je tokom svoje dugogodišnje uprave u Sarajevu uspio podizanjem
svojih vakufa od Sarajeva učiniti Šeher. Njegovu džamiju gradio je predhodnik poznatog
arhitekte Mimar Sinana, glavni Carigradski arhitekt perzijanac Ažem Esir Ali. Preko puta
džamije sagradio je medresu Kuršumliju. Podigao je Hanikah- poseban tip medrese gdje se
izučavala mistična filozofija. Pripadala je redu Halvetija, čiji je sljedbenik bio i sam Gazija.
Podigao je hamam, bezistan, humanitarne ustanove, imarete i musafirhane, preko 200 dućana u
Sarajevskoj čaršiji. Kada je stupio na položaj Bosanskog sandžakbega, Husrev beg je sa svojom
vojskom krenuo u Dalmaciju na dalja osvajanja. Osvojio je Knin i Skradin, a krajem 1523
godine i Ostrovicu. Odatle su Osmanlije često upadale u Krbavu do Udbine i u Primorje. 1526
godine pridružio se vojsci sultana Sulejmana Kanunija na Mohačkom polju. Godinu dana nakon
te bitke Husrev beg je osvojio Obrovac i Udbinu, a uskoro je zauzeo i Liku i Krbavu. 1527
predala se posada Jajca,a iza toga i Banja Luka. Sva teritorija osvojena pripojena je Bosanskom
sandžaku. 1536 godine Husrev beg je iz Smedereva ponovo vraćen u Bosnu,a iste godine
provalio je u Slavoniju i zauzeo mnoge gradove . 1537 godine glavni cilj mu je bio tvrdi grad
Klis kojeg jeosvojio 12.3. 1537 godine. Husrev beg je predložio osnivanje Kliškog sandžaka i za
namjesnika je predložio Murat beg Tardića, 1538 godine Husrev beg je kod Nadina potukao
Mletačku vojsku, a već sljedeće godine osvojio je tvrđavu Sinj. Posljednji pohod Husrev bega
bio je u Budim 1541 godine. Prema pisanju Muvekita Gazi Husrev beg je izgubio život u Crnoj
Gori, boreći se protiv pobunjenih Kuca. Na turbetu u haremu njegove džamije ispisanja je 948
godina/1541 godina kao godina njegove smrti. Nakon njegove smrti Bosasnki andžakbezi bili su:
Ulama paša, Sofi Mehmed paša, Hadim ali paša, Osman sahbeg Skenderpašić, Sinan Beg
Boljanić, Mustafa beg, Hamza beg, Ferhad beg Desisalić- Sokolović.

Ferhat beg- paša Sokolović:Prije nego je postao Bosasnki sandžakbeg Ferhad beg je bio
Ulufedjija. 1566 imenovan je za Kliškog sandžakbega. Ratujući protiv Mlečana Ferhad beg je
osvojio Zemunik, Brodin, Bijelu Stijenu i Ozren. 1570 godine osvojio je Vespoljac. Svoje
sposobnosti kao vojskovođa i ratnik Ferhad beg je pokazao u Kiparskom ratu. Sa velikom
vojskom opustošio je Šibenski kraj i Zadarski kotar. Zbog nedostatka oružja i municije i živežnih
namirnica, vojska Kliškog sandžakbega morala se povući. Zauzet je Zemunik koji je postao
jedan od jačih Osmanskih utvrda prema Zadru. Poslje su osvojeni Pločnik, Skradin, Drniš,
Obrovac, Kule Vićevo... nakon ovih osvajanja na Bosnu su se spremale snage Franje Filipovića
Zagrebačkog kanonikaa. Ferhad beg se zajendo sa hercegovačkim sandžakbegom Sinan begom
Boljanićem suprostavio neprijatelju i kod Ivanića ga porazio Filipovića je zarobljenog poslao u
Carigrad gdje je Franjo prešao na islam, dobivši ime Mehmed. Ferhad beg je 1574 godine
imenovan za Bosanskog sandžakbega, od tada započinje njegovo ratovanje po Hrvatskoj i
Dalmaciji. U gradu na Vrbasu (Banja Luka) Ferhad beg je podigao niz vakufa, oko 216 javnih
objekata, od kojih je najznačajnija Ferhadija džamija. Tokom svoje prve godine upravljanja
Ferhad beg je započeo vojne pohode prema Bihaću. Njegova vojska brojala je između 10.000 i
12.000 ratnika. Vrhovni kapetan hrvatske krajine Herbert barun Auersperg je okupio vojsku kod
Budačkog na rijeci Radonji, gdje je 22.9. 1575 godine ubijen, a njegova vojska poražena. Među
zarobljenicima bio je i grofov sin Volf Englbert za čiji otkup je Ferhad beg dobio 30.000 dukata,
od tog novca je sagradio Ferhadiju. U aprilu 1576 godine Ferhad beg je sa oko 7.000 vojnika
Osmanske vojske došao pod Hrastovicu, zauzeo je Bužim,a zatim i Cazin. Njegov sljedeći cilj
bio je Bihać. 1577 godine zauzeo je Mutnik, Veliku kladušu, Stručić, Peči, Podzvizd te Zrin.
Potom je krenuo na Dubovcu,ali kod Korana, gdje ga je presreo general Ivan Faranberg, te se
morao povući. Nadvojvoda Karlo i koruški kapetan Đorđe Kovenhiler je uspio osvojiti Cazin,
Zrin i Bužim, 1578 godine Ferhad beg je uspio povratiti izgubljene gradove i još osvojiti
Drežnik. Ferhad beg je dobio titulu Gazi. 1580 godine osnovan je Bosanski ejalet, prvim
beglerbegom tog ejaleta imenovan je Ferhat beg koji je tim imenovanjem dobio titulu paše. Na
tom položaju ostao je 8 godina sa sjedištem u Banja Luci. Tokom svog upravljanja ejaletom
vodio je ratne pohode protiv Beča i Venecije, održavao je dobre odnose sa Dubrovčanima. 1574
godine upao je u Kranjsku, međutim kod Slunja ga je presreo ban Toma Erdelji koji mu je nanio
poraz. 1585 godine bezuspješno je napadao Bihać. 1588 godine imenovan je za Budimskog
beglerbega, gdje je proveo dvije godine. Jedan je od najpoznatijih vakifa na prostoru Bosne.

Hasan paša Predojević i bitka kod Siska: Poslje osnivanja Bosanskog ejaleta nastavljeno je
njegovo teritorijalno širenje. U tome se poslje Ferhat paše naročito istakao Hasan paša
Predojević. Prema nekim izvorima rodom je iz Lužaca kod Sanskog mosta. Imao je veliku zaštitu
od dvojice zemljaka: velikog vezira Sijavuša paše i Carskog prvog savjetnika Derviš paše
Bajezdagića. 1591 godine imenovan je za Bosasnkog namjensika. Nakon deset godina relativnog
mira Hasan paša Predojević je krenuo u borbe. Na ušću Petrinjače u Kupu naredio je gradnju
današnje Petrinje. Izvršio je veliku mobilizaciju i počeo sa upadima u pravcu Bihaća u tim
vojnim akcijama osvojio je Ripač, a nešto kasnije i Štulić i Blagaj na Korani. 1592 zauzima Goru
i Hrastovicu, te dolazi do bogatog plijena. 10.6. 1592 godine poslao je vojsku u pravcu Bihaća,
tri dana kasnije se i sam pridružio opsjedanju grada. Cjelo mjesto sa okolicom bilo je okruženo.
Branioci su od Bosanskog namjensika dobili ponudu da bez borbe predaju tvrđavu i grad. Na
prve ponude je zapovjednik Bihaća Josip Lamberg negativno odgovorio. Tek tada je Hasan- paša
izdao naređenje da se grad i tvrđava artiljerijski tuku sa svih strana. Nakon pet dana borbe,
branioci su 19.6. 1592 godine se predali. Prije predaje postignut je dogovor da se svo civilno
stanovništvo sa pokretnom imovinom može iseliti ukoliko to želi. Bihać je osvojen, a od tog
momenta je i teritorija cijele Bosne i Hercegovine došla pod sultanovu vlast. Od 1463- 1592
godine što je ukupno 130 godina osvajanja Bosne i Hercegovine od strane Osmanlija. Nakon
toga je formiran Bihaćki sandžak, čime je ova pogranična Osmanska provincija u Evropskom
dijelu Carstva dostigla svoj najveći teritorijalni opseg. U to vrijeme Bosasnki ejalet se sastojao
od 6 sandžaka: Bosanskog, Hercegovačkog, Zvorničkog, Kliškog, Začmazanskog, Krčko-
Ličkog, Požeškog i Bihaćkog sandžaka. Sjedište je bilo u Banja Luci. Koja je ostala centar
ejaleta sve do 1635 kada je premješteno u Sarajevo. Ne zadovoljavajući se postignutim uspjehom
Hasan- paša sa četama kod Petrinje prelazi Kupu i napada brojna hrvatska mjesta, te ponovo
dolazi do bogatog plijena. Da bi onemogućio napredovanje Osmanske vojske. Hrvatski ban
Toma Erdelji sa velikim vojnim snagama kod Bresta je sačekao Hasan pašu. Hsan paša je opet
pobjedi. Ratne zarobljenike njih oko 200 i 6 topova, Hsan paša je poslao u Carigrad. Očekivao je
prutunapad protivničke strane, pa je stoga zatražio vojnu pomoć od Centra. Tokom cijele 1592 i
1593 godine vršio je uobičajne vojne pripreme, dovodeći tešku artiljeriju i gradeći most preko
Kupe . do novih vojnih akcija dolazi u proljeće 1593 godine. Hasan paša je sa vojskom prešao
Kupu kod Petrinje u zauzeo Drenčin, zatim se utaborio na desnoj obali Kupe kod Siska.
Očekivao je vojnu pomoć Rumelijskog ejaleta, koju mu je obećao veliki vezir Sijavuš paša,
međutim na Porti je došlo do promjene pa je za velikog vezira imenovan Sinan paša, koji je na
mjestu Rumeljiskog ejaleta imenovao svog sina Mehmed pašu, a koji je zamjenio Girli Hsan
pašu. Ta promjena uticala je da Hasan paši ne dođe vojna pomoć na vrijeme. U međuvremenu se
Habsburška vojska okupljala kod Zelina u Turopolju, to su uglavnom bile banske i Krajiške čete
pod zapovjedništvom bana Tome Erdolija. Hsan paša Predojević je sa svojim odredima prešao na
lijevu stranu Kupe i prvi napao protivničku stranu. Računao je na faktor iznenađenja, ali i na
ratnu sreću koja ga je u proteklom periodu pratila. Međutim ovaj put nije imao uspjeha. Nakon
šestsati borbe sultanova vojska se morala poražena povući na početne položaje. Gubici su bili
ogromni. 22.6. 1593 godine život je izgubilo oko 7.000 najboljih oficira i vojnika Bosanskog
ejaleta. Među poginulim bio je i Hasan paša, Zvornički sandžakbeg Sinan beg i sultan zade
Mustafa paša, kao i znatan broj spahija. Pretrpljeni poraz međutim bio je nešto više od običnog
vojnog poraza. Nakon ove bitke uočilo se da vojska Osmanskog Carstva nije više nepobjediva
kao prije. Također su se pokazale mnoge pukotine u sistemu Centralne i provincijske vlasti.
Nakon poraza pod Siskom. Došlo je do važne promjene u Osmanksom sistemu po kome su
ustanovljeni Odžakluk timari kao institucija sa ciljem da se ojača vojna moć dragocjene
pokrajine Osmanskog Carstva. Odžakluk timari su značili da u slučaju pogibije ili prirodne msrti
nosioca timara koji nema direktnog potomka, njegov posjed može preuzeti njegov sin, brat ili
najbliži krvni srodnik,a onda neko i iz šire porodice.

Hasna Kafi Pruščak i njegovo djelo: Sve poteškoće sa kojima se Osmansko Carstvo suočavalo
nakon poraza kod Lepanta 1571 godine i bitke kod Siska 1593 godine bile su rezultat slabljenja
klasičnih Osmankih ustanova na kojima je počivala snaga države. većina negativnih pojava u
ekonomskom, društveno- političkom i administrativnom sistemu nastala je zbog slabljenja
Timarske organizacije. Opći proces razaranja Mirijske svojine na zemlju i na njoj izgrađene
klasične Osmanske strukture, poznat je pod imenom čiflučenje. Neposredni proizvođači su od
nekadašnjih uvjetnih vlasnika baštine i čifluka svedeni na obične proizvođače materijalnih
dobara za psordne i neposredne (spahije i čifluk sahibije). Procesom čiflučenja spahije su kao
uživaoci rente koju su dobili od sultana za vojnu službu, našli u direktnom odnosu prema seljaku
kao njegovi prvi gospodari. Nekadašnji red i disciplina, kao i brojno stanje kojim se odlikovao
ovaj red bili su u stalnom opadanju. Najteži udarac spahijska organizacija doživjela je pod
Bečom 1683 godine. Slično stanje bilo je i u Janjičarskoj organizaciji. Broj janjičara povećavao
se u odnosu na predhodni period, nedisciplina i korumpiranost uticali su na stalno opadanje
borbene spremnosti, što je rezultiralo neuspjesima na bojnom polju. Do kraja 16 stoljeća
iščezavaju juruci, akindžije i martolosi. Umjesto njih stvarani su novi vojni redovi kao što su :
azapi, bešlije, gonulije.... prikrivanje slabosti sa kojima se od 2/2 16 stoljeća suočava Osmansko
Carstvo došlo je do izražaja u vrijeme Habsburško- Osmanskog rata. 1593-1606. Te slabosti je
uočio Hasan Kafi Pruščak. Nakon poraza pod Siskom 1593 godine Hsan Kafi Pruščak je na to
gledao kao na negativnu posljedicu unutrašnjeg i spoljnopolitičkog stanja u kome se Carstvo
nalazilo. Po njegovom mišljenju to je bilo u širem rapsonu koji se kretao od obrazovnog,
kulturnog i moralnog pa sve do ekonomskog, političkog i vojnog . uočavajući slabosti on je
tražio uzroke, ali nudio i rješenja na osnovu racionalizma. U tom smislu napisao je svooje
najpoznatije djelo: USUL AL – HIKAM FI NIZAM AL- ALAM- TEMELJI MUDROSTI O
UREĐENJU SVIJETA – moralno- politička rasprava o uređenju države i društva. Prva verzija
napisana je na arapskom jeziku. Hsan Kafi Pruščak je nastojao svojim djelom ukazati na znake
Osmanske krize u državi i nada se da će ih tadašnji sultan Mehmed III zaustaviti. Prva verzija
ovog djela nastala je 1596. On je ujesen iste godine podnosi državnim dostojanstvenicima pod
Jegerom sa molbom da se uruče sultanu. Veliki vezir Ibrahim paša Novošeherlija je uočio
važnost tog djela te preporuči istaknutom misliocu da prevede djelo na Osmanski jezik, pa da ga
podnese sultanu. Pruščak je uvažio datu sugestiju. Vratio se u Prusac i do marta 1597 preveo je
djelo, dodavajući komentare i usavšavajući ga. Po završetku prevođenja otputovao je u Carigrad,
gdje je preko Ibrahim paše ovo djelo došlo do sultana, sultan je pročitao Pruščakovo djelo, te je
nagradio Pruščaka kojem je dodjelio kadiluk Prusca kao doživotnu mirovinu. Temelji mudrosti,
je djelo koje je podjeljeno na: uvod (mukadima), četri poglavlja il itemelja i zaključak. Hsan Kafi
Pruščak ukazuje u djelu na određene negativne pojave i kaže da svaka od njih ima svoje stvarne
uzroke, koji su opet rezultat djelovanja drugih pojava. Naročito ukazuje na tri uročna lanca koja
rezultiraju nizom posljedica:

1. Zanemarivnaje pravde i upravljanja dobrom politikom, uzrok je tome što se državi

poslovi ne povjeravaju sposobnim za njih
2. Nemaran odnos prema savjetovanju, razmjeni mišljenja i planiranju, uzrok tome je
oholost i uobraženost velikaša i njihovo izbjegavanje da se druže sa učenjacima i
mudracima.
3. Indolencija u rukovođenju vojskom i u upotrebi oružja i ratne opreme za vrijeme borbe sa
neprijateljem, uzrok tome je što se vojnici ne boje starješina.

U prvom djelu „O načinu uređenja države i njenom trajanju“ Hsan Kafi sistematizira više
pitanja vezanih za funkkcionisanje države i organa uprave. Do propasti dolazi kada ( sladostrašće
i pomama zagospodare nad razumom vladara, međusobna zavist ministara i povlačenje vojnika
iz borbe i zanemarivnaje savjetovanja o ratu)
U drugom dijelu „O nužnosti upotrebe ratnih sredstava, o ratu, organizaciji vojske i podizanju
njenog morala“ Vojni neuspjesi Osmanske vojske su u nedostatku dovoljne vojne obuke,
nekorištenju savremenog naoružavanja i njegovog nenabavljanja, također optužuje glavne
zapovjednike da ne prisustvuju vojnim smotrama, pa ne znaju koliko vojnika imaju ni kako su
naoružani. Znatan dio ovog dijela psovetio je podizanju morala vojske i hrabrosti. Navodi „Junak
je drag čak i svom neprijatelju a kukavica mrzak čak i svojoj majci“.. Pruščak također navodi
„Ne potcjenjuj neprijatelja jer ako ga pobjediš nećeš zaslužiti pohvalu,a ako izgubiš nećeš se
opravdati“, „Bolje se povući na vrijeme , nego ustrajati u nevrijeme“.

U trećem dijelu „O preduslovima za pobjedu“ . često se poziva na savjest, poštenje i korektan

odnos, ali zato oštro zahtjeva disciplina i odgovornost, koje bi se morale provoditi preko
autoritativne vlasti.

U četvrtom dijelu „O sklapanju mira i ugovoru“ ukazuje na prednost mira i obaveza, poštivanja
sklopljenog ugovora.

Značaj ovog dijela je u tome što Pruščak ukazuje na uzroke krize ali nudi i rješenja za nju. Djelo
je prevedeno na Francuski, Osmanski, Mađarski, Njemački i Bosasnki jezik. Prepisi ovog djela
se nalaze u najpoznatijem arhivskim zbirkama Istanbula, Bratislave, Pariza, Lajpciga, Berlina.

Kandijski rat ( 1645-1669): U vrijeme izbijanja ovog rata Bosanski ejalet imao je 7 sandžaka:
Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Pakračko- Cernički, Krčko- Lički i Bihaćki.
Posljednja dva si ponekad spajana u jedan. Na cijeloj Bosasnkoj teritoriji i prije izbijanja rata u
pograničnim krajevima bila su brojna četovanja hajdučkih i Uskočkih četa. 1645 godine
Osmanska vojska je napal Kretu (Kandiju),a iz Bosanskog ejaleta započele su borbe u
primorskim mjestima. U to vrijeme mletačka vojska u Dalmaciji brojala je 8.000 do 9.000 ljudi.
Većinom su to bili domaći ljudi. U narednim godinama njihov broj se msanjivao i zadržao na
4.500. osim najamničkih odreda, mletačke vlasti su pružale pomoć hajdučkim i uskočkim
četama. Već prvih ratnih mjeseci velike skupine vlaha su sa pokretnom imovinom i porodicama
stupale u hajdučke i uskočke čete. Tako se za relativno kratko vrijeme u svim primorskim
mjestima,a li duboko u pozadini osmanske teritorije nastali brojni hajdučki odredi koji su
svakodnevno djelovali. To je uticalo da dužina fronta bude daleko veća, nego što se to
objektivno vojnički moglo održati. Početak Kandijskog rata nije nagovještavao a će na ovom
dijelu ratišta biti tako brojni sukobi i da će rat trajati gotovo četvrt stoljeća. U to vrijeme
Budimski vezir Deli Husein paša, prolazeći kroz Bosnu, izvšio je mobilizaciju većeg broja zaima
i spahija, te ih odvede na glavno kretsko ratište. Vjerovatno je i to uticalo da na Dalmatinsko-
bosanskoj granici za izvjesno vrijeme prave borbe nisu ni otpočele. Do većih sukoba dolazi u
1646 godini koristeći mletačku nesmotrenost, novi Bosanski namjensik Ibrahim paša Sivčić-
Gabeljak sakupio je već vojne snage i napao Mletačke psojede u Sjevernoj Dalmaciji. Početkom
septembra iste godine osvojio je Novigrad, Biograd i više Palanki koje njegovi vojnici
porušiše.Istovremeno su dugi osmanski odredi posšli prema Zadru i Šibeniku. Usput su napadali
sela i dolazili do bogatog plijena i ratnih zarobljenika. U Oktobru su brojni Osmanski odredi
bezuspješno pokušali osvojiti Šibenik. Tom prilikom su pretrpjeli poraz,a u kontranapadu
Mletačke čete uz pomoć mjesnog stanovništva i same napale pogranična Osmanska utvrđenja,
među kojima i Skradin. Pojačani intezitet borbi u više dalmatinskih mjesta uticao je da Mletačke
vlasti sa puno ozbiljonsti poklone veću pažnju ovom dijelu fronta. Sa tim ciljem povećavaju broj
mjesnih posada, utvrđuju više mjesta, a u svjoim planovima pripremaju i ofanzivne akcije.
Istovremeno rade na pridobijanju katoličkog i pravoslavnog stanovništva iz Bosanskog ejaleta. U
tome imaju znatnog uspjeha. Pored oblasti Poljica koja se nalazi u blizini Splita, pod Mletačku
vlast se 1647 stavlja dio Cetine i Neretve tzv Krajina. Sve se to dešavalo uoči većih vojnih
okršaja. Mletačke posade iz Zadra i Šibenika, prešle su u napad i uznemiravale susjedna
Osmanska mjesta. Iste godine Mletačka vojska porazila je Halil bega Alajbegovića. Tom
prilikom je sandžakbeg zarobljen i odveden u Veneciju. Mlečani su iza toga napali Novigrad.
Topovskim udarima pogodili su podrumske prostorije baruta u Tvrđavi i tom detonacijom
razrušili tvrđavu. Tako osvojiše i ovaj grad. Mletački uspjesi uticali da sultanovi podanici
katoličke i pravoslavne vjeroispovjesti počnu prelaziti pod vlast Venecije. Dolaskom tih
izbjeglica Mletačka republika dobila je brojne sposobne borce koji organizovani u veće i manje
čete i odrede, počinju upadati ne samo u pogrnanična mjesta, nego i u duboku unutrašnjost
Bosanskog ejaleta. Ponesena postignutim uspjesima Mletačka vojska svoje ofanzivne akcije
usmjeri prema Klisu. Ovog puta braniocima te značajne pogrnaične tvrđave punu pomoć pruži
bosanski defterdar Mustafa aga. Kordiniranim akcijama Kliške posade razbijena je opsada grada
a duždeva vojska doživjela je poraz. Taj poraz pokolebao je Mlečane da nastave sa svojim
ofanzivnim akcijama. U daljim vojnim pohodima vojnici osvojiše Vranu i Nadin. Za Veneciju je
osvajanje Nadina bilo od velikog značaja. Istovremeno su neprijateljski odredi vršili upade po
Lici, te prodrli sve do Gračaca kojeg su opljačkali i zapalili. O neuspjesima Osmanske vojske
bila je upoznata i vlada u Carigradu. Smatrajući da je za nastalu situaciju glavni krivac Bosanski
vezir Ibrahim paša, Porta donese odluku da ga smjeni s tog položaja, na njegovo mjesto
postavljen je Mustafa paša Tekelija, bez mnogo priprema 1647 godine mobilisao je veće vojne
snage sa kjima krenu u pravcu Zadra. Glavni cilj mu je bio osvajanje Šibenika, gdje doživje
poraz. U međuvremenu su brojne eHajdučke i uskočke čete upadale u Likuu, zatim u okolicu
Knina i Klisa sa namjerom da od većih vojnih operacija u Primorju odvrate Osmansku vojsku.
Njihove akcije urodile su plodom, tj. Novim teritorijalnim proširenjima. U hajdučkim i uskočkim
akcijama posade Ostrovice koja se nalazi između Zadra i Šibenika i Obrovca u kome je
posljednji kapetan Jusuf- aga Hadžagić, predadoše se. Svi ti uspjesi ohrabriše Mletačke
podanike, koji u manjim vojnim akcijama sve više prodirahu dublje na teritoriju Bosanskog
ejaleta. Od brojnih hajdučkih i uskočkih četa koje su se udruživale i povremeno brojale nekoliko
hiljada ljudi, uznemiriše se sva pogrnaična mjesta Bosanskog ejaleta. Bojeći se da veći Mletački
odredi ne dođu do njihovog šehera, Sarajlije su u blizini grada iskopale rovove odakle su
namjeravali da neprijatelju pruže otpor. Međutim Mlečani se vrate prema Klisu i opsjednu ga.
Opsada je nastavljena i u 1648 godini. Mletačka vojska uz pomoć hajdučkih i uskočkih četa
nastavi uspješne pohode na Drniš, Knin, Vrliku... krajem marta 30.3. 1648 godine osvojila je
Klis. Što je bila velika pobjeda Mletačke vojske i njenog generala Foskola, čija vojska zauze te
godine Zemunik i Kamen selo kod Splita. Mletačka osvajanja i neuspjesi Osmanske vojske u
primorskim mjestima ubrzaše odluku Porte da umjesto nesposobnog Mustafa paše za novog
Bosanskog namjensika imenuje Derviš pašu Omerpašića. On je mobilisao jedan dio spahija koji
se sakupi u Livnu, komandu nad njima prepustio je Ali agi i uputio ih prema Dalmaciji. Ovi
odredi nanijeli su više poraza neprijateljima. U međuvremenu je potpisan mir. Nakon 25 godina
ratovanja uslijedio je mir. Tih dana bosanski namjesnik Ibrahim paša Tešnjak je o državnom
trošku priredio svečanost u svim većim jestima na kojima su bile prisutne najuglednije ličnosti.
U narednih 14 godina u Bosni je vladao prividan mir. Jer do pravog mira nije moglo doći zbog
čestih uskočkih i hajdučkih napada sa habsburške strane i mletačke teritorije, kao i zbog loše
privrede koja utiče na socijalna nezadovoljstva, pa čak i pobune. Zbog nezakonitih ubiranja
vanrednih poreza u Sarajevu i drugim mjestima došlo je do otvorene pobune 1673 godine. Uoči
Bečkog rata 1682 godine velika masa seljaka iz okoline Sarajeva kao i nezadovoljnih građana
bunila se protiv lokalne uprave i tražila pravdu. U tim pobunama učestvovao je Šejh Hsan
Kajimija koji je zbog toga protjeran u Zvornik.

Bečki rat (1683-1699): Osmanska vojska predvođena Kara Mustafa pašom je sa oko 200.000
ljudi 1683 godine izvršila posljednji prodor u srednju Evropu. Nakon dvomjesečne opsade Beča,
habburška vojska kojoj je u pomoć pritekao poljski kralj Jan Sobjenski 12.9., pobjedi Osmanlije.
Odmah iza toga Bečki car je ponudio sultanu mir, što je ovaj odbio. Tako je započeo 13-šnji
rat.Austriji se pridružila i Mletačka republika te u martu 1684 godine uz pomoć pape od
Habsburške monarhije, Poljske i Mletačke republike formira se vojni savez Sveta liga. Poraz pod
Bečom imao je velikog odjeka na teritoriji cijele Osmanske imperije. 1683 godine izbio je
ustanak u Sjevernoj Dalmaciji. Ustanici su za relativno kratko vrijeme zauzeli Skradin, KARIN,
Vranu, Benkovac i Obrovac. Tkao su pod Osmanskom vlasti ostali samo Knin i Sinj u svim tim
akcijama zvanična Venecija se suzdržano držala. Tek kada je pristupila svetoj ligi počela je
pozivati pravoslavno i katoličko stanovništvo iz Bosne da joj se pridruži. U tome je imala dosta
uspjeha. Među ustanicima se naročito isticao Stojan Janković. Hajdučki odredi su vršili
svakodnevne napade na brojne Osmanske tvrđave u većem broju 1684 godine napali su i
opljačkali Glamoč, Gračac i okolinu Knina. Osman paša Hercegovac, bosanski namjensik, ušao
je u sukob sa banom Bakač Erdodijem. Napada Bosansku Dubicu, opljačka je i sa četama se vrati
na polazne položaje. Uskoro se vrati te sa novim vojnim pojačanjima napade više mjesta
Bosanske krajine. Porta opozva Osman pašu,a za novog namjensika imenova Funduk Mustafa
pašu. 1685 godine kod Sinja je pobjedio Mletačke i hajdučke čete koje je predovdio Stojan
Jnaković. U to vrijeme glavne bitke zaraćenih država su se odvijale na Ugarskm ratištu. Rezultat
je bio gubitak Budima 2.9. 1686 godine. Istovremeno su vođene borbe i u pogrnaičnim
krajevima Bosanskog ejaleta prema Mletačkoj republici. 1687 godine ofanzivne akcije Mletačke
i Carske vojske urodile su plodom. Manji poraz Mlečana kod Stoca 2.8. nije ih obeshrabrio. Iste
godien Mlečani osvojiše Herceg Novi. U mđeuvremenu Porta imenuje Mehmed pašu Altagića za
zapovjendika Knina, koji Mlečanima predade Knin,a ssam pade u zarobljeništvo. 1687 godine
Mlečani su došli u posjed dvije vrlo važne tvrđave i mjesta koja su do tada bila u sastavu
Bosanskog ejaleta. Na drugoj strani vojska Bečkog cara u Ugarskoj je Osmanlijama nanosila
poraze. Borbe su se prelijevale u Slavoniju, gdje je Luka Ibrišimović zauzeo skoro sva mjesta i
tvrđave. Habsburške čete su ubrzo osvojile sjevernu Bosnu sa Derventom. 1688 godine markgrof
Ludvig Badenski opkoli Zvornik i zazue ga 1689 godine. Topal Husein paša kod Višegrada
porazi Habsburške čete. Međutim austrijske čete uz pomoć hajdučkih odreda upadoše u Liku i
Krbavu koju za relativno kratko vrijeme osvojiše. U tim borbama isticao se pop Marko Mesić.
1690 godine Rizvan aga Zenković mobilizova sve Krajišnike i pokuša osvojiti Liku sa Udbinom
i Krbavu. Istovremeno je Stojan Janković sa svojim odredima došao do Rame. Husein paša
upade u Slavoniju te opsjednu Osijek. Zatim ode u Bnja Luku, da se odmori zbog zime i
učestalih kiša, nakon toga preuze Bosanski novi, Bos. Dubicu, Sokol i Jasenovac. Porta je 1691
godine smjenila ovog vezira,a za novog imenovala dotadašnjeg Temišvarskog valiju Bujuk
Džafer pašu . 1693 godine u Bosansku krajinu upade hrvatski ban Adam Boćan, kojem u susret
dođe Džafer paša. Do borbe je došlo kod Bosanske Dubice gdje Bošnjaci pretrpješe poraz.
Nakon toga carska vojska osvoji: Bos. Novi, Krupu, Vranograč, Veliku Kladušu te više palanki.
Saznavši za poraz i gubitak više gradova ipalanki, Carigradska vlada smijeni Džafer pašu te za
bosanskog namjesnika imenova Mehmed pašu Korču. U to vrijeme već se govorilo o miru. 1694
godine Mlečani preuzeše vojne akcije te osvojiše Gabelu, Trebinje i Popovo polje. 1695 godine
veće snage pod komandom Petraša Jankovića i Vučkovića upadoše u srednju Bosnu i dođoše kod
Vitolja, međutim tu ih pobjedi Mehmed paša Korča, uskoro Mlečani doživješe još jedan poraz
kod Ravnog u Hercegovini. 1696 godine vojska Bos. Ejaleta je uglavnom ratovala u Ugarskoj
pod komandom sultana Mustafe II, tada je u ejaletu vladao prividan mir. Do većih borbi došlo je
1697 godine. Vojni krugovi u Beču okupljeni oko princa Eugena Savojskog pravili su planove za
osvajanje Bihaća kojeg su htjeli što prije zauzeti. Za te pripreme je saznao i bosanski namjensik
koji u Bihać posla svog ćehaju Sari Ahmed efendiju i bosanskog alajbega Hsana sa 500 spahija i
1000 krajišnika i 1.500 sejmena, koji popraviše zidine grada i opkopaše jarak oko njega, također
su Bihać opskrbili hranom i oružjem. 9.6. 1697 godine habsburška vojska je došla pod zidine
Bihaća, pod zapovjedništvom generala Auersperga 14 .6 otpoče napad na Bihać. Do odlučne
bitke došlo je 28.6. kada brnaioci krenuše u kontranapad, poraziše neprijatelja i satjeraše ga na
povlačenje, pri povratku neprijateljska vojska je osvojila i razorila Izačac i Ripač. Kod Kupresa
je Girli Smail paša porazio Mletačku vojsku kojom je komandova general Moćenigo i pukovnik
Posedarski. Do velike borbe između Osmanskih i Habsburških odreda dođe kod Sente 11.9. 1697
godine. Eugen Savojski je sa Austrijskom ovjskom pobjedio Osmnalije koje je lično predovdio
sultan Mustafa paša i veliki vezir Almas Mehmed paša. Novi bosanski namjenisk posta Sari
Ahmed paša. Saznavši sza nevolje Osmanlija, princ Eugen Savojski pripremi plan napada na
srednju Bosnu. Sa 6.000 ljudi koje je okupio kod Osijeka 12.10 prijeđe kod Bosanskog broda
Savu i bez većeg otpora za 4-5 dana osvoji Doboj i Maglaj, Habsburša vojska preko Vranduka
dođe do Visokog i u selu Mustre se zaustavi. Iz te okoline princ je uputio Sarajlijama pismo u
kome traži predaju grada,a zauzvrat im garantuje ličnu i imovinsku sigurnost, u suprotnom je
prijetio paljenjem grada i ubistvima. „Nećemo poštedjeti ni dijete u majčinoj utrobi jer je
privavljeno teško topništvo“. 23.10 kreuo je iz Visokog u pravcu Sarajeva. Dio odreda zauze
okolne kote grada,a drugi dio 24.10 uđe u sam grad, opljačka ga i popali. 24.10. 1697 izgorje
skoro cijeli šeher. Pošto je nastupio zimski period,a bez dovoljno materijalne pomoći i većih
vojnih snaga, princ Savojski se 25.10 sa manjim gubicima je već 5.11 prešao Savu. Posljednja
bitka zaraćenih strana vodila se na tlu Bosanskog ejaleta kod Stoca. Krajem decembra 1697
godine Mlečani iznenada napadoše grad i njegovo utvrđenje. U to vrijeme dođe iz Carigrada
ferman u kome se zatočeni bicši vojni vezir i serasker Daltaban Mustafa paša imenuje bosanskim
namjensikom. 1698 godine ovaj namjensik preduze vojne akcije. Na Nevesinjskom polju pobjedi
veće vojne odrede Mletačke vojske, nakon toga je otišao u Bihač te izvrio upad u Hrvatsku
krajinu. U tom pohodu najveći vojni uspjeh bio mu je osvajanje Novog kojeg njegovi vojnici
porušiše zajedno sa tvrđavom. Valija je prodro u Dlamaciju i osvojio ivše sela.. Međutim Porta
imenova novog namjesnika Ćose Halil pašu koji u oktobru iste godine dođe u Bosnu. U to
vrijeme posredstvom Engleske, Nizozemske i Španije vođeni su mirovni pregovori zaraćenih
strana. Do punog dogovora došlo je u Sremskim Karlovcima. Po odredbama ugovora svaka
strana zadržala je ono što je u vrijeme potpisivanja ugovora ratom osvojila. Osmansko Carstvo je
sa Habsburškom monarhijom 26.1.,a sa Mletačkom republikom 7.2. 16999 potpisal ugovor
mirovni u Sremskim Karlovcima.

Karlovački mirovni ugovor: Karlovačkim mirom označene su međunarodne granice Bosanskog

ejaleta koje su išle rijekom Savom i Unom, na jugu skoro istovjetnom današnjom granicom
Bosne i Dalmacije, na istoku Smederevskim sandžakom, a na jugoistoku granicom nekadašnjeg
Novopazarskog sandžaka. Karlovačkim irom teritorija Bosanskog ejaleta je smanjena ostavši
skoro bez cijelog Cerničkog, Požeškog i Ličkog sandžaka, te dijelova Kliškog i Hercegovačkog.
Sa velikim teritorijalnim gubicima, Osmansko carstvo je ušlo u neizvjesno 17 stoljeće ovim
ugovorom Bosanski ejalet psotao je najistureniji i najugroženiji dio Evropskog dijela Osmanskog
Carstva. Postaje odbrambeni bedem i krajina.
Bosanski ejalet 17 i 18 st.: Nakon 1699 godine Ejalet je došao u granice iz 15 st. Sveden je na 5
sandžaka: Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški i Bihaćki, koji je u ratu 1714-1718 godine
ukinut i priključen Bosanskom sandžaku. Pored teritorijalne izvršena je i promjena u vojnim
redovima. Spahijska organizacija je u okviru jednog sandžaka sačinjavala vojnu formaciju alaj-
puk. Manja jedinica bio je džemat,a još manja Buljuk. Najmanja vojan jedinica bila je Oda.
Međutim najznačajniju ulogu imale su kapetanije u ovom periodu. Do kraja 17 st. Kapetanije su
bile stacionirane duž pograničnih mjesta i na polovnim rijekama, a u narednom vijeku osnivane
su i u unutrašnjosti duž glavnih puteva. Vojne snage u kapetanijama imale su poglavito
defanzivni karakter. Poslje 1699 godine na teritoriji Bosanskog ejaleta bilo je 12 a do 1716
godine osnovano je još 16 kapetanija i to sve u pograničnim krajevima. Do kraja 17 stoljeća bilo
je ukupno 38 kapetanija sa 64 grada i pet palanki. Zapovjednici kapetanija zavali su se kapetani,
poticali su iz najuglenijih porodica, a za obavljanje posla dobijali su vojna lena, međutim
porastom njihovog broja, način isplate se mjenjao. Umjesto posjeda od ržave su na ime plaće
počeli dobivati novčane nagrade u vidu dnenvica koje su se iplaćivale jedanput godišnje.
Kapetani su pored vojnog bili odlučujući i politički faktor. Teritorije kapetanija bile su
podjeljene na manje jedinice- agaluke. Jedan agaluk brojao je do 100 vojnika,a ovisno od
veličine kapetanije njihov broj bio je manji ili veći. Tokom 17 st. U Bosanskom ejaletu se u rat
moglo mobilisati i do 60.000 ljudi što je za tadašnje prilike bio poprilično veliki broj. Brojnost
vojnih redova, njihova disciplina isvestranost, činili su Bosanski ejalet značajnim odbrambenim
bedemom. Bosanski ejalet postao je veliko gradilište. Podizana su nova ili oravljana stara
utvrđenja,a nastajali su i novi gradovi poput Trebinja i Onogošta. Duž rijeke Une podignut je
čitav niz tvrđava sa kulama.

Austrijsko- Osmanski Rat (1714-1718): U Bosni je izvršena mobilizacija te se veliki broj zaima
i spahija otišao boriti. U bitci na Prutu 1711 godine u sultanovoj vojsci bilo je oko 1553
posjendika zijameta i timara iz Bos. Ejaleta. 1712 godine Bošnjaci su ratovali protiv Crnogorskih
plemena. U vojnom pohodu na Crnu Goru 1714 godine učestvovao je veliki broj vojske. Pod
zapovjendištvom boasnskog namjesnika Numan paše Ćuprilića oko 15.000 Bošnjaka
učestvovalo je u tom pohodu. Ubrzo su došli na Cetinje. Pri povratku Osmanska vojska je povela
preko 2.000 Crnogoraca koji su naselili Glasinac kod Sarajeva. Ubrzo je Porta pod izgovorom da
je Venecija Crnogorskom stanovništvu pružila vojnu i materijalnu pomoć i podsticala ga na
pobunu protiv sultana, objavila rat 1714 godine. Brzom akcijom osvojila je Peleponez,a na
prostoru Bosanskog ejaleta vođena je najveća bitka na Bosasnko- Dalamtinskoj granici 1715
godine kod Sinja. Vojne snage pod komandom Mustafa paše Čećića pretprjele su poraz, što je
bio uzrok da se ofanzivne akcije sultanovih četa zaustave u drugim Dalmatinskim gradovima.
Borbe su vođene 1716 godine, poslje gubitaka Mletačka vojska je početkom marta minirala
Gabelu i povukla se u Dalmaciju. U porušeno Gbaleu došao je Osman paša Resulbegović. U rat
na staranu Venecije 1716 godine staje Austrija. Brzim akcijama njihove čete zauzimaju
Bosansku gradišku, Bosasnski Novi i Bihać. Pod komandom hrvatskog bana Ivana Draškovića
zauzimaju Jasenovac, Dubicu i Kostajnicu. Mlečani pokreću veću ofanzivu u okolini Dubrovnika
pa tako pod duždevu vlast dolaze Hutovo i Popovo polje. Sukobi su nastavljeni tokom 1717
godine. Numan-paš Ćuprilić i Bećir paša Čengić su ienovani za vojskovođe , što je podstaklo
Osmansku vojsku na odlučnije akcije jer su njihove ličnosti imale veliki ugled u Osmanskim
vojnim krugovima. Međutim Mletačka vojska je napadala pogranična utvrđenja, zauzeli su
Imotski, što je bio najznačajniji uspjeh u ovo mratu.Ban Drašković napao je Kozarac koji se
predao Carskoj vojsci. Istovremeno je Eugen Savojski, na drugom dijelu fronta porazio
glavnivnu osmanskih trupa kod Beograda. Ti porazi su imali negativan efekt po Bosanski ejalet.
Numan- paša je izvrio opću mobilizaciju. Veće vojne odrede pod komandom ćeahej Ibarhim age
uputio je prema Zvorniku, ako pomoć Derviš beg Fidahiću i Mehmed agi Atiću. Odred kojim su
komandovali Bihaćki kapetan Tatar Mustajbeg Idrizović i Omer beg Cerić otišao je prema
opkoljenom Bosanskom novom koji je u to vrijeme branio Ahmed paša Rustempašić Skopljak.
Mjesec dana su trajale borbe oko Zvornika. Carskom vojskom komandovao je general
Maksimilijan Petraš. Zvornička posada se odbranila, 7.10. 1717 godine Austrijska vojska se
neobavljena posla povukla prema Raču. U isto vrijeme je ban hrvatski Drašković opkolio
Bosanski Novi, međutim bio je poražen od sultanove vojske. Po dobivenim instrukcijama iz
Beča, carski zapovjednici su trebali učvrstiti vlast u novoosvojenim područjima preko rijeke
Save u dubini 10 km. U međuvremenu su započeli pregovori oko vođenja mirovnih sporazuma.
Isprva tajno, a zatim javno. Svečano potpisivivanje sporazume bilo je u Požarevcu 21.6. 1718
godine

Požeravački mirovni ugovor: Dijelovi Bosanskog i Zvorničkog sandžaka od ušća Drine u Savu i
Unu do Novog, širokim pojasom od 6-10 KM, koji je obuhvatao još Brčko i Bijeljinu došli su
pod Austrijsku vlast, Novom teritorijalnom podjelom pod upravu Bečkog cara pripali su
Bosanski gradovi: Dubica, Gradiška, Kobaš, Bosasnki Brod i Furjan, Mletačka repbublika dobila
je Imotski i Čačavinu a izgubila Gabelu. Tako je Dubrovačka republika došla u neposredno
susjedstvo sa Mlečanima, da bi izbjegli nepoželjnu Mletačku republiku, Dubrovčani su
Bosanskom ejaletu dobrovoljno ustupili Klek i Neum na sjeveru i Sutorinu na jugu. Tkao je
Bosanski ejalet dobio dva izlaza na more. Poslje potpisivanja ovog sporazuma došlo je do
relativnog mira koji je trajao sve do 1737 godine. Kada dolazi do novog Austrijsko- Osmanskog
rata.

II Austrijsko- Osmanski rat (1737-1739): Hajdučke čete upadale su u Bosanski ejalet redovno te
su ga pljačkale. Pod komandom Gazi Ahmed paše oko 5.200 oficira i vojnika otišlo je 1727
godine na Osmansko- Perzijski fornt kod Hamadana i Isfahana, gdje je poginuo veliki broj
Bošnjaka. Porta je imenovala Ahmed pašu Rustempašića vezirom i namjesnikom Bosanskog
ejaleta. Druga veća mobilizacija izvršena je 1736 godine. Tada je oko 10.000 ljudi pod
komandom hercegovačkog sandžakbega Bećir paše Čengića otišlo na poziv Porte na Rusko
ratište. U bitci kod Ozije 14.7. 1737 godine skoro svi mobilisano Bošnjaci su iginuli, zajedno sa
Bećir pašom. I tako dok su Bosanski vojnici ginuli za sultan i Osmnasku državu, daleko van
svoje domovine, do jula 1737 godine na teritoriji Bosanskog ejaleta vladao je prividan mir. Tada
je Bečki dvor smatrao da je nastupio povoljan trenutak da Porti objavi rat. pozivajući se na raniji
ugovor sa Rusijom, po kome su Beč i Petrograd bili u obavezi da se međusobno pomažu u
slučaju rata a pošto je Rusija još od 1736 godine bila u ratu sa Osmanskim carstvom, car Karlo
VI je 14.7. 1737 godine objavio rat Porti. Carski generali su se okupili u Pakracu i sa oko 16.000
vojnika na čelu sa Josipom Hildburghausenom 10.7 1737 godine krenuli prema Bosanskoj
Gradišci i pravcu Banja Luke. 24.7. otpočela je opsada Banja Luke. Među Bosanskim
brnaiocima zavladala je nesigurnost. Na poziv Bosanskih muslimana, prije svega kapetana i
ajana, tadašnji vezir Ali paša Hekimoglu natjeran je da bez konsultovanja sa Portom naredi opću
mobilizaciju i na vrijeme izvrši vojne pripreme. Izvršavajući naređenja uskoro su se na
Travničkom polju počele okupljati čete iz svih kadiluka, u to vrijeme je Ali paša bio u
Podrašnici, nedaleko od Jajca. Ali paša je po savjetu svojih Ajana i zapovjendika, držao na
okupu mobilisane vojske ne dozvoljavajući njeno usitnjavanje. Sa prikupljenim četama 3.8.
krenuo je iz Podrašnice kroz šumovite predjele i stigao do Banja Luke. U međuvremenu su mu
se pridružile i Zovrničke snage na čelu sa kapetanom Mehmed beg Fidahićem. Cjelokupne
Bosanske snage brojale su oko 10.000 vojnika. U momentu kada je sultanova vojska zaobišla
Vlaški brijeg i položaj carskog generala Baranjaja. Josip Hiledeghausen jenaredo feldmaršalima
Sukovu i Romeruda se sedam bataljona i dvije regimente pojačaju desno krilo koje se nalazilo na
brdu Lauš, na desnoj obali Vrbasa, a Baranja sa artiljerijom prebaci na lijevu obalu rijeke. Na
Bosanskoj strani je desnim krilom komandovao Mehmed beg Fidahić, na lijevom alajbezi sa
zaimima i timarlijama. Centrom je komandovao Ali paša Hekimoglu. Do velikog boja došlo je
4.8. 1737 godine. Od podneva do večeri Bosanci su u pet navrata izvršili forntalni napad na
protivnike. Što je kod neprijatelja izazvalo osjećaj nesigunrosti i natjeralo ga na paničan bijeg.
Savremenici su zapisali da su carski vojnici prilikom bijekstva preko Vrbasa hvatali se za
konjske repove, kako bri prešli na drugu stranu rijeke i spasili se. Josip Hildburghausen je sa
štabom napustio bojno polje,a preostaloj vojsci naredio da se povuče u pravcu iz kojeg je došla.
5.8. vojska pod komandom Ali paše Hekimoglua nastavila je napda i borbe su trajale sve do
13.8. kada se Josip Hildburghausen povukao sa svojom vojskom preko Save. Na bojom polju
sotali su mnogi mrtvi i ranjeni , ali i velike količine oružja. Prema podacima Omera Novljanina
oko 600 Bosanskih vojnika izgubilo je život. U ovom ratu pored učesnika Banjalučkog boja,
veliku hrabrost iskazali su Ahmed aga Čelebić, Ahmed aga Fazlagić, Salih aga Zrinković i Ali
beg Osmanpašić, koji je kod Ostrovice porazio carsku vojsku. Kada su Austrijske čete napale
Kozarac, do punog izražaja došla je sposobnost Ibrahim age Memkovića. Kada je Austrijska
vojska imala neuspjeha i na drugim ratištima, to je Beč prihvatio mirovne pregovore.

Beogradski mir: 18.9. 1739 godine Osmansko Carstvo je u Bosanskom ejaletu dobilo sve tvrđave
i gradoove, osim Furjana. Bosna je ponovo došla u granice iz predhodnog Karlovačkog ugovora.
Od sredine 17 stoljeća do Beogradskog mira na teritoriji Bosanskog ejaleta su vođeni duži i kraći
ratovi. 1720 godine Fermanom sultana Ahmeda IIII stanovništvo Bosanskog ejaleta bilo je dužno
da novčanim i materijalnim sredstvima u vidu Imadadi Hazarve izdržava vezira, njegovu pratnju
te druge lokalne vojno- upravne funkcionere. Ove obaveze imale su za posljedicu pružanje jačeg
otpora muslimanskih seljaka i sitnih spahija te dijel gradskog stanovništva i uleme. To je bio
klasičan sukob nižih i viših slojeva muslimanskog bošnjačkog stanovništva.

Pobune: uslijed izbijanja drugog Austijsko- Osmanskog rata, brojna nezadovoljstva i nemiri su
za kraće vrijeme prigušeni. Na teritoriji cijelog Bosanskog ejaleta najveće pobune došle su do
izražaja nakon tog rata, u periodu između 1747-1757 godine. Tada se u Sarajevu i okolini
poštovala riječ „jačeg“. U želji da izbjegnu oporezivanje naroda u korist Bosanskog valije,
pobunjenici su predlagali stvaranje odreda seljačko- gradske milicije po uzoru na janjičarsku
organizaciju. Pripadnici tih odreda zovu se Base. Ozbiljnost te namjere vidi se u tome što su se
ustanici odrekli poslušnosti svojih starješina, uklanjajući ih sa dotadašnjih položaja, a
istovremeno su birane nove. Ta pojava je bila raširena kako po gradovima, tako i po selima.
Time su se u potpunosti stovrili svoju vojnu organizaciju u kojoj su starješine basa trebale da
djeluju serdari i bašeskije. Pored Mostara, Sarajeva i drugih mjesta , bune seljaka krenule su i u
Tuzlanskom kadiluku. U okolini Tešnja. Gjde je vođa bio Abdurahman Muharemija. Neredi su
bili i u Mostaru. Skoro deset godina glavnu riječ u Sarajevu vodili su pojedinci iz uglednih
područja, koji nisu poštovali postojeće državne institucije. U tome su se isticali braća Morići
(Pašo i Ibrahim Morić) te Mehmed aga Halibašić koji su 1756 godine ubijeni. U zavođenj ureda i
mira glavnu ulogu imoa je energični Mehmed paša Kukavica koji je u tri navrata od 1752-1762
bio na položaju namjesnika Bosanskog ejaleta. Njegove akcije opjevane su i u pjesmi : Dok
bijaše Kukavica paša, ne znade se ko bijaše basa. Sve saruke- zbile u sanduke, Jatagane- skršiše
na tavane. . Bošnjaci nisu dozvoljavali sultanu da se jedan dio ejaleta preda neprijatelju. Kada je
1780 godine iz Carigrada u Travnik , koji je od 1699 godine sjedište Bosanskih valija stiglo
naređenje da se Austriji preda Pounje, tadašnji valija Abdulah paša Defeterdarević je to odbio.
Zbog toga mu je iz glavnog grada stigla smrtna presuda sa čašicom otrova.

Dubički rat (1788-1791): Nedugo nakon memira došlo je do novog rata između Austrije i
Osmanskog carstva. U to vrijeme bosanski namjensik bio je Bećir paša Egribuzli. Austirja je
Porti službeno objavila rat 8.2. 1788 godine. Znatno prije Bečke uhode su obiple sve značajnije
tvrđave i mjesta Bosanskog ejaleta i razvijale obavještajnu mrežu. U tome se isticao fra Augustin
Boteš- Okić. Rodom iz Kreševa. Car Josip II je u Bosanski ejalet uputio dvije proklamacije. U
prvoj je pozivao pravoslavno stanovništvo a mu se pridruži, obećavajući mu ista prava koja su
uživali i proklamacija za Bosanske muslimane (Bošnjake) u kojoj između ostalog stoji „Tko god
se bude lijepo vladao i bavio svojim poslom i zaradom, a naročito sustegao od neprijateljstva
protiv carske vojske, on će biti u pogledu zaštite ravan i izjednačen sa ostalim carskim
pučanstvom koje živi pod njihovom upravom“. Slična obećanja upućena su janjičarima,
spahijama i ostalim vojnim pripadnicima. Obećana je puna ravnopravnost islamske vjere, kao i
plaćanje vjerskih službenika iz državne blagajne. Već prvih dana dva korpusa sa 39.000 ljudi
rasporeženi duž ličko- dalmatinske – slavnoske granice do Dubice. Istovremeno je oko 12.000
ljudi razmješteno od Bosanske gradiške do Špaca, oni su trebali biti veza sa Austrijskom
vojskom. U redovima Habsburških trupa bio je mali broj Srba, dobrovoljaca iz Bosanskog
ejaleta. Glavnokomandujući princ Lihtenštajn je sa svjim odredima oopsjeo Novi, Dubicu,
Ostrovicu i Gradišku. U pomoć braniocima valija Bećir-paša posla 32 barjaka, Sarajlija i
Visočaka. Istovremeno na teritoriji ejaleta proglasi opću mobilizaciju. Pod izgovorom da su
neophodni vratiti se u šeher. Do tog vremena princ Lihtenštajn je uspio sovojiti samo Drežnik.
Zbog čega je smjenjen sa položaja glavnog komadanta carske vojske. Na njegovo mjesto došao
je general Gedeon Lauden. Austrijske trupe opsjele su 26.8. 1788 godine Dubicu koju su
osvojile,a 3.10 i Bosanski Novi. Tom prilikom zarobljen je Hadži Mehmed beg Carić. U to
vrijeme bosanski namjesnik Bećir- paša je na Bnjalučkom polju dočekivao mobilisanse čete iz
svih krajeva ejaleta. Puna mobilizacija završena je tek ujesen. Vezir Bećir paša je prezimio, nije
pokazivao interesovnaje za revanš, te je svojom neaktivnošću iritirao sve značajnije ličnosti, koji
su od Porte zatražili njegovo smjenjivanje. Tako je iz Carigrada stigla obavijest da je za novog
namjesnika imenovan Arslan Mehmed paša. U to vrijeme Austrijska vojska je prešla Savu i
opkolila Bosansku Gradišku. U pomoć braniocima došao je i Ibrahim paša Pazarac koji sa
svojim četama pobjedi neprijateljske odrede i natjera ih na povlačenje. Porta nije bila zadovoljna
borbenom spremnošću Bosanaca od kojih je očekivala da vode ofanzivne akcije , a da im nije
pružila ni najmanju logističku pomoć. Isto tako ni Arslan Mehmed paša nije izvršio postavljene
zadatke. 29.7. 1789 osvojio je Bosansku Gradišku u kojoj je kapetansku dužnost vršio maloljetni
Salih Džino. Zbog iskazane nesposobnosti i gubitaka Bosanske gradiške iz Carigrada Porta
smjenjuje Arslan Mehmed pašu,a za novog valiju imenuje Mehmed pašu Miralema. No i ovaj
namjensik nije pokazao veće vojno umijeće te je opozvan. Novi namjesnik bio je Salih- paša koji
u Travnik dođe krajem februara 1790 godine. Preduzeo je energičnije mjere, proglasio opću
mobilizaciju. Za to vrijeme Austrijski general Vališ s brojnim četama i artiljerijom dođe do
Cetina 23.6 koji poče napdati sa svih strana. Dolazak Bosanskog valije bio je spor. U
međuvremenu carske trupe zauzele su grad i tvrđavu i zapalile ih. Bosasnki vojnici su pružali
žilav otpor i jak. U to vrijeme umor je car Josip II, što je ubrzalo uz pomoć pruskog kralja
Fridriha Velikog razmišljanja o mirovnim pregovorima. Uskoro se sklopilo primirje. Po kojem
carske čete ostaju u onim krajevima i gradovima koje su osvojile do 8.12. 1790 godine. Takvu
ponudu prihvatila je i Austrijska strana, koja je saznala da se na teritoriji Bosanskog ejaleta
nalaze veće vojne snage. Sinhronizovanim akcijama onemogućen je dalji prodor u unutrašnjost
ejaleta carskoj vojsci.
Svištovski mir: 9.8. 1791 godine. Ovim mirom ulbaženi su teritorijalni gubici Osmanske države,
po odredbama ugovora od teritorija koje su pripadale Bosanskom ejaletu, Austrija je dobila
Cetinh, Lapac, Srb te pojas zemljišta ispod Plješevice i Plitvičkih jezera, a zauzvrat carske trupe
su se morale povući iz osvojenih bosanskih gradova. Bosanske Dubice, Bos. Novog i Bos.
Gradiške. Do vraćanja navedenih mjesta došlo je tek 1797. Tako je poslje dva stoljeća čestih
ratovanja na teritoriji Bosanskog ejaleta, za duže vrijeme nastupio mir.