DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str.

21-28
Zlata Živaković-Kerže, Jasna Jurković: Lorenz (Lovro) Jäger, industrijalac i dobrotvor

Tereziju Stolić, rođenu 1835., kćerku Stjepana.3 Tada je imao 30 godina, a Terezija
14 godina.4 U braku su imali djecu – Franju, rođen 4. listopada 1859., toga je dana
kršten, a preminuo je sljedećega dana od „klonuća duha“.5 Maria Anna rođena je 25.
prosinca 1860., a krštena je sljedeći dan, kuma je bila Anna supruga Franje Hrabala.
Nakon 6 mjeseci, tj. 14. lipnja 1861., je preminula od „vrućice“.6 Kći Stefania Isabella
rođena je 3. kolovoza 1863. godine. Dijete je kršteno 9. kolovoza, kao i ranije rođena
djeca, u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla, a kuma je bila Marija, kćerka Franje Hrabala. 7
Sin Stjepan Josip rođen je 15. siječnja 1865. Sutradan je kršten, a kum je bio košarač
Josip Leinner.8 Sljedeće 1866. godine rođena je kći Agata.9 Theresia Emma10 rođena
je 18. travnja 1868., a krštena u gornjogradskoj župnoj crkvi 26. travnja te godine.
Krsna kuma je Marija, supruga trgovca Ignaca Richtera.11 Sin Alojzije (Luis) Lorenz
rođen je 7. svibnja 1869., a kršten 15. svibnja. Krsni kum je bio trgovac Ignac Richter.12
Maksimilijan Roko Ludovik rođen je 1. kolovoza 1870. i kršten 7. kolovoza. Kum mu
je bio Roko Batjani, sin vinara Adama Batjania.13
Lorenz /Lovro Jäger preminuo je nakon kratke bolesti u 59-oj godini života u Beču
12. studenoga 1888. godine u sanatoriju liječnika Löwy. Lijes s pokojnikom dopremljen
je u Osijek iz Beča 16. studenog. Do ukopa je bio izložen u svojoj kući u Dugoj ulici
(danas Ulica J. J. Strossmayera). Sahranjen je dan potom na osječkom gornjogradskom
groblju Sv. Ane. Pokop Lorenza Jägera bio je događaj koji je okupio gotovo cijeli
politički i društveni svijet grada Osijeka, ali i šire. Na odru su mu iskazane najviše počasti
od strane Hrvatskoga sabora, Virovitičke županije, grada Osijeka, grada Valpova, te
brojnih društava čiji je bio dobrotvor ili počasni član (Humanitas, Ignatz, Građansko
streljačko društvo, Katoličko dobrotvorno žensko društvo i druga društva).14 Oplakivali su
ga djeca – Agata Prister (22 godine), udana za veletrgovca Gvidu Pristera iz Zagreba

3
HR-Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS)-500, Matična knjiga vjenčanih Gornji grad (1855. - 1882.), 566,
red. br. 11, stranica 37.
4
Budući da je školovanje djevojčica završavalo nakon završene pučke škole, koja je trajala 4 godine djevojčice
pripremljene za kućanice udavale su se u toj dobi.
5
HR-DAOS)-500, Matična knjiga rođenih Gornji grad (1855. - 1870.), 560, red. br. 204, stranica 121; Matična
knjiga umrlih Gornji grad (1855. - 1871.), 572, red. br. 143, stranica 97.
6
Isto, red. br. 232, stranica 158; Matična knjiga umrlih Gornji grad (1855. - 1871.), 572, red. br. 120, stranica
132.
7
Isto, Matična knjiga rođenih Gornji grad (1855. - 1870.), 560, red. br. 239, stranica 157.
8
Isto, red. br. 128, stranica 298.
9
Kao maloljetna će se udati za veletrgovca Gvidu Pristera iz Zagreba.
10
Kao maloljetna će se udati za osječkog veleposjednika Karla Leopolda pl. Pfeiffera.
11
HR-Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS)-500, Matična knjiga rođenih Gornji grad (1855. - 1870.), red.
br. 72, stranica 402.
12
Isto, red. br. 122, stranica 442.
13
Isto, Matična knjiga rođenih Gornji grad (1870. - 1884.), 561, red. br. 169, stranica 17.
14
Die Drau, Osijek, 18.11.1888.

23
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 21-28
Zlata Živaković-Kerže, Jasna Jurković: Lorenz (Lovro) Jäger, industrijalac i dobrotvor

(živjela u Zagrebu), Theresia Pfeifer (21 godinu) udana za Leopolda Pfeiffera iz Osijeka
i živjela u Osijeku, Alojs Vjekoslav Jäger (20 godina), dobrovoljac, živio u Beču te brat
Josip Jäger, star 70 godina, koji je živio u Americi i sestra Ana Raški (50 godina), koja
je živjela u Monakovu.15 Oporuku je Lovro napisao vlastoručno 10. kolovoza 1887. u
Bad Fuschu, jednom od tada najpoznatijih austrijskih planinskih lječilišta, i stavljena
je u ovosudnu zbirku. U njemu je istaknuo da je 17. ožujka te godine u Zagrebu sa
suprugom Terezijom rođ. Stolić, s kojom je bio sudski rastavljen, zaključio novi ugovor
kojim uređuje obostrane imovinske odnose te raspolaganje imovinom u slučaju njihove
smrti. Osim dijela imovine kojeg je namijenio kćerima, sinu i bivšoj supruzi, veliki je
dio namijenio u dobrotvorne svrhe.16 Popisivanje njegove imovine i oporučne provedbe
započele su 24. studenoga 1888. godine. Postupak je završen u smislu Napisnika u
svojstvu pravovaljanosti 8. siječnja 1889. godine.17 Prema provedenoj ostavini osim
nasljednih prava djece bila je, između inih, sljedeća raspodjela Lorenzove ostavštine:
Osječko sirotište dobiva 50.000 forinti za ukamaćenje za 6 mjesta za djevojčice; 2.
Barokna župna crkva sv. Petra i Pavla u Osijeku za građenje nove crkve 15.000 forinti;
Uboška bolnica u Eichstädtu u Bavarskoj 30.000 forinti, Zaklada Gradskog uboškog i
opskrbnog zavoda 17.000 forinti na ukamaćenje za 7 mjesta. Oporučno je nakon smrti
ostavio i za Osijek 17.000 forinti Gradskom uboškom i opskrbnom zavodu i 50.000
forinti za gradnju gornjogradske župne crkve sv. Petra i Pavla.18
Lorenzova bivša supruga Terezija imala je u Beču doživotno uživanje od 82.000
forinti, a nakon njene smrti ostatak su nasljeđivala djeca i Zaklade. Preminula je u
Beču u Zemaljskom sanatoriju Steinfoh 17. studenoga 1918. u 83-oj godini života.19

Od veletrgovca do vlasnika pilana

Do početka 70-ih godina 19. stoljeća Lorenz /Lovro Jäger značajan je osječki i
slavonski veletrgovac drvom i drvnom građom. Budući da se drvo iskorištavalo o trošku
kupca, koga su predstavljali drvni industrijalci i trgovci drvom, Jäger se od toga vremena
– otvorivši prvu pilanu, a potom i ostale – u potonjim godinama javlja i kao veletrgovac
i drvni industrijalac. Tako je svoje dotadašnje veletrgovačko djelovanje (kupovina i
prodaji drva i drvne mase) usmjerio prema industrijskoj privredi otvorivši tijekom toga
desetljeća nekoliko pilana te se uvrstio u red onih koji su kapitalističko poduzetništvo

15
HR-DAOS-123. 6. 4., Fond Kraljevski sudbeni stol u Osijeku, Ostavine IV, OS Podserija Lorenz Jäger,
Smrtovnica.
16
Isto, Odluka, 17. 11. 1888.; dekret 24. 11. 1888.; Die Drau, Osijek, 15. 11. 1888.
17
HR-DAOS-123. 6. 4., Fond Kraljevski sudbeni stol u Osijeku, Ostavine IV, OS Podserija Lorenz Jäger,
Inventar ostavštine.
18
Isto, Dekret 19. 11. 1888.; Napisnik, 20. 11. 1888.
19
Isto, Napisnik, 20. 11. 1888.; Molba Terezije barunice Pfeiffer iz Beča, po odvjetniku Anti Pinteroviću iz
Osijeka, 1. 2. 1919.; Stjepan Sršan, „Stare osječke zaklade do 1930. godine“, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje,
br. 8, Osijek, 2005., 202.

24
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 21-28
Zlata Živaković-Kerže, Jasna Jurković: Lorenz (Lovro) Jäger, industrijalac i dobrotvor

proširili u vrijeme gospodarskoga poleta u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, koje je

uspjelo preživjeti krizu 1873. godine i tešku situaciju koja je u Hrvatskoj nastupila nakon
učvršćenja dualističkog sustava.20 Svojim poduzetničkim duhom i vrsnim poslovanjem
uklopio se 80-ih godina 19. stoljeće u stanje industrijske ekonomike na području
Slavonije, tj. sjeverne Hrvatske, koje je dalo polaznu osnovu za daljnje oblikovanje
tvorničkog poduzetništva i radništva tako da su se osnovne tendencije toga razvojnog
procesa nužno nadovezivale na raniju prerađivačku privredu.
*
Lorenz /Lovro Jäger se do početka 70-ih godina 19. stoljeća bavio trgovinom drva
i drvne građe, da bi od tada proširio djelokrug svoga rada i na preradu drva otvaranjem
tzv. šumskih poduzeća, odnosno pothvata za sječu šuma uz primjenu parnih pila. Ti
su pothvati vezani uz iskorištavanje i preradu drvnog blaga iz slavonskih šuma. Pri
tome su drvosječe bili radnici koje su zapošljavali trgovci drvom, tj. u ovom primjeru
veletrgovac Jäger. Tako je 1871. u Čremošnjaku otvorio pilanu s parnim strojem od
60 KS, a tri godine potom proširuje poslovanje te je od valpovačkog vlastelina baruna
Prandaua u 14-godišnji zakup uzeo velike komplekse šuma. Stoga je u okolici Koške,
Habjanovaca i Poganovaca 1876. u šumskom predjelu Pustinja otvara još jednu pilanu
koja je imala dva parostroj od 75 KS. Tri godine potom otvara u šumskom predjelu
Egmegj, nedaleko od Bizovca, još jednu pilanu sa tri parna stroja i 125 KS.21 U svrhu
dopremanja drva u pilane izgradio je šumske željeznice (u Egmegju s lokomotivom
na parni pogon dok se u Pustinji transport odvijao konjskim zapregama). Glavno
skladište tvrtke bilo je na Limanu na Dravi. Vlastita je skladišta Tvrtka posjedovala
u Újszőny-u (današnji Komárom na južnoj obali Dunava u Mađarskoj) i Münchenu.
Osim strojno obrađenog drva proizvodio je i ručno rezanu i tesanu građu te je 80-ih
godina 19. stoljeća jedan je od vodeći industrijalaca u preradi drva u Kraljevini Hrvatskoj
i Slavoniji. Kao slavonski najveći proizvođač drvne građe svoje je proizvode plasirao u
gotovo sve europske zemlje.22
Tako su se Jägerove pilane, glede teritorijalnog smještaja poduzetništva, nalazile
u popisu glavnina šumske eksploatacije i drvne prerade te su uz ostale osigurale
slavonsko-srijemskom području prevagu nad užom Hrvatskom u broju pothvata i
opsegu zaposlenog radništva. Naime, u tom vremenu na području Kraljevine Hrvatske
i Slavonije glede zaposlene radne snage (3.500 šumskih radnika) drvna prerada imala

20
I. Karaman, Industrijalizacija građanske Hrvatske 1800 – 1941., Zagreb, 1991., 166-168.
21
Rudolf Horvat, Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj, Zagreb, 1994. , 325, 326; I. Karaman,
Industrijalizacija…, n. dj., 176; Die Drau, Osijek, 15. 11. 1888.; Šumarski list, br. 10, Zagreb, 1885., 421;
http://lazarus.elte.hu/hun/digkonyv/topo/3felmeres.htm. Karta odsjek Pecs, 36-46, http://lazarus.elte.hu/
hun/digkonyv/topo/200e/36-46.jpg.
22
Izvješće trgovačko-obrtničke komore u Osijeku do konca godine 1881., Osijek, 1884., 73, 80; Isto, Tabla V; Šumarski
list, br. 10, Zagreb, 1885., 421; Die Drau, Osijek, 15. 11. 1888.

25
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 21-28
Zlata Živaković-Kerže, Jasna Jurković: Lorenz (Lovro) Jäger, industrijalac i dobrotvor

je i zadržala prvenstvo zbog krupnih pilana i tvornica pokućstva (29 pilana, od kojih
je 14 bilo na parni pogon, i 5 tvornica pokućstva i drvene robe). 23
Prema stanju iz 1881. u pilanama Egmegj i Pustinja bilo je zaposleno više od 360
osoba, i to stalno zaposlenih činovnika, šumskih radnika i nadničara za čije je stanovanje
Jäger izgradio zgrade uz prateće sadržaje. Tako je uz pilanu Egmegj izgradio krčme i
bolnicu s ljekarnom.24 U toj pilani, ako i u ostalima, uredio je za radničku djecu oba spola
učionicu s jednim učiteljem. U Egmegju je za pučku četverorazrednu školu izgradio
prostranu školsku zgradu, koje su bile pod nadleštvom Kr. školskog nadzorništva u
Osijeku. Godine 1881. otvorio je i jednorazrednu pučku školu u Habjanovcima kupivši
zemljište i sagradivši školsku zgradu te osnovao posebnu Zakladu za potrebe te škole.
Jägerova tvrtka sa sjedištem u Osijeku imala je i vlastito Pogrebno društvo i Bolesničku
blagajnu za šumske i druge radnike.25
Kada je 1885. godine iscrpio šume i ostvario planirani profit pilane je postupno
zatvorio; u Poganovcima i Egmegju radile su 6 godina, a u Pustinji 11 godina. Te godine
Jäger se povlači u privatni život te se u Osijeku do svoje smrti posvetio dobrotvornom
radu.26

Usmjerenje prema filantropiji

Tijekom svoga rada Jäger je, kako je napisao, kroz dugogodišnji neizrecivi Božji
blagoslovljeni rad stekao sam određenu imovinu, koja mi daje mogućnost da činim dobro te
je na temelju toga od svog povlačenja u privatni život veći dio svoga imetka usmjerio
prema dobročinstvu. Godine 1885. je kod Gradskog poglavarstva utemeljio Zakladu
za pomoć siromašnima. U tu je svrhu odredio 10.700 forinti te od kamata na taj iznos
pomagao tri siromaha smještenih u Gradskoj ubožnici u Divaltovoj ulici (danas Dom
umirovljenika). Dvije godine potom za istu nakanu, ali za još 7 siromaha položio je kod
Gradskog poglavarstva dodatnih 50.000 forinti. Iste, 1887. godine odvojio je 17.000
za donjogradsku Sveopću zakladnu Hutler-Kohlhofer-Monspergerovu bolnicu te od
kamata opskrbljivao 7 mjesta za siromašne bolesnike. Oporukom je nakon Lorenzove
smrti 1889. utemeljena Zakladu za žensku siročad sa temeljnom glavnicom od 20.000

23
I. Karaman, Industrijalizacija…, n. dj., 172-176.
24
Izvješće trgovačko-obrtničke komore u Osijeku do konca godine 1881…, n. dj., Tabla V.
25
Antun Cuvaj, Građa za povijest školstva, knjiga treća, Zagreb, 1909., 339. (Osnovana nova pučka škola u
Habjanovcima). Navodi različite podatke o svoti za gradnju škole i zakladu. U drugom izdanju iz 1911., sv.
VII, 23-26) isti podaci. Ima i portretni Jägerov crtež. Podatak o osnutku pučke škole u Habjanovcima 1881.
i na stranicama OŠ Bizovac, područne škole (podaci iz školske spomenice), izvor: http://os-bklaica-bizovac.
skole.hr/p_habjanovci/povijest_kole
26
Die Drau, Osijek, 15.11.1888.

26
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 21-28
Zlata Živaković-Kerže, Jasna Jurković: Lorenz (Lovro) Jäger, industrijalac i dobrotvor

forinti; djelovala je unutar već ranije utemeljene Zaklade za siročad i udovice, o kojima
su se skrbile časne sestre Vinka Paulskog. 27
Osim tih zakladnih osnivanja i darivanja u Osijeku Jäger je 1875. darovao 500
forinti za kupovinu i postavljanje toranjskog sata župne crkve sv. Nikole biskupa u
Podgoraču, a svojim prilogom od 100 forinti godine 1887. je postao utemeljiteljnim
članom „Hrvatskog naravnoslovnog družtva“, osnovanog 1885. u Zagrebu. Bio je i
jedan od prvih utemeljitelja Slavonskog gospodarskog društva, utemeljenog u Osijeku
17. siječnja 1875. godine. Istodobno je bio redoviti ili začasni član osječkih društava
Humanitas, Ignatz, Građanskog streljačkog društva, Katoličkog dobrotvornog ženskog
društva i drugih.28
*
Kao istaknuti gospodarstvenik uključio se i u politički život Kraljevine Hrvatske
i Slavonije pa je 6. studenoga 1886. jednoglasno izabran u Hrvatski sabor kao narodni
zastupnik valpovačkog Kotara, nakon što je mandat predao grof Gustav Normann
Ehrenfelski, dotadašnji zastupnik iz redova vladajuće Narodne stranke. U Saboru je
bio aktivan do mjeseca studenoga 1888. kada se razbolio i zatražio dopust. 29

Umjesto zaključka
Lorenz Jäger je 1886., na temelju odluke Gradskog poglavarstva, postao počasni
građanin grada Osijeka. Godinu dana potom je na temelju gospodarskih dostignuća
ostvarenih u razvoju drvne industrije te zapaženog dobrotvornog rada odlikovan
viteškim križem cara i kralja Franje Josipa I. Na temelju sve ga toga gradsko zastupstvo
je nakon njegove smrti 1888. novoizgrađenoj ulici u Gornjem gradu dalo njegovo ime.30
I danas se ta ulica naziva Ulica Lorenza Jägera.

27
S. Sršan, „Stare osječke zaklade…“., n. dj., 202; HR-DAOS-123. 6. 4., Fond Kraljevski sudbeni stol u Osijeku,
Ostavine IV, OS Podserija Lorenz Jäger, Inventar ostavštine.
28
Die Drau, Osijek, 15.11.1888.
29
Isto.
30
Marko Landeka, „Zaklade i humanitarna društva u Osijeku od 1809. do 1945. godine“, Glasnik Arhiva Slavonije
i Baranje, br. 10, Osijek, 2009., 251; Die Drau, Osijek, 15.11.1888.

27
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 21-28
Zlata Živaković-Kerže, Jasna Jurković: Lorenz (Lovro) Jäger, industrijalac i dobrotvor

Lorenz (Lovro) Jäger, industrijalac i dobrotvor

Sažetak
Lorenz /Lovro Jäger, sin Franza, rođen je 1829. u Eichstättu, mjestu u Gornjoj Bavarskoj.
Doselio je sredinom 19. stoljeća u Moslavinu. Iz rodnog Eichstätta stigao je sa svojim starijim
bratom Josefom i tu živio vrlo kratko, jer ga već od kraja 50-ih godina 19. stoljeća pratimo kao
Osječanina, tj. stanovnika grada na Dravi. Do početka 70-ih godina 19. stoljeća značajan je osječki i
slavonski veletrgovac drvom i drvnom građom. Budući da se drvo iskorištavalo o trošku kupca, koga
su predstavljali drvni industrijalci i trgovci drvom, Jäger se od toga vremena – otvorivši prvu pilanu, a
potom i ostale – u potonjim godinama javlja i kao veletrgovac i drvni industrijalac. Jägerove pilane,
glede teritorijalnog smještaja poduzetništva, nalazile u popisu glavnina šumske eksploatacije i drvne
prerade te su uz ostale osigurale slavonsko-srijemskom području prevagu nad užom Hrvatskom
u broju pothvata i opsegu zaposlenog radništva. Tijekom svoga rada Jäger je kroz dugogodišnji
neizrecivi Božji blagoslovljeni rad stekao određenu imovinu, koja mu je omogućila da čini dobro te
je na temelju toga od svog povlačenja u privatni život 1885. veći dio svoga imetka usmjerio prema
dobročinstvu. Na temelju odluke Gradskog poglavarstva postao počasni građanin grada Osijeka,
a 1887. je na temelju gospodarskih dostignuća ostvarenih u razvoju drvne industrije te zapaženog
dobrotvornog rada odlikovan viteškim križem cara i kralja Franje Josipa I. Preminuo je nakon
kratke bolesti u 59-oj godini života u Beču 12. studenoga 1888. godine u sanatoriju liječnika Löwy.
Pokopan je na osječkom gornjogradskom groblju. Na temelju sve ga toga gradsko zastupstvo je
nakon njegove smrti 1888. novoizgrađenoj ulici u Gornjem gradu dalo njegovo ime.

Lorenz (Lovro) Jäger, Industrieller und Wohltäter

Zusammenfassung
Lorenz /Lovro Jäger, Sohn von Franz, geboren im Jahr 1829 in Eichstätt, ein Ort in
Oberbayern. Er siedelte Mitte des 19. Jahrhundertes nach Moslavina. Aus dem gebürtigen Eichstätt
kam er mit seinem älteren Bruder Josef und lebte nur kurz hier, denn schon seit dem Ende der
50-ger Jahren des 19. Jahrhundertes begleiten wir ihn als Esseker, dh. als Bewohner der Stadt an
der Drau. Bis Anfang der 70-ger Jahre des 19. Jahrhundertes ist er ein bedeutender osijeker und
slawonischer Holz- und Holzmaterialgroßhändler. Da das Holz auf Kosten der Käufer genutzt
wurde, die von Holzindustriellen und Holzhändlern vertreten wurden, meldet sich Jäger von
dieser Zeit an – er eröffnete das erste Sägewerk und danach auch die anderen – in den folgenden
Jahren auch als Großhändler und Holzindustrieller. Jägers Sägewerke waren, in Bezug auf den
territorialen Standpunkt der Unternehmung, auf der Liste des Großteiles der Waldnutzung und
Holzverarbeitung, so sicherten sie, nebst der anderen, dem Gebiete von Slawonien und Syrmium
eine Oberhand gegenüber dem engeren Kroatien in der Zahl der Unternehmen und des Umfanges
der angestellten Arbeitern. Während seiner langjährigen, von Gott unaussprechlich gesegneter,
Tätigkeit erwarb Jäger ein bestimmtes Vermögen, das ihm ermöglichte Gutes zu tun und er richtete
aufgrund dessen seit seinem Rückzug ins Privatleben 1885 den größten Teil seines Vermögens
auf Wohltätigkeit aus. Aufgrund des Beschlusses der Stadtverwaltung wurde er Ehrenbürger der
Stadt Osijek, und 1887 wurde er, aufgrund der wirtschaftlichen Erfolge bei der Entwicklung der
Holzindustrie sowie beachtlicher Wohltätigkeitstätigkeit mit dem Ritterkreuz des Kaisers und
Königs Franz Joseph I. ausgezeichnet. Er verstarb nach kurzer Krankheit im 59. Lebensjahr in
Wien, am 12. November 1888 im Sanatorium des Arztes Löwy. Beerdigt wurde er auf dem osijeker
oberstädtischen Friedhof. Aufgrund alldem benannte die Stadtvertretung nach seinem Tode 1888
die neuerbaute Straße in der Oberstadt nach ihm.

28
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 29-40
Arijana Kolak-Bošnjak: Osječki Nijemci mađaroni

dr.sc. Arijana Kolak-Bošnjak UDK: 94(497.5 Osijek)”1848/1849”

Hrvatski institut za povijest Izvorni znanstveni rad
Zagreb Primljeno: 23.6.2015.
Prihvaćeno: 25.6.2015.

Osječki Nijemci mađaroni

U radu se najprije prikazuju prilike u gradu Osijeku
tijekom revolucije 1848./1849., a zatim se, na
temelju popisa kojeg je na zahtjev bana Jelačića
1850. godine izradio banski povjerenik Ivan Zidarić,
identificiraju osječki Nijemci koji su u vrijeme
revolucije pristajali uz Mađare i koji su, nakon što je
carska vojska u veljači 1849. godine ponovno osvojila
Osijek, otišli u emigraciju.

Ključne riječi: 1848./49., Osijek, Nijemci,

mađaroni, hrvatsko-mađarski sukob

29
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 29-40
Arijana Kolak-Bošnjak: Osječki Nijemci mađaroni

Uvod
U proljeće 1848. godine na prostoru Habsburške Monarhije došlo je do
revolucionarnih previranja, koja su zahvatila i hrvatske zemlje. U civilnoj Hrvatskoj i
civilnoj Slavoniji ona su se najprije iskazala kroz zahtjeve i odluke o promjeni starog
društvenog i političkog sustava. Promjene političkog sustava i odnosa političkih snaga
koje su se tada dogodile u Habsburškoj Monarhije pri čemu su Mađari uspjeli izboriti
značajna postignuća poput osnivanja samostalne vlade i donošenje novoga ustava, dovele
su do toga da je sukob između Hrvata i Mađara, koji je neprestano tinjao u obliku
verbalnog sukobljavanja tijekom 1840-ih, 1848. godine eskalirao i doveo do rata. To se
dogodilo u jesen 1848. godine, kada je dvor, uslijed novih okolnosti određenih prije svega
porazom talijanske revolucije u srpnju 1848., nastojao dokinuti i postignuća mađarske
revolucije za što je iskoristio i već postojeći sukob između Hrvata i Mađara. Hrvatsko-
mađarski sukob odvijao se uglavnom na nacionalnoj osnovici, tj. na ideološkoj razini
vezanoj uz ideje nacije, koji je dovodio i do sukobljavanja oko konkretnih političkih
pitanja poput pitanja pripadnosti Slavonije Hrvatskoj odnosno Ugarskoj, uporabe
mađarskog odnosno narodnog jezika, tj. ilirske štokavštine kao službenoga u banskoj
Hrvatskoj, ali i na zajedničkim saborima, oko pitanja provođenja nekih konkretnih
društvenih reformi i dr.
Mađarski liberali, koji su bili nositelji mađarske nacionalne ideologije i zagovaratelji
dubokih društvenih reformi imali su svoje sljedbenike i na teritoriju banske Hrvatske.
Oni su se u civilnoj Hrvatskoj prije 1848. okupljali u Horvatsko-vugerskoj stranci, dok
u civilnoj Slavoniji njihove pristaše nisu imale neku formalnu organizaciju. Pristaše
mađarskih liberala podržavale su mađarsku nacionalnu ideologiju i regionalne etničke
ideologije, horvatstvo i slavonstvo kao iskaz svog otpora ilirskoj (južno)slavenskoj
ideologiji. No, pristaše mađarskih liberala bile su zainteresirane i za društvene promjene
koje su mađarski liberali promovirali još od 30-ih godina 19. stoljeća.1
S izbijanjem revolucije 1848. godine hrvatski politički pokret preuzeo je vlast u
civilnoj Hrvatskoj i suzbio je djelovanje Horvatsko-vugerske stranke rastjeravši njezine
članove od kojih su mnogi otišli u emigraciju. No, prostor civilne Slavonije nije uspio
odmah staviti pod svoju kontrolu. Naime, namjerno nedorečeni odnos dvora prema
postignućima mađarske revolucije s jedne strane i banu Jelačiću s druge, zbunjivao je

1
Dinko Šokčević, Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata: kako se u pogledu preko Drave mijenjala slika
drugoga, Zagreb 2006., 60. László Kontler, Povijest Mađarske. Tisuću godina u Srednjoj Europi, Zagreb 2007.,
237-245. Arijana Kolak Bošnjak, Horvatsko-vugerska stranka 1841.-1848., Zagreb 2012. (neobjavljeni doktorski
rad)

30