Srednja škola „Novi Travnik“ – opća gimnazija

MATURSKI RAD IZ PSIHOLOGIJE

PSIHOLOGIJA IZMEĐU SIGMUNDA FREUDA I CARLA

GUSTAVA JUNGA

Mentor/ica: Učenik:

prof. Klaudija Ribić Ivica Kopčalija

Novi Travnik, 30. ožujka 2019.

SADRŽAJ:

UVOD …………………………………………………………………… 1

1. KRATKE CRTICE IZ ŽIVOTA SIGMUNDA FREUDA …… 2

2. FREUDOV DOPRINOS PSIHOLOGIJI …………………… 5

2.1. Psihoanaliza …………………………………………... 8

3. KRATKE CRTICE IZ ŽIVOTA CARLA GUSTAVA JUNGA …… 10

4. JUNGOV DOPRINOS PSIHOLOGIJI …………………………… 11
5. PSIHOLOGIJA IZMEĐU S. FREUDA I C.G. JUNGA …………… 14

ZAKLJUČAK …………………………………………………………… 16

LITERATURA …………………………………………………………… 17
 UVOD

riča o psihologiji ne može se pričati bez spomena na dvojicu vrlo

P značajnih ličnosti koji su ujedno bili i pokretači te znanosti. U ovom

maturskom radu prikazat ću živote upravo tih ljudi, dvaju velikih imena;
Sigmund Freud i Carl Gustav Jung. Njih dvojica su surađivali šest godina, nakon čega su
prekinuli suradnju. Na kraju su postali veliki protivnici. Naime, Jung se razočarao u
Freuda, koji je tvrdio da je seksualna represija glavni uzročnik histerije i nervoze. U ovom
maturskom radu pobliže ću opisati njihove živote kao i njihove doprinose psihologiji.

Pokušat ću što kvalitetnije objasniti Freudove teorije o psihoanalizi i te pojmove

kao što su ego, id i superego. Nakon toga obrađivat ću Jungovu analitičku psihologiju
njegovo gledište na čovjekovu svijest i podsvijest.

1
 1. KRATKE CRTICE IZ ŽIVOTA SIGMUNDA FREUDA

igmund Freud rođen je 6.

kao
S svibnja 1856. godine u
mjestu Příbor u Moravskoj
Sigismund Schlomo Freud.
Freudov otac Jakob bio je duhovit i
oštrouman trgovac vunom. Freudova
majka Amalie bila je žena vedra duha,
ujedno druga supruga svoga muža koja
je uz to bila 20 godina mlađa od njega.
U 21. godini rodila je svog prvog sina,
njezinog dragog Sigmunda. Sigmund
je imao dva polubrata i šestoro mlađe
braće i sestara. Kada je Freudu bilo
četiri godine s roditeljima se seli u Beč
jer očev posao trgovine vunom više
nije bio isplativ. Još dok je bio dijete
roditelji su uočili kako je mali
Sigmund izrazito bistro dijete te je Slika 1: Sigmund Freud

stoga uživao i poseban status unutar obitelji. Iako su živjeli u malenom stanu sa sedmero
djece Sigmund je imao vlastitu sobu i uljnu svjetiljku dok su ostala djeca u obitelji za rasvjetu
pri učenju koristila svijeće. Kao dijete maštao je o tome da postane general ili ministar, ali
kako je bio Židov nije mu bilo dopušteno baviti se bilo kakvim zanimanjem osim
medicinskog i pravnog. To ga nije sprječavalo da nauči govoriti francuski, engleski,
talijanski i španjolski jezik, te da se posveti proučavanju djela poznatih pisaca i filozofa
posebice djela Nietzschea, Hegela, Shakespearea, Schopenhauera i Kanta.

Kao što je prethodno rečeno, kao Židov u Beču mogao je birati samo između medicine i
prava i 1873. godine odlučio je studirati medicinu, iako je u prvi mah htio postati
odvjetnikom, i shodno tome upisuje studij medicine na Bečkom sveučilištu. Tu će upoznati
sestrinu prijateljicu Marthu Bernays s kojom će se kasnije oženiti. Godine 1877. promijenio

2
je svoje ime Sigismund Schlomo Freud u Sigmund Freud. O njegovoj mladosti malo se zna
jer je u dva navrata uništavao spise na osnovu kojih bi se moglo doznati više. Prvi put je to
učinio 1885. godine, a 1907. po drugi puta. Spisi koji su nastali kasnije bili su pohranjeni i
brižno čuvani u Freudovu arhivu koji je bio dostupan samo njegovu osobnom životopiscu
Ernestu Jonesu te nekolicini psihoanalitičara koji su mu bili bliski.

Nakon završetka školovanja 1881. s 25 godina prihvaća radno mjesto u Institutu za

cerebralnu anatomiju gdje radi istraživanja uspoređujući mozgove odraslih ljudi i fetusa.
Nekoliko godina kasnije radi studiju o kokainu te 1884. godine otkriva njegova analgetska
svojstva i iskušava ga na sebi. Naredna 1885. godina biva značajna za Freudovu karijeru.
Tada je pozvan da proboravi četiri mjeseca u Parizu i radi s jednim od najpoznatijih
neurologa toga vremena Jeanom Charcotom koji je istraživao uzroke i terapiju histerije
putem hipnoze. Godine 1886. vraća se iz Pariza u Beč i otvara privatnu praksu. Otvorivši
privatnu praksu Freud se posvećuje oboljelima od histerije koje, što je u to doba bilo
uobičajeno, liječi elektroterapijom i hipnozom. Kasnije će odustati od hipnoze te primijeniti
metodu slobodnih asocijacija i analize snova. Njegove teorije i tretman pacijenata bile su, a
i danas ima dosta spora o tome, kontroverzne. Stoga su njegove ideje često obrađivane u
raznim djelima, kako stručnim tako i laičkim. Freudovi sljedbenici drže svog uzora velikim
znanstvenikom na polju medicine koji je otkrio važne istine o ljudskoj psihologiji, dok ga
drugi vide (posebice na polju psihijatrije) kao filozofskog vizionara koji je preobličivao sliku
ljudske prirode i pomogao nam suprotstaviti se tabuima, ali čije su teorije, koje je ponudio
znanosti, posrnule u praksi.

U listopadu 1886. Freud stupa u brak s Marthom Bernays s kojom će imati šestero djece.
Između ostalog i kćerku Annu Freud koja će kasnije postati ugledna psihoanalitičarka na
polju dječje psihologije. Iako različitih karaktera ljubav Sigmunda i Marhte bila je čvrsta.
Tako Sigmund 1885. godine u ljubavnom zanosu piše svojoj zaručnici: „Princezo, moja mala
princezo, kako će to biti lijepo. Dolazim s novcem, ostajem dulje i donosim ti nešto lijepo.
A onda ću u Pariz, da postanem velik, potom ću se oženiti tobom i liječiti neizlječive
neurotične slučajeve, a uz tebe ću sam ostati zdrav i ljubiti te.“

Na što mu ona odgovara: „Sigi, moj Sigi, jučer sam prvi put izgovorila tvoje ime. Dragi
moj, sretna sam, da sretnija nikada u životu nisam bila.“

3
 Čini se kako je vladala gotovo pa idila, ali Sigi je bio gotovo dosadan muškarac zbog
svoje pretjerane organiziranosti. Svaki je dan "štucao" bradu i brkove kod istog brijača,
svake subote kartao s istim društvom i, nakon 11 godina braka, u koji je ušao poslije
petogodišnjih zaruka, više nije bilo intimnosti. Martha se posvetila odgoju šestero djece, a
Freud je danonoćno radio na svojim "slučajevima". Tako dosadno? Čini se da ipak nije.
Martha je, tvrde neki proučavatelji, bila
strastvena žena, tvrdila je da ljubav mora
biti ekstremna ili je uopće nema. Kao da
je imala dva života, onaj kućanice i
majke i onaj žene koja je slutila i
"mračne" ženske želje. Freud je pak bio
ljubomoran, isključiv, uvjeren da su
žene ograničene svojim spolom i bez
imalo želje da u tom dijelu nadiđe svoje
vrijeme. Moja je majka vjerovala u
moga oca, a ne u psihoanalizu, rekla je
jedna Freudova kćerka jer je Martha
očito bila tu kad je trebalo pa je čak,
navodno, i izvukla Freuda iz moguće
kokainske ovisnosti dok je tom drogom
eksperimentirao ne znajući (ipak je to
bilo 19. stoljeće) da može izazvati
ovisnost.
Slika 2: Sigmund Freud i njegova supruga Martha
Istraživanju problema histerije posvetili su se nešto kasnije zajedno Freud i Josef Breuer.
Iz rezultata tog istraživanja proizašla je njihova zajednička knjiga Studije na području
histerije u kojoj postavljaju hipotezu da simptomi histerije proizlaze iz potisnutih sjećanja i
traumatskih događaja. No, nedugo nakon objavljivanja knjige (1895.) iz javnosti neznanih
razloga prekidaju suradnju. Poučen iskustvima zajedničkih istraživanja Freud zastupa
stajalište da je uzrok histerije seksualne prirode i tada razvija dio onog što će kasnije postati
poznato kao psihoanalitička teorija. Nakon raskida s Breurom Freud se i dalje posvećuje
istom problemu. Tako u listopadu 1897. otkriva Edipov kompleks, a 1899. pojavljuju se i
njegovi prvi značajni tekstovi. Godine 1900. objavljuje knjigu Tumačenje snova, svoje
najznačajnije djelo, koja se temelji na analizi njegovih vlastitih snova. Nakon nje slijede:

4
Psihopatologija svakodnevnog života (1901.), Tri rasprave o teoriji seksualnosti (1905.),
Šale i njihova povezanost s nesvjesnim (1905.). U knjizi Tri eseja o seksualnosti Freud iznosi
ideju da se djeca rađaju sa seksualnim potrebama, a njihovi roditelji su početni seksualni
objekti, nakon čega je u javnosti proglašen luđakom. U djelu Fragment jedne analize histerije
analizira traumatsku funkciju seksualnosti u histeriji, kao i ulogu homoseksualnosti.

Godine 1902. osniva Psihološko društvo srijedom u kojem okuplja svoje prve učenike
(Ferdern, Ranka, Adler). Od 1912. bavi se pitanjem oca, pojmovima nagona života (eros) i
nagona smrti (thanatos), principa stvarnosti i principa zadovoljstva. Godine 1913. objavljuje
tekst Totem i tabu u kojem raspravlja o kulturno povijesnom fenomenu zabrane incest, 1915.
objavljuje tri metapsihološka ogleda Nago i nagonske sudbine, Potiskivanje i Nesvjesno, a
1916. Žalost i melankolija. Zbog epidemije gripe (1920.) umire Freudova kćerka Sophie, a
iste godine on predlaže novi model društvenog sklopa u kome se pojavljuju ego, id i
superego. Njegov istraživački doprinos uključuje i otkrivanje novih osobina živčanih stanica
kod zlatne ribice i postojanje testisa kod mužjaka jegulje. Ipak, najvažnijim otkrićem smatra
se činjenica da kokain može biti upotrebljen za liječenje mnogih bolesti. Sam Freud je uzeo
drogu bez pojave nekih štetnih učinaka, no njegovo oduševljenje ovim otkrićem ubrzo se
smanjilo zbog spoznaje da kokain stvara ovisnost. Godine 1922. ustanovljen mu je rak
nepca. Do smrti se podvrgavao nizu operacija, nakon kojih nije bio izliječen. Unatoč protestu
antisemitskih krugova 1930. godine prima nagradu Goethepreis (nagrada grada Frankfurta)
za rad Nelagoda u kulturi.

Nakon što su nacisti anektirali Austriju 1938. godine, a prije toga u Berlinu javno spalili
Freudove knjige, Sigmund Freud napušta Austriju i preseljava se u Englesku gdje do same
smrti, uzrokovane rakom nepca, liječi svoje pacijente. 23. rujna 1939. godine u 3 sata ujutro
Freudov kućni liječnik je ustanovio njegovu smrt, a nakon smrtonosne doze morfija, koju je
Freud sam zatražio.

Sigmund Freud djed je slikara Luciena Freuda te komediografa i pisca Clementa Freuda
te pradjed novinarke Emme Freud i modne dizajnerice Belle Freud te Matthewa Freuda.1

1
Anthony Stevens: FREUD, Šahinpašić, Sarajevo 2007

5
 2. FREUDOV DOPRINOS PSIHOLOGIJI

a razliku od laika koji Freuda vide kao ekscentričnu, zanimljivu ili možda

Z komičnu karikaturu, današnji psiholozi mnogo su oštriji prema liku i djelu

ovoga mislioca, koji je uvelike oblikovao kulturu 20. stoljeća. „Neznanstveno“
je najvjerojatnije prva opaska koja će se pojaviti u razgovoru o Freudu sa studentom
psihologije. Oni stariji i iskusniji možda će spomenuti njegove doprinose u popularizaciji
problema vezanih uz ličnost i nesvjesne procese, no svejedno će svoje izlaganje zaključiti
mišlju kako su njegove teorije već odavno zastarjele. Treba pri tome napomenuti i da se
naoko bliske struke, poput psihologije i psihijatrije, različito postavljaju prema Freudu. Dok
se danas rijetko koji psiholog poziva na njega, psihodinamska paradigma još uvijek ima
snažan utjecaj u psihijatrijskoj praksi. Za razliku od psihoanalize koja se odnosi na Freudovu
teoriju, psihodinamski pristup uključuje i ideje njegovih sljedbenika, kao i suvremene teorije
koje su se do danas od njih razvile.

Utemeljenih kritika Freudovih ideja uistinu je mnogo. Najprije se mora spomenuti kako
je većinu pojmova korištenih u njegovim
teorijama teško ili gotovo nemoguće
empirijski provjeriti. Drugim riječima, budući
da je teorija neprovjerljiva, znanost može
učiniti malo u diskusiji o istinitosti
pretpostavki koje su u mnogome sličnije
filozofskom razmatranju nego suvremenoj
psihologiji.

Ovaj problem odnosi se i na njegovu

koncepciju strukture ličnosti, koju čine id, ego
i superego. Id pri tome predstavlja urođene,
nesvjesne instinkte koji pojedinca motiviraju
na ostvarenje tjelesnog zadovoljstva, tj. Slika 3: Usporedba svjesnog i nesvjesnog dijela ličnosti

funkcionira prema načelu ugode. Ego je, prema Freudu, dio ličnosti koji komunicira s
vanjskim svijetom te posreduje u zadovoljavanju potreba ida na društveno prihvatljive
načine, odnosno funkcionira prema načelu realnosti. Posljednji sustav, superego, sličan je
pojmu savjesti – sadrži moralne vrijednosti društva i kulture u kojima se pojedinac razvija

6
te koje mu u djetinjstvu usađuju roditelji. Superego sprečava instinkte ida te usmjerava
pojedinca da teži svojevrsnom moralnom savršenstvu. Zanimljivo je primijetiti da neki
suvremeni psihoterapijski pravci slično gledaju na ličnost, pa je tako u transakcijskoj analizi
ona podijeljena na dijete (id), odrasloga (ego) i roditelja (superego). Usprkos tome, ta
struktura nije znanstveno dokazana te se danas više ne koristi u psihološkim istraživanjima
ličnosti.

Osim u definiranju Freudovih pojmova, metodološki problem javlja se i pri razmatranju

njegovih podataka. Naime, s obzirom na to da je studija slučaja (detaljno istraživanje
prošlosti i sadašnjosti jedne osobe kako bi se došlo do uzroka njegovih problema ili
trenutnog ponašanja) bila njegova glavna istraživačka metoda te da Freud nije kvantificirao
svoje podatke, danas je nemoguće provjeriti pouzdanost njegovih opažanja i zaključaka koje
je iz njih izvukao. Ovdje se javlja i problem jako malog uzorka prema kojem je teorija
nastala, koji se sastojao od Freudovih pacijenata. S obzirom na to da se radilo o osobama sa
psihičkim poteškoćama koje su bile iz viših slojeva tadašnjeg društva, pitanje je koliko se
zaključci, utemeljeni na promatranju istih, mogu primijeniti na zdrave pojedince i širu
populaciju.

Iako sam Freud nije provodio rigorozna znanstvena istraživanja, drugi autori pokušali su
ispraviti ovaj propust te je od nastanka njegove teorije provedeno mnoštvo studija koje su se
odnosile na njegove koncepte. Fisher i Greenberg (1996) proveli su analizu velikog broja
istraživanja provedenih do ranih devedesetih. Dobili su rezultate koji su podržavali
postojanje oralnih i analnih tendencija u ličnosti, kao i određene naznake o održivosti
Freudovih ideja o uzrocima depresije i paranoje. No, dokazi su samo slabo podržavali
postojanje konflikata vezanih uz Edipov kompleks te se nije pokazao značajan utjecaj
razrješenja istoga na kasniji razvoj ličnosti. Također, treba napomenuti da nisu dokazane ni
razlike vezane uz razvoj ličnosti žena, za koji je Freud tvrdio da ne može biti potpun čime je
izazvao mnoge kritike od strane feminističke struje o šovinističkoj podlozi teorije.
Naposljetku, niti njegovo tumačenje snova kao načina ispunjavanja nesvjesnih želja nije se
pokazalo kao empirijski utemeljeno. No, jesu li sve Freudove postavke jednako zastarjele?

Iako se današnja neuroznanost odmaknula od kauča i razmatranja odnosa ispitanika s

njihovim majkama, istraživanja nesvjesnih procesa ukazuju da Freud ipak nije u svemu bio
u krivu, posebice u pretpostavci o postojanju nesvjesnoga. U okviru kognitivne psihologije,
postoji slaganje da određene aktivnosti ponavljanjem postaju automatizirane te da nisu pod

7
svjesnom kontrolom. Neuropsihološki nalazi osoba s jednostranim zanemarivanjem
(poremećaj u kojem osobe zanemaruju sadržaje koji se nalaze na jednoj strani vidnog polja)
pokazali su da, iako ovi pacijenti svjesno ne prepoznaju zanemarene sadržaje, na nesvjesnoj
razini ipak postoji određena razina kapaciteta koja na automatski način vodi njihovo
ponašanje. Zanimljiv nalaz povezan sa zanemarivanjem dobili su Marshall i Halligan (1988)
kada su pacijentici prezentirali dva identična crteža kuće, uz razliku da je na lijevom crtežu
bio prikazan požar. Iako nije mogla prepoznati razliku, navela je da bi radije živjeli u desnoj
kući u kojoj požara nije bilo. Osim kognitivnih, i socijalni su psiholozi istraživali utjecaj
nesvjesnoga kod socijalne percepcije, persuazije te subliminalnih poruka (kod kojih je
sadržaj prikazan prekratko ili u premalenom intenzitetu da bismo ga svjesno obradili) te se
pokazalo da ga svejedno percipiramo.

Neupitno je da je Freud bio u pravu kad je pretpostavio kako je ponašanje, između

ostalog, pod utjecajem nesvjesnih motiva, kao i u tvrdnji da se svjesne i nesvjesne strukture
razlikuju po načinu funkcioniranja. Danas se ove razlike mogu i opisati. U okviru kognitivne
psihologije, govori se o paralelnim nesvjesnim procesima koji ne zahtijevaju korištenje
pažnje te nisu pod našom kontrolom, nasuprot svjesnim procesima koji se odvijaju jedan za
drugim, zahtijevaju pažnju te ih osoba namjerno kontrolira. S obzirom na prirodu nesvjesnih
motiva, klasična psihoanaliza i psihologija ipak se razilaze. Dok psiholozi prepoznaju širok
raspon motiva koji potiču na djelovanje, Freud je kao glavne motivacijske utjecaje vidio
dvije vrste instinkta – instinkte života (povezane uz preživljavanje, seksualnost i sl.) i
instinkte smrti (agresivnost). Suvremene spoznaje ne podupiru tezu o važnosti ovih instinkta,
na način na koji opisuje Freud.

Naglašavanje nesvjesnih mehanizama nije jedini dio Freudove ostavštine koji je još
uvijek aktualan. Baumeister, Dale i Sommer (1998) analizirali su pojavljivanje obrambenih
mehanizama u istraživanjima socijalne psihologije. U psihoanalizi, ovi mehanizmi služe kao
obrana ega od konflikata s kojima se susreće u svakodnevnom životu te anksioznosti koja iz
njih proizlazi. Iako su se ti konflikti u prošlosti opisivali u terminima seksualnih i agresivnih
impulsa koji su društveno neprihvatljivi, danas se na obrambene mehanizme gleda više kao
na strategije u službi samopoštovanja. U spomenutom istraživanju, autori su odabrali sedam
Freudovih mehanizama koje su smatrali važnima u svakodnevnom, normalnom
funkcioniranju te svaki razmotrili kroz prizmu i spoznaje socijalne psihologije. Rezultati
koje su dobili potvrdili su postojanje nekih od njih.

8
 Jedan od obrambenih mehanizama koje je Freud proučavao bila je reaktivna formacija,
koja se odnosi na zamjenu neprihvatljivog impulsa njegovom suprotnošću. Na primjer,
osoba koja osjeća jaku agresiju prema određenom poznaniku, koristeći ovaj mehanizam,
prema njemu bi se ponašala na pretjerano ljubazan način. Na ovom tragu je i popularna
tvrdnja da homofobija nastaje kao reakcija na vlastitu privlačnost prema osobama istoga
spola. Iako još ne postoji mnogo dokaza za konačan zaključak, nedavna istraživanja ukazala
su na povezanost anti-gay stavova i više razine privlačnosti prema osobama istog spola,
mjerene na indirektan način. Drugo istraživanje je pak pokazalo da homofobni muškarci, za
razliku od kontrolne skupine, pokazuju porast seksualnog uzbuđenja kada im se prezentiraju
sadržaji gay tematike. Pregledom i drugih društvenih fenomena, Baumeister i suradnici
(1998) zaključili su da konzistentnost pojavljivanja obrazaca ponašanja sukladnih reaktivnoj
formaciji potvrđuje njezino postojanje. Pri tome naglašavaju da podloga ovog obrambenog
mehanizma ne mora biti usuglašena s Freudovim pretpostavkama.

Osim za reaktivnu formaciju, pronađeni su dokazi i za mehanizme izolacije i poricanja.

Potonje se odnosi na nijekanje činjenice da je određeni traumatski događaj stvaran. Na
primjer, osoba kojoj je dijagnosticirana smrtonosna bolest može ignorirati tu činjenicu te
nastaviti sa životom kao da se ništa nije dogodilo. Poricanje se često može prepoznati i kod
ovisnika, koji niječu postojanje problema i potrebu za sredstvom ovisnosti. Slično poricanju,
izolacija također služi za obranu od neželjenih misli i osjećaja, pri čemu se neprihvatljive
ideje ili emocije odvajaju od drugih sadržaja svijesti. Djelomična izolacija tako se može
vidjeti kod žrtava zlostavljanja, koje opisuju proživljene traume, ali bez izražavanja
pripadnih emocija. Druga istraživanja pronašla su dokaze i za postojanje represije (svjesno
odbacivanje, odricanje od neke želje koju moral osuđuje; potiskivanje), koja se smatra
važnom u nastanku neurotskih poteškoća. Treba pri tome uzeti u obzir da nije jasno
dokazano djeluju li ovi mehanizmi upravo na način koji Freud opisuje.

Na kraju ovoga osvrta treba spomenuti i psihoseksualnu teoriju razvoja, koja

podrazumijeva postojanje četiriju faza razvoja djece u kojima se javljaju konflikti, te period
latencije. U skladu s teorijom, Freud uvodi i pojam Edipovog odnosno Elektrinog kompleksa
– kontroverznu pretpostavku o nesvjesnoj želji djeteta za roditeljem suprotnog spola. I ovu
teoriju teško je znanstveno testirati, a kritičari navode i činjenicu da Freud pri njezinom
razvitku nije istraživao djecu. Naime, o fazama razvoja zaključio je kroz priče i sjećanja
svojih klijenata, koji su, osim što su imali psihičke poteškoće, bili odrasle osobe.

9
 Koja je, stoga, važnost
Freuda u okviru današnje
psihologije? Neupitno je da je
kao hrabar teoretičar uvelike
pridonio razmatranjima koja su
do tada bila svojevrstan tabu,
posebice kada se radi o utjecaju
seksualnosti te naglašavanju
važnosti nesvjesnoga na
ljudsko ponašanje. Njegova
promišljanja potaknula su
istraživanja ličnosti, a sam je Slika 4: Sigmund Freud u svom uredu (1920.)

dao i prvu sustavnu teoriju u ovom dijelu psihologije. Također, ne treba zanemariti njegove
definicije obrambenih mehanizama, koji su i danas uvelike prihvaćeni. Naposljetku,
nesvjesni mehanizmi na čije je postojanje prvi ukazao upravo Freud, danas se na drugačiji
način istražuju u najaktualnijim poljima psihologije. Važno je, naravno, kritički sagledati
Freudove teorije i metode, koje danas predstavljaju početne pokušaje objašnjenja
kompleksnih psiholoških fenomena. No, uzevši u obzir vrijeme njihova nastanka,
nepravedno je zanemariti i zasluge koje je ovaj ekscentrik s cigarom imao u razvoju
znanstvenog istraživanja ličnosti te njegov utjecaj na modernu kulturu.2

2.1. Psihoanaliza

sihoanaliza je metoda psihološkog pretraživanja koji ima za cilj da dokuči

P podsvjesno značenje ljudskog ponašanja, a čije se osnove nalaze u psihološkom

životu koji je formulirao Freud. Psihoanaliza polazi od postulata po kojem sve
što se odvija u snovima, nosi u sebi dimenziju koja ne izbija na površinu. To je podsvijest,
rezultat niza događaja koji su se desili u ranom djetinjstvu, a možda čak i ranije, u
neposrednoj sprezi sa razvojem seksualnosti u širokom smislu, prvo kroz oralnu i analnu
fazu razvoja. Oko treće godine dijete otkriva razliku među spolovima. Ono, dakle,

2
Anthony Stevens: FREUD, Šahinpašić, Sarajevo 2007

10
proživljava u tim prvim godinama ključne događaje, koji se možda nikad nisu realno desili,
ali koji dotiču njegovu svijest: predstava koitusa (lat. coire, ići zajedno; sparivanje mužjaka
i ženke, kod životinjskih vrsta i kod čovjeka) i kastracija (odstranjenje ili uništenje
reproduktivnog organa, kod bilo kog pola). Za malog dječaka, u pitanju je prijetnja
odsijecanjem spolnog organa kao kaznom za njegovu masturbaciju, koja je za njega
normalno pražnjenje edipovske požude. Za malu djevojčicu, saznanje o "onome što joj
nedostaje" vodi je ka želji za penisom, odnosno od seksualnosti ka želji da ima dijete od
svog oca, što je zapravo uvod u normalan razvoj heteroseksualnosti. Po Jacquesu Lacanu,
kastracija je zamišljeni događaj koji povlači za sobom podčinjavanje subjekta simbolu,
odnosno govoru. Putem govora prepliću se denominacije srodstva i zabrana. Za malog
dječaka, društvene zabrane, čak i neformulirane, su u krojenu potiskivanja predstava vezanih
za seksualnost u podsvijesti, koja će biti ispunjena značajnim energetskim nabojem. Ono što
je bilo potisnuto teži uvijek da se vrati u obliku simptoma, lapsusa, snova, itd. To je skup
sukoba koje čine ljudsku ličnost. Freud je osmislio dva opisa psihičkog aparata ("topika"):
prvi, dijeli "ja" na podsvijest, predsvijest i svijest; drugi na Id, Ego i Superego. Edipov
kompleks predstavlja fundamentalno otkriće, ljubomora koju dijete osjeća prema roditelju
istog spola i nepriznata želja da ga eliminira, a zatim zauzme njegovo mjesto. Taj sukob je
u osnovi neuroza kada Edip ne pronalazi povoljan ishod, a nastaje kada se subjekt okreće ka
drugim objektima.

Neuroze, ali također i neke druge psihičke napetosti koje su u osnovi lošeg
zdravstvenog stanja odraslog subjekta, mogu da ga navedu da konsultuje stručnjaka za
psihoanalizu i osobu koja je i sama bila podvrgnuta psihoanalizi i koja je samim tim u
principu sposobna da sluša pacijenta sa psihičkim problemima. Tijekom analitičke seanse,
asocijacije pacijenta između iskazanih i proživljenih, a zaboravljenih elemenata,
omogućavaju mu da vrati unazad tok procesa potiskivanja i da se izvuku na svjetlost dana
nesvjesni događaji. Prvo i osnovno pravilo psihoanalize je slobodna asocijacija: pacijent je
zamoljen da se opusti i da kaže sve što mu prolazi kroz glavu, čak i ono što bude smatrao
nepotrebnim, nepodesnim ili čak glupim. Od njega se samo zahtjeva da ne zanemaruje ili
sputava nijednu misao, bila ona sramna ili mučna. Rekonstrukcija priče pacijenta, pomoću
potisnutog sjećanja stvara uvjete za nestanak simptoma.

Pa ipak, takav postupak se susreće sa dva problema: otporom i transferom ( Transfer je

utjecaj neke intelektualne ili fizičke aktivnosti na neku drugu koja joj slijedi, bilo da je
mijenja u pozitivnom „pozitivni transfer“ ili negativnom „negativni transfer“ smislu).

11
Pacijent ubrzo nakon početka seanse nije u stanju da pusti misao da slobodno teče: pruža
otpor njihovom prizivanju. Istovremeno sa tim dolazi do prijenosa nježnih ili neprijateljskih
osjećanja vezanih za samu analizu (ali ne obavezno i za analitičara).Otpor postaje tada izraz
transfera: analiza tada zaista počinje sa uvođenjem u igru, u život pacijenta, ponavljanje,
nekad već proživljenih situacija koje nadilaze kako pacijenta, tako i psihoanalitičara. Da bi
se kontroliralo to ponavljanje, potrebno je da se slijede druga dva pravila: 1. Smatra se da
treba uzeti u obzir sve što proističe iz same analize, jer sve čini dio simptoma na kojem
pacijent mora da radi da bi ga se oslobodio tako što će postati svjestan njega; 2. Analitičar
ima težak zadatak da dopusti ili ne dopusti transfer, odnosno analizu, pošto neke osobe nisu
spremne da se tome podvrgnu. Odgovornost analitičara je u tome da mora da zna prepoznati
u kojim situacijama on smatra da može da podrži transfer, što je ostavljeno njegovom
prethodnom iskustvu i njegovoj intuiciji vezanoj za njegove lične procese nesvjesnog
(kontra transfer). 3

3. KRATKE CRTICE IZ ŽIVOTA CARLA GUSTAVA JUNGA

ung je počeo svoje studije o ljudskoj

J motivaciji početkom 20. stoljeća, i otvara

školu za psihoanalizu poznatu pod
imenom Škola za analitičku psihologiju. Bio je
suvremenik austrijskog ljekara Sigmunda Freuda
(Sigmund Freud) i na početku je surađivao sa njim.
Kasnije ipak, počeo je da razvija svoje teorije,
među kojima istraživanje vrsta ličnosti. Po Jungu,
postoje dvije osnovne vrste ličnosti koja su
naizmjenična i u ravnoteži, kod normalnih ljudi:
ekstrovertna i introvertna. Jung također smatra da
je nesvjesnost sastavljena iz lične nesvjesnosti
(ugušene ideje i osjećanja koja su se manifestirala
Slika 5: Portret C.G. .Junga

3
http://www.znanje.org/i/i22/02iv09/02iv0918/principi.html

12
u toku života individue) i kolektivne nesvjesnosti (ona osjećanja, naslijeđene ideje i sjećanje
koje posjeduje ukupno čovječanstvo).

Carl Gustav Jung se udaljio od svog majstora i usmjerio se prema izvoru starih
ezoteričkih tradicija kako bi ugasio svoju žeđ. Jung tvrdi da uz pomoć snova Ljudsko biće
može da upozna svoju istinski ličnost, i također da se u snovima nalazi mogućnost primanja
poruka iz budućnosti. U svojoj knjizi "Sjećanja, Snovi, Refleksije" priča kako je jednom
sanjao neki arktički vjetar, smrzavajući, koji je opustošio Evropske ravnice i napunio ih je
gvožđem; sva je oblast postala nenastanjiva. Ovo se desilo, juna 1914, baš dva mjeseca pred
izbijanja Prvog svjetskog rata.

Između 1912. i 1919, poslije odvajanja od Freuda, Jung je postao subjekt. Po mišljenju
njegove sekretarice Aniele Jaffe, "sirovina koja je omogućila intelektualno djelo, kome je
posvetio cijeli svoj život".

Tragajući za povijesnim antecedencijama onoga što je doživljavao u tom periodu i za

„psihološke“ intuicije do kojih je dolazio, Jung je kročio, između 1918. i 1926, u simboličan
svijet, prividno kaotičan, svijet Kršćanskog gnosticizma. Kasnije će naći svoje uporište za
povijesnu podršku u Alkemiji.4

4. JUNGOV DOPRINOS PSIHOLOGIJI

arl Gustav Jung zaslužan je za novu, drugačiju percepciju religioznosti,

C zahvaljujući svojim idejama o kolektivnom nesvjesnom, simbolima,

arhetipovima, kao i univerzalnom religioznom iskustvu koje dolazi kroz
postupak individuacije. Možemo govoriti i o svojevrsnoj primjeni paradigme religioznosti,
koja sada ističe da je Bog sveprisutan, pa se tako nalazi i u pojedincu koji ga u sebi treba
pronaći. S druge strane, sve do 20. stoljeća, pojedinac nije tražio Boga unutar sebe, već je
sebe tražio u Bogu, tražio se je unutar zajednice vjernika. Nova paradigma religioznosti
prikazuje Boga kao simbol ljudske psihe, kao simbol jastva, a utemeljitelje religija
doživljava kao simbole ostvarene individuacije, odnosno simbole pronalaska Boga unutar
sebe.

4
Anthony Stevens: JUNG, Šahinpašić, Sarajevo 2007

13
Sebstvo je, za Junga, sveukupnost psihe, kako nesvjesne tako i svjesne. Sebstvo je svrhovito;
djeluje kao organizirajuće središte koje nastoji podržati integritet. Jung je vjerovao da
osobnost djeluje u skladu sa temeljnim morfogenetičkim zakonima koje je nazvao
"arhetipima". Arhetipi upravljaju percepcijom i afektivnim iskustvom, utječu na tvorbu
kompleksa koji se razvijaju oko pojedinačne arhetipske formacije. Arhetipi su individualne
komponente ili manifestacije sebstva; određuju pojedine strukture unutar psihe.. Jungovo
sebstvo je preegzistirajuća matrica svjesnosti iz koje izranja ego ili individualno
diferencirana svjesnost. Ego je
onaj aspekt sebstva koji
doživljavamo osobnim i samo-
refleksivnim. To je osjetilni
centar svjesnosti, dok je sebstvo
središte cjelokupne psihe, što
implicira postojanje psihičke
jezgre koja ne može biti svjesno
doživljena. Ideal i ego unutar
sebstva su u dijalektičkom
odnosu jedan prema drugom. Bez
ego svjesnosti sebstvo ne može
realizirati sebe u svijetu, dok bez
sebstva ego nema dubine niti
posjeduje značaj i cjelovitost.
Sebstvo se prema egu odnosi kao
pokretač u odnosu na pokretanoga, te kroz proces individuacije, dok svjesnost sebstva raste,
ego sve više doživljava sebe kao objekt u odnosu na nadređeni subjekt

Prema Jungu, religioznost ne dolazi izvana, odozgo, već upravo suprotno – ona
predstavlja unutrašnju funkciju ljudske psihe. Kao takva, ona se može realizirati kroz
određeni religijski obrazac, kroz razne ezoterijske tehnike, osobne svjetonazore i slično.

Psihoanaliza zauzima značajno mjesto u tumačenju drevnih ezoterijskih učenja i

omogućava poveznicu i lakše razumijevanje tih drevnih učenja u današnjem vremenu. Stoga
se drevna ezoterijska učenja i poistovjećuju s psihoanalitičkim metodama, koje služe za
postizanje samoostvarenja i osobnog savršenstva. Osim toga, u kontekstu lakšeg
razumijevanja, kako drevnih učenja, tako i psihoanalitičkih tehnika i teorije, literatura za

14
samopomoć (tzv. selfhelp) zauzima značajno mjesto u nastojanju pružanja sinteze tih
drevnih učenja i psihoanalitičkih tehnika i pod zavodljivim naslovima (Primjerice: 10 dana
putovanja koje mijenja život, Anđeoska poruka nade, Avantura osobne promjene, Kako
iscijeliti duh i tijelo i slično.) priskrbljuje mnoge poklonike.5

5. PSIHOLOGIJA IZMEĐU JUNGA I FREUDA

K
ada su se C.G. Jung i S. Freud sastali prvi put, razgovarali su neprekidno
trinaest sati. Od tada kreće njihova šestogodišnja plodna suradnja, koja je
prekinuta različitim poimanjem ljudske prirode.

Švicarski psihijatar, psihoanalitičar i osnivaš psihologije, C.G. Jung nije bio samo
izuzetna ličnost u području psihijatrije gdje je i dao najviše doprinosa, već i u drugim
disciplinama kao što su antropologija, arheologija i književnost. On je u obliku ključnih
koncepata kao što su individualizacija, arhetip, kolektivno nesvjesno, sinkronicitet,
ekstrovertnost i introvertnost pružio svoju teoriju analitičke (kompleksne) psihologije.

Jung je brzo postao značajni istraživač i naučnik u renomiranoj psihijatrijskoj klinici

Burgholci, inče dijelu univerziteta u Zürichu. Radeći pod patronatom Eugena Bleulera,
koji je bio ekspert u razumijevanju mentalnih bolesti, Jung je bio u prilici da se poveže
sa još jednim psihijatrom i svojevrsnim genijem psihološkog razumijevanja ličnosti tog
doba, Sigmund Freudom.

Jung se po prvi put zainteresirao za psihijatriju dok je kao student čitao kopiju knjige
„Psychopathia Sexualis“ Ričarda von Kreaft-Edinga. On je uspješno završio studije
1900. godine i krenuo u praksu na klinici Burgholcli. U jednom trenutku, njegov mentor
Bleuler zamolio ga je da napiše prikaz Freudove knjige „Tumačenje snova“. Ovo je bio
inicijalni dodir koji je Jung imao sa nekim Freudovim djelom.

Do 1905. godine, Jung je postao viši ljekar na klinici, a kasnije i predavač na

Medicinskom fakultetu univerziteta u Zürichu. Psihologija je kao nauka u to doba tek
počinjala da se razvija, pa je Jung shvaćan kao jedan od talenata u toj oblasti, koji je
imao kapacitet da proučava stvari na višem nivou. S druge strane, Sigmund Freud je

5
Anthony Stevens: JUNG, Šahinpašić, Sarajevo 2007

15
tražio nove suradnike za sebe, nekoga s kim bi prirodno nadograđivao svoju tek
zasnovanu psihoanalizu. C.G. Jung se savršeno uklapao u ovaj okvir.

Kada je imao 30 godina, Jung je poslao svija istraživanja Freudu, koji je tada imao
50 godina. Nakon kratkog pisanja jedan drugome, sastali su se prvi put 3. marta 1907.
godine. Njihov prvi sastanak već je bio znak da će se iz saradnje dva genija roditi nešto
impresivno, budući da su razgovarali trinaest sati bez prestanka. Šest mjeseci kasnije,
Freud je Jungu posla zbirku svojih posljednjih eseja, što je dovelo do intenzivne suradnje
dvojice naučnika narednih šest godina.

Oni su kontinuirano utjecali jedan na drugog, podržavajući zajednički rad koji je

svakodnevno sve više napredovao. Tokom 1909. godine, obojica su u pratnji mađarskog
psihoanalitičara Šandora Ferencija otputovali u SAD. Tamo su prisustvovali važnoj
konferenciji na univerzitetu u Worcesteru, koja je okupila velik broj izuzetnih psihijatara,
psihologa i neurologa. Ova konferencija imala je značaj, jer je zahvaljujući njoj i
formalno bilo prihvaćeno učenje psihoanalize u Sjevernoj Americi.

Odnos između Junga i Freuda dalje je produbljen kada je Jung 1910. godine postao
doživotni predsjednik novoosnovane Međunarodne asocijacije psihoanalitičara. Jung je
zauzeo ovu poziciju uz Freudovu podršku, koji je Carla nazvao svojim usvojenim
starijim sinom i nasljednikom. Odnos između Freuda i Junga tekao je odlično sve do
1912. godine.

Prve napetosti među uglednim psihoanalitičarima javile su se kada je Jung počeo rad
na „Psihologiji nesvjesnog“. Svaki od njih dvojice imao je potpuno drugačije viđenje
prirode libida, što ih je zauvijek razdvojilo.

Za Freuda, lični razvoj pojedinca morao je biti uvjetovan libidom, dok je Jung
smatrao da seksualni razvoj nije ključni aspekt ljudskog razvitka. Umjesto toga, Jung se
usredotočio na „kolektivno nesvjesno“, kao dijela nesvjesnog u kome su nastanjena
sjećanja, ideje i arhetipske slike koje osoba nasljeđuje od predaka.

Za razliku od Freuda, Jung tvrdi da libido nije jedini odgovoran za formiranje

ličnosti, već su bitni neki drugi čimbenici. Kada je 1912. godine Jung objavio
„Psihologiju nesvjesnog“, neslaganja između njih kulminirala su definitivnim
razdvajanjem. Ovaj razlaz je u velikoj mjeri utjecao na njih lični i profesionalni odnos.
Svaki od njih smatrao je da onaj drugi nije bio u stanju da prizna da nije u pravu.

16
 Jung je podnio ostavku na mjesto predsjedavajućeg u Međunarodnoj asocijaciji
psihoanalitičara. Već prve godine po razdvajanju, obojica su doživjela promjene na
profesionalnom planu. Jung je pretrpio period „kreativne bolesti“, dok je Freud
istovremeno prolazio kroz period koji on sam nazvao „neurastenijom i histerijom“.

Od 1906. do 1913. godine, Freud i Jung su razmijenili ukupno 360 pisama. Njihove
prepiske su prvi put objavljene 1974. godine i one od tada ostaju vječiti posrednik ne
samo na rani razvoj psihoanalize, već i na intenzivnu vezu dva genija, koja je započela
prvim sastankom tokom kog su proveli 13 sati u razgovoru bez prekida. 6

6
Željka Matijašević: Psihoanaliza i New Age, Filozofski fakultet, Zagreb 2007

17
 ZAKLJUČAK

Psihoanaliza je donijela važan pomak od tradicionalnog poimanja onog unutarnjeg u

čovjeku spram vanjskog. Ona je postala cijela klima mišljenja koja je razjasnila način
razumijevanja iracionalnog u ljudskom životu, a koji je u skladu s onim što znamo o
racionalnom. Razjasnila je važnost seksualnosti u ljudskoj motivaciji, pokazala da psihološki
događaji imaju skrivena značenja, te je naglasila i iznimnu važnost djetinjstva i ranog
razvoja. Moglo bi se reći da je psihoanaliza promijenila način na koji pojedinac vidi sebe u
modernim društvima.

Freud i Jung su zajedničkim snagama radili na psihoanalizi par godina i uspješno

istraživali. Iako njihova suradnja nije trajala duže mnogo su toga postigli. Obojica su se
zanimali za psihoanalizu, tumačenje snova ali su imali i dosta nesuglasica koje su i dovele
do završetka njihove suradnje.

Danas se njihova istraživanja ne priznaju kao u to vrijeme, posebice Freudova jer su

većinom bile hipoteze koje nikad nije primijenio u praksi, ali možemo reći da je jedan od
najvažnijih psihoanalitičara u povijesti psihologije, a uz njega i Jung.

18
 LITERATURA

1. Anthony Stevens: FREUD, Šahinpašić, Sarajevo 2007

2. http://www.znanje.org/i/i22/02iv09/02iv0918/principi.html
3. Anthony Stevens: JUNG, Šahinpašić, Sarajevo 2007
4. Željka Matijašević: Psihoanaliza i New Age, Filozofski fakultet, Zagreb 2007

19