MIZOGINIJA - MRŽNJA PREMA ŽENAMA

_____________________________________

HAMDO ČAMO

05.04.2019
MIZOGINIJA: MRŽNJA PREMA ŽENAMA

Žena i muškarac su dvije polovine jednog, a ipak različitog. Razlike nisu samo biološkog
već sociološkog i psihološkog karaktera. Međusobni odnos između žene i muškarca izgleda
sličan ali je ipak različit. Žena i muškarac se u svojim različitostima nadopunjuju. Žena je
ta koja muškarca čini onim što on zapravo jeste i muškarac je taj koji ženu čini onim što
ona zapravo jeste. Zajedno čine sliku svijeta onakvog kakav on zapravo jeste. Pun prava,
dužnosti, obaveza i odgovornosti, nijansi i različitosti. Ipak, kao što žena gleda na ulogu
društva, muškarca i svoga potomstva, muškarac nije u stanju gledati na ulogu žene i svoga
potomstva. Razlike u pogledima su ogromne, u praksi su katastrofalne, ako ne i drastične.

Žena u politici

Politika se, krivo posmatrano, u mnogim društvima današnjice još uvijek smatra čisto
muškim poslom. Ratne i poratne konflikte vode isključivo, pretežno ili u najvećem broju
muškarci. Bolje reći, (rukovodeći) muški dio ljudske populacije s uplivom moći i vlasti.
Svi ostali su žrtve i kolateralna šteta njihovih odluka. Mada snose odgovornost u većini
slučajeva ne snose i posljedice svojih postupaka, ponašanja i odluka. Na to ukazuje i
(brojčani) odnos presuđenih zločina, uključujući zločin genocida. Sve ozbiljnije analize
(vojne i civilne) pokazuju da u ratovima gine više žena i djece nego vojnika kao
neposrednih učesnika ratnih operacija. Žene imaju prava, doduše na papiru, ali ih
nemaju i u stvarnosti. Slično je sa bolesnim i oboljelim, sa starijim osobama ili djecom
bilo koje dobi. Žene smiju sve, ali da vladaju, to ne smiju. Razlozi tog fenomena
društveno su kompleksni i još uvijek nedovoljno neistraženi. Skoro da i ne postoji želja
ili potreba da se isti ozbilnije naučno istražuju i izučavaju. Žene mogu (smiju) da rađaju,
mogu (smiju) da rade, mogu (smiju) da ratuju, ali da vode politiku i dalje ostaje tabu
tema, pa i onda kada „muške glave“ nisu u stanju da rješavaju najjednostavnije političke
radnje i probleme. To je nadasve interesantan slučaj kada je u pitanju (muški) svijet
poslova vođenja državom, poslova koji pod palicom čvrste muške ruke često završi u
vodama kriminala ili prostog održavanja stanja na životu poznatog kao održavanja
statusa kvo. Gordijev čvor, po logici ako ne mogu jedni (mogli bi) mogu drugi, daleko
prije bi bile u stanju riješiti žene nego što je slučaj sa muškarcima koji se u životnim
situacijama izuzev nasilja i upotrebe sirove snage često i neopravdano zna nazvati jačim
polom.

Duboko negdje u tunelu historijskog mraka davno zaboravljena ilirska vladarka Teuta
(vladarka širih bosanskih prostora, uključujući bosansko more i obalu) podsjeća šačicu
(pre)ostalih svjesnih građana na minula vremena iz vlastite svijetle prošlosti.

Nažalost, u politiici kao i na rukovodećim mjestima nedostaje neuporedivo veliki broj

žena, čime se stvara (opravdani) osjeća da u zbilji političke svakodnevnice žene nisu
poželjne. Mnogi muški glasovi skrivaju se iza fraza „da nije vrijeme“, dok u stvarnosti po
njima „ženama nikada nije vrijeme“ i to se odražava u životnoj praksi. Po njihovoj logici
koja je često u zamahu patrijarhalnih obrazaca ponašanja, ustroja i vaspitanja, žene
mogu sve drugo, ali u vlast – ne mogu. Vlast, van kuće, pripada muškarcima. Takav
obrazac ponašanja u praksi neće ostati bez posljedica. Teško da „man's world matrica“
ustupi mjesta kvalitativnoj mudrosti suzdržane ženske pameti koja u rješavanju
konflikata koristi sebe kroz odraz zaštitnog majčinskog instikta, koji kod muškaraca
skoro da i ne postoji. Taj istančani majčinski instinkt u određenim životnim momentima
višestruk je i često je od presudne važnosti. Komplesknost tog instinkta pojavljuje se
višeslojno u najintimnijim područjima svijesti tokom cijelog ljudskog života. Sa druge
strane, općenito gledano, odluke o životu u sebi nose kompleksnost polariteta
vrijednosti, odlučivanja i pripadnosti; „kome pripadaju“ čiji su stvarno životi kćeri i
sinova? Ko općenito odlučuje o životima, ko odlučuje o začeću, rađanju, životu ili smrti?
Da li je ono što neko tokom začeća drugome dobrovoljno pokloni i dadne još uvijek
njegovo, ako nije - čije je? Ono što nije u stanju da riješi „muško društvo“, ne samo u
svijetu politike, sa sigurnošću bi, bez mita, korupcije, kriminala i mnogo nadmudrivanja,
žene rješavale brže i kvalitetnije osiguravajući jednako svim članovima društva dugo
očekivanu kvalitetu ovozemaljskog života.

Žena u islamu

Žene i muškarci su u islamu jednaki. Islam, za razliku od kršćanstva ne poznaje izvorni

grijeh koji se pripisuje Evi. Povijesno gledano, položaj žena se značajno poboljšao
pojavom islama. U islamu Poslanik podsjeća ljude: "Najbolji od vas je onaj koji je najbolji
za svoj ženu." Loše tretiranje žena u islamu je nedopustivo. Žene iz kruga proroka uvijek
su bile samouvjerene, hrabre i snažne žene. U islamu nema razloga za ugnjetavanje ili
ponižavanje žena. Takav stav, ako postoji, nužno se mora nazvati ekstremnom
izopačenjem religije islama.

Zapisane principe jučer muslimani moraju slijediti u svojoj interpretaciji islama danas.
Drugim riječima, vizija koju islam artikulira u kontekstu 7. stoljeća na Arapskom
poluotoku nije postignuta: uvažavanje žena u svim životnim pitanjima. Islam, mada
jedan, od države do države različit je kako u intelektualnoj interpretaciji tako i u koloritu
životne prakse. Najvjerniju sliku pružaju zemlje umjerenog islama poznatog na Balkanu,
da bi se potom mijenjala u zemljama radikalnog islama poznatog od Arapskog poluotoka
do zemalja Dalekog istoka, Pakistana i Afganistana.

Priča o sukobu civilizacija, priča o sukobu kršćanstva i islama, zapravo je priča o

otvorenom nezvaničnom sukobu religija čiji je cilj njihovo širenje ; širenje i uspostava
vrijednosti kršćanstva s jedne i uspostave teokratskog kalifata u muslimanskim
zemljama sa druge strane, kojeg se potom treba nametnuti ostatku svijeta. Premda su u
tom sukobu civilizacija predznaci različiti - ciljevi su im isti, pri čemu u ostvarenju istih
svako sredstvo opravdava cilj. Sukob civilizacija modernog doba guši se u poplavi
krvavih ratova i još krvavijeg terorizma. U jednoj takvoj situaciji položaj žene, posebno u
okrilju islama nije jednostavan i nalazi se nevoljno i protivno volji u krajnje nezavidnom
položaju. Da nezavidan položaj postaje još dramatičniji istome doprinose ne samo slijed
očekivanja, tradicije, socijalna sredina, propisana pravila već i fokus povećala u rukama
medijske javnosti. Na negativni trend i rastuću mržnju usmjerenu protiv muslimana
širom svijeta, upućuje posljednja poruka (mart 2019.) generalnog sekretara UN Antonia
Guterresa, čime položaj žena muslimanki postaje još komplikovaniji i kompleksniji.

Položaj žena u islamu temelji se na tri izvorna prava : pozitivnom pravu, klasičnom
islamskom pravu i običajnom pravu. Premda je obiteljsko pravo kodificirano kao
pozitivan zakon 20. stoljeća, njegov sadržaj sadrži toliko referenci na klasični islamski
zakon kao ni jedno drugo pravno područje, budući da je uglavnom ostalo netaknuto
tokom kolonizacije u postkolonijalnim muslimanskim društvima. U većini zemalja zakon
se na početku izravno odnosi na činjenicu da se u slučaju nereguliranih pitanja u
pozitivnom zakonu moraju koristiti odredbe klasičnog islamskog prava. U takva pitanja
spada obrezivanje djevojčica ili nošenje hidžaba. Po prvi puta u povijesti, na naslovnici
najpoznatijeg modnog magazina u svijetu Vogue Arabia, prikazan je model (Halima
Aden) s hidžabom.

Među vjernicama islamske vjeroispovijesti, ali i društvima u kojima žive širom svijeta
dosta se polemiše o tome da li muslimanke moraju, mogu ili smiju pokrivati i lice.
Različite predrasude, poluznanja, u slučajevima zastrane učenja "Božije riječi",
nestručno i iskrivljeno čitanje svetih knjiga, misionarskih ambicija, utjerivanja u vjeru,
krivo postavljennje i suprotstavljenje mišljenja i informacija, najčešći su uzrok
nepoznavanja islama i u njemu sadržanih običaja, tradicija, uloge, prava i položaja žene.

U islamu kao i u kršćanstvu tradicionalno privilegovanu glavnu riječ vode muškarci. Šeik
Khaled Omrad, glavni sekretar Vijeća za fatvu Sveučilišta Azhar u Kairu, čije smjernice
slove kao općevažeće za sve sunitske muslimane, kada je riječ o ženama, šerijatski zakon
propisuje samo tri stvari: "U svetom Kur'anu i sunnetu, u predaji sačuvanim izjavama
poslanika Muhammeda, postoje pravila odijevanja - posebno za žene. Odjevni predmet
ne smije isticati liniju tijela, ne smije otkrivati tijelo i ne smije biti usko pripijen uz tijelo.
I da odjeća ne bi trebala pokrivati ruke i lice".

"Što se tiče vela koji potpuno pokriva lice, takozvanog nikaba, ni Kur'an ni suna ne
obavezuju ženu da ga nosi. Zato kažemo da je nikab tradicija, običaj koji potječe iz nekih
zemalja i koji se u njima uvriježio, ali to ne stoji u načelima šerijatskog prava. Samo su
žene poslanika Muhammeda a.s. morale pokrivati lice. To je bila iznimka koja je važila
prije 1.400 godina", kaže šeik Khaled.

O ekstremnim oblicima položaja žena u pojedinim islamskim zemljama radikalnog

islama ili njihovim dijelovima u kojima vladaju tradicionalno ekstremni oblici islamskog
života, javnost teško dolazi do najintimnijih spoznaja koje su zapravo teške i sudbonosne
životne priče. Dakako, iste ne predstavljaju islam u cjelini već ekstremne oblike na koje
ostatak svijeta može tek nemoćno da gleda, da se uključi i pomogne ili jednostavno da
okrene glavu.

Na jednu od takvih ekstrema ukazuje knjiga "Nomatkinja" autorice Ayan Hirsi Ali koja je
zbog ekstremnih oblika radikalnog islama i u njemu sadržanog suptrata patrijarhata
napustila ne samo Somaliju već i islam.
„Među svom svojom djecom otac je najviše vremena i pažnje poklonio upravo Sahri. Ona
još uvijek živi kao baari*, na način na koji sam i ja trebala živjeti i kako mora živjeti svaka
dobra Somalijka. Sahra je poslušna i pokorna, ali je istodobno i razapeta; s jedne strane
želi odobravanje našeg oca, svoje majke i zajednice, dok s druge strane zacijelo želi
živjeti životom kojim žive ostale djevojke njezinih godina u Londonu.

Žena koja je baari nalik je pobožnom sužnju. Ona štuje muževu obitelj i hrani je bez
pitanja ili pritužbe. Nikada se ne žali i ne postavlja nikakve zahtjeve. Stalno je na usluzi,
ali uvijek pognute glave. Ako je njezin muž okrutan, ako je siluje i zatim joj se zbog toga
ruga, ako odluči dovesti drugu ženu ili je tuče, ona spušta pogled i krije svoje suze. I radi
naporno, bez greške. Ona je privržena, gostoljubiva, dobro uvježbana radna životinja. To
je baari.«

Budući da više nisam muslimanka, oslobodila sam se tereta straha od pakla i mogu se
valjati u svim grijesima svijeta ako tako poželim. Sahra uživa u udobnoj izvjesnosti koja
proizlazi iz osjećaja pripadnosti, no to za sobom povlači strahotu osobne potčinjenosti.
Ja se osjećam usamljeno jer sam udovoljila svojem individualizmu; Sahra zbog toga što
se odrekla same sebe i pokorila skupini.

Teret Sahrinog samoodricanja zacijelo je pregolem. Ovih dana muslimanke u Velikoj

Britaniji, kao i širom Europe, zahtijevaju da im bude dopušteno nositi hidžab na radnom
mjestu. Sve više ih nosi cijeli nikab, kojim pokrivaju čak i svoje lice i oči. Te žene vjeruju
da njihova tijela imaju tako snažno toksičan učinak, da je grijeh već i susret s tuđim
parom očiju. Nemoguće je preuveličati razmjere samoprezira koji se time izražava i koji
je potrebno pobuditi svaki put kad se osjeti nedopuštena želja za zapošljavanjem,
izlaskom iz kuće ili susretom s vanjskim svijetom.“1

Problemi koji kroz historiju prate ulogu i prava žena ravnomjerno su tekli i u islamskim
zemljama. Najveći neprijatelji (uloge, položaja i prava) žena bio je i ostao patrijarhat.
Tako je u svim religijama svijeta, prije svega jer nastaju u takvim društvima.
Patrijarhalni odgoj i način života pratioci su kroz mnoga razdoblja od plemenske
zajednice, robovlasničkog i feudalnog društva, kolonijalizma, pa do modernog doba.
Pridoda li se k tome „sukob civilizacija“, koji nikako nije novijeg datuma, javljaju se
ekstremni oblici mržnje koja služi kao pogodna podloga nerazumijevanju tradicije
islama, islamskog društva i u njemu uloge i položaja žena. Patrijarhalni ustroj će ne samo
neprijateljima islama preko uloge i položaja žena dati dovoljno materijala za napade
svega postojećeg, tako i na sam islam, nepotrebno stvarajući histeriju u javnosti u zaštiti
od lažnih vrijednosti udaljenih od kulture, civiliziranog načina života, čovjeka i religije. U
napadima na islam, u kojima se ne izostavljaju nedužne muslimanske žene, njihova
tradicija i običaji, iživljavaće se najekstremniji oblici, autori i zagovornici populizma,
nacionalizma, otvorenog šovinizma, pa i rasizma koji su našli pogodno tlo djelovanja pri
čemu u ravnomjernim vremenskim intervalima ne izostaje prava redovna organizirana
javna hajka u režiji medijske industrije. Takvi često javni ispadi ne govore o islamu
koliko govore o ekstremu nezrelosti, o nekulturi autora i strane odakle smišljeni i

1 Ayan Hirsi Ali, "Nomatkinja", str. 28.

organizirani napadi dolaze. Svijet je samo mislio da je pad Berlinskog zida najavio pad
svih zidova širom svijeta. Nažalost, on je najavio dizanje tek novih zidova.

Usprkos brojnim kritikama knjiga autorice Wiebke Walther, "Žena u islamu", (Wiebke
Walther, „Die Frau im Islam“, Leipzig, 1997; „Women in Islam“: From Medieval to
Modern Times), predstavlja pionirski rad na terenu, ali i književnosti na temu "Žena u
islamu", ujedno ona je i vrijedan impuls za daljnji rad i istraživanje na tu temu.

“Zbog kontinuirane važnosti teme „o ženskim pravima“ u Europi, piše autorica Wiebke,
znanstveno istraživanje ulaže napore u pronalasku kritičkih argumenata u različitim
društvenim kontekstima i iz različitih perspektiva. Na prvom mjestu, zapadno-
feminističko gledište, koje teži postulirati neku vrstu "sestrinstva širom svijeta" svih
žena, ispituje ne u tom smislu samo "oslobađanje" muslimanskih žena u ime zapadnih
feministkinja ali i definira način tog "oslobođenja" ili emancipacije. U tom kontekstu,
često problem (ponekad samo naizgled) “nametnuta odora”, smatra se simbolom
ženskog ugnjetavanja.

Autorica navodi niz pregleda i pogleda na teme iz islamske povijesti uključujući glavne
kalifske2 dinastije, islamsku književnost, položaj žene u islamu, islamskom pravu,
reformama, obrezivanju, ženskim robovima, haremima kao mjestima intelektualnog
obrazovanja žena svih nacionalnosti, vjera i rasa, putničkih izvještaja evropskih putnika,
poput Pietra de lla Valle, koji je posjetio Konstantinopolj 1617. godine opisujući harem
(str. 78). Tu su i navodi o Poslaniku Muhamedu, a.s., o mnogim poznatim ženama kako

2Kalifat ili hilafet je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef
države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, političkog autoriteta, kojeg
prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici, a prema šijitima to je imam izabran od strane
Poslanikove porodice (nasljedna vlast). Od vremena Muhammeda a.s., do 1924. nasljedni hilafet su držali
emevijska, abasidska i na kraju osmanlijska dinastija.

Hilafet je jedini oblik vlasti koji ima punu podršku islamske nauke i predstavlja „centralni politički koncept
sunnijskog islama konsenzusom muslimanske većine prvih generacija“.

Halifa, tj. šef države se često zvao i "emirul-mu'minīn", "vladar pravovjernih", "imamul-ummeh", "imamul-
mu'mininīn" ili neformalno vladar svih muslimana. Svaka pokrajina islamske države je imala svog
namjesnika (sultan, vali ili emir). Izraz darul-islam odnosio se na svaki teritorij pod vladavinom halife,
uključujući teritorije naseljene nemuslimanima, a teritorij koji nije pod vladavinom halife se nazivao
darul-kufr (bukv. zemlja nevjerovanja) čak i ako su stanovnici tog teritorija muslimani iz razloga što oni
nisu građani pod islamskim zakonom. Prva prijestolnica islamske države bila je u Medini. U nekim
periodima muslimanske historije bilo je rivala oko hilafeta u različitim dijelovima islamskog svijeta, i
razdvojenih šiitskih i sunijskih dijelova.

Prva četvorica halifa koji se zovu "pravedne halife" (halife rašiduni, ar. el-hulefaur-rašidun) su bili ashabi
Muhammeda: Ebu-Bekr, zatim Omer ibnul-Hattab, zatim Osman ibn Affan i četvrti Alija ibn Ebi-Talib.
Muslimani suniti smatraju Ebu Bekra za prvog legitimnog halifu, a muslimani šiti smatraju da je Alija prvi
pravi legitimni halifa, mada potvrđuju da je on prihvatio svoje prethodnike jer je prisegao Ebu-Bekru
nakon kratkog vremena. Nakon prve četvorice halifa pravo na hilafet su polagale dinastije Emevija,
Abasida, Osmanlija i u relativno kratkim periodima druge rivalne dinastije u Španiji, Sjevernoj Africi i
Egiptu. Kemal Ataturk je osnovao Republiku Tursku 1923. i zvanično ukinuo hilafet 1924. Kralj Maroka se
i dalje titulira emirul-mu'mininom za Marokance, mada ne polaže pravo na hilafet. Kalifat (hilafet),
(Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; Wikipedia, slobodna elektronska
enciklopedija).
što je Rabia al-Adawiyya (RábiÝa al-awadawiyya), slavna žena iz oblasti Islamske
mistike koja govori o sebi (str. 97), o ženama Egipta koje su podučavale hadis (str. 98),
Shagarat ad-Durr (Šaşarat ad-durr), supruzi Ayyubidenherrschers al-Malik al-Salih (al-
Malika), Hurrem Sultan, supruga Sulejmana I, potom Nurbanu, supruga Selima II,
poznate kao prve Sultan Walide, koja je imala velikog utjecaja na osmanskom sudu (str.
113), žene pjesnikinje koje su napravile imena u svijetu islamske književnosti i poezije
kao što su Leila al-Achyaliyya (Laila al-aÌyaliyya, 7. stoljeće) i Wallada (oko 1090.),
Halide Edip, koji je i sama patila u poligamnom braku, tu je i pomen Reformi Kemala
Atatürka u Turskoj i usvajanju švicarskog građanskog prava iz 1926. Godine. Pomen
Ataturka je vrijedan zbog toga što povijest ženskih prava u Turskoj počinje s
Ataturkovim političkim činom. Jer pred kraj Otomanskog carstva za vrijeme tanzimata
(1839-1877), provedene su reforme (npr. Za obrazovanje djevojaka) tokom kojih
nastaje intelektualna elita koja se bori za ženska prava. U knjizi je predstavljen govor
Bagdadskog teologa Ibn al-żawz i njegove "Knjige statuta za žene", “Knjige braka”, kako i
“Oživljavanja religijskih studija”. Ne nedostaju islamske teme opisa ideala ljepote (str.
163), ženske odjeće (str. 170), pokrivala za glavu i frizure (str. 171), nakita (str. 178),
kozmetike (str. 180) iz različitih muslimanskih regija na temelju književnih tekstova i
putopisa.

„Status žena i kultura islama u knjizi isprepliću se islamskom poviješću s ulogom

muslimanskih žena u tradicionalno islamskim zemljama. Islamska umjetnost ovdje je
predstavljena kroz arhitekturu, od kojih su Taj Mahal i Bibi Khanum poznati primjeri,
dizajn interijera i namještaj, minijaturne slike i rukotvorine. Tekući tekst bogato je
ilustriran s četrdeset šest ploča koje su u riznici za znanstvenike i ljubitelje umjetnosti
koji uživaju u istraživanju. Tekst i ilustracije zajedno rijetka su sinteza egzotičnog i
trezvenog. Ova knjiga uzbuđuje, ljuti, zabavlja ujedno i plaši“, stoji u 'goodreads' opisu.

Žena u kršćanstvu

Strah od žena ne postoji samo u Zapadnoj već i u Istočnoj kulturi. Civilizacije svijeta su
ženu kao i plodnost žena stavljali u centar svojih najdubljih ljubavi i uvjerenja,
istovremeno pokazujući određeni nivo distance, ali i straha kada je u pitanju konstrukt
koncentracije njihovih nadnaravnih sposobnosti i projektivne inicijacije apsolutne moći.

O učešću i pravima žena kada je u pitanju rukovodstvena funkcija u svjetlu svijeta

religije, mnoge civilizacije svijeta, društva, religije, vjere, religijski i vjerski pravci još
uvijek ne pokazuju zrelost ili spremnost u zauzimanju čvrstog stava, daleko od toga da
iskazuju sposobnost hvatanja odlučujućeg koraka s vremenom. Ravnopravnost do daljeg
ostaje tek (često korištena, neželjena) simbol želje i jalove isprazne riječi. Nažalost,
takvo stanje bezmalo je karakteristično u naprednim civlizacijama i demokratskim
društvima.

U religiji jedna od najčešće izgovorenih rečenica je ona da je „čovjek stvoren na sliku i

priliku Božju“ i skoro da ona nikoga ne opominje na društveno utemeljenu
neravnopravnost između spolova - širom svijeta - dok na drugoj strani isti ne prestaju
ponavljati napamet naučene citate iz Povelje o ljudskim pravima, uostalom, pravima
prečesto smještena između žena i muškaraca. Kriza morala, dvostruki standardi, stid i
sram, gluma ili umješno skrivanje istine?

Da „nešto nije u redu“ ukazuju sve glasniji glasovi širom svijeta o neophodnosti
uspostave Dana žrtava Katoličke crkve. Zagovornici Dana žrtava Katoličke crkve ukazuju
da su tokom više od 500 godina pogrešne ideologije i politike Katoličke crkve, uprkos
ogromnom broju žrtava istima nikada nije ukazana čast gestom izvinjenja, pomilovanja,
molbom za oprost, najmanjim znakom pokajanja ili sjećanja na zločine počinjene od
strane Katoličke crkve. Za to vrijeme iniscijatori zločina revno su proglašavani svecima.
Činjenica je da postoji Dan žrtava fašizma, Dan žrtava holokausta, Dan žrtava totalitarnih
režima, ali Dan žrtava Katoličke crkve ne postoji.

Je li slučajnost da je najpoznatija ličnost spaljena na lomačama koje je potpalila Katolička

crkva lik muškarca, Giordana Bruna? Možda je stvarnost sasvim drugačija. Ne nalazi li se
najveći broj žrtava Katoličke crkve, nažalost, na strani žena ? Priča o borbi za vlast,
inkviziciji čiji je začetnik Papa Grgur IX iz 1231. godine, osvajanju Novoga svijeta u
kojima su mahom nestajala ponosna plemena i narodi, u kojima su stradale najveće
civilizacije čovječanstva, spaljivanje žena na lomačama tokom progona vještica3 od
strane Katoličke crkve, dakako, zauzima visoko pozicionirano mjesto. Mada ne postoji
objedinjena jedinstvena statistika o broju žrtava spaljenih na lomačama tokom stoljetnih
progona vještica širom svijeta, statistike pojedinačnih zemalja Evrope ukazuju da su
žene bile te koje su najčešće nakon mučnih procesa završavale na lomačama inkvizicije
(crkvene policije, op.a.) koju je još u 13. stoljeću ustanovila Rimokatolička crkva. Riječ je
o “crkvenom sudu osnovanom radi iskorjenjivanja vjerovanja i obreda protivnih vjeri i
disciplini Katoličke crkve”. 4

Inkvizicija (lat. inquisitio - istraživanje)5 bila je ustanova Rimokatoličke crkve čiji je

zadatak bio da pronalazi, zatvara, optužuje, isleđuje, sudi i kažnjava ljude proglašene

3
Vještica, (Witch, engl, Die Hexe, nem.), prema legendama, mitovima i narodnim vjerovanjima, jesu žene
koje se bave vještičarenjem kako bi stekle nadnaravne moći za korištenje u dobre ili zle svrhe. Muški
praktikant vještičarstva naziva se vještac. (Wikipedia, slobodna elektronska enciklopedija). Vještice kroz
povijest nisu bile toliko religijski koliko su bile zapravo socijalni i kulturni fenomen.
4
Hrvatska opća enciklopedija.
5 Inkvizicija je bila crkvena istražna ustanova za istragu krivovjerja i heretičkog djelovanja. Moralni pad i

bogaćenje svećenstva, uvođenje crkvenih dogmi kao i velike društvenointelektualne promjene u 12.
stoljeću uzrokovale su nezadovoljstvo katoličkom Crkvom te potaknule stvaranje brojnih heretičkih
pokreta. Poznate hereze bili su katari, albižani, humilijati i valdenzi koji su širili svoja učenja po Europi.
Budući da se papinska odbrana pokazala nedovoljna protiv svih tih heretičkih pokreta, Crkva traži pomoć
svjetovne vlasti u borbi protiv krivovjernika. Kako bi zaustavilo neprestana heretička širenja, papinstvo je
u 12. stoljeću razvilo ustanovu za borbu i progon svih heretika – Inkviziciju.

Inkvizicija je bila crkvena istražna ustanova za istragu krivovjerja i heretičkog djelovanja. Djelovala je na
prostoru Zapadne kršćanske Europe od 12. stoljeća do Napoleonovih ratova početkom 19. stoljeća.
Katolička crkva je primjenjivala posebnu vrstu krivičnog postupka radi traženja, dokazivanja, optužbe i
osude heretika, ali i svih onih koji su odstupili od učenja katoličke Crkve. Povijest razlikuje dvije inkvizicije
: Rimsku i Španjolsku. Inkvizitori su bili osobe koje su vodile krivični postupak Inkvizicije. Većinom su to
bili dominikanci. Njih bi papa poslao na neko područje kako bi osudili krivovjerce, a surađivali su sa
svjetovnim vlastima. Jedan od najvećih inkvizitora bio je španjolski dominikanac Tomas de Torquemada.
hereticima. U najširem smislu inkvizicija znači svaki onaj pravosudni organ koji u sebi
objedinjuje istražnu i sudsku funkciju. (V. inkvizitorni postupak.)

Inkvizicija je postojala od 12. stoljeća do Napoleonskih ratova u 19. stoljeću. Prvo su

papa Lucije III. i car Fridrik I. Barbarossa 1184. osnovali tzv. Biskupsku inkviziciju,
kojom daju ovlasti biskupima da imenuju svećenika-inkvizitora koji će voditi postupke
protiv "heretika". Potom je papa Grgur IX osnovao univerzalnu Papsku Inkviziciju u
periodu 1231–1233. godine, kao specijalni sud za iskorjenjivanje hereze (jeresi). Sveta
Inkvizicija, jedna od najsurovijih institucija u historiji državne represije, osnovana je da
bi ugušila heretičke pokrete bezemljaškog proletarijata.[1] Godine 1252, papa Inoćentije
IV je, uz saglasnost vodećih teologa tog vremena, odobrio mučenje heretika.

Od svih inkvizicija najpoznatija i najzloglasnija je Španska inkvizicija, osnovana 1478.

godine radi obračuna sa Židovima, muslimanima i kršćanskim "hereticima" nakon
reconquiste.

Andre Voše smatra da je tajna „uspeha“ Inkvizicije bila u njenoj proceduri. Hapšenje
osumnjičenih se izvodilo u krajnjoj tajnosti. Progon se u početku sastojao iz upada na
jeretičke skupove, u saradnji sa javnim vlastima. Kasnije, kada su valdenzi i katari već
bili potisnuti u ilegalu, osumnjičeni su bili izvođeni pred sud bez objašnjenja za njihovo
privođenje. Ista tajnost je odlikovala i proces ispitivanja. Optuženima nije saopštavano
zbog čega su optuženi, a onima koji bi uspeli da ospore optužnicu bilo je dopušteno da
ostanu anonimni. Osumnjičeni bi bili oslobođeni ako bi potkazali svoje saučesnike i
obećali da će ćutati o svom priznanju. Uhapšeni jeretici tako nisu mogli da znaju da li ih
je odao neko iz njihove zajednice.

Italo Mereu ukazuje da je delovanje rimske Inkvizicije ostavilo duboke ožiljke u istoriji
evropske kulture, tako što je stvorilo klimu netolerancije i institucionalne sumnjičavosti,
koja je nastavila da nagriza legalni sistem sve do naših dana. Nasleđe Inkvizicije je
kultura podozrenja, koja počiva na anonimnim optužbama i preventivnim hapšenjima i
u kojoj se osumnjičeni tretiraju kao da je njihova krivica već dokazana.6

“Kaliban i vještica” Silvije Federiči (Original “Caliban and the Witch: Women, the Body
and Primitive Accumulation”, 2004., New York) interesantno je i jedinstveno djelo svoje
vrste. “Autorka u svojoj studiji daje analizu jednog fenomena koji nije mnogo zanimao
historičare, a to je lov na vještice tokom XVI i XVII stoljeća. Kaliban i vještica su likovi iz
Šekspirove drame „Bura”, koji su uzeti kao simbol represije i otpora – jednog koji se
dešavao nad Indijancima u Novom svijetu tokom XV stoljeća, a drugi, skoro paralelno, u
Evropi, nad ženama” tokom disciplinovanja ženskog tijela od strane Katoličke crkve koja
čine strukturalnu osnovu patrijarhata i kapitalizma. Federiči ogoljuje postupak

Da bi se optuženog prisililo na priznanje pribjegavalo se raznim oblicima torture, a na kraju bi bio spaljen
na lomači, što je posebno došlo do izražaja proširivanjem progona na vještice i objavljivanjem zloglasnog
djela Malleus maleficarum. Izvor: Leontin Čapo-Milenić, "Inkvizicija u Zapadnoj Europi od 12. do 19.
stoljeća".
6
Silvija Federiči, “Žene i jeres”.
discipliniranja žene kao „prirodnog resursa koji stoji na raspolaganju svima, ništa manje
nego vazduh koji se udiše ili voda koja se pije (Ibid.124)”. Neki historijski izvori bilježe
drastične zakonske mjere kojima se ograničavala sloboda kretanja žena u evropskim
državama i reguliše njihov rad: „Jedno od najvažnijih prava koje su žene izgubile bilo je
pravo na samostalnu ekonomsku aktivnost, kao femme soles (neudate žene). U
Francuskoj su izgubile pravo da sklapaju ugovore ili da se pojavljuju pred sudom u svoje
ime, pošto su proglašene za legalne ’imbecile’ (Ibid. 129)”.

Period prisilnog pokrštavanja i kolonizacije u Novom svijetu7 pratile su represije

Katoličke crkve u Evropi. O tome Federiči u četvrtom dijelu svoje knjige daje iscrpnu
analizu. Era feminističkih8 pokreta pokreće lavinu kojom lov na vještice definitivno izlazi
iz podzemlja na koje je bio osuđen. Neopisivom brzinom se shvatilo “da stotine hiljada
žena nisu mogle biti masakrirane i podvrgnute najokrutnijim mučenjima osim ako nisu
predstavljale prijetnju za strukture moći . su i da je taj rat protiv žena, koji je trajao
najmanje dva stoljeća, označio prekretnicu u historiji evropskih žena, „prvobitni grijeh“
u procesu društvene dezintegracije kroz koju su žene prošle s napredovanjem
kapitalizma, prema tome, fenomen kojem se moramo stalno vraćati ako se želi shvatiti
mizoginija koja i dalje karakteriše institucionalne prakse i muško-ženske odnose“. (Ibid.
105).

Koliko je vještica bilo spaljeno? To je bilo kontroverzno pitanje u proučavanju lova na

vještice i na njega je teško odgovoriti, budući da mnoga suđenja nisu bila zabilježena ili,
ako su bila, broj pogubljenih žena nije bio naveden. Pored toga, mnogi dokumenti u
kojima nailazimo na reference na suđenje zbog vještičarenja još nisu proučeni ili su

7 Kada je Kolumbo zaplovio ka „Indijima“, lov na vještice u Evropi još nije bio masovna pojava. Međutim,
upotreba obožavanja đavola kao oružja za napad na političke neprijatelje i ocrnjivanje cijelih populacija
(kao što su muslimani i Jevreji) već je bila uobičajena među elitom. Povrh toga, kao što piše Simor Filips,
unutar srednjovekovne Evrope razvila su se „progonjena društva“, podstaknuta hrišćanskim militarizmom
i netolerancijom, koji su u „Drugom“ uglavnom vidjeli metu za napad. (Seymour Phillips, 1994) Zato ne
čudi to što su „kanibal“, „nevjernik“, „barbarin“, „čudovišne rase“ i obožavaoci đavola bili „etnografski
modeli“ s kojima su Evropljani „zakoračili u novo doba ekspanzije“ (ibid., str. 62); naime, oni su poslužili
kao filter kroz koji su misionari i konkvistadori tumačili kulture, religije i seksualne običaje naroda s
kojima su se susretali. Obilježja drugih kultura doprinijela su izmišljanju „Indijanaca“. Najviše su bili
žigosani njihova „golotinja“ i „sodomija“ – što je vjerovatno bila i projekcija potrebe Španaca za radnom
snagom – što je trebalo da znači da se američki Indijanci nalaze u životinjskom stanju (tako da se ne mogu
pretvoriti u tegleću marvu), iako su neki izvještaji, kao dodatni znak njihove bestijalnosti, naglašavali
njihov običaj da sve dijele i „daju sve što imaju u zamjenu za stvari male vrijednosti“. (Hulme 1994: 198).

Definicija američkih urođenika kao kanibala, sljedbenika đavola i sodomita, podupirala je fikciju po kojoj
osvajanje Amerike nije bilo samo nekontrolisana potraga za zlatom i srebrom već misija pokrštavanja, što
je španskoj Kruni pomoglo da 1508. dobije papinski blagoslov i potpunu vlast nad crkvom u Americi.
Pored toga, taj izgovor je u očima svijeta, a vjerovatno i samih kolonizatora, uklonio sve sankcije zbog
zlodjela koja će počiniti nad „Indijancima“ i tako služio kao dozvola za ubijanje, bez obzira na ponašanje
budućih žrtava. I zaista, „Bič, vješala, stubovi srama, zatvaranje, mučenje, silovanje i nasumično ubijanje
postali su standardna oružja za nametanje radne discipline.“ (Cockcroft 1990: 19).

8Termin feminizam nastao je u Francuskoj '80-ih godina XVIII stoljeća. Primarni cilj mu je bio poboljšanje
položaja žena u društvu.
uništeni. Tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, E. W. Monter je primijetio kako
je, na primjer, bilo nemoguće izračunati broj sekularnih suđenja vješticama u Švicarskoj
zato što su se ona spominjala samo u fiskalnim zapisima, koji još nisu bili analizirani.
(1976:21) Trideset godina kasnije, procjene i dalje veoma variraju.

I dok neke feminističke naučnice tvrde da broj pogubljenih vještica dostiže broj Jevreja
koje je ubila nacistička Njemačka, prema En L. Barstou (Anne L. Barstow), na osnovu
dosadašnjih rezultata arhivskog istraživanja, može se pretpostaviti da je približno
200.000 žena bilo optuženo zbog vještičarenja, u rasponu od tri stoljeća, pri čemu je
manji broj bio ubijen. Barstou međutim priznaje da je veoma teško utvrditi koliko je
žena bilo pogubljeno ili umrlo zbog mučenja kojem su bile izložene ili su se ubile u
zatvorima…Mnoge optužene vještice bile su ubijene u zatvoru… Neke su umrle u zatvoru
od posljedica mučenja.“ (Barstow: 22–3).

Ako se u obzir uzmu i one koje su bile obješene, Barstou zaključuje da je ubijeno
najmanje 100.000 žena, ali dodaje da su one koje su umakle toj sudbini bile
„upropašćene za cijeli život“, zato što su ih, pošto su jednom bile optužene, „podozrenje i
loša volja pratili do groba“. (Ibid.)

I dok se kontroverza oko razmjera lova na vještice nastavlja, Midelfort i Larner su iznijeli
neke regionalne procjene. Midelfort (1972) je utvrdio da su u jugozapadnoj Njemačkoj
spaljeno najmanje 3.200 vještica i to samo između 1560. i 1670, u periodu kada „nisu
više spaljivane samo po jedna ili dvije vještice već na desetine i stotine“. (Lea 1922: 549).
Kristina Larner (1981) procjenjuje da je u Škotskoj, između 1590. i 1640, pogubljeno
4.500 žena; ali i ona smatra da bi broj morao biti mnogo veći, zato što je pravo na lov na
vještice bilo prenijeto na lokalne sudije, koji nisu imali samo odriješene ruke već nisu
morali da vode ni zapisnike.

U evropskim zemljama i njihovim kolonijama pogubljeni su deseci tisuća ljudi, a milioni

drugih bili su zatvarani, okrutno ispitivani i mučeni ili su pak živjeli u neizrecivom
strahu, boreći se s osjećajem krivnje i sa spoznajom da ih drugi silno mrze”, tema je
opisana u knjizi "Witch Hunts in the Western World" ("Lov na vještice u zapadnom
svijetu"), povjesničara Briana Alexandera Pavlaca. Progoni i spaljivanja vještica u Evropi
širila su se uporedo i amaričkim kontinentom.

Spaljivanje vještica događao se na inicijativu države, (kako katoličke tako i protestanske,

‘natječući se koja će biti groznija’), simultanom politikom državne i crkvene moći9. Lov

9 1484. papa Inocent VIII. izdao je bulu kojom je oštro osudio vještičarenje i bavljenje čarobnjaštvom.
Ovlastio je i dvojicu inkvizitora — Henrika Institorisa i Jakoba Sprengera — da se uhvate u koštac s tim
problemom. Njih dvojica napisali su knjigu „Malleus Maleficarum“ („Malj koji ubija vještice“). I katolici i
protestanti prihvatili su to djelo kao neupitni autoritet u borbi protiv vještica i njihovih zlih čini. U njemu
se mogu naći izmišljene priče o vješticama koje se temelje na narodnim predajama. Institoris i Sprenger
navode razne teološke i pravne argumente kojima ušutkuju svako racionalno propitkivanje teza o
vješticama. Daju i savjete o tome kako prepoznati i kazniti vještice. Malj koji ubija vještice s pravom se
smatra “najzloglasnijom i najizopačenijom knjigom koja je ikad napisana”, piše u predgovoru jednog
njemačkog izdanja tog djela. (Izvor: Progon vještica – mračno doba ljudske povijesti; Jehovni svjedoci).
na vještice je produbio jaz između žena i muškaraca, produbljujući strah od moći koje
muškarci ne posjeduju, naime, projektovani strah muškaraca od apsolutne moći žena.

U religiji kao i u politici muškarci kaskaju za vremenom u kojem ih prošlost razuvjerava

kao i sadašnjost, posebno danas kada temelje kršćanstva i kršćanskog svijeta trese
groznica svećeničke pedofilije skrivane od strane najviših mjesta Vatikana, a tiče se prije
svega života i zdravlja djece i društvu najdragocjenijih naraštaja prepuštenih upravo
“kršćanskim rukama izvjesno kanalisanog dijela bolesnog muškog svijeta“. Teško da
pedofilija koja dijelom svoje korjene ima u crkvama, osim širenja bolesti, daje pozitivne
rezultate širenju kršćanstva, kršaćanske vjere i nove evangelizacije. Općenito je poznato,
da u religiji kao i u politici, obzirom na muškarce, žene imaju temeljniji, prirodniji i
fleksibilniji stav, postojaniju logiku i perspektivu koja se tiče odnosa prema radu i
privređivanju, održavanju porodice, odnosu prema zajednici, njezi i budućnosti djece i
odraslih, ali zbog konzervativnog vaspitanja sredine i širih opstruktivnih zamaha
„muškog dijela“ populacije stanovništva, žene nemaju općenito očekivan otvoren pristup
rukovodećim mjestima kao što ga imaju muškarci. Svaki izgovor na tu činjenicu manje je
važan ako ne i suvišan.

Pravo mača i progon vještica na Balkanu

Dio Balkana koji je bio pod nadleštvom Osmanskog carstva tokom Srednjeg vijeka nije
poznavao progone vještica, što se posebno odnosi na područje današnje Hrvatske. Za
razliku od područja pod Osmanskom vlašću koja nisu poznavala progone vještica dio

Hrvatske koji je spadao pod nadležnost Habsburške Monarhije bio je posebno izložen
progonu vještica i o tome u postoje iscrpni vremenski zapisi i sjećanja zapisana u
književnim djelima poput djela “Grička vještica” autorice Marije Jurić Zagorke. Kroz
povijest Dalmacija i dio Istre koji su bili pod Venecijom, imali su svoju inkviziciju
neovisnu o Rimu. Dubrovačka Republika koja je bila daleko prosvećenija kao i Zadar,
umjesto progona vještica bavili su se više herezom i sprečavanjem protestantske
literature. “U to su doba na hrvatskim prostorima postojale tri vrste sudova koji su vodili
kazneni postupak protiv vještica i čarobnjaka. To su bili sudovi slobodnih kraljevskih
gradova, županijski sudovi i vlastelinski sudovi pojedinih feudalaca koji su imali pravo
suditi za kaznena djela počinjena na njihovu području. Naime, plemići tog doba imali su
tzv. »ius gladii«, odnosno »pravo mača« – da sude i presuđuju onima koji čine ili su činili
neko zlo na njihovu feudalnom posjedu. Pod pravom su se mača, naravno,
podrazumijevale i smrtne kazne. Proučavanja sudbenih spisa, dolaze do podataka (samo
za Zagreb i okolicu) prema kojima je zbog vještičarenja suđeno (službeno pred sudom)
više od 250 osoba (gotovo su sve spaljene, i to većinom žene, a 12 je oslobođeno), a još
517 pritvoreno je na daljnje ispitivanje. No to su samo brojke sa službenih i zapisanih
procesa. Koliko je još bilo privatnih linčeva i lomača, koje je obavio gospodar svojim
pravom mača ili razjarena svjetina u zanosu, ne zna se i nikad se najvjerojatnije neće
saznati zbog nedostatka pisanih dokaza.”

Prema postojećim zapisima “u Zagrebu i okolici ubijeno je oko 250 vještica, što
predstavlja ubojstva evidentirana na sudu i u tu statistiku ne ulaze spaljene vještice koje
su osudili vlastelini na imanjima, jer su imali 'pravo mača'. Spisak ubijenih vještica je
podugačak I na njemu su navedena imena: pod brojem jedan, Alica Zagrepčanka spaljena
1360., pod brojem osam Margareta žena carinika spaljena 1429., pod brojem trinaest ili
Fabijan s Griča, spaljen 1622. i t.d.

Za pokretanje parnice, prije svega, bilo je dovoljno mišljenje, odnosno optužba susjeda ili
stanovnika mjesta. Tako je često bilo vrlo moguće zbog ljubomore, bračnih nesuglasica,
poslovnih neuspjeha ili alkoholiziranih halucinacija optužiti nekoga za čaranje", piše
Deniver Vukelić u “Progonima vještica na zagrebačkom području.

Gradski sud bio je istovjetan gradskom poglavarstvu u slobodnim kraljevskim

gradovima, a sastojao se od gradskog suca (načelnika) i određenog broja prisežnika.
Županijskim sudovima je obično predsjedao podžupan, a sudsko se vijeće sastojalo od
plemićkih sudaca županije (judices nobilium) zvanih i "velikim sucima", te plemićkih
podsudaca županije (vicejudes nobilium) zvanih i "malim sucima". Sud je započinjao svoj
rad nakon što bi ovlašteni tužitelj podnio službenu optužbu da je određena osoba
sagriješila zločinom čarobnjaštva protiv čovjeka, Boga, prirode ili blaga i da za to postoje
svjedoci i dokazi.

U drugoj studiji istog autora "Utjecaj Katoličke crkve na svjetovne progone vještica u
Zagrebu u ranom novom vijeku", sa ciljem prikazivanja situacije između 1360. i 1758.
godine u Zagrebu, (odnosno Gradecu, Kaptolu, na njihovim posjedima i u okolici.
Preciznije – na gradove Gradec i Kaptol i njihove feude te okolna područja – Turopolje,
Belu, Varaždin, Varaždinske Toplice, Stubicu, Oroslavlje, Klenovnik, Samobor,
Kerestinec, Ozalj, Križevce, Cepin, Međimurje i okolicu Uskočke (Žumberačke) gore), u
kojem su se događali svjetovni procesi protiv vještica, autor Deniver Vukelić dolazi do
zaključka "da se Crkva u 17. stoljeću više nije trebala toliko uplitati u progone kada su od
nje već odavno bili potaknuti i u punom jeku u Europi prebačeni u ruke daleko
učinkovitijih svjetovnih sudova koji su takve zločine (čarobnjaštva) sudili kao i ostale.

Inkvizicija je pokrenula prve progone, uspostavila sustav torture, napisala glavni

udžbenik (Malleus Maleficarum Heiniricha Institorisa i Jakoba Sprengera iz 1487.) te niz
drugih stvari te se onda pobrinula da se sve to proslijedi svjetovnim vlastima. Odluka
sinoda u Trnavi, nasuprot Tkalčićevu uvjerenju, samo će, čini se, još više potaknuti
progone na našim područjima jer ono što je za Crkvu tek „osuda s propovjedaonice“,
svjetovnim institucijama postaje vrlo ozbiljna stvar, pogotovo kad je riječ o „žigosanju
pred sabranim narodom“ (misli se verbalnom) koji je vrlo bogobojazan i sluša što
njegovi duhovni učitelji imaju za reći".

Na jednom drugom spisku iz zagrebačke općine Gradec, pored mnogih imena u

redoslijedu napisano je sljedeće: Tinodi Vajda (Vajdovka) Katarina, 4.-9.II. 1699., Gradec,
zabilježio Đuro Porta zamjenik bilježnika; Ivan Khayll, izaslanik i kapetan Gradeca;
Sebastijan Pazalia, izaslanik; Bila u vražjem kolu, spavala s Vragom, radila vještičiju
mast, "sudbina nepoznata", mučena tri puta. Medović Helena (Jela), 31.III. - 2.V.1699,
Gradec, zabilježio Đuro Porta zamjenik bilježnika; Ivan Khayll, izaslanik i kapetan
Gradeca; Sebastijan Pazalia, izaslanik; Letjela na Okić, radila napitke, mučena i spaljena.
Sirković (Sirkovica) Ana, 5.v. 1699., Gradec, zabilježio Đuro Porta zamjenik bilježnika;
Ivan Khayll, izaslanik i kapetan Gradeca; Sebastijan Pazalia, izaslanik; spaval s Vragom
dva puta i pravila tuču, mučena i spaljena. Lončarić Matija, mesar, 5.V.1699., Gradec,
zabilježio Đuro Porta zamjenik bilježnika; Ivan Khayll, izaslanik i kapetan Gradeca;
Sebastijan Pazalia, izaslanik; družio se s Vragom i bio vještac, spaljen.

U jednom od mnogih historijskih zapisa nalazi se i zapis “Progoni vještica na području

Krapinsko – zagorske županije – Dvor Veliki Tabor iz 1744. godine.10

10 Progoni vještica na području Krapinsko – zagorske županije – Dvor Veliki Tabor 1744.

Veliki Tabor, 20. travnja 1744.

Svjedočanstvo Josipa Horvata, inače zvanog Radić, plemićkog podsuca Varaždinske županije, o iskazu
Gašpara Lisjaka danom prilikom ispitivanja mučenjem. Anno Domini 1744. die 20 mensis Aprilis in arce Nagy
Thabor, Comitatui Varasdinensi adiacente vigore iudiciariae sententiae factae est per ministrum iustitiae si-
gillorum diabolicorum investigatio et consequenter torturale examen modalitate et ordine sequente et primo
quidem.

Gasparus Lisziak circa horam nonam matutinam per ministrum iustitiae intuitu reperiendi sigilli diabolici
visitatus est, aqua benedicta lotus, cui primum sigillum in tergo, se cundum in crure sinistro reperit
recognoscens minister iustitiae ad suam consientiam illa vera signa diabolica esse, postquod adhibeat, ipsi
primum gradum torturae, utpote constrictus funiculo, a tergo manibus, ex illud duravit per unum circiter
quadrantem horae occassione qua fatetur, da pred nekulikemi letti (ne more sze pak spomenuti kuliko je od
potlam lett proslo), iednu mladu szobotu vecher, issel ie iz klake od Klenovcza proti Tepessu doiducsi na
krisiszche, nassel ie ondi tanczajucs mnogo muskih i senskih glav. Gde poveda da ie bila Martina
Chuchkovicsa, Gera Kriszanczevka iz Vidine, i Anton Belle od Szvetoga Juria iz Stajera. Poveda tulikaisse da
ga ie ondi vrag vu muskom kipu vu czerleni opravi nemski susztral okol niega, koga szu zvali drugi paidassi
za hanszlina i govori da onda gda ga ie zapecsatil, chutil ie rauno da bi ga bil z jednim silom vbol. Tandem
positus ad clavos ibique zatem poveda da ie ondi bila tulikai Maticzkana Maczka sena. Zatem poveda da ga ie
Speta Skerbinka za vezda vdovicza iosz lainsko letto gda ie mesnar bil Szvetog Vida proszila dai nai obere
aliti budi obresze iednoga oltara i falat drevcza nai da odonut, schem bi bila mussa kadila, koi ie nad hude
sene bil nadossel kai i vchinil ie i dal ie nioi falaczecz drevcha od oltara. Zatem dal joi ie za jeden lesniak
voiska koi kaple od duplera i to na oltaru Szvete Luciae. Zatem tulikai sze onih ros od szvecze koju nosze
szveczani o Szveczniczi i poklam povedala mu je da ie to musu nieinomu pohasznilo. Zatem valuie da ie zatail
Boga, Maiku Bosiu i vsze szvecze i gda ie to vuchinil, onda issel ie z nim po hustah, gorah i pechinah gde i
drugih vecs bilo ie, kadi zaczeli szu kupa sprauliati prah i vszakoiacska dugovania skupa sprauliali od kuda
tuczu delali szu i naulasztito pepel po perisah koi pepel po quaternich i mladih petkeh i sobotah na Periszah
nahajal sze ie. Onda vu szude szu iu pravili i po lugeh szimo tamo razipali, gde poveda da husztah naivisze
razipali szu ie, a po njivah malo. Iz toga pako zroka malo ie tucze po poliah palo, kaiti szu mesnari zvonili i
redovniki s bla- goszlovi tirali. I to poveda da pred lani vucsinieno bilo ie, gda thu tuczu po Szitalski fari po
lugeh razipali ieszu, i po krajeh Lestor niv. K tomu poveda da ie onda vu megli na jednoi kokosi jahal, koia
kokos kakti koin videla mu sze ie i da ie koin bila. Potlam iz megle doli na zemlju czopil iz konjem skupa kadi
takaisze bila je Ursula Halluszan, Lukacsa Haluszana szena, znimi, vsza ova czinecz. Poveda takaisse da mu
ie vrag bil dal tri puti gore recsenu kokosz, da ie z nim issel, i na nioi vu Turovo Polie jahal, kadi veliko
goischenie imali szu, kadi hudi iz hrasztovih peniov vino tochil im ie i devenicze, kruh koruszni i szorszni
imali ieszu, koie vsze dobroga teka ni imalo. Zatem poveda da ie z vragom sivel, toieszt pogresil dva puta i da
ie vrag vu senskom kipu k niemu dossel i da ie to telo poznal ie merszlo bilo ko deti led. Item poveda
paidassiczu Boskovicsku Ursu vrasichevu kcher pod Szvetim Vidom. Zatem czinkusseva Ivaneka czinkussa
sena, Gorichka kmeticza. Valuie nadalie da Paulek Zajecz, goszpona plebanussa kosztelskoga kmet, ie
tulikaisse med nimi bil i da ie Belle nai vekse med nimi Pavel Zajecz pak taki zanim i da ie recseni Zaiecz z
nimi kak ie gore recseno na Turovo Polie hodil. Valuie nadalie da ie na pricheszchaniu szveti hostiu dvakrat
iz vuszt szvoih vzel i pravil pervi put naimre pred tremi okolo letti v Rogaczu pri Szvetem Jerneju, gde ga ie
gospud Martin pricsesztil. Drugocs pak pred dvemi letti pri Szveti Hiacinthi, gde ga ie prichesztil goszpud
Jacob. Obodva puta pak govori da sze ie priknul doli po pricheszczaniu i szvetu hostiu z vuszt vzel, vu
hadriczu zavil i vu nedra del i obadve dimov odnessel i vu szvoiu skrinju vu iednu szmrekovu skatulju vu
paperu zavite spravil. Poveda pak da ga ie toga bil nauchil Antun Belle, gda szu v Rogachu pri Gorniem
Prije ravno 263 godine Marija Terezija je donijela dekret kojim je prisilila revnosne
hrvatske sudove da sve optužene vještice proslijede sudu u Beču. Time je praktično
ukinula inkviziciju, progon i spaljivanje vještica. Ako je koja domaća vještica i došla u Beč
uglavnom bi je oslobodili optužbe. Hrvatskim sudovima ubrzo je postalo preskupo
plaćati putne troškove čime bi brzo odustajali od progona.

Ekstremni procesi rađaju ekstreme svih boja i nijansi

Mržnja premu onome što čovjek najviše voli ne pripada samo devijativnom pojavnom
slovu mizantropije već slovu degenrativnog poremećaja vrijednosti i bolesti zvane
(samo)mržnja. Samomržnja se razvija kako kod pojedinaca tako i kod društvenih grupa
a nastaju usljed ekstremnog izlaganja negativnim ideološkim, sociološkim i političkim
procesima i nabojima, društvenim kretanjima i trendovima, pri čemu nastaju ekstremni
procesi negativnih predsrasuda, prezira, netolerantnosti, naboja mržnje i agresivnosti
koja se odražava prema sebi, članovima vlastite grupe ili nacije.

messaru skupa pili, i rekel mu je koi takvo szveto reszno telo ima i pri blagu, alli sita dersi, da mu je iako
szrecsno i da bogat postane i poveda da the dve hostie szvete ima pri szvoiem szinu pri Szvetom Vidu vu
Gorinem Hramu vu jedni szmrekovi skatli i da ie ie ovu zimu zadni put videl nutri malo pred nego szu ga szim
gnali. Szkatulia ie pak z iednim vuszinczem iako skupa zvezana. Valuie zatem paidasiczu Geru Medvedka,
kmeticzu k Pletessa taliterque circa horam 12 depositus fuit ex tortura quo facto. Mariana Petekralith,
Andraska circa horam tertiam pomeridianam, per magistrum iustitiae visitata est et lota benedicta aqua. Qui
in colo ad partem posteriorem versus latus dextrum reperit ipsi sigillum, recognoscens ad conscientiam suam
illud verum diabolicum signum esse, post quod compressit eidem funiculo manus quo per unum circiter horae
quadrantem durante nihil penitus fassa est. Tandem posita est ad claves et paulo post clamare cepit: Zakai
ste me poskropili s tum vodum, da ne more jedne susze spustiti. Zatem valuie: da pred oszmemi okolu letti ie-
den navecser pred Maike Bosie szadovne dnevom dosel ie na nieino dvorische vrag vu chlovecskom kipu, i vu
czerleni opravi i ondi ju ie pocsel nagovarjati da nai ide z njim, i isli szu do Pletesa, peruo pak buduch
nagovarial ie vrag da nai zatai Boga i Maiku Bosju, koia i zataila je i onda je na vratu zapechatil ju, i chutila
je ravno da bi bila pchela viela, i ondi taki zathim dvakrat pregressila je z vragom, chutech merzlo telo
niegovo, i gda szu dosli na Pletessovo nasla je ondi Doretheu Mihalia Spollara senu i Pildisku sztaru vdoviczu
(kak stima) imenom nesu i vech drugeh koieh ona ni mogla poznati i ondi pred Skednom ogenj szu kurile i
tanczale i doklam ie kokot zapopeval dobre volie buduch poklam razesle szu sze. Zatem poveda paidasiczu
Ivana Skrovniczokoga sena imenom Gera, goszpode patrov paulinov kmeticza, item pleteskina dekla
zlabrauka imenom Marina; takai ovdi vu vuszi ua szada Gaspar Liszjak, zatem nadalie paidasse valuie
tulikaisse Mihalia Spolliara, kakti i Ivana Skoronika, fraterskoga kmeta takai valuie da szu sze vecs puti na
krisoputia sprauliali na bocsu i ondi tuczu delali, odkud skodeli szu vinskim goram, sitnim poljam i niu szu po
gorah razipali, a po poljah niszu tak mogli, ar szu jim zvonczeki pachili, valuie nadalie da ie hodila dva puta
na Turovo Polie iz Bocza voszechi voszechi sze na koczijah iz koni Erdeczemi, kadi ieszu pleszale i pile i no
jelle, kruh i no meszo, vino im je pak noszil Gaspar Lisziak. Zatem poveda Catharinu Maje- rics ozdi szada vu
vuszi posztaulenoi paidasiczu szvoiu.

162 Progoni tobožnjih vještica i vještaca u gradivu Hrvatskog državnog arhiva

Suprascripta invinculata Ursula aliter Mariana Jatrissa denuo ad iudicium vocata ex cum suprascripto teste
Francisco Czantljer coram hacce Sede confrontata, odgovarja na ova koia szvedok govori ovako: i naipervics
rekla je da sze po pervo z nim, nego ie na tanieru piszal nikai ni karala, nego gda ie piszal na tanieru bilo je
nioi sal, zato ar govori da je nie tanier bil i da ga ie zato spotala, taj vendar da bi bila szekiru zdignula i da ie
onda iako pri Viniena bila, i da ne zna szama kai je onda chinila, szvedok pak nioi nazocsi rekel je da on ni
mogel poznati da bi ona pri Viniena bila i ona zatem rekla ie da sze ie i pervo z nim karala i da ie zato
poklam na niega huda bila.
Strane koje često kritikuju položaj žena ne samo u islamu, već općenito, žensku
seksualnost, nasilje nad ženama, seksualnu poslušnost, propise o oblačenju, ni same nisu
svjesne koliko istoga, ako ne i daleko gorih primjera je moguće naći na vlastitoj strani,
unutar vlastitih religijskih i društvenih uređenja. Nažalost, percepcija tuđega često je
prva u fokusu kritike i razmatranja, a sakrivanje i potiskivanje vlastitog “nazovimo
prljavog veša” vrijedna je zadaća mnogih dušebrižnika kojima je “tuđe zlo preče od
vlastitog dobra”.

U očima mnogih, a njih nije malo, iskrivljena slika jedne religije, posebno islama koji je
danas često tema brojnih diskusija, ali i napada, ono što pojedini autori prezentiraju
javnosti treba da plaši svijet a ne islam koji je kao i svaka druga religija svijeta u dubini
svoga bića religija mira. Takvim radom pojedinci više nanose štete sebi i strani koju
zastupaju, nego islamu. Nije teško pogoditi da miroljubive religije u njihove suprotnosti
pretvaraju istinski manje ili nikako religiozni ljudi opakih pobuda i namjera. Na takve
pojave i pojave terorizma protiv islama11 odnosi se ovogodišnje aprilsko upozorenje
Sekretara UN Antonija Guterresa kao na stihiju i rastuću mržnju usmjerenu protiv
islama, muslimanki i muslimana širom svijeta.

Razvojem društvenih ali i međudržavnih odnosa, trgovine, ekonomije i turizma nastaju

multikulturna društava koja prate ekstremi društvenih procesa. Povelja o ljudskim
pravima daje svoj puni doprinos smanjenju tenzija u kulminaciji odnosa među
različitostima širom svijeta, prije svega političkim, vjerskim kao i mnogim drugim,
uključujući sve veće tenzije općeg polariteta i rasta bogatstva sa jedne i siromaštva sa
druge strane. Moderni način života i brojne društvene promjene utječu i prate procesi
prirodnih promjena i životne sredine među kojima se paralelno razvijaju ekološke
katastrofe sa nesagledivim posljedicama. Ako je Stvoritelj (relig.) čovjeku i ženi već
omogućio da i sami stvaraju i uređuju svijet u kojem žive, treba da to koriste na najbolji
mogući način stvarajući najbolje uvjete života i uživajući u plodovima svoga rada u
sredini u kojoj zajedno žive i rade. Od harmonije njihovog života ovisi budućnost svijeta i
generacija koje zajedno uređuju, rađaju i stvaraju. Svaka disharmonija u odnosima
između njih izaziva pojavu ekstremnih procesa koji rađaju ekstereme svih boja i nijansi.

Žena i muškarac su dvije polovine jednog, a ipak različitog. Razlike nisu samo biološkog
već sociološkog i psihološkog karaktera. Međusobni odnos između žene i muškarca
izgleda sličan ali je ipak različit. Žena i muškarac se u svojim različitostima nadopunjuju.
Žena je ta koja muškarca čini onim što on zapravo jeste i muškarac je taj koji ženu čini
onim što ona zapravo jeste. Zajedno čine sliku svijeta onakvog kakav on zapravo jeste.
Pun prava, dužnosti, obaveza i odgovornosti, nijansi i različitosti. Ipak, kao što žena
gleda na ulogu društva, muškarca i svoga potomstva, muškarac nije u stanju gledati na
ulogu žene i svoga potomstva. Razlike u pogledima su ogromne, u praksi su
katastrofalne, ako ne i drastične.

11Teroristički napadi na džamije na Novom Zelandu prilikom kojih je ubijeno najmanje 50 ljudi. „Širom
svijeta uočavamo rastuću mržnju prema muslimanima, antisemitizam i ksenofobiju“, izjavio je za medije
generalni sekretar UN-a.