Professional Documents
Culture Documents
NESTALI
NESTALI
LICA:
Mirko
Baba
Gordana
– sva lica obučena su u crno, osim Gordane na samom kraju: vidimo samo beline lica. dlanova i ponekad
stopala
– sve se događa u dnevnoj sobi koja je crna kocka sa vratima desno i levo u dnu
– svi krupni predmeti su crni i uronjeni u prostor: astal, stolice, fotelja sa točkićima, televizor
(dugi mrak)
BABA (off):
BORKO:
Sretna slava, domaćini. Da vas ljubim sve. Kako ste mi? A baba, kolko ti je zuba još ostalo? Da vidim.
Dobro je, dobro je. Još uvek više nego očiju. A ti, mali. Je l’ i tebi još niču zubi? A? Zajebantu kržljavi? Da
ste mi svi živi i zdravi! Srećno slavili. Pili! Smejali.
BABA:
BORKO:
Što?
MIRKO:
BORKO:
Komšija Života.
BORKO:
On? Kako?
BABA:
BORKO:
A možda je samo otišao da se prošeta čovek? Da se odmori od nas? I meni smo mi dojadili. Kamoli Životi.
Kažem vam. Otišao čovek malo u provod, a vi biste prvo pa na sahranu. Sram vas bilo.
MIRKO:
Šta pričaš gluposti. Ko još ovde i sme da se šeta, sem po sobi. I još da pazi da se suviše ne približava
prozorima.
BORKO:
A možda je otišao na neki drugi kraj sveta? Na lepim plažama otvorio kafanu sa nazivom “Bikini”. Ha?
“Toples”. Još bolje. Kafana “Kod gole ribe”. Već vidim. Veliki je vrag taj Života. Zna on šta valja. Zato je
nestao odavde. Ne kao mi.
BABA:
BORKO:
GORDANA:
BABA:
Hvala Gordana. Ah. Kako, kako? Bolje da ti ne pričam. Samo kad se setim, ali već previše zaboravljam.
Verovatno postoji dobar razlog i za to.
GORDANA:
MIRKO:
Škola ko škola.
BORKO:
MIRKO:
BORKO:
Šta meni fali? Oni sa školama već su odavno svi nestali. A ja se s mesta ne mrdam.
GORDANA:
Dosta više s tim. Nisam došla vas dvojicu da gledam kako se pravite važni. Mogla bih i da nestanem, a ti
Borko, koliko si zapenio, ne bi ni primetio.
BORKO:
Kako da nestaneš?! Sedi tu! Hajdemo svi za sto. Posluži nas, baba. Tako. Niko nema da nestane. I ko to
kaže da bilo ko uopšte nestaje. Vidi kakva je lepotica iznikla niotkuda. Kao da je sa neba sleteo anđeo. Je
l’ tako baba?
BABA:
Jeste, sinko. Ali sa neba ne sleću samo anđeli. Hoće i bomba neka da naiđe. Izvoli sarmu…
GORDANA:
Hvala.
BORKO:
A ti Mirko? Šta si se ti umusio? Vidi kakva je ženska tu. A? Je l’ ti se sviđa? Reci bati. Ajde, ajde. Je l’
zgodna?
BABA:
BORKO:
GORDANA:
Ma beži, budalo.
BORKO:
Šta je sad? Ne smem ni na porodičnoj slavi da se našalim. Gde je taj pop? Kakva je to slava bez popove
brade? Da se i on malo omrsi. Šta me gledate tako? Ne ulazi greh na usta, već iz usta. Je l’ tako, baba?
Kad će da stigne?
BABA:
Valjda je na putu?
MIRKO:
GORDANA:
BABA:
Nikad ne znaš kada će neko da blokira drum. Ko uopšte i sme više slobodno da se dviža?
MIRKO:
BORKO:
GORDANA:
Borko!
MIRKO:
GORDANA:
BABA:
Bog će te kazniti. Sve nas on i kažnjava što smo takvi kao ti.
BORKO:
Šalim se, bako. Ajde, ajde da jedemo. Treba da postignemo ovolike tanjire i hranu za sve kojih nema.
BABA:
BORKO:
Ajde, ja ću da budem pop. Fali mi još samo brada i malo veća trbušina.
GORDANA:
BORKO:
(dok govori ide oko stola, zbunjeno zagleda tamo-amo, ljubi pogaču, ljubi flašu, otpije vino, dosadi mu)
Bože pomozi abraka dabra, aleluja i svi sveti, tandara mandara, srećna slava, sveta glava i dobra klopa,
amin, amin… Ajde, ti baba nastavi. Ti znaš tekst.
BABA:
Hvala ti Bože da smo se i mi barem okupili da proslavimo krsnu slavu. Svetog Vladimira. Svetu glavu na
rukama krvnika, svetu glavu u dušama naroda.
BORKO:
MIRKO:
BABA:
BORKO:
Kako si glupa. Kad bismo znali, onda oni i ne bi nestali. Našli bismo ih već nekako.
(zvoni telefon)
MIRKO:
Da… Jeste… Da… Preneću joj… Ne brinite. Doći će što pre bude mogla… Da… Dopratiće je neko. Sigurno.
Da. (spusti slušalicu) Gordana. Žao mi je. Šta da ti kažem. Majka ti je nestala. Možda je… Niko ništa ne
zna. Nema je.
BORKO:
Nemoj da plačeš.
MIRKO:
BORKO:
Da. Evo, samo da progutam. Idem ja sa tobom. Možda je nađemo usput.
GORDANA:
Neka, neka. Idem sama. U redu je. Izvinite što sam ovako, pokvarila slavu…
BABA:
BORKO:
Ne brini ništa. Javi se ako šta zatreba. Tu sam. Doći ću ti večeras. Može? Ipak bolje sutra. Sutra me evo
već kod tebe. Pozdravi svoje. Uh.
BABA:
Eto, vidite deco. Ljudi samo tako nestanu. Ni grob im se ne zna. Ni leš da im nađu. Ni oči bližnjih da ih
isprate u obližnju raku.
BORKO:
Žive još sećanja na njih.
MIRKO:
BORKO:
MIRKO:
Pa, sećam se da ih je nekad bilo puno. Kako se beše zvao komšija koji je nestao danas?
BORKO:
BABA:
BORKO:
BORKO:
MIRKO:
BORKO:
Kod mene obratno. Prvo mama, pa onda tata. A možda, prvo mama a onda tata. A možda je mama pa
tata. Ili je prvo mama? Nije. Tata posle nestao. Ne znam više.
MIRKO:
Prvo je nestala moja mama. Pa onda tvoj tata. Zatim moj tata. Pa tvoja mama.
BORKO:
Sto posto.
BORKO:
Meni se tu nešto ne slaže. Ipak su nestali prvo moji. I to oboje. Pa onda tvoji. Moji su čak, ne, to su bili
tvoji, dobro se sećam, još si ti bio klinac. Tvoji su zajedno nestali. Zajedno sa mojima? Ne. Ili zajedno sa…
MIRKO:
Moji jesu prvo nestali, a između je nestao tvoj ćale. A na kraju tvoja keva. Nje se jedine i sećam, pre nego
što je nestala. Stalno je pravila kolače. Pričala kako ih je tvoj otac jako voleo i osvrtala se unezvereno oko
sebe.
BORKO:
MIRKO:
BORKO:
Ja je se slabo sećam. Malo ćaleta. Kako me je lemao. Da očvrsnem. Da ne nestanem brzo. A on je prvi
nestao.
MIRKO:
Ma nije on prvi. Prva je nestala moja mama. Ne sećam je se uopšte, ali znam da je prva nestala.
BABA:
Prvi je nestao deda, deco. Deda je tako davno nestao, da se ne sećam ni da li vam je on deda? Mada
nikog drugog ne bih ni znala da vam reknem.
MIRKO:
BORKO:
MIRKO:
BORKO:
Nije ovo zemlja, Borko. Ovo je zmija prokleta što guta sve što po njoj kroči.
BORKO:
MIRKO:
BORKO:
MIRKO:
BORKO:
MIRKO:
Zašto to…
BORKO:
Zlo! (mrak, zatim svetlo, spremna trpeza, živahno ulazi Borko, u hodu uzima sa stola i jede)
BORKO:
Ajde, ajde. Građanska dužnost zove. Jeste da su nam isekli telefonske kablove, ali ja sam tu da oglasim
svima. Svi na glasanje! Ko još nije, neka odmah ide. Ko jeste, može još koji put. Ja sam od jutros već
trideset, četrdeset puta, glasovao. Ti, mali?
MIRKO:
BORKO:
MIRKO:
BORKO:
Kako nije?! To je način da se spasemo. Hajde, oblači te prnje dok nije kasno. Reci da sam te ja poslao pa
da zaokružiš nekoliko listića.
MIRKO:
Misliš da će se ijedan od nestalih vratiti zato što ćemo zaokružiti papiriće? Grdno se varaš.
BORKO:
MIRKO:
Za šta si glasao? Da ljudi prestanu da nestaju, možda? Misliš li stvarno da će se išta promeniti?
BORKO:
Ćuti budalo! Da se takvi izdajnici kao ti slušaju, svi bismo mi već odavno nestali?
MIRKO:
A ko kaže da nismo?
BORKO:
Pa tu smo. Vidiš? Glasamo. Legalno izražavamo svoju volju i prava našeg naroda. A to tebe ne interesuje.
Ti kao da si sa našim neprijateljima. A mi smo tu. I ima da budemo tu dok je sveta i veka. Dok god nas tu
bude. Mislim, ne nas dvojice, nego nas!
MIRKO:
A ko je tu sem nas dvojice? Čiji se glas još tu čuje? Da nas prepozna da postojimo. Ni babe nema.
BORKO:
MIRKO:
Kakva jaja?
BORKO:
Moja da mi šošoljiš.
MIRKO:
BORKO:
O tome ti pričam sve vreme. Grob je najveća naša svetinja. Najstarija crkva našega naroda.
MIRKO:
BORKO:
MIRKO:
BORKO:
Još uvek se kunemo kostima i grobovima. Još uvek nemamo tvrđeg oslonca, boljih lekova, ni čvršćih
uverenja. Jesi li čuo šta je akademik rekao? Grobovi, brate.
MIRKO:
Kakvi bre grobovi. Ovde se ni o kome nikad ništa ne sazna. Nijednog groba nema. Možda poneki
oskrnavljeni.
BORKO:
Ovde je toliko naše krvi i naših svetinja, da će ovde biti naše i kada niko više od nas ne ostane. Slušaš li ti
šta priča akademik. Akademik bre! Grobovi nas zovu. Grobovi, brate!
(tiho je i neprimetno ušla Baba)
BABA:
BORKO:
BABA:
BORKO:
MIRKO:
Znaš li ti koliko ljudi nikad nisu dobili ničije glasove, ali zato imaju svoj glas.
BORKO:
Sereš ti mnogo, mali. Ali nemam ja sad vremena za tebe, moram svoj deo posla da odradim. A ne da se
zajebavam tu sa tobom. Grobovi, ovaj, glasovi nas zovu. (izlazi tokom naredne replike)
MIRKO:
Biračko telo, topovsko meso, isto ti je! Samo napred. Za koga ćeš da glasaš, da mi je znati…
(svetlo se smanjivalo tokom prethodne replike do skoro mraka, čuje se i jedva nazire kako Baba sipa
supu u tanjire na stolu u dnu scene i šuška, lagano se potpuno zamračuje)
BABA:
Šuške karašumke Sveti Petar i Sveti Ilija. Crni konji, crne čizme. Maždraci na rame. Noževi u ruke. Što ale
teraju, što zlinje teraju. Bež’te ale, naprate, nagaze, veštice, vešci, moronj, strogonj, staro, mlado, muško,
žensko. Dosta piste moje crno srce, dosta ga lomiste, s vetrom kobile s vetrom udarile, s alama – s alama,
s đavolima – s đavolima. Tu na devet bočija, av na devet crnih kučaka, tutavih, natutavih, teravih i one
pođoše. Gorom pođoše – goru prekršiše, vodom pođoše – vodu presušiše, od sile se rasturiše…
(na proscenijumu se pali šibica kojom Mirko pripaljuje džoint, uvlači dim i zatvara oči, zakašlje se kad
Borko grune na scenu)
BORKO:
MIRKO:
Nije to…
BORKO:
BORKO:
BORKO:
(uvlači dim)
(uvlači još jedan dim i njih dvojica spokojno i nasmejano duvaju dok traje iz off-a muzika
MIRKO i BORKO:
(poslednji stih)
MIRKO:
Ciju ciju.
BORKO:
Ma to su sve miševi. Ima da im jebemo sve po spisku. Dobra ti je ova trava, mali. Izluftiraj malo sobu.
Nemoj da neko bane pa da te provale. Posle ja moram da te vadim iz sranja. Budalo jedna. I da puštaš
neku našu muziku. Neko, domaćinsko zavijanje. Naše bre lepotice. I stas i glas. A ne tu, mogu bre ljudi da
pomisle da si neki crnac, Amerikanac, zbog te muzike. I slušaj brata svoga, da ne bi najebao. (izađe,
zatvori vrata, brzo otvori, proviri) I da mi nabaviš malo toga. Dobar si mi, jebem li ti… (zalupi vrata)
BABA:
BORKO:
BABA:
BORKO:
MIRKO:
Niko nikada ne dođe.
BORKO:
Ali uvek neko ode. Eto, i ja bih morao da odem. Ali nekako mi se ne da. I čekaju me i obaveza je. I obećao
sam. Mnogo toga zavisi od tog odlaska. Nije mi sve jedno. Frka je velika…
MIRKO:
BORKO:
MIRKO:
Kao u onoj emisiji na državnoj mreži. Jedan po jedan odlaze iz kuće, dok ne ostane poslednji. A gledaoci
glasaju koga će da izbace.
BORKO:
Ja vala, kad bi me izbacili, ne bih izašao. Nema šanse. Šta mi mogu? Ništa. Da narede ostalima: Izbacite
Borka iz kuće. Izbacite Borka iz kuće! Niko bre ne bi smeo. Niko ne bi ni hteo. Svi bi me gledali. Cela
državna mreža. A glas samo ponavlja: Izbacite Borka iz kuće. Izbacite Borka iz kuće! Dok svi ne polude. A
ja, uz inat, pa neću još više.
MIRKO:
Mogu da ti pošalju gorile pa da te izdevetaju.
BORKO:
MIRKO:
Mogu oni i da isključe kamere. Pa da te biju do mile volje. Samo da ugase svetlo i svi da nestanete.
BORKO:
To bi tek bilo zanimljivo. Da nas mlate pred kamerama. Svi bi gledali. Ceo svet. Najgledaniji program na
planeti. Lemanje uživo.
MIRKO:
Ne bi imali ništa pametnije da rade nego da tebe gledaju kako dobijaš po labrnji.
BORKO:
Pokazao bih ja njima. Ma, ima ja njima svima da jebem sve po spisku. To ću da uradim. Idem ja sada.
Idem da nestanem. Ajde, puške u ruke, osmehe na lica pa da ubijamo. Nekoga. Bilo koga. Ma sve redom.
Ne može se više ovako. Ko ostane poslednji dobije nagradu? I on da nestane.
MIRKO:
O čemu ti pričaš?
BORKO:
O tome da ćemo svi nestati ako se ne izborimo da opstanemo. Ajde da se gine za carstvo nebesko.
BABA:
O čemu vi to deco?
BORKO:
MIRKO:
BORKO:
MIRKO:
Ali ne može.
BORKO:
Ti ćeš da mi kažeš.
MIRKO:
BORKO:
Ah, taj Hrist. Naš car je lepo rekao: Ko ne dođe na boj… ima svašta da mu bude… Bolje da ti ne pričam.
Znaš ti bolje nego ja, samo manipulišeš tim sranjima, ovde nas zavlačiš…
MIRKO:
BORKO:
Naša zemlja ima da bude raj na zemlji. Naravno, kada se krvavo izborimo sa neprijateljima. A za tebe kao
ti je pakao. Na ovom svetu, takođe. Da znaš! Zato bi bolje bilo i za tebe mali, zarad carstva nebeskog, da
uzmeš pušku u ruke pa da ločemo zverske krvi?
MIRKO:
Dobro dobro. Ne znaš šta propuštaš. Čuvaj babu i kuću, kad za bolje nisi. Metiljavko jedan.
MIRKO:
BABA:
BORKO:
MIRKO:
BORKO:
Šta te briga? Da nećeš možda da nas otkucaš neprijateljima, a? Izdajico. Slušaj dobro. Ili si sa nama ili si
protiv nas. Nema druge.
MIRKO:
BORKO:
Ili mi ili oni. Ili oni ili mi. Nema tu više pogovora. Zato nas je i nestalo ovoliko što smo pa ovako ćemo, pa
onako ćemo, a niko da kaže šta se mora.
MIRKO:
Dosta više! Sedi tu. Slušaj sad ti mene dobro. Kad već misliš u tim idiotskim kategorijama ili ili, da ili ne,
odgovori mi, iskreno, da ili ne, da li si spreman da uzmeš pušku i ubiješ nekog? I još tebi da oduzmu život.
Da li si spreman za to? Spreman na sve to?
BORKO:
Pa…
MIRKO:
BORKO:
BORKO:
Ti ćeš meni tu da filozofiraš. Naravno (zamuckuje) da sam spreman ubijem. Neprijatelja, hvala Bogu. I
dosta priče.
MIRKO:
A ti ako stradaš?
BORKO:
MIRKO:
BORKO:
MIRKO:
Majke mi.
BORKO:
BABA:
Šta to činite? Deco! Zašto da se poubijate? Stanite! Stanite! Stanite, ko Boga vas molim!
BORKO:
BABA:
BORKO:
Idi već jednom, pre nego što se neko zlo nije desilo. Na bratu bi ruke da okrvaviš? Sram te bilo!
BORKO:
Idem ja.
MIRKO:
BORKO:
(izlazi)
(zalupi vratima i time započne salva zvukova pucnjava i bleskova eksplozija, scena se trese, Baba plače)
MIRKO:
BABA:
Umorna, dete. Briga umara više no ikoja rabota. Idem po jaja, dete…
MIRKO:
(gleda naokolo)
Ne čujem Babu više. Mora da je i ona nestala. Samo sam ja ostao. Ili, možda sam ja nestao? Za sve druge.
Za ceo svet. Kako to izgleda kad nestaneš? Ma, ipak je bolje da su svi drugi nestali nego ja. Ja nisam
nestao. Ja sam ostao. Ovde sam. Siguran. Oko mene je zid. Zid koji neprestano raste. Zid straha od sile.
Udarca, gladi i hladnoće. Napuštenosti i usamljenosti. Sve je zid. Ja sam zid. Zid je reka koja teče. Zid je
nebo koje se plavi. Zid stoji pred vratima svake kuće, na kraju svake ulice, na izlazu iz svakog grada. Zid
siromaštva, bolesti, smrti. Zid zabrana, pretnji. Zid naredbi, uputstava, prisile. Zid nas posmatra sa
svakog ekrana, govori, ponavlja jedno te isto: budi zid. Zid je prošlost. I budućnost je zid izrastao u
zenicama, do kojih više ne dopire svetlost. Siguran sam. Iza zida. Unutar zida. Ne, nisam nestao. Da li?
Sam ja? Nestao? Ili ostao? Prestao? Opstao? Zaostao? Zastao? Nastao? Postao? Neostao?
(upada Baba)
BABA:
Mrkli mrak, dete. Ni crna travka se ne vidi. Šta si se prepao? Da nije možda crni đavo glavom i bradom
došao po tebe? Nije još. Ali biće, biće.
MIRKO:
Nisu priče mračne. Pogledaj bolje napolje. Ili u moje oči. U sebe. Sve jedno je. Mrkli je mrak. I svi su
nestali.
MIRKO:
BABA:
Jesu, jesu. Nestali su svi tamo. Izvan ova četiri zida nikog nema. Ni unutar. Nigde.
MIRKO:
Važi baba. U redu je. Jeste teško. I meni se ponekad desi da više ne znam šta mislim. A kad tebe čujem,
barem mi malo lakne. Ajde sad da večeramo.
BABA:
MIRKO:
I za Borka?
BABA:
Za sve. Možda se neko ipak pojavi. Baš večeras po najcrnjem mraku da dođe.
MIRKO:
Preteruješ malo, Baba. Već godinama postavljamo sto i za mamu i za tatu i za…
BABA:
Ćuti, zlo te ne čulo. Veruj u čuda. Živi sa čudom u glavi. I čuda će se desiti. Mrzeljiv si ti da poređaš još tri,
četiri, pet, šest, sedam tanjira. Sram te bilo, izrode pogani.
MIRKO:
BABA:
Šta ćeš postaviti? Daj ovamo taj čaršav. Balavče! Nesposoban si za život, bre! Bruko jedna!
MIRKO:
Slušaj gubavče mali, samo se ti provlačiš. Zašto jedino ti nisi nest’o? Reci, đavole! Reci! (trese ga i plače,
Mirku je neprijatno, zagrli Babu… na vrata ulazi Borko)
BORKO:
Gde ste? Mili moji! Da vas ljubim. (skida crnu masku s lica) Pa ovde je već počelo lumpovanje! Slavlje! I
treba. (viče kroz vrata) Momci! Istovarite te stvari na sred dvorišta. Hvala momci. Vidimo se u sledećoj
haračini. Ma, da vas ljubim još jednom. Doneo vam je bata Borko, dvadeset sedam televizora! Ima oči
bre da vam ispadnu od gledanja. Nema ni toliko programa, koliko sada imamo televizora. I petnaest
frižidera, slavina tri džaka. U svakoj sobi ima po jedna slavina da radi. A u kupatilu tri televizora. Za
svakog po jedan. Slavine ću da instaliram umesto kvaka, na svaka vrata po pet slavina. A tek utikača i
prekidača. Za svaku sijalicu po deset. Ima bre ceo zid utikačima da prekrijem. Jeste da su neki malo
zagaravljeni, ali to je da ne bude dosadno za gledanje.
MIRKO:
BORKO:
Bolje da ne znaš. Bolje i ja da ne znam. A najbolje je niko da ništa o tome ne zna. Zato gledaj u ove silne
televizore i ne pitaj ništa. To sve na moju dušu.
MIRKO:
BORKO:
Rekao sam to da ne pitaš ništa. I dobro je da sam ti na to pitanje odgovorio ovako lepo raspoložen. Jer
ako budem nervozan, a čujem pitanje o tome, o bilo čemu…
MIRKO:
BORKO:
MIRKO:
BORKO:
Ubiti nekog je najmanji zločin, tamo gde sam ja bio. Zato – ćuti!
(sakriva se)
MIRKO:
(Borko se zavukao u budžak i odmahuje rukom, Mirko, približavajući se vratima, bezuspešno pokušava
da sa njim uspostavi barem kontakt očima, otvara vrata, ulazi Gordana)
GORDANA:
BORKO:
Lepotice moja. Nije prošlo časa da nisam mislio da tebe. Na tvoje oči i nožice. Na tvoja…
GORDANA:
BORKO:
Za tebe nikad.
GORDANA:
Jesi li me se uželeo?
BORKO:
GORDANA:
Što?
BORKO:
Ako čuješ da se neko raspituje za mene, pravi se luda, da me nisi videla. Da se nisam ni vratio. Tako je
najbolje. I odmah mi dojavi. I pazi da te ne prate.
GORDANA:
BORKO:
GORDANA:
Ma sačekaj. Pričaj mi. Kako ti je bilo?
BORKO:
GORDANA:
Zašto?
BORKO:
GORDANA:
Šta?
BORKO:
GORDANA:
Dođi vamo, pičkice. Da nisi ti, dok sam ja lio krvcu junačku i podlačku, kako svoju tako i tuđu, moju milu
Gordanu (steže ga za gušu)…
MIRKO:
Pusti me…
GORDANA:
BORKO:
MIRKO:
Ti nisi normalan.
BORKO:
BORKO:
To nismo mi uradili. Tako ću reći. Ja o tome ništa ne znam. Istinu vam kažem. Ko ste vi? Ko ste bre vi? Šta
oćete? Kako ja vama da verujem da se nešto loše dogodilo, kada ja o tome nemam pojma. Da. Ništa ja
ne znam. Naravno. Znate, ja… pa… ja… Ja? Ja sam tamo pio rakiju. Takav je naš običaj. Preventiva od
bolesti, povreda, savesti. Kako možete uopšte da očekujete da se ičeg sećam kad sam bio pijan. To nije
logično…
BABA:
Koverat za Mirka.
(začuju se sirene, uz lagano gašenje svetala Mirko odlazi sa scene, Baba pali sveću po sveću i postavlja po
celoj sceni)
BABA:
BORKO:
BABA:
Možda će se vratiti.
BORKO:
Odande gde su ga odveli, ako se do sada nije vratio barem sa deset televizora, neće se vratiti.
BABA:
Šta ti znaš, mangupe. Neko mora da se vrati. I ti si se vratio. (Borko stavlja dlanove na oči) A bolje da nisi,
kakav si. Bleneš tu po vasceli dan. Gordanu izbegavaš. Kriješ se. Ne jedeš. Ništa ne govoriš. Samo dok
spavaš. (Baba dlanom brzo gasi sve sveće)
BORKO:
(sanja)
Vrelina dima i ledena zemlja što lomi ašove i prste. Što lomi srce i dušu. I debeo smrad. Smrad leševa.
Garež leševa. Pepeo leševa. Mraz leševa. Fleke leševa. Dodir leševa. Džepovi leševa. Zubi leševa. Previše
leševa. Kamioni leševa. Leševi na normu. Leševi za doručak. Leševi za ručak. Leševi za večeru. Leševi non
stop. Leševi…
GORDANA:
(ulazi)
Ajde, Borko. Diži se. Dosta više s tim.
BORKO:
GORDANA:
BORKO:
GORDANA:
Ma otkači se od tog televizora. Izbuljio si se čoveče ko bolesno svinjče. Pogledaj mene, Borko, bre.
Iskrivio kao đevrek. Ustaj. Ajde. Uhvati se za mene. Odlazimo. Nas dvoje. Zajedno. Daleko. Što dalje
odavde. Da se ne vratimo više nikada. Da svi na nas zaborave. I mi da sve zaboravimo.
BORKO:
(ljubi Babu)
E, baba, i mi smo nestali. Ostaj dobro.
GORDANA:
BABA:
(gleda po publici)
– KRAJ –