SVEUČILIŠTE U RIJECI

UČITELJSKI FAKULTET U RIJECI

JEDNORODITELJSKE OBITELJI
Seminarski rad iz kolegija Obiteljska pedagogija

MATEA RADOŠ, MATEO RESMAN I IVONA TOMÉE

RANI I PREDŠKOLSKI ODGOJ I OBRAZOVANJE/
6. SEMESTAR

prof. VESNA KATIĆ, viši predavač

Rijeka, ožujak, 2019.

 SADRŽAJ

1. UVOD 1

2. OBITELJ 2

3. JEDNORODITELJSKE OBITELJI 3

3.1. Djeca u jednoroditeljskim obiteljima 4

4. UZROCI JEDNORODITELJSKIH OBITELJI 5

4.1. Razvod 5

4.2. Smrt- uzrok jednoroditeljske obitelji 6

4.3. Samohrani roditelj po izboru 7

5. KARAKTERISTIKE I PROBLEMI JEDNORODITELJSKIH OBITELJI 9

5.1. Karakteristike jednoroditeljskih obitelji u Europi 9

5.2. Karakteristike jednoroditeljskih obitelji u Hrvatskoj 10

5.3. Problemi jednoroditeljskih obitelji 11

6. ZAKLJUČAK 13

7. LITERATURA 14
 1. UVOD

Opće je poznato kako se društvene promjene odražavaju na promjene uloga u

obitelji te odnosa članova u obitelji koji su u u međusobnoj interakciji međusobno ali i
sa društvenim okruženjem. Obitelj je pojam koji se mijenja pod utjecajem raznih
znanosti, pogleda znanosti, ali i drugih vanjskih čimbenika poput ratova, migracija,
političkih i ekonomskih kriza. Pojavom većih gradova, urbanih sredina, javlja se i
„razbijanje“ tradicionalnih obilježja i običaja, a među njima je i obitelj, koja sada
mijenja funkcionalnost i strukturu te postaje „nuklearna obitelj“. Ono što se događa je
zapravo da sve više raste broj jednoroditeljskih obitelji.
Jednoroditeljska obitelj je obitelj koju čine djeca ili dijete te jedan roditelj. U ovom
ćemo seminaru pokušati objasniti pojam obitelji te iz nje izdvojiti definiciju
jednoroditeljeske obitelji i ukazati na neke osnovne karakteristike te probleme takve
vrste obitelji. Što je sa ulogom djece i njihovim razvojem u jednoroditeljskim
obiteljima? Što uzrukuje nastanak jednoroditeljskih obitelji? Da li postoji potencijal za
jednoroditeljske obitelji? Neka su od pitanja na koja ćemo pokušati dati odgovor.

1
 2. OBITELJ

Obitelj je oduvijek privlačila pozornost različitih znanstvenih disciplina (medicina,

statistika, sociologija, pedagogija, psihologija itd.), a to je rezultiralo njezinim različitim
određenjima (Ljubetić, 2007).
Tendencija za definiranje pojma obitelji nailazi na niz metodoloških i pojmovnih
teškoća. Kada se postavlja pitanje „Što je obitelj?“, dolazi do mnogih odgovora od kojih
niti jedan nije kriv, niti točan. Statistički ljetopis Republike Hrvatske na ovo pitanje daje
sljedeći odgovor: „Obitelj je uža obiteljska zajednica u okviru istog kućanstva, koja se
sastoji: od roditelja (oba ili jednoga) i njihove djece koja nissu u braku (zakonskom ili
izvanbračnoj zajednici), od muža i žene bez djece ili muškarca i žene koji žive u izvan
bračnoj zajednici“ (Raboteg- Šarić, 2003./ 19.str). Ovakva definicija usvojena je u
skladu s metodologijom ostalih europskih država.
2017. godine u Hrvatskoj se donosi prijedlog novoga Obiteljskog zakona, koji donosi
novu definiciju obitelji koja izaziva brojne rasprave u svim redovima društva. Prema
ovome prijedlogu obitelj čine: majka, otac i njihova djeca, majka s djetetom odnosno
otac s djetetom iako ne žive zajedno, te ostali srodnici koji s njima žive. Zanimljivo je
kako prema ovoj definiciji muž i žena ne čine obitelj ukoliko nemaju djecu. Također
djeca koja žive u obitelji, nisu obitelj ukoliko ih odgajaju istospolni partneri. Nakon
iznošenja prijedloga došlo je do mnogih rasprava koje su dovele do toga da se prijedlog
povuče i izostavi definicija obitelji iz Obiteljskog zakona.
Strukturalnim promjenama u obitelji mijenjanju se i opća obilježja obitelji.
Tradicionalno, obitelj se smatrala jedinicom sastavljenog od bračnog para (muškarca i
žene) te njihove djece. Međutim, povećanjem broja razvoda, samohranih obitelji,
zaposlenih majki i suživota obilježja obitelji se mijenjaju. Obitelj više nije statična
jedinica koja zauvijek traje u jednom određenom obliku (Ljubetić, 2007).
Pojavljuje se sve veći broj jednoroditeljskih obitelji koje sa sobom donose i različite
izazove. One sadrže određene činitelje, na koje roditelji, odgajatelji, pedagozi i sl.,
trebaju obratiti pozornost i voditi računa o njima (Juul, 2002).

2
 3. JEDNORODITELJSKE OBITELJI

Jednoroditeljske obitelji nisu jedinstvene sociološke kategorije, a čine ih samohrani

roditelji. Pod pojmom samohrani roditelj podrazumijevaju se roditelji koji samostalno,
bez drugog roditelja skrbe o djetetu. Jednoroditeljske obitelji su tipična promjena u
strukturi obitelji, opće poznata za mnoge razvijene zemlje zapada te srednje i istočne
Europe. Snažan porast jednoroditeljskih obitelji posljedica je povećanog broja rastava,
ali i povećanog broja rađanja djece izvan zajednice braka. U Hrvatskoj u 2001. godini,
15% svih obitelji jesu jednoroditeljske obitelji, od kojih je 80% obitelji samohranih
majki (Puljiz, 2002).
Pojam samohran može označavati više aspekata, kao na primjer, sam, samostalan,
usamljen, prepušten sam sebi, nevjenčan ili izvan stalne veze (Fišer i sur., 2007).
Ovisno o uzrocima u jednoroditeljskim obiteljima, najčešće jedan roditelj ispada iz
obiteljske zajednice, dok drugi organizira i gradi novi način obiteljskog života i sam
izvršava brojne zadaće (Grozdanić, 2000).
„I osoba u braku može imati razdoblje vremena samohranog roditeljstva, tijekom
kojeg svakodnevno skrbi o jednome ili više djece, bez stalne fizičke i emocionalne
podrške partnera. Na ovaj su način i obitelji u kojima jedan partner živi dislocirano od
obitelji iz poslovnih razloga (npr. u drugom gradu) također obitelji samohranih
roditelja.“ (Raboteg-Šarić i sur., 2003: 34).
Jednoroditeljske obitelji dolaze u fokus sociološkog interesa 60-ih godina 20. stoljeća
kada posljedicama rata tradicionalne obitelji doživljavaju burne transformacije
(smanjena stopa fertiliteta, porast broja razvoda, izvanbračne rođenja, smrt jednog
roditelja i sl.). Pod utjecajem prevladavajuće obiteljske ideologije („oženjeni par s dvoje
ili više djece“) jednoroditeljske obitelji viđene su kao odstupanje te su interpretirane kao
indikatori krize obitelji (Grozdanić, 2000).
Danas su jednoroditeljske obitelji u sve većem porastu, a to dokazuje i činjenica da
one čine između jedne četvrtine i jedne trećine svih obitelji u svijetu. Njihov nagli
porast predstavlja jednu od najznačajnijih, ali i najvidljivijih promjena obiteljskog
života s posljedicama i utjecajem na cijelo suvremeno društvo (Tomanović, Ljubičić i
Stanojević, 2014).

3
 3.1. Djeca u jednoroditeljskim obiteljima

Opsežna je istraživačka literaturaposvećena problemu razvoja djece u

jednoroditeljskim obiteljima. Većinom su to obitelji samohranih majki (Puljiz, 2002).
Zbog toga je veliki dio znanstvenog zanimanja za karakteristike i utjecaj
jednoroditeljskih obitelji usmjeren na usporedbu obiteljskih procesa i razvojnih rezultata
djece u obiteljima samohranih mjaki i u dvoroditeljskim obiteljima (Čudina-Obradović,
Obradović, 2006).
Zajednička metaanaliza 67 istraživanja o utjecaju života u jednoroditeljskim
obiteljima (Amato, 2001) pokazuje nepovoljan utjecaj života u tim obiteljima. Taj
nepovoljni utjecaj odražava se u:
 djetetovom slabijem školskom uspjehu
 jače izraženom neprihvatljivom ponašanju
 većem broju emocionalnih problema
 nižem samopoštovanju
 slabijoj društvenosti djece
Razlike su ustanovljene bez obzira na dob i spol djece (Čudina-Obradović,
Obradović, 2006).
Postoje čimbenici o kojima ovisi hoće li život u obitelji samohranih majki
nepovoljno utjecati na razvoj djeteta:
 Ekonomska moć
 Majčina psihološka adaptacija – neprilagođenost novim zahtjevima
smanjuje roditeljsku kompetenciju
 Manjkav socijalizacijski kontekst - odutnost jednog roditelja utječe na
nepostojanje autoriteta i nemogućnost učenja odnosa prema autoritetu
 Stres zbog raspada obitelji – dijete se povlači iz obitelji i traži društvo
vršnjaka

Zaključivo je kako ekonomska moć obitelji i majčina veća intelektualna

sposobnost djeluju pozitivno na djetetov školski napredak. (Čudina-Obradović,
Obradović, 2006).

4
 4. UZROCI JEDNORODITELJSKIH OBITELJI

Kada se govori o nastanku jednoroditeljskih obitelji važno je utvrditi koji su uzroci

ove pojave. Kako navodi velik broj autora, jednoroditeljske obitelji imaju najveći rizik
disfunkcije te su kao takve najranjivija vrsta obitelj. Neki od uzroka te ranjivosti su
ekonomski napori, nedostatak podrške partnera, opterećenost ulogama, zahtjev koji
djeci u vrlo ranoj dobi donosi veliku odgovornost. No iako su ranjiva skupina obitelji,
istraživanja pokazuju kako razlike u razvojnim posljedicama koje su istražene kod
jednoroditeljskih obitelji i dvoroditeljskih obitelji, govore kako obje vrste imaju jednaku
mogućnost biti funkcionalne odnosno disfunkcionalne.

Uzroci nastanka jednoroditeljskih obitelji su brojni, samo neki od njih su primjerice:

smrt, razvod braka, napuštanje obitelji od strane jednog roditelja, izvanbračno rođenje,
te u novije vrijeme i dugotrajno odsustvo roditelja. Svaki od ovih uzoraka oblikuje stil
života, ali i probleme koje obitelj može proživljavati te upravo zbog toga se pronalazi
velik broj razlika među obiteljima pri čemu svaka ima svoje specifične značajke.

4.1. Razvod

Razvod roditelja je proces koji se javlja u jednoj obitelji te na taj način direktno
utječe na životni ciklus svih sudionika te obitelji. Od same odluke o razvodu, do samoga
čina obitelj prolazi kroz mnoge promjene koje značajno definiraju ostatak njihova
postojanja. Razvod se prema navodima dijeli u tri faze. Prva faza traje oko godinu dana
i to je faza u kojoj dolazi do donošenja odluke o razvodu. U ovome periodu dolazi do
„emocionalnog razvoda“ gdje se pojačavaju konflikti, javlja se veća udaljenost između
ljudi i partneri otvoreno razgovaraju o razvodu. Druga faza predstavlja stvarno
razdvajanje „sudski razvod“. Ovo je konačna odluka i nakon nje dolazi do određivanja
točnih postupaka koji slijede nakon odluke. U ovoj se fazi pojavljuju osjećaji krivnje i
žaljenja koji su posljedice krize članova obitelji. Sve prethodno navedeno uzrokuje
predrazvodne i razvodne stresove koji se javljaju u trećoj fazi procesa- odnosno nakon
razvoda. U ovoj se fazi obitelji prilagođavaju novim uvjetima i događa se tijekom dužeg
vremenskog perioda.
5
Samohrano roditeljstvo uslijed razvoda izrazito je teško za roditelje, ali u puno većoj
mjeri pate djeca. Najteže je djeci do 5 godina, dok adolescenti mogu pronaći
pozitivne i negativne strane razdvajanja roditelja. Čim je jedan roditelj odsutan iz
obitelji nastaje deficit u odgoju uz koji se vezuju i drugi problemi. Neki od tih
problema jesu da djeca nemaju dovoljnu roditeljsku pozornost, dostupnost i potporu,
a nerijetko se dešava da djeca nisu u doticaju s roditeljem s kojim ne žive. Uzrok tim
problemima koji se dešavaju najčešće nije sam razvod, već odsutnost jednog od
roditelja u aspektu brige i skrbi za dijete (Čudina-Obradović i Obradović, 2006.).

4.2. Smrt- uzrok jednoroditeljske obitelji

Smrt kao uzrok nastanka jednoroditeljske obitelji predstavlja najbolnije i najstresnije

razdoblje u životu jedne obitelji. Ovaj događaj na obitelj djeluje i ostavlja brojne
fizičke, psihološke i socijalne posljedice. Nakon ovakvo burnog događaja u jednoj
obitelji, javlja se tugovanje. Ono predstavlja različit utjecaj na pojedinca i na obitelj
kao cjelinu. Stoga se opisuju dvije teorije tugovanja:

a) Usmjerena na pojedinca- bavi se proučavanjem suočavanja pojedinca s

gubitkom, te njegovim ponašanjem, točnije osjećajima.
b) Usmjerena na obitelj- proučava kakvo značenja gubitak predstavlja za obitelj

Smrt jednoga roditelja, označuje duplu odgovornost za drugoga kako emocionalnu,

tako i financijsku te domaćinsku odgovornost. Roditelj u tom trenutku iz
dvoroditeljske obitelji, prelazi u jednoroditeljsku i snosi odgovornosti samohranoga
roditelja. U njegovoj ulozi sada su brojne zadaće poput: podizanja djece i skrb o
njima te obiteljska odovornost. U ovakvim slučajevima dolazi do još većih problema
ukoliko jedan od roditelja nije spreman preuzeti uloge i zadaće drugoga, te se
posebno ističe problem ukoliko dolazi do podjele spolnih uloga u odnosu
(Grozdanić, 2000.).

6
4.3. Samohrani roditelj po izboru

Ovaj uzrok jednoroditeljskih obitelji je zanimljiv iz razloga jer roditelj

svojevoljno odlučuje biti samohran. Najviše se ističe ovdje samohrano majčinstvo.
„Dobrovoljne jednoroditeljske obitelji poznate su u literaturi pod nazivom obitelji
solo-majke, samostalno majčinstvo ili usamljeno majčinstvo. Tipično je da su te
majke samostalno odlučile osnovati jednoroditeljsku obitelj.“ (Čudina-Obradović i
Obradović, 2006: 219).
Ovakav čin najčešće se veže uz žene koje su iznad 30 godine te su financijski
stabilne. One imaju dovoljnu obiteljsku kao i prijateljsku potporu- stoga djetetu kroz
članove obitelji ili bliske prijatelje omogućuju kontakt s muškim osobama.
Sve je manje tradicionalno orijentiranih muškaraca, sve su češći primjeri odbijanja
ili odgađanja brakova, kao i sve većih zahtjeva vezanih uz obrazovnu i ekonomsku
moć. Porast samostalnog majčinstva je odgovor na te situacije (Čudina-Obradović i
Obradović, 2006.).
Žene se mogu odlučiti na samostalno majčinstvo, odnosno na samohrano majčinstvo
iz više razloga:
- veza, u kojoj je dijete začeto, nije uspjela evaluirati u brak, ali su se majke ipak
odlučile zadržati dijete te ga samostalno odgajati,
- teško ostvaruju veze, a „biološki sat“ odmiče,
- nezadovoljstvo mogućih partnera,
- odbijaju potencijalne uloge koje se nameću u braku (Čudina-Obradović i
Obradović, 2006.).
Društvo na majke koje nisu udane, gleda cinično te im pridaje negativne osobine
ličnosti. Jednim dijelom smatra ih se lošim roditeljima, neučinkovitim, te
naposljetku čak i neuspješnim bračnim partnericama i članicama obitelji (Raboteg-
Šarić i Pećnik, 2009.).
Istraživanja koja se bave samostalnim majkama su rijetke stoga se ne zna dovoljno
činjenica kojima bi ih se moglo opisati. U Hrvatskoj je prisutnija veća solidarnost na
osobnoj razini u usporedbi s društvenom razinom, no u odnosu na cjelovite obitelji

7
su u nepovoljnom položaju te je nužna veća angažiranost društva za njihovu
dobrobit (Fišer i sur., 2007.).
Jedno od takvih istraživanja je provedeno kako bi se odgovorilo na pitanje utječe li
odsutstvo oca u djetetovom životu na njegov emocionalni i društveni razvoj.
Dobiveni rezultati ukazuju na to da su djeca u takvim obiteljima izrazito povezana s
majkom – majka je uvijek spremna pomoći, ali zbog te jake povezanosti može doći i
do mnogih svađa među njima. Nadalje, nije dokazano da odsutstvo oca i odgoj u
takvim obiteljima negativno djeluju na emocionalni i/ili društveni razvoj djece.
Odsutnost oca i konstantna prisutnost majke utječu, ne na smanjenje muskulinih
osobina, već jedino na povećanje femininih osobina (Čudina-Obradović i
Obradović, 2006.). Nedostatak ovog istraživanja jest što je istraživanje provođeno s
djecom nižeg uzrasta. Ne bi bilo loše da se istraživao odnos adolescenata i majki jer
su općenito djeca tog uzrasta problematičnija zbog uspostavljanja svog identiteta i
pronalaženja svojeg „ja“.

8
 5. KARAKTERISTIKE I PROBLEMI JEDNORODITELJSKIH
OBITELJI

U ovom dijelu, fokusirati ćemo se na karakteristike i probleme jednoroditeljskih

obitelji u Europi te Hrvatskoj.

5.1. Karakteristike jednoroditeljskih obitelji u Europi

O tome kako je prisutno sve više različitih obiteljski zajednica u društvu, govori
podatak da se danas udio jednoroditeljskih obitelji u europskim zemljama kreće između
15% i 30%. Najveći broj jednoroditeljskih obitelji prisutan je u Danskoj, Velikoj
Britaniji i Švedskoj, dok u zemljama južne Europe prisutan je najmanji udio
jednoroditeljskih obitelji. Razlog tome se može pripisati što su južni dijelovi Europe
tradicionalno orijentirani, stoga je i manji udio jednoroditeljskih obitelji. Dok u
sjevernim dijelovima Europe povećani je broj razvoda ili odvajanja te je prisutan porast
broja neudatih majki odnosno sve veći broj izvanbračne djece (Fišer i sur., 2007).
Istraživanje1 koje je provedeno među državama članicama Europske unije pokazalo
je kako žene dominiraju u jednoroditeljskim obiteljima, a ponajviše u Portugalu.
Međutim, udio samohranih očeva dominira u Danskoj, Luksemburgu i Finskoj (Fišer i
sur., 2007).
Također, istraživanja su utvrdila i vezu između siromaštva i jednoroditeljskih
obitelji, kao i povezanost niskog stupnja obrazovanja djece i niskih financijskih prihoda
jednoroditeljske obitelji. Primjeri siromaštva jednoroditeljskih obitelji bili su vidljivi u
Velikoj Britaniji gdje su samohrani roditelji većinom mlade osobe bez posla. Slična
situacija bila je prisutna i u Rusiji gdje je plaća samohranih majki u prosjeku bila niža
od ostalih zaposlenika te je oko 40% samohranih majki živjelo ispod crte siromaštva.
Jedino je u Norveškoj stopa siromaštva bila znatno niža zbog veće zaposlenosti roditelja
i državnoj dohodovnoj potpori (Fišer i sur., 2007).

1
Istraživanje je provedeno 1996. godine u 14 država članica Europske unije. Proveo ga je Eurostat na
uzorku od 60 000 kućanstava s 130 000 odraslih osoba u dobi od 16 i više godina. Cilj istraživanja je bio
utvrditi udio jednoroditeljskih obitelji u pojedinim državama (Fišer i sur., 2007).
9
 Ovakve situacije siromaštva s kojima se suočavaju jednoroditeljske obitelji u velikoj
mjeri utječu na djecu koja trpe mnoge vrste deprivacije. Iz tog razloga jednoroditeljske
obitelji često žive sa svojim roditeljima ili drugom rodbinom kako bi olakšali svoju
tešku socioekonomsku situaciju (Fišer i sur., 2007).

5.2. Karakteristike jednoroditeljskih obitelji u Hrvatskoj

Trend porasta jednoroditeljskih obitelji zahvatio je i Hrvatsku odnosno istraživanja

su pokazala da je 1971. godine udio jednoroditeljskih obitelji u Hrvatskoj iznosio
11,4%, 2001. godine iznosio je 15% (12,5% samohranih majki i 2,4% samohranih
očeva) (Fišer i sur., 2007), a 2011. godine postotak je porastao na 19,2% ( svih obitelji.
Prema ovome, svako peto dijete u Republici Hrvatskoj živi u jednoroditeljskoj obitelji
(Džono Boban i Beg, 2014). Ovi podaci pokazuju da se radi velikom broju
jednoroditeljskih obitelji te da najveći broj samohranih roditelja čine žene. Uspoređujući
broj djece u jednoroditeljskim obiteljima, najveći je broj jednoroditeljskih obitelji s
jednim djetetom, zatim s dvoje djece, a najmanje je jednoroditeljskih obitelji s troje
djece (Fišer i sur., 2007).
Prema istraživanju Balobana i Črpića (2004, prema Fišer i sur., 2007) u Hrvatskoj je
prisutnija praksa solidarnosti na osobnoj razini od društvene razine, a zbog drugačijeg
načina života jednoroditeljskih obitelji one su u nepovoljno položaju u odnosu na druge
obitelji te im je potrebna podrška društva i države za njihovu maksimalnu dobrobit.
Osnovna obilježja jednoroditeljskih obitelji u Hrvatskoj su sljedeća: 5:1 samohrani
roditelj je majka, svaka treća obitelj živi u kućanstvu s tri generacije. Također više od
trećine jednoroditeljskih obitelji iznose kako su im materijalne prilike loše, skoro
polovica roditelja ne prima alimentaciju od drugog roditelja, teško se usklađuju
roditeljska i radna uloga. Zdravlje samohranih roditelja često je narušeno zbog ne
mogućnosti usklađivanja obaveza i udovoljavanja svih zahtjeva koji se zahtjevaju od
njih. Djeca u većini slučajeva nemaju dobar odnos s drugim roditeljem, a najviše od
svega okolina ne razumije i ne shvaća jednoroditeljske obitelji i njihov status.
Društvo pokazuje veću odbojnost prema majkama koje imaju vanbraćnu djecu, zatim
rastavljenim majkama, a privrženiji su očevima i majkama udovicama. Sveukupno
10
gledajući jednoroditeljske obitelji svoju najveću podršku pronalaze u bliskim osobama
(Sladović, 2004).

5.3. Problemi jednoroditeljskih obitelji

Problemi s kojima se suočavaju jednoroditeljske obitelji obuhvaćaju financijske

poteškoće, neadekvatna skrb za djecu, društveni život, emocionalne poteškoće, pravni
problemi i nepostojanje adekvatnih oblika skrbi za njihove specifične potrebe (Fišer i
sur., 2007).
Već je ranije rečeno kroz karakteristike jednoroditeljskih obitelji da ih obilježava
siromaštvo, naime Tomanović (2014) naglašava da jednoroditeljske obitelji pripradaju
najsiromašnijoj demografskoj grupi. Razlog tome su rizične ekonomske pozicije na
tržištu rada, niska primanja, neredovitost ili male alimentacije od strane drugog
roditelja, ali isto tako i neadekvatna državna podrška.
Osim financijskih poteškoća, djeca u jednoroditeljskim obiteljima suočavaju se i sa
socioemocionalnim teškoćama. U jednoroditeljskim obiteljima nedostaje odnos između
dviju odraslih osoba jer, primjerice, dijete odrasta bez uzora kako dvije odrasle osobe
mogu živjeti skladno i u harmoniji te nadopunjavati vlastite živote. Također, nekome od
djece će nedostajati odrasla osoba istoga spola te može imati poteškoća u stvaranju
svoga identiteta, a to može dovesti do osobnih i društvenih konflikata. S druge strane,
nekome će od djeteta nedostajati odrasla osoba suprotnoga spola, a to isto tako može
utjecati na poteškoće u stvaranju vlastitoga identiteta (Juul, 2002).
Samohrani roditelji imaju manje mogućnosti za ostvarenje i zadovoljavanja svojih
vlastitih potreba te treba svoje želje i potrebe uravnotežiti prema potrebama svoje djece
što je u jednoroditeljskoj obitelji vrlo zahtjevno. Kod samohranih roditelja često dolazi
do konflikta suradnje s potrebama svoje djece i vlastita integriteta. Slučaj je da
samohrani roditelji se nađu u jednoj od dviju krajnosti: ili da se sasvim odreknu sebe i
svojih želja, potreba te da „živi samo za svoju djecu“, ili da odbacuje i zanemaruje
dječje potrebe. Oba slučaja su nepovoljna za djecu, ali i za roditelja, te je potrebno
stvoriti ravnotežu između vlastitih potreba i potreba djece (Juul, 2002).
Kod djece samohranih roditelja, često se postavlja pitanje odgovornosti. Djeca često
preuzimaju veliku odgovornost na sebe kako bi olakšali majci ili ocu. Samohrani
11
roditelji trebaju se pobrinuti da dijete ne bude preopterećeno te da ne preuzima previše
odgovornosti na sebe. Međutim roditelji često djecu nesvjesno preopterete, kada majka
ili otac s njim postupa kao s odraslim te razgovara s njime o svim svojim poteškoćama i
brigama. Djeca tako nose egzistencijalnu odgovornost te im nedostaje slobode, a to
zatim često iskazuju kroz nepoželjna ponašanja. Odrasli ne primjećuju egzistencijalnu
odgovornost koje dijete ima u sebi te ga na temelju njegovog nepoželjnog ponašanja
optužuju da „nisu odgovorni“ i da „ne žele surađivati“, a zapravo je suprotno, djeca
imaju previše odgovornosti na svojim leđima. Kako bi samohrani pronašli rješenje za
ovaj problem potrebno je osluškivati svoje dijete i shvaćati signale djece te
pravovremeno reagirati i mijenjati svoje ponašanje (Juul, 2002).

12
 6. ZAKLJUČAK

Samohrana obitelj postavlja brojne zahtjeve za roditelje, ali i za djecu. Istovremeno

prenosi svoje zahtjeve i na stručnjake i znanosti koje se bave područjem obitelji. U
jednoroditeljskoj obitelji zapravo se traži skladno i sigurno djelovanje i ponašanje kako
roditelja tako i djeteta. Zanemari li se dijetetov odgoj i razvoj uslijed trenutnog stanja
stresa ili loše situacije, velika je vjerojatnost da će djetetovo ponašanje postati
problematično, a time i odgoj i trenutna situacija još teži.
Svakako, na djecu treba utjecati pozitivno, ali ih ne tjerati da zauzimaju strane, u
prijmerima rastava braka, ili im dozvoliti da na sebe preuzimaju velike odgovornosti
poput mišljenja „Sada mama i ja živimo sami, tate nema i ja moram biti od pomoći“.
Veliki dio društva, pogotov u hrvatskoj, prezire ili ne podržava samohrane
majke. Društvo ne razumije situaciju u kojoj se jednoroditeljska obitelj nalazi, što joj je
potrebno, koji su aktualni i potencijalni problemi te da takvim obiteljima treba
adekvatna i efikasna pomoć te razumijevanje.
Na kraju se postavlja pitanje da li su jednoroditeljske obitelji vrsta zajednica
koja može funkcionirati kao takva ili su za roditeljstvo potrebne ipak majčinska i
očinska figura?
Mi smatramo kako je potencijal jednoroditeljskih obitelji moguće razviti ako
postoji pomoć koja to omogućuje, društvo koje podržava te stabilan i kompetentan
roditelj koji ima čvrste i za djecu prihvatljive stavove.

13
 7. LITERATURA

1. Džono Boban, A. i Beg, M. (2014). VJESNIK. Zavod za javno zdravstvo

Dubrovačko-neretvanske županije. Broj 39. 10-15. Preuzeto 23.3.2019., s
https://www.zzjzdnz.hr/publikacije/vjesnik
2. Fišer, S., Marković, N., Ogresta J. i Radat, K. (2007). „Za“ i „o“ jednoroditeljskim
obiteljima. Udruga za unapređenje kvalitete življenja LET. Zagreb.
3. Grozdanić, S. (2000). JEDNORODITELJSKE OBITELJI PREMA UZROCIMA
NJIHOVA NASTANKA. Ljetopis socijalnog rada, 7 (2), 169-182. Preuzeto,
23.3.2019., s https://hrcak.srce.hr/3730
4. Juul, J. (2002). Razgovori s obiteljima: perspektive i procesi. Alinea. Zagreb.
5. Ljubetić, M. (2007). Biti kompetentan roditelj. „Mali profesor“. Zagreb.
6. Obradović J., Čudina-Obradović M. (2006). Psihologija braka i obitelji, Golden
marketing – Tehnička knjiga, Zagreb
7. Tomanović, S., Ljubičić M. i Stanojević D. (2014). Jednoroditeljske porodice u
Srbiji – sociološka studija. Čigoja štampa. Beograd.
8. Sladović Franz, B. (2004). Prikaz knjige- JEDNORODITELJSKE OBITELJI:
OSOBNI DOŽIVLJAJ I STAVOVI OKOLINE Raboteg-Šarić, Z., Pećnik, N. i
Josipović, V.. Ljetopis socijalnog rada, 11 (2), 355-358. Preuzeto s
https://hrcak.srce.hr/3423
9. Pećnik, N. i Raboteg-Šarić, Z. (2010). Stavovi prema samohranom roditeljstvu.
Revija za socijalnu politiku, 17 (1), 5-25. https://doi.org/10.3935/rsp.v17i1.889
10. Raboteg- Šarić, Z., Pećnik, N., Josipović, V. (2003.) Jednoroditeljske obitelji:
osobni doživljaj i stavovi okoline. A.G.Matoš, Zagreb.

14