Bisera Alikadić - Larva

Roman Larva (1974) govori o vrlo ''obicnim'' događajima iz zivota

tridesetogodisnje bibliotekarke Eve. Devet godina kasnije bit ce objavljen i drugi
roman Krug u kojem pratimo sta se događa sa glavnom junakinjom nakon njenog
povratka sa opisanog ljetovanja u prvom romanu. Prica prvog romana vremenski
se smjesta u godinu u kojoj jecovjek prvi put krocio na Mjesec u vrijeme ljeta. Oba
romana su napisana u ispovijednoj formi, s tim da je ''poetizacija iskaza'' iz prvog
romana Larva u romanu Krug zamijenjena ogoljenim izvjestavanjem.
Pripovijedajuci u prvom licu junakinja vrlo hrabro i provokativno iskazuje svoja
osjećanja, pulsacije i nadrzaje tijela. U romanima Larva i Krug predstavljena je
borba glavne junakinje Eve da se upozna ''kroz ispitivanje kako vlastite
seksualnosti shvacene u terminima radnje, prakse vezane uz tijel i zenski
orgazam, tako i stvaralacka kreativnost koju autorica dovodi u vezi sane-
realizivanim materinstvom. Eva je ujedno i spisateljica i femme fatale, sto sugerira
da je predstavljena kao dvostruka drugost u odnosu na drustvene patrijarhalne
parametre. Bitno je napomenuti i da se glavna junakinja ne gradi jednostavno
samo kroz omenute figure, vec i kao kcerka, bivsa djevojka i prijateljica, što
autorici otvara mogucnost da uvede jos dvije iznimno znacajne zenske teme, od
koji se prva tice odnosa kcerke i majke, koji je od u feministickoj teoriji prepoznat
kao jdan od kljucnih relacija u formiranju zenskog identiteta i suosjeanja (
iskazivanog kroz nastojanje da pomogne Taji, novoj djevojski svog bivseg momka
Matije Vsevoloda, koja se suocava sa problemima izazvanim nezeljenom
trudnocom). Vec sam naslov Larva priziva u svijest jednu od najstarijih tema –
temu metamorfoze. Premda autorica pjesmom koja otvara roman Larva
nagovjestava ''da zlatnoj Larvi preobrazbe nema'', vec sama etimologija sugerira
nekoliko mogucih interpretacija, ali i zavrsne stranice Kruga svjedoce o tome da
se preobrazba ipak dogodila. Ime koje autorica dodjeljuje glavnoj junakinji u
okviru feministicke kritike je veoma znakovito jer je patrijarhalni mehanizam
redovito smjestao na negativni pol. Ovakvim imenovanjem Bisera ne uspostavlha
samo intertekstualne veze između savremene zene i prve zene, vec i veze sa
drevnim bozicama plodnost, culnosti i mudrosti. U karakterizaciji lika Eve
centralno mjesto zauzima tjelesno-senzorno predstavljanje junakinje. Tu se njeno
tijelo proizvodi u kontekstu subverzivnog djelovanja na vladajuce patrijarhalne
prakse. Tako scena u kojoj Eva mokri zajedno sa svojim bivsim momkom i
prijateljem jasno predocava neke od tih ucinaka. Uvođenjem zenskog lika u
tradicionalno musku scenu zamisljenu kao nekakav obredni cin obiljezavanja
muskosti, autorica dokida jednu bitnu opoziciju proistekli iz temeljne
patrijarhalne podjele na ''unutrasnje'' zenske i ''vanjske'' muske sfere djelovanja.
Musko uriniranje na javnom mjestu se podrazumijeva, dok s ezensko mora
odvijati u zatvorenom prostoru. Ideju tijela kao bojnog polja ''na kojem se zena
bori za vlastitu slobodu'' Bisera vrlo upecatljivo realizia kroz scenu iznenadnog
susreta s ''velikim maestrom'' u kojoj Eca pristaje na intimni odnos (iako je znala
da je Maestro samo jos jedna ''sasava prica'') . Evino tjelo se dobrovoljno
podvrgava stanjima aliteracije i metamorfoze. Junakinja ovog romana ima
propusno, fluidno tijelo koje aludira na mogucnost reformuliranja vlastite
sudbine izvan opcih poimanja ljudskog (zenskog) usuda.

T.Kulenovic – Istorija bolesti

Potpunom redefinicijom romana kako na nivou eksplicitne, tako i u ravni

implicitne poetike, dakle metatekstualnom i intertekstualnim referencama, Istorija
bolesti uspostavlja vezu tzv korvnog modela bosnjackog romana. Na skali od
ispovijesti, preko eseja, radiodrame, epistolrnih isjecaka, poetskih ekskursa,
Istorija bolesti predstavlja strasno gutanje drugih žanrova i rodova u knjigu.
Istorijabolesti govori o poimanju historijskog vremena i historije i o metafori
bolesti koja jeste doninirajući princip historije. Bolest od historije i bolesti same
historije izrasta na tragicnoj pozadini agresie na Bosnu u Kulenovicevom
vremenu. Istorija bolesti pripada modelu postmodernog reorijskog romana a
kojem je dnevnicka forma posluzila za konstruiranje romana ne kao priče vec kao
teksta koji istodobno stremi da se razvije u razlicitim pravcima. Kulenovic
ostvaruje postmodernisticki hibridni roman koji se neprestano autoteoretizira. I
SAMOME ROMANU OTVORENA JE RATNA TEMA I POETIKA NOVE
OSJECAJNOSTI. Istorija bolesti ima dva paralelna toka – u jedom od njih nazire
se radnja, to su dijelovu u kojima se pripovjedac pojavljuje kao lik i u kojem on
prikazuje smrt njegovih najblizih, porodice i prijatelja, ali i smrt ljudi koje
pripovjedac tek po cuvenju zna. Na drugoj razini pojavljuje se i sam pripovjedac
izdvajajuci se iz radnje i govoreci najvecim dijelom o knjizevnosti. U vremenu
raspada jedne slike svijeta, knjizevnost se okrece sama sebi. Kao sto je slucaj i s
knjizevnoscu manirizma, tako je i odnos Istorije bolesti prema tradiciji
problemski. Taj odnos nije obiljezen tek odbacivanjem ili negiranjem, sa
tradicijom se uspostavlja dijalog kako bi se ona preispitala u okvirima novog
konteksta. Pripovjedac suocen sa ratom, trazi u knjizevnosti primjere koje zatim
poredi sa vlastitm iskustvom. Kulenovicev roman sav je sastavljen iz fragmenata,
skoro bez ikakvog kontinuiteta, među njima, ali njegovi eseji su skoro svi upuceni
prema razmisljanju u cjelini. Kulenovic je na kraju kroz razbijene fragmente
napisao roman o ratu ciji je svjedok. U Kulenovicevom pristupu ratnoj temi
otkriva se jedna nakana – uciniti knjizevnost svjedocanstvo o uzasu koji se zbio ili
se upravo zbija pred piscem. Pisac na toj osnovi postaje svjedokom, a literatura
svjedocanstvom uzasa. Kulenovic monumentalistickom konceptu povijesti
(povijsti odozgo) SUPROTSTAVLJA SLIKU POVIJESTI ODOZDO. Kulenovic
ustanvljava da povijest odozgo razvijaju ideoloski centri moci, dok povijest
odozdo nije nista drugo do glas malog covjeka koji trpi povijesni uzas. Utvrđujuci
razlike u kulturoloskom poimanju smrti, Kulenovic analizira njeno znacenje u
krscanskom, budistickom, islamskom i citavom nizu drugih kultura. Naspram
danteovskog pakla, koji smrt tumaci samo kao nestajanje tijela, dakle, kao čisti
materijalni fenomen, postoji pakao smrti u ratnom Sarajevu (gradu koji je morao i
svje parkove pretvoriti u groblja, gradu u kojem je smrt bila stalno iskustvo).