# Mirko Bogović – Hajduk Gojko

Sadržaj:

I.

Nismo ništa čuli o njemu jer je teško izbrojati sve junake i hajduke što ih spominje naš
narod. Predmet ove pripovijesti uzet je iz kolibe prostoga naroda, to se već odavno
dogodilo – oko godine 1735. u slavonskom selu ispod našičkih gora živio jer najveseliji i
najsnažniji momak tog sela sa svojom majkom udovicom, Gojko Smiljanić. Djevojke su
voljele kad je svirao tamburu i vodio kolo. Fizički i društveni dari, dobar sin koji se brine
za svoju majku, hrabar je i odvažan. Njegov spahija Vladinić želio je da se posve uništi ili
barem umanji škodljiva divlja zvjerad, osobito medvjedi i kurjaci pa ga je Gojko morao
pratiti u našičke gore jer je bio poznat kao dobar lovac. Jedan medvjed se razjario,
krenuo na spahiju i na Gojka pa ga je Gojko nožem probo i oborio – sva družba ga je
hvalila, a spahija ga je nagradio i rekao mu da će mu vječno biti zahvalan što ga je spasio
od smrti (ali to su samo riječi koje nenapisano ne znače mnogo). Sve djevojke su htjele
Gojka, ali on se zaljubio u Maru, kćerku starješine Blaža Radinića kojemu je prije godinu
dana umrla supruga Marina. Ljubav je iskrsnula na proštenju, plesalo se kolo i odjednom
su pojavili uplašeni konji s praznim kolima, Gojko je htio pruhvatiti uzde, ali su ga srušili i
prešli preko njega pa je ostao na zemlji kao mrtav, svi su mu priskočili u pomoć, a Mare
se spustila na koljena, a glavica joj je kolonula dotaknuvši Gojkova prsa – izmjena duša
bivala je tiho, ali silno i zauvijek.

II.

Na sreću Gojko se brzo oporavio jer su kola bila laka i prazna, Mare ga je obilazila svaki
dan, Gojko joj je izjavio ljubav, ona se zarumenjela i poklonila mu rumen-ružicu, što ju je
Gojko prvo stavio na šešir, a poslije u svilenoj maramici na svoje grudi. Došao je dan
svete Kate od kojeg dana pa sve do Božića momci u Slavoniji obično prose djevojke (mala
riječ ili popit) pa je tako Gojko isposio lijepu Mate od Radinića, vjenčanje je za godinu
dana. Pero Lisić je isto obilazio Mare, himben i opak čovjek (prezime mu pristaje,
izvanjska slika odgovara unutarnjoj – no njemu nije stalo do toga što misle drugi o njemu
jer mu je bio naklonjen spahija Vladinić – jer mu se Lisić ulizivao). Da je Lisić htio mogao
jepostati i spahijski ili dvorski ključar, no onda ne bi mogao svojevoljno gospodariti
šumom i potajno drva sjeći i prodavati ih, želio je Maru, a ona ga se bojala i zamrzila ga.
Lisić jako mrzi Gojka već od prije, a sad kad je čuo da se zaručio s Marom, mrzi ga još
više i želi dobiti Maru. U šumi su se sreli Gojko i Lisić i Lisić je zaustavio Gojka da mu
kaže da i on ljubi Maru i ponudio mu svietlion i novce za nju na što se Gojko jako
razljutio. Lisić je u sebi mislio da ako neće ići dobrim putem ići će zlim.

III.

Lisić je optužio Gojka da krade drva, da lovi potajno divlju zvjerad te ubija plemenitiju
zvjerad, a spahija je povjerovao Lisiću jer mu je ovaj još položio dokaze – Gojkovu
sjekiru i rožić što mu ga je spahija poklonio prošle godine. Spahija bi ga inače odmah
utamničio, ali mu je spasio život pa je rekao Lisiću ako ga uhvate na djelu, da ga nek
samo baci u tamnicu. Gojko i Mare su već 3 puta bili naviješteni u crkvi pa se ovršio tzv.
zapoj, jabuka ili oručica, zadnje je bilo u nedjelju pred vjenčanje u srijedu u kući starca
Radinića – na svečanost su došli domaćini, svekrva, kum, stari svat i kočijaš + ostali
svadbeni časnici, svi su sjeli na svoja mjesta, a morala ih je po običaju dvoriti Mare. U
ponedjeljak su ručali kod Radinića, a navečer su se djelili darovi svatovima dok je Mare
pjevala pjesmu – završio se zapoj. U utorak je pripravljala prava gozba – djever i
djeveruša su donijeli kolač i bukliju udavači na vijence, a seljanjke su cijeli dan brale
cvijeće, Mare je opet pjevala, a čim je završila pjesmu, počeli su se viti vijenci koji su se
stavljali na bukliju, a zatim je djever počeo darivati djevojke, a poslije je slijedila
večera i lomljenje kolača od kojeg svaku djevojku zapadne komadić. Jedan dio svatova
se veseli kod uadavače, a drugi kod mladoženje koji poziva svoje prijatelje i znance po
selu u svatove, pa su svi došli na večeru i veselili se. U srijedu ujutro skupili su se svi
svatovi sa cvijećem i s konjima otišli po djevojke, stari kum je novce morao otvoriti
Marina vrata, po dovršenu objedu i pjevanju na stol se nosi čorba, ali prije jedenja mora
se dovršiti svečan čin, Gojko je s Marom pristupio stolu kad je Lisić upao s 4 spajinska
pandura i htio je uloviti Gojka koji se jako razljutio i ubo nožem lugara i jednog pandura.
Svi su se okamenili, a Gojko je izletio iz sobe.

IV.

Tko bi pomislio da će sve tako loše završit – pandur je umro, a lugar se nakon dugog
bolovanja oporavio. Gojkova majka se od toga dana stalno razbolijevala i nju je tješila
Mare, zemaljski anđeo. U selo je dopro glas da su se hajduci iz Srijemskih planina
preselili u Našičke i da su uzimali sve spahijsko, ali ništa seljačko. Spahiji Vladiniću su
nestala stada pa je skupio 20 pandura i poslao ih u potjeru, no bili su krvavo ubijeni od
hajduka. Panduri koji su preživjeli kleli su se da su vidjeli Gojka i to se raširilo po selu i
nakon te vijesti Gojkova mama je umrla. Mare i njezin otac su također patili i tješili
jedan drugog i Mare se nakon „svadbe“ jako promijenila, počela je venuti i od prijašnje
lijepe Mare, ostala je samo sjena – mjesec dana nakon smrti Gojkove majke razbolila se i
Mare. Jednu noć se zapalila Gojkova pusta kućica tj. to je napravio lugar Lisić. Spahija
Vladinić je pobjegao u Osijek jer se bojao Gojkove osvete. Točno nako godinu dana
poslije onog događaja, pojavio se Gojko pred lugarom. Najprije je lugar pucao u Gojka, ali
je pogodio lipu, a zatim je Gojko ubio lugara – rekao mu je da mu je otrovao cijeli život i
sad je krvlju platio, ali nekako mu se još nije odužio jer je svejedno nemiran, prognan i
udaljen od drugih ljudi, luta po planinama... Odjednom su se Gojku niz lice spustile dvije
suze te je sav uzdrman krenuo uskom stazom u planinu – valjda mu je duša slutila da mu
upravo umire Mare.

1740. godine u Slavoniju je došao glasoviti barun Franjo Trenk i od tih hajduka – među
kojima je bio i Gojko – junački Trenk ustroji onu strašnu četu tzv. „Trenkovih pandura“,
koja je s njime i pod njegovom zapoviedju u sedmogodišnjem nasljednom ratu počinila
puno junaštva, ali i mnoga okrutništva. U Bavarskoj se Gojko prilikom strašnog juriša prvi
popeo na bedeme nekog zauzetog grada, ali se odmah i prvi mrtav s njim srušio. Pao je
slavno kao junak, premda daleko od svojih i u neznanoj tuđoj zemlji. I tako se svršio
burni život hajduka Gojka.

O djelu:

-dijaboličnost likova – Lisić – uloga vraga

-kult palog junaka – hajduk Gojko – glasio kao najplemenitiji, najhrabriji, prvi se ide
boriti…

-Gojko je preispisivanje figure plemenitog odmetnika u romantizmu

-likovi hajduka – iz plemenitih razloga se pobune, završavaju kao poginuli, pali

-utjecaj folklora – opis slavonskih običaja

-OSOBINE POETIKE HAJDUČKO – TURSKE NOVELISTIKE prema Krešimiru

Nemecu:

Za proznu formaciju koja se, zbog svoje osonoven tematske usmjerenosti, naziva
hajdučko – turska novelistika, vrijede sljedeće karakteristike:

1.) Aktancijalna razina (karakterizira je izrazito siromaštvo i jednoobratnost

aktanata)

- likovi su stereotipni, statični, plošno atribuirani, bez razrađenijih individualnih

svojstava

a) dobra, čista, plemenita kršćanka (npr. Mara u Bogovićevu Hajduku Gojku). Rese je
gotova nestvarna ljepota te duhovna svojstva koja ulaze u opće okvire kršćanskoga
morala: poštenje, čednost, religioznost, patriotizam. Opisi su konvencionalni, začinjeni
stalnim epitetima, pa su sve djevojke jedna drugoj nalik kao jaje jajetu.

b) hrabri vitez ili hajduk koji se bori za pravdu i za svoju dragu (npr. Hajduk Gojko).
Budući da su zapravo posrijedi zastupnici narodnih ideala, borci za slobodu i pravdu, ti su
likovi, prema Fryeovoj klasifikaciji junaka po moći djelovanja, visokomimetskog modusa,
dakle nadmoćni nad drugim ljudima.

c) Turčin ili poturica – silnik i tiranin koji nemilosrdno muči raju, resi ga oholost,
okrutnost, osvetoljubivost, jedina pozitivna osobina koju nosi može biti hrabrost.
Iznimno i Turčin može nositi pozitivna duhovna svojstva, ali tada se on obično na kraju
priče vraća, kao izgubljena ovčica, vjeri i krvi svojih praotaca

d) Često se javljaju likovi pobratima, pomagača. Za njih je karakteristična vjernost,

odanost glavnom junaku te oštroumnost u pronalaženju izlaza iz teških situacija.

2.) Fabularno – kompozicijski sloj

a) Klišejizirane događajne sheme:

- ljubav izneđu djevojke i mladića koji su razdvojeni različitim vjerama, ona je kršćanka,
a on musliman, ili obratno. Fabula se onda svodi na unutrašnju borbu djevojke između
dućnosti i ljubavi ili na nastojanju mladih da, usprkos svemu, svladaju preprke i ostvare
ljubavnu sreću

- priča o hajduku koji se zbog nepravde odmeće u šumu. Fabulu tada obično čine opisi
priprema za osvetu i sam čin osvete.

- turski zulumi i narodni otpor – najčešće je to opći tematski okvir brojnih djela, a
potom su u takav okvir uklopljenje ljubavne storije i pojedinačne sudbine.

- djevojka između dva mladića koji se bore za njezinu naklonost. Konačan ishod najčešće
odlučuje dvoboj, osveta, rat ili slučaj.

b) Konvencionalni sustav dinamičkih motiva te sredstava za poticanje radnje

- svaka novela ovog korpusa u tvorbi zapleta koristi primarne oblike narativne
kombinatorike s uobičajenim rekvizitima za stvaranje fabularne napetosti: otmice,
osvete, prerušavanja... Ta su sredstva naslijeđena iz usmene epike, Scottovih povijesnih
romana te njemačke trivijalne romantičke produkcije.

Hajdučko –turska novelistika je hrvatski odgovor na trivijalnu njemačku prozu koja je

tada u nas glavno čitateljsko štivo. Intencija je jasna: pridobiti domaću čitateljsku
publiku, odvratiti je od čitanja njemačkih knjiga i zainteresirati za hrvatsko štivo.

3.) Oblici naracije: autorske intervencije

U svim ovim tekstovima koristi se kao osnovni oblik autorsko pripovijedanje s

ekstradijagetičkim pripovjedačem, superiornim sveznajućim komentatorom zbivanja.

4.) Ideološka podloga hajdučko – turske novelistike

a) Antiturski nastrojena te tim djelima vlada povremeno prava turkofobija. Linija

razgraničenja jasno je povučena: Turčin je zao i moralno iskvaren, kršćanin je dobar i
pošten

b) U drugom, znatno manjem dijelu ove produkcije diskretno se naznačuje ideja

pomirbe i tolerancije. Stoga je vraćanje vjeri svojih praotaca čest motiv u ovim
novelama: lik iznenada progleda, shvati svoju zabludu i iskreno se pokaje i tim činom
doživljava svojevrsnu katarzu.

c) Afirmativan stav prema hajducima, odobravanje njihovih čina i, u krajnjoj liniji,

prihvaćanje umjesto kršćanskog milosrđa starozavjetnog principa „oko za oko, zub za
zub“.

Analizirano nam dopušta razvijanje sljedećih zaključaka:

1.) Hajdučko – turska novelistika tvori poseban prozni model s relativno čvrstim
normama, ideologemima i poetološkim formulama

2.) Ovo je prvi prozni model novije hrv.knjiiževosti

3.) Model je pokazao zavidnu vitalnost i rezistenciju i dugo se održao na hrv.

književnoj sceni

4.) Model se temelji na strukturnim elementima i shemama za koje danas – dakle

retrospektivno – držimo da pripadaju uglavnom području trivijalne književnosti