Njegova djela

Pjesništvo
Pan, Tri simfonije, Pjesme I. i II. , Pjesme III. , Lirika, Knjige pjesama, Knjiga lirike,
Simfonije, Pjesme u tmini, Balade Petrice Kerempuha.

Proza
Tri kavalira gospođice Melanije, Hrvatska rapsodija, Hrvatski bog Mars, Novele, Vražji
otok, Povratak Filipa Latinovicza, Banket u Blitvi, Na rubu pameti, Zastave.

Drame
Legenda, Saloma, Michelangelo Buonarroti, Vučjak, Gospoda Glembajevi, U logoru, U
agoniji, Golgota, Aretej, Leda.

O djelu
Povratak Filipa Latinovicza težak je, gust i složen tekst. U liku Filipa pokrenuto je
nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti, mutno Filipovo porijeklo, njegov neprestani
psihološki kompleks u odnosu na oca, njegov sukob s majkom, izostanak iz kuće i bijeg
u inozemstvo. Roman i započinje retrospektivom: Filip se vraća u rodni grad, a zajedno
s njime vraćaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za koje mu se činilo
da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati. Čitav je Filipov povratak (koji u
mnogome nalikuje na povratak Leonea Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku
od Leonova jedan tihi monolog, solilokvij koji se odvija uz pomoć neobične, upravo
čudesne orkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila. Preteže, naravno,
koloristička komponenta: sve što vidi i sve čega se sjeća Filip instinktivno pretvara,
prevodi u boju, u slikarski izraz uopće; ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno
otvorena svim dojmovima; zvukovi, mirisi, davno videne boje; ugledni prizori, okus jela i
dodir predmeta, njihova hladnoća i hrapavost, sve to vraća se silovito u dramatske noći,
ovdje pratimo korak po korak u nastajanju i u sve snažnijem rastu. Krležin Povratak
Filipa Latinovicza treba prije svega shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog
povratka: slikarova povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente
gotovo je nemoguće dokučiti sav domašaj ovoga veoma pažljivo komponiranog teksta.
Stoga ćemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo li ga kao jednu golemu, neprestanu
izložbu slika: to je intimni zakon ovoga teksta i glavni način njegova postojanja.
Povratak Filipa Latinovicza nije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je ponajprije
organski dio Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života.
U njemu se, pred raspadom, kreće isti taj svijet koji je ocrtan u dramama Gospoda
Glembajevi, Leda, i U agoniji. To propadanje klase koja je već posve trula i koja se pred
nama posve razjeda, to je (u širem smislu) tema ove knjige.

Sadržaj
Filip se nakon dvadeset i tri godine vraća u rodni kraj. Metaforika povratka upotpunjena
je vremenskom odrednicom: svitalo je. Time je označen početak nečega, otvaranje
spoznaje. Roman će završiti noću i time će vremensko određenje biti zaokruženo. Idući
prema rodnoj kući naviru mu uspomene, saznajemo motiv njegova odlaska. Proveo je
tri noći s prostitutkama od ukradene mamine stotinjarke. Sjeća se i razloga svog izleta u
blud - požuda za debelom Karolinom, koja mu je jednom slučajno u kuhinji sjela u krilo.
Nakon njezine udaje doživio je prvo veliko razočaranje. Patio je zbog nje pune tri
godine. Reminiscencija se dolaskom u grad otvara u koncentričnim krugovima (po tome
je nalik Proustu): priroda, Kaptol, trafika mame Regine, djetinjstvo uz tu trafiku i majka.
Stvarnost oko njega ispunjena je slikom ženskog akta, telećom nogom koja se mrtvo
vuče, poskakivanje mesarevih kola - ovim opisima iskazuje Krleža snažan naturalizam
koji je svojstven njegovim djelima, posebice u ratnim novelama.
FILIPOVA MAJKA, pravim imenom Kazimera, Poljakinja,najtajnovitija pojava njegova
djetinjstva, potpuno je hladna spram Filipa. Govorilo se da mu je otac biskup i to mu je
determiniralo djetinjstvo. Zbog te istine majka ga je željela istaknuti odjećom i izdvojiti
time od ostale djece. Oči su joj bile mutne, umorne natečene od suza, krvave. Obrve
izlizane, lice upalo. Tu je Filip prvi puta ustanovio da mu je mati naprahana brašnom
kao klaun, a pod tom bijelom, brašnjavom obrazinom da ima drugo žalosno, sivo,
izmučeno lice.
FILIPOV OTAC - predpostavlja se da mu je otac pokojni sobar i osobni kamerdiner
Sigismund, prekršten u Filipa. Umro je kad su Filipu bile dvije godine. ... jedna savršeno
bezlična pojava s hladnokrvnim pasivnim pogledom rođenog sluge, stajao je kao sjena,
pred kojom je Filip godinama strepio. Po službenim dokumentima oni su bili vjenčani i u
desetom mjesecu zakonita braka rodilo im se dijete. Filip se oca sjeća sa slike iz
maminog albuma, bilo je mnoštvo slika, no on nije znao tko je na njima. Kroz
reminiscenciju otkriva nam da je slikar i kritičar.
Izražena je simbolika razočaranja raspadanjem Filipove stvarnosti na detalje i boje
počinju sivjeti, postajati bezlične. Dok su mu se prije boje javljale kao simboli stanja i
rasvjeta, sada se sve to obojano doživljavanje pretvaralo u nemirno i neshvatljivo
kretanje obojenih ploha po ulicama... Elementi Filipova psihičkog stanja po mnogo
čemu upućuju na egzistencijalizam Jean Paul Sartrea. Filip se također nalazi u stadiju
mučnine, samo to naziva nervnom napetošću i nemogučnošću slikanja. Isključuje boje
od zvukova, promatra tako oko sebe raspadnute slike, osjeća besmisao, time ukazuje
na raspadanje vlastita života. Život mu postaje fantom, koji nema razloga za
postojanje. Sjedi takav jedan neodređeni - netko - u jednom ogledalu, naziva samog
sebe -sobom-, nosi to svoje sasvim mutno i nejasno ja u sebi godinama, puši, a gadi mu
se pušenje, osjeća kako mu je mučno, kako ga steže srce, boli glava, kolutaju mu oko
pogleda čudni zelenkasti krugovi i sve to tako nejasno i mutno kruži, i sve je to tako
pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svog
subjekta! Filip se sjećanjem vraća u Europu, razmišlja o stanovima, Europi, Panoniji
koja je jednom bila središte velike civilizacije, a sada je prljavo ništa. Razmišlja o potrebi
za povratkom, smislu postojanja: identitet čovjeka ipak postoji, a određen je iskustvom,
sjećanjem, uspomenama. Između siromašnog mladića koji je naprasno otišao i
otmjenog gospodina koji se sada vratio (onda je bio Sigismund, a sada je Fillipe) postoji
veza, neraskidiva imenom, a to su sijećanja, uspomene. Saznajemo da je krenuo u
Kostanjevac gdje majka ima kuću i vinograd i već jedanaest godina ga zove svojim
monotonim pismima. Putem promatra kip mramorne žene i to izaziva novi krug
razmišljanja. Suvišnost svake prigodničarske umjetnosti, a naročito kiparstva, vidi se
osobito dobro po provincijskim šetalištima gdje stoje postolja raznih oborenih
spomenika, podignutih u čast tome tako glasnom vremenu, a danas je skinuto s njih sve
što je bilo oko njih prividno veliko, i tako su ostali samo mali i slabi kipovi, zapravo
obična cehovska prevara i loša roba. I tko se još sjeća čemu služe kipovi? Nitko se više
ne sjeća, sve je pojela teška, gusta, siva, slavonska magla. Filip putuje s Jožom
Podravcem u Kostanjevac, na njegovim zaprežnim kolima. Kad Podravec, pogledavši
na kuću uz cestu, kaže:frajle, Filip otvara novi krug sjećanja. Općenito će se roman
vrtjeti oko krugova njegove reminiscencije, koji će se uvijek otvarati nekom bezazlenom
riječi i širiti tvoreći dublji smisao, tražeći razloge postojanja. Frajle - su termin njegova
djetinjstva, prvi odlazak frajlama vezan je za naturalističku sliku žene koja leži na
krevetu otkrivenog trbuha, velikog i bijelog kao uzašli kvasac. Spoznao je tada da mu je
majka slična njima, preskupa u odnosu na njih. Izjurio je tada iz sobe, tog je popodneva
plakao kao da mu je netko umro.

Promatrajući okolinu razmišlja o slikarstvu: čovjek vidi samo onda kada je nešto
ugledao, slikarstvo je prema tome otvaranje prostora pred nama, ljepljenje i
priljepljivanje već naslikanih slika, kvantitativno umnožavanje već viđenog. Filipa čitavo
vrijeme muči pitanje kako naslikati mirise i zvukove, kako sva osjetila prenijeti na platno
- kako u slikarstvu ostvariti sinesteziju različitih osjeta? Suprotstavlja sebe Joži
Podravcu, kao dva posve oprečna čovjeka: razlika između njega koji je u sedamnaestoj
godini počeo gledati žene na Tolouse-Lotracov način (iako ništa nije znao o njemu) i
ove nepokvarene prirodnosti ovog kočijaša. To kontrastiranje za Filipa je ideja
nelogičnog i nerazumnog svijeta. Prolaze kroz Kravoder. Sve je zapravo besmisleni
kaos! - ideja je koja pri tom opsjeda Filipa. Promatra ljude na selu, oko kuća, u svojim
vrtovima zauzeti svojim malim svakodnevnim poslovima. Panonsko blato i civilizacija
koja dolazi! Dva su mjeseca prošla od Filipovog dolaska u Kostanjevac. Glasine o
njegovu dolasku i njegovoj pojavi kolaju selom, što je prikaz neukog i priprostog naroda,
ali umirujuća činjenica za Filipa. Njegova se neurastenija smiruje. Drži bespredmetnim
slikati tu u Kostanjevcu među seljacima i njihovim malim problemima, no on se osjeća
bolje. Živi u kući s vinogradom. Uredili su za Filipa dvije sobe pod krovom ili po frazi
njegove majke, na prvom katu. Tu se Filip dobro i mirno osjećao. Jedne noći ga je
probudio krik:Ogenj! i on se bez razmišljanja obukao i pošao gasiti vatru k susjedu
Hitrecu. Uletio je u goruću staju i spasio Hitrećeva bika. Slava mu je pukla preko noći. U
trenutku čina razmišljao je što će biti, ako ga bik u panici razdere, s njegova dva
Modiglianieva platna. U selu više nije bio samo gospodin, već onaj što je spasio
Hitrečeva bika. Prikaz majke novi je izvor nemira u Filipu. Bila je u svemu pretenciozna,
žalila se na reumu, zamatala noću u flanel, a po danu hodala u laganim kostimima.
Imala je sve karakteristike kvazi bogate i kvazi fine gospođe koja je silno željela
održavati neki nivo u životu, a činila je to sirovo i prilično nespretno. Započeo je na
njezin zahtjev slikati njezin portret i tu za njega počinje mučenje. Ne mogavši kistom
izraziti ništa lijepo ili bar uljepšano, prikazao ju je onako kako je izgledala. Majka se
uvrijedila. Ljubav koju mu nije davala ostavila je traga na Filipu, on je slika onako kako
ju doživljava, a ona se u portretu prepoznala.
Filip opisuje ljude koji zalaze u njihov dom i žao mu je da se baš taj truli krov mora zvati
roditeljskim domom. Jedna od maminih gošća je Eleonora Rekettye, banska savjetnica,
udovica, bila je staromodna, konzervativna žena, opsjednuta mišlju da ima rak. Nosila je
periku, a vrat podvezivala crnom, baršunastom trakom (bila je ćelava). Izgledala je kao
strašilo za ptice. Župan Liepach Kostanjevački sanjari nad nezaboravnim danima
bečkog dvora, čuvajući pozivnicu za dvorski objed iz 1895. godine i sliku iz novina gdje
je i on na tom ručku. Opisuje čitav događaj oko tog ručka, kad je stajao u redu i čekao
na pozdrav grofa Hedervarya, kad se njegova supruga uzbunila jer je u protokolu za
pozdrav Khuenove žene, grofice Margarete, bila dvadeset i četvrta, a ne sedamnaesta i
nije željela, u znak protesta, pružiti grofici ruku. Nakon toga je Khuen vrlo brzo završio
karijeru svog odabranog podanika. Za Božić se Leipach vratio u Kostanjevac i odatle se
više nije micao. Nije se više snalazio među događajima. Nakon objavljivanja članka u
Narodnim novinama da su Slavonija i Hrvatska ništa drugo do Ugarske zemlje, bio je
promaknut u župana. No, nakon Eleonorinog skandala sve se srušilo, skandal je bio
veći od spaljivanja mađarske zastave i time je završila karijera župana. Ubrzo umire
Eleonora, a potom i njihov sin, demokrati na vlasti mu oduzimaju zemlju i on živi u
dugovima. Filipu je nalik na sivu lutku iz starinskog albuma. Jednom je Filip vračajući se
ranije kući ugledao majku kako sjedi u krilu tom starcu. Pozlilo mu je od toga i htio je
iste večeri otići iz Kostanjevca, no i stari ljudi imaju svoje potrebe i on im to ne može
osporiti, znao je to. Filip je bio pozvan u Kostanjevački dvor, Leipach ga je neprekidno
pozivao, no čitav posjet biva za Filipa glup i besmislen. Povrh toga Leipach ga je
doživljavao kao protivnika. Filip sjedi u kavani Kod krune, noć je i ima potrebu za
šetnjom. Razmišlja o jednoj takvoj noći kad je prolupao maminu stotinjarku. Kako je
čudno to slijepo kretanje u nama, kako su ljudska tijela tajanstveni galvanski sklopovi i
kako se svi mičemo po nekim mračnim i neshvatljivim zakonima u svom mesu! Krene
se tako nešto u onakvom sedamnaestogodišnjem balavcu, otkine se kao sudbina i
jedna onakva mala mačka, posuta pjegama, onakva plitka, ograničena djevojčica
postaje sudbinom, koju čovjek vuče za sobom čitav život kao mlinski kamen. Filip ovdje
otvara problem determiniranosti sudbine, predodređenosti života jednom jedinom
situacijom koja može iz korijena sve promijeniti. Filip šeta kroz noć, tog je dana slikao
doživljaj gluhonijemog djeteta i osjeća se zbog toga živim i zadovoljnim. Njegovo
postojanje može opravdati samo umjetničko djelo - i život Rocqantena u Mučnini
opravdan je jedino umjetnošću: to je egzistencijalistička filozofija. Po naravi sklon
tjelesnim nastranostima Filip razmišlja o ženama. One ga dovode do očaja ili ekstaze. U
danima biskupske gimnazije jedina svjetla pojava u čitavoj toj smrdljivoj kući bila je
Rezika = jedina svjetla pojava u čitavoj glembajevskoj kući bila je Beatriče. Krleža rabi
identičan izbor leksema za opis ovih žena. No svi njegovi tjelesni zanosi Rezikom ostali
su neostvareni. Rezika je bila kuharica u biskupiji, debela i neugledna. Filip i majka
pozvani su Leipachu na južinu u čast grofice Orcyval, stare dame rođene de la Fontaine
et Doga Resa, koja je posve siromašna. Filip je došao upravo kad su ismijavali djevojku
Jagu koja je vidjela starog grofa, grofičinog ujaka kako leti blizu šume u crvenom
ogrtaču. Filip je prekinuo tu nemilu situaciju gospodskog prepucavanja s neukom
djevojkom jer mu je bilo žao Jage, a u čitav taj cirkus je uletio zbog Ksenije (Bobočka
Radajeva) kasirice kavane Kod krune. Ta je žena po priči bila oličenje skandala,
upropastila je nekoliko banaka, uništila supruga ministra i svog posljednjeg ljubavnika
advokata Baločanskog odvela u zatvor. Žena Baločanskog se potom bacila s drugog
kata. (Samoubojstvo iz očaja koje Krleža ovdje koristi istovjetno je samoubojstvu
Canjekove s glembajevske kuće, također sporednog lika. Zanimljivo je da za takvo
samoubojstvo Krleža istovjetno rabi isti izlaz - skok kroz prozor.) Naravno da je Filipa ta
žena zanimala, privlačila, bila je prosjeda, promuklog alta, akvamarinskih očiju. Ubrzo
mu dosadi zabava i on odlazi na proplanak u šumu, nedugo nakon njega stiže i Ksenija.
Sjede bez riječi.
ČITAV NIZ POGLAVLJA KOJI SLIJEDE PREDSTAVLJAJU PRIČU U PRIČI I SHODNO
TOME ODABRATI ĆEMO IM RADNE NASLOVE
Prva epizoda o Kseniji
Bila je supruga ministra Pavlovića iz interesa i računa. Poderala je potom svoj bračni
ugovor bez konkretnog razloga. Advokat Baločanski zaljubio se u nju. Njoj je bio
dosadan, ali zbog njegova bogatstva nije se od njega odvajala. Zbog nje je pao u teške
novčane neprilike, dospio u zatvor, a potom mu se ubila žena. Bobočka ga je jednog
dana nasljedila kao pošiljku iz kaznionice. Povukli su se u Kostanjevac, kad je
ponestalo novaca, ona se zaposlila kod Steinera, a on je sjedio i čitao novine. Bio je
psihički rastrojen. Dok je ležao tri godine u Lepoglavi, ona se furiozno udala za jednog
ratnog bogataša i bacajući novac tog veleindustrijalca kao korijandole razvrgnula brak.
U vrijeme kad ju upoznaje Baločanski, Bobočka ima dvadeset i sedam godina, glavu
ruskog hrta, nježno tijelo, filigranskog rasta, plavu kosu, sjajne oči, tanke, oštre usne iz
kojih su romorile laži kao najčistija lirika. Pretvarati ružne i bolesne stvari u šarm
ljubavnog doživljaja, gnjusne i mutne pojave obavijati čarolijom plave krvi, obmanjivati
tom plavokrvnom magijom našu pučku gospodu bankire i parvenije, a istodobno
ispražnjivati njihove masivne i okovane blagajne, to je bila Bobočkina tajna. Bila je
plemkinja. Druga epizoda o Kseniji (ili uzročnost njezinog karaktera) Uzrok ponašanja
Bobočke Krleža traži u njenom djetinjstvu. Prvi tjelesni kontakt doživljava s ujakom.
Potom na putovanju brodom susreće sina carskog bankira. Tom je prigodom raskrstila
sa strahom, nemirom, stidom i predrasudama i poželjela je, vraćajući se u kabinu, sve
reći majci koja je igrala bridž, ali ta joj je misao bila bizarna.

Vladimir Baločanski
Čovjek kojem je majka povlačila konce života. Nikad nije ni pomislio na nešto
neispravno, neplemenito ili krivo. Bio je čisti konformist prema životu. Oženio se
Vandom Agramerovom i imali su troje djece: Vladimira, Dagmar i Alis. Stanovali su u
stanu s jedanaest soba, imali su troje služinčadi, ljetovali su u Lovranu i na Bohinju i
sezonski putovali u Beč. U toj lakiranoj, pristojno uređenoj kutiji sve su igračke bile na
svom mjestu. A onda mu je u život ušla Bobočka i njezina brakorazvodna parnica s
gospodinom Pavlovićem. Upoznao ju je pri tom tjelesno, mračno, strastveno i
nakaradno. Viđen je kako pleše na stolu u kostimu španjolske plesačice.

Baločanski ili uzročnost postupaka

On sam se nije osjećao loše zbog promjena u životu, opravdavao se pred sobom.
Bobočka je bila izlaz iz svega dosadnog, uobičajenog, svakodnevnog, probudila je u
njemu intenzivnost osjećaja. Nije se više osjećao kao fjakerski konj, bio je oslobođen,
tražeći prostor za sebe samog. On nije želio ništa drugo nego jednu jedinu stanku u tom
bezizglednom mučenju. To ga je naučila Bobočka. Analiza veze Bobočke i Baločanskog
Život s Bobočkom bio je teško razumljiv. On nije razumio ljude oko nje, sve te
nakaradne likove, njihove geste i ponašanje. To ipak u sebi nije mogao promijeniti, ali
bio je tjelesno ovisan o Bobočki. Sjedi gospodin doktor plemeniti Baločanski u baru i
gleda Bobočku kako pleše. To je početna i završna rečenica poglavlja. Time ne dobiva
samo zaokruženu konstrukciju priče u priči, već metaforikom riječi otkriva njihov odnos.
U njezinoj plesnoj lepršavosti, u nehaju kojim je uzimala život, on se nije snalazio.
Opijao ga je takav impulsivni ritam življenja, ali on sam ga nije mogao primjeniti, bio je
previše statičan.

Životni slijed obitelji Baločanski

Vanda je pokušala spriječiti propast svog muža i zamolila je svekrvu za pomoć. Ona je
dostojanstveno, pak, štitila svog sina objašnjavajući sve fazom koju je prošao i njegov
otac, nalažući Vandi da bude strpljiva. Vanda se bacila s drugog kata. Svoje posljednje
dane Baločanski je proživio u pijanstvu s patuljcima i grbavim djevojčicama koje je
Bobočka sakupljala oko sebe. Kad je uhićen, sjedio je u ormaru, onom istom u kom se
ustrijelila njegova baka. Sada nakon svega, igra šah, piše pjesme i razgovara s Filipom
o slikarstvu i umjetničkom stvaranju.

OVIM POGLAVLJEM ZAVRŠAVA UMETNUTA PRIČA O BALOČANSKOM I

BOBOČKI
Filip sjedi u vrtu pod orahom u suton i razmišlja. Krleža često u ovakvim opisima
eksterijera gdje smješta Filipa koristi suton, sumtak ili moć. Tom atmosferom tame
dočarava se Filipovo unutarnje raspoloženje. Gluhonijemi kravar Miško pronašao je na
paši malenu brončanu Europu na zadahtalom biku (figurica). Filip u tome prepoznaje
ostatke nekad velike civilizacije razvijene na prostoru Panonije, a sada po tom prostoru
pasu krave. Plauta su igrali glumci, a sad mala Anica plače nad tim grobovima i rokču
svinje. Sad je Slavonija posve mrtva, ništa se više ne dogaĐa. Čeznuo je Filip za
velikim gradom, nemir se uvlačio u njega. Ljude je doživljavao pretvrdoglavima,
sebičnima i nije mogao ni sa kim razgovarati, nije se snalazio među tim ljudima,
priprostim i običnim. Razgovor znači za Filipa susret s nekim, ženom, na primjer...
otvara time novi krug reminiscencija... Sve su mu žene bile jednako nepristupačne,
besmislene, dok nije sreo Kseniju. Suosjećala je s njegovim razdražljivim stanjima,
nosili su slične rane i ožiljke i razumjeli su se u potpunosti - kroz njih su gledali neki
drugi ljudi, tako im se činilo, i oni su baštinili nemire, osjećaje i pijanstvo svojih predaka.
Filip je spram žena osjećao da stoji neki njegov ja koji nije on, on sam bio je indiferentan
prema ženama i životu općenito. Filip nije imao razvijen osjećaj za stvarnost. U dodiru s
Bobočkom taj je osjećaj bio manje izražen. Na dan Svetog Roka uputili su se Filip i
Bobočka na proslavu u susjedno selo. Prolazeći kroz sajam između pripitih ljudi i
mnoštva životinja, Filip je doživio svoju viziju jednog platna: Krista koji zamahuje
pesnicom nad prljavom ruljom, kao goli titan uz zvižduk vjetra oštrog kao britva. Želi o je
razbiti mit lažljivost svakog pseudoreligioznog igranja kičem. Što treba naslikati i kako
naslikati Krista? Onu potpuno praznu bilancu tih dvijetisućegodišnjih napora, da se od
ovih barbara stvore ljudi, a kad tamo njegovi rimski popovi po farofima više su
vinogradari i kravari i bliže stoje svojim smrdljivim babama pod ispruganim perinama,
nego Njemu, kojeg su objesili kao tata, koji je ostao viseći na vješalima! O tome i svojoj
slikarskoj viziji priča Bobočki dok se kroz noć vraćaju u Kostanjevac, pračeni olujom i
grmljavinom. Ništa od toga nije naslikao. Sergije Kirilović Kyriales došao je u
Kostanjevac niotkud i tu ostao. On i Bobočka bili su prijatelji još iz davnihu dana, njega
se Filip bojao. Bojao se njegova lica i njegovih riječi, a Kyriales nije skrivao svoj uzvišeni
stav spram Filipa. Kyriales nije vjerovao ni u kakvu posebnu ljudsku sposobnost ili
talenat. Filipa nije držao slikarskim talentom već rastrojenom živčanom osobom koja bi
mogla izvršiti samoubojstvo, ali neće to učiniti jer je kukavica. Kyriales je Filipu
prouzrokovao nemire. Bio je prirodnjak s racionalnom darvinističkom teorijom drži da
slikarstvo mora imati svoje unutarnje lice. Filip osjeća sudbonosno raspadanje u samom
sebi. Čovjek je za Kyrialesa najniža životinjska vrsta bestidna, lažljiva, glupa, zlobna i
majmunska zvijer. Kyriales je razočaran čovjek, uzaludan tip posljednjeg čovjeka. Filip
sjedi u krčmi, uznemiren je, osjeća treperenje živaca, no osjeća strast povrijeđenosti
spram Kyrialesa. Kyriales je pametniji, on još nije iznerviran, oboje su pijani i
razgovaraju. Raspravljaju o slikarstvu, oduhovljenju materije. Filip sam čin stvaranja
doživljava kao posebno stanje u kojem se rađa slika i to nema veze s materijalnim.
Kyriales pobija tu teoriju, duša je po njemu dio tjelesnog. Rembrandt doduše može biti
protuprirodna pojava no hodati na stražnjim nogama je isto tako protuprirodno kao i biti
Rembrandt. Kyriales postavlja Filipu ovakvo pitanje:Jeste li kada držali u ruci čovječji
mozak? Jeste li kad osjetili težinu one 1400 grama sive mrene u svojoj ruci? Da ste
svojom rukom 27000 puta prerezali to ljudsko cerebralno tkivo kao ja, vi biste se bili
zamislili i nad drugim funkcijama našeg mozga, a ne samo nad intuitivnom! Filip osjeća
nemoć spram Kyrialesa, premda je on propao čovjek. Kyriales o sebi misli:Kad bi taj
slikarski slaboumnik znao kako tu s njim razgovara jedan slabić, jedna ruševina od
čovjeka, sagnjila stara krpa, kojom ne bi nitko više mogao da otre ničije obuće. On je
osjetio da Filip sumnja u sebe i svoje slikarsko umijeće i to koristi u komunikaciji s njim.
Filip pak osjeća potrebu da se odupre tom čovjeku, da zbaci sve sa stola, ali osjeća i
tihu rezignaciju:što bi čovjek gluhima tumačio glazbu? Nema smisla barbarima tumačiti
orfejske zanose! Raspravu prekida vika s ulice. Ispred krčme je ubijem čovjek,
rasporena mu je utroba. Dobro je to. komentira Baločanski. Filipa je to uznemirilo. Dva
dana nakon te pijane noći Bobočke nije bilo na poslu i Filip odluči posjetiti je. Nailazi na
suludu scenu, opscesnu i nemoralnu: Baločanski čita za stolom, a Kyriales i Bobočka
vode ljubav u krevetu iza njegovih leđa. U prvi mah je Filip pomislio da ode, ali
znatiželja je bila jača od njega. Ušavši Bobočka ga je odmah optužila da ga nije briga za
nju i da je mogao još kasnije doći. Kyriales je ustao i krenuo spremati ljermontovčik
punč. Pili su svi, samo je Bobočka ostala na krevetu ležeći. Tema razgovora je
samoubojstvo. Kyriales pita znaju li što je posljednja misao čovjeka u činu
samoubojstva?! Kipi u njemu rasap slika, sjećanja i nagona bolne panike za svime
lijepim i dragim. On ne bi mislio ni na što. Baločanski prolazi krizu ludila, čita molitvenik i
traži nekakvu zadovoljštinu.
Filip se osjeća loše, nemirno i slabo. No, u tom nemiru on je u posljednjih dvadesetak
dana naslikao brojne slike:
- mnoštvo zelenih sutona na pustim šumskim poljanama
- vinogradare u sumraku
- bezbrojne krabulje u tmini s gorućom vatrom
- portrete: mamu, Leipacha, Karolinu, kravara Miška, Bobu, Baločanskog
- grupne portrete za stolom uz ispijanje čaja.
Emotivno ga je uznemiravala Bobočka. Znao je što je sve prošla, što je imala i kako se
slomila. Osjećao je spram te njene nemoći ogromnu simpatiju. Nosila je u sebi izvjesnu
nastranost i to nije bilo jasno Filipu. Jednom je došavši nenadano ugledao Bobočku
kako ljubi u usta malog dječaka. Jednom je došla na sastanak mokra i prljava od
zemlje. Ljubakala je s Korngoldom, starim i debelim bečkim industrijalcem. On je
otkupio od Filipa slike u vrijednosti 2000 šilinga. Filipu je sve to oko Bobočke i
Korngolda bilo odvratno. Nedugo nakon toga je otputovala u grad i vrativši se za tjedan
dana poklonila Filipu nove, holandske boje. On ih je tresnuo o pod. Ona ih je mirno
skupila i zaključila: S bizarno nedoslijednim ljudima je teško razgovarati. Imala je pravo,
on je nije mogao optuživati kad nije znao što želi od nje. Kyriales je izvršio
samoubojstvo, bacivši se pod vlak. Bobočka ga je morala identificirati. Nakon toga ona
dolazi Filipu da joj posudi novce. Želi otputovati u Hamburg i doći će po novce navečer
u sedam sati. Filip je bio zbunjen, no novac je nabavio. Baločanski je svratio želivši
spriječiti Bobočkin odlazak uz pomoć Filipa. Filip ga ne želi slušati, no u to dolazi
Bobočka. Prisiljena je otići s Baločanskim i da bi ga umirila ne uzima novac. Filip je bio
tup, potišten i dotučen.
Majka dolazi umiriti Filipa. No, on odbija svaki dijalog s njom. Majka upozorava na
Bobočkinu nemoralnost. Filipu je to bilo dovoljno da pokrene u njemu davno pritajeni
bijes spram majke, da krene lavina pitanja i optužbi: Vi mislite da ste pozvani da mi
čitate moralne lekcije? I to pod ovim krovom, koji je sagrađen na isto takvom, ako ne još
i gorem novcu! Eto, ja sam navršio četrdesetu a još ne znam tko mi je otac!? Regina
otkriva Leipacha kao Filipova oca. Još jedna istina, njezina istina poput svih onih iz sivih
albuma, sa slika Filipova djetinjstva. Kucanje na vratima. Dolazi Baločanski i otkazuje
Bobočkino putovanje, potpuno je rastrojen. Pruža Filipu pismo koje mu je navodno
Bobočka poslala. Pri svjetlu Filip otkriva da je to račun iz parfumerije na Bobočkino ime.
Račun je bio krvav. Baločanski joj je prerezao grkljan.

Analiza djela
Početak
Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo
bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka
fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda,
Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima, i hladna kvaka.
Dvadeset i tri godine su prošle od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao
izgubljeni sin: sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i tri noći
pio i lumpao sa ženama i kelnericama, a onda se vratio i našao zaključana vrata i ostao
na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom.
Zastao je pred stranim zaključanim vratima, i kao i onog jutra imao je osjećaj hladnog,
gvozdenog dodira te teške, masivne kvake u školjci svoga dana: i znao je kako će ta
vrata biti teška pod njegovom rukom i znao je kako se lišće miče u krošnjama
kestenova i čuo je jednu lastavicu kako je prhnula iznad njegove glave, a bilo mu je
(onog jutra) kao da sanja: bio je sav čadav, umoran, neispavan, osjećajući kako mu
nešto plazi oko okovratnika: po svoj prilici stjenica. Nikada neće zaboraviti onog
mračnog svitanja i one pijane, posljednje, treće noći i onog sivog jutra - dok živi. Tako
već prvi taktovi, zahvaljujući onoj intimnoj koheziji koja prožima svaki veliki tekst,
neposredno, prirodno najavljuju osnovnu intonaciju knjige. Ostvaren je, na samom
početku, pripovjedački ritam sjećanja i obnavljanja prošlosti i sadašnjosti, težnja da se
stvari iznesu »onako kako su se zaista dogodile«, i prikaže njihovo djelovanje u
vremenu. To jedan čovjek nosi na sebi, u sebi, svu svoju prošlost, a vraća se natrag da
s njom raskrsti, razračuna, konačno i neopozivo, »na licu mjesta«, na poprištu svojih
dječjih razdora, s akterima nekadašnjih i sadašnjih mučenja i sumnja. Sve je počelo tu,
pred ovim isto ovako zatvorenim vratima, a ta je njihova zatvorenost, kao i danas, kao i
onda, imala svoju prethistoriju, i sve je to mračno, neuhvatljivo, i sve je to isprepleteno, i
sve je to neprestano prisutno u čovjeku; a ovakav povratak ima snagu da bivšim
događajima dade još jednu potpuniju, bolniju, pročišćeniju očevidnost od one koju su
imali u stvarnosti. Onaj koji te osjećaje nosi odaje svoj stav, njegova je doživljajnost
izražena posebnom senzibilnošću koja je zatreperila pri ovom vraćanju u prošlost.
Zakutak odaje afektivan stav prema gradu njegova djetinjstva; truli slinavi krovovi, siva,
vjetrom isprana jednokatnica, mračni drvored, Meduzina glava od sadre nad teškim,
okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka, sve to, i ono što slijedi, mobilizira slikarsku i
uopće psihičku osjetljivost glavnog junaka. I sve će to postati upravo simbolično za
junakov svijet. Jer je taj junak (o kako je on malo junak, i kako bi, to i sam osjeća,
mnogo bolje bilo reći slabić!) nosilac radnje, zapravo žarišna točka tj. sjecište svih
dotadašnjih a sad i novih sukoba i nemira.

Djetinjstvo
O djetinjstvu su govorili i Proust i Rilke. Rilke je napisao: “To sublimno, duboko
problematično, nepoznato, tajnovito dječje u nama leži duboko pokopano u tmini naših
vlastitih frojdovskih kompleksa, i to bolećivo sjećanje i skoro perverzno boravljenje u
prostorima mrtvog djetinjstva jedan je od jakih nagona za usporavanjem brze
prolaznosti svega našega u nama.”

Iz perspektive Povratak Filipa Latinovicza izgleda kao prustovsko-rilkeovska scena:

“Kleči Filip u polumraku i potpuno je sam u sebi, samo se izvana čuju koraci prolaznika
od duda do plota, od plota do zida, uza zid pokraj prvog prozora i preko žljebastog
kanala, u kome je gnjila zelenkastomasna voda puna slame i pahuljice od živadi.
Zagledao se Filip u taj kanal pod drvenim mostićem, pun slame, smeća i pahuljica od
živadi, a jedna mala ladica od novinskog papira, ta draga dječja pustolovna korablja,
zapela je o ciglu, sva mokra i namočena, pred potonućem. Sagnuo se Filip da podigne
svoju malu brodolomnu dječju ladicu iz smrdljive lokve nad kojom je toliko sati
prosanjao o dalekim moreplovcima, ali mu se to već u isti tren učinilo preglupim: tako je
stao pred trafikantičin prozor i zagledavši se u one mrlje na musavom staklu ostao je
nepomično, dugo.“
Napisati takvu povijest, povijest jednog razdrtog, nemirnog, neobičnim stravama i
groznicama ispretrzanog djetinjstva; prikazati je u vidu ispovijedi jedne posebne
senzibilnosti koja nije literarna nego je prije svega likovna, to je osnovna obaveza i
formula ove knjige.

Simbolika povratka
Dramatična točka u kojoj roman počinje jest superiorno odabrana koincidencija
međusobno suprotstavljenih junakovih nemira: povratak fizički i povratak psihički,
potraga za izgubljenim vremenom i za svježinom prvih emocija (koje pretežno i nisu
emocije nego psihičke traume), neobičan moment sumnje u vlastitu ličnost i u vlastite
stvaralačke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome kako bi zapravo trebalo
slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog povratka znači: kako bi trebalo poživjeti
pa da život bude cjelovit, smislom ispunjen, aktivan proces. Povratak je i zamišljen tako;
bar ga je junak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao na ulici, te
otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. Stoga je taj
povratak zamišljen kao predah, kao ispunjenje odisejske potrebe da se lutalac vrati
polazištu i da ostvari najveću radost čovjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad
vlastitim ognjištem i ponovo začuje davne zvuke djetinjstva. Toj romantičnoj potrebi
prinosi Filip žrtvu u času povratka: “osjetiti se doma”, oćutjeti negdje čvrsto tlo pod
nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opći (ili bar širi od naših ličnih), to je čežnja
Filipova.

Problem romana
Težnja njegova da u vlastitoj prošlosti nađe neka uporišta, neke proplanke na kojima se
može predahnuti, čvrste točke sa kojih se može krenuti dalje, ta se težnja pokazuje kao
jalova himera: bez uporišta u svojoj prošlosti, bez uporišta u svojoj umjetnosti, bez
uporišta u svojoj okolini (i onoj koju je ostavio i ovoj u koju se vratio, odnosno u kojoj se
povratkom zatekao). Filip u početku ne uspijeva ostvariti ni jedan dodir, ni jednu
komunikaciju; ali je ta njegova kriza, to uporno pružanje ruku za osloncem i lutanje
pogleda za putokazom ljudska drama najvišeg napona; a upravo je u njoj potrebno
gledati osnovni problem romana.
Knjiga sastavljena od čudesnih svojstava riječi, kretanja, mirisa, zvukova:
“Ogenj!” ta stara, zaboravljena riječ probudila je u Filipu jaki osjećaj panonske podloge.
On ni sam nije znao zašto, ali u taj tren osjetio je neobično jako neku subjektivnu
elementarnu pripadnost toj podlozi: osjetio se doma. Ne »kod kuće« nego doma, u
skladu s jezičnom podlogom o kojoj je riječ. Tako se čitava ova knjiga temelji upravo na
čudesnim svojstvima pojedinih riječi, kretanja, mirisa, zvukova, pa čak i snova, da u
nama probude i ponovo razvihore čitave bujice uspomena i susprezanih nagona.

Smisao traganja za izgubljenim vremenom

Sve je lapidarno, sve stoji na nečem, sve ima svoju podlogu, ukorijenjeno je, sve ima tri
dimenzije. Živeći tako čovjek bi sam mogao postati trodimenzionalan: vratiti se natrag
do Euklida, razviti se natrag do stvarnog dodirivanja tvari i sam se pretvoriti u tvar! To je
smisao Filipovih traganja za izgubljenim vremenom, djetinjstvom i stvarnošću, za
podlogom. Takvu istu podlogu tražio je, još ranije, drugi jedan Krležin junak, doktor
Walter iz novele “In extremis”: “... doktor Walter osjetio je u sebi silnu potrebu da se
ogrebe i očisti od svih svojih neizvjesnosti. Da stane izvan svega toga van, da se smiri.
Da samoga sebe vagne. Život treba da se arhitektonski gradi iz dana u dan, po nekom
određenom nacrtu. Neka bude taj nacrt fraza, dogma, sveto pismo paragraf, formula,
zlatno tele, evidentna laž, neka bude taj plan što mu drago, samo da je podloga!
Podlogu treba sebi stvoriti u životu!”

Značenje riječi “frajla”

U Filipovoj ustreptaloj mašti određene riječi bude virove uspomena, infernalne tajne
njegovih davnih, besanih dječačkih nemira. Dovoljno je da kočijaš Joža Podravec
lukavo namigne Filipu i upozori ga kraj javne kuće da »frajle još sigurno spavaju!« pa da
se u njemu pokrene kotač uspomena: Kakva sablasna riječ: frajle! A ipak! Koliko je
dubokih tajna pokopano u toj tako vulgarnoj riječi koju panonski foringaši izgovaraju
skupljajući kod toga pljuvačku pod jezikom od gađenja i moralnoga prezira!
Dovoljno je da se ta riječ začuje pa da se vrijeme zaustavi, vrati natrag, ili, još točnije,
da se pokaže brutalna prisutnost, istovremenost “sadašnjosti” i “prošlosti”, koje su tako
prepletene da nisu vezane samo kauzalno nego se i ostvaruju simultano. To kako se
Filip nekad davno kao šesnaestogodišnjak zaputio “frajlama”, ta njegova težnja da se
još kao dječak “zablati” do kraja i time zapravo otkupi i objasni sam sebi; ta sugestivna,
koloristička i zvučna, slika njegova “segmentalnog odgoja”; ta njegova težnja za
oslobađanjem od vlastite (majčine, zapravo) nejasne i mutne situacije, a u stvari sve
dublje upadanje u nju; to sablasno, ritmičko navraćanje užasne tematske riječi frajle; i
konačno, ta superiorna likovna tema ženskog trbuha, pa stravičan bijeg sa srebrom
forinte u ušima - sve to nije samo izvrsna literatura nego i jedna od ključnih situacija ove
drame.

Usporedba Filipovog i Flaubertovog posjeta bludnicinFlaubertov doživljaj

Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu “Novembru” (jednom od
najljepših tekstova Flaubertovih), zapravo je čista romantika. Njemu je javna žena izvor
patetične ljubavne strasti, čak simbol čulne ljubavne iskrenosti, društveni problem on u
njoj ne vidi.
“Tek kad je legla pokraj mene, izložila je pred mojim očima s ponosom kurtizane, sav
sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i uvijek napete kao od nekog
uzburkanog romorenja, njen trbuh od sedefa s udubljenim pupkom, njen gipki i grčeviti
trbuh, tako mekan da u nj zagnjuriš glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne
bokove, prave ženske bokove kojih linije prelazeći u okrugli but podsjećaju uvijek u
profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha; znoj od kojega je njena
koža bila vlažna, činio ju je svježom i ljepljivom, u noći su njene oči sjale upravo
strašno, a narukvica je od jantara, koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se
ona uhvatila za drvo od kreveta.”

Filipov doživljaj
Umjesto romantike prikazana je čitava jedna ljudska tragika. Filipu je javna žena gruba
društvena istina i, u isto vrijeme, odvratna mora jednoga djetinjstva.
“U vlažnom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog sunčanog ljetnjeg sjaja kao
oslijepljen, tapajući u potpunoj tmini, Filip je kod škurog osvjetljenja otvorenih vrata vidio
samo lavore, naslone stolica s prebačenim ženskim haljinama, pelargonije na
prozorskoj dasci i razglednice na stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je nečiji
glas da pristupi bliže k postelji. Tu obasjana snopom svjetlosti što je padala kroz maleni
kolut na prozornoj ploči, ležala je žena, a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim
bijel kao svježi hljeb kada leži na pekarskoj lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman,
naduven, mekan, da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina
slika što mu je ostala u pameti sasvim živo i neizbrisivo.”
I slikarski je izražena razlika između ova dva događaja. Kod Flauberta sve je to svijetlo i
čisto, nestvarno i sladunjavo kao tijelo Ingresovih odaliska, a kod Krleže je sve trulo,
naduveno i prijesno.

Narušena slikarska vizija svijeta

I upravo tu gdje misli da proširuje dijapozon doživljavanja i da pojača “govor” svojih
slika, tu Filip ujedno odaje tajnu svojih kriza: jer onog časa kad sumnja da je boja kadra
izraziti sve što nije boja, čim hoće boji da dade samo ono što je njeno, da je “ponizi” na
njenu ulogu u stvarnosti, time je narušio slikarsku viziju svijeta: no u tome i jest njegova
kriza, odnosno tematika ove knjige.