Grace Metalious Gradiå Peyton PDF

GIGA Grace Metalious
Grace Metalious
Gradi Peyton
PEYTON PLACE
engleskog preveo STJEPAN KREŠIC
KNJIGA PRVA
1.
Miholjsko ljeto sli no je na žene. Zrelo, silno vatreno ali udljivo. Do e i pro e, kako
mu se svidi, tako da nikada nisi siguran ho e li uop e do i i koliko e potrajati. Na sjeveru Nove
Engleske miholjsko ljeto podigne svoju ruku grimiznih prstiju da malo ustavi zimu. Ono donosi
sa sobom posljednje toplo razdoblje u godini, ono godišnje doba koje nije redovito pa se ne
bilježi u kalendare. Ono živi, dok ne nahrupi zima sa svojom ledenom ki mom, sa svojom
opremom od bezlisna drve a i s tvrdim smrznutim tlom. Ljudi u godinama, kojima su pile
zimskih vjetrova izreckale mladost, žive u tužnoj spoznaji da je miholje ljeto varka koju treba
do ekati s neumitnim cinizmom. Ali mladi tjeskobno ekaju i motre pohladno jesenje nebo, da
bi na njemu vidjeli znak dolaska toplih dana. A pokatkada i stari, usprkos svim opomenama
mudrijeg rasu ivanja, pridružuju se mladim nadobudnicima, pa i oni k nebu obra aju svoje
umorne, zimske o i, traže i prve znake varava mekšanja.
Jedne godine, u rane listopadske dane, miholjsko je ljeto posjetilo i gradi zvan
Peyton-Place. Poput nasmiješene ljupke žene miholjsko ljeto došlo je i rasprostrlo se krajinom i
sve obavilo ljepotom koja upravo boli ljudsko oko.
Nebo nisko, preplavljeno gustom neprekinutom modrinom. Javori i hrastovi i jaseni, svi
u zagasitom crvenilu, sme u i žutilu, gizdali se na neobi no vru u svjetlu miholjskoga sunca.
etinari poput angrizavih staraca stajali po svim brežuljcima oko Peyton-Placea i zra ili iz
sebe zelenkastožutu svjetlost. Po kolnicima i plo nicima toga grada bilo je opala liš a, koje je
tako veselo puckaralo pod nogama i zgnje eno odavalo takav miomiris da su samo oklepani
starci mogli i i po tome sagu i uz to misliti o smrti i raspadanju.
Grad je po ivao mirno na suncu miholjskoga ljeta. Po Bri- jestovoj ulici, glavnoj
prometnoj žili kucavici, ništa se gibalo nije. Trgovci spustili zaštitne platnene zaklone ponad
svojih izloga, s filozofskim mirom primili zastoj u trgovanju, pa se povukli u stražnje prostorije
svojih du ana i ondje dremuckali, poglednuli u »Peyton Place Times« ili poslušali radio-
-reportažu s utakmice bejzbola.
Na isto noj strani Brijestove ulice, iza šest blokova ku a trgova koga dijela toga
gradi a, dizao se k oblacima zvonik kongregacione crkve. Šiljato zdanje prodiralo kroz liš e
okolnoga drve a i blistavom bjelinom odsijevalo od modroga neba. Na suprotnom kraju
trgova kog podru ja stajala jedna druga gra evina sa zvonikom. Bila je to katoli ka crkva
svetoga Josipa. Vrh njezina tornja bio je mnogo sjajniji od kongregacionoga, jer se na njegovu
vrhu blistao zlatan križ.
Seth Buswell, vlasnik i urednik lista »Peyton Place Times«, jednom se prili no pjesni ki
izrazio kad je napisao, da su te dvije crkve zagradile grad i da ga drže me u sobom kao dva
divovska stalka stega a za knjige. Ta je njegova poredba bila izazvala niz manjih eksplozija
protesta u Peyton- -Placeu. Bilo je, naime, malo katolika u gradu kojima je bilo stalo da se druže
s protestantima, a i kongregacioniste nije baš podilazila neodoljiva želja za združenjem s
papistima. Ako ve ti imaginarni stega i imaju postojati u Peyton-Placeu, onda se oba moraju
zvati istim vjerskim nazivom.
Seth se od srca smijao prepirkama, koje su se ule svuda po gradu te sedmice, pa je u
idu em izdanju svojih novina usporedio te dvije crkve s visokim zaštitni kim brdinama, koje
stražare nad mirnom trgova kom dolinom. I katolici i protestanti brižno su prosijavali taj drugi
lanak, ne bi li u njemu pronašli kakav trag sarkazma i lakrdijaštva, ali na kraju su svi poredbu
shvatili ozbiljno, i Seth Buswell smijao se sada još glasnije nego prije.
http://www.balkandownload.org
2
Doktor Matthew Swain, Sethov najbolji prijatelj i najstariji pobratim, mrmljao je na to:
— Brdine, veliš? One su više nalik na paklenske vulkane.
— I jedna i druga bljuju sumpor i oganj — dodao je Seth, još se smiju i, dok
je natakao još dvije aše pi a.
Ali se doktor Swain ne bi tada smijao sa svojim prijateljem. Tri su stvari koje je on
iskonski mrzio na ovome svijetu, kako bi znao re i esto i gnjevno: smrt, spolnu bolest i orga-
niziranu religiju.
— I to baš tim redom idu — uvijek bi se dopunio doktor Swain. — I nikakva anegdota,
bila pristojna ili prosta, nije nikad izmišljena da bi me mogla nasmijati na bilo koje od toga
troga.
Ali toga vru eg listopadskoga popodneva Seth nije mislio o suparni kim vjerskim
klikama. Nije zapravo mislio ni o emu osobito. Sjedio je za svojim pisa im stolom iza prozora
od debela stakla, u svom uredu, koji je bio u prizemlju i gledao na ulicu, i pijuckao neko
rashla eno pi e i površno slušao radio-prijenos bejzbolske utakmice.
Ispred sudnice, velike bijele kamene zgrade s kupolom, na kojoj se isti e zelena patina,
nekoliko je staraca dangubilo na drvenim klupama, koje kao da su sastavni dio svake op inske
zgrade u ameri kim gradi ima. Ti se starci naslonili na tople zidove sudnice, umorne svoje o i
zasjenili pohabanim pustenim šeširima i griju svoje studne stare kosti na suncu miholjskog
ljeta. Mirni su i nepokretni kao i ono stabalje po kojemu je prozvana glavna ulica toga mjesta.
Nikoga nije bilo u sjeni brijestova, na crnim okatranjenim plo nicima, koje je na
mnogim mjestima naboralo prodorno korijenje divovskih stabala. Veliki sat na pro elju od
crvene opeke na Gra anskoj narodnoj banci, koja se nalazi su elice sudnici, odbio jednom. Bila
su dva sata i po jednoga petka po podne.
2.
Javorova ulica, koja je sjekla Brijestovu ulicu usred trgova kog dijela, bijaše široka
avenija, drve em osjenjena, a tekla je od sjevera prema jugu s jednoga kraja grada na drugi. Na
južnom kraju ulice, gdje se plo nik završava i prelazi u otvoreno polje, stajale školske zgrade
Peyton-Placea. Prema tim zgradama uputio se Kenny Stearns, ovjek vi an svim sitnim
gradskim poslovima. Starci ispred sudnice popridigli svoje dremljive vje e i motre Stearnsa.
— Eno ide Kenny Stearns — pripomene jedan od njih posve nepotrebno, jer
su svi i vidjeli i poznali Kennyja.
— Trijezan kao sudac, barem zasada.
— Ne e dugo potrajati trijeznost.
Smijali su se.
— Ali Kenny je, govorili vi šta ho ete, sposoban radnik — do eka neki starac
po imenu Clayton Frazier, koji se zainatio da se nikad ni s kim ne složi, makar se o emu
razgovor vodio.
— Jest, kad nije previše pijan, da bi mogao raditi.
— Ne znam, da je Kenny ikada izgubio i jedan jedini radni dan zbog pi a —
bio je uporan Clayton Frazier. — Pa tko može u Peyton-Placeu ure ivati nasade kao što ih
ure uje Kenny. On ima sretnu ruku, njemu je zelenilo u palcu, kako vele.
Jedan se starac osmjehnu i dobaci:
— Vje na šteta što Kenny nema istu sre u sa svojom ženom kao što ima s
nasadima. Po svoj prilici je spretniji s motikom za plijevljenje.
Tu primjedbu svi do ekaše s uvaženim smijehom i cerekanjem.
— Ginny Stearns je skitnica i drolja — proslijedi Clayton Frazier bez
smiješka. — A šta i može ovjek kad se oženi ro enom droljom.
— Nego da pije — nadopuni onaj prvi govornik.
3
Tema o Kennyju Stearnsu ini se da je bila iscrpljena, i asak jedan nitko nije govorio.
— Danas je vru e nego u lipnju — progovori jedan starac. — Crko ja ako me
ne svrbe le a od znoja.
— Ne e ovako potrajati — upade Clayton Frazier, pogur- nuvši šešir prema
zatiljku da pogleda na nebo. — Doživio sam ja da je okrenula studen i po eo padati snijeg u
manje od dvanaest sati nakon zalaska sunca baš ovakvoga jednog dana. Velim vam, ne e ovo
potrajati.
— A ni zdravo nije ovo vrijeme. Dovoljan je jedan ovako topao dan pa da
ovjek po ne misliti opet o ljetnome rublju.
— Zdravo ili nezdravo, od mene ne ete uti pritužbe, makar ovakvo vrijeme potrajalo
ak do idu eg lipnja.
— Ne e potrajati — opet e Clayton Frazier.
I eto jednom njegove rije i ne izazvaše dalju raspru.
— Ne — složiše se ljudi — ne e potrajati.
Motrili su Kennyja Stearnsa kako skrenu u Javorovu ulicu i kako nestade s o iju.
Škole Peyton-Placea su elice su jedna drugoj na suprotnim stranama ulice. Osnovna
škola velika je drvena zgrada, stara, ružna i ruševna, ali je srednja škola pravi ponos grada.
Od opeke je napravljena, prozori su joj golemi, tako da svaki zauzima gotovo cijeli zid,
te ima neki klini ki, besmisleni izgled prakti nosti, pa ti više nali i na kakvu malu dobro
ure enu i vo enu bolnicu nego na školu. Osnovna škola napravljena je u viktorijanskoj
arhitekturi najgore vrste. A još je ružnija bila zbog željeznih sigurnosnih izlaza, koji su vijugali
niz obje vanjske strane zgrade i zbog onoga šiljastog otvorenog zvonika na vrhu. Zvono
osnovne škole potezalo se debelim žutim konopom, koji je išao od zvonika pa kroz strop i pod
prvoga kata zgrade. Kao postojana napast dje jim rukama, završavao se i vidio u kutu na
hodniku prizemlja zgrade. To školsko zvono bilo je potajna ljubav Kennyja Stearnsa. On ga je
tako laštio i istio da je sjalo poput kakve antikne kositrene posude na listopanskom suncu. Kad
se približio svojoj školi, Kenny je uzgledao na zvonik i zadovoljno kimnuo glavom.
— O, ni zvona nebeska nemaju sla e tonove od tvojih — glasno je povikao svome
zvonu.
Kenny je esto glasno razgovarao s tim svojim zvonom. On je glasno razgovarao i sa
školskim zgradama i s razli itim biljkama i s tratinom u gradu, koja mu je bila na brizi.
S prozora obadviju škola, otvorenim u to toplo popodne, dolazio tih žamor i miris
strugotina olovaka.
»Na ovakav dan ne bi smjelo biti škole«, govorio je u sebi Kenny.
Stajao je kraj niske živice, koja je dijelila osnovnu školu od prve ku e u Javorovoj ulici.
Okruživao ga topao i svjež miris trave, koju je jutros pokosio, i živice netom obrezane.
»Ovo nije dan za nastavu«, re e Kenny i slegne ramenima, ne stoga što se ne bi mogao
izraziti nego ga je smelo neko rijetko uzbu enje.
Najradije bi se bacio potrbuške na zemlju te svoje lice i tijelo pri vio uz nešto svježe.
»Ovo ti je dan!« prkosno se obrati tihim zgradama. »Nije ovo za nastavu.«
Ugleda gran icu, kako se izdigla iz živice, potjerala mimo ostale mladice pa kvari
jednoliku ravan ostalih vršaka. Sagne se da prstima otkine taj prkosni komadi zelenila, kadli ga
obuze u nutrini neka prodorna nježnost. Ali se najednom ta nježnost pretvori u divlji bijes, pa u
tome stanju zgrabi šaku nježna zelena liš a i gnje io ga je sve dotle dok nije pustilo sok na
njegov dlan, a strast nabrekla u njemu i zaustavila mu dah. Prije mnogo godina, prije nego što se
nau io na indiferentnost, u njemu su se burkali isti osje aji prema ženi Ginny. Najprije ista ta
nježnost, a onda bi ga najednom nadvladala ežnja da gnje i i pokori, da posjeduje samo
snagom i silom. Najednom je Kenny ispustio iz ruke zgnje eno liš e i otro ruku o nogavicu
gruba ouverola.
4
»O, bože, da mi je štogod popiti«, rekao je usrdno i pošao prema dvostrukim vratima na
pro elju osnovne škole.
Još pet minuta do tri sata. Vrijeme mu je da zauzme svoj položaj kraj konopa zvona.
»O, bože, zaista bih želio štogod popiti«, ponovi Kenny i po e se penjati uz drveno
stepenište škole.
Kako su Kennyjeve rije i bile uperene njegovu zvonu, on ih je izgovorio glasno, one su
nošene zrakom i lako prodrle kroz prozore osmoga razreda, gdje je gospo ica Elsie Thornton
imala sat. Više dje aka udarilo u smijeh i nekoliko se djevoj ica zacerekalo, ali je njihovo
veselje bilo kratkovjeko. Gospo ica Thornton vrsto je vjerovala u teoretsku zasadu da e dijete
htjeti cijelu ruku ako mu se dade prst pa, premda je bio petak po podne i premda je bila veoma
umorna, ipak brzo uspostavi red u svome razredu.
Samo je upitala:
— Da možda netko izme u vas ne želi provesti sa mnom tridesetak minuta
nakon svršetka obuke?
Dje aci i djevoj ice, izme u dvanaest i etrnaest godina, umukoše na to pitanje, ali im
se uo prvi kucaj Kennyjeva zvona, zapo eše strugati i drljati nogama po podu. Gospo ica
Thornton lupi oštro ravnalom po katedri.
— Ho ete li biti mirni dok vam ne dam znak? — izderala se autoritativno. —
Jeste li pospremili pultove.
— Jesmo, gospo ice Thornton — došao je odgovor u neskladnom koru.
— Ustanite onda.
Osamdeset i etiri noge zatop u u prolazima izme u pultova. Gospo ica Thornton je
ekala dok su se sva le a ispravila, sve glave bile okrenute prema njoj i sve se noge stišale.
— Razlaz — rekla je.
im je ta rije prešla preko njenih usana, uvijek je imala smiješan osje aj da mora
sagnuti glavu i zaštiti je rukama.
Za pet sekunda razred je bio prazan, i gospo ica Thornton uzdahne s olakšanjem.
Kennyjevo je zvono još veselo odjekivalo, a u iteljica je ironi no mislila kako to da Kenny s
nekim osobitim žarom najavljuje kraj obuke u tri sata, dok na po etak obuke u osam i po ujutro
isto zvono nekako žalovito breca.
»Kad bih znala da bi mi štogod pomoglo«, rekla je u sebi gospo ica Thornton uz
odlu an napor da razgiba prostor izme u svojih lopatica, »i ja bih zaželjela od Boga da štogod
popijem.«
Smiješe i se ustala je gospo ica Thornton i prišla k jednome od prozora da promatra
djecu kako odlaze iz školskog dvorišta. Vani se gomila po ela razilaziti u manje grupe i parove,
i ona je opazila samo jedno dijete koje je pošlo samo. Bila je to Allison MacKenzie, koja se
odvojila od mnoštva, im je došla na plo nik i požurila sama niz Javorovu ulicu.
»Naro ita je ona mala«, mislila je u sebi gospo ica Thornton, gledaju i kako izmi e
silueta njezinih le a. »Baš je udnovato što je tako mlad stvor sklon depresiji. udno je i to što
Allison nema u cijeloj školi nijednu prijateljicu osim Selenu Cross. A njih su dvije upravo
udan par. Selena s onom svojom zagasitom, ciganskom ljepotom, s onim o ima koje kao da su
upile mudrost stolje a, a Allison MacKenzie još onako zaobljena kao beba, o i joj širom
rastvorene, bezazlene i pitala ke, iznad onih njenih usta koja izdišu bolnu tanko udnost.
Pribavi sebi oklop, mila moja Allison«, mislila je gospo ica Thornton. »Prona i kakav bez
mana i napuklina, tako da uzmogne izdržati pra ke i strijele odvratne sudbine... O, bože, što
sam umorna!«
Rodney Harrington žurno je izišao iz školske zgrade, ne usporivši hod ni kad je vidio
maloga Normana Pagea kako mu stoji direktno na putu.
»Prokleti mali siledžija«, pomisli gospo ica Thornton u divljem bijesu.
5
Ona je prezirala Rodneyja Harringtona, a na ast je služilo i njenu karakteru i njenoj

pedagogiji što nitko nije ni slutio tu injenicu, a najmanje Rodney Harrington sam. Rodney
bijaše prerastao etrnaestogodišnji mladi bujne kovr ave kose i debelih usana. Gospo ica
Thornton je ula kako je nekoliko njezinih zrelijih osmoškolka zvalo Rodneyja
»božanstvenim«, ali se ona nije nipošto, s tim pojmom i nazivom slagala. Dapa e, silno bi se
razveselila da ga može pošteno izdevetati.
Golemom arhivu školske djece, što ga je gospo ica Thornton vodila u svome mozgu,
Rodney je bio klasificiran kao »smu- tljivac«.
. »On je prevelik za svoju dob«, mislila je u sebi, »i odviše siguran u sebe i u novac
svoga oca i u njegov društveni položaj. Jednom e on dobiti svoje.«
Poslije tih rije i gospo ica Thornton ugrizla se za usmu i strogo sebe prekorila: »Ta on
je tek dijete. Još se on može okrenuti na pravi put.«
Ali ona je poznavala oca Rodnyjeva, Lesliea Harringtona, i sumnjala je u vlastite svoje
rije i.
Kako je Rodney nasrnuo, oborio je maloga Normana Pa- gea. Ovaj je pao potrbuške na
tlo i briznuo u pla . Ostao je tako leže i ni ice, dok mu nije Ted Carter pomogao da se digne.
»Mali Norman Page. Smiješno zaista«, mislila je u sebi gospo ica Thornton, »ali nikad
nisam ula koga odrasloga da govori o Normanu bez toga predmetka. Postao je gotovo sastavni
dio njegova imena.«
»Norman je«, pripomenula je u sebi u ieljica, »sastavljen, rekla bih, od samih uglova.
Jarmenice mu isko ile na obraš ima, a dok je otirao suzne o i, laktovi mu se izbo ili kao oštri,
koš ati šiljci.«
Ted Carter istio je prašinu s Normanovih hla a, i pri tom je dopirao kroz prozor do
gospo ice Thornton glas njegovih rije i:
— Dobro je sada, Normane. Ne boj se, dobro je sada. Prestani plakati i hajde
sada ku i. Dobro je sada.
Tedu je bilo trinaest godina. Bio je visok i širok za svoje godine, a na crtama njegova
lica bio je ve biljeg muškara- štva. Od svih osmoškolaca u razredu gospo ice Thornton Te-
dov je glas jedini potpuno mutirao, tako da je ve govorio zvu nim baritonom, koji nije prskao
ili neo ekivano se uzdigao u visok ton.
— Zašto se ne pograbiš sa sebi jednakim? — pitao je Ted, obrativši se
Rodneyju Harringtonu.
— Ha, ha — durljivo je izvratio Rodney — kao na primjer s tobom?
Ted se primakao korak bliže k Rodneyju i izazvao ga:
— Da, baš sa mnom.
— Hajde gubi se — rekao mu je Rodney. — Šta u ja tratiti svoje vrijeme!
Ali gospo ica je Thornton primijetila sa zadovoljstvom da se Rodney »izgubio«.
Gizdav i nadut kao pijetao, odvrljao je iz školskog dvorišta, a prerazvijena sedmoškolka Betty
Anderson išla je ustopice za njim.
— Zašto ti ne paziš svoj posao? — povikala je Betty prezrivo Tedu.
Mali je Norman Page šmrcao. Izvadio je iz stražnjega džepa hla a ist bijel rubac i tiho
obrisao nos.
— Hvala ti, Ted — rekao je bojažljivo. — Mnogo ti hvala.
— Hajde sada gledaj da te nestane — prihvatio je Ted Carter. — Da si došao
ku i prije nego što tvoja stara gospa po e za tobom u potragu.
Normanova je eljust ponovo zadrhtala. Upitao je:
— Mogu li ja s tobom, Ted? Samo dok zamakne Rodney, molim te?
— Rodneyju se vrzu druge misli po glavi a da bi sada mislio na tebe — grubo
mu odreza Ted. — Pa on je ve zaboravio da ti uop e živiš.
6
Skupivši svoje knjige sa zemlje, Ted potr a da sustigne Selenu Cross, koja je bila ve na
pola puta uz Javorovu ulicu. Nije se uop e osvrnuo na Normana, koji je pokupio svoje knjige i
polako izišao iz školskog dvorišta.
Gospo ica Thornton najednom se osjetila odviše umornom da se i krene s mjesta.
Naslonila je glavu na prozorski okvir i rastreseno buljila u školsko dvorište. Ona je poznavala
obitelji svoje školske djece, ku e u kojima su djeca živjela i okolinu u kojoj su odgojena.
emu trud i pokušaji?« pitala se. »Pa zar ova djeca imaju uop e mogu nosti da se
probiju iz šablone u kojoj su ro ena?«
U takvim umornim asovima osje ala je gospo ica Thornton kako bije zaludnu bitku
protiv neznanja, pa bi je obuzeo neki osje aj zaludnosti i bespomo nosti. Kakva smisla ima
gnjaviti dje aka da nau i napamet datume uspona i pada Rimskoga carstva, kad e taj dje ak
kad odraste zasluživati svagdašnji kruh muzu i krave, baš kao i njegov otac i djed? Kakve
logike ima kljukati decimalne razlomke u glavu djevoj ice, kad e ona na kraju krajeva trebati
brojiti samo mjesece svake svoje trudno e?
Prije više godina, kada je gospo ica Thornton diplomirala na Smith-Collegeu, odlu ila
je da e ostati u iteljevati u svojoj ro enoj Novoj Engleskoj.
— Ne eš imati mnogo prilike da ondje primijeniš svoje radikalne metode —
rekla joj je njezina dekanica.
Na to se Elsie Thornton nasmiješila i odgovorila:
— Ono su moji ljudi, i ja njih razumijem. Znam ja svoj posao.
I dekanica se nasmiješila s visina svoga superiornog znanja pa joj je rekla:
— Kad otkriješ na in kako eš slomiti konzervatizam tvrdoglavih ljudi u
Novoj Engleskoj, e, onda eš, moja Elsie, postati glasovita po cijelom svijetu. Svatko tko
postigne nešto prvi put u povijesti, postane glasovit.
— Cijeli svoj vijek živim u Novoj Engleskoj — odgovorila je na to Elsie
Thornton — i nikad nisam ula da je bilo tko zapravo rekao: »Što je bilo dobro mome ocu, bit
e i meni.« To je nazadno mišljenje i strahovita otrcanost, koje su nepravedno naprtili na le a
mojim zemljacima.
— E pa mnogo sre e, Elsie — tužno joj je rekla dekanica.
Kenny Stearns pomrsio je viziju gospo ice Thornton, i
naglo se prekinuo lanac njezinih snatrenja.
»Glupost«, rekla je sama sebi. »Ta imam cijeli razred izvrsne inteligentne djece, i
njihove obitelji nisu razli ite od drugih obitelji. Bit u bolje volje u ponedjeljak.«
Otišla je k ormaru i iz njega izvadila svoj šešir, koji služi svojoj svrsi ve sedmu godinu
za redom. Gledaju i iznošeni sme i pust u ruci, sjetila se doktora Matthewa Swaina.
— Kadar sam bilo gdje poznati u iteljicu — rekao joj je.
— Zaista, Matt? — upitala ga je kroz smijeh. — Zar mi sve imamo isti
izgled promašenosti?
— To ne — odgovorio je — ali sve izgledate prera ene, slabo pla ene, jadno
obu ene i neishranjene. Zašto obavljaš to zvanje, Elsie? Zašto ne odeš u Boston ili kamo
drugamo? S tvojom inteligencijom i s tvojom naobrazbom možeš dobiti dobro pla eno mjesto u
trgova kom svijetu.
Gospo ica Thornton slegla je na to ramenima pa dodala:
— E, ne znam, dragi Matt, ali ja mislim da mi je drag u iteljski poziv.
Tada i sada u njezinu srcu bila je nada, koja ju je držala uz njezin poziv, baš kao što je
držala u itelje kroz stotine godina, a može se sažeti u ovu re enicu: »Ja sam zadovoljna, ako
mogu nau iti nešto samo jedno jedino dijete, ako u tom jednom jedinom djetetu mogu probuditi
osje aj za ljepotu, užitak u istini, ako ga mogu pota i da prizna neznanje a da že a za znanjem.«
»Samo jedno jedino dijete«, mislila je u sebi gospo ica Thornton, namještaju i svoj
stari sme i pusteni šešir, a njezino je srce usko povezala ljubav prema Allison MacKenzie.
7
3.
Allison MacKenzie brzo je otišla iz školskog dvorišta i nije se zaustavljala da s kime
probrblja. Uputila se uz Javorovu ulicu i skrenula isto no u Brijestovu, izbjegavši du an
jeftinog rublja, kojemu je njezina majka bila vlasnica i upraviteljica. Allison je brzo jurila, dok
nije ostavila iza sebe du ane i ku e Peyton-Placea. Uspela se dugim, nakosim brežuljkom iza
parka, posve ena palim borcima, i kona no stigla na mjesto gdje se završavala poplo ana cesta.
Iza toga je tlo padalo u oštru spustu, pokriveno kamenjem i grmljem. Strminu je zatvarala
široka drvena daska, koja je imala potpornje s obje strane, sli ne na goleme nogare za piljenje
drva. Na pre ki je bilo crvenim slovima napisano: KRAJ CESTE. Te su rije i budile u Allison
uvijek neko neodre eno zadovoljsvo. Ona je mislila u sebi: »Pa baš je ovdje moglo pisati KRAJ
PLO NIKA ili POZOR — NAGAO PAD.« I njoj je bilo drago, što se netko domislio da to
mjesto obilježi sa KRAJ CESTE.
Allison je uživala i u tome što ima cijela dva dana i pre- ostatak od toga krasnoga
popodneva i što e ih provesti slobodna od one mrske škole. U vrijeme tih svojih kratkih pra-
znika bit e slobodna da ode na kraj ceste, da bude sama i da se preda svojim sanjarijama.
Zamalo e na i svoju radost tu i zaboravit e da starije i zrelije djevoj ice od dvanaest godina
smatraju tu radost djetinjastom i glupom.
To je popodne bilo lijepo u lijenoj modroj ljepoti miholjskoga ljeta. Allison je
neprestano sebi ponavljala rije i »listopadsko popodne, listopadsko popodne«. Te su joj rije i
bile kao narkotik, blažile su je, ispunjavale smirenjem. Izrekla je te rije i, uzdahnula i sjela na
dasku, koja je sa strane nosila crvenim slovima ispisano KRAJ CESTE.
Sada kad je smirena i bez straha može se zamišljati opet djetetom, a ne
dvanaestogodišnjom djevoj icom koja e za manje od godine dana po i u srednju školu i po eti
se zanimati haljinama i de kima i blijedim rumenilom za usne. Užici djetinjstva svud su oko nje
i tu na brežuljku ona ne osje a da je nešto posebno i razli no od njezinih vršnjakinja. Ali dalje
od toga mjesta osje ala se nezgrapna, nevoljena, sažalno svjesna da nema privla nosti i
ravnoteže za koje je mislila da ih posjeduje svaka druga djevoj ica njezine dobi.
Vrlo rijetko osjetila bi trenutak te potajne, samotne sre e u školi, kada bi u razredu itali
kakvu knjigu ili pri u koja joj se svidjela. Tada bi brzo uzgledala sa štampane stranice i zatekla
gospo icu Thornton kako i na nju gleda. Pogledi bi im se sreli i tako sretni na as se zadržali uz
smiješak. Brižno je pazila da ne pokaže to svoje zadovoljstvo, jer je znala da bi joj se ostale
djevoj ice u razredu smijale i priop ile joj da je takvo veselje neumjesno, pa bi ga okrstile
svojom omiljelom osudnom rije i »djetinjarija«.
Ne e biti više mnogo zadovoljnih dana za Allison, jer sad joj je dvanaest godina i
naskoro e po eti provoditi život s ljudima, koji su sli ni na one njezine djevoj ice u školi. Bit
e njima okružena i morat e svojski nastojati da im bude jednaka. Sigurna je bila da je oni
nikada ne e primiti pod svoju. Smijat e joj se, ismjehivat je, i ona e se na i kako vegetira u
svijetu, gdje je ona jedina udakinja, jedina razli na od drugog svijeta.
Da je netko Allison MacKenzie upitao koga to ona misli pod »one«, odgovorila bi: »Sve
osim gospo ice Thornton i Selene Cross, a pokatkada je ak i Selena kao one...« Ta Selena je
lijepa, dok je Allison smatrala sebe neprivla nom djevoj icom, koja je debela na pogrešnim
mjestima, a plosnata isto tako na pogrešnim, odviše krakata i previše bucmasta. Znala je za sebe
da je plašljiva i nespretna i da joj je glava puna glupavih snova. Tako ju je svatko gledao osim
gospo ice Thornton, a ova nije stoga što je sama bila ružna i neugledna. Selena bi se opet
smiješila i pokušavala Allisoninu nepovršnost odbaciti odmahnuvši rukom i rekavši: »Ti si,
draga moja, savršena.« Selena bi tako rekla, ali Allison ne bi uvijek vjerovala svojoj prijateljici.
Negdje na putu kako se primicala svojoj zrelosti izgubila je osje aj da je ljubljena i da i njoj
pripada posebna niša na ovome svijetu. Puna mjera njezine moralne nesre e bila je u tome, što
je ona mislila da ljubav i poseban kutak u životu nisu nikad ni bili njezina svojina, prema tome
8
nije ih ni mogla izgubiti.

Allison je gledala preko praznine iza kraja ceste. Odatle je mogla vidjeti grad, razastrt
ispod sebe. Poznala je zvonik osnovne škole, crkvene tornjeve i vijugavu plavu stazu rijeke
Connecticut, a na jednu od njenih obala naslonile se ciglane poput kakvih izraslina. Mogla je
razaznati sivu gomilu kamenja od dvorca Samuela Peytona i u napetoj je pažnji zurila u mjesto
koje je dalo ime tome gradu. Kad je pomislila na pri u koja je povezana s tim dvorcem,
zadrhtala je malo na tome toplome suncu, namjerno odvrativši pogled nastranu. Pokušala je
odrediti gdje se nalazi bijela i zelena koliba, u kojoj je ona živjela sa svojom majkom, ali nije
uspjela razlu iti svoj dom od ostalih ku a u susjedstvu. Od motrišta, na kojemu je Allison
sjedila, njena je ku a bila daleko dvije milje.
Ku e u Allisoninu susjedstvu bile su jednostavne, solidno gra ene, sa stanovima za
jednu obitelj, ve inom izra ene u stilu Cape Cod, bijelo oli ene sa zelenim ukrasima. Jednom je
Allison pogledala zna enje rije i »susjed« u nekoj knjizi, o kojoj je — premda je sada znala
bolje — mislila da pripada jednome ovjeku u vrlo neobi nim prilikama. Bila je to Web-
sterova knjiga »On A. Bridge«. U toj se knjizi susjed definira kao »netko tko stanuje u istoj
blizini s nekim«, i za kratko vrijeme Allison se tješila tom definicijom. Ta po svoj prilici nije
nalazila ništa udno u injenici da susjed nije prijatelj. Ali ipak nijedna rje ni ka definicija nije
mogla razjasniti zašto MacKenzievi nemaju uop e prijatelja u cijelom gradu Peyton-Place.
Allison je bila uvjerena, da je razlog tome nemanju prijatelja u injenici što su MacKenzievi
razli na obitelj od ve ine drugih i da stoga drugim ljudima nije ni stalo da se u njima povezuju.
Odatle s kraja ceste ona je mogla zamišljati svoju ku u punu poslovnih omiljelih ljudi,
kojima telefoni neprestano zvone. Odatle je mogla maštati da njezina ku a nije nimalo razli na
od drugih, da nije udnovata zbog praznine ognjišta i da u njoj nije sve naopako, kao što nije
naopako da nema oca, da njen život i ona sama nisu zlo i nevolja. Samo tu, sama na tom
brežuljku, mogla je Allison biti sigurna u sebe i u svoje zadovoljstvo.
Sko ila je s mjesta na kome je sjedila, i sagnula se da pridigne granu koju je prije
nekoliko dana odlomio s javora hladan vjetar s kišom. Brižno je otrgla sve mladice s grane, tako
da je postala gotovo ravan štap, i dok je išla, gulila je koru s drveta dok je nije posve oljuštila.
Poslije toga je stala i stavila nos na golu zelenkastu bjelinu, udišu i njegov svjež mokar miris,
plaze i prstima po njegovoj nezašti enoj površini, dok nije o utjela vlagu soka na svojim
dlanovima. Dalje je pošla, na svakom koraku zati i štap u zemlju, uobražavaju i da nosi
planinarski štap, kako je vidjela da nose planinari na slikama iz švicarskih Alpa.
Šuma koja se sterala s obje strane kraja ceste bila je starodrevna. Jedan od malo
preostalih šumskih terena na sjeveru Nove Engleske, koji nisu nikada sje eni, jer se grad za-
vršavao ispod Parka boraca, a teren iznad toga uvijek se smatrao odviše kamenitim i neravnim
da bi se rasparcelirao. Allison je zamišljala da su putanje kojima je ona išla kroz tu šumu iste
one staze kojima su išli Indijanci prije nego što su bijelci došli da se ovdje nasele. Mislila je da
je ona jedina koja je ikada ovamo došla i zahvatio ju je dubok osje aj vlasništva prema toj šumi.
Ona ju je voljela i upoznala kroz sva godišnja doba. Znala je gdje su puzale prve planike u
prolje e, kad je bilo još velikih snježnih krpa po zemlji. Poznavala je i mirna, zaklonjena mjesta
gdje su ljubi ice, pošto je snijeg okopnio, tvorile purpurne skupinice. Znala je gdje e na i
gospine papu e i gdje su proplanci usred šuma, pokriti ljeti žabnjaci- ma i sme ookim
ma uhicama. Na tajnovitu mjestu imala je stijenu, gdje bi sjela i promatrala porodicu drozdova,
a samo bi glednula na stabla pa bi ta no pogodila vrijeme kad su pali prvi ubita ni mrazovi. Ona
bi se znala nekom mirnom gra- cioznoš u kretati šumom, a te gracioznosti nije ina e imala.
Zamišljala je da se druge djevojke u vanjskom svijetu uvijek osje aju kao što se ona osje a tu,
zaklonjena i sigurna, poznavaju i okolinu i pripadaju i joj.
Allison je šetala šumom i došla na otvoreno polje. Ljetno cvije e nestalo, a zamijenile
ga visoke žilave stabljike korovne biljke zlatnice. Sva se istina zažutjela, i dok je išla kroz njih,
okruživale su je sa svih strana, tako da joj se inilo da do pasa gazi po zlatu. Zastala je na as i
9
najednom u uzbu enju iste ekstaze ispružila obje ruke prema svijetu koji ju je okruživao.
Uzgledala je na nebo s njegovom zagasitom modrinom,
koja je svojstvena miholjskome ljetu, i u ini joj se kao golema okrenuta aša nad njom
samom. Javori u šumi oko istine upravo kri e crvenilom i žutilom, a topao blag povjetarac
arlija kroz liš e. Uobražavala je da drve e šapu e: »Zdravo, Allison. Zdravo, Allison«, i
smiješila se uz to. U jednom trenu, dragocjenu jer je izgubila vlast nad sobom, uskliknula je:
»Zdravo, o zdravo sve što je lijepo!«
Otr ala je na kraj polja i sjela na tlo, naslonivši le a na široko deblo nekoga stabla, a
onda se osvrnula na polje zlatnica. Polako ju je ispunjao osje aj da je jedino živo bi e na
cijelome svijetu. Sve je njoj pripadalo. Nikoga nema da joj pokvari taj užitak, da joj pomuti taj
mir, tu istinu i tu ljepotu u tome asu. Dugo je sjedila netremice tako, a osje aj zadovoljstva
taložio je utješnu toplinu u udubinu izme u vitih rebara. A kad je ustala i po ela opet šetati
šumom, doticala je drve e i grmlje pri prolazu kao da miluje ruke starih prijatelja. Kona no se
vratila na plo nik i do drvene daske, na kojoj je pisalo Kraj ceste. Kad je pogledala grad ispod
sebe, osje aj radosti po eo se rastvarati u njoj. Okrenula se na suprotnu stranu od grada, opet
licem okrenuta drve u, kušaju i ne bi li opet zadobila ono uzbu enje koje je bilo toplo, sa-
motno. Ali ono nikako da se više vrati. Osje ala se teška kao da najednom teži dvjesta funti, i
umorna kao da je tr ala sate i sate. Okrenula se i krenula niz brdo prema Peyton- Placeu. Kad je
bila na pola puta, dignula je štap, koji je dotle nosila i bacila ga u šumu kraj ceste.
Allison je sada brzo grabila. Jedva je bila svjesna koliki je put prešla kadli stiže iza parka
i u grad. Grupa dje aka, etiri-pet njih, išla je prema njoj. Smijali su se i dobro udno se gurkali
me usobno. Otapale se posljednje estice Allisonina zadovoljstva. Ona je poznavala te dje ake.
Išli su prema njoj, obu eni u šarene vunene maje, žva i jabuke i puštaju i da im sok curi niz
bradu, a njihovi su glasovi odzvanjali nekako grubo i preslano u to listopadsko popodne.
Allison je prešla na drugu stranu ulice u nadi da e im izbje i, ali je vidjela da su je opazili, i
opet je postala uko ena, oprezna, i bojala se svijeta oko sebe.
— Zdravo, Allison — povikao je jedan od dje aka.
Kad nije odgovorila, nego je dalje išla, po eo ju je oponašati, drže i se uko eno i
podignuvši nos u zrak.
— O, Allison — zazvao je drugi dje ak u falsetu, zavla- i slogove
njezina imena, tako da je zvu ilo kao da je rekao »O Aa-hal-lissonnn!«
Prisilila se da dalje ide šutke, s rukama stisnutim u džepovima svoga laganog kaputa.
— Aa-hal-lissonnn! Aa-hal-lissonnn!
Gledala je preda se, nikoga ne vide i, znaju i instinktivno da je idu a ulica njezina, i
im okrene iza ugla da je ne e mo i više vidjeti.
— Allison, Bumballison, štrkljavica Allisson. Štrkljavica, krakavica,
grbavica Allison!
— Hej, Oblica, Zaoblica!
Allison je skrenula u Bukovu ulicu i protr ala je cijeli put uz blok do svoje ku e.
4.
Otac njezin Allison MacKenzie, po kojemu se djevoj ica zvala imenom i prezimenom,
umro je kad su njoj bile tri godine. Ona ga se jasno ni sje ala nije. Dokle sežu njene uspomene,
ona je stanovala sa svojom majkom Constancom u ku i u Peyton-Placeu. Ta je ku a bila
jednom svojina njene bake. Constance i Allison imali su malo zajedni kog me usobno. Mati je
bila odviše hladna i prakti na žena da bi shvatila osje ajno i zasanjeno dijete, a Allison opet
odve mlada i puna nada i maštarija da bi se slagala sa svojom majkom.
Constance je bila lijepa žena, koja se uvijek ponosila, što je razborita. U dobi od
devetnaest godina ona je vidjela usko u i ograni enost Peyton-Placea, usprkos protestima svoje
10
obudovjele majke, otišla u New York s namjerom da se zaposli kod kakva bogata i ugledna
ovjeka i da se kona no za njega uda. Postala je tajnica Allisonu MacKenzieu, pristalu
dobro udnu Škotu, koji je bio vlasnik veoma uspješne trgovine uvoznim tkaninama. U tri
tjedna on i Constance postali su ljubavnici i u idu oj godini rodilo im se dijete, koje je
Constance prozvala imenom i prezimenom o evim. Allison MacKenzie i Constance Standish
nisu se nikada vjen ali, jer je on ve imao ženu i dvoje djece »gore u Scarsdaleu«, kako se
izražavao. On je te rije i izgovarao baš kao da veli »gore na Sjevernom polu«, ali Constance
nije nikada zaboravila da je Allisonova prava obitelj bolno, zastrašuju e blizu.
— Šta kaniš napraviti s nama? — upitala ga je Constance.
— Ja mislim da je najbolje da ostanemo pri emu smo — rekao je. — ini mi se
da se mnogo i ne da napraviti a da ne pukne bruka.
Sje aju i se svoga odgoja u malogra anskoj sredini, znala je vrlo dobro Constance kako
je neugodno kad nekoga stalno olajavaju.
— I ja tako mislim — složila se s njim.
Ali od toga je asa Constance po ela planirati za sebe i za svoje još nero eno dijete.
Preko svoje majke proširila je u Peyton-Placeu estitu izmišljotinu o sebi. Kako se po tom
gradi u govorilo, Elizabeth Standish otišla je u New York da prisustvuje vjen anju svoje k eri
Constance u intimnom obiteljskom krugu. A zapravo je otišla u New York da bi pomogla
Constanci kad se vratila s klinike s djetešcem, koje je prozvano Allison MacKenzie. Nekoliko
godina poslije bilo je Constanci jednostavno uzeti gumicu za brisanje tinte i promijeniti datum
ro enja svoje k eri u rodnom listu. Ne odgovaraju i na pisma, kojima su joj prijateljice iz
djetinjstva u Peyton-Placeu izdaleka nagoviještale da bi posjetile MacKen- zieve, odbila se
posve od njih. Naskoro su je zaboravili u njezinu rodnom gradu. I stare njezine prijateljice
sjetile bi se nje samo onda kad bi se sastale s Elizabethom Standish na ulicama grada.
— Kako je Connie? — upitale bi. — I dijete?
— Izvrsno, sve je izvrsno — odgovorila bi gospo a Standish, sva u strahu da ne
bi bilo ime odala da nije baš sve tako izvrsno.
Od ro enja male Allison Elizabeth Standish živjela je u strahu. Bojala se da svoju ulogu
nije dobro odigrala, da e prije ili poslije netko iš eprkati onaj rodni list koji je nepropisno
izmijenjen, ili da e kakav oštrovid ovjek uo iti injenicu da je njezina unuka Allison godinu
dana starija nego što veli Constance. Ali najviše se bojala sebe. U najgorim svojim tlapnjama
ula je govorkanja iz Peyton-Placea:
»Eno ti Elizabethe Standish. Njezina se k i unesre ila s nekim nikogovi em u
New-Yorku.«
Ili:
»Tako ti je uvijek s djecom. Odgajaj ih i odgajaj, i nikad ne znaš šta e od njih biti kad
odrastu.«
»Constance je rodila k erkicu.«
»Jadno malo kopile.«
»Kopile.«
»Ona kurva Constance Standish i njezino bijedno malo kopile.«
Kad je umrla Elizabeth Standish, Constance nije iznajmila kolibu u Bukovoj ulici, nego
ju je ostavila da u njoj sama stanuje kad je se zasiti Allison MacKenzie, a ona se moradne vratiti
u Peyton-Place. Ali Allison nije napustio Constance i njezino dijete. On je na svoj na in bio
dobar ovjek, sa strogim shva anjima odgovornosti. On se brinuo za svoje dvije obitelji sve do
svoje smrti, pa ak i preko groba. Constance niti je znala niti se brinula da sazna u kakvim pri-
likama živi Allisonova zakonita žena. Njoj je bilo dovoljno da je njezin ljubavnik pozamašnu
svotu novca pohranio kod nekoga diskretna advokata. S time i s ušte evinom za vrijeme svoga
života s Allisonom MacKenziem vratila se u Peyton- Place i nastanila se u Standishovoj ku i.
Nije oplakivala mrtvog ljubavnika, jer ga nikada nije ni ljubila.
11
Uskoro nakon svog povratka u Peyton-Place otvorila je trgovinicu konfekcije u

Brijestovoj ulici te se brinula za sebe i za svoju k er. Nikad nitko nije dovodio u pitanje
injenicu da je Constanca udovica ovjeka koji se zvao Allison MacKenzie. Ona je na kaminu
dnevne sobe držala veliku uokvirenu fotografiju svoga tobožnjeg muža, i grad je s njom
suosje ao.
— Šteta — govorio je Peyton-Place. — I još k tome umrije tako mlad.
— Teško je samotnoj ženi, osobito kad ima podi i dijete na noge.
— I silno je radina Connie MacKenzie. Radi kao crv u svom du anu sve do
šest sati svaku ve er.
U trideset i tre oj godini Constance je bila još lijepa. Njezina glatka plava kosa joj je
sjala, a lice njeno još nije po elo pokazivati bore vremena.
— Izgledna žena — govorili muškarci u gradu — ovjek bi rekao, da se kani
ponovo udati.
— Možda još žaluje za svojim mužem — govorkale žene. — Neke udovice
tuguju cijeli život.
A zapravo je istina bila da je Constance uživala u svom samotništvu. Ona je sebi
govorila da u prvom redu nije nikada bila bogzna kako pohotna, a da se njezin ljubavni odnos s
Allisonom ima pripisati osamijenosti. Ona je u sebi tiho neprestano ponavljala da joj je potpuno
dovoljan život s k erkicom Allison i da joj ništa drugo ne treba. Muškarci nisu uop e potrebni,
jer su u najboljem slu aju nepouzdani, a onda vje no stvaraju samo neprilike. Što se ljubavi
ti e, ona je vrlo dobro spoznala tragi ne posljedice kad se ne ljubi neki muškarac. A mogu
nastati još strašnije posljedice ako sebi dopusti da koga iskreno ljubi. Ne, ne, Constance je sebi
esto govorila, bolje je tako kako jest, raditi svoj posao kako najbolje zna i umije i ekati dok
Allison naraste. Ako je pokatkada i osje ala neki neodre en nemir u sebi, oštro je sebe
uvjeravala da to uop e nije erotika, nego možda kakva mala probavna smetnja.
Njezina je konfekcija dobro napredovala. Možda zbog toga što je to bio jedini du an te
vrste u Peyton-Placeu, ili možda stoga što je Constance imala neka nagonski smisao za modu.
Bilo što bilo, žene iz tog gradi a gotovo su isklju ivo kupovale u nje. Vladalo je jednodušno
mišljenje u gradu da je roba kod Connie MacKenzie u svakom pogledu lijepa i ukusna kao i u
trgovinama u Manchesteru ili prijeko u White- Riveru, a kako nije nimalo skuplja, bolje je
kupovati kod koga doma ega nego odnositi novac iz grada drugamo.
U šest i etvrt nave er Constance je išla uz Bukovu ulicu prema svojoj ku i. Obu ena u
elegantan crn kostim, proizveden u prili no skupu bostonskom du anu, a na glavi je imala
malen crn šešir. Izgledala je kao fotografija u modnom asopisu. Zbog toga se maj ina
elegantnog obla enja k erka Allison uvijek nelagodno osje ala, ali joj je Constance eš e
isticala da je elegancija dobra preporuka za njezin posao. Dok je išla ku i, Constance je mislila
na Allisonina oca. Rijetko joj je dolazio na misao, a i kad jest, nije joj bilo ugodno. Znala je
podsvjesno da e netko nekada morati re i djetetu istinu o ro enju. Mnogo se puta u udu pitala
zašto je tako, ali nikad nije našla razborit odgovor na to svoje pitanje.
esto je ovako rezonirala: »Bolje je da to ona dozna od mene nego od kakva neznanca.«
Ali to nije bio onaj pravi odgovor, jer još nitko nije otkrio istinu, a vrlo je nevjerojatno
da e je ikada i otkriti.
Uza sve to, mislila je Constance, Allisoni se to mora jednom re i.
Sirom otvori ku na vrata i u e u dnevnu sobu, gdje ju je ekala njena k erka.
— Zdravo, mila — pozdravi je Constance.
— Zdravo, majko.
Allison je sjedila u pretrpanoj fotelji, a noge joj se njihale preko široka naru ja. itala je
neku knjigu.
— Što to itaš sada? — upitala ju je majka, stoje i ispred ogledala i brižno
skidaju i šešir.
12
— Jednu dje ju bajku — branila se Allison. — Uživam od vremena do

vremena pre itavaju i bajke. Sad baš itam »Trnoružicu«.
— Lijepo, milena — na to e Constance neodre eno.
Nije mogla shvatiti dvanaestogodišnju djevoj icu što
vazda samo drži nos u knjizi. Ostale djevoj ice njezine dobi neprestano su kod nje u
du anu pa prevr u po kutijama lijepe haljine i donje rublje, koje dolazi gotovo svaki dan, i kli u
kad što novo na u.
— Mislim da bismo trebale pripremiti štogod za jelo — re e majka.
— Prije pola sata sam stavila dva krumpira u pe — odgovori Allison,
odloživši knjigu.
Zajedno su obje otišle u kuhinju, da pripreme ono što je Constance zvala »obrok«. Ona
je jedina žena u Peyton-Placeu, predo ila je sebi Allison, koja tako zove »ve eru«. Kad je bila
vani, Allison je dobro pazila da veli baš »ve era«. Kad je s drugima govorila, uvijek je rekla da
»ide u crkvu«, a ne »na božju službu«, kako je govorila majka, i o haljini da je »lijepa«, a ne
»šik«. Takve male svari, kao razli na terminologija, imale su takvu mo da Allison dovedu u
zabludu do te mjere da se, kad je o njima mislila obno u postelji, gr ila od srama, i njezino bi se
lice u mraku oblilo grimizom. Mrzila je majku što je mimo ostali svijet i što je nju takvom
napravila.
— Zaboga, mama! — bunila bi se uvijek u suzama, kad bi je maj in razgovor
razjedio do te mjere da je morala eksplodirati.
A Constance bi, zakopavši govor svojih sugra ana pod njujoršku patinu, rekla:
— Ali, zlato moje, za tu lijepu haljinu se veli »šik«!
Ili:
— Ali, Allison, pa ve era se uvijek zove »glavni obrok!«
U devet sati te ve eri Allison, odjevena u pidžamu i
ku nu haljinu i pripravna za postelju, odložila je knjigu na kamin u dnevnoj sobi. Pogled
joj se zaustavi na fotografiji njezina oca, pa je na as stajala mirno, studiraju i garavo lice, što
joj se smiješilo. Zapazila je kako se crta o eve kose uobli ila u izrazit šiljak na elu, pa licu
podavala neki avolski izgled, a o i o eve bile goleme, i vrane, i duboke.
— On je bio lijep, je li, mama? — upitala Alison tiho.
— Tko, zlato? — upita Constance, uzgledavši od ra unovodstvene knjige
ispred sebe.
— Pa moj otac — veli Allison.
— Oh, da, zlato. Bio je lijep. — odgovori Constance.
Allison je sveudilj gledala fotografiju.
— Izgleda mi kao kakav princ — pripomene.
— Što to re e, zlato?
— Ništa, mama, laku ti no .
— Laku no , zlato.
Allison je ležala u svom prostranom krevetu sa etiri stupa za nebnicu i zastore i zurila u
strop, gdje su uli na svjetla izvana pravila tajanstvene sjenaste figure u mra noj sobi.
»Poput princa«, mislila je u sebi i osjetila kako joj se najednom steglo u grlu.
Na as se u udu pitala kakav bi njezin život izgledao da joj je majka slu ajno umrla, a da
otac još živi. Najednom je zarinula zube u rub plahte od srama kako je mogla do i na takvu
nevjernu misao.
»O e, o e ...« ponavljala je sebi više puta tu udnu rije , ali zvuk te rije i nije ništa
izazivao u njenoj duši.
Mislila je na fotografiju dolje na kaminu.
»Moj princ«, rekla je u sebi, i namah slika u njenoj duši kao da je oživjela, kao da diše i
da joj se ljupko smiješi.
13
I Allison je tako zaspala.
5.
Kestenova ulica, koja je tekla usporedo s Brijestovom ulicom, jedan blok južnije od
glavne gradske arterije, smatrana je »najotmenijom« ulicom u Peyton-Placeu. U toj su ulici bile
smještene ku e gradske elite.
Na zapadnom kraju Kestenove ulice stajala divna ku a od crvenih opeka. U njoj je
stanovao Leslie Harrington, vlasnik predionica Cumberland i veliki bogataš. Bio je tako er u
upravi Gra anske narodne banke i predsjednik školskog odbora u Peyton-Placeu.
Harringtonova ku a, zaklonjena od ulice visokim stablima i širokim tratinama, bila je najve a u
gradu.
Na suprotnoj strani ulice nalazila se ku a doktora Matthe- wa Swaina, bijela ku a s
tankim, vitkim stupovima u pro elju. Ve ina gra ana okarakterizirala ju je kao »južnja ku«.
Doktorova žena umrla je prije mnogo godina, i u gradu su se esto u udu pitali zašto doktor,
kako su ga neslužbeno zvali, drži i dalje tu ku erinu.
— Prevelika je za samca — govorio je Peyton-Place. — Evo da se kladimo da
doktor šobo e po njoj kao kuglica u limenoj kutiji.
— Doktorova je ku a velika kao i Harringtonova.
— Da, ali s Harringtonom je druga stvar. On ima dje aka koji e se jednom
oženiti. Stoga on drži onu ku erinu otkako mu je žena umrla. Za dje aka je drži.
— I ja mislim tako. Šteta velika što doktor nije imao djece. ovjek mora da je
osamljen bez djece kad mu žena umre
Ispod doktora Swaina, na istoj strani ulice, stanovao je Charles Partridge, prvi advokat u
tome mjestu. Stari Charlie, kako su ga zvali, imao je solidno gra enu ku u u viktorijan- skom
stilu, koja je bila oli ena tamnocrveno s bijelim ukrasima. U toj je ku i stanovao sa svojom
ženom Marionom. Nisu imali djece.
— Baš je smiješno, zar ne? — govorili gra ani, od kojih su neki sa mnogo
djece stanovali u sku enim stanovima — da su najve e ku e u Kestenovoj ulici najpraznije u
gradu.
— E, znaš, kako se ono veli: bogati se bogate, a sirotinja djecu ra a.
— Baš je tako.
U Kestenovoj ulici stanovali još Dexter Humphrey, predsjednik Gra anske narodne
banke. Zatim Leighton Phill- brook, vlasnik pilane i golemih kompleksa šume sa tvrdim
drvetom. Pa Jared Clarke, vlasnik cijelog niza trgovina prehrambenim proizvodima i
žitaricama. On je imao filijale po cijelom sjevernom dijelu države New Hampshire. Bio je tako-
er predsjednik gradske uprave. Napokon, u toj je ulici stanovao i Seth Buswell, vlasnik
»Peyton Place Times«.
— Seth je jedini ovjek u Kestenovoj ulici koji ne treba raditi da bi živio —
govorkalo se po gradu. — On samo sjedne i naškraba štogod po miloj volji i nikad brige za
novac.
Istina je to. Seth je bio jedinac pokojnog Georga Buswel- la, promu urna
zemljoposjednika, koji je kona no postao guverner države. Kad je umro, svom je sinu Sethu
ostavio solidan imetak.
— vrst k’o kremen bješe stari George Buswell — govorili su gra ani koji
su ga se sje ali.
— Da, da vrst k’o kremen, a zavojit kao izvojac.
Stanovnici Kestenove ulice smatrali su sebe ki mom Peyton-Placea. Potomci starih
porodica, ljudi iji su se djedovi sje ali kad je taj sadašnji grad bio tek pustopoljina i šikara, a
dvori Samuela Peytona bili jedina zgrada na milje uokrug. Stanovnici Kestenove ulice dijelili
14
su poslove svojim sugra anima. Oni su se brinuli za njihove boli i tjeskobe, izravnavali njihove
pravne poslove na sudu, formirali njihovo mišljenje i trošili njihov novac. Ti su ljudi me u
sobom znali više o gradu nego bilo tko drugi.
— Usredoto ilo se više snage u Kestenovoj ulici nego što je može dati
rijeka Connecticut — re e Peter Drake, koji je vodio advokatske poslove u tome gradu uz
dvostruku otežicu. U prvom redu bio je mlad, a onda nije ro en u Peyton- -Placeu.
6.
Petkom nave er muškarci iz Kestenove ulice sastajali bi se u ku i Setha Buswella na
poker. Obi no bi svi došli. Ali toga petka nave er samo su ih etvorica sjedila kod kuhinjskog
stola Sethova: Charles Partridge, Leslie Harrington, Matthew Swain i Seth.
— Malo nas je ve eras — komentirao je Harrington, koji je pomišljao da
malena grupa isklju uje velik ulog i dobitak.
— Eh — ispri ao je odsutne Seth — Dextera posjetila neka svojta, a Jared
je morao prijeko u White-River. Leighton mi je telefonirao da ima posla u Manchesteru.
— Bit e neki kurvinski posao — pripomene doktor Swain. — Kako je samo
stari Philbrook uspio da dosad izbjegne triper, baš mi je zagonetno.
-Partridge se naduši smijati pa e šaljivo bockati:
— Bit e da se pazi, kako si ga ti uputio, doktore.
— Hajdemo po eti igru — do eka Harrington nestrpljivo, mješaju i karte
svojim bijelim rukama.
— Ne možeš do ekati da nam gepiš novac, je li, Leslie? — upita Seth, kojemu
se gadio Harrington kao strvina.
— Baš je tako — složi se Harrington, koji je vrlo dobro znao Sethovo
raspoloženje prema sebi te se smiješio u brk svome dušmaninu.
Lesliea Harringtona uzbudila je spoznaja da ga ljudi mrze, a da su ipak prisiljeni da ga
trpe. Harringtonu je to bio dokaz njegove uspješnosti, i svaki novi slu aj obnovio bi u njemu
ugodan osje aj mo i koju ima. U Peyton-Placeu bila je javna tajna da ni jedan jedini prijedlog,
koji bi došao na glasanje gradskoj upravi, nije imao bilo kakva izgleda u uspjeh ako se ne bi
založio za njega prvi Harrington. Nimalo se nije sramio što je u razli itim zgodama sazvao
svoje tvorni ke radnike i rekao im: »Dakle, drugovi, ja bih se osje ao neobi no sretnim ako ne
bismo izglasali da se ove godine sagradi nova zgrada osnovne škole. Toliko bi se sretnim
osje ao da bih ak bio sklon da svakome u ovome poduze u za petnaest dana podijelim premiju
u iznosu od pet odsto pla e.« Seth Buswell, u ijim je žilama tekla krv križara, bio je
bespomo an pred Harringtonom, baš kao što je bespomo an farmer koji je zakasnio s
pla anjem hipoteke.
— Sijecite, da dijelimo — upade Partridge, i po ela je igra pokera.
Igrali su mirno jedan sat. Seth bi se digao sa svoje stolice samo kad je trebalo napuniti
aše. Urednik je loše igrao. Umjesto da se koncentrira na karte, on je žustro izmišljao, pa opet
odbacivao, škakljive teme, kojima e zabaviti svoje goste. Kona no je odlu io da bi takt i
diplomacija bili izlišni u tome slu aju, pa kad je izigrana idu a partija, on je prozborio.
— U posljednje sam vrijeme razmišljao o svim onim umezima što su pokriti
katranisanim papirom, a razmnožili su se svuda po našem gradu. Sve mi se ini da bismo trebali
misliti o tome da provedemo gra evinski zakon o podjeli na pojaseve.
Za as nitko nije o tome prozborio ni rije i. A onda Partridge, kojemu je to bila stara
tema razgovora, gucne malko pi a i glasno uzdahne.
— Zar opet, Seth, o tome? — upita advokat.
— Da, opet o tome — odgovori Seth. — Godine i godine pokušavao sam da
15
vas urazumim, i sad vam velim da je vrijeme da se štogod i napravi. Ja u idu eg tjedna po eti
objavljivati u novinama niz lanaka o toj temi i popratit u ih fotografijama.
— No, no, Seth — umiješa se Harrington pomirljivo. — Ja se, da sam na
tvom mjestu, ne bih baš mnogo s tim žurio. Uostalom, vlasnici tih umeza o kojima ti govoriš,
pla aju poreze kao i mi ostali. A naš grad ne može sebi dopustiti da gubi poreske obveznike.
— Za boga miloga, Leslie — usko i doktor Swain. — Bit e da ti se pod
starost napravila u glavi cicvara kad tako zboriš. Vlasnici tih umeza pla aju poreze, dabome,
ali je njihovo vlasništvo tako nisko procijenjeno da zapravo pla aju gradu malenkost. Stanuju u
onim njihovim stra arama i prave djecu na duzine. A mi smo oni koji pla aju za školovanje nji-
hove djece, održavamo putove i kupujemo od vremena do vremena novu vatrogasnu opremu.
Porez, što ga neki vlasnik one stra are plati u deset godina, ne može pokriti školovanje njegove
djece u jednoj godini.
— Znaš vrlo dobro, Leslie, da doktor pravo govori — pridometne Seth.
— Da nema onih koliba ondje — proslijedi Harrington — zemlja na kojoj su
one smještene, ostala bi neiskorištena. Koliko biste dolara poreza onda skupili na onu zemlju? I
ne samo to. Vi ne možete povisiti porez na one barake ako ne povisite porez na sve ku e.
Podijelite li na pojaseve podru je koliba, morate onda podijeliti zonski cijeli grad. A vidjet ete
onda paklenskog bjesnila kod ljudi. Ne, prijatelji moji, nije ni meni milije nego je vama pla ati
za školovanje djece onih šumljaka, ali vam ipak velim, pustite kolibe na miru.
— Za ime božje! — povika doktor Swain, zaboravivši se i ražestivši,
premda se prije privatno dogovorio sa Sethom da e ostati mirni. — Pa nisu tu posrijedi samo
porezi ni samo injenice da su nam one stra are s estetskog stanovišta trn u oku. Pa ono su
nužni ke jame, ovje e, prljave kao kloake i nezdrave kao kakva afri ka baruština. Prošli tjedan
bio sam u jednoj od onih stra ara. Bez zahoda, bez slivnika, bez teku e vode, osmoro ljudi u
jednoj prostoriji i nikakve mogu nosti rashla ivanja. Pravo je udo što ona djeca žive i do
škole.
— A to tebe tišti dakle? — smijao se Harrington. — Imaš potpuno pravo da
tebi i Sethu nije uop e stalo do poreza. Vi se bojite da koji prljavi deran ne bi uhvatio
prehladu kad bosonog ide iza ku e na mokrenje.
— Ti si lud, Leslie — do eka doktor Swain. — Ne mislim ja pri tom na
prehladu, nego na tifus i na paralizu. Neka se samo jedna od tih nesre a zavu e me u one
umeze, i ne e dugo potrajati pa e cijeli grad zahvatiti epidemija.
— O emu govoriš? — upita Harrington. — Nikad prije nije tako nešto
zahvatilo ovo mjesto. Ti si kao kakva baba, doktore. I Seth tako er.
Sethovo je lice pocrvenjelo od srdžbe, ali prije nego što je uspio išta re i, posredovao je
Partridge brzo i mirno:
— Kako ete do vraga prisiliti vlasnike da se isele iz svojih baraka, ako oni
ne e da se pokore tim vašim zakonima o zonama, Seth? — upita advokat.
— Ne mislim ja da e se mnogi od njih drage volje iseliti — odgovori Seth. —
Ali ve ina njih mogu sebi priuštiti da sami poboljšaju svoje stanje. Mogu nešto od onog novca,
što bi ga ina e zapili, upotrijebiti na to da uvedu zahode i slivnike i vodu.
— A šta ti zapravo kaniš, Seth? — upita Harrington smiju i se. — Pretvoriti
Peyton-Place u policijsko podru je?
— Slažem se s doktorom — odvrati Seth. — Ti si zaista lud, Leslie.
Harringtonovo se lice smra ilo.
— Možda sam ja i lud — na to e on — ali ja vam velim, kad po nete
propisivati ljudima da moraju u initi ovo ili ono, vraški ete se približiti gaženju gra anskih
prava.
— O, gospode! — uzdahne Seth.
— Samo vi nastavite mene optuživati da sam lud, ako vam je po volji —
16
žestito je reagirao Harrington — ali me ne ete nikada prisiliti da glasujem za zakon koji e
ljudima diktirati kakvu ku u imaju sagraditi.
Seth i doktor Swain gledali su Harringtona u potpunoj nevjerici kad je izgovorio tu
licemjernu re enicu, ali prije nego što su se snašli da na nju odgovore, Patridge, ro eni pacifist,
uzeo je karte i po eo ih miješati.
— Došli smo ovamo da igramo poker — rekao je. — Igrajmo onda.
Tema stra ara pokritih katranisanim papirom nije više spominjana, i u jedanaest sati i
po, kad je jedan od njih predložio da odigraju posljednju partiju, doktor Swain je uzeo karte da
ih razdijeli.
— Ja otvaram — re e Harrington, drže i svoje karte uz prsi i mjere i svoje
drugove mrkogledo.
— Ja pove avam — javi se Seth, drže i karte jednu nad drugom u ruci.
Tako su Partridge i doktor Swain ispali iz igre, a Harrington je podvostru io ulog.
— Opet pove avam — re e novinski urednik, pogurnuvši još više novca na
sredinu stola.
— U redu — srdito e Harrington. — Ponovo podvostru- ujem.
Doktor Swain je s ga enjem zapazio kako se Harrington po eo znojiti. Mislio je u sebi:
»Prokleti gramzljivac! Ima novca da se valja u njemu, a strepi da dobije tu bijednu partiju
pokera, koja bi mu donijela jadnih petnaest dolara.«
— Opet pove avam — re e Seth hladnokrvno.
— Do avola — gun ao je Harrington — Dobro. Zovi šta imaš.
— Karo-boja — tiho e Seth, otvorivši na stolu boju od kralja u karama.
Harrington, koji je držao samo jedan par kraljeva, pocrvenio je kao purpur.
— Do avola — re e. — Jedina partija cijele ve eri i ona ne vrijedi. Dobio si,
Buswell.
— Da — prihvati Seth i omjeri industrijalca — ve inom ja na kraju dobijem.
Harrington pogleda Sethu ravno u o i pa mu odreza:
— Ako ima išta što više mrzim od bijedna gubitka, onda je to bijedan dobitak.
Seth se ironi no nacerio Harringtonu i rekao mu:
— Metni preda se ogledalo i morat eš vidjeti svoj odraz u njemu. Tako ja uvijek
velim. A šta ti uvijek veliš, Leslie?
Charles Partridge ustane i protegne se.
— E, de ki, brzo e svanuti. Ja moram ku i.
Harrington kao da nije uo advokata, nego je odgovorio Sethu:
— Seth, onaj dobiva koji ima najbolje karte. Eto to ja uvijek velim. Pri ekaj
asak, Charlie. Idem s tobom ku i.
Kad su otišli Partridge i Harrington, doktor Swain je suosje ajno stavio šaku na Sethovu
ruku i rekao mu:
— Žao mi je što smo slabo prošli, stari moj druže. Ali svejedno mislim da je
bolje pri ekati malo, pa razgovaraj još s Jaredom i Leightonom, prije nego po neš bilo što u
novinama s onim stra arama.
— Šta da ekam? — upita Seth ljutito. — Ja ve ekam cijele godine. Šta da
ekamo sada, doktore? Tifus? Paralizu? Plati pa biraj!
— Znam, znam — mirio ga je doktor Swain. — Ali, uza sve to, najbolje je
malo pri ekati. Valja u iti ljude na nove na ine mišljenja, a to je katkada dug, polagan proces.
Ako prenagliš, ljudi e se okrenuti protiv tebe, isto kao što se ve eras okrenuo Leslie, pa e ti
re i, kako su one stra are po gradu godine i godine, a još nismo nikada imali zbog toga bilo
kakvu epidemiju.
— Do avola, doktore, ne znam, ali bi možda kakva estita epidemija sve
probleme riješila. Možda bi se grad riješio onih tipova što žive po onim stra arama.
17
— Nema ništa skuplje od ljudskog života, Sethe — odvrati osorno doktor

Swain. — Pa makar bili i oni životi koji životare u našim stra arama.
— Molim te lijepo — prihvati Seth, kojemu se vratilo dobro raspoloženje —
mogao bi ona mjesta nazvati barem kakvim estitim imenom, kao na primjer »kempinzi« ili
»ljetne rezidencije«.
— Predgra a! — usklikne doktor Swain. — To je pravo ime, bogami. Tako
netko pita: »Gdje stanujete, gospodine Stra aru?«, a ovaj odgovara: »A, u predgra u, samo se
vozim u Peyton-Place na posao.«
Obojica prsnuše u smijeh.
— Hajde još jednu popij prije odlaska — nukao ga Seth.
— Da, gospodine moj — nastavi doktor Swain — predgra a, latinski
suburbia. Mogli bismo krstiti i pojedina imanja. Kako bi bilo da jedno nazovemo »Borov vrh«,
drugo »Sun ani brijeg«, tre eg »Stanpogled« ...
— Izostavio si »Javorovu glavicu« i »Brijestovo bilo« — pridoda Seth.
»Ali nije ovaj problem stra ara za šalu«, razmišljao je u sebi doktor Swain pola sata
kasnije, pošto je otišao od Setha i šetao uobi ajenu svoju no nu šetnju prije spavanja.
Pošto je izišao iz Kestenove ulice, nije bio ni pola milje prema jugu kad pro e kraj prve
stra are. Škiljavo svjetlo prodiralo kroz prozor , a vijuga dima tanko se izvijala iz limena
dimnjaka. Doktor Swain zastade nasred prljava puta i pogleda sitnu, katranisanu papirom
pokritu ku icu, u kojoj je stanovao Lucas Cross sa ženom Nellie i troje djece. Doktor je bio
jednom pozvan u tu kolibu, pa je znao da je u njoj samo jedna prostorija, u kojoj cijela obitelj
jede, spava i prebiva.
»Mora da je zimi unutra vraška studen«, mislio je doktor i dodao u mislima da je to
najljubaznija karakteristika što je uop e može dati o prebivalištu Crossove obitelji.
Kad se okrenuo da se vrati u grad, prodoran krik razleže se u no i.
— Kriste! — povika doktor i po e tr ati prema stra ari, zamišljaju i svakojake
nezgode i psuju i sebe što ne nosi vazda sa sobom lije ni ku tobu. Kad je bio kod vrata, za uje
glas Lucasa Crossa.
— Kurvo prokleta — derao se pijano. — Gdje si je ostavila.
uo se štropot, kao da je netko pao ili je odgurnut preko stolice.
— Rekla sam ti, rekla sam ti — ulo se Nellino zavijanje. — Uostalom nema u
njoj ništa više. Sve si popio.
— Prokleta lažljiva kurvo — kri ao je Lucas. — Ti si je negdje sakrila. Reci mi
gdje je boca ili u ti sadrijeti tu tvoju prokletu ušljivu kožu.
Nellie je opet kriknula, prodorno i piskavo, a doktor Swain je krenuo od vrata kolibe, jer
je osje ao malu mu ninu.
Mislio je u sebi: »Sve mi se ini da je dobar onaj nepisani zakon koji veli neka svatko
gleda svoja posla. Ali ipak mislim da je pokatkada loš.«
Išao je prema cesti, ali prije nego što je napravio nekoliko koraka, spotakne se i gotovo
padne preko stvorenjca koje je bilo š ureno na zemlji.
— Za ime božje — re e tiho, posegne i š epa ruku neke djevoj ice. — Šta ti
radiš ovdje u mraku?
Djevoj ica se oslobodila njegova stiska pa mrzovoljno re e:
— A šta vi radite ovdje, doktore? Nitko vas nije zvao.
Pri slabu svjetlu, što je prodiralo kroz prozor kolibe doktor je jedva raspoznao lice
djevoj ice.
— O, ti si to Selena. Jesam li ja tebe vidio u gradu s malom MacKenzie?
— Da — potvrdi Selena. — Allison je moja najbolja prijateljica. Slušajte,
doktore. Nemojte Allisoni ništa govoriti o ovoj no ašnjoj gužvi i lomljavi. Ona to ionako ne bi
razumjela.
18
— Ne u re i nikome ni rije i — kaza joj doktor. — A ti si ovdje najstarija od

sve djece, je li?
— Nisam. Moj brat Paul stariji je od mene. On je najstariji.
— A gdje je sada Paul? — upita doktor. — Zašto ne dokraj i onu gungulu
unutra?
— Otišao je u grad na sastanak sa svojom djevojkom — razjasni Selena. —
A o emu vi uop e govorite? Nitko ne može zaustaviti tatu kad do e pijan i po ne mlatiti.
Prestane govoriti i prigušeno zvizne, a uto neki dje doleti trkom iza stabla.
— Ja uvijek izi em, kad tada zapo ne buku i tu njavu — nastavi Selena. — I
Joeya izvedem, tako da mu tata ne može ništa nauditi.
Joey je bio malen i mršav, i bilo mu je tek sedam godina. Stajao je iza svoje sestre i
bojažljivo škiljio na doktora iza sestrine suknje. Bijesna srdžba obuze starca, pa re e:
— Dokraj it u ja to — i uputi se još jednom k vratima kolibe.
Selena smjesta potr i preda nj i zaustavi ga, stavivši mu ruke na prsa, sva izvan sebe
šap i:
— Zar ho ete da vas smlati? Nitko po vas nije poslao, doktore. Najbolje da se
vratite u Kestenovu ulicu.
Besprekidno naricanje dopiralo je sada iz kolibe, ali ono ženino kri anje i one Lucasove
psovke prestadoše.
— Ionako je sve sada prošlo — rekla je Selena. — Ako sada u ete, tata e se
samo opet ražestiti. Najbolje da odete, doktore.
asak je doktor oklijevao, a onda je lako dodirnuo šešir, u ime pozdrava djevoj ici, i
rekao joj:
— Dobro, Selena, idem ja. Laka ti bila no .
— Laku no želim, doktore.
Bio je opet na cesti kad je djevoj ica potr ala, sustigla ga i metnula mu ruku na rukav
govore i:
— Doktore, ja i Joey želimo vam ipak zahvaliti. Lijepo od vas što ste se ustavili.
»Kao kakva prava dama koja se oprašta sa svojim gostima nakon aja«, mislio je u sebi
doktor. »Kako se samo lijepo izražava: .Lijepo od vas što ste se ustavili’.«
— U redu, Selena — rekao joj je na rastanku doktor Swain. — Kad me god
ustrebaš, do i u. Samo mi javi.
Doktor je opazio da mali Joey ni rije i nije progovorio, premda je bio pripijen odmah iza
Selene.
7.
Lucas Cross proživio je u Peyton-Placeu cijeli svoj vijek, baš kao i otac i djed mu. Lucas
nije znao odakle potje u njegovi pre i, a to ga nije ni mu ilo, niti mu je na um dolazilo. Da ga je
to slu ajno tko upitao, on bi bio zgranut nad glupoš u takva pitanja, i, slegnuvši ramenima,
odgovorio bi: »Mi smo uvijek ovdje živjeli«.
Lucas je bio povremeni šumski radnik, kakvi su obi ni u sjevernim predjelima Nove
Engleske. Profesionalni drvosje e gledali su na šume s poštovanjem, znaju i da su prijašnji
naraštaji hara ili njima, sijeku i ih nemilice, bez ikakve primisli da ih uvaju ili presa uju. Iako
su sada iskoriš ivali šumu, radili su to strpljivo i metodi ki. Ljudi Lucasova soja gledali su
šumu kao nesigurnu vrstu zaštite, kao neku vrstu uzglavlja na koje e se nasloniti kad ih život
odgurne. Kad su svi drugi konci popucali i kad je na brzinu trebalo gotova novca, »rad u šumi«
bio je uvijek nadomak. Prave drvosje e gledali su na ljude Lucasova soja prezirno i povjeravali
im drugorazredne poslove: utovar trupaca u kamione, vezanje lanaca i istovar kod pilana. Na
sjeveru Nove Engleske Lucasa su ipak tretirali kao šumskog radnika, a da je živio u kojem
19
drugom kraju Amerike, zvali bi ga »lutalicom« ili »šumljakom« ili »jadnim bijelim sme em«.
Lucas je pripadao onoj golemoj bratiji koja nema odre ena zanimanja, rasplo uje silu djece s
prljavom ženom, a svoju pregolemu obitelj smješta u razli ita trošna, prislonjena i privremena
skloništa.
U vrijeme besplatna školovanja ti šumski radnici na sjeveru Nove Engleske školovali su
se malo ili nimalo, a u mnogo slu ajeva njihov je poslodavac bio prisiljen da im isplati pla u u
gotovu novcu, jer ti njegovi namještenici nisu umjeli da" se potpišu na eku. Svoje su znanje
stekli nagonski ili slušaju i razgovor, a rijetko opažanjem. Ve inom su se opijali jeftinim
vinom ili nevaljalim viskijem. Stanovali su u trošnim drvenim barakama, koje su izvana bile,
umjesto šindrama, oblijepljene katranisanim papirom, a nisu imali ni vodovoda, ni kanalizacije.
Pili su, tukli žene i zlostavljali djecu, a imali su jednu vrlinu, za koju su mislili da im pokriva
sve mane: ta no su pla ali ra une. Ljudima kao što je Lucas Cross bio je jedini smrtni grijeh
ostati dužan. To je bio pokrov staloženim i tradicionalnim malogrda anima u sjevernoj Novoj
Engleskoj, kad bi se suo ili sa stvarnoš u tih stra ara u svojoj okolici.
— Nema se šta onim ljudima prigovoriti — znali bi govoriti, osobito
turistima iz velegrada. — Oni pla aju ra une i porez, paze svoj posao i nikome ne prave štete.
To je stanovište bilo vidljivo i kod dobronamjernih osoba, koje su se bavile karitativnim
poslom, ali su odvra ale glave od bijede u obiteljima tih šumskih radnika. Ako bi iz te sredine
umrlo koje dijete od studeni ili nedovoljne ishrane, smatrali su to nesretnim slu ajem, ali
nipošto ne im važnim, zbog ega bi bilo vrijedno dirnuti u taj osinjak. Državne vlasti
zadovoljavale su se bezbrižnim nemarom, jer ih nitko nije ni zvao da materijalno pomognu tim
jadnim stanovnicima stra ara, koje su bile kao žive rane na tijelu sjeverne Nove Engleske.
Lucas Cross bio je druk iji od mnogih šumskih radnika u tome, što je on bio vješt tesar
i umjetni stolar. Toga bi se posla prihvatio kad bi ga tko pi em pridobio ili potkupio pre-
tjeranom svotom novca.
Kad ga je Charles Partridge bio nagovorio da napravi nekoliko kuhinjskih ormara za
gospo u Partridge, ovakve je hvalospjeve pjevao ku edoma in svome majstoru:
— Nikad nisam vidio takvo nešto u svome životu. Došao Lucas, nije bio
pijan, znate, premda je prije toga istrusio nekoliko. Imao je sklopljiv aršin, koji je meni izgledao
pouzdan baš kao i sat od dva dolara. Sjeo je i pogledao naše kuhinjske zidove asak, a onda
po eo mjeriti i sve nešto psovati ispod glasa. Domalo je po eo piliti i planirati. U kratko vrijeme
bilo je sve gotovo, i mogu slobodno tvrditi da nema ljepših ormara ni u jednoj kuhinji u
Peyton-Placeu. Pogledajte samo.
Ormari, napravljeni od vornovite borovine, savršeno su pristajali u prostore izme u
kuhinjskih prozora kod Partrid- geovih. Sjali su ti ormari kao saten.
Kroz mnoge godine Lucas je napravio mnogo otmjena poku stva po bogataškim
ku ama u Kestenovoj ulici, a ve inu je prije njega napravio njegov otac.
— Dobri su stolari Crossovi — govorili su u gradu.
— Samo kad su trijezni — dodali bi drugi.
— Moja žena želi da joj Lucas napravi vitrinu za blagovaonicu kad svrši šumske
radove.
— Ali morat e ga najprije otrijezniti. Što god novca zaradi u šumi, potroši za
kakvo jadno pi e, prije nego što se opet po ne ogledati za novim poslom.
— Svi su oni stra ari jednaki. Neko vrijeme rade pa onda udulje piti, pa opet
rade i opet piju, i tako im život prolazi.
— Ipak su oni estiti ljudi. Nikome zlo ne rade, koliko vidim. I porez pla aju.
Seth Buswell, jednoga dana nekako filozofski nastrojen, ovako se tužio doktoru
Swainu:
— Da mi je znati zašto naš šumski radnik pije. ovjek bi naslutio da oni nemaju
dovoljno fantazije da izmisle utvare od kojih e bježati. Da mi je znati o emu oni uop e misle.
20
Oni nesumnjivo imaju svoje nade i svoje snove, isto kao i mi, ali ini se da uvijek mozgaju o
ove tri stvari: o pi u, o seksu i o hrani, i to baš tim redom.
— uvaj se, stari moj prijane, takva na ina govora — savjetovao ga je doktor
Swain. — Kad tako govoriš, izbija o ito da si studirao u Dartmouthu.
— Oprosti — re e Seth izvješta eno i opet po e govoriti govorom svijeta u
Peyton-Placeu. Bilo je to jedino licemjer- stvo koje je svjesno u praksi provodio. Možda to nije
pošteno, ali je njegov otac baš time stekao golemo bogatstvo i postigao mnoge izborne uspjehe.
— Možda su oni naši šumljani ipak bezazlena eljad — re e Seth. — ine mi se
kao neke pitome, dresirane životinje.
— Osim Lucasa Crossa — upade doktor Swain. — On ti je gadna zvijer. Ima
nešto u njemu, osobito u njegovu pogledu, što mi se nikako ne svi a. Izgleda mi kao šakal.
— Lucas je ovjek na mjestu — tješio ga je Seth. — Ti uvijek vidiš utvare.
— Dao bog — dodade Doktor. — Ali meni se sve ini da se ne varam.
8.
Selena Cross ležala je na složivu krevetu, koji joj je služio kao postelja, a gurnuli bi ga
nave e uza zid u onaj ugao prostorije u Crossovoj kolibi, koji je po danu služio kao kuhinja.
Bila je predobro razvijena za svojih trinaest godina, a prijevoji njezinih bokova i zaobljene
grudi ve su se zapažali ispod prekratke i esto pohabane odje e, koju je nosila. Mnogo je
odje e baštinila od bogatije djece iz Peyton-Placea, a darovale bi je Seleni karitativne ruke
gospo a iz kongregacione crkve. Selena je imala dugu crnu kosu, koja se sama od sebe
kovr ala u mekim lijepim kovr ama. O i su joj bile tako er tamne i malo nakose, a iznad
lijepih, kao snijeg bijelih zuba imala je naravno rumena usta s punim usnicama. Koža joj je bila
ista i prozirna sa nijansom boje meda. Rekao bi, da je tu bron anu boju dobila sun anjem, ali
na Seleni se ona ne bi nikad u dugim mjesecima trpke zime u Novoj Engleskoj pretvarala u
boležljivo žutu boju.
— Stavi joj u uši zlatne kolutove — govorila je gospo ica Thornton — pa e svatko
misliti da je prava Ciganka.
Selena je nau ila mudrost u školi siromaštva i bijede. U trinaestoj godini vidjela je
bezna e kao starog neprijatelja, postojana i neminovna kao smrt.
Kad je katkada gledala svoju majku Nellie, mislila je u sebi: »Ja u se nekako izbaviti.
Ne u nikad biti kao ona.«
Nellie Cross je bila niska i mlohava od nezdrava sala, koji dolazi od previše krumpira i
previše kruha. Njena rijetka kosa bila je smotana u musavu pun u na zatiljku ne baš pre- ista
vrata, a ruke njene, vje no prljave, bijahu grube i na zglavcima kvrgave, s ispucalim, prljavim
noktima.
»Oti i u«, mislila je Selena. »Ne u dopustiti da izgledam ovako.«
Ali bezna e je vazda kora alo u stopu za njom, uvijek spremno da je gurne laktom i da
joj rekne: »O, da. A kako eš ti to oti i? Kamo možeš oti i i tko e te štititi?«
Ako Lucasa nije bilo kod ku e, ili bi bio kod ku e trijezan, Selena bi se podala
optimiznu: »O, uspjet u ja ve . Ovako ili onako, ja u se izbaviti.«
No, ve inom je ipak bilo kao te no i. Selena je ležala u svom kreveti u i slušala starijeg
brata Paula kako hr e u svom krevetu uza suprotan zid, i teško disanje od polipa u nosu svoga
brata Joeya, koji je spavao u krevetu kao što je bio i njezin. Ali ti glasovi nisu mogli zaglušiti
one koji su dolazili s bra ne postelje na drugom kraju prostorije.
»Izbavit u se ja«, ponavljala je sva u bijesu. »Izbavit u se ja iz ove gnusne zbrke.«
Njezin stari dušmanin, bezna e, nije se potrudio ni da odgovori. On je samo bio uza nju.
21
9.
Allison MacKenzie nije zapravo nikad bila u ku i Sele- ninoj. Ona bi obi no sišla
kaljavom cestom do mjesta, gdje je stajala Crossova koliba, i ekala bi ispred istine dok joj pri-
jateljica ne bi izišla. Mnogo se puta Allison u udu pitala zašto je nitko od Crossovih ne pozove
u ku u, ali se nije nikad usudila upitati Selenu. Jednom je upitala svoju majku, ali Constance je
uporno tvrdila da je razlog tdme što se Selena srami svog doma. I tako Allison nije s majkom
više o tome raspravljala. Constance, ini se, nije mogla shvatiti da je Selena zrela i
samosvjesna, a da njezina k i Allison uvijek osje a neki sram.
Uza sve to, bilo je Allison udno da je nitko od Crossovih nije nikad pozvao u ku u.
Ve inom je Selena došla ravno s praga vrata, im je ugledala Allisonu, ili bi katkad izmiljela iz
ogra enog obora, u kome je Lucas držao ovce, a bio je pri- gra en ku ici. Kad bi god Selena
bila u oboru, zavikala bi »Pri ekaj asak, Allison, moram oprati noge«, ali nikad ne bi
prijateljicu zamolila da u e dok ona opere noge. Obi no bi Selenin bratac Joey pristajao svuda
sa svojom sestrom, ali to je subotnje popodne Selena izišla iz ku e sama.
— Zdravo Selena — toplo je pozdravila Allison, zaboravivši svoje nedruževno
raspoloženje od ju er.
— Zdravo curo — otpozdravi Selena onim svojim udnim dubokim glasom,
koji je Allison toliko privla io. — Šta emo danas?
Pitanje je bilo posve formalno, retori no. U subotnja popodneva te bi dvije djevoj ice
vje ito tumarale polagano ulicama grada, gledale izloge trgovina i uobražavale da su ve
odrasle i da su udate za glasovite ljude. Studirale su svaki komad robe u du anima, pomno
birale i odabirale šta bi kupile za sebe, za svoju ku u i za svoju djecu.
— Ovo bi odijelo bilo divno za maloga Clarka, gospo o Gable — govorila bi
jedna, a druga bi joj nonšalantno odgovorila:
— Otkako sam se rastala s gospodinom Powellom, jednostavno kao da mi više
nije stalo do odijevanja.
Zajedno bi potrošile svaki cent što bi ga Allison uprosila od svoje majke, pa bi kupovale
kojekakve drangulije, filmske magazine i vo ne sladolede. I Selena bi katkada imala džepar- ca,
što bi ga zaradila obavljaju i sitne poslove kod jedne gospo e iz grada, i tada bi ona i Allison
otišle u kino Ioka. Poslije kina sjele bi kraj to ionice sode-vode u Prescotovu drag- storu pa jele
pe ene raj ice i sendvi e od salate i pile koka- -kolu. Umjesto da izigravaju supruge filmskih
asova, sada su za promjenu bile bogate mjesne doma ice, koje su izišle na popodnevnu šetnju i
zaustavile se tu na aju, dok im dje ica mirno spavaju u, kolicima, koja su parkirana vani ispred
Prescottova dragstora. Allison je držala slamku, napol otkinutu, kao da je to cigareta, i vodila
tako razgovor odraslih, kako ga je nazivala.
— Kad je gospodin Beane odlu io da po ne graditi kino — govorila je kao
kakva razgovorljiva dama — nije imao dovoljno novaca, pa je pozajmio od nekoga Irca, koji se
zvao Kelley. Eto stoga je i kino prozvano IOKA — I Owe Kelley All, što zna i: »Ja sve dugujem
Kelleyju.«
Allison je silno uživala u svom znanju tih sitnih gradskih zgodica i u njihovu
prepri avanju, sa svojim uljepšavanjima, razumije se. Pri ala bi tako, probira ki trgaju i s
jezika zamišljene režnji e duhana. A Selena je bila vazda zahvalna publika. Nikada nije
škrtarila sa svojim dodacima »Oho«, ili »Ma šta mi ne veliš«, ili bi bez daha u nevjerici upitala
»Ma nemoj!«
— A, bože sveti, je li gospodin Beane ikad vratio dug gospodinu Kelleyju? —
upitala je Selena.
— O, kako ne — odgovorila je na to Allison.
A onda bi asak zastala, pa joj je došao na pamet bolji odgovor, i rekla bi:
— Ne, ne, pri ekaj asak. Nije mu vratio. Nikad nije vratio gospodinu Kelleyju.
22
Jednostavno je odmaglio.
Selena je dovoljno izišla iz svoje uloge »dame« da srdito priupita:
— A šta ti to ho eš da rekneš sa rije i »odmaglio«?
Ona je uvijek smatrala nepravdom kad je Allison upotrebljavala rije i koje Selena nije
nikada ula, i eš e je pomišljala da je Allison u svojim izmišljenim doga ajima izmišljala i
rije i.
— A, znate, odmaglio je isto kao pobjegao. Da, gospodin je Beane odmaglio sa
svim svojim kapitalom, a gospodin Kelley nije nikad dobio vra en svoj novac.
— Allison MacKenzie, ti to sve izmišljaš — protestirala je Selena, sada
potpuno smetnuvši s pameti da je posrijedi razgovorna igra odraslih. — Pa ja sam baš ju er
vidjela Amo- sa Beanea upravo u Brijestovoj ulici. Ti si sve izmislila od po etka do kraja.
— Jesam — priznala je Allison smiju i se. — Izmislila sam.
— Da je netragom pobjegao, velite — prodera se strogo gospo a Prescott iza
to ionice sode-vode. — On nije nikada ništa pronevjerio niti je pobjegao. Eto tako nastaju
brbljarije moje mlade dame. Gnusne laži, množe se i dijele i opet se množe.
— Tako je, gospo o — krotko odgovara Allison.
— Brbljarije su kao amebe — nastavila je gospo a Prescott. — Množe se,
dijele i opet množe.
Allisonu i Selenu uhvatio nenadano hihot, pa potr ale van, ostavivši napol pojedene
sendvi e. Na plo niku su se gr evito držale jedna za drugu i histeri no se smijale, dok ih je
gospo a Prescott negoduju i, gledala iza izloga du ana.
Kad bi ta duga subotnja popodneva prošla, djevoj ice bi otišle Allisoninoj ku i, gdje bi
provodile mnoge arobne sate, šminkaju i jedna drugoj lice onim malim koli inama kozme-
ti kih sredstava što bi dobivale šalju i kupone iz magazina kompanijama koje su nudile uzorke.
— Mislim, da je »Plava šljiva« ona prava nijansa rumenila za usne koje tebi
pristaje, Selena.
A Selena, kojoj su usnice izgledale nabubrene kao bobe grož a, odgovorila bi na to:
— A ovaj »Orijental 2« pristaje tebi, curo, bajno. Dobivaš od njega elegantnu
boju.
Studiraju i odraz, koji je gledao na nju iz zrcala i koji je bio nalik na bljedilo kakva
Indijanca, Allison je rekla:
— Ti doista misliš tako? Ne kažeš mi to samo da mi ugodiš?
— Ne, nipošto. Ta krema osobito isti e tvoje o i.
Ta je igra morala biti dokraj ena prije nego što Constance stigne ku i. Ona je imala
obi aj da ubistveno izjavi kako šminka nagr uje djevoj ice. Allison bi, slušaju i majku, osje-
ala, da joj se rastrugala pokost radosti s njezina predivnog subotnog popodneva i potištena bi
bila cijelo preostalo ve e.
Selena bi ostajala uvijek na ve eri subotom, kad bi Constance priredila obi no štogod
jednostavno, kao recimo sa a- ste kola e ili kajganu s malim kobasicama. Seleni je to bila
raskošna gozba, baš kao što joj je sve u ku i MacKenzievih bilo raskošno i lijepo, nešto o emu
je vrijedno sanjati. Voljela je kombinaciju javorova poku stva i cica s cvjeti ima u dnevnoj
sobi. esto se u udu pitala, a katkada i u ljutnji, šta to na svijetu nedostaje Allisoni pa može biti
nesretna u takvoj okolini, s divnom majkom blondinkom i s posebnom svojom spavaonicom,
koja je sva u crvenilu i bjelini.
Tako su te dvije prijateljice uvijek provodile subotnja popodneva, ali danas ih je obuzeo
neki nemir, neki poriv za jogunstvom, tako da je Allison krzmala da na pitanje Sele- nino: »Što
emo danas raditi?« odgovori stalnim, uobi ajenim odgovorom.
Umjesto toga rekla je:
— Ne znam. Hajdemo šetati.
— A kamo? — upitala je prakti na Selena. — Ne možemo se tek onako šetati i
23
šetati i ne i i nikamo odre eno. Hajdemo u trgovinu tvoje majke.

Selena je rado išla tamo. Katkada bi joj Constance dopustila da pogleda oprave, koje su
se u svjetlucavoj krasoti vidjele na bijelim podstavljenim vješalicama.
— Ne emo — odlu no je odbila Allison, koja je htjela i i ma kamo, samo ne u
maminu trgovinu. — Ti uvijek ho eš isto. Po imo nekamo drugamo.
— A kamo onda? — upita Selena ljutito.
— Znam ja jedno mjesto — upade Allison brzo. — To je najdivnije mjesto na
svijetu. Ali tajanstveno je, pa stoga ne smiješ nikome re i da sam te tamo odvela. Obe avaš li?
Selena se nasmijala i upitala:
— A gdje je to mjesto? Da me možda ne vodiš u dvore Samuela Peytona?
— O, ne! Onamo ne bih nikad pošla. Premrla bih od straha. A ti?
— Ne bih ja premrla — odgovorila je Selena bez uvijanja. — Nipošto. Mrtvi ne
mogu nikome nauditi. Živih se treba uvati.
— Dobro, dobro, u svakom slu aju ne mislim ja dvore. Po i sa mnom, pokazat
u ti.
— Dobro — pristala je Selena. — Ali ako me vodiš u kakvu glupost, ja u se
smjesta okrenuti i i i u grad. Dobila sam dolar i pol što sam gla ala kod gospo e Partridge, a
kod Prescotta se mogu dobiti novi brojevi filmskih magazina »Photoplays i Silver Screens«.
— Hajde idemo — poticala ju je Allison nestrpljivo.
Podruke su išle dvije djevoj ice. Allison je vodila kroz grad i u Park boraca. Bila je
uzbu ena, kao što je esto bila baš prije Božica, kad je imala pokloniti kome kakav poseban dar,
a osje ala je osobitu sre u i zbog toga što e nešto dragocjeno podijeliti sa svojom dragom
prijateljicom.
— Evo dolazi Ted Carter — prošapta Allison, premda je dje ak bio na
suprotnoj stazi parka i nije ju mogao nipošto uti. — Pravi se kao da ga ne vidiš.
— A zašto? — upitala je glasno Selena. — Ted je estit de ko. Zašto bih se ja
pravila da ga ne vidim?
— Pa on pristaje za tobom. Eto za to — prosiktala je Allison.
— Ti si luda.
— Nisam ja ništa luda. Nije dobro da imaš ikakva posla s Tedom Carterom,
Selena. On potje e iz strašne obitelji. Slušala sam kako je jednom moja majka govorila s
gospo om Page o Tedovim roditeljima, pa je rekla gospo a Page da gospo a Carter nije nimalo
bolja od kakve uli arke!
— Uli arke, misliš — upita Selena.
— Ps... — prošaptala je Allison. — ut e te. Ne znam, šta je time mislila re i
gospo a Page, ali moja se majka sva zacrvenjela kad je to ula. To onda mora ona rije zna iti
nešto kao kradljivica ili ubojica!
— Pa možda je tako nešto — otegla je Selena i prasnula u smijeh.
— Zdravo, Ted — doviknula je dje aku koji je sada bio gotovo uporedo s
njima dvjema. — Šta ti radiš sada ovdje?
— Isto šta i vas dvije — odgovori kroz smiješak Ted. — Šetam se.
— Dobro onda, šetaj se s nama —- rekla je Selena, ne obaziru i se što ju je
Allison gurnula laktom u rebra.
— Ne mogu — odgovori Ted. — Moram odnijeti majci špeceraj.
— Kad ne možeš, ne možeš — re e mu Selena.
— Zdravo, Ted — pozdravi se Selena.
— Zdravo — otpozdravi Ted. — Zdravo, Allison.
Djevojke su išle dalje kroz park, a Ted je nastavio svojim putom prema gradu. Kad je
stigao na kraj staze, koja prelazi u ulicu, Ted se okrenuo i zovnuo:
— uj, Selena!
24
Djevojke su se okrenule prema njemu. Ted im je mahnuo rukom i rekao:

— Do skora vi enja, Selena.
— Do vi enja! — odvrati Selena i mahne mu rukom.
Ted je skrenuo iz parka u ulicu i izgubio se iz vida.
— Vidiš li? — bijesno je propiskutala Allison. — Jesi li vidjela? Rekla sam ti
ja da je on zaljubljen u tebe.
Selena je zastala i gledala prijateljicu dugo i ljutito.
— No, pa šta onda? — upitala je Selena kona no.
To je popodne bilo posve pokvareno. Prvi put u njihovu dugu prijateljevanju te dvije
djevojke nisu bile složne.
»Šta joj je?« u udu se pitala Allison, ne mogavši shvatiti osobu koju ne uzbu uje
ljepota prirode.
»Da mi je znati šta je mu i«, mislila je opet u sebi Selena, ne mogavši zamisliti da
postoji osoba kojoj šetnja po gradu nije uzbudljiv doživljaj i koja pri svakom novom obilasku
ne doživljava nove radosti. »Ali, uostalom«, mozgala je Selena, »Allison je ionako puna nekih
udnih ideja, tako na primjer kad želi biti samotna i kad sanjari o svome mrtvom ocu.«
»Napokon«, mislila je dalje Selena, »moj je otac isto tako mrtav kao i njezin, pa me nije
nikada nitko uhvatio da sanjarim nad nijemom fotografijom kao što to ini Allison.«
Selena nije mogla ni naslutiti kako joj je otac izgledao. Poginuo je u nekoj šumskoj
nesre i dva mjeseca prije njezina ro enja, a njezina mati Nellie nije imala o evih uokvirenih fo-
tografija da ih pokaže svojoj k eri. Lucas Cross jedini je otac kojega Selena poznaje. Ostao je
udovac s jedincem sinom od prve žene, koja je umrla pri poro aju, i onda se vjen ao s Nellie
kad je Seleni bilo šest sedmica. »Paul i Joey samo su mi polubra a«, mislila je Selena, »ali ja ne
razbijam mnogo glavu time. Kad bi Allison bila u mojoj koži, ona bi, kladim se, neprestano
govorila o svojoj polubra i i o svome o uhu i o li nim temama. Da mi je znati šta joj je cijelo
vrijeme.«
Allison se opet u nevjerici pitala da se nije možda Selena primakla dobi kad »mladež
poludi«, kako se izražavala Constance. »Svakako se strahovito žuri da se što prije vrati u grad.
Možda se nada da e se na i s Tedom Carterom u kojemu du anu.« Allison se namrštila na tu
pomisao dok se po ela penjati uz dugi nagib iza parka, a Selena joj je bila za petama.
Seleni se nije svidjelo ama baš ništa na kraju ceste, pa je to nedvosmisleno i rekla kad su
se ona i Allison popele navrh brežuljka.
— To je tek stari ponor — rekla je Selena kad je Allison pokazala drvenu
plo u s ispisanim slovima na njoj. — A zašto ne bi baš ondje stavili znak? Kad ne bi bilo
naznake, ljudi bi stradavali.
Allisoni je došlo da propla e. Osje ala je kao da ju je netko s nepravdom pljusnuo. Taj
Selenin postupak inio joj se baš kao kad bi netko nekome poklonio kaput od kanadske kune
zlatice ili dijamantnu narukvicu, ili nešto takvo posebno, a osoba kojoj se daruje rekla bi: »O,
imam ja toga, tako da ne znam što u s tim«.
— To je tek šuma — tuma ila joj je Selena nakon nekoliko minuta kasnije i
bez uvijanja odbila da ide kroz šumu s Allison. — Pa ima šume koliko ho eš oko naše kolibice.
Ja sam sita šume gledaju i je svaki bogovetni dan.
— Ti si podla, Selena — povikala je Allison. — Ti si upravo podla i
pakosna! Ovo je posebno, tajnovito mjesto.
Nitko osim mene ne dolazi ovamo, i ja sam te ovamo dovela jer sam mislila da si ti moja
prijateljica.
— Hajde, molim te, ne budi tako djetinjasta — odrezala joj je Selena ljutito.
— I šta time ho eš re i da nitko osim tebe ne dolazi ovamo? Otkako pamtim, ovamo de ki no u
u kolima dovode svoje djevojke.
— Ti si prosta lažljivica! — vikala je Allison.
25
— Nisam, Allison — opravdano se bunila Selena. — Pitaj koga god ho eš,

pa e ti to isto potvrditi.
— To ne može biti istina — uporno je tvrdila Allison. — Šta treba nekome da
ovamo dolazi no u? Pa obno se ne še e šumom.
Selena je slegla ramenima i rekla prijateljici prili no ljubazno:
— Zaboravimo to mila. Nemoj se ljutiti na mene. Hajde da idemo u grad.
— Ve mi sto puta trubiš da idemo u grad — ljutito e Allison. — Pa dobro,
idemo onda.
Constance MacKenzie nije sasvim odobravala prijateljstvo svoje k eri s pastorkom
Lucasa Crossa. Jednom-dvaput pokušala je, mlako doduše, da stane tome nakraj, ali kad se
nekoliko dana nakon toga vra ala ku i s posla, nalazila je Allison svu u suzama, kako tvrdi, da
je sada potpuno napuštena, jer ona ne da da joj Selena dolazi, pa je Constance opet smekšala.
Majka nije nikada mogla kako treba odgovoriti na k erkina pitanja o Seleni.
— Ja nikad nisam tvrdila da ne volim Selenu — rekla je u obrani Allisoni. —
Samo... — i tu bi uvijek zastala, da bi pronašla prave rije i.
— Samo šta, majko? — nukala bi je Allison.
Constance je tu morala samo sle i ramenima, jer nije mogla pokazati prstom na ono na
Seleni što ju je uznemirivalo.
— Kraj toliko plemenite djece u ovome gradu... — jednom je rekla majka, ali
ju je u daljim rije ima presjekao k erkin pogled i njezino pitanje:
— Šta, majko, misliš da Selena nije plemenita?
— Nisam to rekla — odgovori Constance i bespomo no poguri ramena. —
Ali nije važno.
I tako se nastavilo prijateljstvo izme u Allisone i Selene, potpuno i uvjerljivo
prijateljstvo, sve do toga subotnjega popodneva, kad je svaka djevojka željela nešto posebno, a
nijedna nije bila kadra razumjeti potrebe druge.
Zajedno su išle uz jednu stranu Brijestove ulice i drugom stranom sišle, gledaju i u
izloge, ali nisu mogle da se zabavljaju svojim uobi ajenim djevoja kim igrama, u emu su prije
uvijek nalazile tolike razonode.
— Hajdemo u du an tvoje majke — rekla je Selena.
Allison je to odbila, osje aju i se prikra enom što je tako
divno popodne morala provesti daleko od svoga omiljelog gnjezdašca.
— Hajde ti tamo sama, ako ti je baš do toga — odsjekla joj je Allison, znaju i da
Selena ne e po i u trgovinu njezine majke bez nje.
Na kraju su obišle sve tezge u du anu, gdje se sva roba prodaje po cijeni od pet ili deset
centi, pokazuju i prstima nizove patvorenih dragulja, požudno gutaju i pogledima cijele
redove sredstava za uljepšavanje te slušaju i popularne melodije iz ugla gdje je svirala glazba.
Zatim su sjele u odjelu jela i pi a i svaka je pojela po jednu veliku i ljepljivu krišku banane sa
sladoledom.
Allison je osjetila kako joj se po inje vra ati dobro raspoloženje.
— Ako želiš, možemo sada oti i u maminu trgovinu — predložila je ak i to.
— Ne, nije važno. Po imo radije tvojoj ku i.
— Ne, Selena, uistinu ti velim. Znam ja da ti želiš oti i onamo. Meni nije krivo.
Zaista nije.
— Ne moraš ti i i samo zato da meni ugodiš.
— Ali ja želim, Selena. Zaista.
— U redu, ako i ti doista želiš.
Svoje papirne salvete smota vale su u male okrugle loptice i bacale ih onda u prazne
zdjelice za vo ni sladoled. I najednom su njihovi odnosi postali ponovo prisni, prijateljski.
Constance MacKenzie mahnula im je iza tezge pletenom robom kad su ušle u trgovinu.
26
— Ima novih haljina — viknula im je. — Onamo prijeko na drugoj vješalici.

Selena pogleda i kao hipnotizirana krene prema blistavim haljinama koje su stajale
izložene na pokretnoj statvi. Kao da ih je bilo na stotine, sve jedna ljepša od druge. Selena je
zurila u njih, prsti kao da su joj bridjeli od žudje da dodirne te ljupke tkanine.
Allison je stajala ispred izloga i kroz staklo izgledala promet na Brijestovoj ulici. Uvijek
je tako bilo. Ona je morala stajati u du anu, inilo joj se cijele sate, dok je Selena gledala svaki
pojedini predmet robe u tome konfekcijskom du anu.
Constance je svršila s mušterijom i pošla prema Seleni, hote i skinuti jednu od novih
haljina, da je pokaže Allisoni, ali je zastala kao prikovana ledenim izražajem na njezinu licu.
Rastvorene Selenine usne, one njene poluzatvorene zasanjene o i izazvale su silnu samilost kod
Constance. Imala je toliko domišljatosti da razumije djevojku koja tako žudno gleda lijepu
haljinu. Taj je izražaj kod svoje k eri opazila samo pri itanju.
— Evo — re e Constance glasno i nenadano, na za enje samoj sebi — ova
je haljina tvoje veli ine. Obuci je ako ti se svi a.
Pružila joj je haljinu bijelu, krutih nabora u suknji, i njene o i orosiše se suzama kad je
vidjela izražaj zahvalnosti na Seleninu licu.
— Mislite li vi to zaista ozbiljno, gospo o MacKenzie? — prošaptala je
Selena. — Zar je se zaista smijem dota i?
— Dakle, ja zbilja ne znam kako bi je mogla probati a da je ne dotakneš —
odrezala je Constance, misle i da e time prekriti drhtanje u svome glasu.
Kad se nakon nekoliko minuta Selena pojavila iz kabine za obla enje sva blistava u
bijeloj haljini, ak je i Allisoni zastao dah.
— O, Selena! — povikala joj je. — Pa ti izgledaš kao prava ljepotica. Baš kao
kraljevna iz bajke!
»Ne, ne izgleda ona kao kraljevna iz bajke«, mislila je u sebi Constance. »Ona u
trinaestoj godini izgleda kao putena ljepotica, raskošno razbludna žena.« Eto tek je sada
Constance shvatila šta joj je uvijek smetalo kod Selene.
Kasnije te ve eri Selena je blatnom cestom išla svojoj ku i. Još ju je grijala uspomena
na Constancine pala inke, iz kojih je curio maslac i javorov sirup, te na onu kavu koja je bila
servirana s pravim kajmakom. Još je u mašti gledala lijepi salon kod MacKenzievih s onim
velikim foteljima i s pokretnom napravom od kovana željeza, koja je bila prepu-
na primjeraka modnih magazina »The American Home« i »The Ladies’ Home
Journal1«. S gnušanjem je Selena mislila o svojoj prijateljici Allisoni koja je sanjarila nad
onom fotografijom i šaptala: »Zar nije divan? Ovo je moj tata.«
Selenu je spopala želja da joj kaže: »On je mrtav, dijete moje... i bolje mu je tako«, ali
nije to rekla jer to ne bi bilo po volji gospo i MacKenzie, a Selena nije htjela u initi ništa na
svijetu što bi povrijedilo Allisoninu majku.
»Izbavit u se ja«, mislila je Selena, kad je stupila na istinu ispred Crossove kolibe.
»Jednom u se ja sigurno izbaviti, a kad to bude, onda u se uvijek lijepo odijevati i govorit u
tihim glasom baš kao i gospo a MacKenzie.«
Tonu i u san, Selena je mislila kako je vatra kamina kod MacKenzievih žmirkala i
osvjetljavala Constancinu kosu. Za Teda Cartera nije joj preostala nijedna misao, iako je u
svojoj postelji Ted zamišljao Selenino lice i onaj njezin smiješak kad mu je rekla: »U redu onda,
šetaj s nama.«
»Bogme bih ja«, mislio je Ted, okrenuvši se na drugu stranu, »samo da nije bila s njom
ona naduta mis Allison. Majka bi još mogla pri ekati špeceraj.«
»Selena«, šaptao je njeno ime glasno u mra noj sobi. »Se- lena«, zvao ju je, ute i okus
te rije i na svom jeziku.
1
»Ameri ki dom«, »Ženski ku ni žurnal«
27
udnovato mu se trzalo srce. Osje ao je neku udnovatu mješavinu straha i o ekivanja i

još ne ega što je gotovo bilo nalik na patnju.
10.
Doktor Matthew Swain bješe visok, koš at muškarac, s gustom valovitom i srebrnastom
kosom. Kosa mu je bila glavna vanjska odlika, i on se njom nenametljivo ponosio. Brižno ju je
etkao i svako jutro ta no pretraživao, da se uvjeri nema li u njoj žutih pramenova.
— ovjek ima pravo na jednu taštinu — ispri avao je sebe, a njegova gazdarica Isobel
Crosby znala bi re i da je dobro što je stari tašt na nešto.
A kako u svemu ostalom izgleda, nije mu nipošto bilo stalo. Odijelo mu je uvijek bilo
zgužvano i imao je strahovit obi aj da jede u salonu. Isobelin križ bile su doktorove kavene
šalice, koje bi ostavljao svuda po ku i.
— Pa nije ipak strahovito naporno odnijeti polupraznu šalicu u kuhinju —
tužila se esto gazdarica. — I ne ete oki laviti, ako podignete jednu malu šalicu.
— Ako vam ništa drugo nažao ne inim nego ostavljam naokolo kavene
šalice, Isobel, onda se možete smatrati sretnom — odgovorio je doktor.
— Pa nisu samo šalice — rekla je Isobel. — I odje u ostavljate gdje je
svu ete, pepeo od cigara prosipate po cijeloj ku i, a cipele vam izgledaju kao da ste upravo
stigli s duge sjednice u ne ijoj staji.
— Možete biti sretni, Isobel — re e joj doktor. — Zar biste radije bili
gazdarica kakvu starom razvratniku? Ja vam barem nikada nisam pokušao zagaliti suknju. A
možda vas baš to i rastužuje.
— A povrh svega — proslijedila je Isobel, koja je poznavala doktora odviše
mnogo godina a da bi bila užasnuta bilo ime što on veli — povrh svega, velim, imate pogan
jezik i avolsku dušu.
— Ah, hajdete štrikati radije navlake za divan, a mene pustite na miru —
otkresa joj ljutito doktor.
Svatko je u Peyton-Placeu volio doktora Swaina. Imao je tople, plave o i — krstili su ih
»treperavim«, ali je doktoru bila uvijek muka kad mu je netko rekao — a njegova dobrota bila
je upravo legendarna u tome gradi u. Matthew Swain bio je jedan iz onoga soja lije ni koga
koji brzo iš ezava: malogra anski lije nik op e prakse. Za njega je rije »specijalist« bila
odvratna kao prokletstvo.
— Da, ja sam specijalist — izderao se jednom na nekog glasovitog
specijalista za uho, grlo, nos. — Moja specijalnost su bolesnici. A šta vi radite?
Sa svojih šezdeset godina doktor je još išao u ku ne posjete obno i obdan, ljeti i zimi, i
bio mu je obi aj da šalje ro endanske estitke svakome djetetu kojemu je pomogao do i na ovaj
svijet.
— Ti si jedan obi ni gnjecavi mekušasti sentimentalac — eš e ga je
zadirkivao Seth Buswell. — I baš veliš ro endanske estitke!
— Kakav sentimentalac, do vraga — dobro udno je odgovorio doktor. — Ja
osje am neprestano zadovoljstvo i smirenje da svaki dan zastanem i da sebi predstavim sav
posao koji sam napravio.
— Posao, posao, posao — govorio je ubrzano Seth. — To ti je omiljela rije .
Sve mislim da eš mi utuviti kompleks manje vrijednosti, cijelo vrijeme upore uju i svoju
marljivost i moju lijenost. Ti eš se jednoga lijepog dana skljokati od kljenuti srca od toga tvoga
prokletog posla. Baš kao oni tvoji ljepotani kolege srebrnokosi lije nici u filmovima.
— Trice i ku ine — do eka doktor. — Kljenut srca sada je najobi nija bolest.
Nego do i ti meni s kakvim lijepim mu nim iri em.
28
— Kad bolje promislim — sjeti se Seth — tebi e zadati smrt jedna od onih
tvojih bolni arka što ih svednevice zadirkuješ u svojoj bolnici. Jednostavno e te tresnuti po
glavi.
Peyton-Place je imao malu, dobro opremljenu bolnicu, koja je bila ponos i radost
doktora Swaina. Uspješno je njome upravlajo i volio je svom nježnoš u mlada ljubavnika.
Beskrajno je zadovoljstvo nalazio doktor Swain u injenici da su se tom bolnicom gra ani
okolnih gradova esto radije služili nego drugim, ve im bolnicama. Bolnica je pripadala gradu,
ali ju je svatko u Peyton-Placeu zvao »Bolnica doktora Swaina«, a djevojke koje su svršile u
njoj malu ali izvrsnu bolni arsku školu zvale su sebe »u enicama doktora Swaina«.
Matthew Swain bio je dobar i estit ovjek, i uvelike je volio život i ovjeka. Ako je
uop e imao mana, onda mu je poglavita bila u tome što nije imao dlake na jeziku i što je katkada
bio zajedljiv. Ali gra ani su mu to praštali, jer je bio dobar lije nik, a ako je katkada i govorio
osorno, uvijek je govorio istinu. Imao je smisao za humor, koji je pokatkada bio glasan, esto
razvratan, ali nikad namjerice uvredljiv. I to mu je grad opraštao, jer se doktor umio najdulje i
najglasnije smijati sam sebi. Svi su voljeli doktora Swaina osim možda Marione, supruge
Charlesa Partridgea. A njezin jedini razlog što ga nije voljela bio je u tome što doktor nije htio
da bude impresioniran slikom koju je sama o sebi stvorila ta žena.
— Ne isplati se nadimati se pred doktorom — govorili su gra ani. — Prona i
e on tvoje slabo mjesto i bocnut e te da eš vidjeti sve zvijezde!
Ali Marion Partridge nije mogla i nije htjela da to vjeruje. Ona je neprestano pokušavala
ne bi li prisilila Matthe- wa Swaina da je gleda onako kako je bila sigurna da je gleda sav ostali
grad, a kako on to nije htio, eš e ga je nazivala »nemogu im ovjekom«.
Marion je bila žena osrednjega stasa. Kad bi je god pogledao Seth Buswell, rekao bi da
je na Marioni Partridge sve osrednje.
»Rien de trop2«, govorio je Seth sebi i osje ao da te rije i opisuju Marion savršeno, sve
od one njezine kose koja je napol plava a napol sme a, od onoga njezina prosje nog stasa pa do
osrednje inteligencije.
Kad je bila djevojka, zvala se Marion Saltmarsh, a bila je k i siromašnog baptisti kog
sve enika i njegove žene, koja je bila sita života, stvorenje bez životne snage. Marion je imala
brata Johna, koji je ve rano odlu io da e po i o evim stopama, pa je u dvadeset i prvoj godini
zare en za sve enika. Zanosio se ambicijom da donese »svjetlo vjere divljim narodima na
svijetu«, pa je odmah nakon zare enja kao misionar otišao iz Amerike. Marion je me utim
završila školovanje, položila ispite s prosje nim ocjenama i otišla da živi stalno na župi sa
svojim roditeljima, pripravna da zajedno s njima pruža pomo siromašnima i nevoljnima, i tako
je zadovoljno namatala zavoje za mjesnu bolnicu svake srijede po podne.
U kasnijim je godinama Charles Partridge priznavao sam sebi da se s Marionom sreo
slu ajno i da se njome oženio u asu slabosti. Pošto je položio pravne ispite, provodio je duge
ljetne praznike u onome primorskom gradu gdje je živio vele asni Saltmarsh sa svojom obitelji.
Charles Partridge bio je kongregacionist, pa je prisustvovao nedjeljnoj službi božjoj u
baptisti koj crkvi vele asnoga Saltmarsha, više od radoznalosti nego od želje za vjerskom
utjehom, i tu je prvi put ugledao Marionu kako pjeva u zboru. Djevojka je stajala u prvom redu
grupe pjeva a, lica uzdignuta i obasjana kao da je u ekstazi. Charlesu pri tom pogledu zastao
dah i mislio je da gleda an ela a ne djevojku. Ali gorko se prevario. Nije to iz Marione sjao ni
zanos ni uznesenje. Ona je imala mnogo od toga istoga izgleda kad je god ležala u kadi vru e
vode ili kad je jela nešto što joj se osobito svi alo. I muzika je izazivala u njoj samo senzualne
emocije, osvjetljuju i njezino banalno lice iznenadnim užitkom, i u nekoliko asova to je lice
izgledalo izvanredno.
2
Ništa odviše (franc.)
29
Charles Partridge, mlad i prijemljiv mladi — možda je njegova otpornost bila skrhana
dugim godinama studiranja, koje je preturio — po eo je udvarati Marioni Saltmarsh. U
kolovozu, pet tjedana pošto je prvi put vidio Marionu kako pjeva u zboru, vjen ali su se, a
prvog se rujna mladi bra ni par vratio u Charlesov dom u Peyton-Placeu, gdje je on kao advokat
zapo eo svoju karijeru.
Kako je stario, Partridge se katkada pitao bi li se oženio onako navrat-nanos da je mogao
za svoga studentovanja posje ivati one zloglasne ku e koje su njegovi kolege onako odu-
ševljeno hvalili. Ne bi, zastalno.
Ubrzo je Charles Partridge došao do laka uspjeha. Za nekoliko godina zgrnuo je novca i
sagradio ku u u Kestenovoj ulici. Marion je postala aktivna u društvenom životu i u kari-
tativnom radu. Svidio joj se udoban život, bez brige za djecu i neimaštinu. S nekim osje ajem
krivnje esto je sebe zatekla kako uživa kada god uspore uje sadašnje svoje prilike s onima u
vrijeme djetinjstva. Ali ta je krivnja bila kratkovjeka i brzo zaboravljena.
Marion je imala pasiju za neke stvari. Tako bi se okružila svim mogu im sitnim
tri arijama i udnim nekim poku stvom. Bila je u devetom nebu kad bi otvorila ormar za rublje
i vidjela u njemu naslagane plahte i ru nike. Veli ina, namjena i kakvo a stvari bila je za
Marionu od drugorazredne važnosti. Najvažnija je bila želja nešto ste i i to posjedovati.
Odmah nakon udaje ostavila je baptiste i pridružila se kongregacionistima, jer su ovi
potonji smatrani »najotmjeni- jom« crkvom u gradi u Peyton. Marioni bi bila najve a radost da
osnuje kakav odbor kojemu e ona biti predsjednica, a odboru bi bila svrha da vrbuje nove
lanove za njezinu crkvu. Njoj je bilo mrsko pripadati bilo kakvoj organizaciji, pa ak i
vjerskoj, koja bi dopuštala »nepoželjnima« da postanu njezini lanovi. I ona je crne misli
smišljala o osobama koje je smatrala »inferiornima«.
— Ona MacKenzieva — po ela bi se Marion jadati svome mužu — znaš, nemoj
tvrditi da je svetica kakvom se prikazuje. Nemoj mi govoriti da se ona ne zavla i svakamo za
što uop e nitko od nas nije uo. I ne tvrdi da ona ne baca oko na svakoga muškarca u ovome
našem gradu.
— Mila moja — rekao bi joj Charles Partridge umorno — ja ne bih ni pokušao
da tebi reknem bilo što.
Ali kad bi iste te osvade rekla Matthewu Swainu, doktor bi je odmjerio pogledom i
zagrmio:
— Koga vraga ho eš time da rekneš?
— Pa eto, Matt, napokon onako mlada udovica pa živi sama u ku i...
— Hej, Charlie! Marion se tuži što Connie MacKenzie živi sama samcata.
Zašto ne spakuješ kofer i ne preseliš se ti malko k udovici?
— Oh, onaj je Matt Swain nemogu , Charles. Jednostavno je nemogu —
jadala se poslije Marion svome mužu.
— Nemoj, Marion — mirio ju je muž. — Pa Matt je fino eljade. On ne misli
ništa loše. Ta napokon on je izvrstan lije nik.
Kratko vrijeme pošto je Marion navršila etrdeset godina, osjetila je simptome koji su je
uznemirivali i strašili, pa je pozvala doktora Swaina. On ju je temeljito pregledao i rekao joj da
je zdrava kao drijen.
— Slušaj, Marion — rekao joj je. — Nemaš se zbog ega uznemirivati. Mogu
ti dati nekoliko injekcija za umirenje, ali izvan toga ja sam bespomo an. To je klimakterij, i tu ti
nitko ne pomaže.
— Klimakterij! — razjareno e Marion. — Matt, ti si poludio. Pa ja sam još
mlada žena.
— Koliko ti je godina?
— Trideset i šest.
— Lažeš, Marion. Imaš više od etrdeset.
30
Marion do e ku i i udri u graju na muža. Rekla mu je odrješito:

— Bio ti prijatelj, ne bio, doživotni ili privremeni, Matthew Swain ne e više
prekora iti prag moje ku e.
Zatim je otišla nekome lije niku u White-River, koji ju je lije io zbog osjetljiva želuca.
— Šta, do avola, Matte — pecnuo bi Seth Buswell svoga prijana kad bi god
vidio kako Marion ide na drugu stranu ulice im ugleda lije nika — pa zar tebi nije stalo da te
svi ljudi vole?
— Baš me je briga — odvratio je doktor. — A zar je koga briga? Zar je tebe
briga?
— Nije — odgovori Seth.
11.
Miholjsko se ljeto zadržalo u Peyton-Placeu ta no šest dana, a onda otišlo nenadano kao
što je i došlo. Svjetlo liš e sa stabala, šibano i trgano hladnim vjetrom i kišom, padalo na zemlju
poput suza što se pla u na spomen prošlosti. Bilo je izgubilo boju po plo nicima i ulicama.
Ležalo je mokro i sme e i mrtvo, sumoran podsjetnik prolaznicima da je zima nadomak.
Allison je sada sve manje i manje išla na kraj ceste. A kad je išla, zamotala bi se vrsto
kišnom kabanicom i stajala cvoko i, ne mogavši sada vidjeti jasno grad sa svoga motri- lišta.
Rijetka siva magla zamutila pogled, a brežuljci, nekad kupani u toplu lijepu grimizu, nazirali se
sada crni na obzorju. Stabla u šumi nisu više krilila svoje grane kli i: »Zdravo, Allison,
zdravo!« nego su tužna oborila umorne glave i uzdišu: »Hajde ku i, Allison, hajde ku i!«
»Tužno vrijeme«, mislila je Allison, »vrijeme smrti i raspadanja, kad sve sumorno i
potišteno eka da snijeg do e i da svojim plaštem prekrije kosti mrtvoga ljeta.«
Ali najteži teret koji je pritiskivao Allison nije bilo godišnje doba. Ni ona sama nije bila
svjesna što joj je. Kao da je ispunjena nekim bespokojem, nekim neodre enim nemirom koji
ništa nije bilo kadro smiriti. Cijele sate nakon škole prosjedila bi kraj kamina u prebivališnoj
sobi s otvorenom knjigom u rukama, ali katkada nije itala stranu ispred sebe, nego je dokono
sjedila i zurila u plamen ognjišta. Drugi opet put upravo je gutala svaku pro itanu rije i bila
ispunjena nekom nezasitnom ežnjom za daljom lektirom. Otkrila je sanduk starih knjiga na
tavanu, me u njima dva tanka sveska Mau- passantovih pripovijetki. Te je pre itavala nekoliko
puta, mnogo od njih ne mogavši razumjeti, a nad drugima je opet plakala. Za »Miss Harriet«
nije imala simpatije, ali joj se srce trgalo od boli zbog dvoje starih ljudi koji su morali raditi tako
dugo i teško da bi kupili drugu dijamantnu ogrlicu, kako je prikazano u pripovijetci »Nakit«.
Allison je itala bez plana i sistema, pa je prelazila od Maupassanta na Jamesa Hiltona. itala je
njegov kratki roman »Do vi enja, gospodine Chips« i plakala u tami svoje sobe cijeli sat, dok
joj je posljednji redak romana neprestano lebdio u pameti: »Rekoh do vi enja gospodinu
Chipsu one ve eri uo i njegove smrti.«
Allison je po ela pitati sebe o Bogu i o smrti. »Kako to da dobri ljudi, kao što su
gospodin Chips i ona mala djevoj ica sa žigicama i moj tata, umiru bez razlike kao i loši ljudi?
Je li Bog zaista onakav kakvim ga prikazuje vele asni Fitzgerald svake nedjelje s
propovjedaonice kongregacione crkve? Je li on doista sama dobrota i samo milosr e? Ljubi li
on zaista svakoga i uslišuje li sva ije molbe?«
— Bog uje svaku rije — govorio je vele asni Fitzgerald. — uje se svaka
molitva u nebo poslana.
»Ali«, pitala se Allison, »ako je Bog tako dobar i tako mo an, zašto ponekad kao da ne
uje?«
Ali i na to je pitanje vele asni Fitzgerald imao odgovor, i, kao svi njegovi odgovori,
isprva je zvu ao istinit i uvjerljiv, ali im je Allison zastala i promislila, došlo bi joj drugo
pitanje, i katkada bi sve enikovi odgovori bili uop e besmisleni, prazni i protuslovni.
31
— Bog uje svaku pojedinu rije — uvjeravao je vele asni Fitzgerald.

»Ako on doista uje«, pitala se Allison u svojoj nutrini, »zašto esto ne odgovara?«
— Katkada — govorio je pastor — svemogu i otac mora odbiti našu molbu.
Kao što ljubazan otac na zemlji odbije djetetu ono što nije za njegovo dobro, tako nas katkada
mora odbiti i naš nebeski otac. Ali on uvijek postupi kako je najbolje za nas.
»A zašto se onda uop e treba moliti?« pitala se Allison. »Ako e Bog uraditi ionako što
misli da je za nas najbolje, zašto ga smetati molbama za nešto što želimo? Ako se molimo, i Bog
misli da naša molitva treba da bude uslišana, on e je uslišati. Ako se opet ne molimo, a ako je
istina da Bog uvijek postupi kako je za nas najbolje, ionako emo primiti ono što on želi da
primimo. Molitva je nešto strahovito nepravi no, nesportsko, jer su sve prednosti na jednoj
strani.«
Kad je bila mla a, neprestano se molila Bogu da joj se vrati njezin tata, ali ništa od toga
nije bilo. inilo joj se nelogi nim da dobri Bog, koji može stvarati i udesa, kad god vidi
potrebu za to, ne bi vidio da djevoj ica kao što je ona ne može živjeti bez svoga tatice. Sada sa
dvanaest godina još joj se to ini nelogi nim i nepravednim.
Allison je uzgledala na sivo listopadsko nebo i pitala se je li mogu e da uop e možda
nema Boga, baš kao što nema u stvarnosti kraljevna iz bajka, kao što nema magi nih patuljaka.
Lutala je ulicama grada kao da nešto traži, a onda bi je obuzeo neki prazan osje aj
izgubljenosti, kad bi se naglo zaustavila i upitala se šta to ona zapravo traži. Snovi su joj bili
magloviti napol oblikovani i lako bi se raspršili pusti. Svaki je dan Allison nestrpljivo ekala
sutrašnjicu.
— Kamo sre e da pojuri vrijeme i da je ve lipanj — govorila je majci. — Onda
bi barem znala da sam gotova s osnovnom školom.
— Ne želi da vrijeme juri, moja Allison — govorila joj majka. — Ono ionako
samo od sebe prebrzo odmi e. Kad se domalo budeš sje ala ovih djetinjskih godina, smatrat eš
ih najljepšim godinama svoga života.
Ali Allison joj nije vjerovala.
— Ne požuruj vrijeme, Allison — ponovila je Constance, bulje i u ogledalo na
zidu prebivališne sobe i traže i u uglovima svojih o iju male bore. — Idu i mjesec bit e ti
trinaest godina.
»Pa zar je to mogu e? Trinaest godina? Tako brzo? Zapravo joj je etrnaest. Gotovo
sam i zaboravila«, mislila je u sebi Constance.
— Napravit emo lijepu malu proslavu tvoga ro endana — dodala je majka.
— O, nemoj, mama, molim te — bunila se Allison. — Proslave ro endana tako
su djetinjaste!
Nakon nekoliko dana Allison je rekla majci:
— Znaš, mama, možda bi ipak bilo lijepo da ja proslavim svoj ro endan.
Constance je zakolutala o ima prema nebesima i pitala se je li i ona prošla nekada kroz
takvo razdoblje u životu kad nije znala šta želi. »Ako jesam«, rekla je sama sebi, »onda nije
nikakvo udo što je moja sirota mati onako mlada umrla!«
— U redu, mila — rekla je mati. — Samo ti pozovi svoje male prijatelje i
prijateljice, a ja u se pobrinuti za sve ostalo.
Allison je gotovo vrisnula da uop e ne e ro endanske proslave, ako bude mati njezine
školske drugove i drugarice nazivala »malim« prijateljima i prijateljicama. Njena mati kao da
nije bila svjesna da e Allisoni za dvije sedmice biti trinaest godina i samo što nije zakoraknula
u ono što se u magazinima naziva »mladenaštvo«. Allison je itala tu rije , ali je nije nikad ula
od nekoga izgovorenu. »U i u mladenaštvo« njoj je bilo isto tako tajanstveno kao i »oti i u
opatice«.
" Allison je ustanovila tjelesne promjene kod sebe i kod svojih kolegica. Visina je
svakome svojstvena, zaklju ila je, kao što je svojstven i nagib jarmenica. Vidjela je kako je
32
Selena ve poodavno sasvim druk ija od mla ih djevoj ica, jer ona ve nosi grudnjak cijelo
vrijeme, dok je Allison bila za sebe sigurna da još dugo ne e imati potrebe za takvim dodatkom
odje i. Zaklju ala se u kupaonicu i kriti ki promatrala svoj lik i oblik. Struk joj se u inio vitkiji
i grudi su joj se po ele nenametljivo zaobljivati, a noge su joj bile duge i koš ate kao uvijek.
»Izgledam kao kakav pauk«, rekla je sama sebi ozloje eno i brže-bolje obukla kupa i
ogrta .
Opazila je da su i dje aci sada druk iji. Rodneyju Har ringtonu ve zagarila naušnica, pa
se hvalisao da i on mora uskoro i i brija u Clementu da se brije svaki dan kao i njegov otac.
Allison je protrnula. Bila joj je mrska i sama pomisao da e odlakaviti bilo gdje po tijelu. Selena
je ve imala dlake pod pazuhom, koje je brijala jednom mjese no.
— Ja to sve obavim ujedanput — rekla je Selena.
Allison je kimnula odobravaju i.
— Nije loša ideja — dodala je mudro.
Sto se nje ti e, Allison je rekla da su periode za druge djevojke. Ona je došla do
zaklju ka da ne e nešto takvo nikada trpjeti kod sebe.
Kad je Selena ula za taj zaklju ak, prasnula je u smijeh.
— Mnogo baš tu ne eš mo i napraviti — rekla joj je. — Bit e s tobom isto
kao i s drugima.
Ali Allison nije vjerovala svojoj prijateljici. Neko je društvo oglasilo da e na zahtjev
badava poslati knjižicu pod naslovom »Kako eš re i istinu svojoj k eri«. Allison je knjižicu
zatražila, dobila je u nenametljivu omotu i brižno pro itala.
»Fuj«, mislila je prezrivo kad je do itala brošuru. »Ja u biti jedina žena na svijetu koja
to ne e imati i o meni e se pisati po svim medicinskim knjigama.«
Pod »to« mislila je golemog crnog slijepog miša s raširenim krilima, pa kad se probudila
ujutro na svoj trinaesti ro endan i ustanovila da »to« nije takvo, bila je razo arana, srdita i
podosta prestrašena.
Razlog njezinu pla u bio je u tome, što napokon nije ona jedinstvena, kao što je željela
da bude.
12.
Constance MacKenzie pripremila je sladoled, kola e, vo ne sokove i razli ne slatkiše
za Allisonin ro endan, a onda se povukla u svoju sobu pred navalom trideset momaka i
djevoj ica, koji su nahrupili u ku u u sedam sati i pol nave er.
»Bože sveti«, mislila je užasnuta, dok je slušala trideset glasova, koji su o ito svi
odjednom rakolili, i buku trideset nogu, koje su sve skladno trupkale po podu njezine prebiva-
lišne sobe, uz pratnju neke melodije zvane »U veselom raspoloženju«, a izvodio ju je na
gramofonskoj plo i neki ovjek, kojeg je Allison u strahopoštovanju spominjala kao Glenna
Millera. »Bože sveti«, govorila je u sebi Constance, »i još ima na ovome svijetu, ini se, zdravih
ljudi, koji slobodnom voljom izabiru u iteljsko zvanje.«
I poslala je u mislima poruku sau eš a gospo ici Elsie Thornton i njoj sli nima, koji
moraju pet dana u tjednu izlaziti na kraj sa više od tridesetoro djece.
»Bože sveti«, samo je zazivala Constance i nije mogla prestati.
Uzela je neku knjigu i odlu no kušala zatvoriti svoj mozak da uop e ne prima galamu
koja je dolazila iz prebivališne sobe. Ali u devet sati i trideset minuta tako se omladina smirila
da se jasno ula muzika Glenna Millera, a Constance se samo pitala šta li to djeca sada rade.
Utrnula je svjetlo u spavaonici, polagano izišla u hodnik i uputila se prema prebi- vališnoj sobi.
Allisonini gosti igrali su se »pošte«. Za as je Constance osjetila kako joj se lice ukrutilo
od iznena enja.
»U ovoj dobi«? pitala se u udu. »Tako mladi pa se igraju ,pošte’! Najbolje da ja u em i
33
dokraj im smjesta tu igru. Pukne li sutra glas po gradu šta se kod mene desilo, sve u majke
imati na vratu.«
Ali još je oklijevala, sve onako s rukom na dovratku i s nogom na pragu. »Možda je to
sada uobi ajena igra za mladež od trinaest- etrnaest godina, i ako ja sada nahrupim u sobu gdje
su oni, mogla bi Allison Jednostavno umrijeti od srama’, kako se ona obi no izražava.«
Constance je stajala pred zamra enim salonom i pokušavala se prisjetiti u kojoj je dobi
ona po ela sudjelovati u igrama ljubljenja. Došla je do zaklju ka da je to moglo biti najranije u
šesnaestoj godini. »Zar može onda ona moja stidljiva i povu ena mala Allison igrati takve igre
u trinaestoj godini?«
Prvi put od Allisonina ro enja Constance je osjetila onaj prst straha koji je uvijek
spreman da sune u mozak žene koje su po inile, kako to one nazivaju, »pogrešku« u svome
životu.
U tren oka sine joj mozgom slika njene k erke Allison, kako leži u krevetu s nekim
muškarcem. Da ne padne, Constance se drš om rukom odupre o zid.
Prva joj je misao bila: »Boljet e je.«
Druga: »Može ostati u drugom stanju.«
Tre a, od svih najgora: »Iza i e bruka na vidjelo.«
»Nakon svega onoga što sam u inila za nju!« mislila je Constance u nastupu srditog
samosažaljenja. »Poslije svega što sam u inila za nju ona se ponaša kao mala uli arka, i to meni
pred nosom, dopuštaju i da je neki bubulji avi šmokljan nezgrapno dira svojom šapom i da joj
sentimentalno laska kojekakvim blezgarijama. A ja sam kao robinja radila da je pristojno
odgojim.«
Taj prestravljeni gnjev, koji je naoko išao njenu k er, bio je zapravo podsvjesno upu en
mrtvome Allisonu MacKenzieju i onoj djevojci koja se nekada zvala Constance Standish.
»Udesit u ja nju za as«, odlu ila se u sebi i ve je podigla ruku sa zida.
Glas koji je dopro do nje prije nego što je prestupila prag vrata ispunio ju je takvim
olakšanjem da je po ela drhtati. Allison nije sudjelovala aktivno u igri cjelivan ja, nego je bila
postrani i u ulozi »poštarice« izvikivala brojeve.
Na as je ostala Constance kao skamenjena, a onda je malne zahihotala, onako slaba od
straha koji je iš ezavao.
»Nepoljubljena poštarica«, mislila je u sebi. »Treba da budem opreznija. Gotovo sam
napravila od sebe budalu.«
Kad je osjetila da opet može hodati, šutke se vratila u sobu. Upalila je svjetlo, sjela u
fotelju i uzela knjigu koju je
bila odložila. No, još nije bila pro itala ni jednu re enicu, a strahovanje se opet vratilo.
»Ne e uvijek biti ovako. Jednog lijepog dana Allison ne e biti zadovoljna da samo
proziva brojeve. I ona e htjeti sudjelovati u igri. Naskoro u joj morati re i kako je opasno biti
djevojka. Morat u je upozoriti neka bude oprezna sada kad joj je trinaest godina. Zapravo joj je
etrnaest. Morat u joj re i da je zapravo godinu dana starija nego što misli da jest, i re i u joj
razlog tome. Bit e mi dužnost da joj reknem o njezinu ocu i da zapravo nema pravo da se zove
MacKenzie.«
Te su joj misli eki ale u sljepoo icama i savijeni je kažiprst metnula izme u zuba i jako
zagrizla.
Gdje su se god igrale igre u kojima se trebalo ljubiti, Allison je uvijek igrala ulogu
poštarice. Tako bi sama odabrala. Ako joj izborom ne bi dosudili tu ulogu, onda bi odbila da se
uop e igra, govore i da je ionako za nju vrijeme da ide, pa bi umakla prije nego što bi netko
imao i prilike da prosvjeduje.
Kad joj je Selena te ve eri rekla da je napokon njezin ro endan, pa nije pravo da na svoj
ro endan bude ona poštarica, Allison joj je odgovorila:
— Nemoj misliti, da u se ja povla iti po mraku i dopustiti da me bilo koji stari
34
de ko ljubi. Ako ne mogu izvikivati brojeve, onda uop e ne emo igrati.

Selena je na to samo slegla ramenima. Njoj zapravo i nije bilo stalo tko e zvati brojeve.
Važno je njoj da sudjeluje u igri.
Dok je orkestar Glenna Millera jecao baladu o ljubavi i mjese ini, Allison je prozvala:
— Pismo za broj deset.
Selena je napipala put kroz tamnu sobu i izišla u predsoblje. Rodney ju je napipao u
mraku, zagrlio i poljubio u usta. Nato se vratio u salon.
— Pismo za broj petnaest! — izviknula je Allison.
U predsoblje je otišao Ted Carter. Blago je poljubio Sele nu, drže i je za ramena, ali kad
je ona postala svjesna tko joj je partner, pripila se tijesno uza nj i prošaptala mu:
— Poljubi me zaista, Ted.
— Pa poljubio sam te — on je šapatom odgovorio.
— Ne, glupane, ja mislim ovako — rekla mu je Selena i sagla mu glavu.
Kad je zagrljaj popustio, Ted je jedva disao i osjetio je kako su mu uši pocrvenjele i gore
u mraku. Selena se smijala svojim dubokim smijehom, a Ted ju je sada vrsto zgrabio.
. — Misliš ovako? — upitao ju je i tako je žestoko cjelivao da je o utio kako njeni zubi
stružu o njegove.
— Hej! — povika Rodney Harrington iz salona. — Šta se tamo doga a?
Dajte da i drugi do u na red.
Svi su se smijali kad se Selena vratila u salon.
— Pismo za broj etiri — viknula je Allison i igra se nastavila.
U deset i po dvije-tri djevoj ice rekoše da moraju do jedanaest biti kod ku e, i netko je
upalio svjetlo.
— Nitko još nije dao Allisoni njezinih trinaest pijesaka po stražnjici! —
povika neka djevoj ica, i svi udariše u smijeh i po eše se gurati prema Allisoni.
— Tako je — svi e složno. — Trinaest pijesaka za trinaest godina i još
jednu pride da još naraste.
— Prevelika sam ja za pljeske — odvratila je Allison. — Da se nije tko
usudio.
Ona se doduše smijala s drugima, ali iza njezinih rije i osje ala se prijetnja.
— U redu — javi se Rodney Harrington. — Dakle je prevelika za pljeskanje,
de ki. Od toga odstupamo. Ali ona je dovoljno velika za ljubljenje.
Prije nego što je Allison bila kadra otr ati ili izma i, on ju je prigrlio k sebi i svoja usta
pripio uz njezina. Tako ju je vrsto prigrlio uza se da je osje ala na svom tijelu puceta njegova
kaputa. Lice mu je bilo vlažno i vonjalo je despikom i znojem. Tako je stisnuo njeno tijelo u
savitom luku uz svoje da je ona mogla utjeti vlažnu vru inu njegove kože kroz odijelo.
— Oh! — soptala je Allison kad ju je pustio, a lice joj je bilo crveno poput
grimiza. — Kako se usu uješ?
Snažno je ljesicom svoje ruke otrla usta, a onda je koliko je god snažnije mogla udarila
Rodneya cipelom u goljenice.
Rodney se samo smijao i rekao:
— Pazi, jer u ti ina e dati još jedan poljubac pride.
— Ti si gnusan, Rodney Harringtone — odsjekla mu je Allison, briznula u
pla i otr ala iz sobe.
Svi su se malko nestalno smiješili, ali svi su bili odviše naviknuli da Allison brzo
mijenja raspoloženja a da bi se osje ali baš nelagodno.
— Hajdemo, djeco — re e Selena. — Zabavi je kraj.
I pošla je pred njima u blagovaonicu, gdje im je Constance bila pripremila statvu i
vješalice za odijela. Svak je uzeo svoj kaput i uputili su se prema glavnom ku nom ulazu.
— Do vi enja, Allison — viknuli su joj uza stepenice.
35
— Zbogom, Allison. Sretan ti ro endan. Bila je divna zabava.

— Zdravo, Allison. Hvala što si me pozvala — rekla je neka.
U svojoj sobi Allison je ležala u mraku i osje ala kako joj gotovo pohladne suze teku niz
vru e lice.
— Gnusno — šaptala je. — Gnusno, gnusno, gnusno!
U želucu joj se prevrtalo kad se prisjetila Rodneyjevih mokrih usta i težine njegovih
mekih punih usana.
— Gnusno — protužila je sada glasno. — Gnusno. Pokvario mi je cijelu
ve er.
13.
U subotu po podne nakon toga ro endana Allison je odše- tala Seleninoj ku i, da se s
prijateljicom sastane. Stajala je na istini, tapkaju i snuždeno po smrznutom tlu, dok se kona-
no otvoriše vrata Crossove kolibe. Joey je tr ao k njoj.
— Selena je u ku i — re e Joey. — Za minutu e izi i. Hajdemo mi sada u
ov injak. Imademo mlade janj e.
Joey je bio mršav, upav de ki . Imao je na sebi izblijedjele pamu ne hla ice i
rasparanu košulju kratkih rukava. Bosim je nogama išao po studenom novembarskom tlu i, kao
obi no, curilo mu je iz nosa. Joey je bio sviknut na tu svoju bijedu i nevolju. Neprestano je
šmrcao, a od vremena do vremena otro bi taj svoj naskroz mokri nosi o rame košulje, tako da
mu je nos bio uvijek crven i ispucan. Allisonu su prošle hladne srsi ve kad ga je takva gledala.
Dok je išla za njim u ov injak, opazila je, kako su mu bose pete sive od blatne kore.
— O-o-o!! — šapnula je Allison od veselja kad se sagla da pogleda ta mala
krznasta stvorenja koja joj je Joey ponosno pokazao. — O, kako su divni ti janjci. Jesu li tvoji,
Joey?
— Nisu, nego tatini, kao i ovce — odgovori mali.
— A ne e ti ih ostaviti da se s njima maziš?
— Ne e. Pogodit e ih dok narastu kao i ostali, i onda e ih zaklati i prodati za
kotlete i janje e butove i takve sli ne lijepe stvari.
Allison je problijedila u licu.
— Pa to je strahota! — rekla je. — Zar ne misliš da e ti dopustiti da te male
zadržiš, ako ga zamoliš? Pa ti ih možeš sam uzgajati i kasnije onda prodati njihovu vunu.
— Zar si ti aknuta? — upita Joey, nipošto lakrdijaški, nego sasvim ozbiljnim
tonom, baš kao da je doista želio znati je li Allison u zdravoj pameti. — Ljudi ovdje ne uzgajaju
ovce radi vune, nego radi mesa. A što misliš odakle tvoja mama dobiva janje e kotlete ako ne
od životinja?
Allisoni se stislo grlo. Pomislila je na one nježne kotlete što ih je njezina majka kuhala i
posluživala na plitici, ukrašene peršinom.
— A nije ti zima, Joey? — upita Allison dje aka samo da promijeni temu.
Ona se skupila u svoj topli kaput, sagla se i zarinula prste u meku janje u dlaku.
— Nije — odgovorio je Joey brišu i nos. — Naviknut sam ja na zimu. A noge
su mi otvrdle.
Ali uza sve te rije i ipak je siromah drhtao, a Allison je vidjela ježure na njegovim
mršavim rukama. Osjetila je nenadan, zbunjuju i poriv da Joeya privine k sebi, da ga sakrije
pod svoj kaput i da ga ugrije svojim tijelom.
— Šta radi Selena? — upitala je, ne gledaju i Joeya.
— Mislim da kuha kavu tati. On je upravo stigao iz šume, prije nego što si ti
došla.
— Tako? A mama ti nije doma?
36
— Nije. Danas je subota. Ona uvijek subotom ide Har- ringtonovima da im

ulašti pod.
— A, da, zaboravila sam. Ja mislim da je sada najbolje da vani pri ekam
Selenu.
— Po i sa mnom iza ku e. Pokazat u ti svoju guštericu.
— Dobro, idem onda.
Izišli su iz ov injaka i Joey ju je odveo iza ku e.
— Držim je u jednoj kutiji na prozorskom okviru — tuma io je Joey. — Evo
stani ovdje na ovaj sanduk i vidjet eš ravno u kutiju. Gore sam izbušio rupice, tako da može
disati.
Allison je stala na drveni sanduk, koji je Joey osovio, i virila je u kutiju, poto kanu
rupicama. Kada je na as pridigla pogled, gledala je ravno u Crossovu kuhinju.
»Dakle ovako izgleda unutarnjost stra are«, mislila je u sebi Allison. Obuhvatila je
pogledom i nepospremljene kreveti e i uleknutu dvostruku postelju i prljave zdjele, koje kao da
su bile porazbacane svuda po prostoriji. U jednom je kutu zapazila i kantu za sme e, koja dugo
nije bila pražnjena, a na podu odmah do nje praznu kutiju, u kojoj su nekad bile konzervirane
raj ice, i drugu u kojoj je bio grah. Lucas je sjedio za stolom koji je bio pokrit prugastim
voštanim platnom tako starim i prljavim da se uzorak uop e nije više raza- znavao. Selena je
punila kavnik iz vedra vode zavatkom duga drška. Allison je mislila o ku ama u gradu, koje je
Nellie Cross znala besprijekorno urediti. Sjetila se i hrane što ju je jela u razli nim ku ama, a
kuhala ju je bila Selenina majka.
— Bogme ti si postala ve itava djevojka kad kuhaš kavu svome starom ocu —
rekao je Lucas.
Allison je mogla kroz tanke zidove tako jasno uti svaku izgovorenu rije kao da je s
njima u istoj ku i. Znala je da bi sada trebalo da si e sa sanduka za pakovanje i da prestane
prisluškivati, ali ju je zadržalo nešto u Lucasovu licu, nešto lukavo i zlobno u tome licu
prikovalo ju je na mjestu, baš kao što kakav film kožoježac prikuje dijete uz sjedalo u kinu,
uprkos strahu koji osje a gledaju i film.
Lucas Cross bijaše golema ljudina s prsima kao kakvom ba vom, a glava mu je bila
zbunjuju e etverouglasta. Neko- vr ava kosa rasula mu se u pramenovima po širokoj lubanji, a
kad se smijao, cijelo mu se elo groteskno micalo.
— O, pa ti si itava cura — zainatio se Lucas. — A koliko ti je zapravo godina?
— etrnaest, tata — odgovori Selena.
— Oho, itava djevojka.
— To je zaista gušterica, šta ne? — pitao je mali Joey, sav sretan što je Allisonu
toliko zatravila njegova miljenica.
— Da — odgovorila je nakratko Allison.
A Joey se nasmiješio i sagnuo se da pridigne kamen. Bacio ga je prema borovima iza
proplanka. A onda je uzeo drugi kamen.
Lucas je ustao od stola i pošao prema polici, koja je bila iznad izlivnika. Allison se u
udu pitala što li e Crossovima izlivnik kad nemaju ni teku e vode ni kanalizacije. Lucas je
uzeo bocu s police i prinio je k ustima, dok ga je Allison motrila. Sme a je teku ina u
neprekinutoj struji tekla niz Luca- sovo grlo, i nije prestao gutati dok nije bocu ispraznio. Tada
je obrisao usta ljesicom ruke i bocu preko ramena hitio u daleki ugao prostorije.
— Imamo kantu za otpatke, tata — rekla je Selena negoduju i. — Nema onda
potrebe bacati stvari bilo kamo.
— Gle, gle, gle — rogoborio je Lucas. — Njezino uobraženo veli anstvo!
udnim ti je idejama napunila glavu ona tvoja mala prijateljica ka iperka Allison MacKenzie.
— Nije, tata — odvratila je Selena. — Nego ja jednostavno ne mogu shvatiti
da se otpaci bacaju na pod kad je kanta za sme e pokraj tebe. A ne bi ti ništa naudilo kad bi iznio
37
tu kantu i sme e zakopao.

Lucas je zgrabio Selenu za ruku i zarežao na nju:
— uješ ti, da se nisi usudila svome ocu izdavati naloge šta mu je initi.
Selena je stajala sasvim mirno i motrila Lucasovu šaku na svojoj ruci. Njezine mra ne
ciganske o i kao da su se još više smra ile i malko suzile.
— Skini s mene ruku, tata — rekla je napokon tako tihim glasom da je
Allison jedva ula njezine rije i.
Lucas Cross je ošamutnim udarcem pljusnuo svoju pastorku, tako da je Selena
zateturala do pola sobe i stropoštala se na pod, dok se vani Allison uhvatila za okvir prozora da
ne padne sa sanduka, na kojemu je stajala i taj prizor promatrala.
— O, Joey — šapnula je o ajno. — Šta da inimo?
Ali Joey je otr ao na rub šume i marljivo bacao borove šišarke na neku vjevericu.
Allison je bila svjesna da bi morala prestati gledati kroz taj prozor, ali se jednostavno
nije mogla od njega maknuti. Nikad nije vidjela u životu da je koji muškarac nekoga tako
udarao, pa ju je taj strahoviti strah upravo paralizirao.
Selena se digla s poda i onaj kavnik, koji pri padu nije ispustila, hitila je sad preko
prostorije u pravcu Lucasove glave.
— O, nemoj, Selena, nemoj zaboga — šaputala je Allison. — Ubit e te.
I udno joj je bilo što Selena ne uzgleda na prozor, jer je Allison mislila da je vrisnula te
svoje rije i.
Kavnik je projedrio kraj Lucasove glave i tresnuo o zid iza njega.
— Ti si prava pogana kuja — odvra ao je Lucas. — Ista kurvo, ja u tebe
nau iti pameti!
Jednom ju je rukom držao, a drugom nemilice pljuskao po licu. Tamo-amo mlatarala je
njegova ru etina. Selena se borila svom snagom. Udarala ga je nogama i pokušala mu je pri i
blizu da mu zarine zube u kožu.
— Ti ogavna životinjo! — vikala mu je.
— Ti si prava pogana kuja — odvra ao je Lucas. — Ista si kao i tvoja mater.
Nau it u ja tebe pameti, kao što sam i nju nau io. Nema koristi biti pristojan s tobom. Da nije
mene, krepala bi bila od gladi, baš kao i tvoja mater. Bio sam plemenit prema tebi kao da si
moja ro ena. Dao sam ti krov nad glavom i hranu da ne budeš gladna.
I pljuštale su pljuske desno i lijevo, svaku rije popratio je nov udarac onom ru etinom.
Kona no je Selena uspjela da ga se oslobodi. Povukla je svoju pest i tresnula Lucasa u
usta koliko je god sažnije mogla, i ovaj je kriknuo od bijesa. Otro je mlazi krvi s brade i
glupavo gledao krvavu mrlju na prstima. Mrmljao je psovke. Lice mu je bilo strahovito,
premazano grimiznom bojom. Allison je, sva razdražena, ekala dalji in drame.
— Ti prokleta kurvina k eri — urlikao je Lucas, sav izvan sebe. — Ti
prokleta prljava fli ka!
Opet ju je zgrabio, a kad se otrgla iz njegova š epaja, ostao mu je u ruci cijeli prednji dio
Selenine bluze. Ona se povukla natraške od njega. Grudi su joj bile gole i dizale se pod svjetlom
elektri ne žarulje, koja je visila sa stropa neza- sjenjena, dok su joj ramena bila smiješno pokrita
rukavima izblijedjele pamu ne bluze.
»Zašto li su njoj bradavice na dojkama sme e?« mislila je glupavo Allison. »I ona ne
nosi uvijek grudnjak, kako mi je rekla.«
Lucas je spustio ruke i zurio u Selenu. Polagano joj se po eo primicati, dok se ona isto
tako polagano po ela odmicati natraške, sve dok nije udarila stražnjicom u izlivnik, ne ski-
daju i pogled s Lucasova lica.
— Bogme si postala prava cura, dušice — rekao je.
Polagano je podigao obje prljave ruke, a elo mu se boralo i mežuralo, dok se smiješio
svojim grotesknim smiješkom.
38
Selenin krik propara tišinu, baš kao kad se raspara kakvo platno, a Allison za u tako er
iza sebe jedan krik. Bio je to mali Joey, koji je pomamno tr ao prema vratima kolibe. Gotovo se
srušio kroz vrata i još je kri ao:
— Samo se usudi metnuti ruku na Selenu! Ubit u te ako digneš ruku na
Selenu.
Dje je stajao ispred svoje sestre, a Lucas je, poput konja koji fisne repom muhu,
odbacio derle u stranu. Joey je još tako mimo ležao na podu kolibe, a Lucas je opet po eo svoje
okrutno tepanje:
— Da, da, prava cura, zar ne, dušice moja slatka.
Allison je zateturala i pala sa sanduka i ležala tako na
mraznoj zemlji. Cijelo joj je tijelo bilo mokro od znoja, a cijeli svijet kao da se talasao i
njihao oko nje i iznad nje. Soptala je i dahtala, nastoje i odagnati mrak koji joj je prijetio sa
svake strane, ali je kona no morala povra ati, jer nije mogla podnijeti mu ninu koja je navirala
i gušila je u grlu.
14.
Sad je ve bila zima, i grad je ležao smrznut ispod niska siva neba, na kojemu se nije
vidjelo sunce. Djeca, obu ena u svijetla zimska odijela premda još nije bilo snijega, žurila su u
školu, sada upravo željna da što prije do u u udobne, parom zagrijane zgrade, koje su ih ekale
na kraju Javorove ulice. Opustjele drvene klupe ispred sudnice. Starci koji su ih punili cijelo
ljeto davno su se preselili na stolice oko pe i u Tuttleovu du anu špecerajem. Svi su ekali
snijeg, koji je prijetio da e do i sve tamo od Dana zahvalnosti etvrtoga studenoga, a eto prva
je sedmica mjeseca sije nja, a tlo je još golo.
— Studen bi se razbila, da je pao snijeg — po e jedan od staraca kod Tuttlea.
— Baš izgleda kao da e danas pasti — pridoda drugi.
— Ne e. Odviše je hladno da bi padao snijeg.
— Glupost — re e Clayton Frazier.
Upravo je upalio lulu i buljio u njeno ognjište, sve dok nije bio zadovoljan njegovim
gorenjem. A onda nastavi:
— U Sibiriji, recimo, sniježi cijelo vrijeme, a tamo živa u termometru
padne šezdeset stupnjeva Fahrenheita ispod ništice. Za snijeg nije nikad prestudeno.
— Nema tu usporedbe. Ta nismo mi u Sibiriji. U Peyton- -Placeu odviše je
hladno da bi padao snijeg.
— Nije, nije — bio je uporan Clayton Frazier.
— Jesu li oni mudraci još u podrumu? — upita isti starac koji je bio toliko
siguran da ne e padati snijeg da uop e nije htio dalje o tome raspravljati s Claytonom
Frazierom.
»Mudraci u podrumu« bili su stalna tema razgovora u Peyton-Placeu ve otprije Boži a.
I tako obi na tema da više nitko uop e nije pitao »kakvi mudraci« i »kakav podrum«.
Prvoga prosinca iš eznuše u Kennyjev podrum, gdje je Kenny ve od jeseni spremio
dvanaest ba ava jabukova e, sam gazda podruma Kenny Stearns, Lucas Cross i još pet
veseljaka. Bili su još oboružani sa više sanduka piva i sa onoliko boca viskija koliko su mogli sa
sobom ponijeti. I otada neprestano prebivaju u tome podrumu. Iznutra su dvostrukom pri-
jevornicom zakra unali vrata, i svi napori neposve enih tu i- naca da prodru kroz tu barikadu
ostali su uzaludni.
— Vidio sam ja ju er kako jedno školsko dijete ide prema podrumu i nosi
punu vre u namirnica — re e jedan od staraca, stavivši stopala na toplu pe kod Tuttlea. —
Pitao sam ga šta radi, a on mi je odgovorio da ga je Kenny poslao po hranu.
— A kako je dijete ušlo u podrum?
39
— Nije ni ulazilo. Reklo mi je da mu je Kenny dodao novac kroz

podrumski prozor i isto tako uzeo namirnice.
— A je li mali šta vidio unutra?
— Ništa. Re e mi da je Kenny pri vrstio crn zastor iza prozora, tako da
nitko ne može vidjeti u podrum, i još dodade, da je Kenny otvorio prozor tek za malen uzan
prorez, da može dodati novac i uzeti hranu.
— A šta misliš da je nagnalo one mudrace da si u onamo i ostanu evo više
od mjesec dana?
— Ne znam. Neki vele da se Kenny zarekao, uhvati li opet svoju ženu
Ginny s kakvim muškarcem, da e se napiti kao majka. I to je valjda razlog.
— Ha, bit e. Pa sada e biti šesta sedmica kako su u podrumu ti udaci.
Da mi je znati je li im ve ponestalo municije. Dvanaest ba ava nove jabukova e ne
traje baš predugo. Osobito, ako pomislimo, da ih je sedmorica a svi mogu dobro potegnuti.
— Ne znam. Netko mi re e da su vidjeli Lucasa u posljednje vrijeme jedne no i u
White-Riveru. Bio je pijan kao majka zemlja, a brada mu je bila duga cijelu stopu. Možebit se
išulja no u i ode prijeko u White-River da uzme još pi a.
— Šest sedmica. Bože kladim se o pet centa da nemaju više ni piva, a kamoli
viskija.
— Ja ne razumijem zašto naš šerif Buck McCracken ne stane na kraj tim
udacima.
— Meni se ini da je šerifa sram, jer je njegov ro eni brat u podrumu s
Kennyjem i drugovima.
— E, da mi je biti muha na zidu u onome podrumu. Ali mora da je tamo vraški
studeno, tako da se ovjeku krv u žilama sledi.
— A ti ne misliš da e ih studen istjerati odanle?
— Ne e. Ginny mi re e da je Kenny odvukao u podrum staru otvorenu pe ,
onakvu kakvu je izumio Franklin, pa je i drva snio tamo, prije nego što je otišao stanovati sa
svojim pajdašima. I još je Ginny dodala da se morala iseliti, jer nije mogla k njima da uzme drva
za ostale pe i u ku i.
Ljudi su se tome smijali. Jedan je od njih prišio:
— Meni se ini da Ginny ne treba vatre od drva da bi se ugrijala.
— Da mi je znati tko li pravi Ginny društvo u ovim studenim no ima. Ta svi su
njeni prijatelji u podrumu. Bit e da se osje a sirotica barem malko osamljena.
— Nema osamljenosti kod Ginny Stearns — javi se Clayton Frazier. — Nisi ni
približno pogodio.
Više se staraca smješkalo.
— A odakle ti znaš, Claytone? Ti si se valjda nastanio ondje odakle su se oni
veseljaci preselili.
Prije nego što je Clayton uspio odgovoriti na to pitanje, grupa školske djece gomilice
e u du an i starci umukoše. De ki i se sjatili oko tezge s jeftinim bombonima, a ljudi oko
pe i tiho pušili i ekali. Kad su djeca potrošila svoje penije, a samo jedan od njih kupio hljebac
kruha, starci se opet razvaganili, spremni da nastave razgovor.
— Zar nije onaj mališan što je kupio kruh Norman Page?
— Nisam nikada u svom životu vidio dje aka da ima onako usko, duga ko i
suhonjavo lice. Ne znam od ega mu je onako zapravo. Ina e je bolje obu en od ve ine djece i
njegova majka veoma dobro stoji. A on kao da je siro e koje gladuje.
— Pa u toj je dobi — rastuma i Clayton Frazier. — To su nevolje rasta.
— Možda. Zaista je brzo rastao u posljednjoj godini. Možda je zbog toga
onako blijed.
— Nije od toga — bunio se Clayton. — On od prirode ima, kao i njegova
40
majka, boju mrtve ribe. A ni otac mu nije bio bogzna kako rumen.
— Jadni stari Oakleigh Page. Ja sve mislim da mu je bolje u grobu nego da
živi sa svim onim ženama koje su se vje no tukle radi njega.
— Baš je tako — složili se ostali. — Nije to nikakav život za muškarca.
— Ja baš ne znam, je li tako — bunio se Clayton Frazier. — Meni se sve ini
da je Oakleigh Page uživao u svojim nevoljama.
— Ma tko bi još uživao u nevoljama.
— Oakleigh je uživao — uporno je tvrdio Clayton.
I po ela je raspra. Oakleigh Page služio je dakako samo kao izlika da po nu rije i frcati.
Starci su po eli pobrajati ljude u gradu koji uživaju u nevoljama i one koji ne uživaju. Zažarile
se o i Claytonu Frazieru. On je zapravo živio da može do ekati taj dio dana, kad njegovo
protivljenje kona no izazove živu raspru. Starac bi nagnuo svoju stolicu i njihao se na njezine
dvije stražnje noge. Opet je upalio lulu i prolazno zaželio da doktor Swain ima više vremena za
skitarenje. ovjek nije trebao mnogo nastojati pa da doktora raspali, dok je katkada trebalo
doista mnogo pa da se najede starci kod Tuttlea.
— Nije važno šta bilo koji od vas kaže — zaklju io je Clayton. — Ja vam
velim da ima ljudi koji traže avola, koji uživaju u nevolji. Kao Oakleigh Page.
15.
Mali Norman Page žurio se niz Brijestovu ulicu i skrenuo u Kolodvorsku. Kad je
prolazio mimo ku e na uglu tih dviju ulica, oborio je o i prema zemlji. U toj su ku i stanovale
njegove dvije polusestre, Caroline i Charlotte Page. Normanu je mati rekla da su te dvije žene
zle i da ih se treba kloniti kao bijesnih kuja. Uvijek je Normanu bilo za udo kako to da ima
takve dvije stare gospe kao sestre, pa makar bile i polusestre. Bile su zaista u godinama, kao i
njegova majka.
Djevojke Page, kako ih je zvao grad, dobrano su bile pre- makle etrdesetu, obje su bile
koš ate, imale debelu bijelu kožu i bijelu kosu, i obje su bile neudate. Kad je Norman prošao
mimo ku u, zatreptao je zastor na prozoru uli ne sobe, a nije se mogla vidjeti ni ruka ni silueta.
— Eno prolazi Evelynin sin — re e Caroline Page svojoj sestri.
Charlotte je prišla k prozoru i vidjela Normana kako se žuri niz ulicu.
— Mali kopilan — pripomene ova pakosno.
— Nije kopile — uzdahne Caroline. — U tome i jest sva žalost. Bolje bi bilo
da je kopile nego zakonit sin.
— Što se mene ti e, on e za mene ostati uvijek kopilan — nastavi
Charlotte. — Kopilan obi ne kurve.
Te dvije sestre tako su odrješito odgrizle te rije i kao da su žvakale celer. Kad bi iste te
rije i bile štampane, bile bi izlika da se knjiga zabrani, i crkveni bi se predstavnici šokirani
sastali na savjetovanje. Ali tim usidjelicama nije bilo stalo, jer su na svojoj strani imale ispriku
opravdane srdžbe.
Kad je Norman nestao s vidika, Caroline je spustila zastor.
— ovjek bi mislio, da e Evelyn imati toliko pristojnosti da se preseli iz
ovog gradi a poslije o eve smrti — rekla je mrzovoljno.
— Pf! — prezirno e Charlotte. — Daj ti meni pokaži kurvu, koja zna, što je
pristojnost.
Mali Norman Page nije usporio korak niti je uzdahnuo od olakšanja, kad je prošao mimo
ku u svojih dviju polu- sestara. Još je morao pro i kraj ku e Gospo ice Hester Goodale, prije
nego što stigne do pribježišta svoga doma, a on se bojao gospo ice Hester isto toliko koliko i
Pageovih djevojaka. Kad bi se god suseo sa svojim polusestrama na ulici, one bi ga samo
uporno fiksirale ravnodušnim pogledima kao da ga uop e nema, ali ugljenocrne o i gospo ice
41
Hester kao da su prodirale ravno u njegovu dušu i u njoj osvijetlile sve skrite grijehe. Norman je
tada žurio, jer je bio petak po podne i gotovo etiri sata, a ta no u etiri sata petkom gospo ica
Hester
izlazila je iz svoje ku e i išla u grad. Mada je Norman bio na suprotnoj strani ulice od
gospo ice Hester, ipak se bojao, jer je znao da Hesterine o i mogu vidjeti cijele milje, iza ugla,
pa ak i kroza zid. Ona je mogla prodrijeti svojim pogledom u njega sa suprotnog plo nika, baš
kao da stoji neposredno ispred njega. Norman bi najradije potr ao ku i. Ali kad bi došao ku i
zajapuren i zadihan, njegova bi majka mislila, da je opet bolestan i spratila bi ga u postelju.
Može mu još dati i klistir. Iako bi to Normanu pri injalo slatkobolan užitak, ipak mu je bilo
mrsko iza tog ležati u postelji. Danas je došao do zaklju ka, da dobivanje klistira nije vrijedno
onih osamljenih sati koji dolaze nakon, pa se prisilio na hod. Najednom je vidio ispred sebe
neku siluetu. Poznao je Allison MacKenzie i doviknuo joj:
— Allison! Hej, Allison. Pri ekaj me!
Allison se okrenula i pri ekala.
— Zdravo, Normane — pozdravila ga je kad ju je sustigao. — Ideš ku i?
— Da — odgovori Norman. — A šta ti radiš ovdje? Ovuda nije put k tvojoj
ku i.
— Ja še em — veli Allison.
— Dobro onda, ja u s tobom prošetati — predloži Norman. — Mrsko mi je
šetati sam.
— A zašto ti je mrsko? — upitala je Allison, mjere i ga pogledom. — Nemaš se
ega bojati. Ti se uvijek ne ega bojiš, Normane — dodala je podrugljivo.
Norman je bio mršavo, nježno dijete. Njegova fino oblikovana usta lako su podrhtavala,
a goleme njegove sme e o i bile su vrlo esto oblivene suzama. O i su mu bile obrubljene
dugim, tamnim trepavicama. »Baš kao u djevojke«, mislila je Allison. Mogla je vidjeti sasvim
jasno crte plavih žilica ispod tanke kože njegovih sljepoo ica. »Norman je vrlo lijep«, mislila je
u sebi Allison, »ali nije to muška ljepota. On je lijep poput djevoj ice, a i glas mu je kao u
djevoj ice, mekan i visok.« Dje aci u školi zvali su Normana »curica«, i on se protiv toga nije
bunio. On je bio bojažljiv, i dopuštao je to, lako bi se prestrašio, i znao je to, i plakao je nizašto
i nikad nije kušao da pla zaustavi.
— Kladim se da još luli u krevet — re e jednom Rodney Harrington. — Samo
ako uop e ima luleka da na njega luli.
— Ja se imam i ega bojati — re e Norman Allisoni. — Eto, na primjer,
gospo ice Hester Goodale, nje se bojim.
— Pa gospo ica Hester ne e tebi u initi ništa nažao — odgovorila mu je
smiju i se.
— Mogla bi ipak — drhtavo je rekao Norman. — Znaš, ona je sumanuta.
Mnogo ljudi to veli. A nikad ne znaš šta e ti sumanut ovjek napraviti.
Sada je oboje njih stajalo upravo nasuprot ku i gospo ice Goodale.
Norman se prije nije nikada bojao same ku e gospo ice Goodale, a sada je osjetio kako
je njegov strah izbio varnicu na kremenu Allisoninih rije i. Sad nije više gledao tu neznatnu i
ruševnu kolibu, nego tajanstvenu ku u koje prozori bulje na njega kao polusklopljene o i.
Norman je drhtao.
— Da, doista izgleda zlokobno — ponovila je Allison.
— Potr imo — predloži Norman.
Zaboravio je i majku, i klistar, i sve, jer mu se ku a gospo ice Hester odjednom u inila
takvom kao da su iz nje iznikle ruke, spremne da zgrabe to dvoje djece i da ih povuku kroz
glavna vrata te sme e kolibe pokrivene šindrom.
Allison se pravila da ga ne uje pa je upitala:
— A šta ona radi ondje cijeli dan?
42
— Odakle ja to znam? — upita Norman. — Redi ku u i kuha i brine se za

svog ma ka, valjda. Bježimo, Allison.
— Ako je sumanuta, onda to ne radi — mudrovala je Allison. — Sumanute
žene ne rade takve obi ne, svakodnevne poslove. Možda ona stoji iznad svoje pe i pa rasijeca
zmije i žabe u veliki crni kotao.
— A radi ega to radi? — upita Norman drhtavim glasom.
— Ti, šašavko jedan, stoga da napravi vješti in napitak — odrezala mu je
prijeko Allison. — Da, vješti in napitak — ponovila je u tajanstvenu tonu — da bi njim
op inila ljude.
— To je bedasto — do eka Norman, nastoje i da mu glas ne zadrš e.
— Kako ti to znaš? — upita Allison. — Zar si ti koga pitao?
— Nipošto. Kako bih uop e mogao tako nešto i pitati?
— A zar ne odeš nikada posjetiti gospodina i gospo u Card, koji su susjedi
uz ku u gospo ice Hester? ini mi se da si mi jednom rekao kako e ti gospo a Card pokloniti
jedno ma e kad se njezina maca okoti.
— Da ja odem Cardovima, i gospo a mi je obe ala ma e — potvrdi
Norman. — Ali ja zaboga ne pitam gospo u Card šta radi gospo ica Hester. Gospo a Card nije
njuškalo kao neki poznati ljudi. Osim toga, kako bi ona mogla uop e vidjeti prijeko? Ona velika
ograda izme u ku a ne dopušta nikome da vidi šta se doga a u ku i gospo ice Hester.
— Ali gospo a Card može uti — prošapta Allison — Vra are bajaju nešto
kad miješaju napitak. Hajdemo posjetiti gospo u Card i upitati je uje li ona da štogod
avetinjsko dolazi iz ku e gospo ice Hester.
— Evo dolazi gospo ica Hester! — usklikne Norman i pokuša da se sakrije
iza Allisone.
Gospo ica Hester Goodale izi e na glavna vrata, brižno se osvrne da se osigura da ih je
zaklju ala, i onda izi e na vrtni izlaz. Nosila je na sebi crn kaput i šešir koji je bio moderan prije
pedeset godina. Vodila je na uzici golemoga ma ka. Ma ak je išao mirno, te niti se vrtio niti
nastojao da izmakne iz duge uzice, koja je s jednog kraja bila svezana za ogrlicu oko vrata, a
drugi se kraj više puta navio oko ruke gospo ice Hester.
— Pa šta je tebe spopalo, Normane? — upita nestrpljivo Allison, pošto je
gospo ica Hester ve zamakla. — Ta ona je tek bezazlena stara žena.
— Nije ona baš bezazlena. Ona je sumanuta. uo sam kako je to rekao Jared
Clarke mojoj majci.
— Koješta — prezrivo e Allison. — Kad bih ja stanovala u ovoj ku i kao ti,
ja bih se ušuljala i pronašla šta radi gospo ica Hester kada je sama. Tako se iznalazi je li netko
sumnut, je li netko vještica i tome sli no.
— Mene bi to bio strah — dopustio je Norman bez krzmanja. — Mene bi
bilo više strah nego ak oti i na mjesto gdje je nekada bio dvorac Samuela Peytona.
— Bogme ja ne bih. Meni se ini da nema ništa avetinjsko kod gospo ice
Hester Goodale. A onaj je dvorac pun sablasti. Tamo se javljaju duhovi.
— Važno je da nema nikoga sumanuta u dvorcu.
— Toga nema — potvrdi Allison.
Stigli su do Normanove ku e i stajali na plo niku ispred nje, kadli Evelyn Page iza e na
vrata.
— Za ime božje, Normane! — povikne gospo a Page. — Šta stojiš tu na
zimi? Zar ho eš da oboliš? Odmah da si došao u ku u! O, zdravo, Allison, dijete moje. A ne eš
i ti malo k nama na toplu okoladu s Normanom?
— Ne, hvala vam, gospo o Page, moram ku i.
Allison je otpratila Normana do vrata.
— Gospo o Page, je li gospo ica Hester Goodale zaista luda? — upitala je.
43
— Neki ljudi to tvrde — odgovori Evelyn Page stisnutih usana. — U i u

ku u, Normane — dodala je.
Allison se vratila istom onom Kolodvorskom ulicom kojom su bili došli ona i Norman.
Kako je sada bila sama, išla je s iste strane ulice gdje se nalazila ku a gospo ice Goodale i
zaustavila se baš ispred vrata da pogleda to prebivalište.
»Da«, mislila je u sebi, »ovo zaista izgleda zlokobno. Da je živ Edgar Allan Poe, kladim
se da bi ispleo napetu pri u o Hester i i njenoj ku i.«
Opet je krenula, ali nije otišla ni nekoliko stopa kadli je zaustavi nasred plo nika
blistava, smiona misao.
»Ja bih mogla«, kliknula je likuju i, »ja bih mogla napisati pri u o gospo ici Hester i o
njezinoj ku i.«
Na tu pomisao gmizali su joj gore-dolje po le ima hladni ježuri uzbu enja, a malo zatim
svu ju je obuzeo val vru ine.
»Mogla bih. Kladim se da bih mogla napisati pri u koja bi bila isto onako dobra kao da
ju je napisao sam Edgar Allan Poe. Bila bi to prava, avetinjska pri a u stilu Poeove ,Propasti
ku e Usher’. Gospo ica bi Hester kod mene igrala ulogu vještice.«
Allison je tr ala cijelim putom ku i i kad je stigla doma, ve su prvi redovi njezine pri e
bili u mozgu zasnovani.
Glasili su ovako:
»Ima jedna ku a u Kolodvorskoj ulici u Peyton-Placeu. Sme a je to koliba, šindrom
pokrita, i kao da ne pristaje u tu ulicu jer se nalazi tik uz ljupku malu bijelu i zelenu ku icu,
vlasništvo gospodina i gospo e Card. Gospodin Card je visok, lijep ovjek i nije iz te okolice,
nego iz Bostona ili nešto tako. Sada je on vlasnik tiskare u gradu. Gospo ica Hester živi sama u
svojoj sme oj kolibi sa svojim ma kom Tomom. Sumanuta je posigurno.«
Allison je napisala te rije i još iste no i. Zaklju ala se u spavaonicu i zabilježila te rije i
u bilježnicu koja je imala bijeli papir s modrim linijama. Kad ih je napisala, dugo je u njih
zurila. Dalje se ni emu nije mogla dosjetiti. U njoj se po elo buditi novo poštovanje prema
Edgaru Allanu Poeu i prema svakome književniku.
»Možda napokon ipak nije lako postati pisac«, mislila je u sebi. »Možda u morati još
svojski raditi da postignem ono pravo.«
Uzela je olovku i nestrpljivo prekrižila sve napisane rije i, a onda okrenula novu stranu
u svojoj bilježnici. Prazni bijeli papir zurio je u nju, i Allison je po ela žvakati nokat desnog
ru nog palca.
»Ne mogu pisati o gospo ici Hester, jer je ne poznajem«, mislila je Allison. »Moram u
svojoj pri i obraditi osobu koju poznajem.«
Tada, još i ne znaju i, tada je upravo prohodala prve ko- korake u svojoj karijeri.
16.
Jared Clarke mogao je doista re i Allisoni sve o gospo ici Hester Goodale, jer je on
imao opravdana razloga da je se dobro sje a. Gospo ica Hester živi u Peyton-Placeu sve tamo
otkako se Jared rodio, ali se sreo s njom licem u lice tek pošto je odrastao, obogatio se i postao
jedan od lanova gradske uprave. Gospo ica Hester bila je njegov prvi poslovni neuspjeh i
stoga ju je imao gadno na zubu. Kad se god poveo razgovor o gospo ici Hester, Jared je uvijek
pri ao zgodu o svom prvom posjetu njezinu domu. Zgoda je bila tako ispri ana da je ispala
povoljno za njega, ali se nije nikada mogao oteti dojmu da su se njegovi slušaoci smijali njemu,
a ne s njim.
On je bio otišao ku i gospo ice Hester sa još dvojicom gradskih otaca: Benom Davisom
i Georgeom Caswellom, da s njom govore o gradskoj kanalizaciji. Bio je zakucao na glavna
vrata i onda ustuknuo, da nervozno pri eka, onako sa šeširom u ruci, dok ona ne do e da ih
44
otvori.
— Došli smo da porazgovaramo s vama o kanalizaciji — rekao je Jared

gospo ici Hester, pošto su izmijenili pozdrave.
— Izvolite u i, gospodo — rekla im je.
Jared je poslije pri ao kako se gadno prestrašio kad je ušao u salon gospo ice Hester.
Prostorija je bila ista isti- jata, poku stvo je bilo presvu eno strunenom tkaninom, a na podu
je bio debeo neizblijedio sag. Cijela atmosfera prostorije imala je izgled nekog o ekivanja, baš
kao da se eka dobrodošao gost.
I tada se sjetio Jared da je neko gospo ica Hester imala dragana. Jared je tada, dabome,
bio još žutokljunac, ali se živo sje a kako je svijet govorio o tome. Mladi dragan gospo ice
Hester svake nedjelje po podne dovezao bi se u sjajnoj dvosjednoj ko iji pred ku u
Goodaleovih.
— Lijep mladi — pripomenula je Jaredova majka. — Pa i vrijeme je ve da
Hester misli na udaju. Nije baš u prvom cvijetu mladosti.
— Mladost ili starost — dodao je Jaredov otac — ali ona je još vraški lijepa
žena.
— Ona ti je jedna od onog soja žena koje postanu kost i koža kad za u u
godine — nastavila je Jaredova majka, ne obaziru i se na svoga supruga. — Nek se samo
pogleda za nekoliko godina.
Cijeli je grad ekao udaju Hestere Goodale. Pošto je onaj mladi udvarao djevojci ve
preko šest mjeseci, Jaredov je otac rekao da ne može shvatiti što ga još prije i da se oženi.
— Ta on je dobrosretan ovjek — govorio je Jaredov otac, a naziv
»dobrosretan« zna io je u tome gradi u ovjeka koji ima stalno mjesto i nema dugova. — A
Hester nije više u koroti. Ima ve godina i pol otkako joj je mati umrla.
— Ha, nije se možda još sasvim odlu ila — proslijedi Jaredova majka. —
On napokon može biti vrlo zgodan mladi , ali nije odavle, a žena ne može nikada biti previše
oprezna kad ulazi u brak. Kladim se da e se ona udati za njega prije lipnja.
Ali jedne nedjelje po podne nije mladi u otvorila vrata Hester, nego njezin otac,
gospodin Goodale. Njih su dvojica izmijenili samo nekoliko rije i, i nitko nije nikada doznao
šta su govorili, a onda je gospodin Goodale ispred nosa zatvorio vrata mladom proscu. Hesterin
prijatelj popeo se u svoju viktorijansku ko iju i odvezao se. Sutradan je napustio svoje mjesto
kod Jaredova oca, koji je imao trgovinu sto nom hranom i žitom, i otišao zauvijek iz
Peyton-Placea, i nitko ga nije više otada uo ni vidio.
Nakon nekoliko mjeseci umro je i gospodin Goodale, a s krajem sastavljala sa ono malo
novca što joj je otac ostavio, Iza tog su je rijetko vi ali u gradu. Samovala je i jedva kraj s
krajem sastavljala sa ono malo novca što joj je otac ostavio. Kona no je pribavila ma ka i za
nekoliko godina bila je na dobru putu da postane legendarna li nost toga grada.
— Gospo ica Hester ima skrhano srce — govorili po gradu. — Samo još eka
smrt.
Obistinilo se proroštvo Jaredove majke. Ona nekada vitka Hester postala je sada kost i
koža. Ona njena koža jedva da je pokrivala one uglate kosti, a o i njene žarile kao dva ugljena
na bijelu papiru. One ruke njene nisu više imale tanke vitke prste, nego pandže, a i kosa njena
prorijedila se, tako da je jedva pokrivala onu koš atu lubanju.
Jared Clarke ogledao se po salonu gospo ice Hester i onda nju pogledao, pa se u udu
upitao je li mogu e da je nekada postojalo vrijeme kada je neki muškarac ljubio tu ženu. udno
je premještao noge i iskašljavao se. Gospo ica Hester nije ponudila svoje goste da sjednu.
— Šta dakle želite, Jared? — upitala je.
— Rije je o kanalizaciji, gospo ice Hester — po eo je Jared. — Bit e da vam
je poznato kolika se borba vodila da svi pristanu da se u gradu provede kanalizacija. Ali borba
45
je prošla. Na posljednjoj sjednici gradske uprave izglasana je kanalizacija.

— A šta se to sve mene ti e? — upita gospo ica Hester.
— Dakle, postavit emo vodovode ispod ulica — tuma io Jared — i grad e
platiti to, dok su svi vlasnici pristali da e platiti onaj dio materijala — cijevi — koji se nalazi
pred njegovom ku om.
— Zar upravo ne rekoste da e grad platiti? — priupita Hester.
Jared se strpljivo nasmiješi pa stade tuma iti:
— Da, grad e platiti postavljanje cijevi. Dakle, platit e radnu snagu.
— Ako vas dobro shva am, Jared — nastavila je gospo ica Hester — vi od
mene tražite da platim cijevi koje e se postaviti ispod javne ulice.
Jared je prekapao po mozgu kako e joj takti no odgovoriti. Po eo se znojiti i zapravo je
zamrzio tu ženu koja mu njegov posao pravi težim nego što jest.
— To e biti od koristi i vama i ostalom gra anstvu, gospo ice Hester —
rekao joj je. — S uli nih kanala vi ete mo i provesti cijevi u vašu ku u.
— A šta e meni kanalizacija u ku i? — upita strogo gospo ica Hester.
Lice Jareda Clarkea zajapurilo se od napora da prona e pristojan na in kako e
protuma iti gospo ici Hester kako ne e biti baš prikladno za nju da ima jedina vanjski zahod u
Kolodvorskoj ulici.
— Ali, gospo ice Hester... — po eo je i stao, ne znaju i dalje.
— Izvolite, Jared — uo se Hesterin glas, ali ton toga glasa nije bio
ohrabruju i.
— Pa, znate ... — po eo je iznova zamuckivati. — Ho u re i.. . Dakle, to vam
je tako ...
George Caswell, kojega nisu smu ivale skrupule delikat- nosti, svršio je Jaredovu
re enicu.
— Dakle, to vam je ovako, Hester. Ne želimo više vanjskih zahoda u gradu.
Neka još budu kod onih ljudi u potleušicama, ali kako, molim vas, izgledaju vanjski zahodi
usred grada.
Nastao je mu an tren, kad nitko nije ni rije i progovorio, a onda je gospo ica Hester
kona no rekla: — Zbogom, gospodo — i pošla pred njima do glavnih vrata.
— Ali, gospo ice Hester — zamuckivao je Jared i nije dalje dotjerao.
— Do vi enja, Jared — rekla mu je Hester i lupila vratima.
— Goodaleovi vraški umiju pred ovjekom zalupiti vratima — re e Ben
Davis, pa se i on i George Caswell nadaše smijati.
Ali Jaredu Clarkeu nije baš bilo do smijeha. On je bio bijesan kao ris. Kasnije je morao
pred novoformiranim sanitarnim odborom priznati da nije uspio uvjeriti gospo icu Hester kako
je korisno da i ona pripomogne da se plati nova gradska kanalizacija.
— Pa možda ona na svoj na in ima i pravo — re e jedan od lanova toga
odbora. — Mi nemamo zonskih zakona koji e ovjeka prisiljavati na higijenu.
— Možda sirota nema novaca — priop i od svoje pobude drugi lan.
— Novaca ona ima — na to e predsjednik mjesne banke Dexter Humphrey.
— Ah, mahnita je — povika ljutito Jared. — Stoga je sve to. Mahnita je kao
marvin e.
— Ja ne mislim da e sada pasti vrijednost ku ama i zemljištima u
Kolodvorskoj ulici — tragi no je bugario Humphrey. — Kad samo pogledaju zahod gospo ice
Hester u dvorištu iza ku e, baš je kao nos na tvom licu, Jared. Šteta što je nisi mogao nagovoriti.
— Ja sam uradio sve što sam mogao — galamio je Jared. — Ali ona je luda.
Luda kao vol.
— Ku a do Hesterine je na prodaju — nastavio je Humphrey. Sad je ne e nitko
kupiti.
46
— Šteta — pridodao je tre i lan zdravstvenog odbora. — Trebali ste biti

uvjerljiviji i vrš i, Jared.
— Ma dajte prestanite boga radi — ogor eno je rekao Jared.
Nova kanalizacija postavljena je u Kolodvorskoj ulici, grad je platio troškove za
materijal cijevi ispred Hesterine ku e, a kona no je kupljena i ona ku a do nje.
Kad je umro štampar toga grada, njegova je obitelj prodala štampariju nekom mladom
ovjeku, koji se zvao Albert Card, štampar iz Bostona, pa su gospodin i gospo a Card kupili
ku u u Kolodvorskoj ulici tik uz ku u Hestere Goodale.
— Fini ljudi oni Cardovi — govorilo se o njima po gradi u.
— Da, onaj je ovjek pravi poslovni pregalac, sposoban i poduzetan.
Pridošlice se priklju ili kongregacionoj crkvi.
— Onaj je Card zaista ovjek i po — govorio je Jared Clarke. — Za sve se
zanima. On i njegova žena prionuli uz posao da je divota. Trebali bismo više ovakvih u gradu.
Prava dobit za zajednicu.
— Nego slušaj — upita jedan dan Albert Card, kratko vrijeme pošto je kupio
ku u, upravo Jareda Clarkea — tko je ona babetina što ima ku u odmah do moje?
— Ono — odgovori Clarke izdurenih usana — ono ti je gospo ica Hester
Goodale. Ona se posvadila s pameti.
— Ma šta mi ne velite? Ja je mnogo ne vi am, jer ona naša gusta živica prili no
nas zaklanja, ali ujem je kako tumara po dvorištu iza ku e. Zapravo, i ne ujem nju, nego
onoga njezina prokletog ma ka. ujem ga kako mijau e ondje prijeko da bi podigao i mrtve iz
groba katkada. Zaista se posvadila s pameti, pravo velite.
— ujete bez sumnje i samu gospo icu Hester — mrzovoljasto pripomene Jared —
dok ide u zahod i iz njega.
— Dakle, ma ka ujem svakako.
— Onaj je ma ak uvijek s njom. O, ona je ustinu aknuta. Iz ku e izlazi samo
jednom tjedno u kupovinu, a nitko joj ni u posjete ne dolazi. Kladim se da nitko nije prekora io
praga njezine ku e sve otkako sam ja tamo bio s Benom i Georgeom radi kanalizacije. Sad u
vam to ispri ati. Bilo je to poodavno, prije nego što smo uveli u gradu kanalizaciju. Mene
izabrali da odem re i gospo ici Hester da ima platiti za kanalizacione cijevi ispred njezine ku i.
Pošao sam na njezinu prednju verandu, onako drzak i bezobrazan, i pokucao na vrata. Ovako
sam joj rekao: »Vidiš, Hester, nema tu vrdanja, nego eš morati platiti za tvoj dio kanalizacije.
Hajde ne pravi gluposti. Napiši mi ek, i ja idem.« Ali da. Ona udarila u pla i kuknjavu i po ela
mi pri ati strahote, tako da sam ja namah rekao Benu i Georgeu da je mahnita i da nam je
najbolje da ostavimo na miru tu jadnu staru ženu.
Kad je poslije tog dana Albert Card ispri ao tu zgodu svojoj ženi Mary, ona mu je rekla:
— Ovo ti je, dragi moj, pravi grad udaka. Eno ona pri a o Samuelu Peytonu,
pa sada ova o gospo ici Hesteri Goodale.
17.
Norman Page sjedio je za kuhinjskim stolom dok mu je majka natakala vru u okoladu.
— Jesi li proveo danas lijep dan, sinko? — upitala ga je.
— Svakako — odgovori Norman rastreseno, jer je mislio o Allisoni i o
gospo ici Hester.
— Ispri aj mi kako si ga proveo, mili.
— Nemam ti šta osobito pri ati. Isti je bio kao i drugi ma koji. Sad smo u ili
malo o algebri. Gospo ica Thornton veli da emo to trebati kad do emo u srednju školu.
— Da, sjetila sam se da te upitam. Voliš li ti gospo icu Thornton, mili?
— Ona je na svom mjestu. Nije angrizava kao neke druge u iteljice.
47
— Kako to da si došao ku i s Allisonom MacKenzie, Normane?

— Slu ajno se našla na ulici i onda je pošla sa mnom.
— A šta je radila u Kolodvorskoj ulici? Ona ina e stanuje u Bukovoj.
Norman je mrzio taj dio dana kad je bio neprestano ispitivan. Svako popodne morao je
sjediti i piti vru u okoladu ili mlijeko ili vo ni sok — a sve to ve inom nije volio — dok ga je
njegova mati ispitkivala o djeci s kojom se družio taj dan.
— Ja ne znam šta je Allison ovdje radila — re e mrzovoljno. — Tek
slu ajno je bila u Kolodvorskoj ulici, kad sam ja naišao.
— Voliš li ti Allisonu, mili? — upitala je gospo a Page.
— Pa zgodna je.
— Onda je ti, dakle, voliš?
— To nisam rekao.
— Jesi, rekao si.
— Nisam. Ja sam samo rekao da mislim, da je zgodna.
— Pa to je isto. Voliš li je koliko i gospo icu Thornton?
— Nisam ja nikad tvrdio da volim ni gospo icu Thornton.
— O, Normane, kakvim to glasom govoriš s majkom!
Gospo a Page utonu u stolicu ljulja ku i brižne plakati, a Norman, zahva en sramom i
krivnjom, pritr a majci.
— O, majko, nisam ja tako mislio. Nipošto nisam. Vrlo mi je žao.
— Ništa, zlato moje. Nisi ti tome kriv. Krv tvoga oca te e u tvojim žilama.
— Nije, majko, ni to nije.
— Jest, sine, jest. Ti si veoma nalik na svog oca, pa na Carolinu i Charlottu.
— Nisam ja na njih nalik.
Normanove o i uzbujale suzama i nije mogao toliko svladati grlene mišice da ne pro
jeca.
— Nisam ja kao one — vikao je kroz pla .
— Jesi, dragi, jesi. Ah, možda eš biti sretniji kad ja umrem i ti uzmogneš
živjeti sa svojim polusestrama.
— Ne govori tako, majko. Ne eš ti umrijeti.
— Ho u, Normane. Dobrzo u ja umrijeti, i ti eš morati živjeti kod
Caroline i Charlotte. O, drago moje dijete, ja u
i u nebu plakati kad te budem vidjela gdje živiš u pandžama onih strahovito zlih i
nevaljalih žena.
— Nemoj, majko, nemoj, nemoj tako!
— O, da, zlato. Uskoro u ja umrijeti i ti eš možda biti sretniji.
— Ti ne smiješ umrijeti. Nipošto. Šta u ja ako ti umreš?
— O, pa imat eš Carolinu i Charllotu i gospo icu Thornton i malu Allison
MacKenzie. Ti eš ve mo i i bez svoje majke.
Norman se sruši na pod kraj maj inih nogu. Histeri no je jecao i objema rukama vukao
majku za skute, a ona nije htjela ni da ga pogleda.
— Ne, ja ne bih mogao bez tebe! I ja bih bio onda umro. Ja ljubim samo tebe,
majko. I nikoga drugoga.
— Jesi li siguran, Normane? I nikoga drugog ne ljubiš?
— Ne, ne i ne. Nikoga drugoga, majko. Samo tebe.
— A ne voliš gospo icu Thornton i malu Allison, dragi?
— Ne i ne. Ja njih mrzim! Mrzim svakoga na ovome svijetu osim tebe.
— Ljubiš li ti svoju mamicu, Normane?
Normanovi jecaji bili su suhi i bolni sada kao bijedni štucaji.
— O, da, majko. Ljubim samo tebe. Ljubim te više ak i od Boga. Reci da me
48
ne eš ostaviti.
Dugo je vremena gospo a Page milovala sagnutu glavu svoga sina, koja je po ivala
sada na njenim koljenima.
— Nikada te ne u ostaviti, Normane — kona no je rekla. — Nikada.
Dabome da ja ne u umrijeti.
18.
Kenny Stearns podigao glavu i pažljivo se ogledao. Sa svoga ležišta na podu
podrumskome mogao je kao u omaglici uo iti ostale likove, koji su ležali na istome tome podu,
pa se pitao tko su zapravo ti ljudi.
— ini se da ih je sva sila ispremetanih po ovome podrumu — re e glasno
Kenny.
— Tko si ti? — upita i prodrma jednoga spava a, udarivši ga nožnim palcem,
koji nije baš ta no naciljao. — Tko si, pitam te.
— Hajde k vragu — promrmlja Lucas Cross i okrene se na stranu.
— Što to zna i govoriti mi da idem k vragu u mom vlastitom podrumu? —
upita Kenny. — Je li ovo moj podrum ili nije?
— Hajde k vragu — ponovi Lucas.
Kenny Stearns podigne se na noge, klize i le ima uz cementni zid iza sebe. Kona no je
stajao, odupiru i se o studeni kamen.
— Nitko nema pravo Kennyja Stearnsa u njegovom vlastitom podrumu slati
k vragu — re e prkosno.
Druga dva tijela makla se na podrumskom podu i Kenny ih je mirno promatrao.
— Ima li još koji kurvin sin da rekne ovjeku neka ide k vragu u njegovu
vlastitom podrumu? — upitao je.
Pošao je prema jednome, koji se baš u tome asu micao, pa je zagalamio:
— Hej ti, šta radiš ti u mome podrumu?
Henry McCracken gotovo je sko io na noge, tako ga je prestrašio Kennyjev glas koji je
službeno zvu io. Henry je upravo sanjao i u svom snu uo glas svoga brata šerifa Bucka, koji je
stajao nad njim, spreman kao obi no da mu o ne em održi prodiku. Henry je pažljivo buljio u
Kennyja.
— uješ, ti si mi zadao gadan strah, Kenny — predbacio mu je. — Na as
sam pomislio da si ti stari Buck koji stoji kraj mene.
Kenny se cerio, a onda je uvrije eno rekao:
— Dakle, prevario si se. Nema toga šerifa na svijetu koji e nare ivati
mojim prijateljima šta e raditi u mome podrumu.
— Bravo, Kenny — nato e Henry zavijaju i. — Hajde da nas dvojica nešto
malo popijemo pa onda idemo spavati.
— Ti si moj prijatelj, Henry McCracken — re e Kenny — moj jedini
jedincati pravi prijatelj.
Žalosno se ogledao po prostoriji pa nastavio:
— Nemam ja nijednog drugog prijatelja u cijelome ovom podrumu, da
znaš, Henry. Nijednoga.
Tržne palcem i pokaže na Lucasa, koji je spavao.
— Vidiš li ovoga? — upitao je. — Ovu pijanduru? Prije dvije minute rekao
mi je ovdje u mom vlastitom podrumu neka idem k vragu. Šta veliš na to?
— Strašno — odgovori Henry, u bolnoj su uti kimaju i glavom. — Da,
tako ti je danas na ovome svijetu. Misliš da
imaš prijatelja, a on ti veli, da ideš k vragu. Strahota. Da mi je znati je li se Lucas ikad
49
oslobodio onih stjenica koje mu dodijavaju.

— Ne znam — odvrati Kenny. — Ha, valjda bismo i mi neke vidjeli, ako ih još
ima. Lucas ono re e da su sive i zelene i da mile svuda po zidovima.
— Bit e da ih se oslobodio — nastavi Henry, bojažljivo promatraju i
cementne zidove. — Ne vidim ih.
— To je dobro — prihvati Kenny s pobožnom sve anoš u. — Ne volim ti ja
gamad. Nikad nisam volio. Ja ne želim da mi prokleta gamad mili po podrumu.
— Ja sam mislio da eš negdje prona i bocu pi a — sjetio ga je Henry.
— Ho u. Prona i u. Mora ovdje negdje biti koja.
Kenny je stao zuriti po podu podrumskome. O i su mu
premicale pogled s jednoga mjesta na drugo, ali nikako da bi se namjerile na nešto nalik
na punu bocu viskija. Napokon je, uz krajnji napor, uspio da se odgurne od zida, koji ga je
pridržavao, pa je, vuku i se teturavo po podrumu, po eo pretraživati. Dizao je jednu bocu za
drugom i žalobno buljio u prazno dno svake pojedine.
— Lopovi, sve su popili — rekao je Henryju. — Ama baš sve.
Polako je prišao pe i i buljio u njezinu crninu, a onda, uzdahnuvši silno, posegao je
rukom u pe i svojski pretraživao po njenoj utrobi.
— Nema koristi, Henry — zaklju io je najposlije, gotovo u suzama. — Oni su
lopovi sve popili.
Najednom je Henry zakliktao od veselja:
— Kenny! Pogledaj sve one ba ve! Pogledaj ih samo poredane ondje uza zid.
Zar ne izgledaju kao islo djevojaka na velikome sajmu?
Kenny se okrene da pogleda svojih dvanaest ba ava jabukova e. Kao da opet udiše
miris jabuka i dim od drva i kao da opet gleda kako mlazovi soka teku u ba ve.
— Pa da, sveca mu — re e i uputi se gotovo brzo prema redu ba ava. —
Namu io sam se kao pas dok sam napunio te proklete šuplja e. Kako, do avola, onda da ih
zaboravih?
Nasloni ruku na prvi ep, dok je Henry dopuzao k njemu pobau ke.
— Zaboga, Kenny, stavi štogod ispod te slavine! Ne daj da taj sveti sok curi po
podu!
Kenny uzme praznu bocu viskija i držao ju je ispod slavine. Ali »sveti sok« nije
potekao.
— Što ti veliš na to? — upitao je Henryja. — Oni su lopovi doši i iskapili do dna
ovu prokletu ba vu jabukova e.
— Pokušaj drugu.
— Dobro. Pridrži bocu ispod slavine.
Kenny je o epio svaki ep na svakoj ba vi, dok je Henry, svaki put ozaren novom
nadom, držao bocu, a kad su završili tu ceremoniju nije bilo jedne jedine kapi jabukova e u pra-
znoj boci viskija.
— Bio ja pogana hrpa konjske krkale, ako nisu oni lopovi ispili do posljednje
kapljice! — vikao je Kenny, nepodnošljivo razbješnjen.
Po eo je iskretati ba ve, tako da su jedna za drugom padale i valjale se škripavo po
cementnom podu pivnice. Svaku bi snažno i zlobno uz put udario nogom i psovao da je milota,
sve dok se nije umorio, a Henry zaplakao.
— Nema od toga koristi, Kenny — govorio je kroz pla Henry. — Jednostavno
nema više jabukova e. — Sve ti je zaludu.
Obrisao je suze i otro nos o rukav košulje. Pa nastavio:
— Mani se, Kenny, nema ti nikakve hasne od toga. Nego hajdemo mi probuditi
Lucasa. To ti je jedini na in da do emo do pi a. Vrijeme je da Lucas opet ode na izlet u White-
-River.
50
Henry se vukao do Lucasa i kad je dospio do toga ma- vala, po eo ga je udarati objema
petama.
— Probudi se, svinjo — zapovijedao je Henry. — Probudi se i makni tu svoju
stražnjicu. Vrijeme je da odeš u White-River. Probudi se kad ti velim!
Lucas se probudio od mavanja i protestirao je protiv oštrih udaraca petama, koje su se
zabijale u le a i u zadnjicu.
— Hajde do avola — mrmusio je.
Henry je i dalje mlatio, a i Kenny mu pritekao u pomo .
— Probudi se, pijana huljo — vikao je Henry. — Probudi se, svinjo, nalokana
jabukova om.
— Hajde do avola, rekao sam ti — gun ao je Lucas.
— Jesi li uo? — upitao je kreštavo Kenny. — Šta sam ti ja kazao? Govori
ovjeku neka ide do avola, i to u njegovoj vlastitoj pivnici.
— To je grdno uvredljivo, baš jest — složio se su utno Henry. — Udri ga
ja e, Kenny.
Napokon je Lucas prostenjao, izvrnuo se na le a i pokušao usredoto iti pogled na
drvene grede stropa u pivnici.
— Koji je avao ušao u vas, ljudi? — jadikovao je Lucas.
— Udarate ovjeka da biste mu mogli rastrgati crijeva i odbiti bubrege.
— Nemamo više municije, ovje e — razjasnio mu je Henry. — Vrijeme ti je
da odeš na još jedan izlet u White- -River.
— ajno — prozbori Lucas. — Zavežite ve jednom i dajte mi da još pijem.
— Nema više pi a — vikao je Henry bijesan. — Zar nisi uo šta sam rekao?
Vrijeme je da odeš po pi e u White-River. Nestalo nam je. Diži se!
— U redu — uzdahne Lucas i pokuša da sjedne. — O, bože.
Posljednje dvije rije i bile su stenjanje, izre ene prije kao molba nego kao kletva. Nato
se opet skljokao na pod.
— O, Kriste — zaje ao je. — Opet su se vratile. Zavrisnuo je u pla u i pokrio
i sivim, oporim rukama.
— Gdje to? — upita Kenny. — Gdje su sada Lucas? Lucas je držao o i
pokrite jednom rukom, a kažiprstom druge pokazivao na suprotni zid.
— Eno ondje, odmah do vas. Iza vas. Po cijelom zidu. O, bože!
Kenny uperio pogled u zid podruma.
— Ja ništa ne vidim — rekao je drhtavim glasom. — Uop e ništa ne vidim.
— Pa eno ih ondje — jecao je Lucas. — Sve sive i zelene. Na milijune ih ima.
Svuda plaze.
Raširio je dva prsta i zurio kroz taj prorezi .
— uvajte se! — kri ao je i po eo se udarati po stegnima.
— uvajte se! Ravno na nas dolaze!
— Ja ništa ne vidim — vikao je Kenny.
— Ti, ludove jedan — vikao je Lucas. — Pijan si, pijan kao sjekira, i zato
ništa ne vidiš. Pijaniji si od epa. uvajte se!
Lucas se okrene na želudac i pokrije glavu rukama, ali gotovo namah sko i na noge kao
oboden i potr a u kut podruma i tamo ne stenju i.
— Bile su ispod mene — plakao je sav prestravljen. — Upravo ispod mene.
ekale su dok legnem, tako da se po nu gostiti.
Kenny i Henry sagli se da pretraže mjesto na kome je Lucas ležao.
— Ovdje nema ni ega. Uop e ni ega — složno izjave.
— Pijandure proklete! — derao se Lucas. — Pijani ste kao svinje i jedan i
drugi.
51
Lucasovo kri anje razbudilo i preostalu dvojicu spava a Obojica se ogledala po

prostoriji tupo i glupo.
— Gdje je boca? — upita jedan izme u njih.
— Pazite! — krikne Lucas. — Glave dolje!
— Gdje je ta prokleta boca?
— Nema više pi a — galamio je Henry, ozloja en toli- tom nenadanom
pometnjom.
— Ništa ne vidim — re e Kenny. — Ni proklete.
— Gdje je ta vražja boca?
— Nema pi a — ponovi Henry.
— Ni kaplje — nadodade Kenny.
— Pokrite su slinom. Zelenom slinom.
— Idem ja po pi e — javi se Henry. — Idem da malo donesem. S Lucasom
ionako nije više ra unati. Samo mi daj nešto novaca.
Henry po e prekapati svoje džepove. Prsti su mu tražili sva mogu a skrovišta u odje i,
ali nije ništa našao.
— Nemam više novaca — re e Kennyju.
— Ja imam nešto — re e Kenny i stane pretraživati po svojim džepovima.
— Uvijek ja imam novaca za svoga prijatelja Henryja McCrackena.
Ali je nakon nekoliko minuta traženja i on izjavio:
— ini se da sam i ja zadobio nov anu bolest kao i ti, Henry. Nemam ni
prebitog centa.
— Možebit on ima štogod — natukne Henry i pokaže na Lucasa, koji je
svejednako frfoljio i blebetao.
Henry i Kenny skupa se približe Lucasu i po nu ga prekapati, ali i njegovi su džepovi
bili prazni. Ljudi koji su se probudili, i oni su se po eli pretraživati, pa ne našavši ništa, po eli
su tražiti u džepovima one dvojice koji su još spavali.
— Treba nam štogod da popijemo — govorio im je Kenny. — Dajte, drugovi,
istresite džepove. Razbudite se. Nema ništa da se popije.
Kad su se ta dvojica svojski pretražila, po ela su pretraživati jedan drugoga.
— Ti imaš novaca — optuživali su se me usobno. — Samo ih skrivaš. Hajte
daj, na sunce s njima. Svi za jednoga, jedan za sve. Vadi kesu.
Na kraju su skupili svega šest centi.
— Dakle, ipak nešto — javi se Henry McCracken. — Idem ja sam onamo
prijeko u White-River. Neka Lucas ide do avola, idem ja sam.
Ustane i odupre se o zid.
— Da, možete ra unati na mene, de ki. Smjesta idem.
Brižno je spremio šest centi u jedan od džepova.
— Donijet u viskija i dva sanduka piva — rekao je Kennyju. — To e
potrajati do sutra.
— Pazite — zakri ao je Lucas. — Oh, bože!
— Gdje je ta prokleta boca? — gudio je neki pijanac.
— Do i, Henry, progurat u te nekako kroz prozor.
— Donijet u tri sanduka piva. To e biti bolje.
— Donesi ti bolje jedan po jedan — savjetovao ga je Kenny.
— Najurite ih kroz prozor — naredio je Lucas. — Brzo!
Kad je Henry otišao po pi e, svi su osim Lucasa sjeli na
pod da ekaju njegov povratak. Lucas je još ao u svome kutu, pa zavijao i od
vremena do vremena virnuo kroz prste. Kad bi god otkrio o i, kriknuo bi: »Pazite!« i onda ih
opet brže-bolje pokrio.
52
— Henry e mnogo vremena trebati dok ode i do e — pripomene jedan.

— On e lijepo ostati u White-Riveru i napiti se — o- dade drugi.
— Ako išta na svijetu mrzim, onda mrzim pijanca koji ne dijeli pi e sa svojim
drugovima.
Jedan u podrumu sjede i malo postrance od ostalih, po eo je bauljati oprezno prema dnu
podruma. Bio je to Angus Bromley. On se mutno sje ao kako je jednu bocu sakrio na jedan od
nižih rožnika. Šuljao se polako od ostalih, i oni nisu opažali njegovo micanje. Oni su još
raspravljali o nepouzda- nosti Henryja McCrackena, koji je bio otišao po pi e ima možda ve
osam minuta.
— Gramžljivi kurvin sin, onaj Henry.
— Sigurno se bogovski zabavlja ondje prijeko u White- -Riveru.
— Sastao se s nekom kurvom, to je napravio, pa se provodi s njom našim
novcem.
— O, Kriste — uzdisao je Lucas. — O, Kriste, pomozi mi.
— Onaj pokvarenjak McCracken otišao da se nalo e.
— Cijela njegova porodica pije. Svaki McCracken pije kao duga.
— I to još našim novcem.
Angus Bromley uspio dohvatiti mjesto pod gredom i sada se lagano digao na prste, ruke
oprezno provukao izme u grede i rožnika nad glavom i napokon su se njegovi prsti omotali oko
grli a boce, koja je držala etvrtinu galona, poja e od litre. Bojažljivo je spustio svoje blago i
nježno ga promatrao.
— Lijepa moja — tepao je, gledaju i rubove boce, baš kao da su ramena
namirisane žene. — Ljepotice moja lijepa!
Naglo je sjeo na pod i grozni avo raskinuo kapicu na vrhu boce. Kapica se negledana
otkotrljala po podu, dok je Angus pridigao otvor boce k svojim usnama.
Kenny Stearns je munjevito okrenuo glavu, kad je uo da je kapica pala na cement, i
ugleda Angusa — kako pije.
— Gledajte! — povikao je Kenny ostalima. — Angus ima bocu!
Svi se zagledaše prema Angusu, koji je brisao usta i brzo skrio bocu pod košulju.
— Ti si poludio, Kenny — veli Angus, smiješe i se umiljato. — Kenny, ti si
pijan. Pijan si i vidiš prikaze. Ja uop e nemam nikakve boce.
— Lopove! — povikne Kenny.
I jurne prema Angusu, koji nije imao vremena da se pripremi na napadaj. Oborio ga je, i
Angus je ležao na podu. Kenny je uspio baš u pravo vrijeme izbaviti bocu. Držao je bocu u
rukama i pakosno udarao Angusa nogom po glavi, te je ovaj zaroktao i nije se više micao. Za
nekoliko asa po eo je hrkati.
— Pohlepna pijandura — promrmlja Kenny i obrne se ostalima s pitanjem:
— Tko želi jedan gutljaj?
Svi su se po eli mu no uspravljati na noge, pa je ak i Lucas spustio jednu ruku, koja mu
je skrivala o i, i gledao je Kennyja.
— Tko mi je god može oduzeti, dobit e je — rekao je Kenny i bez daljih
ceremonija podigao bocu k ustima.
Svi, poput izgladnjelih zvijeri, režu i i svjetlucaju i zjenicama, šuljali se Kennyju
polako, zaokruživali ga i vrebali pogodan as da zasko e.
Kenny se smijao i dalje licitirao:
— Tko je god junak da mi je oduzme, dobit e je — re e i onda nesigurno
podiže nogu da odgurne prvog napada a.
Kenny je bio u povoljnijem položaju, jer se le ima oslonio o široki dimnjak podruma, a
ostali se nisu imali na što osloniti osim na svoju ravnotežu, koje u to vrijeme nije ni bilo. U
desetak minuta sve je Kenny udesio. Buka etvorice hrka a zaglušila je ak i zavijanje
53
Lucasovo.
— Nitkovi — likovao je Kenny. — Oni e ovjeka slati do vraga u njegovu
vlastitom podrumu. Pokazao sam ja njima. Neka ih vrag nosi.
Tada se približio Lucasu i tepao mu:
— Ti si jedini moj prijatelj, Lucas. Jedini pravi, vjerni prijatelj na cijelome
svijetu. Daj, popij malo.
Nije Kenny puštao bocu iz ruku, nego ju je držao na Lu- casovim usnama, dok je ovaj
upijao kao spužva.
— Sad je dosta — re e mu Kenny i povu e bocu.
Lucas, ionako prezasi en alkoholom nakon cijelih tjedana pi a, onesviješten padne na
pod.
Kenny sjedne podalje, oslonjen o zid, i podobro potegne iz boce. Odjednom se sve
po elo vrtoglavo vrtjeti ispred njegovih o iju, pa se prenio natrag u ono divno vrijeme kad je
bio odveo Ginny na veliki vašar i kad su se oboje išli voziti na golemu Ferrisovu kota u.
Poluzatvorenih o iju, gledao je blistava svjetla vašarišta i uo resku glazbu orguljica.
— Još jednom — rekao je i kota se poslušno zavrtio.
Kenny je opet gucnuo. Nakon šestosedmi ne terevenke, najduljeg orgijanja u povijesti
toga gradi a, pod Kennyjeva podruma bio je pokrit bljuvotinama i izmetinama. Smrad, koji je
prodirao kroz daske poda u prizemlju iznad podruma, bio je tako gadan da se Ginny Stearns ve
odavno preselila k svojoj prijateljici, koja je stanovala dolje kraj rijeke. Ali Kennyju je taj isti
podrum bio sada prekrasno mjesto karnevala i užitka.
— Još jednom — povikao je, hote i zauvijek ostati na kota u. — Drži se za moju
ruku, Ginny. Ne boj se.
Kenny je pogledao u pravcu svojih zaspalih pajdaša, a vidio je Ginnyn smiješak.
— Naprijed! — kri ao je i htio je dohvatiti Ginny za ruku.
Ali najednom je Ginny nestala, i Kenny je bio sam na kota u.
— Zaustavite! — vikao je Kenny. — Zaustavite! Zaustavite! Ispala mi je Ginny!
Zaustavite tu vašu prokletu napravu!
Ali kota se okretao sve brže i brže, a glazba sajamska postala je odjednom tužna, veseli
se zvuci poremetili, i sada je zavijalo sjetno, pogrebno.
— Ginny! — kriknuo je s vrha kota a.
Teturavo se osovio na noge i pomamno pogledao oko sebe, dok su se svjetla sajamska
lelujala ludovito posvud oko njega, uranjala, njihala se i o i zaljepljivala.
— Ginny! — kriknuo je s vrha kota a.
I tada ju je ugledao. Išla je pod ruku s nekim nasmiješenim, ulickanim neznancem,
odjevenim u gra ansko odijelo. Ovaj je uzgledao na Kennyja, uzam ena na kota u, i smijao se
grohotom.
— Hej ti kopilane! — rikao je Kenny. — Vrati se ovamo. Vrati se ovamo s
mojom Ginny.
Ali i Ginny se njemu smijala. Okrenula glavu, uzgledala na Kennyja, rastvorila crvene
usne, tako da su joj se vidjeli pravilni bijeli zubi, pa se smije i smije, kao da e se raskinuti od
pustoga smijeha.
— Ti, drolja jedna! — vikao joj Kenny. — Ti prljava, prokleta kurvo!
Ginny je hihotala ja e nego ikada i slijegala ramenima i blaženo pogledala svoga
gizdelina. Kenny je vidio kako njezini crveni nokti po ivaju na tamnom rukavu dragana i
upravo je utio kako je Ginny svoje dojke i bokove, nategnute kroz haljinu, otpo ivala uz
neznanca.
— Ubit u vas — kri ao je, stoje i na kota u. — Oboje u vas ubiti.
Ali su Ginny i njezin neznanac odlazili, smiju i se, baš kao da uop e nisu uli
Kennyjevu prijetnju. Polagano su odmicali, a Ginny je ispružila ruku i vršcima prstiju milovala
54
neznan ev obraz. Kenny je spustio bocu koju je držao i kušao se iskobeljati iz kota a. Onako
iskrivljeno jurišao je prema stepenicama podrumskim, a kad je dospio navrh stepeništa, srozao
se na vrata. Nije ih mogao poma i.
— Zaklju an sam — vikao je, a njegovi prsti obeznanjeno su se kretali po
drvenim plo ama vrata. — Zaklju an sam u ovome prokletom kota u!
Prsti su mu doticali jaku dvostruku rezu i ne znaju i.
— Pusti me van! — vikao je ovjeku koji je upravljao kota em. — Pusti me
van, ti kurvin sine!
Ali taj je upravlja i dalje vrtio kota , smiješe i se na Kenny ja. Glava toga ovjeka bila
je poput kakve mrtva ke lubanje, a žuti njegovi zubi svjetlucali su sablasno u mraku.
Kenny je str ao niza stepenice podruma i zgrabio sjekiru, koju je prošli tjedan bio stavio
uz gomilu drva, i s njom se vratio prema nacerenom upravlja u kota a.
— Ja u ovime prosje i sebi put, ti meleze jedan — zavikao je.
Utr ao je uz podrumske stepenice i kad je došao navrh, po eo je sjekirom cijepati
drvene plo e vrata ispred sebe.
— Ubit u vas oboje — urlao je na Ginny i na neznanca, koji su sada zastali u
hodu i zurili u njega.
Nestalo je smiješka s Ginnyna lica, a nadomjestio ga strah koji ga je svega iskrivio. I
usta joj se otromboljila, a Kennyje- vo srce nad tim je likovalo.
— Tebe u pogubiti najprije, trula kurvo — dobacio je. — Smaknut u te i
sasje i tvoje lijepo lice na komadi e.
Opet se sjekira zabila u drvene plo e vrata, ali je ovaj put Kenny imao muke da sjekiru
iš upa za dalji udarac. Kona no ju je istrgnuo iz drva i digao je iznad glave. Sad je ciljao na pod
vagon a kota a pa je zamahnuo sjekirom u strahovitu luku.
Najednom je Kenny ustanovio da mu jedna noga krvari. Dok je stajao i glupo buljio, krv
je vrelovito šikljala kroz puklu kožu njegove cipele. Crvena je krv lila, razlijevala se posvuda
oko njega, tako da se izgubio u njoj, i inilo mu se da e ga utopiti.
Kenny Stearns pao je iz vagon a kota a dolje me u mnoštvo, dok mu je Ginnyn
smijeh sveudilj odjekivao u ušima.
19.
McCrackena je otkrio napokon doktor Matthew Swain. Vra ao se ku i s lije ni ke
posjete na selu, kadli opazi nešto u jarku pokraj ceste. Odmah je zaustavio kola i izišao da
istraži šta je. Pri svjetlu farova ugledao je mirnu ljudsku spodobu, kako potrbuške leži u blatu.
Bio je to Henry, nevjerojatno prljav i krvav od musave usjekotine na elu. Doktor se poslije
izrazio da je to bio Henry koji je još disao i do neba smrdio. Doktor Swain ga je na brzinu
pogledao, digao iz jarka, prebacio preko ramena i odnio u svoja kola, gdje ga je strpao na
stražnje sjedalo. Odvezao ga je ravno u mjesnu bolnicu i povjerio ga dvjema bolni arkama, koje
su ga svukle, oprale ga i klele svoju sudbinu peru i svaki pojedini dijelak Henryjeva prljava
tijela.
— Samo veselo, cure — re e im doktor Swain, pošto je sašio ranu na Henryjevoj
glavi. — Pošto se on ispava nekoliko sati, još ete se vas dvije potu i, otimaju i se koja e ga
dvoriti.
Dvije su sestre buljile u Henryjeva balava usta i u još ne- obrijano lice, s onim istim
povojem na elu, koji mu je davao malo razvratni ki izgled, pa su samo tresle glavom jedna
prema drugoj.
— E, prevršili ste svaku granicu, doktore — re e sestra Mary Kelley, koja nije
baš bila poznata s originalnosti svojih primjedbi.
— Nisam ja prevršio, nego on — branio se šaljivo doktor.
55
Dok je doktor odlazio, Mary se iskreveljila prema njemu.

— Hajdete samo ku i spavati, doktore — vikala je za njim. — I ne ustavljajte se
putom da kupite ovakve kao što je ovaj.
— Nemojte me zadirkivati, Mary — odvratio joj doktor. — Sve vi njih
razvratnike volite s obješenja kom pohotom. Laku vam no !
Mary Kelley opet potrese glavom i stade se jadati kolegici Lucy Ellsworth:
— Ovaj doktor nikada ne pazi što kaže. Cijeli ga život poznajemo, a još se
nisam na njega navikla. Kad sam se još školovala ovdje, gotovo sam se obeshrabrila i pustila
školovanje, ali on nije prestao sa svojim zadirkivanjem.
— Je li vas zadirkivao ovim istim svatom? — upita Lucy Ellsworth.
Lucy je bila još razmjerno nova u Peyto'n-Placeu i još nije imala prilike da se upozna s
njegovim legendama i anegdotama. Ona je u gradi došla tek prije šest mjeseci, kad je njezin
muž dobio mjesto u tkaonicama Cumberland, John Ellsworth je esto mijenjao poslove, vje no
je bio nezadovoljan svojim usudom i neprestano je tražio oazu zelenije trave. Lucy je bila
diplomirana bolni arka kad se udala za Johna, i uvijek je govorila da je to njezina sre a, jer je
ve od po etka braka ona morala raditi da uzdržava oboje, a poslije i k erku koja im se rodila.
Lucy Ellsworth eš e je znala re i da bi ona davno ostavila Johna samo da nije k erke. A
napokon djetetu je otac potreban, i John može imati svojih pogrešaka, ali je dobar djevoj ici. A
šta jedna žena i može više tražiti? Kathy je sada trinaest godina i u osmom je razredu. Katkada
Lucy veli, kad dijete još odraste i kad bude dovoljno zrelo da shvati njihove odnose, njih e
dvije oti i od Johna i prepustiti ga njegovoj nestalnosti.
— Doktor pecka svakoga zbog sva ega — re e Mary Kelley. — Prema vama
ima još obzira, jer ste ovdje nova, ali pri ekajte dok se navikne na vas pa ete vidjeti sami šta
mislim re i.
— A što se dogodilo tako da ste gotovo ostavili i školovanje? — upita Lucy.
— O, ta zgoda nema nikakve veze s ovim Henryj em — po e kazivati Mary,
tužno glade i plahtu po Henryjevim mršavim nogama. — Zgoda se odigrala u vezi s onim
krupnim crncem koji se ovdje neko lije io. Taj je ovjek stradao u strahovitoj automobilskoj
nesre i, a u ovu su ga bolnicu donijeli stoga što je bila najbliža. Bio je to prvi crnac, kojega sam
ikada vidjela izbliza. Doktor je gotovo cijelu no krpio razmrskano tijelo toga ovjeka, a onda
smo ga stavili u veliku bolni ku dvoranu s ostalim bolesnicima, razumije se bijelcima. Svako
jutro poslije vizite izišao bi doktor iz te dvorane i šapnuo mi: »Mary, dobro pripazi na onoga
crnca!« a ja sam ga pitala, zašto. U ono sam vrijeme ja shva ala svoj posao veoma ozbiljno i
nastojala sam da nau im sve odjednom. »Nije važno da pitaš«, odgovorio mi je doktor. »Samo
ti velim, otvori etvore o i pa ga oštro promatraj. Taj je ovjek razli it od svih ljudi koje si
ikada u životu vidjela.« Moram vam ista i da je doktor takav ovjek koji voli svakoga, pa bio
crnac ili bijelac. Da ima i zelenih ljudi, on bi ih volio. »Šta mislite re i time da je .razli it’?«
»Nije stoga, Mary«, odgovorio mi je. Morala sam tada znati da mi sprema neku vragoliju, ali ja
sam tek po ela naukovanje pa sam u svojoj naivnoj glavi mislila da bolnica nije mjesto za
besciljno dokoli enje i šega enje. Osim toga, ja se nikada nisam bila navikla na doktorovo
bockanje.
»Nije, Mary draga«, nastavio je doktor. »Nije posrijedi njegova koža. Ja se udim tako
inteligentnoj djevojci kao što si ti da još ne shva a o emu je rije .« Dakle, gotovo mi je došlo
da zapla em, tako sam se rastužila, pitaju i se da nisam možebit štogod propustila što je trebalo
da u školi nau im. »Šta ho ete time re i?« upitala sam ga kona no, a on se k meni naslonio i
prošaptao mi u uho: »Mary, zar ti ne znaš da crnci crno prde?« Dakle, moram vam re i, da sam
bila mlada i neiskusna pa mi je mogao netko nabajati šta je bilo. »Lijepo mi govori ovjek koji
me pri porodu doveo na ovaj svijet.« O, znala sam da se od mene o ekivalo da sa svim
lije nicima govorim uvijek s poštovanjem, pa i s doktorom, koji mi je bio prisan, ali sam se tada
bila toliko razljutila da mi nije bilo ama baš ništa stalo. Doktor se nije smijao, nego me nekako
56
za eno gledao i nastavio: »Ne zadirkujem ja tebe, Mary. Pa ne bih ja valjda nasamario tako
zgodnu djevojku. Ja sam te samo htio savjetovati da budeš pametna kad se još koji put imadneš
brinuti za kojega crnca.« I, ja, budala kakva sam, povjerovala mu. To su vam njegovi trikovi.
Pri a same masne laži s najozbiljnijim licem, i uvjerio bi an ela da je avao. I šta da vam pri-
am, motrila ja sirota crnca pažljivo. Nije mogao ni pod- rignuti, a kamoli šta drugo, a da se ja
ne stvorim kraj njega da vidim šta mi je rekao da gledam. Promatrala sam toga ovjeka dane i
dane. Napokon jedno prijepodne doktor izi e iz dvorane i pri e k meni na hodniku. »No, šta
sam ja tebi rekao?« upitao me. »O emu govorite, doktore?«
ja sam odvratila pitanjem, a on me za eno pogledao i rekao mi: »Pa, Mary, zar nisi
vidjela?« »Šta bih vidjela?« upitam. »Do i sa mnom brzo«, re e me i odvede me za ruku u
dvoranu. Dabome, u dvorani nije bilo ništa naro ito, i doktor je, u svojoj blaženoj za enosti,
rekao: »Hm, baš je smiješno. Ha, bit e da je otišla kroz prozor.« »Šta je otišlo?« upitam, sva
uzbu ena. A on e mi: »Pa a.« Ja sam se smjesta razbjesnjela, misle i da on cilja na to kako
ne držimo dvoranu u redu. »Kakva a?« upitam ga. »Pa od onoga crnca«, re e mi. »Molim te
lijepo, prije jednu minutu bio sam upravo ovdje, i onaj je crnac pustio, i cijela je prostorija bila
zagarena od e!«
Lucy Ellsworth nadušila se smijati tako da se i jadni Henry od tolike buke promeškoljio
u snu, a Mary ju je morala upozoriti prstom na usnama neka se ne smije toliko.
— Š-š-š — rekla joj je. — Uostalom, ja ne vidim ništa smiješno u toj nezgodi. Ja mislim
da je to prava okrutnost posramiti tako mladu djevojku.
Uzdahnula je Mary nestrpljivo i utrnula svjetla u Henryejvoj sobi, dok je Lucy jurnula u
hodnik, s rupcem preko usta da uguši smijeh.
20.
Doktor Matthew Swain vozio je polako kraj ku e Kennyja Stearnsa, da vidi kako se u
sebi izrazio, je li još koja lešina ispala iz podruma. Vidio je otvoren prozor Kennyjeva podruma
i cm njegov zastor kako leprša na hladnom zimskom vjetru, pa je potjerao kola do rubnjaka i
zaustavio ih.
»Za ime božje«, govorio je u sebi, »ako je ijedan od njih legao spavati pri ovako
otvorenu prozoru, Mary e imati punu bolnicu pijandura.«
Izišao je iz kola i polako krenuo prema prozoru podruma, misle i tek proviriti unutra da
se uvjeri da je sve u redu, i da zatvori prozor, ukoliko nijedan od pijanaca nije toliko svjestan da
to sam uradi.
»Ovo sve zvu i kao neka plemenita gesta s moje strane«, govorio je u sebi, »a zapravo je
istina, da ja odavno priželjkujem priliku da malo zavirim od radoznalosti u ovaj podrum.
Da mi je samo znati, kako su proveli ovih šest sedmica. I za udo mi je kako su,
do avola, mogli toliko proživjeti u ovome smradu.«
— Bože gospode! — najednom povika doktor.
Vidio je naime Kennyja Stearnsa kako na podnožju podrumskih stepenica leži
onesviješ en i krvlju obliven.
— Mrtav je ko bog — rekao je Doktor. — Ako sam ikada vidio ovjeka koji
je iskrvario, onda je to sigurno Kenny Stearns u ovom asu.
Uspravi se brzo i ode u susjednu ku u da telefonira po bolni ka kola.
Za nekoliko minuta ulica ispred Kennyjeve ku e po ela se puniti svijetom, pa kad su
stigla bolni ka kola, vozar i bolni ar imali su pune ruke posla da prokr e put do podruma.
Zujali telefoni po cijelome gradu. Ljudi koji su bili ve u postelji ili koji su itali kraj kamina,
pojurili na studen da se pridruže radoznalom mnoštvu što se skupilo da promatra kako doktor
»izvla i pijandure iz Kennyjeva podruma«.
— Evo se glas širi baš kao u tamnici — re e doktor Swain Sethu Buswellu
57
nakon nekoliko minuta. — Mi tome kažemo glasina, fama, ali mi se uvijek inilo da su to kao
neke goleme antene koje prenose vijesti. Nitko ne priznaje da je i rije rekao, ali onoga asa kad
se nešto dogodi kao da svi to odmah saznaju.
Doktor se obrati grupi staraca, koji su obi no izlazili na studen samo da odu u Tuttleov
špecerajski du an i da iz njega iza u.
— Za boga svetoga — zagrmi doktor — pa dajte uklonite se s puta!
Voza i bolni ar, koji su nosili nosila, digli su ih polako na stražnji dio bolni kih kola, a
mnoštvo u tom asu zazuja:
— Jadni Kenny.
— Je li mrtav?
— Kriste bože! Pogledajte krv!
— Pokušao britvom razrezati grkljan, uo sam.
— Rasjekao razbijenom bocom vene na zapeš u.
— Pobili se me usobno i kidisali jedni na druge noževima. Svi pijani,
dakako.
Bolni ka kola odvezla pijance u etiri ture, Kennyja najprije, a Lucasa najposlije.
Selena Cross stajala je na rubu mnoštva, drže i vrsto ruku svoga brace Joeya. Kad su
Lucasa izvukli iz podruma — pri tom je kri ao, psovao i borio se protiv izmišljenih stjenica —
Selena je osjetila kako se mali Joey uvio uza nju poput crva, kušaju i sakriti glavu u skute njene
haljine. Voza i njegov pomo nik zgrabili Lucasa za zatiljak i za ruke, pa ga vuku preko tratine
Kennyjeva vrta.
— Ono je Lucas Cross! — povika netko iz mnoštva.
— Gledajte ga samo. Pijan je kao majka.
— Ima alkoholno ludilo.
— Pustite me! uvajte se! — kri ao je Lucas.
Svjetina se smijala toj smiješnoj slici. A on zakopao nogama u zemlju i uko io tijelo u
znak prosvjeda ljudima koji su ga silom vukli.
— uvajte se! — vikao je Lucas i pokušavao zakriti lice u bijele ogrta e
bolni ara.
— Sve je u redu, Lucas — mirio ga je doktor Swain. — Sve e biti dobro.
Samo hajde s ovim de kima, i sve e biti kako treba.
Lucas je gledao doktora kao da ga nikad prije u životu nije vidio.
— Pazite! Zaštite me! Pojest e me stjenice živa! — vikao je.
Mali Joey zapla e. Ali Selena nije plakala. Ona je samo motrila o uha o ima iz kojih je
sijevala mržnja.
»Bijedni prljav e«, govorila je u sebi. »Gojazni nitkove. Pijana svinjo. Kamo sre e da
krepaš od toga.«
— Pazite! — viknuo je netko iz mnoštva. — Pobje i e!
Lucas se uspio otrgnuti od jednog hvata a i sad se mahnito borio s drugim. Nogom je u
ra vište udario ovjeka, koji ga je još držao, a kad ga je pustio, Lucas je potr ao pijano u
širokim krugovima, plješ i rukama po stegnima i nadlakticama i ujedno pokušavaju i sakriti
lice.
— Pazite! — povikao je u mnoštvo. — Sve su stjenice pokrite sluzi.
Svjetina je urlala, a Selena je tiho propiskutala izme u zuba:
— O kamo sre e da umreš. Kamo sre e da padneš mrtav, ti gnjili gade.
Joey je zakrio lice i plakao.
Charles Partridge je ekao dok je Lucas natr ao direktno ispred njega i onda je š epao
unezvijerenog ovjeka u groteskni koštac.
— Hajdemo, Lucas — nagovarao ga je doktor Swain prijateljski. — Hajde ti sa
mnom. Bit e sve dobro.
58
Kona no im je pošlo za rukom da uguraju Lucasa u bolni ka kola i da zatvore vrata za

njim, ali se i iz prostranih kola uo njegov glas do mnoštva.
— Pazite! Pazite!
Kola su krenula, a Selena je stresla Joeya.
— Idemo, zlatane. Idemo re i mami da smo ga napokon vidjeli.
Njih dvoje krenulo od svjetine, i mnoga su se lica okrenula da ih motre dok su odlazili.
— Eno odoše Crossova djeca.
— Kakva li sramota za ovjeka s obitelji!
— Ne znam samo kako to njegova žena može izdržati.
— Meni je djece najžalije.
— Eto takvi su oni ljudi po barakama.
Selena bi im najradije do viknula:
»Umuknite. Jezik za zube. Baš meni treba vaša smrdljiva samilost. Umuknite.«
Držala je uspravno glavu, baš kao da ide sama, i nije gledala ni lijevo ni desno. Uputila
se prema Brijestovoj ulici, vode i maloga bracu za ruku.
— Ja idem s tobom — uo se neki glas iza nje.
Selena se okrenula.
— Ne trebam te, Tede Carteru — rekla je pakosno, izlijevaju i tako na njega
bol i srdžbu, koje joj je zadalo mnoštvo. — Hajde ti samo natrag k svojim bogatunima. Oni su
mnogo i tvrdo radili dok su došli do onoga što sada imaju. Nemoj ti ostavljati njih i polaziti k
mojima kolibarima.
Ted ju je primio za ruku, koja je bila uko ena i nepodatna ispod njegovih prstiju.
Selena se otrgla od njega.
— Ne trebam te. Nikoga ne trebam. Samo ti svoju ušljivu samilost zadrži za
nekoga tko je treba. Uzmi je i nosi.
Neka instinktivna mudrost savjetovala je u tom asu Tedu šutnju i preselila ga na stranu
maloga Joeya. Uzeo je de kovu ruku u svoju, pa su tako on i Selena bili na suprotnim stranama
djeteta, i svako mu je držalo jednu ruku. Joey se osje ao gotovo ogrijan i utješen.
— Hajde, Selena. Idemo ku i — rekao je Joey.
Tri prilike krenule niz opustjelu glavnu ulicu Peyton- -Placea i njihova stopala udarala
oštro o plo nik bez snijega. Išli su mu ke do kraj poplo ane ceste, a onda prešli na kaljavi drum,
pa kad su stigli na istinu ispred Crossove kolibe, Joey se odvojio od njih.
— Idem ja re i mami — re e i nestade ga u potleušici.
Selena i Ted stajali su zajedno, nijemi i nepokretni, na
sredini ceste. Onda je Ted objema rukama ogrlio Selenu i privukao je k sebi. Nije ju
poljubio ni ina e milovao, samo ju je držao u naru ju, i kona no je Selena zaplakala. Bio je to
tihi pla , bez micanja tijela, samo je njezino goru e mokro lice zborilo da pla e.
— Ljubim te, Selena — šapnuo joj je Ted u uho.
Ona je plakala, dok ju je zaboljelo cijelo tijelo i naslonila se na Teda kao kakav mrtav
teret, tako bi se skljokala i pala da ju je pustio. Uzeo ju je za ruku i poveo je ukraj puta, a ona ga
je slijedila kao idiot ili mjese ar, indiferentno i pospano. Ted ju je posjeo na studeno tlo i onda
sjeo kraj nje drže i je i priljubivši njezino lice uz prednju stranu svoga kaputa i milovao je njenu
kosu svojim hladnim prstima.
— Ljubim te, Selena.
Raskop ao je svoj teški zimski kaput i sjeo bliže Seleni, tako da je taj okrajak kaputa nju
pokrivao, a ruke njegove kliznule su pod dronjavu tananost njezina kaputi a, hote i je tako
zagrijati.
— Da — ona je promrsila.
Nije to »da« bilo na pitanje, ni usklik enja, nego izraz pristanka.
59
— Želim da budeš moja dragana.

— Da.
— Zauvijek.
— Da.
— Vjen at emo se, im završimo školu. Još nešto više od etiri godine pa
emo se oženiti.
— Da.
— Ja u biti advokat kao stari Charlie Partridge.
— Da.
— Ali vjen at emo se prije nego što ja odem na sveu ilište.
— Da.
Dugo su mirno sjedili. Zgasnulo jedino malo svjetlilo u Crossovoj kolibici, a plašt
mraka iz šume došao do njih i zakrilio ih. Selena, poput lutkice od dronjaka, mlitavo se na-
slonila na Tedovo rame. Kad ju je poljubio, njena su usta bila mekana, niti su se opirala niti su
se podavala, a njen© tijelo niti je uzmicalo pred njegovim dodirom niti mu se povijalo. Selena
je tek bila tu, prilagodljiva.
— Da.
Po elo je sniježiti. Studen se skršila tihano pred naletom pustih, mirnih pahulja, koje su
padale i brzo pokrile zemlju.
Allison je sjedjela mirno u postelji i slušala šumore zime. Na prozor u njene
spavaonice snijeg je gotovo ne ujno kuckao, baš kao kad še er metnemo na površinu vru e
kave. I gomilao se snijeg mirno, dražesno, tako da je bilo teško gledati ga i ujedno misliti o
kakvoj opasnosti. Stoga je Allison lako zaboravila uspomenu kako je lukavi snježni teret skršio
grane orijaških stabala. Zaboravila je i pri u o onome lovcu koji se zavarao lažnom toplinom
bijelog snježnog pokriva a, pa se zavukao poda nj i umro od studeni. Ili onu pri u o ne ijem
psi u koji se, siromašak, izgubio u srebrnoj zemlji udesa, pao kona no u dubinu smeta i tamo
se zagušio. Allison je slušala kako snijeg tiho prši u njezin prozor i sje ala se samo najljepšeg.
Trsila se da ne sluša vjetar koji ju je plašio svojom postojanoš u i snagom. Zimski vjetrovi na
sjeveru Nove Engleske ne pušu u zapusima i udarima, nego, poput živih bi a dišu neprestano i
snažno, dahom mrzlim poput smrti. Allison je sakrila glavu pod posteljni pokriva i bojala se da
prolje e ne e nikad više do i.
U toj drugoj sedmici velja e još nije bila zima na izmaku. Allison je nekako instinktivno
osje ala da e se dolaskom proljetnih dana njezin život udesno razmrsiti. Spopao ju je sada
neki neodre eni nemir, a nikako da mu otkrije izvor i po etak. »Ništa nije više onako kako je
prije bilo«, ljutito je govorila u sebi.
U to je vrijeme sve manje i manje vi ala Selenu Cross, koja je bila ili s Tedom Carterom
ili je tražila štogod da zaradi izvan školskog vremena.
— Štedim novac — rekla je Selena jedno subotnje popodne, kad joj je Allison
predložila da idu u kino. — Štedim da bih mogla kupiti onu bijelu haljinu u trgovini tvoje
majke, da je nosim kod završne školske sve anosti. Ted me ve - pozvao na proljetni ples. Ideš li
i ti?
— Nipošto — brzo je do ekala Allison, jer joj je bilo draže ostaviti dojam da joj
se ne da i i nego da Selena misli da nije pozvana.
— Ted i ja idemo zastalno — dodala je Selena.
— Ted, Ted, i uvijek Ted! — mrzovoljno je gun ala Allison. — A znaš li ti
uop e govoriti o emu drugome nego o Tedu?
— Ne znam — odgovorila je Selena priprosto.
— Dakle, ja mislim da je to ve odvratno, ako baš ho eš da znaš — rekla joj je
Allison.
60
No poslije toga je Allison po ela posve ivati malo više pažnje svojoj odje i, i Constance
je nije više morala kinjiti da pere kosu. Potajno je otišla u trgovinu »sve po pet i deset« i kupila
grudnjak s gumenim jastu ima. Kad joj je mati pripomenula da se lijepo i brzo nekako puni,
Allison ju je nekako ubivstveno pogledala i rekla:
— Pa, majko, zar ti misliš da se ja pomla ujem?
— Znam, zlato, znam — odgovorila je Constance i okrenula se da prikrije
smiješak.
Allison je srdito slegla ramenima. inilo joj se da njezina mati svaki dan postaje sve
gluplja i da je upravo genijalno obdarena da rekne nešto pogrešno na pogrešnom mjestu.
— Kako to da Selene Cross nema više k nama? — upitala je Constance pri kraju
velja e.
Allison umalo nije zavikala da Selene nije bilo kod njih ve cijele tjedne, i ako je trebalo
majci toliko vremena da to uvidi, onda je i slijepa i glupa. Ali nije tako odgovorila majci, nego
joj je rekla:
— Ja mislim da sam prerasla Selenu, majko.
Ali bilo joj je s po etka teško kad je izgubila tu prijateljicu. Mislila je da e svisnuti od
osame. Ali je ipak duga subotnja popodneva provodila radije u svojoj sobi pla i nego da sama
švrlja okolo i da eprka po du anima.
Naskoro se sprijateljila s Kathy Ellsworth, novom djevojkom u tom gradi u, i nije joj
više nedostajala Selena. Kathy je rado itala, šetala se i slikala. Slikarski
Kathyn zanos potakao je Allisonu da svojoj prijateljici govori o pripovijetkama koje je
pokušala napisati.
— Sigurna sam da eš me razumjeti Kathy — rekla joj je Allison. — Ho u re i:
umjetnik umjetnika razumije.
Kathy je bila sitna i mirna djevojka. Alison je esto osje ala da bi se Kathy zdrobile
kosti i da bi se sva raspala kad bi je tko udario. Cesto je bila mirna da je Allison zaboravila da je
Kathy uop e uza nju.
— Voliš li ti de ke? — upitala je Allison svoju novu prijateljicu.
— Volim — rekla je Kathy, i Allison je bila time užasnuta.
— Ja te pitam da li ih zaista voliš?
— Da, zaista — potvrdila je Kathy. — Kad odrastem, udat u se i kupiti ku u i
imati desetak djece.
— E, ja ih ne volim — prihvatila je Allison. — Ja u postati blistava
romansijerka. Zaista blistava. I nikad se ne u udavati. Ja upravo mrzim de ke.
A upravo su de ki te zime izazvali nemir u Allisoninoj duši. esto je budna ležala u
postelji no u i burkala su njome udna uzbu enja. Osje ala je potrebu da se gladi rukama po
tijelu, a kad je to radila, uvijek se sjetila svoga trinaestog ro endana i kako ju je poljubio
Rodney Harrington. A na to bi je spopao val vru ine, ili svrbljenje po cijelome tijelu, ili bi joj
hrptenja om prostrujala studen, tako da bi se naježila. Kušala bi predstaviti sebi u mašti kako je
drugi mladi i cjelivaju, ali bi uvijek Rodneyjevo lice plivalo ispod zatvorenih vje a, i gotovo je
zaželjela da ponovo o uti dodir njegovih usana. Položila bi ruke na želudac, a onda bi joj
kliznule na dojke. Vršcima prstiju gladila je bradavice dojki dok bi postale tvrde, a to bi
gla enje uzrokovalo neko udno stezanje negdje me u nogama, što bi je zbunjivalo, ali bi bilo
nekako vrlo, vrlo ugodno. Jedne no i po ela se pitati kako bi se osje ala kad bi Rodneyjeve
ruke bile na njezinim prsima, i pri toj pomisli cijelo joj je lice ognjem usplamtjelo.
— Ja de ke upravo mrzim — rekla je svojoj prijateljici Kathy, a uza sve to
prenemagala se pred zrcalom, prakticiraju i eznutljive poglede, a u školi je cijelo vrijeme
utjela nazo nost Rodneya koji je sjedio do nje.
— Je li te kada koji de ko poljubio? — upitala je Allison Kethy.
— Dakako — odgovorila je mirno Kathy. — Više njih. I milo mi je bilo.
61
— Ma nemoj mi to re i! — bunila se Allison.

— Jest, bilo mi je zaista milo — odgovorila je Kathy, koja, kako je otkrila
Allison, ne bi nikad ni za boga slagala, pa ak bi radije i netakti na bila nego da bi obojila malko
druk ije istinu. — Jest, kad ti velim — nastavila je Kathy — divno mi je bilo. Neki me de ko
dapa e jednom i »zaša- rafio«.
— O, za ime božje — udila se Allison. — A kako je to napravio?
— Pa, znaš uvukao je jezik u moja usta kad me poljubio.
— A tako.
Kathy i Allison promijenile su iz korijena ukus u itanju knjiga te zime. Po ele su eš e
poha ati javnu knjižnicu i tražiti knjige, glasovite sa svoje eroti nosti, pa su ih itale jedna
drugoj naglas.
— Kamo sre e da imam prsa kao mramor — pripomenula je Kathy tužno,
zaklopivši knjigu. — Moja prsa imaju u sebi plave vene, koje se vide kroz kožu. Mislim jednom
naslikati djevojku s mramornim prsima.
— Kathy je zaista božanstvena — govorila je Allison svojoj majci. — I
talentirana je, i puna imaginacije i šta god ho eš.
»Dobri bože, mislila je Constance, »najprije je prijate- ljevala sa k erkom nekog
kolibara, a sada evo sa k erkom putuju eg tvorni kog radnika. A u svemu ostalom je tako iz-
birljiva.«
Constance nije imala mnogo vremena da ga u te dane potrati sa svojom k erkom. Bila je
kupila prazne prostorije susjednoga du ana do njezina i sada je bila sva u tome da proširi svoju
trgovinu. Imala je sada u jednome predjelu muške arape i košulje, a u drugome dje ju odje u.
S prvim danom mjeseca ožujka najmila je Selenu Cross da radi kod nje skra eno vrijeme poslije
obuke u školi. Najmila je tako er njezinu majku, Nellie Cross, da joj triput na sedmicu redi
stan, i tada je Allison otkrila da Nellie ispod glasa govori sama sa sobom.
— Svi su muškarci kurvari — mumljala je, iste i mu no drveninu. — Svi do
posljednjega.
I Allison se pri tim rije ima sjetila dana kad je stajala na sanduku za pakovanje i gledala
u Crossovu kuhinju.
— Alkohol i žene. Žene i alkohol — mrsila je Nellie, a Allison je sva protrnula
kad se sjetila Selenina krika koji je proparao mrazno popodne mjeseca studenoga. Nije se ni-
kada mogla odlu iti da tu jadnu pri u bilo kome ispri a, i nikad nije Seleni spomenula da je onaj
gnusni prizor vidjela, ali je uskoro zatim vidjela u izlogu knjigu s omotom na kojemu je bila
naslikana mlada robinjica, s rukama svezanim iznad glave, gola od pasa nagore, dok ju je tukao
okrutnim bi em neki brutalan ovjek. »To je imao na umu i Lucas Cross«, zaklju ila je Allison,
»ono popodne kad je ona gledala kroz kuhinjski prozor. Mora da ju je mlatio dok se nije
onesvijestila.«
— Kurvari — govorila je Nellie. — O, zdravo, Allison. U i i sjedni, a ja u ti
ispri ati pri u.
— Ne, ne — do ekala je brzo Allison. — Ne, hvala vam.
— Dobro — veselo je prihvatila Nellie. — Onda eš ti meni jednu ispri ati.
Bilo je studeno snježno popodne, i Nellie je gla ala u kuhinji gospo e MacKenzie.
Allison je sjela na stolicu ljulja ku kraj pe i.
— Jednom davno — po ela je Allison — u zemlji nekoj onkraj mora živjela
predivna kraljevna...
Nellie Cross dalje je gla ala, njezine sitne o i sjajkale, a opustošena njena usta napol
otvorena. Poslije toga, kad bi god Allison bila kod ku e, Nellie bi se nasmiješila i rekla:
— Pri aj mi kakvu pri u.
I svaki put je morala biti druga pri a, jer bi ina e Nellie najednom prekinula i rekla:
— Ne. Nemoj mi tu pri ati. Tu si mi ve ispri ala.
62
— Nellie Cross može sama izgledati kao svinja — rekla je Constance — ali mi
ku u uredi kao ogledalo.
Jednog jutra u mjesecu ožujku Nellie je došla MacKenzievima prije nego što je
Constance otišla na posao.
— Valjda ste uli šta se dogodilo gospodinu Firthu? — upitala je.
Nellie je imala zbunjuju i obi aj da odjednom po ne rakoliti, pa je sada zarakolila kao
kokoš.
— Srušio se mrtav — rekla je Nellie Constanci i Allisoni. — Odgrtao je snijeg
po kolovozu ispred ku e i srušio se mrtav. Uvijek sam znala da e on tako svršiti. Pokvarenjak
je bio i on. Kao i svi oni. Kurvari.
— Za ime božje, Nellie! — bunila se Constanca. — Pazite na svoj jezik.
Gospodin Abner Firth bio je upravitelj nastave u školama gradi a Peyton, i to jutro pao
je mrtav od sr ane kapi.
— Zar to nije šteta — pripomene Constance rastreseno.
— Jeste li sigurni, gospo o Cross? — upitala Allison.
— I te kako. Jedan kurvin sin manje na ovome tužnome svijetu.
U školi je gospo ica Elsie Thornton bila blijeda u licu,, ali nisu joj o i rosile suze.
Zamolila je neka svaki dje ak i djevoj ica sutradan donese u školu po deseta u, da se kupi
cvije e pokojnome gospodinu Firthu.
— Imat emo gadne muke dok u ovo doba godine na emo zamjenu starome
Firthu — rekao je Leslie Harrington, predsjednik školskog odbora. — Bogamu, zar nije mogao
pri ekati do prolje a pa da mu onda do e ona prokleta kap.
Roberta Carter, Tedova majka, koja je tako er bila u školskom odboru, prišla mu je:
— Leslie, pa zar morate biti prosti i psovati, zato što se ovjeku dogodilo zlo.
Theodore Janowski, tvorni ki radnik i tre i lan školskog, savjeta, kimao je nepristrano
glavom i Leslieu i gospo i Carter. Pretpostavljalo se da e Janowski estito popuniti školski
odbor u tome gradi u i da e taj odbor zaista predstavljati gradsko stanovništvo, ali u dvije
godine službe, Janowski nije ni jedan jedini put glasovao u kome spornom pitanju. Leslie
Harrington je odlu ivao kako treba postupiti, on. i gospo a Carter malo bi o tome raspravljali, i
onda je njih dvoje donosilo zaklju ke. Kadikad bi se obratili Janowskome i upitali ga:
— Slažete li se, gospodine Janowski?
— Stavit emo se u vezu s jednim od profesorskih predstavništava u Bostonu —
odlu io je Harrington. — Nije vraga da nam ne e oni nekoga na i. A sada je mislim najbolje da
saberemo priloge i pošaljemo vijenac starome Abneru, Bog mu dao duši lako.
Ve se primicao travanj — još nije bilo znaka da e studen prestati — i tek je tada
profesorsko predstavništvo iz Bostona došlo na vidjelo s imenom ovjeka koji je sposoban da
upravlja školama u Peyton-Placeu. Zvao se Michael Rossi3, a rodom je iz New-Yorka.
— Rossi! — zaruži Leslie Harrington. — Kakvo je to prezime.
— Talijansko, ja mislim — rekla je gospo a Carter.
— Ja ne znam, gospodine Harringtone — re e Janowski.
— Kvalifikacije su mu odli ne — pripomene gospo a Carter. — Premda ja
mislim da je malo nestalan. Gledajte samo što navodi kao razlog što je ostavio svoje zadnje na-
3
U prvome izdanju ovoga romana u originalu kod Juliana Messnera, Ine. ime i prezime ovoga u itelja
glasilo je Thomas Makris, i samo takvo prezime može se ozna iti tipi no gr kim, kako to ini autorica dalje
u romanu. Kako se i upravitelj škola u Gradi u Gilmaltonu, koji autorica opisuje u ovome romanu, zvao
Thomas Makris, on je autoricu po objavljivanju romana tužio sudu. Romansijerka tvrdi da je njezin
roman bio ve kod nakladnika kad je njezin prvi muž doveo u ku u svoga prijatelja Makrisa. U ovome
Dellovu izdanju, kao i u filmu koji je po romanu ra en, to ime glasi Michael Rossi. A takvo prezime nema s
Grcima nikakve veze. — (Op. prev.)
63
mještenje: »Jer idem u Pittsburgh u eli anu, da zaradim više novaca«. Leslie, ja zaista mislim
da mi takva ovjeka ovdje ne trebamo.
— Prokleti Talijan, bogamu, i još k tome ušljivi tvorni ki radnik. Onim
bostonskim posredništvom bit e da upravljaju nekakvi aknuti ljudi.
Theodore Janowski nije ništa rekao na tu uvredu radništva, ali je prvi put osjetio snažnu
pobudu da tresne šakom Harringtona u usta.
— Šta velite o Elsie Thornton? — natukne gospo a Carter. — Pa ona profesoruje
dovoljno dugo da poznaje naše škole uzduž i poprijeko.
— Ona je prestara — odvrati Harrington. — Osim toga, ona je pred penzijom.
Napokon, nije za ženu da upravlja.
— Dakle — primijeti jetko gospo a Carter — ini se da je odluka tu: ili Rossi ili
nitko.
— Pa nije hitnje, zaboga — zaklju i Harrington.
Školski je odbor odugovla io odluku sve do polovice mjeseca travnja. I tada su primili
od Minstarstva prosvjete
kratku i oštru obavijest, u kojoj se veli da škole ne mogu biti bez upravitelja i neka stoga
školski odbor u Peyton-Placeu izvoli smjesta popraviti situaciju. injenica da je Abner Firth
imao u tri razreda engleski, koji se traži kod svih u enika, a te satove od njegove smrti nitko ne
održava, name e u o ima Ministarstva odboru dužnosti, da se odmah pogodi za zamjenu
pokojnome Firthu. Te iste ve eri pokušao je Leslie Harrington telefonirati Michaelu Rossiju u
Pittsburgh, ali da Rossi snosi troškove telefoniranja.
— Ho ete li na svoj trošak primiti telefonski poziv gospodina Lesliea
Harringtona? — upitala je telefonistica.
— Nipošto — odgovorio je odrješito Rossi. — A tko je uop e Leslie
Harrington?
— Jedan as, molim — rekla je telefonistica.
Kad je telefonistica prenijela Rossijevo pitanje Harring- tonu, Leslie je urlikao da je on
predsjednik školskog odbora u Peyton-Placeu, pa ako Rossija interesira mjesto upravitelja
tamošnjih škola, najbolje je neka preuzme na sebe obavezu da e platiti telefonski razgovor. Na
nesre u, telefonistica je ostavila liniju otvorenu dok je Harrington govorio, pa prije nego što je
uspjela udvornijim rije ima prenijeti Harringtonov odgovor, i Rossi je po eo urlikati.
— Hajdete vi lijepo do avola, gospodine Harringtone — rikao je u telefon. —
Ako vi ne možete smo i da platite jedan telefonski razgovor, kako ete uspjeti da se sa mnom
pogodite — pa tresne slušalicom.
Nakon dvije minute zatim zazvonio je Rossiju telefon, i telefonistaca ga je obavijestila

da je za aparatom gospodin Harrington, koji je unaprijed platio razgovor iz Peyton- -Placea.
— Dobro, šta ho ete? — javio se Rossi.
— Slušajte gospodine Rossi — rekao je Leslie Harrington. — Raspravimo o
tome mirno i razborito.
— Vi pla ate — nastavio je Rossi. — Samo predložite.
Sutradan je cijeli gradi žamorio kako je Leslie Harrington angažirao nekog Talijana za
upravitelja njihovih škola.
— Talijana? — pitali su gra ani u nevjerici. — Zaboga, pa zar nije dovoljno što
imamo cijelu koloniju Poljaka i Kana ana, koji rade po tvornicama, pa da nam sada dolaze još i
Talijani?
— Jad i nevolja! — povikala je Marion Partridge. — Ja ne znam na što je mislila
Roberta Carter. Vidjet ete da emo ubrzo imati u Brijestovoj ulici vo arnicu otvorenu cijelu
no .
— Sva sre a za mene da taj bude jedini u gradu — pripomene Corey Hyde, koji je
64
bio vlasnik najve eg restorana u gradu. — Znate li vi šta se dogodi kad se sastanu dva Talijana?
Pogledaju se i odmah otvore restoran.
— Leslie, ovaj si se put gadno obrukao — rekao mu je Jared Clarke. — Zar eš
Talijana namjestiti, po bogu brate. Šta ti je sunulo u glavu?
— Šta bi mi sunulo? — upita ljutito Harrington. — To je bio jedini ovjek kojega
smo mogli dobiti s pristojnim kvalifikacijama. On je diplomirao na sveu ilištu u Columbiji i
ima ostale odlike. On je pravi ovjek za nas.
Leslie Harrington nije priznao tada ni nikada da je bio upravo prisiljen da angažira
Michaela Rossija. Nije nikada nikome rekao da je gotovo molio Rossija neka do e u Peyton-
-Place. A ni sebi nije mogao razjasniti zašto je tako uradio.
— Koliku pla u dajete? — upitao Rossi.
Kad mu je Leslie odgovorio, ovaj mu je odbrusio:
— To vi mene zadirkujete? Zadržite vi to vaše bijedno namještenje za koga
drugoga.
Leslie je povisio godišnju pla u za etiri stotine dolara i ponudio je da e platiti troškove
prijevoza iz Pittsburgha do Peyton-Placea. Rossi je tražio trosobni stan u otmjenoj etvrti, s
centralnim loženjem, i napokon drakonski ugovor na tri godine, a ne na jednu.
— Siguran sam da e se školski odbor složiti — rekao je Leslie Harrington.
Kad je objesio slušalicu, bio je sav u jednome znoju i osje ao se smiješno slab i
nesposoban.
»Udesit u ja tebe, gospodine Rossi Nezavisni«, mislio je u sebi Harrington.
Ali prvi put u svome životu osje ao je bojazan, a nije znao zašto.
— Kvalifikacija tamo ili ovamo — odvratio mu je Jared Clarke — ali, dragi moj
Leslie, ovaj si se put gadno obrukao, kad ti velim.
Cijeli je gradi tako mislio, osim doktora Matthewa Swaina i gospo ice Elsie Thornton.
— Dobro e do i djeci da imaju za upravitelja tako mlada ovjek — rekao je
doktor Swain. — Malo e ih pro- drmati.
Gospo ica Thornton mislila je u sebi: »Diplomirao na sveu ilištu u Columbiji. Mlad
ovjek, naobražen i neustrašiv. Divno!« A onda je u mislima brzo poslala poruku svojoj de-
kanici u Smith-koledžu: »Još u ja vama pokazati. Vidjet ete da emo sada uspjeti.«
Starci kod Tuttlea, koji su se uvijek zanimali školskim problemima, zavezli se sada u
razgovor o novome upravitelju.
— Njujor anin, veliš?
— Da. Nekakav Talijan iz New-Yorka.
— E, da, još i to.
— Ne ini mi se nekako pravednim da uza sve profesore u ovome gradu, koji su
profesorovali toliko, najbolje mjesto daju nekakvu Talijanu, koji uz to i nije uop e odavle.
— Ne znam baš — upleo se vje ni oporbenjak Clayton Frazier. — Meni je
nekako milo kad od vremena do vremena vidim nova lica.
Allison MacKenzie posebno se otputila u du an svojoj majci da joj saop i da novi
upravitelj dolazi u grad.
— Rossi? — upitala je u udu Constance. — Kakva li udnovata imena. A
odakle je?
— Iz New-Yorka — odgovori Allison.
Constance je osjetila kako joj je srce bolno zakucalo.
— Iz New-York-Cityja? — priupitala je.
— Tako pri aju moje kolegice.
Constance je žurila, vješaju i novu pošiljku suknji. Allison nije ni opazila da je njezina
majka postala odjednom nervozna. I ona je bila odviše uzbu ena da bi što opazila, jer pravi
razlog njezina dolaska nije zapravo bio da donese vijest o novom upravitelju.
65
— Mama, ja bih htjela novu haljinu — rekla je iznebuha.

— O? — pogledala ju je Constance za eno. — Želiš li kakvu posebnu?
— Plesnu haljinu želim, mama — odgovorila je Allison. — Ugovorila sam za
proljetni ples idu eg mjeseca.
— Na ples? — rekla je Constance u nevjerici, i pale su joj dvije suknje koje je
držala. — A s kim, molim te?
— S Rodneyjem Harringtonom — mirno je rekla Allison. — Pozvao me danas poslije
podne.
Ali njezina je mirno a bila prividna. Kako da bude mirna kad se sjetila one no i svoga
trinaestog ro endana kad ju je Rodney prvi put poljubio, jer je bila prevelika da je pljesne po
stražnjici.
22.
Nakon nekoliko dana Michael Rossi stupi iz vlaka ispred željezni ke stanice u
Peyton-Placeu. Nijedan drugi putnik nije s njim izišao. Zastao je na praznom peronu i svojski se
ogledao oko sebe, jer je bio njegov obi aj da tako vrsto ureže sebi u dušu sliku novoga mjesta
da je nije više nikada mogao izbrisati ili zaboraviti. Stajao je mirno, ute i kako mu dva teška
putni ka kov ega zatežu miši je ruku i zaklju io je da i nema bogzna što ni vidjeti ni uti na
tome kolodvoru. Bilo je tada nešto poslije sedam sati nave er, ali što se užurbanosti ti e, baš je
isto tako mogla biti pono ili etiri sata poslije pono i. Iza njega samo vijugave željezni ke
tra nice, a iz daljine razdire zrak otegnut lelek vlaka, koji kulja preko široke rijeke Connecticut.
I studeno je.
»Za travanj je suviše studeno«, re e u sebi Rossi, nevoljko sliježu i ramenima, ispod
svoga proljetnog kaputa.
Pred njim se dizala zgrada željezni ke stanice, jadna drvena gradnja sa veoma visokim
krovnim nagibom i sa više tankih gotskih prozora, koji su joj davali izgled ruševne crkve. Na
pro elju zgrade, sasvim ulijevo od ulaznih vrata, bijaše pribijena plava emajlirana tabla i na njoj
bijelim slovima piše PEYTON PLACE, 3675 STANOVNIKA.
»Trideset šest sedamdeset pet«, mislio je u sebi Rossi, gurnuvši uska kolodvorska vrata.
»Baš kao cijena kakva jeftina odijela.«
Nutrina zgrade bijaše osvijetljena sa više škiljavih elektri nih žarulja, koje su bile
obješene na napravu što je nekada po svoj prilici služila kao plinska svjetiljka, a okolo redovi
klupa, napravljenih od najružnijeg drva na svijetu, od žutog hrasta. Na klupama nije nitko
sjedio. Sme i, grubo oli eni zidovi bijahu obloženi istim žutim drvom, a pod po- kockan crnim
i bijelim mramorom. U jednome zidu bjehu vratašca sa željeznim pre kama poput kakva
kaveza. Iza tih vratašca bio je neki uko en, mršav ovjek s uzanim nosom i s nao arima u
eli nom obrubu, a oko vrata mu uzana kravata. Buljio je u pridošlicu.
— Ima li ovdje ostava gdje mogu predati prtljagu? — upitao je Rossi, pokazavši
dva kov ega kraj nogu.
— Prtljažnica je u pokrajnjoj prostoriji — re e ovjek iz kaveza.
— Hvala vam — re e Rossi i uputi se kroz uzak zasvo- en prilaz u drugu,
manju prostoriju. Bila je to kopija one ve e prostorije što se ti e hrastovine, mramornog
poplo enja i preudešenih plinskih naprava, samo su ovdje bila još dvoja vrata. Bila su ta no
ozna ena. Na jednima je pisalo ZA MUŠKE, a na drugima ZA ŽENSKE. Uz jedan od zidova
bio je cijeli niz blijedosivih metalnih ormara za prtljagu, koji se zaklju avaju. Rossiju je taj
novitet u gradi u bio simpati an. Ti su mu ormari i bili jedina prisnost na cijeloj toj stanici.
»Ah«, uzdahne Rossi, »slaba imitacija kolodvora Grand Central.«
Zatim se sagne i pogurne svoje kov ege u jedan od tih ormari a, stavi u izrez deseta u,
uzme klju i opazi da zapravo samo taj automat radi.
66
»Prometan grad, nema šta«, pripomene i vrati se u glavnu prostoriju. Njegovi su koraci
nemirno odzvanjali po oribanom taracu.
Leslie Harrington uputio je Rossi ja da ga telefonski zove kod ku e im si e s vlaka, ali
je Rossi nehajno mimoišao samotnu telefonsku govornicu u stanici. Htio je najprije sam
pogledati grad, vidjeti ga svojim o ima. Osim toga, Rossi je ve one ve eri kad je Harrington s
njim telefonski razgovarao zaklju io da je predsjednik školskog odbora u Peyton-Placeu neki
nadut ovjek, pun svoje veli ine, te mora da je strahovit gnjavator.
— Recite, tatice... — po eo je Rossi razgovor s ovjekom u kavezu.
— Ja se zovem Rhodes — unio se u rije starac.
— Gospodine Rhodes — opet je po eo Rossi — opazio sam, na svoju veliku
žalost, da vi nemate taksija ovdje. Možete li mi re i kako bih mogao sti i odavle u grad?
— Bio bih prava budala kad ne bih.
— Šta kad ne biste, gospodine Rhodes?
— Pa kad vam ne bih znao re i kako ete sti i u grad. Pa ja živim ovdje preko
žezdeset godina.
— To je vrlo zanimljivo.
— Vi ste gospodin Rossi, zar ne?
— Tako je.
— A zar ne ete telefonski zvati Lesliea Harringtona?
— Kasnije. Najprije bih popio šalicu kave. Slušajte, ima li kakvo prevozno
sredstvo ovdje u blizini da me preveze u grad?
— Nema.
Michael Rossi jedva je suspregao smijeh. Po eo je vjerovati da je sve istina što je uo o
mrgodnosti ljudi u Novoj Engleskoj. Eto taj starac u tome oknu ostavlja dojam kao da je godine
i godine samo sisao limune. Ali mrgodnost nije nipošto bila jedna od karakternih crta one male
pitsburške tajnice koja je tvrdila da je Bostonjanka. Ona je zapravo Irkinja iz isto nog Bostona,
i stoga nije pouzdana predstavnica Nove Engleske.
— Kad je tako, ne ete se na i uvrije eni, gospodine Rhodes, i re i mi kako mogu
pješke sti i odavle u grad? — upitao je Rossi.
— Ni najmanje — do ekao je šef stanice. — Samo iza ite na glavna vrata pa
hajdete iza skladišta Kolodvorskom ulicom neka dva bloka ku a, i do i ete u Brijestovu ulicu.
— Brijestovu ulicu? Je li to vaša glavna ulica?
— Jest.
— A ja sam mislio da se sve glavne ulice u gradi ima Nove Engleske zovu
Glavna ulica.
— Možda — do eka gospodin Rhodes, koji se ponosio, kad je bio zlovoljan,
svojim isticanjem pojedinih slogova u rije ima — mož-da je istina da se glavne ulice svih
ostalih malih gradova zovu Glavne, ali u Peyton-Placeu nije tako. Ovdje se glavna ulica zove
Brijestova.
»Ta ka, novi stav, idu e pitanje«, mislio je u sebi Rossi, a onda je glasno upitao:
— Peyton-Place je baš undnovat naziv. Kako je nekome došlo na pamet da ovaj
gradi tako nazvaše?
— Ja zatvaram sada, gospodine Rossi — rekao je šef stanice. — I ja vam
predlažem da se požurite ako mislite popiti šalicu kave, jer se Hydeov restoran zatvara za pola
sata.
— Hvala — re e Rossi drvenom zaklopcu, koji se nenadano isprije io izme u njega i
gospodina Rhodesa.
»Neki prijazan udak«, mislio je u sebi Rossi, kad je izišao iz stanice i uputio se
Kolodvorskom ulicom.
67
Michael Rossi bijaše razvijena koš ata ljudeskara s miši ima što su poigravali pri
svakom njegovu pokretu. U eli- anama pitsburškim, kako mu je rekla jedna zalu ena sekre-
tarica, izgledao je kao kolor-fotografija radnika iz te tvornice. Njegove miške, ispod rukava
zavrnutih iznad lakta, bile su snažno vorave, a puceta radne košulje kao da e puknuti od
napetosti, prekrivaju i njegove grudi. Visok je bio šest stopa i etiri in a, a težak dvjesta i
dvadeset funti svu en. Kao takav izgledao je sve prije nego profesor. Zapravo mu je ona
ljubazna sekretarica i rekla da u tamnomodrom odijelu, u bijeloj košulji i tamnoj kravati izgleda
kao radnik iz eli ane, prerušen u profesora, a time bogme ne e uliti povjerenje u srce bilo
kome ovjeku iz Nove Engleske.
Michael Rossi bijaše pristao muškarac, tamnoput i crnokos, o ito sa seksualne strane
na izgled vrlo poželjan. I muškarci i žene bili su skloniji da daju prednost njegovoj vanjskoj
privla nosti negoli njegovu intelektu. Me utim, grdno su se varali, jer je Rossi posjedovao
analiti nost matemati ara i radoznalost filozofa. Upravo ga je ta radoznalost potakla pa je
ostavio profesorovanje za godinu dana i otišao na rad u eli- ani u Pittsburghu. Nau io je više
o ekonomiji, o radu i kapitalu u toj jednoj godini nego što je nau io u deset godina itaju i
knjige. Bilo mu je trideset i šest godina i uop e mu nije bilo žao što nije nikada ostao u jednome
namještenju dovoljno dugo da bi »avansirao«, kako se izrazila ona ljepušna sekretarica iz
Pittsburgha. Bio je otvoren, bez ikakva smisla za diplomatsku uvijenost, te žrtva žestoke svoje
udi, koja mu je dopuštala da razveže jezik koji je nau io govoriti me u nižim slojevima isto ne
strane njujorškog Cityja.
Rossi je bio napol puta kroz dugi sklop ku a u Kolodvorskoj ulici prema Brijestovoj,
kadli pro e mimo njega, za volanom starog automobila, Parker Rhodes. Sef stanice pogleda
kroz prozor na voza evoj strani svojih kola i odmjeri novog upravitelja mjesnih škola.
»Stari previjanac«, mislio je u sebi Rossi. »Baš si me mogao lijepo povesti u toj svojoj
drombulji.«
Onda se nasmiješio i upitao se zašto je zapravo gospodin Rhodes bio upravo uvrije en
kad ga je upitao za porijeklo naziva njihova grada. Raspitat e se on ve po mjestu i uvjeriti se
da li svi u tom mjestu, kojemu je avao rekao laku no , reagiraju na to pitanje isto onako.
Prispio je na ugao Brijestove ulice i zastao da se ogleda. Na uglu se uzdizala bijela ku a,
s kupolom na vrhu, a prozori zastrti zastorima s uko enim ipkama. Od unutrašnjeg svjetla
odbijale se dvije siluete, dvije žene koje su sjedile za stolom i igrale po svoj prilici šah. Obje
bile krupne, opuštenih grudi i bijele kose, pa Rosiju do e misao da izgledaju kao dvije
profesorice koje su odviše dugo radile na istoj djevoja koj školi.
»Da mi je znati tko su one dvije!« rekao je sebi, promatraju i sestre Page. »Možda su
ono lezbijke Caje ovoga grada.«
Preko volje odvrati pogled od bijele ku e i uputi se zapadno Brijestovom ulicom. Pošto
je prošao tri bloka, do e do malena, ista i dobro osvijetljena restorana. Na pro elju je pro itao
neonskim svjetlom osvijetljen edan natpis »Hydeov restoran«. Rossi otvori vrata i u e. Lokal
je bio prazan. Samo je neki starac sjedio sasvim na kraju kod tezge, a na štropot otvorenih vrata
pomolio se drugi ovjek iz kuhinje.
— Dobar ve e, gospodine — pozdravio je Corey Hyde.
— Dobar ve e — otpozdravio je Rossi. — Molim vas kavu i komad pite, bilo
koje vrste.
— Od jabuka?
— Dobra e biti koja bilo.
— Imamo i od bundeva.
— Dobra je od jabuka.
— Mislim da nam je ostala jedna kriška i od trešanja.
— Dajte samo od jabuka — kona no e Rossi.
— Vi ste gospodin Rossi, zar ne?
68
— Jesam.
— Drago mi je što se s vama upoznajem, gospodine Rossi. Ja se zovem Hyde.
Corey Hyde.
— Pa kako ste.
— Op enito dobro — odgovori Corey Hyde. — I dalje e mi biti poslovno dobro
dokle god ne otvori tko drugi ovdje restoran.
— Ho u li dobiti naru enu kavu, molim vas?
— Dakako, gospodine Rossi, dakako.
Onaj starac uz kraj tezge srkutao polako kavu iz žlice i podozrivo pogledao tajom novog
pridošlicu. Rossi se pitao da ono nije možda mjesni idiot.
— Izvolite, gospodine Rossi — re e Corey Hyde. — Ovo vam je najbolja pita u
Peyton-Placeu.
— Hvala lijepa.
Rossi je promiješao še er u kavi i okusio pite. Bila je izvrsna.
— Nego, gospodine Hyde, Peyton-Place mi je naj udnovatije ime jednoga
grada što sam ikada uo. Po emu je to zapravo grad prozvan?
— O, ja vam to ne znam, gospodine Rossi — odgovori u neprilici Corey Hyde,
brišu i kružno svoju kao sunce istu tezgu. — Ima vam mnogo gradova s udnovatim imenima.
Uzmite Baton Rouge, Louisiana. Imam ja dje aka koji u i francuski u gimnaziji, pa mi re e, da
Baton Rouge zna i zapravo Crveni Stap. Kakvo li je to ponižavaju e ime za jedan grad: Crveni
štap u Louisiani! Ili, recimo, u saveznoj državi Iowi imate grad Des Moines, što zna i
Redovnici. Kakvo li je to šašavo ime!
— U redu — zainta io Rossi — ali po kome je ili po emu je nazvan
Peyton-Place?
— Ma neki ovjek sagradio dvorac ovdje, još prije gra anskog rata. I zvao se
taj udak Samuel Peyton — procijedi mukom Corey Hyde.
— Dvorac ovdje! — povika u udu Rossi.
— Da, pravi, pravcati dvorac, prenijet ovamo iz Engleske, s drvom i kamenom,
sa svom gra om.
— A tko je bio taj Peyton? Neki prognani vojvoda?
— Ma kakav vojvoda — do eka Corey Hyde. — Obi an neki ovjek koji je
imao novca kao blata. Oprostite, gospodine Rossi. Moram u kuhinju na posao.
Onaj starac uz kraj tezge zacerekao se na to. Bio je to glavom Clayton Frazier. Sada je
on sasvim jasno i glasno rekao Rossiju:
— Zapravo je, gospodine Rossi, ovaj grad nazvan po nekome pišivom crncu.
Eto ta injenica mu i Coreyja. On vam je osjetljiv ovjek pa mu se ne da da izi e s istinom
otvoreno.
Dok je Michael Rossi pijuckao kavu te uživao u piti i razgovoru s Claytonom
Frazierom, Parker Rhodes stigao je u svoj dom u Lovorovoj ulici. Parkirao je svoja stara kola
i ušao u kutu, gdje je, i ne skinuvši kaput i šešir, smjesta otišao da telefonira.
— Halo — rekao je im se javio ovjek kojega je zvao.
— Jesi li to, Leslie? Dakle, on je stigao. Dovezao se onim u sedam, ostavio
kov ege u prtljažnici i pješke se uputio u grad. Eno ga sada sjedi kod Hydea. Što to? Ne, ne
može prtljag izvaditi prije sutra, to valjda znaš. Šta? Pa, do avola, zato što me nije pitao. On me
nije pitao kad može prtljag izvaditi, samo je htio da zna gdje ga može pohraniti, i ja sam mu
kazao. Šta veliš, Leslie? Ne, ja mu nisam rekao da nitko nije upotrebljavao one ormare ima ve
pet godina, sve otkako su postavljeni. Šta? Pa, do avola, zašto, što me nije pitao. Da, da, on je,
Leslie. Sasvim crn i krupan. Bogme visok je kao jedna strana štaglja. Da, dolje je kod Hydea.
Rekao je da najprije želi popiti šalicu aja.
69
Da je kojim slu ajem Michael Rossi slušao taj razgovor, bio bi opazio da je Rhodes
posljednje dvije rije i izgovorio, po svom obi aju, kao jednu: šalicu aja. Ali Rossi je u taj as
bio drugime zabavljen. Gledao je visoka, srebrnokosa ovjeka, koji je upravo ušao na vrata
Hydeova restorana.
»Bože sveti«, mislio je Rossi sa strahopoštovanjem. »Pa ovaj ovjek izgleda kao kakav
vlasnik plantaža ili umirovljeni pukovnik iz Kentuckyja. A što on radi u ovoj jazbini ovdje!«
— ’Brave e, doktore — pozdravio je Corey Hyde, koji je samo malko izvirio
glavu iz kuhinje na škripaj vrata, a izgledao je, po mišljenju Rossija, poput umorne kornja e
koja je na as provirila glavu iz svoga oklopa.
— ’Brave e, Corey — otpozdravio je pozdravljeni, i im je progovorio, Rossi
je znao da to nije odbjegli pukovnik iz Kentuckyja; nego domorodac iz Peyton-Placea.
— Dobro došli u Peyton-Place, gospodine Rossi — obrati mu se srebrnokosi
domorodac. — Lijepo što ste došli k nama. Ja se zovem Swain, Matthew Swain.
— ’Brave e, doktore — pozdravi Clayton Frazier. — Ja upravo pri am
gospodinu Rossiju neke naše mjesne legende.
— A nije vam pri slušanju tih legenda došla želja da otputujete prvim vlakom,
gospodine Rossi? — upitao ga je doktor.
— Nije, gospodine — odgovorio je Rossi, a u sebi je mislio da je napokon
ugledao barem jedno ljudsko lice u tome prokletom zaba enom gradi u.
— Ja mislim da e vam se svidjeti kod nas — pridodao je doktor. — Kad se
malo smjestite, onda ete mi možda dopustiti da vam pokažem grad.
— Hvala, gospodine, na ponudi, bit e mi vrlo drago — prihvatio je Rossi.
— Evo dolazi Leslie Harrington — upozori Clayton Frazier.
Siluetu pred staklenim vratima restorana jasno su poznali oni unutra. I doktor se
okrenuo.
— Da, Leslie je došao — re e. — Da vas odvede u vaš novi dom, gospodine
Rossi.
Harrington je krupnim koracima ukora io u restoran, a smiješak na njegovu licu kao da
je od sladoleda iz kalupa.
— O, gospodine Rossi — pozdravio je Harrington raspoloženo, ispruživši ruku.
— Zaista se radujem što vam mogu poželjeti dobrodošlicu u Peyton-Placeu.
A u isto je vrijeme u sebi mislio: »Kriste, pa taj je još strašniji nego što sam prije mislio
i bojao se.«
— Budite pozdravljeni, gospodine Harringtone — re e Rossi, jedva doti i
ispruženu ruku. — Jeste li možda u posljednje vrijeme imali još kakvih me ugradskih
telefonskih razgovora?
Smiješak na Harringtonovu licu samo što se nije stopio i sasvim nestao. Ipak ga je
njegov vlasnik na vrijeme sa uvao.
— Ha, ha, ha — smijao se Harrington usilno. — Ne, gospodine Rossi, nisam
imao mnogo vremena za telefoniranje ovih dana. Previše sam bio zaposlen oko traženja
pogodna stana za našega novog upravitelja.
— Bit e da ste uspjeli i na i — pripomene Rossi.
— O, da, da. Jesam, zapravo sam uspio. Dakle, po imo. Ja u vas odvesti u
svojim kolima.
— im popijem kavu — re e Rossi.
— Svakako, svakako — prihvati Harrington. — O, dobar ve e, Matt, dobar
ve e, Clayton.
— Izvolite li kavu, gospodine Harringtone? — upita Corey Hyde.
— Ne, hvala — re e Harrington.
70
Kad je Rossi popio kavu i sa svima se udvorno oprostio, on i Harrington odoše iz

restorana. im su se vrata iza njih zatvorila, doktor Swain udari u smijeh i re e:
— E, do avola, bogme je Leslie sada našao sebi ravna. Ovaj e mu istupiti
zube.
— Ovoga upravitelja Leslie ne e voditi za nos — pripomene Clayton Fraizer.
Corey Hyde, koji je imao uložen novac u banci gdje je Leslie Harrington bio povjerenik,
zadovoljio se neodre enim smiješkom.
— Bit e da trgovina tekstilom ide vrlo dobro — natukne Rossi, otvaraju i vrata
nova Harringtonova pakarda.
— Ne mogu se potužiti, ne mogu se potužiti — odgovori Harrington i sav se u
ljutnji zgrozi na tu svoju sklonost da opetuje svoje rije i u nazo nosti toga novog upravitelja.
Rossi je zastao baš u asu kad je htio da u e u kola. Dama neka išla je prema njima, i dok
je zastala pod uli nom svjetiljkom na uglu, Rossi je u brzini zapazio njenu plavu kosu i lijepo
skrojen crn kaput.
— Tko je ona dama? — upita Rossi.
Leslie Harrington zurio je kroz tamu. Kad se silueta primakla bliže, nasmiješio se.
— To je Constance MacKenzie. Možda ete vas dvoje imati mnogo toga
zajedni koga. Ona je živjela u New-Yorku. Mila žena. I lijepa. Udovica je.
— Predstavite me — re e Rossi i uspravi se u svoj svojoj veli ini.
— Svakako, svakako, vrlo rado. Hej, Connie!
— Izvoli, Leslie.
Glas te žene bio je topao i promukao, a Rossi je svladao poriv da stegne vor na kravati.
— Connie, htio bih te upoznati s vašim novim upraviteljem, gospodinom
Rossijem. Gospodin Rossi — Constance MacKenzie.
Constance je pružila ruku, i dok ju je Rossi držao, ona mu je gledala ravno u o i.
— Vrlo mi je milo — rekla je kona no, i Michael Rossi je bio zbunjen, jer se u
njezinu glasu naziralo nešto veoma nalik na olakšanje.
— Drago mi je što sam vas upoznao, gospo o MacKenzie — odgovorio je Rossi.
A u sebi je mislio: »Vrlo mi je drago što sam te upoznao, lutkice moja. Htio bih da te
upoznam još bolje, u postelji na primjer, i da se tvoje plave kose raspletu jastukom.«
23.
Od ve eri onoga dana kada je Constance MacKenzie bila predstavljena Michaelu

Rossiju po ela se osje ati neka nova napetost u domu MacKenzievih. Dok je Constance uvijek
nastojala da bude strpljiva i da u granicama svojih sposobnosti, razumije svoju k er Allison,
sada je postala okošljiva i kruta ni zbog ega. Ta nezgodna nova navika nije se ograni ila samo
na njezin dom nego je bila uo ljiva i u njezinoj trgovini. Otkrila je, na svoj užas, da u njezinu
karakteru ima crta pakosti, za koju uop e nije prije znala. Sto je još gore, uživala je u nekom
gorkom zadovoljstvu da javno izri e misli koje je godine i godine potiskivala.
— Odviše ste se raširili u bokovima da bi vam pristajala haljina etrdeset šest
— rekla je jedan dan pri kraju travnja Charlotti Page. — Najbolje da se pomirite sa etrdeset
osam.
— Ali, Constance! — rekla je Charlotte, sva zapanjena. — Pa ja sam mjeru
etrdeset šest nosila godine i godine, sve otkako sam po ela kupovati haljine kod vas. Bogme ja
ne znam koji vam je avao.
— Vi ste kupovali veli inu etrdeset šest samo stoga što sam ja trgala oznaku
veli ine sa svake haljine koju ste kupovali i mijenjala tu oznaku s veli inom etrdeset šest —
govorila je Constance s grubom otvorenoš u. — Evo vam jedne veli ine etrdeset osam, koja
e vam možda pristajati, premda, da istinu kažem, sumnjam i u to.
71
— No, ovako nešto! — rogoborila je Charlotte Page, uzevši kišobran i

rukavice. — Ovako nešto!
Constance se trgla kad su vrata iza Charlotte snažno zalupila, a to je žeš e od ikakvih
rije i govorilo: »Zbogom, ne eš me više vidjeti!«
Tada je umorno kliznula rukom u kosu i povukla se u prostorijicu iza du ana, gdje je
držala elektri no grijalo i mali hladnjak. Uzela je sodu bikarbonu i brzo je ispila, sva se
stresavši.
»Ne znam ti ja, jadna moja Charlotte, ništa više od tebe koji mi je avao.«
U po etku je sebi govorila da je to zbog neodoljiva osje aja olakšanja, koji je njome
potresao kad se prvi put sastala s Michaelom Rossijem i saznala da nije nikada prije ugledala
njegovo lice. Kako li je bila smiješna! »U gradu New-Yorku ima osam milijuna ljudi«, govorila
je sebi, sva drš i od smijeha, »a ja sam se uznemirivala zbog jednoga ovjeka koji je slu ajno
zalutao u Peyton-Place.«
Ali poslije tog prvog susreta, kad bi je olakšanje trebalo smiriti i ublažiti, Constancu su
po ele mu iti nemirne no i i esti napadaji. Dvaput je otada letimi no izdaleka vidjela
Michaela Rossija na ulici i oba je puta radije potr ala i mimoišla ga nego da se suo i s njime.
Ali poslije se nije mogla domisliti razboritu razlogu tome svome izmicanju. »Možda me
uhvatio ve i strah nego što sam s po etka mislila, kad mi je Allison rekla o novom upravitelju
koji dolazi iz New- -Yorka k nama, pa sada trpim posljedice te užasne strepnje.«
A, ruku na srce, nastala bi mu na situacija, kad bi se ispostavilo da Michael Rossi
poznaje Allisona MacKenziea i njegovu obitelj iz Scarsdalea. Ali kako on nije imao ni pojma o
svemu tome, teško joj je razjasniti zašto lik novoga upravitelja gradskih škola tako uporno
opsjeda njezino bi e.
Napokon je našla još jedno razjašnjenje. »Ta tko ne bi bio impresioniran divovskom
muško om toga ovjeka i njegovom zbunjuju om ljepotom, a onaj njegov smiješak kao da
pozla uje atmosferu ložnice.«
Ali nikakva rasu ivanja nisu bila kadra odagnati lik Michaela Rossija iz njezinih misli.
Kasno jedne no i neko neodre eno micanje probudilo je Allisonu iz sna. Ležala je
mirno u nestvarnom svijetu izme u sna i jave i ula napokon kako kapka voda u kupaonici.
»A, to je mama«, pomislila je pospano.
Prirodnom prilagodljivoš u mladih ona je bez pitanja prihvatila taj nemir svoje majke.
Allison se okrene i opazi kako žmirka osvijetljeni broj a- nik ure budilice na no nom
ormari u. Bolje je otvorila o i, i broj anik nije više žmirkao. Bila su dva sata poslije pono i. S
udesnom lako om — koja, ini se, iš ezava s djetinjstvom — Allison se smjesta razbudila.
Sjela je u postelji, obgrlila rukama koljena. Kišilo je baš kao što kiši ve dane i dane, i bijeli
zastori na Allisoninu prozoru okretali se i uvijali na vjetru. Dugo ih je motrila, opažaju i kako
ih vjetar povija samo dražesnim kretanjima. Njezini zastori imaju ini se istu onu bestjelesnost
grana drve a kad vjetrina njima zanjiše. Naginjali se, njihali i okretali, i svaka je kretnja bila
neusiljena.
»Oh, kako bih htjela plesati kao liš e uz draškaje vjetra«, mislila je u sebi.
Allison je tihano ustala iz postelje i upalila svjetiljku uza sat na no nom ormari u. Onda
je pošla do ormara, gdje joj je visila plesna haljina za proljetni ples. Dodirnula je široku suknju
od tila i prešla milno prstima preko kliske mekote užega gornjega dijela svoje prve duga ke,
velike plesne haljine. Kad ju je skinula s vješalice i držala podalje od sebe, struja vjetra kroz
sobu zahvatila je svijetlomodri materijal, zatalasala ga i nabušila.
»Evo haljina sama pleše«, govorila je u sebi i priljubila je uz tijelo. Kretala se po sobi u
malim plesnim koracima, kušaju i držati vrat olabavljen, tako da joj se glava gibala dražesno s
jedne strane na drugu, i zastala je tek onda kad se opazila u dugu ogledalu, koje je bilo
pri vrš eno s unutrašnje strane vrata ormara. Gledala je snažno svoje tijelo, priljubljeno uz
72
pidžamu, i opazila kako su joj se kose razasule po ramenima, meke kose, fine, ali prosto sme e.
»Oh, kad bih imala graciozniji lik«, govorila je sebi, spustivši plesnu haljinu. »Da sam
tankovita i visoka, kretala bih se poput zumbula na vjetru, i svi bi rekli da sam najbolja
plesa ica na svijetu. Da sam barem prava plavojka kao mama ili garavuša kao što je garav bio
tata, nego tek strahovita osrednjost!«
Njezina pamu na pidžama bila je išarana kojekakvim cirkuskim likovima u bojama, na
vrhu zatvorena, s malim okruglim ovratnikom. Nogavice joj široke, a u pasu skupljena ela-
stikom. Gadila se sama sebi.
»Kakva li djetinjasta izgleda za trinaestogodišnju djevoj icu!« mislila je ozloja eno.
»Izgledam još kao pravo dijete!«
Njezini su prsti nestrpljivo posegli za pucetima na kaputu pidžame, nespretni u svojoj
žudnji da skinu odje u, koja samo isti e njezinu djetinjastost. Svileni gornji dio njezine nove
plesne haljine hladio je golu mla anu kožu, ali je bio mekan poput obilne pjene sapuna, a
modrina materijala zrcalila se u djevoj inim o ima. Til je neugodno grebao njene bose noge, i
Allison je sada s užasom ustanovila da je njezina prva haljino do poda uop e ne ini odraslom.
»Šta e biti ako on bude mislio da ja nisam zgodna?« mislila je. »Šta ako me pogleda i
požali što me pozvao na proljetni ples?«
Otr ala je ka komodi i uzela iz ladice grudnjak s umjetnim grudima. Držala ga je ispred
sebe, preko haljine, i pogledala se u zrcalu, gotovo u strahu da spusti vrh plesne haljine i da sta-
vi grudnjak. Jer ako još u grudnjaku ne bude izgledala kao odrasla djevojka, onda joj više ništa
ne preostaje. Kona no okrene le a zrcalu, spusti vrh haljine, pri vrsti grudnjak na mjesto i
klizne vrh haljine preko njega. Brzo se okrene zrcalu, nastoje i u svom odrazu ste i dojam što
e ga izazvati kod Rodneyja Harringtona kad je prvi put vidi tako odjevenu. Zrcalo ju je uvjerilo
da e dojam biti povoljan. Gornji je dio njene nove plesne haljine bajno nabujao, jer se tkanina
zategla preko umjetnih grudi, tako da je struk izgledao vitkiji, a kukovi se ljepše previjali.
Allison se sagla da se uvjeri je li joj izrez haljine dovoljno otvoren i dubok da bi zavoji
njenih grudi bili vidljivi svakome tko ih želi gledati. Ona i Kathy Ellswort upravo su prijašnje
popodne do itale roman u kojem se glavni junak sav rastopio od milja kad je iznad gornjeg
dijela haljine od svile sa srebrnim žicama ugledao grudi svoje dragane. Allison je uzdahnula.
Haljina ju je sasvim pokrivala, pa i da nije haljina prekrivala grudi, onda bi ih zakrivao umjetni
grudnjak
Kad se pogledala u profilu, rekla je u sebi: »Ovako izgledam zaista odrasla, a ovjek ne
može napokon sve imati.«
— Za ime božje, Allison — gotovo su tri sata poslije pono i. Skidaj tu haljinu i idi
u postelju što prije!
Na as je Allison bila tako prestravljena da se osje ala kao da ju je netko udario šakom u
želudac. A onda je najednom osjetila da je studeno u sobi i zacvokotala je. Ni sama ne znaju i
zašto, upitala se kako bi se osje ala kanarinka kad bi netko džarnuo svojim radoznalim prstima
u njezin kavez.
— Mogla si, mama, barem pokucati prije nego što si otvorila vrata moje sobe —
rekla je Allison ljutito.
Constance nije bila svjesna da je prekinula snatrenje svoje k eri, pa joj je odvratila istim
tonom:
— Ne budi bezobrazna, Allison. Svu i haljinu smjesta!
— Šta god ja reknem, uvijek je bezobrazno — bijesno je rekla Allison. — A šta ti
rekneš, uvijek je ljudski i prijatno.
— I daj mi taj glupi grudnjak — rekla joj je Constance, ignoriraju i njezinu
primjedbu. — Izgledaš u njemu kao naduti balon.
73
Allison je briznula u pla i novu plesnu haljinu spustila na pod.

— Nikad ni jedan jedini as ne mogu biti sama — grcala je kroz pla . — ak
ni u svojoj vlastitoj sobi.
Constance je podigla haljinu i objesila je u ormar. Zatim je ispružila ruku da joj Allison
dade grudnjak, i strogo je naredila:
— Daj to ovamo!
— Ti si podla, mama — vikala je Allison. — Podla i pakosna i okrutna! Ma šta
ja htjela, ti to uvijek pokvariš.
— Zaveži gubicu i hajde smjesta spavati — odrezala je Constance hladno i
utrnula svjetlo.
Allisonini jecaji pratili su Constance u hodnik i u spavaonicu. Constance je upalila
cigaretu. U posljednje vrijeme odviše puši i pre esto je nepravedna prema Allisoni. Eto, taj
postupak u vezi s grudnjakom bio je svakako nepravedan, jer je majka ve mjesece i mjesece
ostavila dijete u uvjerenju da se pomirila sa injenicom da e iz Allisone propupati pohotljiv lik,
im se pruži prva prilika.
»Morala sam odmah s po etka stati tome na kraj«, mislila je majka u sebi. »Iako je ona
te komedije radila samo po ku i, trebalo je da joj kažem da se nitko ne da predugo zavaravati
obmanama kao što je umjetni grudnjak.«
Constance duboko uzdahne i potegne dim iz cigarete.
— Ovo prokleto prolje e ide mi na živce — rekla je sama sebi i za udila se
tome jer ona nije sa sobom nikada glasno govorila, a vrlo rijetko psovala.
»Od ove neprestane kiše sve je tako snuždeno«, ispravila se šutke.
Te je godine bilo zaista lako kriviti prolje e za sve. Kasno je došlo pa je htjelo
nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Navalilo je u Peyton-Place brzinom vihora. »Odviše žuri«,
mislila je Allison, »kao bijeli zeko ludom klobu aru.« Prolje e došlo u povodnju i raskravilo
led na širokoj rijeci Connecticut, a rijeka za odmazdu uzmutila se, prostenjala i preko korita se
razlila. Prolje e spralo posljednje zimske snijegove s polja i s drve a i udaralo zemlju nemilice,
sve dok debele naslage leda nisu pred njim popustile i stopile se u blatnu pokornost. Prolje e je
bilo tako nježno te godine da je teško bilo misliti o njemu kao o vremenu nježna liš a i malih
osjetljivih cvjetova. Bio je to bijes, koji je svijao i udarao, snaga opsjednuta mišlju da u okrutnoj
borbi sa zimom zadobije vlast nad zemljom. Tek nakon pobjede postalo je nasmijano i vedro,
poput nevaljala djeteta nakon nastupa bjesnila. Prošla je i polovica svibnja, prije nego što je
prolje e popustilo i smirilo se, rasprostiru i ubavo svoje zelene skute. Farmeri i vrtlari sijali u
polju i sadili u vrtovima, a uvijek na oku imali tu muši avu djevojku koja se može svaki as
razbjesnjeti. Kad se jednom prolje e stišalo, dani su prolazili polako, utjecali jedan u drugi kao
stavci kakve simfonije. Samo je Constance MacKenzie ostala nemirna. Makar prošli nemirni
travanjski dani, makar joj kalendar pokazivao da je ve svibanj, vrijeme sunca i tiha rastenja,
Constance je bila nemirna kao rijeka u vrijeme poplave. Nije priznavala da su simptomi u njoj
srodni s bolnim nemirom mladosti, i nije dopuštala da je nezadovoljena ežnja u njoj
seksualnog porijekla. Ona je krivila vanjske okolnosti svoga života: svoju k er i teže
odgovornosti proširena posla, te neprestan napor da udovolji zahtjevima obojega.
Raspakivaju i jedan dan novopridošlu robu, ljutito je rekla:
— Pa i svecu bi sve ovo dojadilo.
— Šta to rekoste, gospo o MacKenzie? — upitala je Selena Cross iza tezge, gdje
je razabirala dje je donje rublje.
— A, idite do avola — iskosila se Constance ljutito.
Selena je šutjela. Bila je uznemirena kad je vidjela gospo u MacKenzie tako nesretnu
ima ve nekoliko posljednjih nedjelja. Nije se doduše njezina nesre a uvijek o itovala u tako
oštrim rije ima, ali nikada ovjek ne zna unaprijed šta e biti, i to je inilo atmosferu u du anu
napetom. Kad je Selena osjetila da e gospo a MacKenzie postati zlovoljna, ona je uvijek
74
pokušavala da prva pri e mušteriji, nadaju i se potiho u sebi da ta mušterija ne e tražiti da vidi
baš Constancu. Ali najmu nije je Seleni bilo držanje gospo e MacKenzie nakon takvih izljeva
bijesa. Uvijek je žalila svoj loš postupak, nastojala je da ga popravi, da se ispri a, i pri tom se
nesigurno i drhtavo smiješila. U takvim slu ajevima Selena bi najradije potapšala Constancu po
ramenu, da je uvjeri kako e sve biti dobro. Kad je gospo a MacKenzie izražavala žaljenje zbog
ne ega, izgledala je isto kao mali Joey kad je razljutio Selenu, pa se onda želio s njom pomiriti.
Ve ju je boljelo Joeyovo poniženje, a kad je bila posrijedi gospo a
Mac Kenzie, Seleni je došlo da zapla e. To uzbu enje Selenino bilo je svjedo anstvo
njene odanosti gospo i MacKenzie, jer je ona mogla bez treptaja gledati koga bilo da pati u
mukama kajanja samo ne Constancu i maloga Joey a.
Constance metne neki ra un na tezgu i okrene se k Seleni.
— Oprosti, drago moje dijete — rekla joj je smiješe i se — nisam smjela
takvim tonom s tobom govoriti.
Selena je u sebi mislila: »O molim vas, nemojte tako sa- žalno gledati.«
— Moj želudac nije nešto u redu — nastavila je Constance. — Ali svejedno se
nisam trebala iskaliti na tebi.
— Ma ništa, gospo o MacKenzie — rekla je Selena. — Zašto ne odete ku i i
ne legnete malo? Ionako je gotovo vrijeme zatvaranja du ana, pa se ja mogu i sama sna i do
šest sati.
— Ni govora — branila se Constance. — Smirit u se ja za nekoliko asaka. Ja
...
Prekinula se kad je ula da se otvaraju du anska vrata.
Michael Rossi kao da je ispunio cijeli prednji dio du ana. Njegova ramena, pokrivena
kišnim kaputom da se zaštiti od nevremena toga svibanjskog popodneva, davala su mu izgled
snage i mo i, tako da se Constance gotovo prestravila. Sjetila se one poredbe »kao slon u
trgovini porculana«, ali u taj as nije joj bilo do šale. Odviše je jasno predstavljala sebi ubita nu
pustoš takve situacije.
— Htio bih arape — rekao je Rossi, koji je vješto smislio to tobožnje
kupovanje kao izliku da se opet vidi sa Constan- com MacKenzie.
Najprije je mislio da e se sastati s njom na ulici, ali kad ju je dvaput spazio, jednom je
prešla preko ulice, a drugi put ušla u neku zgradu, samo da mu umakne. Stoga je odlu io da e
se suo iti s njome na mjestu gdje ne e mo i uma i da s njom govori.
— arape, molim — ponovio je kad mu Constance nije prvi put odgovorila. —
Kakvu ozbiljnu boju, ako imate. Broj dvanaest i pol.
— Selena! — naredila je Constance oštro. — Selena, posluži ovoga gospodina,
molim te.
I ne pogledavši više Rossija, otišla je u prostorijicu iza du ana.
Rossi je stajao nepomi no, gledaju i za njom, a njegove garave o i suzile se u
razmišljanju.
— Da mi je znati zašto se boji? — upitao je sebe. — A istina je da se boji.
— ime vas mogu poslužiti, gospodine? — upitala je Selena.
»Polaze i od pretpostavke da je sve na ovome svijetu mogu e«, mislio je Rossi koji je
uop e pre uo Selenino pitanje, »možda ova žena intuitivno zna šta ja mislim. Možda je ona
iznimka od pravila da sve žene vole znati da ih muškarci smatraju tjelesno privla nima. Ali ako
je tako, zašto se nije zgrozila, zašto me nije odbila, nego se samo prestrašila?«
— ini mi se da ste tražili arape, gospodine? — upita Selena.
— Da — odgovori Rossi, potpuno odsutan duhom, i izi e iz du ana.
Selena je otišla k izlogu i motrila visok, ple at lik, koji se udaljivao u Brijestovu ulicu.
Žao joj je bilo Rossija. Nije on bio prvi ovjek u tome gradu koji se nadao da e kadli-tadli
prokr iti sebi put do Constancine ložnice. Seleni se inilo da svi muškarci ciljaju na rastavljene
75
i na udovice kao na dopušten i siguran plijen. Ni Constance nije bila od toga pošte ena. I nju su
oblijetali i iskazivali joj pažnju. Još je to upadljivije postalo u posljednje vrijeme jer su navalile
nove mušterije otkako je Constance u svom du anu imala i mušku robu. ak je i Leslie
Harrington dolazio više puta u du an, premda svatko u gradu zna da on kupuje svoju odje u u
New-Yorku. Najviše je, ini se, obeshrabrivala muškarce injenica što Constance kao da uop e
nije svjesna da oni pokušavaju zadobiti njenu naklonost, i Selena se silno zabavljala gledaju i
kako se ve ina predstavnika muškoga roda u tome gradu bori za po etni potez s tom najljepšom
ženom u mjestu. »Gospo a MacKenzie nije nikad, ini se, uvidjela da su muškarci ljudska
bi a«, mozgala je Selena, »a evo kad ju je gospodin Rossi prvi put pogledao, ne samo da je
shvatila nego se i uplašila.«
— Je li što kupio? — upitala je Constance.
— Nije — odgovori Selena, okrenuvši se k njoj. — Bit e da nije našao što je
tražio.
Sada kad Allison nije bila više Selenina prijateljica, Constance je osje ala pravu
naklonost prema pastorci Lucasa Crossa. Selena je bila inteligentna i marljivo je radila, ali je
katkada Constance sa zaprepaštenjem sebe ulovila kako raspravlja pitanja odraslih s tim
djetetom, i kako joj ona znala ki odgovara. Tako je sada upitala Selenu:
— Što misliš ti o njemu?
— Po mom mišljenju gospodin Rossi je najljepši muškarac što sam ga ikada
ima vidjela — odgovori Selena. — Zgodniji je nego što je bio doktor Swain kad je bio mlad,
zgodniji je, dapa e, i od svakog filmskog glumca.
»A šta misliš, smatra li mene privla nom?« Jedan lakomisleni asak to je pitanje
lebdjelo navrh jezika Constanci, i gotovo ga je glasno postavila Seleni, koja ga je žudno ekala.
A onda je Constance sebe zapitala: »A šta se napokon mene ti e smatra li me privla nom ili ne
smatra?«
Da bi Selena nekako otklonila tu udnu stanku, zapo ela je razgovor o drugoj temi.
— Ovaj u tjedan podi i svoju haljinu. Zaštedjela sam ostatak novca, tako da je
mogu podi i u petak, baš na vrijeme za ples.
— Uzmi je danas, ako ho eš — prihvati Constance. — Ve sam ti rekla prije
nedjelju dana, Selena, da nije potrebno da ekaš dok skupiš novac. Mogla si je odnijeti ku i kad
si god htjela.
— Ipak je radije ne bih uzela — re e Selena. — Ne e mi se biti dužna, osim toga
kod ku e je nemam gdje ni pohraniti.
Otišla je k ormaru, gdje je Constance držala zakaparenu odje u, i pogledala bijelu
haljinu koja je ondje visila, brižno obilježena oznakom: »Selena Cross još ima platiti pet dolara
i dvadeset i pet centi.«
— Bit eš najljepša djevojka na plesu — rekla joj je Constance smiješe i se. —
I jedina u bjelini. Sve e ostale biti u bojama.
— Nadam se da e i Ted smatrati da sam najljepša — re e Selena i nasmija se.
— Nikada prije nisam bila na plesu. Lijep je osje aj imati nešto novo i i i nekamo gdje prije nisi
bila. Za mene je sve to posve novo: dojmovi, haljina i sama ja, sve.
— Šta misliš koliko mu je godina? — upita Constance, zabavljena svojim
mislima.
— Gospodin Rossi ima trideset i pet godina — odgovori Selena. — Leslie
Harrington je tako rekao Tedovoj majci.
24.
Selena, koja je kle ala na podu pred svojom posteljicom, uspravila se na pete. Uhvatila
je neka mu nina u želucu, te se od toga sva uznojila u licu i slabo joj došlo, pa da sa uva
76
ravnotežu tijela, bila se oprla rukama o pod.

— Nestao je — re e.
— Šta, Selena? — upiti bratac. — Šta ti je nestalo?
Selena je ekala dok je mu nina malko splasnula, a onda je ustala.
— Moj novac — odgovorila je. — Novac mi je nestao, Joey. Netko ga je uzeo.
— Nemoj tako — protivio se Joey. — Nije mogu e da je nestao. Ti nisi dobro
gledala.
Selena zgrabi tanki madrac i zavitla ga nasred sobe.
— Evo ti! Vidiš li ga možda gdje? — upitala je.
U postelji nije bilo ni traga Seleninoj bijeloj omotnici u kojoj je držala novac, a nije
ispala ni iz poderane plahte, koju je zajedno s Joeyom istresla.- U omotnici je bilo deset dolara
u nov anicama po jedan dolar, što ih je dobila za deset dana rada u du anu gospo e MacKenzie.
— Nema novaca — opetovala je Selena. — Uzeo ih je otac.
Iako je tiho govorila, zvuk njezina glasa bio je tako strahovit da se Joey prestrašio svoje
sestre prvi put u svome životu.
— Tata ne krade — protestirao je Joey. — On se opije, on se pobije, on i nas
izbije, ali tata ne krade.
Kao da uop e nije ula bratove rije i, Selena je nastavila.
— A ples je sutra, i ja u morati ostati kod ku e.
U kutiji ispod svoje posteljice, brižno zamotane u svileni papir, bile su stvari koje e
nositi uz novu haljinu. I sve posebno poredane: svilene arape, crne cipele od kozje kože i
garnitura donjega bijelog rublja.
— Jedina haljina koju sam ikada zaželjela — nastavila je svoju jadikovku — i
otac mi je uzeo novac. Htjela sam oprati kosu kod frizera Abbiea ostatkom novca i kupiti bo icu
parfema kod Prescotta. I otac mi je ukrao novac.
— Prestani tako govoriti! — kri ao je Joey. — Tata ne krade. Negdje si sakrila
omotnicu i zaboravila gdje. Na i emo je ve . Sje aš li se kad je Paul zametnuo negdje novac i
onda je okrivio tatu da ga je on uzeo? I sutradan ga je našao u sve anim hla ama, gdje ga je i
sakrio.
Na as je Selena bila utješena jer je bila istina da je njezin polubrat Paul jednom
nepravedno optužio svog oca zbog kra e. Došlo je do strahovite tu njave te no i, a sutradan kad
je Paul pronašao novac, napustio je Peyton-Place i otišao raditi na sjever.
Samo je nevolja u tome što je Selena vidjela svoju bijelu omotnicu ujutro istoga dana.
Uzela ju je ispod madraca, prebrojila u njoj novac i vratila je u staro skrovište.
— Da, on je novac uzeo, djeco — javi se stara Nellie Cross. — Vaš tata ga je
uzeo. Ja sam ga vidjela kad ga je uzeo.
Nellie je sjedila na rubu uleknute bra ne postelje, zure i u svoje nožne prste, koji su
virili iz rupa starih papu a. Trgli su se Selena i Joey, kad je Nellie progovorila, jer je u
posljednjim mjesecima njihova mati upravo talentirano umjela da bude gluha i nijema u ve ini
situacija. Kao da se rasplinula u pozadinu, tako da su i djeca i muž u više zgoda uop e smetnuli
s pameti da se ona nalazi u istoj sobi s njima.
— Uzeo je novac jutros — nastavila je Nellie. — Vidjela sam ga ja. Uzeo ga je
ispod Selenine postelje. Vidjela sam ga, nitkova jednoga!
Selena, izigrana, stisla je pesti.
— A zašto ga nisi ustavila? — upitala je Selena, znaju i da je njezino pitanje
nerazborito. — Mogla si mu re i da je novac moj.
Nellie je dalje govorila kao da uop e nije ula svoju k er:
— Svi su oni nitkovi. Svi odreda.
— Tko je nitkov? — upita Lucas Cross, smiješe i se i gegaju i se pomalo, pošto
je naglo otvorio vrata kolibe.
77
— Ti si — osula je Selena bez aska krzmanja. — I to ne samo jednostavni,

obi ni nitkov nego glupi nitkov. Ništa nisi nau io o pi u, iako si bio u bolnici i vidio posvuda
stjenice, tako da su svi u gradu mislili da si pomahnitao. Tebe nije privelo pameti ni to što si
vidio Kennyja Stearnsa da je gotovo iskrvario u onome podrumu, tako da se ve i doktor Swain
bojao da ne e preživjeti. I ti se još uvijek vucaraš s tim glupavim Kennyjem okolo i opijaš se
neprestano. A sad si i novac po eo krasti. Daj mi barem ono što ti je ostalo od moga novca.
Lucas je gledao ispruženu Seleninu ruku i upitao bezazleno:
— O emu ti to govoriš, ljubimice moja?
— Znaš ti dobro o emu ja govorim, tata. O otmici što si je ukrao ispod moje
postelje. Daj mi je natrag.
— Pazi dobro šta govoriš svome tati, Selena. Lucas Cross nije nikada ni od koga
ništa ukrao. Tvoj brat Paul posljednji me pokušao okriviti zbog kra e. I ti znaš kako se proveo,
kakvu je porciju batina dobio. Stoga budi oprezna.
— Gdje je onda omotnica koja je bila pod mojom posteljom? Ona u kojoj je bilo
deset nov anica po jedan dolar?
— Ti misliš ovu? — upita Lucas, drže i u zraku omotnicu koja je sada bila prljava
i sva zgužvana.
Selena žudno posegne za njom, ali Lucas se smijao i digao omotnicu iznad glave.
— Daj mi je — kri ala je Selena.
— No, no, ekaj malo — rekao je Lucas s onim rastezanjem, koje bi izazvalo
bijes i kod najmirnijeg ovjeka. — Pri ekaj malo, golubice moja slatka. Meni se ini da bi
djevojka, kad po ne zara ivati, trebala da pripomaže nešto i u ku anstvu svojim prilogom. Nije
pravo, Selena, što ti skrivaš od tvoga tate zara eni novac.
— Pa to je moj novac — rekla je Selena. — Ja sam za njega radila, ja sam ga i
zaradila. Daj mi moj novac.
Lucas se sada odmakao od vrata i sjeo na stolicu odmah do kuhinjskog stola.
— Otkako je otišao tvoj brat, moj položaj nije baš odviše lagan — rekao je Lucas,
pretjerano jadikuju i. — ini mi se da bi tako velika djevojka trebala da pripomogne svome
ocu.
— Imao si dosta novaca pošto si svršio posao u šumi posljednji put — dobacivala
mu je Selena. — Nisi trebao sav novac zapiti. Moj novac bogme zapiti ne eš, tata. Ja sam za taj
novac radila svako popodne poslije škole, i ho u da mi ga vratiš.
— Sramota je spiskati toliki novac na uljepšavan je za Teda Cartera — rekao je
Lucas. — To je rasipništvo, ako eš po mome. Pa oni Carterovi su pravo sme e. I uvijek su
sme e bili. Ona nije ništa bolja od obi ne kurve, a on, on joj je svodnik ima ve dvadeset
godina.
— Carterovi nemaju nikakva posla s mojim novcem — vikala je Selena.
Nasrnula je na svoga o uha i pokušala istrgnuti bijelu omotnicu iz njegove ruke, ali se
on brzo nagnuo natrag, sve sjede i u stolici, i Selena umalo ne pade. Lucas se nadušio smijati.
— Tako velika djevojka koja govori tako sa svojim tatom i koja izlazi na ples sa
sinom kurve i svodnika, trebalo bi da bude dovoljno velika pa da zna i uzeti što želi od svoga
tate, na isto tako lagan na in kao bombon od djeteta. Samo pri tom treba upotrijebiti pravu
metodu.
Podulje je Selena promatrala o uha. Samo su na as njene o i molile milost. A onda su
shvatile stvarnost. Lucas se smješkao svojim grotesknim smiješkom, a kad se gibalo njegovo
elo, Selena je opazila sjaj znoja na njemu.
— Kako doznajem — nastavio je Lucas — ne ne kaš se ljubakati s Tedom
Carterom, kad on to želi. Hajde da sada izmijenimo situaciju na tvoju štetu, golubice. Moraš i
mene milovati da dobiješ ono što želiš.
Ne skidaju i pogled s o uha, naredila je bratu:
78
— Iza i, Joey!
Dje je zurio u sestru i prosvjedovao:
— Mrak je vani. I studeno.
— Idi van kad ti velim. I ostani ondje dok te ne zovnem.
ekala je dok su se zatvorila vrata iza brace, a onda je rekla:
— Ne u ti i i blizu, tata. Vrati mi moj novac.
— Do i ovamo i uzmi ga — promuklo je mu kao Lucas.
— Samo mi pri i i pokušaj novac uzeti od mene.
Stara Nellie neprestano je zurila u nožne prste kroz rupe na papu ama.
— Nitkovi — promrsila je. — Svi su nitkovi.
Iako je Nellie to izrekla tiho, Lucas se prenerazio kao da je tek sada postao svjestan da
mu je žena uop e u ku i. Pogledao je najprije Nellie, pa onda Selenu, i Selenine o i plamtjele su
mržnjom.
— Evo ti — rekao je pošto je još jednom glednuo Nellie.
— Uzmi svoj prokleti novac.
Hitio je izgužvanu omotnicu prema Seleni, i pala je na pod kraj njenih nogu.
— Nitkovi — ponovila je Nellie. — Svi su nitkovi. Pi e i žene. Žene i pi e.
25.
Rodney Harrington u bijelu kaputu, crna mu kovr ava kosa zalizana, sjedi na rubu
fotelje u salonu MacKenzievih. Tu ga je ostavila gospo a MacKenzie dok je otišla na kat da
vidi je li se Allison spremila. I tako je Rodney mrzovoljno gledao u sag s resama na podu
salona.
»Šta me samo nagnalo«, pitao je sam sebe, »da zamolim Allison MacKenzie da ide sa
mnom na taj najve i ples u godini, zapravo na uop e prvi ples na koji mi je dopušteno da idem?
Betty Anderson je sva luda za mnom, jedva eka da je pozovem na ples, a ja sam otišao i
zamolio Allison MacKenzie. Otac mi je rekao da odaberem lijepu djevojku, a gle, gdje sam se
ja skrasio. im ovdje na rubu fotelje u salonu MacKenzievih i ekam koš atu Allison. A
koliko bih se bolje zabavio s Betty, do sto avola!«
Rodney je utio kako mu je lice oblilo rumenilo, i kriomice se ogledao po praznoj
prostoriji. Nije mu bilo drago misliti o popodnevu što ga je proveo u šumi na Kraju puta s Betty
Anderson sve dok nije bio siguran da je sam. A kad je sam, ne može a da ne misli o tome.
»Betty, Betty!« razmišljao je Rodney, pustivši maha uspomenama. »Moj dragi, ona ti je
cura i pol. Nema u nje ništa djetinjasto i cifrasto. Šta li mi je sve otkrila ono poslijepodne. U nje
je i govor i izgled kao u odrasle žene. Bogme, bomba cura, pa makar joj otac bio i tvorni ki
radnik. Ama što da govorim, djevojka i pol!«
Rodney je zatvorio o i i o utio, kako mu je disanje postalo brže kad je oživio uspomenu
s Betty Anderson.
»Ne«, strese se, »ne ovdje. ekat u do no as kad do em ku i.«
Gledao je po salonu MacKenzievih i ponovo su ga misli stale razdirati.
Mogao bi se divno provesti na plesu s Betty, a on tu eka Allison. A da bude još gore,
Betty mu zamjera što nju nije poveo na ples. Pa ne može Betty ni kriviti za to. Napokon,
ako je neka djevojka podijelila svoje tajne s njim, ima i pravo o ekivati da e je pozvati
na najve i ples u godini. Ipak se nadao da e Betty do i na ples. Možda e on uhvatiti zgodu da
s njom govori i da dozna ljuti li se još na njega. Do avola, pa mogao je, da je samo pokušao,
nagovoriti oca da odu po Betty, a ne po ovu koš atu Allison, koja ga uvijek mjeri kravljim
ima. A otac mu je još istakao da pozove kakvu lijepu djevojku.
»Budala«, prekoravao je sam sebe Rodney Harrington. »Zatucana budala!«
uo je sada neko komešanje na stepenicama pa je zaklju io da kona no dolazi Allison.
79
Nadao se barem da e pristojno izgledati i da ga na plesu ne e mjeriti onim kravljim o ima, tako
da to vide ostali de ki. Ne bi mogao podnijeti da uje Betty kako ga zadirkuju kolege na ra un
Allisone ili koje druge djevojke.
— Evo ti Allisone, Rodney — najavila je gospo a MacKenzie.
Rodney je ustao i pozdravio:
— Zdravo, Allison.
— Zdravo, Rodney.
— Moj otac eka vani s kolima.
— Krasno.
— Imaš li kaput ili što da se ogrneš?
— Ovo je ve ernji kaput.
— U redu, onda idemo.
— Ja sam pripravna.
— Laku no , gospo o MacKenzie.
— Laku no mama.
— Laku no ...
Tu je zastala na vrijeme. Maltene nije dodala »djeco«.
— Laku no , Allison. Laku no , Rodney. Dobro se provedite.
im su izišli, Constance je umorno klonula na fotelju. Bio je to težak tjedan kad je
Allison lavirala izme u nepodnošljive nestrpljivosti i upravo demoralizatorske panike. Kad se
na dan plesne priredbe probudila i, sva u srdžbi, opazila da ima bubuljicu na bradi, zaplakala je
i zamolila majku neka smjesta telefonira Rodneyju da je Allison bolesna i da ne e mo i izi i te
ve eri.
Constance je upalila cigaretu i gledala uokvirenu fotografiju oca svoje k eri. Fotografija
je bila na kaminskom okviru.
— Eto, Allisone — rekla je glasno. — Sada smo kona no sami nas dvoje. Tvoja je
kopilanka sva okupana, naonduli- rana, naparfimirana, namanikirana i napirlitana. A nas smo
dvoje evo sami ovdje i ekamo njezin povratak s prvog njezina službenog sastanka.
Constance se strašila kad je o tome mislila sa emerom i samosažaljenjem. Bila je
užasnuta na injenicu da u posljednje vrijeme njezin emer nije ograni en samo na položaj u
kojemu ju je ostavio Allison MacKenzie prije etrnaest godina. Posljednjih tjedana upravo joj
je mrska bila i pomisao da je ostavljena sama da izlazi na kraj s djevojkom u pubertetu. U svom
srditom mozganju svu je krivnju zbog toga svaljivala na ple a svog mrtvog ljubavnika.
»Njegova je krivnja što je uop e polagao pravo na ljubav prema meni. A kad je ve bilo tako,
onda mu je morala prva misao biti da me zaštiti, a onda tek želja da me vodi u postelju. A on je
prekasno mislio o zaštiti, kad sam mu prestala dopuštati da postanem njegova navika...« Ona je
bila svjesna da ga nije nikada ljubila. Jer da ga je ljubila, njihov odnos ne bi nikada mogao biti
ono što je bio. Ljubav je za Constancu bila sinonim braka, a brak se temelji na zajedni kim
ukusima i interesima, pa na sli nosti porijekla, odgoja, školovanja i pogleda na život. Sve to
zajedno spojeno tvori emociju koja se zove »ljubav«, a erotika uop e nema s time nikakva
posla. »Eto stoga ja držim posve sigurnim da uop e nisam ljubila Alliso- na MacKenziea.«
Constancin pogled opet je odletio prema fotografiji na kaminu, i upitala se gdje li e smo i
kona no rije i da rastuma i k eri Allisona MacKenziea da on nije njezin zakoniti otac.
Zvonjava na vratima presjekla je tok njezinih misli. Constance ponovo uzdahne, dublje
nego prije, i otare bolno mjesto na zatiljku. »Bit e da je Allison u uzbu enju zaboravila rubac
...« pomisli.
Otvorila je ku na vrata i ugledala — Michaela Rossija kako stoji na stepenicama. Na as
nije bila kadra ni da se makne ni da progovori, prikovana ne toliko iznena enjem koliko
osje ajem stvarnosti.
— Dobar ve e — oglasio se u tišini Mikeov glas. — Kako ste uvijek uspijevali
80
da mi se ugnete na ulici i u du anu, mislio sam da je najbolje ako vas službeno posjetim u ku i.
Kad Constance nije odgovorila, nego je i dalje stajala s jednom rukom na unutrašnjoj
kvaki vrata, a s drugom oslonjena o dovratak, Mike je nastavio istim laganim razgovornim
tonom:
— Ja sam svjestan da nije ovaj moj na in utvr en primljenim društvenim
obi ajima, i da je bilo potrebno da vi najprije posjetite mene, a onda ja vas, ali mi se inilo da se
vi ne biste nikad skanili da obavite svoju susjedsku dužnost. Gospo o MacKenzie — nastavio
je, pogurnuvši malo vanjska krila vrata — ja ve stojim na uglu ulice preko pola sata ekaju i
da vaša k i ode sa svojim draganom, pa su mi noge strahovito umorne. Smijem li u i?
— Oh, samo izvolite — rekla je napokon Constance, a njezin je glas zvu ao i
njezinim ušima drhtavo. — Samo izvolite. Izvolite u i.
Ona je stajala oslonjena le ima o zatvorena vrata, dok je Mike prošao pokraj nje u
hodnik.
— Dopustite da uzmem vaš kaput, gospodine Rossi — rekla mu je.
Mike je svukao kaput i previo ga preko ruke, a onda se uputio Constanci. Stajao joj je
tako blizu da je morala podi i glavu da ga pogleda, i dok ga je tako gledala, milo joj se smiješio.
— Ne bojte se — hrabrio ju je. — Ne u vas ja povrijediti. Ja se mislim dugo
zadržati u ovom mjestu. Nije hitnje.
26.
Gimnasti ka dvorana gimnazije u Peyton-Placeu bila je ukrašena ruži astim i zelenim
krep-papirom. Papir je visio u vijugavim vijencima sa stropa i sa zidova. Njime su brižno
omotali i obru e košare i crne plo e, da bi ih prekrili. Neki dosjetljivi višeškolac, obeshrabren
mlitavim izgledom mreža košara, pametno ih je ispunio mnogobrojnim proljetnim cvije em, a
jedan drugi privezao je balone na svako mjesto gdje je mogao svezati uzicu. Na zidu iza sjedala
orkestraša nalijepljena su bila golema slova na aluminijskoj podlozi: VIŠE- ŠKOLCI
GIMNAZIJE U PEYTON-PLACEU ŽELE DOBRODOŠLICU NA SVOJ GODIŠNJI
PROLJETNI PLES.
Stariji aci, koji su bili u odboru za ukrašavanje dvorane s olakšanjem su odahnuli,
gledaju i na svoje djelo sa zasluženim zadovoljstvom. Uvjeravali su jedni druge da gimnasti ka
dvorana nije nikad ljepše izgledala kao baš za taj proljetni ples. Taj se ples uobi ajio u
Peyton-Placeu otkako je sagra ena nova gimnazija. Abiturijenti bi time prire ivali preranu
dobrodošlicu osnovcima, koji e na jesen postati višeškolci. Ta je priredba raznim ljudima
razli ito zna ila. Ve ini osmoljet- kašica zna ila je vrijeme njihova prvog službenog i stvarnog
izlaska s de kom, dok je ve ini dje aka zna ila službeno ukidanje zabrane izlaska nakon devet
sati nave er, što su im bili nametnuli njihovi roditelji. Gospo ici Elsie Thornton, odjevenoj u
crnu sve anu haljinu, u službi gardedame, zna ila je ta priredba razdoblje novog bu enja
mladeži, koju je ona u ila te godine. Mogla je u toj mladeži razabrati prve pobude zanimanja
izme u dje aka i djevoj ica, a znala je da je to zanimanje prete a traženja i pronalaženja koja e
nado i poslije.
»Ali znam ja«, rekla je u sebi gospo ica Thomton, »da su neki od njih obavili ve prije
to traženje i nalaženje.«
Promatrala je Selenu Cross i Teda Cartera kako kruže podom dvorane u polaganom
ritmu, glava zaljubljeno priljubljenih, pa premda nije bila pristaša mita o mladena koj ljubavi,
kad dvoje djece zajedno odraste, oženi se i uvijek živi sretno, zatekla je sebe kako gaji iskrenu
nadu da e tako biti kod Selene i Teda. Pri promatranju Allisone MacKenzie i Rodneyja
Harringtona njezini su osje aji bili druk iji, sasvim druk iji. Kao da ju je netko darnuo u srce
81
nožem, tako se osje ala kad je vidjela da Allison ulazi s Rodneyjem. Kao da želi sprije iti
katastrofu, i nehotice je digla ruku, ali ju je brzo spustila, nadaju i se da nije nitko opazio tu
njezinu smiješnu kretnju.
»O, pazi, drago dijete«, mislila je u sebi. »Moraš paziti, ina e e biti bola napretek.«
Gospo ica Thornton gledala je Betty Anderson, obu enu u crvenu haljinu, koja ju je
starila, kako neprestano motri Allisonu i Rodneyja. Betty je došla na ples s jednim starijim
višeškolcem, koji je ve stekao ugled luda voza a i opasna pijanca. Betty nije cijelo ve e
skidala pogleda s Rodneyja. Tek u deset sati Rodney se odvažio i približio Betty. Prišao je k
njoj onda kad je Allison otišla u nužnik. A kad se povratila TI salu, zatekla je Rodneyja kako
pleše s Betty. Allison se
uputila prema redu sjedala gdje su bile gardedame, i sjela je uz Elsie Thornton, ali je
njen pogled bio prikovan uz Rodneyja i uz Betty.
Gospo ica Thornton najradije bi joj savjetovala: »Ni brige te ža to, dijete moje. Nemoj
svoje snove vezati uz toga dje aka. On e skršiti i tebe i tvoje snove.«
— Kako samo šarmantno izgledaš, Allison — rekla joj je gospo ica Thomton.
— Zahvaljujem gospo ice Thomton — odgovorila je Allison, pitaju i se bi li
bilo na mjestu da i ona kaže: »I vi ste šarmantni, gospo ice Thomton.« Ali to bi bila grdna laž,
jer gospo ica Thomton nije nikada ružnije izgledala. Crna boja njoj nikako nije pristajala.
»Ali šta radi Rodney toliko s Betty?« pitala se Allison. Ipak je držala glavu uzgor i
smiješak je na usnama sa uvala, ak i kad je ve otplesan jedan dio plesova i drugi ve po eo, a
Rodneyja nikako nije bilo da k njoj do e. Smiješila se i mahala Seleni pa Kathy Ellsworth, koja
je došla s nekim više- školcem, za kojega su govorili da ljubi otvorenih usta. Obuzeo je neki bol
samilosti prema malome Normanu Pageu, koji je stajao osamljen, oslonjen o zid, i zurio u vrške
svojih cipela. Allison je znala da je Normana dovela na ples njegova mati i ostavila ga u dvorani
do jedanaest sati, dok ona bude na sastanku Ženske pomo i u kongregacionoj crkvi. Kad je
Norman podigao glavu, Allison mu se nasmiješila i mahala mu prstima, premda ju je u želucu
batrgalo i nije znala koliko e izdržati da ne po ne povra ati, dok je gledala kako Bettyni vršci
prstiju po ivaju na Rodneyjevu zatiljku, a on nju gleda sentimentalno poluzatvorenih kapaka.
»Zašto mi Rodney radi nažao?« pitala se mu no. »Pa ja sam ljepša nego Betty. Ona
bijedno izgleda u onoj tankoj crvenoj opravi. A osim toga i obrve maže. Pa ona pregolema prsa
za djevojku njezinih godina. Kathy veli da su joj ono naravne grudi, ali ja mislim da su umjetne.
Ho e li se ova gospo ica Thornton prestati ve jednom vrpoljiti u svojoj stolici! Još ima samo
jedan ples u ovome nizu, pa je najbolje da se ja pripremim, jer e Rodney do i po mene za
nekoliko minuta. Evo za okladu da ono uop e nije Bettyna haljina, nego njezine sestre, one što
je zatrudnjela s onim muškarcem iz White-River a. A Selena divno izgleda u onoj bijeloj
opravi. Tako izgleda da ima dvadeset godina, a Ted isto toliko. Zaljubljeni su, možeš prosuditi
samo ako ih pogledaš. Svi u mene zure. Ja sam jedina bez plesa a, služim za ukras, kako se ono
veli. Rodney je nestao.«
Allisoni je srce po elo tu i vrelim teškim udarima, dok su joj o i divlje kružile plesnom
dvoranom. Pogledala je na vrata, i baš na vrijeme da gleda blijesak crvenila. Znala je sada
sigurno da ju je Rodney kona no ostavio na cjedilu i otišao nekamo s Betty.
»A šta ako se ne vrati?« mislila je. »Šta ako moradnem sama ku i? Svi znaju da sam s
njim došla. Svi mi se podsmjehuju.«
Osjetila je najednom na svom laktu hladnu ruku gospo ice Thomton.
— Života mi moga, Allison — smiješila se gospo ica Thomton — ti doista živiš
sada u nekom zasanjenom svijetu. Norman te dvaput ve molio da s njime plešeš, a ti mu ni
odgovorila nisi.
Allisonine o i bile su toliko nabujale suzama da uop e nije vidjela Normana. A uz to su
je boljeli svi miši i na licu. Tek kada je ustala da pleše s Normanom, bila je svjesna da se još
smiješi. Norman ju je nespretno držao, dok je orkestar iz White-Rivera, koji je bio unajmljen za
82
tu zgodu, upravo zasvirao valcer.

»Ako mi ovaj Norman rekne samo jednu jedinu rije «, mislila je Allison o ajno, »ja u
se pobljuvati ovdje pred svima.«
— Vidio sam Rodneya kako je izišao s Betty — zapo eo je Norman razgovor —
pa sam došao da te zamolim za ples. Strahovito dugo si sjedila kraj gospo ice Thomton.
— Hvala ti, Normane — odgovorila mu je Allison, koja se nije pobljuvala pred
svima. — Lijepo od tebe što si me zamolio.
— Ja ne znam šta je sunulo Rodneyu — nastavio je Norman— Pa ti si mnogo
zgodnija od one debele drempa e Betty Anderson.
»O, bože, samo da prestane«, govorila je u sebi Allison.
— Betty je došla s Johnom Pillsburyjem — (Norman je to prezime izgovarao kao
da se piše Pillsbree). Nastavio je: — On se opija i vozi djevojke sa sobom u kolima. Jednom su
ga zaustavili saobra ajci, jer je bio pijan za volanom i vozio
je prebrzo. Policija je sve rekla njegovu ocu. A voliš li ti Rodneya, Allison?
»Volim li ga!« kriknula je Allison u sebi. »Ljubim ga, a on krši moje jadno srce!«
— Ne osobito — odgovorila je. — On me slu ajno dopratio na ples.
Norman ju je nevješto vrtio u valceru.
— Pa ipak — nastavio je — neslana je šala, što te ostavio da sjediš s gospo icom
Thornton, a on onako otišao s Betty.
»Bože moj, molim te da ga ušutkaš. Molim te«, govorila je u sebi Allison.
Orkestar je i dalje svirao, a Normanova ruka postala sve ljepljivija u njezinoj. Allison
do e misao o onoj djevojci s crvenim cipelicama u bajci, i elektri ne su svjetiljke blistale na
nju, dok joj nije po elo lupati u sljepoo nicama.
Vani je Betty Anderson vodila Rodneya za ruku kroz taman prostor koji je služio za
parkiranje vozila višeškolaca, Kola Johna Pillsburryja parkirana su nedaleko od ostalih, ispod
stabla, i kad su Betty i Rodney tamo stigli, ona je otvorila stražnja vrata kola i ušla.
— Požuri se — šapnuo joj je, i Rodney se uzverao iza nje.
Brzo je pritisla na dugmeta, koja su zatvarala sva etvora
vrata, pa se onda sru ila na stražnje sjedalo, sva zacenuta smijehom.
— Evo nas — rekla je — udobno smo se smjestili kao grašci u mahuni.
— Do i, Betty, u zagrljaj, do i, draga — šaptao je Rodney.
— Ne u — odvratila je udljivo. — Ne u da do em. Srdim se na tebe.
— No, do i, Betty, nemoj biti takva, poljubi me.
— Ne u — rekla je Betty, odmahuju i glavom. — Hajde ti svojoj koš atoj
Allison MacKenzie, pa neka te ona ljubi. Nju si doveo na ples.
— Ne srdi se, Betty — pravdao se Rodney. — Nisam druk ije mogao. Nisam ja
to htio. Otac me natjerao.
— Zar bi radije bio išao sa mnom? — upita Betty malko smekšanim tonom.
— I te kako — prodahtao je.
Betty je naslonila svoju glavu na njegovo rame, a jednim je prstom strujila gore-dolje po
suvratku njegova kaputa.
— Uza sve to — prigovarala mu je — bilo je po mom mišljenju prosto od tebe što
si se ponudio Allison da je pratiš na ples.
— Hajde, hajde, Betty, nemoj biti takva. Poljubi me malo.
Betty je digla glavu, a Rodney je brzo prekrio njezina
usta svojima. Po Rodneyjevu mišljenju Betty je umjela ljubiti kao nitko na svijetu. Ona
nije cjelivala samo usnama, nego zubima i jezikom, a cijelo vrijeme grgoljila duboke grlene
glasove, a nokti njezinih prstiju žarili se u njegova ramena.
— O, milena, milena — mrsio je Rodney, i to je samo uspio izre i prije nego što je
Bettyn jezik uklizio opet me u njegove zube.
83
Cijelo joj se tijelo svijalo i ceptjelo kad ju je poljubio, a kad su njegove ruke dokliznule
do njezinih grudi, zajeknula je kao ranjenik. Previjala se na sjedalu, sve dok nije legla. Samo im
se noge i stopala nisu dodirivala, a Rodney je priljubio svoje tijelo uz njezino, ne skidaju i svoja
usta s njezinih.
— Jesi li spreman, Rod? — dahtala je, talasaju i svoje tijelo ispod njegova.
— O da, o da — samo je to mrsio, gotovo bez mo i govora.
Bez dalje rije i, Betty preklopi koljena, oslobodi se Rodneya, odgumuvši ga od sebe,
škljocne zasunom na vratima i izleti iz kola.
— Sada hajde Allison MacKenzie — kri ala je na njega. — Hajde djevojci koju si
doveo na ples i budi kod nje.
Prije nego što je Rodney došao do daha da izgovori i jednu jedinu rije , ona se naglo
okrenula i pošla put vježbaonice. Pokušao je izi i iz kola u potjeru za njom, ali su mu noge bile
kao utezi, te se uspio samo uhvatiti za otvorena vrata i kleti je ispod daha.
— Kujo! — govorio je promuklo, upotrebljavaju i omiljelu rije svoga oca. —
Prokleta kujo!
Lebdio je tako na otvorenim vratima kola i beznadno bljuvao, a znoj mu curio s lica.
— Kujo! — ponovio je, ali nije bilo ni od kakve koristi.
Kona no se uspravio i otro lice rupcem. Nespretno je prekapao po džepovima da
prona e ešalj. Mora još natrag u salu po prokletu Allison MacKenzie. Otac e mu do i kolima
u jedanaest sati i pol i jasno da e o ekivati da su zajedno.
— O, ti pokvarena droljo — govorio je ispod daha odsutnoj Betty. —Smrdljiva,
pokvarena, prokleta, kurvinska droljo!
Naprezao je mozak ne bi li smislio još neke kletve na nju, ali se nije ni ega više mogao
dosjetiti. Gotovo u suzama, po eo je ešljati kosu.
Najednom je preko Normanovih le a Allison vidjela Betty Anderson kako se vra a u
salu sama.
»Dobri bože«, pomislila je, »možda je on sam otišao ku i! Šta u ja onda?«
— Evo Betty — obavijestio je Norman. — Da mi je znati gdje se skrasio
Rodney?
— Bit e da je u zahodu — tuma ila je Allison, koja kanda nije mogla uzdržati
svoj glas da ne zadrš e. — Molim te, Normane, ho emo li sjesti. Mene bole stopala.
»Kad bi bila samo stopala«, mislila je u sebi. »Ali boli me i glava i želudac, i miške, i
ruke, i noge, i zatiljak.«
Bilo je jedanaest sati i etvrt kad je ugledala Rodneya kako ulazi na vrata. Tako ju je
preuzelo olakšanje da se ni ljutiti nije mogla. On joj je spasio obraz što se vratio i nije ju ostavio
da ide ku i sama. Rodney je izgledao bolesno. Lice mu je bilo crveno i nabreklo.
— Jesi li spremna da idemo — upitao je Allisonu.
— Kad god ti ho eš — rekla mu je nonšalantno.
— Otac vani eka, pa možemo po i.
— Možemo.
— Ja u ti potražiti kaput u garderobi.
— Dobro.
— Ho eš li prije da još otplešemo jedan ples?
— Ne, ne, hvala. Toliko sam plesala cijelo ve e da e mi stopala otpasti.
— Onda u ti donijeti kaput.
Gospo ica Elsie Thornton, koja je slušala taj razgovor, primijeti: »Tako je to. Nema što,
Junakinja’ to je prava rije za Allisonu.«
— Laku no , gospo ice Thornton. Bila mi je divna ve er.
— Laku no , drago dijete — rekla je na poziv gospo ica Thomton.
84
27.
Za gospo icu Thornton dvadeseti lipnja bio je najzamor- niji dan u godini. Taj su se dan
sve ano dijelile svjedodžbe, i uvijek bi iza toga bila kod nje neugodna mješavina zadovoljstva,
žaljenja i neke posebne iznurenosti, koja nadolazi nakon olabavljenih napora. Sjedila je sama u
praznoj auli nakon meteža, uživaju i tih nekoliko minuta sama, kad je mnoštva nestalo. Domalo
e do i Kenny Stearns sa svojim metlama i vedrima i po eti iš enje, ali tih nekoliko asaka još
je sve mirno, pa se gospo ica Thornton ogledala oko sebe umorno.
Na brzinu skrpane klupe, napravljene stepenasto baš kao jeftina nepokrita sjedala na
nogometnom stadionu, još su stajale na praznoj pozornici. Prije kratkog vremena njihovu su
golotinju zakrivale bijele suknje trideset dviju djevojaka i tamne hla e etrdeset dje aka
najviših razreda osmoljetke i gimnazije, a sad su jedini znaci da je tu bila mladež jedna
izgubljena bijela rukavica i tri zgužvana programa. Iza klupa na zastoru od crna velura bila su
iodama pri vrš ena velika slova od pozla ena kartona: NAPRIJED RAZREDI IZ 1937.
Nekako za vrijeme ve eri devetka se olabavila, tako da je i sada pijano visila, daju i time
komi an izgled prizoru koji je sasvim ozbiljno zamišljen.
»Možda bi«, mislila je obrambeno gospo ica Thornton, »cijela priredba ove ve eri
izgledala komi no kakvu strancu. Komi no je, nema zbora, što je gimnazijski orkestar pokušao
svirati pretenciozne melodije. I Jared Clarke, kad je, drže i oproštajni govor, upotrebljavao
otrcane klišeje o nogama koje se ne kaju, ili ako ih nije izri ito upotrijebio, razumjeli su se sami
po sebi. Da mnogi bi ljudi, a osobito dekanica Smith- koledža smatrali sve ove smiješnim.«
Ali gospo ici Thornton nije to bila smiješna zabava. Kad je sedamdeset i dvoje djece,
me u njima etrdesetak njih koju je ona u ila kroz cijelu godinu, ustalo i u koru zapjevalo
»Zdravo, naša Alma Mater divna, tebi svoju pjesmu kli emo«, gospo icu Thornton obuzelo
uvstvo koje bi neki možda nazvali »sentimentalnim«, a drugi od mla e, netakti nije generacije
možda bi ga okrstili »staromodnim«. Sve anost dijeljenja diploma bila je za gospo icu
Thornton ujedno i tužna i vesela, ali, svrh svega bilo je to vrijeme promjene. Ta je promjena
njoj zna ila više nego jednostavan prijelaz iz jedne škole u drugu. Ona je to smatrala krajem
jednog životnog razdoblja. Te su ve eri mnogi dje aci i djevoj ice prestali biti djeca. Svi su
izgledali odrasli i nekako razli iti s onoga njezina mjesta u prednjem redu aule. Mnogi su imali
pred sobom tek ljeto da uživaju posljednje dane djetinjstva. Na jesen e biti višeškolci
i ve su ses matrali odraslima. ula je Rodneya Harringtona kako govori da » e i i u
New Hampton«, kao da ide najmanje na sveu ilište u Dartmouthu, a ne na univerzitetsku
pripremnu školu. ula je tako er mnoge djevoj ice kako se tuže na roditelje što im ne e da
dopuste da idu u mješovite ferijalne kampove.
»To vrijeme prebrzo leti«, mislila je gospo ica Thornton, ali se pri tom ulovila da ne
misli nikakvu novu misao. Kao da je bila puna šablonskih klišeja to ve e, kao i iza svake
podjele svjedodžbi. A ipak je ustrajala u formiranju gotovih fraza, kao »najbolje godine njihova
života« ili »kakva li šteta što se ta mladost profu ka onako u mladim godinama«.
Kenny Stearns došao je Santaju i u aulu, a dva vedra koja je nosio zveckala su jedno o
drugo. Gospo ica Thornton uspravi se u sjedalu i uzme svoje rukavice.
— Dobar ve er, Kenny — pozdravila ga je.
— ’Barve er, gospo ice Thornton. A ja sam mislio da nikoga nema više.
— Baš sam se spremala da odem, Kenny. Aula je izgledala ve eras
božanstveno, je l’te?
— Dakako. Ja sam napravio one klupe. Držale su bogovski je l’te?
— Odli ne su bile, nema šta, Kenny.
— I iodama sam pribio slova za maturante. Namu io sam se dok sam ih
85
poredao. Ali ona devetka nije bila onako otka ena kad sam svršio kao što je sada.
— Nije, Kenny, nije. Dogodilo se to potkraj programa.
— He, sada moram zapo eti. Klupe moraju dolje no as. Dvojica dje aka do i
e poslije da mi pomognu.
Gospo ica Thornton razumjela je taj mig.
— Laku no , Kenny — pozdravila se s njim.
— Laku no , gospo ice Thornton.
Vani je nebo bilo crno. Nije bilo mjese ine, a gospo ica Thornton je nešto mislila da ne
bi ni mjesta bilo za mjesec, jer su sve raspoloživo nebo zauzele zvijezde. Uzgledala je i
udahnula duboko nježno mirisni lipanjski zrak, i najednom je utu enosti nestalo. U jesen dolazi
nova skupina u enika. Možda e biti nadareniji od ovih i rad s njima donijet e možebit bolje
plodove.
86
KNJIGA DRUGA
1.
Dvije su godine protekle od te proslave dijeljenja svjedodžbi. Allisoni su one brzo
prošle. U gimnaziji je rad mnogo teži, i ona je u njemu nalazila duševnog poticaja koji joj je
nedostajao u osmoljetki. Nekako je došla i do toga da je sebe i svijet oko sebe primala mirnije.
Bilo je, doduše, još razdoblja straha i ozloje enosti, ali te su krize bile rje e i nisu bile onako
jadovito bolne kao prije. Kod nje se razvila tako er neka nova, nezasitna radoznalost. Prije
dvije godine u knjigama je tražila odgovore na svoja pitanja, a sada je pokušavala da nau i
iskustvo od ljudi. Pitala je pitanja svakoga kome se usudila približiti, a najsimpati nija u tome
bila je Nellie Cross.
— Kako ste došli do toga da se uop e udate za Lucasa Crossa? — upitala ju je
Allison jedan dan. — Grdite ga neprestano i govorite o njemu tako kao da ste ga mrzili. Kako to
da ste se uop e za njega udali?
Nellie uzgleda od mjedenog svije njaka koji je istila, i dugo je šutke ostala tako da bi
svatko osim Allisone mislio da uop e nije ula pitanje ili ga je svjesno ignorirala. Ali Allison je
znala da nije istina ni jedno ni drugo. Kako je Nellie bila dobrohotna prema Allisoninim
pitanjima, tako se i Allison nau ila da bude strpljiva prema Nellienoj suzdržlji- vosti u rije ima.
— Ja ne znam kako je uop e do toga došlo — kona no je odgovorila Nellie. — Ja
zapravo nisam nikad ni razmišljala kako to da sam se udala za Lucasa. To je jedna od onih stvari
koje se tek slu ajno dogode.
— Ništa se slu ajno ne zbiva — dodala je Allison nepobitno. — Ima na elo
uzroka i posljedice, koje se primjenjuje na sve stvari i na sva živa bi a.
Nellie se nasmiješila i postavila svije njak na okvir kamina u salonu MacKenzievih.
— Lijepo ti govoriš, slatko moje dijete — rekla joj je Nellie. — Neobi no
lijepo, te tvoje velike rije i, i sve što kažeš, baš kao da ovjek sluša glazbu kad tebe sluša.
Allison je nastojala da se ne pokaže zadovoljna. A milo joj je bilo, kao što joj je milo
bilo u školi kad joj je gospodin Rossi dao odli an iz engleskog sastavka. Premda Allison nije
nikada priznavala, zapravo je temelj prijateljstva izme u nje i Nellie bio u tome što se Nellie
njoj srda no i beskrajno divila. Allison je tek govorila da joj je samo draga Nellie Cross.
— Kad sad promislim — rekla je Nellie — najvjerojatniji je ipak bio razlog
zašto sam se udala za Lucasa to što sam imala Selenu. Majušna je bila onda. Tek joj je bilo šest
tjedana. Prvi moj muž, Curtis Chamberlain, stradao je, usmrtili ga trupci u šumi. Pao je s
kamiona, trupci se skotrljali na njega i ubili ga. Ja sam još onda nosila pod srcem Selenu, i baš
kad se ona rodila, upoznala sam se s Lucasom. I on je bio samac, udovac. Žena mu je umrla kad
je ra ala Paula. U ono mi se vrijeme u inilo sasvim lijepo da se udam za Lucasa. On je bio sam
s Paulom, a ja sama sa Selenom. Nije to ništa ni za muškarca ni za ženu da žive sami kao
osušene grane. Uostalom, šta sam i mogla drugo? Iza poro aja nisam bila u stanju da radim,
onako s malim djetetom, a Lucas mi je udvarao.
Zacerekala se nato, i na as se Allison pobojala da bi Nellie mogla po eti buncati koješta
i udaljiti se od predmeta razgovora, kao što je to esto inila, ali je Nellie zaustavila taj udan
smijeh i nastavila govoriti.
— O, kakva sam luda onda bila. Pala sam sa zla na gore. Lucas je neprestano
pio, tukao se i jurio drugim ženama. Bilo mi je gore nego prije.
— A zar ga ipak niste ljubici, odmah na po etku? — upita Allison.
— Dakle, ovako je to bilo. Nismo dugo nas dvoje bili vjen ani, a ostala sam
prvi put s njime u drugom stanju. I pobacila sam to dijete. Nato je Lucas otišao i nakresao se kao
majka. Rekao mi je da sam stoga pobacila što ja žalujem za Curtisom. Ali nije istina. Ele, opet
sam zatrudnjela i rodila Joeya, i onda me Lucas nije više gnjavio ljubomorom na bivšega muža.
87
Neki ljudi vele: moraš ljubiti muškarca da mu rodiš dijete. Ja ne znam. Možda je ljubav, o kojoj
ti govoriš, bila ona sila koja me za sve ove godine zadržala uz Lucasa. Mogla sam ga baš
ostaviti. Ja sam ionako morala raditi cijele dane, a on je uvijek zapio ve inu svoje pla e, pa od
njega nisam imala nikakve materijalne koristi.
— Ali kako ste mogli ostati s njim? — upitala je Allison.
— Zašto niste otišli od njega kad je tukao vas i vašu djecu?
— Hm, drago dijete, muževe batine nisu ništa — rekla je Nellie, ponovo se
zacerekala i ovaj put pogledom nekud odlutala. — Ima gorih stvari. Pi e i žene, to je mnogo
gore od batina. Pa ni pi e nije tako strašno, samo da ho e druge žene pustiti na miru. Mogla bih
ja tebi napri ati pri a, dijete moje — nastavi Nellie, skrstivši ruke, a glas joj je jednoliko razvu-
eno pjevušio — pri a, velim, ali ne bi bile onakve kakve su tvoje, koje meni pri aš.
— A kakve su te onda? — šaptala je Allison. — Pri aj mi, kakve su.
— O, dobit e on svoga boga jednog dana — šaptala je Nellie, prilagodivši svoj
glas Allisoninu. — Dobit e svoje, kurvin sin. Svi e oni dobiti.
Allison je uzdahnula i ustala. Kad je Nellie po ela mrmoriti i psovati, bilo je zaludu
urazumljivati je. Onda bi tako nastavila cijeli dan, psovala bi ispod glasa i ne bi se oba- zirala ni
na kakva pitanja. Constance MacKenzie eš e bi pripomenula da nešto treba uraditi da se ta
žena izlije i. Ali Constance se nije nikada skanila da se s rije i prije e na djelo. Uostalom, uza
svu ekscentri nost, Nellie je bila najbolja posprema ica u Peyton-Placeu. Allison se opet nije
ljutila zbog Nelliene maglovitosti ili zbog njezina jezika, nego stoga što ju je izigravala. Njezini
nagovještaji dražili su Allisoninu radoznalost. Nellie bi poput ribara bacila udicu, samo da
povu e mamac, im bi Allison gricnula. Prije je Allison pokušavala da sruši taj zid šutnje, da
izmami iz Nellie neizre eno, da je namakne da formulira rije ima svoje skriva ice, ali uvidjela
je da je to zaludan i beznadan posao.
— Što biste mi mogli ispri ati, Nellie? — upitala bi Allison, a Nellie bi spustila
ruke na krilo i zacerekala se i rekla:
— O, pri a bih ja i pri a mogla tebi napri ati, zlato ...
I nikuda dalje. A Allison je bila još premlada da sažaljuje nesposobnost ljudskoga da s
drugim podijeli svoju bol. Ona bi samo slegla ramenima i rekla mrzovoljno: »E, kad mi ne ete
da pri ate, onda ...«
— Dobro, u redu, ako mi baš ne ete da pri ate — rekla je Allison toga naro itog
dana — idem ja na šetnju, a vas prepuštam samu sebi.
— He, he, he, kurvini sinovi — frfljala je Nellie.
Allison nestrpljivo uzdahne i ode iz ku e.
U dvije posljednje godine Peyton-Place nije se uop e promijenio. Još su isti du ani bili
u Brijestovoj ulici i isti vlasnici u njima. Turist, koji bi posjetio taj gradi nakon dvije godine,
imao bi osje aj da je u njemu bio tek ju er. Kako je mjesec srpanj, klupe ispred sudnice sve
zaposjeli starci, i smatraju ih svojim vlasništvom. Turist bi te starce pogledao i rekao: »Gle, ovi
starci sjede ovdje cijelo vrijeme«.
Allison je išla niz Brijestovu ulicu po sun anoj žezi, a starci ispred sudnice pratili je
umornim poluzatvorenim o ima.
— Evo ide Allison MacKenzie.
— Da, da. Kako je u posljednje vrijeme samo narasla!
— Mora se još razrasti dok ne stigne svoju majku.
Krišom su se osmjehivali. U gradu su se svi muškarci
slagali u mišljenju da je Constance MacKenzie gra ena kao zahod od opeka. Takvom bi
poredbom starci uvijek popratili Constancin prolazak ispred sudnice.
— Ipak je ono lijepa žena, Constance MacKenzie. I uvijek je bila.
— Ja baš ne znam — javio se vje ni oporbenjak Clayton Frazier. — Meni je
nekako prefina. Nikad ja nisam volio kad u žene strše jarmenice.
88
— Za ime božje, pa tko do vraga gleda kod ženske jagodice, ili, kako ih ti zoveš,
jarmenice?
Njegovi se pajdaši nasmijali, a Clayton se naslonio le ima na vru u stijenu zida sudnice.
— Ima muškaraca — nastavio je Clayton — koji katkada gledaju na ženama i
drugo, a ne samo dojke i stražnjicu.
— Zaista, Clay tone? Daj mi spomeni kojega takvoga muškarca.
— Pa Michael Rossi — usu Clayton kao iz topa.
Ljudi se opet nasmijali i nastaviti komentare.
— Bogme jest! Onaj zaljubljeni Talijan nije nikad ništa opazio na Constanci
MacKenzie osim njezina mozga.
— Da, i njih dvoje cijele ljetne no i samo raspredaju o literaturi i o slikarstvu.
— Onaj veliki crni Talijan nije nikada zacijelo ni zapazio da je Connie
MacKenzie divno gra ena plavoj ka.
Clayton Frazier pospustio obrub svoga pustenog šešira nad o i pa e:
— Baš mi je stalo što vi zborite, ali ja u se kladiti za šest mjeseci svoje
penzije da Michael Rossi nije još ni prstom dotakao Connie MacKenzie.
— Ja se slažem s Claytonom — re e jedan izme u njih s hinjenom
ozbiljnoš u. — I ja bih se drage volje kladio da Mike nije prstom dotakao Connie. Ali se bogme
ne bih kladio da je nije dotakao svim ostalim!
Starci su se valjali od smijeha i okrenula se da motre još Allison dok im ne izma e iz
Brijestove ulice.
Busenje u Spomen-parku boraca blijedo, sme e i spaljeno suncem, koje pe e svaki dan
ima ve šest sedmica sušnih. Širokokrošnjasta stabla kao da su paralizirana na zraku u kojemu
nema uška vjetra. Lisnate im krošnje prašne i zelene i cvr cima nabijene, i sve to eka kišu sa
strpljivoš u stogodiš- njaka. Allison je mlitavo šetala, osje aju i da je previše obu ena, iako je
imala na sebi kratke hla e i bluzu bez rukava. Samo a ju je pritiskala teško, dok se penjala
kosinom iza parka. Tu njezinu samo u nisu mogli ublažiti ljudi, jer mogla je, recimo, oti i na
plivanje u Meadow Pond sa Kathy Ellsworth, ali je to odbila. Kad je pomislila na svu onu strku
mladeži, koja prska, vi e i nestašno se uska e, nije joj se dalo i i onamo. Onda je pomislila kako
se sunce odražava na mirnoj vodi, pa je rekla Kathy da ne želi i i na kupanje. A sada joj je bilo
žao, jer je srpanjska pripeka pritiskivala njezinu golu glavu, dok se penjala brežuljkom prema
kraju ceste. Osim cvr anja cvr aka i škripe njenih stopala po kamenu tlo nije bilo uti ni glasa
drugoga, pa je Allison imala osje aj da je jedini preostali stanovnik na isušenom, spaljenom
svijetu. Stoga je bio za nju gotovo fizi ki udar kad je vidjela drugi jedan lik ljudski, kako
nepokretan stoji pred plo om sa crvenim slovima, u asu kad je skretala sa staze prema mjestu
zvanom Kraj ceste.
Kad se Allison približila, ta se silueta okrenula. Nije bila uznemirena nikakvom bukom,
jer je Allison nije pravila, nego osje ajem da nije više sama.
— Zdravo, Allison — javio se Norman Page.
— Zdravo, Normane.
Nosio je kratke hla e žutomrke boje, takozvane »tenisice«, a njegova koljena, pa lakti i
jarmenice bijahu šiljasti i oš- kasti. On je jedini od dje aka u Peyton-Placeu nosio ljeti kratke
hla e. Ostali su bili u pamu nim dugim hla ama, a stegna su im se vidjela samo u kupa im
ga icama.
— Šta ti tražiš ovdje? — upita Norman Page bunovno, kao da se upravo oda sna
probudio.
— Isto što i ti — odgovori Allison ne baš ljubazno. — Rashladu i osamu.
— Rijeka odavle izgleda kao da je staklena.
Allison se nasloni na tablu koja je ozna ivala prilaz provaliji kraj ceste.
— Kao da se uop e ne mi e — potvrdila je.
89
— I u cijelom gradu kao da se ništa ne mi e.

— Izgleda kao selo što ga djeca prave za igra ku od kartona.
— To sam i ja mislio upravo prije nego što si ti došla. Mislio sam da je sav ostali
svijet mrtav, a jedini sam ostao na svijetu ja.
— O, pa upravo sam i ja to mislila! — usklikne Allison i okrene glavu da ga
pogleda.
Norman je zurio ravno preda se. Uvojak vrane kose kovr ao se na vlažnu mu elu. Koža
na sljepoo icama bila je gotovo prozirna. Njegove nježno oblikovane usnice porastvo- rile se
malko, a trepavice njegove, iznad poluzatvorenih o iju, pravile tanke sjenke na njegove mršave
blijede obraze.
— Da, i ja sam to mislila — ponovila je Allison, i ovaj put je Norman okrenuo
glavu da nju pogleda.
— Ja sam vazda mislio — nastavio je Norman — da nitko ne misli iste misli kao
i ja. Ali nije to uvijek istina, je li da nije?
— Nije — odgovori Allison i obori pogled k zemlji. Njihove su ruke zajedno
po ivale jedna do druge na plo i sa crvenim slovima, i bilo je neke drugarske intimnosti u tome
prizoru. — Nije to uvijek istina, Normane. I ja sam isto osje ala, i to mi je mu no bilo. Osje ala
sam se tako nekako udnovata i razli na od svih drugih ljudi.
— Ja sam mislio da ja jedini iz ovoga grada dolazim ovamo — nastavio je
Norman. — Bilo je to kao neko moje skrovište, pribježište, i nikome o njemu nisam govorio.
— I ja sam nekad tako mislila. Nikad ne u zaboraviti dan kad mi je netko rekao
da su to prazne iluzije. Razljutila sam se i mu no mi je bilo, baš kao da sam ulovila nekoga kako
zuri kroz moj prozor ili mi prisluškuje na vratima.
— Oskvrnu e, eto to je prava rije — nastavi Norman. — Osje ao sam se kao
oskvrnut, kad sam jedno popodne vidio ovdje Rodneyja Harringtona i Betty Anderson. Tr ao
sam ku i pla i.
— Ima jedno mjestance za koje nitko ne zna, sigurna sam, pa ak ni ti.
— Reci mi gdje je.
— Hajde sa mnom, pokazat u ti.
Jedno za drugim, Allison je bila prva, uputili su se kroz šumu kraj ceste. Granje niska
raslinja greblo im listove nogu. Zastali bi svakih nekoliko koraka da beru borovnice, koje su
tuda rasle. Norman je izvadio iz džepa ist rubac, vezao ga u vorove na etiri ugla i tako
napravio kesicu, u koju su njih oboje brali borovnice. Kona no su stigli na otvoren proplanak,
sakriven duboko usred šume, a žabnjaci i ma uhice tvorili su ocean žut, poto kan sme im
zlatom- Allison i Norman stajahu jedno uz drugo u tišini, koju je cijepalo samo cvr anje
cvr aka. Tihi su bili. Jeli borovnice iz košarice od rup a.
Nakon duljeg vremena Norman se sagnuo i ubrao rukovet žabnjaka.
— Uzdigni bradu, Allison — rekao joj je smiju i se. — Ako žabnjaci odraze
zlatan odsjaj na tvojoj koži, to zna i da voliš maslac i da eš postati debela.
Allison se nasmijala, pristala na igru i zabacila glavu. Kestenjasta njena kosa, zaba ena
sada i u konjski rep povezana, vijorila po ple ima, a zatiljak joj je bio vlažan od znoja.
— Dobro, Normane. Sada baš vidi ho u li postati debela.
Metnuo je dva prsta ispod njezine brade i sagnuo se da vidi da li žabnjaci, što ih u drugoj
ruci drži, zrcale zlatan odraz na njoj.
— Ne — rekao je. — Mislim da ne zrcale. Izgleda da se ne eš udebljati.
Oboje se smijalo, i Normanovi prsti još su bili ispod njena lica. Dugo su tako, s grcavim
smijehom u grlima, ponirali jedno drugome u o i, a Norman je pomakao svoje prste tako da mu
je uskoro cijeli dlan po ivao mazno na Allisoninu lijevom obrazu.
— Sve su ti usnice modre od borovnica — rekao joj je Norman.
— I tvoje su — protepala je Allison, ne otimaju i se Normanovu dodiru.
90
Cjelivao ju je nježno, ne dodiruju i je ina e, samo što je digao i drugu ruku k desnom
obrazu. Žabnjaci, koje je sveudilj u toj ruci držao, kao velur meki milovali njihova lica.
2.
Doktor Matthew Swain i Seth Buswell sjedili u Sethovoj redakciji, u zgradi u kojoj se
nalazio »Peyton Place Times«. Doktor se hladio mašu i svojim šeširom od bijele slame i
pijuckao Sethov posebni ljetni napitak, napravljen od džina i ledenog soka grepfruta.
— Kako je ono rekao onaj ovjek — pripomene Seth — trideset je i sedam u
sjeni, a sjene nigdje nema.
— Za boga miloga, ne govori mi o vremenu — okosi se doktor. — Upravo sam
htio da sa zahvalnoš u reknem kako je malo ljudi ovaj mjesec izabralo da oboli.
— Ma, nemaju, ovje e, energije da obole — tuma io je Seth. — Toliko je
paklenski vru e da nikome i ne dolazi na um da ide ležati na gumenoj plahti i kuhati se u tvojoj
bolnici.
— Isuse! — povikne doktor i napol ustane na noge, dok su neka kola strelovito
projurila Brijestovom ulicom. — Ne lezi, vraže, mogli bi još žlicom strugati mladog
Harringtona negdje na cesti.
— Ako do nesre e s njim do e, otac mu je kriv. Kakve li ludnosti kupovati
šesnaestogodišnjem šmrkavcu auto za tri tisu e dolara, pa još onaj kojemu se krov može
smotati.
— Osobito ako je taj šmrkavac Rodney Harrington — popuni doktor. — Kod
njega je pameti baš kao u kakve buhe. Možda je baš dobro što su ga ispirili iz New-Hamptona.
Ovdje ga barem Leslie može imati na oku, ali, ja ti velim, ni njegovo oko nije baš budno.
— Ne znaš nešto novo? — upita Seth — Leslie je izradio kod disciplinskog da ga
primi. Kako je ugurao Rodneyja u onu školu, ja ne znam, ali ide na jesen tamo.
— Ha, ja mislim da ne e ondje dugo ostati — odvrati doktor Swain. — Vidio sam
ga prošli tjedan u White-Riveru. Puna kola dje aka i djevoj ica, i narod pije. Kad sam to rekao
Leslieu, malo da mi nije glavu skinuo. Rekao mi je, neka ja
pazim svoj posao, a da pustim omladinu, neka se istutnji. Pomisli, neka se istutnje sa
šesnaest godina. A ja se dobro sje am da sam bio znatno stariji kad sam po eo sijati sjeme.
— Nije mi drag onaj mladi — re e Seth. — Kao ni njegov otac.
Dva lika promakla ispred prozora Sethove redakcije. Djevojka podigla glavu i pogledala
unutra, pa mahnula rukom njima dvojici na pozdrav. A de ko je bio toliko zauzet gledanjem
djevojke da uop e nije uzgledao. U ruci je nosio rukovet žabnjaka, ali kao da je uop e smetnuo
s uma da ih nosi.
— Eno ide Allison MacKenzie s malim Pageom — pripomene doktor. — Da
mi je znati, zna li njegova mati da je vani.
— Otišla je u White-River danas po podne — napomene Seth. — Ja sam se
baš mimoišao s njome ondje: ja sam polazio, a ona je dolazila.
— A stoga se Norman še e s djevojkom po ulici — veli doktor. — A Evelyn
je valjda otišla u White-River da pita za savjet moga kolegu Johna Bixbyja. Ni blizu je nije bilo
k meni otkako sam joj rekao da joj nije ništa, osim što je sebi na i što je zle volje. udnovato
kako se mržnja manifestira na razli ne na ine. Pogledaj samo djevojke Page, pucaju od zdravlja
obje, a Evelyn se uvijek tuži da je nešto boli i probada.
— A pogledaj kako je mržnja koristila Leslieu Harring- tonu — re e Seth. —
Mrzio je cijeli svijet i zakleo se da se svi moraju valjati u prašini pred njim. I postigao je svoje.
Doktor je i dalje mislio o Normanu Pageu pa je nastavio:
— Kamo sre e da se onaj de ko oslobodi svoje majke prije nego što bude
prekasno. Zgodna djevojka kao što je Allison MacKenzie, neutralizirat e Evelynin utjecaj.
91
— Ti si gori od kakve stare babe, Matt — re e mu Seth smiju i se. — I povrh

provodadžija. Ho eš li još ovoga moga napitka?
— Zar te nije sram — upita ga doktor, ispruživši svoju ašu — što cijeli dan
sjediš i ispijaš džin.
— Nipošto — re e Seth bez krzmanja. — Uop e se ne sramim. Da
nazdravimo malom Normanu Pageu. Neka dugo i sretno živi, i da ga ne bi Evelyn prije živa
pojela.
— Ja sve mislim da on nije dovoljno jak da joj se odupre — nastavi doktor. —
Ona previše od njega traži: ljubav, di-
vljenje, možebitnu nov anu pomo , slijepu odanost, pa ak i seksualni užitak.
— Hajde, molim te — is ivao se Seth. — ini se da te vru ina ošamutila.
Ne eš valjda re i da Evelyn Page spava sa svojim sinom.
— Zlo je s tobom, Seth — rekao mu je doktor s poruglji- vom strogoš u — što ti o seksu
uvijek misliš kao o pojmu da muškarac spava sa ženom. Nije uvijek tako. Jednom sam vidio
mlada ovjeka u najgorem stupnju dehidratizacije, sa- sasušenja. A došlo je do toga zbog
previše nepotrebnih klistira. Eto ti što je seks, SEKS velikim slovima pisan.
— Kriste bože, Matt! — usklikne Seth, a sve mu se o i ispup ile od pretjerana
straha. — Zar ti misliš da su pre- mnogi nepotrebni klistiri strpali u grob staroga Oakleigha
Pagea?
— Šta tako brzopleto zaklju uješ? — usprotivio se doktor. — Pa nisam ja uop e
rekao da ono što sam ti pri ao ima ikakve veze s Evelynom i Normanom Pageom. Nije,
Oakleigh nije umro od klistira. Njega su usmrtili pogani jezici Caroline, Charlotte i Evelyine
Page.
— Ne u te više pojiti džinom — rekao mu je šaljivo Seth. — Onda si vraški
natmuren, a danas je odviše vru e za na- tmurenost ili bilo što drugo.
— Osim pijanstva — nadodao je Swain, ustavši. — Ali ja ne namjeravam da se
napijem u etiri sata po podne u petak. Moram i i za poslom.
— Vidimo li se ve eras? — upita Seth. — dolazi cijela družba, bit e bogovski
poker.
— Do i u — veli doktor. — Ali pripremi ekovnu knjižicu, Sethe. Nekako
slutim da e me ve eras služiti karta.
3.
Selena Cross, stoje i kraj izloga u du anu gospo e MacKenzie, ugleda doktora
Mathewa Swaina u prolazu. Odjednom joj je srce po elo raditi poput šmrka. Još joj je teže bilo
jer ju je strah obuzeo i razlio se po cijelom tijelu. S užasom je zurila u toga visokog ovjeka u
bijelom odijelu, koji je prema njoj bio uvijek sama ljubaznost.
»Pomozite mi, doktore«, ponavljala je tiho u sebi. »Vi mi morate pomo i!«
— Matthew Swain je jedini muškarac, kojega ja poznajem da umije kako valja
nositi bijelo odijelo ljeti — progovori Constance MacKenzie, stoje i uza Selenu. — Na njemu
može izgledati zgužvano, ali nikada znojem natopljeno.
Selenini prsti zgr ili se oko trbuha savijene boce koka- -kole, koju je držala u ruci.
ekat u još jedan dan« mislila je u sebi. »Još sutra, pa ako ništa ne bude, oti i u
doktoru. Re i u mu: ’Pomozite mi doktore. Vi mi morate pomo i’.«
— Selena?
— Izvolite, gospo o MacKenzie.
— Nije ti dobro?
— Jest, gospo o MacKenzie, dobro mi je. Samo je vru ina, znate.
— Tako si blijeda sada. Ina e si rumena.
92
— To je tek od vru ine, gospo o MacKenzie. Ina e mi je dobro.

— Danas nema mnogo posla. Zašto se ne odmoriš poslije podne?
— Hvala vam, gospo o, ali Ted mi dolazi u šest sati.
— Dobro, onda hajde otraga i sjedni malo. Na moju poštenu rije , nikada te
nisam vidjela tako blijedu.
— U redu. Idem ja sjesti, a vi me zovnite ako me trebate.
— Ho u, draga — nato e Constance takvim blagim tonom da je Seleni došlo
da zapla e.
»Kad bi samo znala šta je sa mnom«, mislila je Selena, »ne bi bila tako ljubazna sa
mnom. Otjerala bi me. O, doktore moj, pomozi mi. Šta e biti ako Ted sazna, ili njegovi, ili bilo
tko?«
Seleni nije nikada bilo stalo šta o njoj misle u Peyton- -Placeu. »Neka samo govore«,
znala je re i. »Oni govore ionako, bunio se ti ne bunio.«
Ali sada, kad joj se ta strahota desila, bila je u strahu. Poznavala je svoj grad i njegove
pogane jezike, kako trube:
— Opet je jedna dolijala.
— Nose a je.
— Zbabna.
— Fli ka. Prljava mala fli ka.
— Eto, to se doga a u onim kolibama.
Da nije bilo Teda Cartera, Selena bi digla visoko glavu na te njihove drskosti i upitala ih:
»No, pa šta onda? Šta se to vas ti e?« Ali ona je ljubila Teda. Sa šesnaest godina, Se- lena je
imala zrelost koju neke žene nikada ne postignu. Ona je poznavala svoju dušu i svoje srce. Ona
je ljubila Teda Cartera i znala je da e ga uvijek ljubiti, i nije mogla podnijeti ni zamisliti da on
slomljena srca vidi što je s njo m... Kod njega je velik osje aj asti, koji je odnekud baštinio, pa
stroga samodisciplina, koja se lako ne krši. Zamišljala je Teda kako je na rukama drži i govori
joj: »Ne u ja tebe, draga. Ne u ti ništa nažao uraditi.« Teška srca Ted bi se odmakao od nje, da
je ne povrijedi, govore i kako on osim ljubavi i poštovanja ima i strpljivosti. I onda bi se oboje
smijalo tome. Ovako bi otprilike tekao njihov intimni razgovor:
— A, mi smo ti šumske djevojke vrele krvi — rekla bi Selena.
— Pa nemamo baš previše ekati — rekao bi joj Ted. — Dvije godine. Sad nam
je tek šesnaest, a pred nama je cijeli život. Vjen at emo se prije nego što ja po em na
sveu ilište.
— Ja te ljubim, Ted. Bezmjerno te ljubim. Nikada nikoga u životu nisam ljubila
osim Joeyja, ali tebe ljubim još više.
— A ja tako eznem za tobom, milena. Oh, kako te želim. Ali ne dodiruj me. Šta
ako zaneseš? Doga a se to, znaš. Ljudi paze pa se opet dogodi. A ti znaš kakav je ovo grad.
Znaš kako postupaju s djevojkom koja zatrudni. Sje aš se kako je prošla sestra Bettyna? Morala
se odseliti. Nije mogla dobiti ni posla u Peyton-Placeu.
»O, doktore«, molila je Selena, stavivši glavu izme u koljena da je ne uhvati
nesvjestica. »O, doktore, pomozite mi.«
— Selena.
— Izvolite, gospo o MacKenzie.
— Telefon.
Selena ustane i drhtavim prstima prije e preko obraza i kose, a onda ode u prednji dio
du ana.
— Halo! — rekla je.
— O, to si ti, draga — javio se Ted Carter. — Sve mi se ini da ne u ve eras
mo i do i preda te u šest sati. Gospodinu Shapiru dolazi još tri tisu e pili a, i ja moram ostati da
mu pomognem.
93
— Ne smeta, Ted — odgovorila je Selena. — Gospo a MacKenzie mi je

ponudila da se mogu odmarati danas poslije podne. Kad ti ne možeš do i, onda u se okoristiti
njezinom dobrotom.
»Popodnevni po inak. Popodnevni po inak. Idem ja svome doktoru za vrijeme toga
po inka.«
Selena je jedva i ula Tedov plan da e se sastati kasnije. Pošto joj je preko telefona
poslao poljubac, ona je zatvorila slušalicu i stajala zure i u bjelinu svoje ruke na crnoj ru ki
telefona.
— Gospo o MacKenzie — rekla je poslije nekoliko asaka — je li vam zaista
pravo da se ja odmorim ovo popodne?
— Pa naravno, drago dijete. Hajde samo ku i i odmori se. Tako umorno
izgledaš.
— Hvala vam — re e Selena. — To u i u initi: oti i ku i i malo prodrijemati.
Constance je motrila Selenu, sve dok nije iš ezla u Brijestovoj ulici. »Baš je
udnovata«, mislila je u sebi, »što mi se Selena sada nije povjerila.« U posljednje dvije godine
tako su se sprijateljile da su razgovarale o svemu i sva emu. Selena je, na primjer, bila jedina
koja je znala da se Constance kani udati za Michaela Rossija. Constance joj je to povjerila ima
više od godine dana u svom prvom radosnom uzbu enju. Selena je razumjela Constancin
položaj. Znala je kako oprezna mora biti zbog Allisone. Selena joj je ak i savjeta davala.
— Što dulje ekate, gospo o MacKenzie, to e vam biti gore — govorila je
Selena. — Allison je uvijek gajila duboke osje aje prema svome ocu. Te e osje aje imati
dogodine, pa i prekogodine. Ja ne znam kakva smisla ima da izi ete s istinom pred nju tek
nakon svršene gimnazije.
Sjetivši se Selenina savjeta Constance je uzdahnula. I Mike misli da nema smisla ekati
dok Allison svrši gimnaziju. To je ve e ugovorila sastanak s Mikeom i znala je da e i to pitanje
do i na red za raspravljanje. Uvijek je bilo na tapetu. Kad bi samo mogla smo i dovoljno snage
da rekne Mikeu cijelu istinu o njenim odnosima s Allisoninim ocem! Ali ona je ljubila Mikea
onim jedinim na inom kako žena od trideset i pet godina može ljubiti muškarca, kad nije prije
nikada ljubila: od svega srca, cijelom dušom i tijelom, ali uz izvjestan strah. Strah je bio zbog
toga što je Constance u Michaelu Rossiju gledala utjelovljenje svega za im je ona eznula a
nije nikada postigla, pa se sada bojala da ga ne izgubi. Situacija je bila još delikatnija zbog
injenice što je i on nju ljubio. Ali ona je sebi govorila da on ljubi nju kakva mu se izvana
pokazuje: mladu udovicu, brižnu majku i cijenjenog lana zajednice. A ho e li on ljubiti ženu,
koja je imala ljubavnika i bila toliko glupa da mu je rodila nezakonito dijete? Constance je
prezirala sebe šesnaest godina, pa nije uop e mogla povjerovati da bi je mogao ljubiti ovjek
koji jednom dozna o njoj cijelu istinu. Ona je, dakle, imala mnogo razloga da se uda za Mikea
prije nego što mu rekne gole injenice i sve svoje razloge koji su povezani sa aš u, s
plemenitoš u i s istinom. injenica je svakako bila da se Constance osje ala umorna da nosi
sama teret, pa je htjela, pošto-poto, da podijeli njegovu težinu s nekim. A nadasve, željela je da
bude s nekim s kim ne mora biti vazda na oprezu i u strahu da ga ne bi povrijedila. Sve u svemu,
bila je Constance gotovo isto onako nezadovoljna kao i prije dvije godine, pa je pošla u
prostorijicu iza svoga du ana i napravila sebi veliku ašu ledenog aja.
Me utim, Selena Cross žurila se svome cilju po tom kasnom popodnevnom suncu. Kada
je stigla u Kestenovu ulicu, osje ala je kao da svaki prozor ima o i koje u nju bulje i smjesta
prodiru u njezinu tajnu.
»Djevojka u drugom stanju«, sve o i govore. »Djevojka bremenita. Nije to pristojna
djevojka, loša je to djevojka. Nipošto za mladoga Teda Cartera.«
Selena se žurila poplo anom stazom, koja je bila mokra od vode raspršnice s prskalica
na tratini, koje su rosile u lijenim krugovima. Potr ala je uz prednje stepenište izme u dva stupa
doktorove »južnja ke« ku e. Sam lije nik Matthew Swain došao je na prešnu zvonjavu na
94
vratima.
— Za ime božje, Selena — rekao je, pogledavši samo letimi no njezino blijedo
lice — skloni se brzo s te paklenske vru ine.
No, unutra, u široku, hladnu predsoblju, Selenini zubi zacvokotaše, i lije nik se oštro
zagleda u nju.
— Do i u moj kabinet — re e joj.
Neki kolega re e jednom da kabinet doktora Swaina manje li i na lije ni ki kabinet
nego ijedan drugi igdje. Istina je to, jer je doktor za poslovnu prostoriju upotrebljavao jedan dio
onoga što je neko bio salon. Pol salona odvojio je dvokrilnim vratima, pa je u jednoj poli imao
kabinet, a u drugoj ordinaciju. Pod je i u jednoj i u drugoj prostoriji bio od istoga tvrda drveta od
kojega je bio napravljen kad je i ku a gra ena, pa kad još dodamo doktorovu neurednost, onda
su ti podovi bili doista najve a muka njegove gazdarice Isobele Crosby.
— Nije dovoljno — tužila se Isobel — što doktoru dolaze svakakvi pacijenti, pa
ostavljaju tragove prljavih cipela po ku i, a mogao bi imati sasvim lijepo ordinaciju u gradu,
nego još i ti podovi od tvrda drva. Zamislite! Kakvi su to podovi preko kojih ne možeš prije i
mokrom metlom!
Selena je uko eno sjela na stolicu kraj doktorova pisa eg stola.
— Odmori se, Selena — rekao joj je doktor. — Ma šta bilo, bolje e biti kad mi
sve ispri aš.
— Ja sam u drugom stanju — otvoreno e Selena i pri tom se ugrize za usnicu.
Nije baš mislila tako bubnuti s istinom nasrijedu.
— A po emu to znaš? — upita doktor.
— Pa po tome što dva mjeseca i pol nemam mjese nog pranja — odgovori Selena
i zgr i ruke, jer ni to nije mislila re i.
— Do i sa mnom u drugu sobu — re e doktor Swain. — Da vidimo što se vidjeti
dade.
Doktorove su ruke hladile njezinu vrelu kožu, i ponovo je njezina duša molila tužni
refren: »Pomozi mi, doktore. Ti mi moraš pomo i.«
— Tko je to napravio? — upita doktor kad su se vratili u kabinet.
Sad je nadošlo ono najgore, ono što je uvježbavala toliko brižno u svojoj duši, da bi
izrekla tako da ne izazove doktorovo neprijateljstvo.
— Nisam ovlaštena da to kažem — re e Selena.
— Glupost — zagrmi doktor, i Selena je znala da je pretrpjela neuspjeh. — Ne
melji koješta. Nisi ti prva djevojka na svijetu koja se mora udati. A nisi prva ni u ovome gradu.
Govori sada tko je, nemoj se izmotavati. Je li mladi Carter?
— Nije — rekla je Selena i kad je sagla glavu, vrana joj kosa povijala se nježno
preko oba obraza.
— Ne laži mi, Selena! — vikao je doktor Swain. — Vidio sam ja kako te gleda
zaljubljeno onaj de ko. Šta ti je na um palo da je on ne ovje an i da se ne e tobom oženiti?
Hajde ne laži mi, Selena.
— Ne lažem ja — do eka Selena.
Najednom je izgubila vlast nad sobom i po ela galamiti na doktora:
— Ne lažem ja. Kad bi bio Ted, ja bih bila najsretnija djevojka na svijetu. Ali on
nema s tim nikakva posla, na žalost.
Sada je nastavila šaptom:
— Doktore, jednom ste mi rekli da do em ako vas ikada ustrebam, i da ete mi
pomo i. Evo me, doktore, sada mi je pomo potrebna, morate mi pomo i.
— Šta misliš pod pomo i, Selena? — upita doktor, a njegov je glas postao sada
gotovo tih kao i njezin. — Kako da ti pomognem?
— Dajte mi nešto — preklinjala je. — Nešto mi dajte da se ovoga riješim.
95
— Nema sredstva koje bih ti sada mogao dati, Selena, pa da se toga riješiš. Nego
mi reci krivca, pa u ti možda mo i tako pomo i. Mogu napraviti da se udaš nakon ro enja
djeteta.
Selena skupi usnice i prousti:
— Krivac je ve oženjen.
— Selena — govorio je doktor Swain što je mogao ljubaznije — Selena,
zametak je oživio, i ja ti sada ne mogu ništa dati da prekineš trudno u. Preostaje samo umjetni
poba aj, a to je protiv zakona. U svome sam životu mnogo gluposti po inio, ali zakona nisam
nikada prekršio.
Nagnuo se, obje njene hladne ruke uzeo u svoju i ovako nastavio:
— Reci mi, Selena, tko je taj ovjek, i ja u se pobrinuti da bude pozvan na
odgovornost. On e se morati brinuti za tebe i dijete pla ati njegovo uzdržavanje. Ja to sve
mogu udesiti da to nitko i ne sazna. Možeš ti nekud oti i neko vrijeme dok se dijete rodi. Tko
god to bio, on mora platiti za tvoj boravak izvan mjesta, tvoj boravak u bolnici i kad iza eš iz
bolnice, sve dok se opet ne oporaviš. Samo mi reci tko je, Selena, i ja u u initi sve da ti
pomogne.
— Krivac je moj otac — izgovori napokon Selena Cross te strašne rije i.
Digla je glavu i pogledala Matthewu Swainu ravno u o i.
— Moj o uh, zapravo — dodala je i otrgla svoje ruke od doktora.
Pala je naglavce na pod, udarala pesnicama po parketima i kri ala:
— Lucas, Lucas, Lucas.
4.
Ranije te ve eri doktor Swain telefonirao je Sethu Bu- swellu da ne e mo i do i igrati
poker s ostalim pajdašima u Kestenovoj ulici.
— Šta se to dogodilo, Matt? — upita novinski urednik.
— Zar smo ti sre u urekli? Ili je netko bolestan?
— Nije ništa od toga — odgovori doktor. — Nego valja urediti neke stvari u
bolnici, pa moram osobno ve eras biti nazo an ondje.
— Nisu valjda oni od financija — pripomene Seth, smiju i se. — ujem da su
gadni ti revizori što provjeravaju ra une.
— Nisu oni, Seth. Nije ništa u vezi s financijama — re e doktor, usiljeno se
smiju i. — Ali nije loše da pripazim šta radim, ina e e mi oni iz federacije sjesti za grba u.
— To svakako, Matt — odvratio mu je smiju i se Seth.
— Pa baš mi je žao što ne možeš sudjelovati u igri. Do vi enja sutra.
— Do vi enja, Seth — oprosti se doktor Swain i polako objesi slušalicu.
Selena Cross nije otišla iz doktorove ku e. Ležala je u doktorovoj spavaonici na prvome
katu, a na elu joj je bio hladan oblog.
— Ostani samo ovdje — rekao joj je doktor. — Lezi samo na krevetu, pa kad ti
bude malo bolje, razgovarat emo šta se dade napraviti.
— Ništa se ne može u initi — dodala je jadna Selena i strahovito povra ala u
lavor koji joj je doktor držao.
— Samo ti lezi mirno — rekao joj je — a ja idem malo u prizemlje.
Kad je došao u blagovaonicu, Matthew Swain ode smjesta do bifea i nato i punu ašu
škotskog viskija.
»Ovdje škotski viski, a u prvom katu ono mlado žensko stvorenje, treba da budem na
oprezu«, govorio je sebi u mislima neuobi ajenim. »Ako ne budem na oprezu, sti i e me fama
pijanice i pokvarenjaka koji nije više onaj doktor što je nekad bio.«
Drugu je napunjenu ašu odnio u kabinet te je sjeo na divan presvu en brokatom ispred
96
prazna kamina.
»Šta kaniš sada u initi, Matthew Swain?« upitao je sebe »Grlat si bio godine i godine.
Da te vidimo na djelu sada kad je došlo vrijeme da teoriju okušaš u praksi. Ono ti uvijek
govoraše da nema ništa dragocjenije od života, je li, Matthew? Zar ono što kaniš sada napraviti
nije rušenje, uništavanje onoga što si uvijek najdragocjenijim smatrao?«
Ispio je tu drugu ašu viskija. Bio je dovoljno pošten i uvi avan pa da bude na istu da e
borba koju sada vodi sam sa sobom ostaviti na njemu traga cijeli njegov život. Znao je tako er,
ma kakva njegova sadašnja odluka bila, da e se uvijek pitati je li pravo uradio. Istina je živa da
on nije nikada prije prekršio nijedan zakon te zemlje, osim ako se igranje pokera s prijateljima
za male pare smatra kršenjem zakona u državi gdje je bilo kakvo kockanje zabranjeno.
»Nema iznimaka, Matthew«, upozoravao je sebe. »Poker kod Setha protivi se zakonima
ove države, prema tome ti jesi i prije kršio zakon.«
Ali je onaj drugi njegov glas, drugi dio njegova ja, protestirao:
»Ali nisam u svome zvanju nikad pogazio zakon.«
Prvi glas:
»Ne, zaista nisi u svome zvanju. Pravila su pravila, i ti si im uvijek ostao vjeran. Ne eš
ih valjda kršiti sada, u tim godinama, sada s njima dokraj iti. Pravila ostaju pravila.«
Drugi glas:
»Ali svako pravilo ima i iznimke!«
Prvi glas:
»U tvom zvanju, doktore, nema iznimaka. Ti prijavljuješ sifilisti are, ako ti do u da ih
lije iš. Ako ti do e ovjek s ranom od kugle, isto ga prijavljuješ po zakonu. Ako netko ima
zaraznu bolest, ti eš ga izolirati, bez obzira na njegove proteste. Dakle, nema iznimaka,
Matthew!«
Drugi glas:
»Ali ako Selena rodi dijete, upropašten joj je cijeli život.«
Prvi glas:
»Šta se to tebe ti e, Matthew. Prijavi policiji. Neka se taj gadnik Lucas izvede pred sud.
Ali prste dalje od Selene Cross.«
Drugi glas:
»Pa tek joj je šesnaest godina. Tako je lijep život sada planirala. Ako rodi dijete, bit e
upropaštena.«
Prvi glas:
»Ali ti je možeš usmrtiti.«
Drugi glas:
»Glupost. Napravit u ja to u bolnici sa svim antisepti - kim sredstvima.«
Prvi glas:
»Zar si poludio? U bolnici eš izvršiti abortus? Pa ti si zaista šenuo pame u, sasvim si
lud.«
Drugi glas:
»Svejedno ja to mogu napraviti. I da to nitko ne dozna. I baš no as to mogu obaviti.
Bolnica je zapravo prazna. Ljudi nisu uop e bili bolesni ovaj mjesec.«
Prvi glas:
»Pa baš u bolnici? Jesi li lud? Jesi li zaista poludio?«
Drugi glas:
»Pa, do avola, jesam lud, i šta onda! Uostalom, tko upravlja onom bolnicom? Tko ju je
izgradio, tko je sve u njoj organizirao, i tko se brine da u njoj ide kako treba ako ne ja?«
Prvi glas:
»Šta ti misliš da je ovo tvoja bolnica? Pa bolnica je op inska, ona pripada gradskoj
op ini Peyton-Placea, kojoj si se sve ano obavezao da eš joj služiti prema najboljim svojim
97
sposobnostima. Time si prisegao državi i cijeloj zemlji. Tu si prisegu položio davno, tako davno
da ti nije drago ni brojiti godine odonda. Pa još možeš kazati da je tvoja bolnica. Hm. Bit e da
si doista pošašavio.«
Matthew Swain baci praznu bocu na ognjište prazna kamina. Boca se bu no smrska i
kristalne krhotine razletješe se na sve strane.
»Pa, do avola, i jesam pošašavio!« re e doktor sebi glasno, teškim koracima iza e iz
salona, pa uza stube, koje vode u prvi kat.
A cijelo ga je vrijeme progonio taj unutarnji šutljivi glas.
»Propao si, Mathew Swain«, govorio mu je onaj prvi glas »Potu en si. Ono si uvijek
govorio da najviše mrziš ove tri stvari, i to baš ovim redom, smrt, veneri ne bolesti i organizi-
ranu religiju. Da te nisam nikada više uo da otvoriš usta. Baš si se zainatio ove no i da zadaš
smrt, mjesto da zaštitiš život, kao što si prisegao.«
— Je li ti bolje, Selena? — upitao ju je doktor, pošto je ušao u zamra enu sobu.
— O, doktore, kamo sre e da sam mrtva — govorila je, zure i u njega onim
svojim o ima, oko kojih su se napravili ljubi asti kolobari.
— Hajde, hajde — hrabrio ju je. — Uredit emo mi to sve, i ne e se ništa ni
poznati.
A onda je odvratio onome šutljivom glasu, koji ga je sveudilj zadirkivao:
»Hajde ti do vraga. Ja ne uništavam, ja štitim život, evo ovaj život, život Selene Cross.«
— Samo ti slušaj, Selena — govorio joj je doktor. — Slušaj me pažljivo. Napravit
emo mi to.
Sat zatim vozila se Constance MacKenzie kraj mjesne bolnice s Michaelom Rossijem u
autu koji je kupio proljetos. Vidjela je svjetlo kroz golemo okno neprozirna stakla, koje je, kako
je znala, zastiralo bolni ku operacionu salu.
— Mora da se nešto desilo — pripomenula je. — Svjetlo gori u operacionoj
dvorani. Da mi je znati tko je na stolu.
— Eto to mi se izme u mnogoga svi a u Peyton-Placeu — re e Mike smiješe i
se. — Neki sugra anin ima tek tegobe od nadimanja, a odmah cijeli grad pita tko je to, zašto to,
kada, gdje i šta e se s tim napraviti.
Constance mu je isplazila jezik i rekla:
— Gle, gle uobraženog velegra anina!
— Koji je zaveo priprostu farmersku k er — dodao je Rossi, uzeo Constancinu
ruku i poljubio vrške njezinih prstiju.
Constance se, uz uzdah zadovoljstva, zavalila na meke jastuke automobilskog sjedala.
Constance ne treba da sutradan otvori du an, jer joj je Selena Cross obe ala da e ona to u initi
umjesto nje. Allison provodi kraj tjedna sa svojom prijateljicom Kathy Ellsworth, a Constance
upravo ide na ve eru u neki gradi osamnaest milja odatle, daleko od ljubo- pitnih o iju
susjeda, s ovjekom kojega ljubi.
— emu taj uzdah zadovoljstva? — upita Mike.
— aša moje sre e se prelijeva — re e Constance i nasloni svoj obraz na njegovo
rame.
— Ho eš li cigaretu? — upita Mike.
— Molim.
Upalio je dvije cigarete, jednu iza druge, i jednu je ponudio Constanci. U trenutnoj
plamsavoj svjetlosti njegova upalja a Constance je spazila šiljast luk jedne obrve i savršenu
liniju njegova nosa. Njegove usne, koje su okruživale usku cijev njegove cigarete, bile su pune
a neopuštene, a crta njegove brade bila je ugodno istaknuta.
— Sve u svemu — pripomenula je glasno Constance — imaš glavu kao na kakvu
starorimskom novcu.
— Drago mi je kad se izražavaš kao zaljubljena dama — prihvati Mike.
98
— Pa to i jesam — priznala je.

Prema njemu se vladala sada nekako lagodno i slobodno, kao ni prema kome muškarcu
prije. Dugo je potrajalo dok je stekla tu lagodnost, ali sada je bila sastavni dio nje, pa je gotovo
i zaboravila da joj je Mike nekada ulijevao upravo bolestan strah.
— O emu sada misliš? — upitao ju je, jer je nekako- imao posebno ticalo da zna
kada je Constance mislila ili o- njemu ili o oboma.
— Mislila sam o tome kako si me prvi put posjetio u mojoj ku i. Bilo je to prije
dvije godine, upravo one ve eri kad je Allison otišla na svoj prvi proljetni ples.
— A o tome misliš — rekao je, smiju i se, i opet metnu njezinu ruku na svoje
usne. — Daj ti zaboravi to i misli radije o tome što želiš jesti kad stignemo u restoran. Danas je
petak,, pa e biti svih mogu ih vrsta riba. Tebi uvijek treba cijela, vje nost dok se odlu iš, a mi
smo gotovo na cilju.
— U redu — re e Constance — ja u se koncentrirati na kolju, na kapice i na
jastoga, pa da vidimo šta e ispasti.
Nalaktila je svoju ruku na njegovu i odmah se sjetila jedne druge zgode.
Dogodila se tri mjeseca nakon Mikeove prve posjete, jer je ve bio mjesec kolovoz, a
Allison je bila vani na logorovanju kod jezera Winnipesaukee. Bila je subota nave er, sje a se,
i bilo je vru e. Ona je sre ivala svoje ra unovodstvo, pa iako su svi prozori u ku i bili otvoreni,
nije bilo ni uška vjetra. Kad je zazvonilo na vratima, tako se trgla da joj je palo pero i napravila
se strahovita mrlja na bijelu papiru glavne knjige.
— Do avola — promrsila je, pripasavši ku nu haljinu tješnje oko sebe. — Do
avola neka ide sve.
Naglo je otvorila ku na vrata i ugledala Michaela Rossija, koji joj je rekao:
— Zdravo. Idemo na kupanje.
U tjednima nakon proljetnog plesa u svibnju on ju je posjetio možda pet-šest puta, i
jedan put od tih izišla je s njim i na ve eru. Jednom ju je nerazjašnjivo povrijedio, i nije više
htjela da ima posla s njim.
— Što ti ideš ovjeku na živce! — odbrusila mu je ljutito. — Šta ti misliš
zvoniti na vrata u jedanaest sati i po pono i, i još k tome do i sa tako glupavim prijedlogom!
— Ako me kaniš obružiti — preuzeo je mirno Mike — onda me barem pusti
unutra. Šta e ina e misliti susjedi?
— Sami bog zna šta ve misle o meni — prihvatila je ljutito. — Ti uvijek
jednostavno baneš k meni nepozvan, kad god ti prahne.
— Uvijek? — upitao je u nevjerici. — Bio sam svega šest puta u posljednja tri
mjeseca. To ovdje zovu »uvijek«?
Morala se smijati.
— Ne, ne zovu — dopustila je. — Samo si me prestrašio, pa mi je palo pero i
napravilo strahovitu mrlju na knjizi.
— Eto, to je velika stvar — pripomenuo je šaljivo — mrlja na knjizi, mislim.
Bilo joj je da e ve planuti, a on je, ini se, to osjetio pa je brže-bolje rekao:
— Uzmi kupa i kostim i idemo se kupati.
— Ti si zaista poludio — rekla mu je. — U prvom redu ovdje u blizini nema
mjesta za kupanje osim Meadow Pond, a ondje se neprestano dje urlija cma e.
— Bože zakloni da bismo se mi kupali gdje ide ona kla- tež. Imam ja vani kola,
koja mislim kupiti, a ima jedno jezero za kupanje nema ni osam milja odavle. Hajdemo okušati
moja budu a kola.
— Gospodine Rossi...
— Mike valjda ho ete re i — napomenuo je strpljivo.
— Mike — ispravila se — ja ne namjeravam i i s tobom bilo kamo ovako
kasno po no i. Moram još raditi, a ve je kasno, preko jedanaest sati i pol...
99
— Velike li bruke — umiješa se Mike, cok i jezikom i tresu i glavom. —

uj, ti si radila cijeli dan. Sutra je nedjelja, dakle ne moraš rano ustati. K erka ti je na
logorovanju, pa radi nje ne moraš biti na nogama. Nemaš dakle nikakve druge isprike koju
možeš iznijeti, osim da me mrziš, a to valjda ne kaniš ustvrditi. Uzmi kupa i kostim i po i sa
mnom.
udnovato je«, mislila je Constance, kad se naslonila na Mikeovo rame dvije godine
poslije toga, »ne to što je on meni govorio takvim tonom, nego što sam mu se ja pokorila.«
— Pa dobro — bila je odgovorila, ozloje ena njegovom postojanoš u. — Idemo
onda.
Obukla je kupa i kostim u spavaonici, i kad je spazila svoj odraz u ogledalu toaletnog
sto a, zastala je i upitala se:
»Šta ja ovo zapravo kanim uraditi?«
»Nešto što mi se za promjenu baš svi a«, odgovorila je licu u ogledalu.
Odlu no je pri vrstila naramenice kupa eg kostima, navukla preko kostima pamu nu
haljinu, obula sandale i str ala niza stepenice prema mjestu gdje ju je Michael Rossi ekao u
predsoblju.
— Jesi li zaklju ala vrata? — upitao ju je kad su bili vani.
— I to još moraš nau iti o životu u malom gradu — rekla mu je. — Ako u
Peyton-Placeu zamandališ vrata, ljudi e po eti misliti da imaš nešto da sakriješ.
— Sad razumijem. Mogao sam prije na to do i. Bit e da zbog istoga razloga ljudi
ovdje nikada ne navla e zastore na prozore u boravišnim sobama kada upale svjetlo ... Nego,
kako ti se svi aju moja budu a kola?
— Nisu loša — odgovorila je. — Ali kao da nisu nova?
— Kaže se da ševrolet, kao i dobro vino, što više stari, postaje bolji. Na poštenu
rije . Tako mi je barem rekao trgovac polovnim kolima.
Do spomenutog jezera vozili su se osam milja od grada. Je li uzrok tišini toga mjesta bio
kasni no ni sat, ili, kako se Mike poslije izrazio, gotovo udesna sre a, Constance nije znala.
Ona je samo bila svjesna, kad su se svjetla kola ugasila i motor stao, da su tama i tišina toga
mjesta bile nezemljske.
— A kako emo vidjeti si i do obale? — šapnula je.
— Zašto šap eš? — upitao ju je normalnim tonom i tako prestrašio. — Imam ja
džepnu bateriju.
— A tako.
Constance se iskašljala i za udila se da li je prvih nekoliko minuta u mra nim,
parkiranim kolima svakome udno kao što je udno njoj.
— Do i — rekao joj je, primivši je za ruku da je vodi.
Tada ju je prvi put dotakao. Od njegova š epanja osjetila je trzaj u šaci, u ru nom zglobu
i u cijeloj ruci. Na žalu su svukli odje u, koju su imali preko kupa ih kostima, i zajedno su otišli
u vodu. Kad su se sada Constancine o i navikle na tamu, mogla je sve razaznati gotovo potpuno
jasno. Uo ila je kako pokraj nje stoji Michael Rossi, snažan i krupan, gol od pasa nagore, a na
licu mu zlokobnost. Uz tihan unutrašnji krik straha zaronila je u vodu i otplivala od njega.
»O, bože«, mislila je u sebi, »zašto sam uop e došla? Kako u sada sti i ku i? Zašto
uop e nisam ostala doma?«
Plivala je dok se nije iscrpla. Tijelo joj je drhturilo od straha i studeni, a kad je doplivala
dovoljno blizu obali da je mogla stajati, spazila je da je on ve na žalu i da je eka. Nije prišao k
njoj kad je izlazila iz vode prema njemu, niti joj je ponudio ru nik, koji je držao u ruci.
Nervoznim je gestama skinula kapu za kupanje i stresla glavom da raspusti kosu.
— Gle — rekla je uz usiljen smiješak — pa bilo je studeno, zar ne?
— Odriješi gornji dio kupa eg kostima — naredio je grubo. — Ho u, kad te
ljubim, da o utim tvoje grudi.
100
Poslije dvije godine, sjede i u kolima kraj Michaela Ros- sija, Constance MacKenzie
zadrhtala je ponovo isto onako ne- savladljivo kao i one no i.
— Ne misli o tome — savjetovao ju je Mike blago. — To je razdoblje ve
odavno prošlo. Sad smo svoji i razumijemo se. Nemoj, draga — tepao joj je, kad je opet
uzdrhtala — nemoj misliti o tome.
Stresla je glavom i zgrabila ga za ruku, ali morala je, ho e-ne e, misliti o tome. Nije
prošlo ni pet minuta, a provezli su se kraj mjesta gdje se ono dogodilo, i Constance se sje ala
svake pojedinosti.
Kad joj je on bio rekao neka razgali grudi, ona je stajala kao kip, s jednom rukom na
zatiljku, kamo ju je metnula da razbaruši kosu. Nije joj bio ništa, drugo rekao, nego kad je vidio
da se ona ne mi e, stupio je preda nju i odvezao joj naramenice kupa eg kostima. Jednim
pokretom njegove ruke bila je gola do pasa, te ju je privinuo k sebi, ak i ne gledaju i je.
Poljubio ju je grubijanski, bolno, kao da je mislio pota i njezin odaziv bolju kad nježnost nije
pomogla. Njegove su ruke bile u njenoj kosi, ali joj je palcima ukliještio eljusti s obje strane
lica, tako da nije mogla micati glavom. utjela je kako joj se koljena po inju svijeti pod
težinom tijela, a on ju je još cjelivao, drže i je u ravnoteži rukama, zapletenim u kosu, da ne bi
pala. Kad je kona no digao s njezinih usana svoja usta, koja su modrice pravila i ozljede
nanosila, digao je Constancu, odnio je u kola i zalupio za sobom vrata. Bila je još skvr ena,
napol gola, na prednjem sjedalu, kad je odvezao auto pred njezinu ku u. Bez rije i ju je iznio iz
kola i ona nije mogla dati glasa od sebe. Odnio ju je u salon, gdje su svjetla još blistala ispred
otvorenih prozora, nezastrtih zavjesama, i spustio je bezobzirce na kau , presvu en cicom.
— Svjetlo — kona no je izdahtala — svjetlo utrni!
Kad je soba bila kona no zamra ena, prišao je k njoj.
— Koja je tvoja soba? — upitao ju je hladno.
— Ona u prvom katu na kraju hodnika — odgovori kroz cvokotave zube. — Ali to
uop e nije važno, jer ti ne eš u tu sobu stupiti svojom nogom. Izlazi iz moje ku e. Odlazi od
mene...
Premda se avolski otimala, ipak ju je nosio uz tamno stubište, a kad je došao na kraj
hodnika u prvome katu, nogom je otvorio vrata njezine sobe.
— Prijavit u vas, da vas zatvore — promucala je. — Zatvorit e vas i u tamnicu
baciti, što ste provalili u moju ku u, što ste me silovali.
Stavio ju je na pod kraj postelje i gadno ju je ljevicom ruke ošinuo preko usta.
— Da nisi više usta otvorila — rekao joj je mirno. — Samo jezik za zube.
Nagnuo se nada nju i strgnuo joj je mokri kupa i kostim.
— Sad — rekao joj je. — Sada.
Za Constancu je to bila mora, iz koje se nije mogla probuditi, dok nije napokon, kad se
tama na njezinu prozoru po ela razmicati sivkastim sijercima zore, osjetila prvi crveni šikljaj
stidne slasti, koja ju je sve više dizala i dizala, a onda je opet spustila u besvjesnost.
Tužna je bila Constance MacKenzie kad je oživjela tu uspomenu, i sramila se, kad se
sjetila, da je cijele te duge no i kriknula samo jedno zdvojno pitanje:
— Jesi li zaklju ao vrata?
A Mike, smiju i se duboko iz grla, zakopane glave u njezine grudi, odgovorio je samo:
— Da, bez brige, zaklju ao sam ih.
Gledaju i toga ovjeka, dok je vozio brzo cestom koja je vodila iz Peyton-Placea, udila
se ponovo tome muškarcu kojega nije još po ela upoznavati.
— No, šta je? — upitao ju je, ponovo itaju i njene misli.
— Baš sam mislila — odgovorila je — kako te nakon dvije godine zapravo još
dobro ne poznajem.
Mike se nasmijao i skrenuo na pošljun anu stazu pred restoran gdje su nakanili ve erati.
Dok joj je pomagao iz kola, podigao joj je bradu i nježno je cjelivao.
101
— Ja te ljubim — rekao joj je. — Šta se drugo ima tu spoznavati?

— Zaista, ništa drugo od važnosti — odgovorila mu je nasmiješena.
Mnogo kasnije, kad su se vratili u Peyton-Place, nije Constance ni pogledala slabo
osvijetljenu bolnicu. Tek kada je Mike parkirao kola ispred njene ku e, i kad je vidjela Anitu
Titus, kako je za nešto eka, osjetila je nelagodni predosje aj nekakve nesre e.
— Cijelu vam ve er zvoni telefon — rekla joj je Anita, najbliža susjeda, koja je
bila priklju ena na isti vod. — Iz bolnice nastoje da vas dobiju.
— Allison! — zaviknula je. — Nešto se dogodilo Allisoni!
Potr ala je iz kola pa uz stazu u ku u, zaboravivši rukavice i torbu i ostavivši Mikea
neka se objasni s Anitom. Dugo je stajao Mike i buljio za Anitom, koja je pojurila u svoju ku u
da može prisluškivati šta Constance na telefonu razgovara.
»Kriste«, mislio je ljutito u sebi, »nisam upoznao deset ljudi u ovome prokletom gradu
kojima ne bi bilo potrebno da provedu idu u godinu u umobolnici.«
Kad je došao u ku u, Constance je ve bila dobila vezu s bolnicom.
— O, hvala vam, hvala — rekla je s olakšanjem. — Da, hvala vam što ste me
nazvali.
— Šta se dogodilo? — upitao je Mike, upalivši dvije cigarete.
— Zbog Selene Cross su nazvali — razjasni Constance. — Doktor Swain joj je
morao ve eras žurno operirati slijepo crijevo. Zamolila je u bolnici sirota neka me telefonski
obavijeste, da ona ne e ujutro mo i otvoriti trgovinu. Pomisli samo, misli na trgovinu u svojim
tako teškim asovima.
5.
Bolni arka Mary Kelley zatvori vrata sobe u kojoj je spavala Selena, i uputi se tiho na
svojim velikim, u bijele sandale obuvenim nogama, koje nisu baš izgledale podobne za tišinu, k
pisa em stolu u hodniku prizemlja. Sjela je, nervozno ponamjestila kapu i uzdahnula, dok je
uvalila svoje bokove u stolicu. Kad je zakrila noge u šupljinu stola, polako je raširila stegna.
Ljeti, kad je bilo veoma vru e, unutrašnjost njezinih bedara bila je uvijek razranjena trenjem.
Kao da joj ništa nije pomagalo u to vrijeme: ni puder, ni škrob od žita, ni pomada od cinkova
oksida. Boljelo ju je, i bila je tada slabe volje. Eto sada, pokraj no ne službe i pokraj srpanjske
pasje vru ine i pokraj tih bedara, koja užasno peku kao da ih oganj pali pri svakom koraku,
prisiljena je bila da kodeks svoje medicinske etikete stavi na kušnju prvi put u svome životu.
Mary Kelley vrlo je ozbiljno shva ala svoje dužnosti u vrijeme bolni arskog naukovanja. Ona
je poznavala sva pravila etike, koja su kao poslasticu obra ivali romani i filmovi, i o kojima se
raspravljalo naveliko me u njezinim kolegicama.
— Šta bi ti uradila — voljele se me usobno pitati pri- pravnice u školi za
bolni arke u onim dugim satima, pošto su u njihovim prostorijama svjetla bila ve pogašena —
kad bi vidjela da je doktor pogriješio nešto u operacionoj sali? I da je, recimo, ta njegova
pogreška uzrokovala pacijentovu smrt?
— Ja to ne bih nikada odala — uvjeravale su jedna drugu. — Ta napokon
svatko pogriješi. Ako tesar ili limar napravi pogrešku, nitko ga ne e upropastiti, osramotiti ili
sudom progoniti?
— Bolni arke nikada ne govore — rekla je jedna izme u njih. — A one svaki
dan gledaju pogreške. One drže jezik za zubima. To je njihova etika.
Sjede i raširenih butina za stolom u prizemlju, Mary Kelley zurila je u svoje ruke, koje
su bile goleme, etvrtaste i nekako gole u toj tmastoti no i gradske bolnice.
Ona se sje a da njihovi plemeniti razgovori o medicinskom moralu nisu ostali na prije
spomenutom. Dalje su se pitale:
102
— A šta ako nije bila pogreška? Šta ako je lije nik bio pijan ili ako je
namjerice uradio šta nevaljalo?
— Šta ako je bolesnica bila tvoja mati i ako ju je usmrtio, samo da je oslobodi
patnje, jer je bolovala od neizlje ive bolesti?
— Recimo da lije nik ima k er i ona ostane u drugom stanju, a nije u braku, i
on usmrti dijete za vrijeme poro aja?
— Ne bismo to nikada odale — zaklju ile su sve ano. — O lije ni kim
inima jednostavno se ne govori. — To je etika sestara.
Mary Kelley pomakla se u stolici i toliko raširila noge koliko joj je dopuštao udubak
pisa eg stola. »Kako je to sve fino zvu alo u teoriji«, mislila je u sebi. »Uvijek je zvu alo lijepo
i dobro u vrijeme nevezana razgovora u prostorijama za sestre. Rije i su jeftine. Ne stoji ništa
izricati na ela, za koja želiš da ih ljudi drže kao tvoja.« S druge strane Mary je sebe pitala može
li se medicinska etika uop e uspore ivati s na elima op e tolerancije. Ženske govore, recimo,
da su crnci isti kao i bijelci, i da nema mjesta segregaciji, i kad bi se koja zaljubila u crnca, da bi
se ponosno za nj i udala. Ali, pitala se, šta bi takva jedna govoruša rekla kad bi se uistinu stvorio
kraj nje kakav ple at, lijep crni mladi i zamolio je za sastanak. Ili kad kakva prakti na
katolikinja, teoretski zaljubljena u protestanta, koji je izjavio da ne e mijenjati svoju vjeru, tvrdi
da e se, uza sve to, za njega udati i pokloniti mu svoju ljubav baš zbog toga što ima hrabrosti da
ostane uza svoje uvjerenje, da e po i za njega usprkos protivljenju roditelja i zamjerkama
crkve, te da e inteligentno svladati probleme koji su u vezi s mješovitim brakom. Lako je
govoriti takve stvari, kad nije nijedan crnac bio nastanjen u Peyton- -Placeu ima ve stotinu
godina i kad se uop e nikada ne ugovara sastanak s nekatolikom. »Isto tako ja znam u teoriji šta
mi je dužnost kad se namjerim na lije nika koji se ne drži eti kih na ela svoje struke, ali drugo
je pitanje šta zaista inim kad se u praksi dogodi takav slu aj«, govorila je Mary Kelley,
uhvativši svoje lice onim velikim, uglatim rukama.
Na as je razmišljala da li bi bilo uputno oti i ravno ocu O’Brienu i ispovijediti mu
grijeh, u kojemu je sama sudjelovala te no i. Predstavila je sebi veliko sve enikovo lice, s
modrim eljustima i s onim uskim crnim o ima, koje režu poput noža. Šta ako mu se ona
ispovijedi, a on joj ne htjedne dati odrješenje i ako joj rekne: »Predaj toga lije nika u ruke zako-
na, jer samo tako smijem oprati grijeh s tvoje duše? Mary Kelley predstavila je sebi lice doktora
Swaina, ono dobro i ljubazno lice, i one njegove ruke koje je po blagosti stavljala odmah iza
Kristovih. »Ali, šta sam ja napokon i mogla kad mi doktor Swain nije uop e dopustio da
svjesno biram?«
— Pripremite pacijenticu — naredio je i pokazao na Selenu Cross. — Moram
joj operirati slijepo crijevo.
Mary je ionako bila loše volje zbog boli na butinama, a još ju je sada, kao i uvijek
uostalom, ljutio taj doktorov neprofesionalni jezik. On ne bi nikada, ako bi ikako mogao, upo-
trebljavao one ugla ene, tajanstvene rije i iz medicinskog rje nika. A to je Mary bilo krivo, pa
je našla tisu u prigovora. Zasula je:
— A gdje vam je asistent? Anesteti ar? Još jedna sestra bolni arka? Ja sam sama
u no noj službi u gotovo praznoj bolnici. Šta smeta ako su samo tri bolesnika u posteljama? Je li
pravo ostaviti ta tri bolesnika bez njege i pomagati vama? Šta ako ve eras tko telefonira, a
dnevne inovnice nema? Netko zovne, a nema nikoga da odgovori. Ne bi baš bilo dobro da se
dogodi kakav hitan slu aj, a nikoga nema kod dežurnog stola.
— Do avola! — zavi e doktor. — Zatvorite tu svoju labrnju i radite što vam
nare ujem!
Mary nije bilo stalo kad je doktor grdio. Takav mu je bio na in. A dobra bolni arka se
nikada ne miješa u lije nikovu ud, a još manje mu dijeli savjete u operacionoj sali. Uza sva ta
pravila, ona ga je ipak pokušala savjetovati malo poslije, dok je Selena pod narkozom ležala na
operacionom stolu.
103
— Šta to radite, doktore? — prišapnula mu je.

Doktor se uspravio, a iz njegovih modrih i razjarenih zjenica iznad maske sijevale su
munje. Hladno joj je rekao:
— Operiram slijepo crijevo. Razumijete li, Mary? Operiram upaljeno slijepo
crijevo, koje bi se lako moglo provaliti kad bih ekao do sutra ujutro. Razumijete li me, Mary?
Spustila je pogled, ne mogavši više gledati bol u doktorovim o ima, što ga je uzalud
pokušavao prekriti izražajem srdžbe. Tek je kasnije spoznala da joj je doktor u taj as dao
mogu nost izbora. Da, tada je mogla re i da ne razumije, mogla je oti i iz operacione sale i
smjesta se uputiti Bucku McCrackenu, šerifu. Ali ona, dabome, nije to napravila.
— Da, doktore, razumijem — odgovorila je.
— Onda nemojte to nikada zaboraviti, i sve drugo izbijte iz glave — oštro joj je
rekao. — Nikada ne zaboravite da ste razumjeli, Mary.
— Ne u zaboraviti, doktore — rekla je.
U udu se pitala Mary zašto je uvijek mislila da su samo katolici protiv poba aja. Nije
tako, jer eto i taj doktor, protestant, nije mogao u svojim o ima sakriti izražaja bola dok su
njegove ruke vješto obavljale posao koji mu je ipak bio stran.
A kona no, mislila je kasnije Mary, to je njezina pretpostavka da je doktor protestant.
On nije zapravo pristaša nijedne organizirane religije, a otac O’Brien joj je utuvio mišljenje da
su samo protestanti otpadnici i kona no potpuni bezvjernici. Ona je sebi rekla da katolik ne bi
nikada po inio taj užasni, strahotni i ogavni in, i ona je zaista bila užasnuta, prestravljena i
zga ena nad njim, kao što bi bila svaka prava katoli ka djevojka.
Pa ipak je neki grešni ponos milio ispod svega toga zgražanja, kao što zmija otrovnica
mili kroz visoku travu u džungli. Taj se ponos temeljio na injenici što je doktor baš nju izabrao
kao pomo nicu. Od svih sestara koje je mogao izabrati — Lucy Ellsworth, pa Geraldine
Dunbar, pa sve one sestre koje su iz White-Rivera dolazile na ispomo kad je bolnica bila
prepuna — izabrao je nju, Mary Kelley. Mogao je nju ostaviti i dalje u no noj dežurnoj službi i
zazvati neku drugu, ali ne, on je odabrao baš nju, i, bio to grijeh ili ne bio, ona je u tome osje ala
neko mra no zadovoljstvo.
Doktor ju je mogao napraviti sukrivcem u najozbiljnijem od svih zlo instava, ali on nije
bio lažljivac, niti je od nje napravio lažljivicu. Na kraju, kad je završio doktor svoj glavni
zadatak, on je izvadio ipak Seleni i slijepo crijevo, premda je to bilo najljepše i na izgled
najzdravije slijepo crijevo što je ikad vidjela Mary Kelley da ga je izvadio doktor Swain.
— Najprljavija operacija slijepog crijeva što sam je ikada imao — rekao je Mary
kad je bio gotov. — O istite to, Mary. O istite sve iz temelja.
I ona je nalog izvršila. Dok su bolesnici mirno spavali, ona se, poput okorjela zlo inca,
zahvaljivala na fenomenalnoj sre i kojom su nju i doktora obdarile Usude, jer ih nije nitko
smetao za vrijeme operacije. A salu je zaista estito o istila, kako joj je doktor rekao, te se
brižno i savjesno svega otarasila.
Mary Kelley savila se u stolici i stavila ruku ispod kombinea. Izme u znojnih,
razranjenih stegana stavila je novu vatu.
»Sad mi je bolje«, rekla je u sebi kad je vata upila nešto znoja.
Kad je zazvonio telefon, bila je opet dobre volje, gotovo vesela.
— Da, gospo o MacKenzie — rekla je. — Da, ja sam vas zvala jednom-dvaput. Anita
mi je kazala da ste izašli, pa sam poru ila da vi mene zovete. A ne, zaboga, gospo o
MacKenzie, nije govor o vašoj Allison, nego o Seleni Cross. Hitna operacija slijepog crijeva.
Jest, zaista. Moglo je svaki as pu i. Ali sada joj je dobro. Spava kao an el .
Tek kada je objesila slušalicu, Mary Kelley bilo je jasno da je napravila nepovratan
korak u pitanju etike i morala u medicini. Daju i tako lažnu obavijest, ona se zapravo opredje-
lila. Odlu nom je gestom zgrabila detektivski roman što ga je sino zapo ela itati. Prisiljavala
je svoje o i da se usredoto e na štampanu stranu, nadaju i se da e joj i mozak apsorbirati što
104
i gledaju. Ta preostaje dovoljno vremena u budu nosti, kad ne uzmogne itati, pa da onda
razmišlja o grijehu, o Bogu i o ocu O’Brienu.
6.
Doktor Matthew Swain parkirao je svoja kola uz rub prljave ceste ispred Crossove
kolibe, a onda je brzo otišao do njenih vrata. U ta slabašna vrata lupao je objema šakama, baš
kao da je htio prona i fizi ki odušak bijesu koji je u njemu kiptio.
— Naprijed, za ime božje — proderao se Lucas iznutra. — Nemojte mi još slupati ta
jadna vrata.
Matthew Swain stajao je na otvorenom ulazu, onako u bijelom odijelu, zbog kojega je
izgledao još viši i kabastiji nego je uistinu bio. Lucas je sjedio za kuhinjskim stolom, a imao je
na sebi samo umaš ene hla e od grube pamu ne tkanine. Crni madrac dlaka na golim prsima
kao da je bio idealno skrovište ušima, a koža mu se ljeskala znojem. Na stolu ras- prostre karte
za pasijans i kvarteni vr piva, poluprazan.
Lucas je uzgledao na doktora Swaina i nasmiješio se. elo i usnice micali su se
istovremeno, ali su mu o i ostale ravne i mirne, pune nepovjerenja i sumnje.
— To ste vi zalutali, doktore? — upita. — Nitko naime odavle nije po vas
poslao.
Na te rije i doktor je o utio kako ga je popao znoj po cijelome tijelu. Za as je probio
kroz košulju i curio niz bokove. »Nitko odavle nije po vas poslao...« Te su mu rije i izazvale
sliku Selene, kako se skupila jadna u no i ispred ku e da zaštiti bracu Joeya od pesnica ovjeka
kojemu sada stoji su elice.
— Selena leži u bolnici — rekao je doktor promuklo, im je dospio svladati
bijes.
— Selena? — ponovi za eno Lucas.
On je to izgovorio Slena, pa je doktor po tonu poznao da je Lucas cijeli dan opet pio.
— Bila je u drugom stanju — odgovori doktor. — Danas po podne je pobacila.
Na as se Lucasov smiješak kolebao.
— U drugom stanju? — upitao je za eno. — U drugom stanju? — ponovio je,
pokušavaju i unijeti grdnu uvredu u ton svoga glasa. — Ma šta mi ne velite, u drugom stanju,
a? Prokleta mala fli ka. Ja u njoj pokazati. Takvih e batina dobiti da ih ne e brzo zaboraviti.
Rekao sam joj ja da e gadno nastradati kad uvijek dopušta da se onaj Carterov de ko oko nje
ofrkava. Upozorio sam je ja, ali ona ne e da sluša svoga tatu. E, udesit u ja nju, fli kicu jednu.
Kad je ja izdevetam, slušat e ona mene dobro.
— Ti mizerni lopove — izderao se na njega doktor Swain drš im glasom. —
Ti huljo i lažljiv e!
— No, no, pri ekajte malo, doktore — okosi se Lucas, odbivši se od stola i
ustavši na noge. — Nema toga koji e Lucasa Crossa nazivati huljom u vlastitoj njegovoj ku i.
Pa makar taj bio i doktorska zvjerka kao što ste vi.
Matthew Swain po e prema njemu i zagrmje:
— Pri ekajte vi malo. Vi ima da šutite, kurvin sine. Vaše je dijete Selena u svojoj
utrobi nosila, mi to obojica znamo.
Lucas se srušio na stolicu.
— Ja vam to mogu dokazati — nastavio je doktor, lažu i i znaju i da laže i ne
brigaju i se za to. — Ja mogu dokazati da je bilo vaše dijete — ponovio je, upotrebljavaju i
svoje premo no znanje kako to nikada nije prije upotrijebio, samo da bi zaplašio toga ignoranta.
— Imam ja dovoljno dokaza da vas za cijeli vaš život strpam u zatvor.
Znoj je kapao s Lucasova lica, i zadah znoja u uzastopnim vru im valovima zapahnjivao
je doktora Swaina.
105
— Nemate vi nikakvih dokaza protiv mene — protivio se Lucas. — Ja nju

nikada ni dodirnuo nisam. Nikad je nisam ni rukom taknuo.
— Imam ja mnogo toga protiv vas, Lucas. Više nego mi i treba. Za svaku
sigurnost imam ovdje jedan papir koji želim da potpišete. Tekst na njemu napisao sam prije
nego što sam otišao iz bolnice. To je vaše priznanje, Lucas, i želim da se potpišete na njemu.
Ako to meni odbijete, možda e to iznuditi iz vas u podrumu sudnice Buck McCracken svojom
gumenom palicom.
— Nikad je dotakao nisam — tvrdio je bahato. — I ne kanim se potpisivati na
nešto što nisam napravio. Šta vi imate protiv mene, doktore? Ja vam nikada nisam u inio ništa
nažao. Šta vam je pripalo pa ste došli ovamo da me kinjite i zlostavljate? Jesam li vam ja ikada
išta krivo uradio?
Doktor se naslonio na stol, bezmjerno nadvisuju i ovje uljka koji je sjedio i sumorno
buljio u svoje prekrižene ruke. Matthew Swain je znao da je Selena zanijela Lucasovo dijete. Ni
o emu u životu nije bio sigurniji. Ta bi mu sigurnost bila dovoljna. Ali ipak ga je neka
perverznost gonila dalje. On je znao da je Lucas Cross krivac za zlo in, koji je toliko blizak
rodoskvrnu u da je granica nevidljiva. I to znanje bilo bi dovoljno. On je znao da samo s tim
znanjem može prisiliti Lucasa da potpiše priznanje, ali nešto ga je tjeralo da ide još dalje, da
zlostavlja toga ovjeka, sve dok sam svojim rije ima ne prizna da je on otac zametka u
Seleninoj utrobi.
— Ha, možda vas i ne u prijaviti šerifu Bucku — rekao je tiho doktor Swain.
— Ne, ne u vas uop e prijaviti Bucku, nego u napraviti uzbunu po cijelome gradu. Osobno u
i i re i svakome ocu u Peyton-Placeu šta ste uradili, Lucas. Re i u im da njihove k eri nisu
sigurne dok se vi skitate ovuda. O evi e vas progoniti, Lucas, kao što se progoni divlja i opa-
sna zvijer. Ali vas ne e ubiti iz puške.
Zastao je i gledao tu prikazu ispred sebe. A onda je upitao:
— Znate li vi otkada nije bilo lin a u ovome gradu, Lucas?
Zjenice ovjeka ispred njega zvjerale su o ajni ki unaokolo, ne bi li pronašle izmak od
toga nesmiljena glasa, koji je bubnjao u njegove uši.
— Bilo je to tako davno, Lucas, da se zasigurno nitko ne sje a kad je bilo. Ali
lin je nešto što razgnjevljen ovjek uvijek zna izvršiti. O evi u ovome gradu znat e kako se to
radi, Lucas. U po etku e možda šeprtljati, ne e odmah pogoditi ono pravo. Ne ete poginuti
otprve. Ali domalo e oni doku iti onu pravu majstoriju.
Matthew Swain ekao je asak, ali Lucas nije dizao glavu. I dalje je sjedio i buljio u
umršene crne dlake na svojim podlakticama i udisao vonj znoja koji se isparivao s kože, što je
sada zadivljala od malih ježura straha.
Doktor se okrenuo da ode, ali ga je Lucasovo stenjanje zaustavilo prije nego što je uspio
i triput koraknuti.
— Za ime božje, doktore, pri ekajte malo — rekao je Lucas.
Doktor se okrenuo i pogledao ga.
— Da, ja sam to uradio, doktore — priznao je. — Potpisat u taj dokument.
Dajte mi ga ovamo.
I to je trebalo da bude dovoljno. Znao je ve unaprijed da je Selenino zanošenje
Lucasovo djelo, napokon mu je Lucas dao i usmeno i pismeno priznanje, taj bi trijumf trebao da
bude dovoljan doktoru Swainu. Ali jok, nije bio dovoljan. On je htio zgnje iti, zdrozgati,
zdrobiti svojom petom tog zlikovca. Htio ga je degradirati, poniziti, skršiti. A imao je za to
svoje razloge. Ponajprije, gledao je hrpu krhotina asnog tridesetogodišnjeg vršenja lije ni kog
zvanja. Zatim je imao pred sobom dobro, katoli ko lice Mary Kelley, koje je sada prevu eno
izvjesnom gruboš u, što ju je stvorilo cini ko znanje po injenog zlo instva. Gledao je
želatinastu crvenu masu Selenina nero ena djeteta, koje bi po svoj prilici bilo ro eno i koje bi
proživjelo normalan broj godina. Gledao je napokon Lucasa Crossa. Želio je nanijeti bol tome
106
ovjeku, tako oštru i žestoku da bi se njegova vlastita bol u Lucasovoj rastvorila. A ipak je znao
da je sve to zaludu. Lucas nije sposoban da osjeti ni bol, ni sramotu, ni kajanje, jer po njegovu
mišljenju on nije po inio tako golemo zlo instvo koje se ne bi moglo previdjeti i oprostiti.
Lucas Cross pla ao je u redu svoje ra une i pazio
svoj posao. Od drugih je ljudi isto to tražio. Matthew Swain je znao unaprijed da e
Lucas najprije izi i s izlikama, a onda nastojati pobuditi samilost, ali se ipak nije htio odre i da
ga ne natjera da govori. Nije se mogao suzdržati ni od nade, da e okretati nož u Lucasovoj rani,
premda je bio uvjeren, da Lucas te rane uop e nema.
— Kad je to po elo, Lucas? — upitao je doktor podmuklim glasom, za njega
posve neuobi ajenim. — Koliko ste puta to napravili?
Lucas je gledao doktora o ima u kojima je bio samo strah.
— Isuse, doktore, šta vi sve tražite od mene? — odgovorio je tome ovjeku s
modrim o ima, koje nije nikada prije zagledao, a sada su mu se inile lude. — Pa zar vam nisam
priznao?
— Koliko ste godina to tjerali, Lucas? — ponovio je doktor uporno. —
Godinu? Dvije? Pet?
— Dvije godine — prošaptao je Lucas. — Pijan sam bio, doktore. Nisam znao
što radim.
Automatski je doktorov mozak registrirao taj prvi Luca- sov izgovor: »Bio sam pijan,
nisam znao šta radim.« To je klasi an izgovor kod ljudi Lucasova soja, jer se time ispri avaju
za sve, od tu e i kra e pa do otmice djece.
— Ona je bila nevina kad ste po eli s njome, je li, Lucas?
— pitao je doktor istim podmuklim glasom. — Oduzeli ste vi velika, hrabra,
muškara ka ljudina iz šume djevi anstvo svojoj, k eri, je li?
— Bio sam pijan — ponovio je Lucas. — Poštenja mi, doktore, bio sam pijan
i nisam znao šta radim. Osim toga, Selena nije moja ro ena k i. Ona je Nellino dijete.
Doktor Swain je š epao cijelu šaku Lucasove kose i okretao je svojim snažnim prstima,
sve dok se Lucasova glava nije natrag uz škljocaj zakrenula.
— Slušajte vi, nitkove — rekao mu je razbješnjelo doktor.
— Vi niste zabrljali u ovome slu aju neki nevažan šumski posao. Mislite li da u
ja slušati vaše glupe isprike o pijanstvu. Vi ste svakoga asa bili svjesni šta radite. Prestanite biti
svinja barem ovaj jedan jedini as vašega smrdljvog, pokvarenog života i priznajte da ste to
znalice i svjesno uradili.
Lucas je brektao, dok su doktorovi prsti hara ili po njegovoj kosi.
— Jest, svjestan sam bio — priznao je kona no. — Gledao sam je jedan dan i
opazio da je ve itava žena. I ne znam šta mi je onda došlo.
Kad je doktor otpustio Lucasovu kosu, izvadio je ist rubac i pažljivo obrisao ruku. Eto
sada je Lucas iznio i drugi klasi ni izgovor: »Ne znam šta mi je onda došlo.« Baš kao da bi a
Lucasova kova misle da e ljudi poput Matthewa Swaina povjerovati da postoje neki udni
demoni koji u zasjedi vrebaju, spremni i žudni da nagrnu u duše i tijela takvih osoba, pa da ih
nagone da po ine grozovite ine. Taj drugi izgovor za loše vladanje krivci uvijek daju u sjetnu,
polupokajni kom tonu, baš kao da o ekuju da e im se slušalac pridružiti u neshvatljivu
enju kako je moglo uop e do toga do i. Baš kao da kažu: »Ne znam šta je ušlo u mene, ali
šta bilo, nije to moje svjesno djelo. Nešto mi je došlo, i nisam jednostavno mogao da radim
nego tako kako sam radio.«
»O, Kriste«, molio je Matthew Swain, »o, Kriste, o uvaj me da ne ubijem ovoga
ovjeka!«
Nastavio je Lucas Cross svojim nejasnim, nerazgovijetnim glasom:
— Ne znam koliko je puta bilo. Dvaput, možda triput, kad sam bio pijan i nisam
bio pri sebi.
107
Zjene su mu se sasvim prevrtale kad se sjetio raskošnih bludnih užitaka.

— Ona Selena avolica izgleda poput divlje ma ke. I uvijek je takva bila. Morao
sam je svaki put tu i dok se nije prestala braniti i otimati.
Doktor Swain je utio zelenkastu mu ninu u ustima, dok je slušao Lucasa i motrio ga
kako jezikom oblizuje svoje suhe usne.
Mislio je u sebi: »Pa nije mogu e da je istina da ovjek može silovati neko dijete toliko
puta i onda se sje ati tih prilika kao najmilijih snova. Ne može to jednostavno biti istina. Ne
mogu vjerovati u to, kao što ne mogu vjerovati da je raspinjanje Kristovo bilo reklamni trik i da
je svrha životu smrt. To nije istina.«
— Ha, lijepa je Selena, nema šta — nastavio je Lucas zasanjeno. — Ona ima
najljepše cikice na svijetu, a one njezine male bradavice uvijek su sme e i nabrane. Prvi put
sam je vezao, ali nije zapravo ni bilo potrebno, jer je ionako bila u nesvijesti.
Lucas je izrekao te rije i u mu nu jadikovanju, kao da je o ekivao da e se doktor
sažaliti na njega. On je o ekivao da e doktor Swain ovako reagirati na njegove rije i: »Kakve li
grdne štete, Lucas, što gotovo niste mogli raditi dvije sedmice pošto ste prvi put silovali svoju
nevinu k er!«
»O, Kriste«, molio je u sebi doktor, gr i pesti i ute i kako ga ponovo popada jedak
znoj. »O, Kriste, uš uvaj me da ne smlavim ovoga ovjeka!«
— O, kako je Selena lijepa i zgodna — pridometnuo je Lucas.
Matthew Swain uo je svoj vlastiti dah kako se diže i spušta kad je Lucas završio svoje
baljezganje. Dugo je vrijeme šutnja carevala u Crossovoj kolibi, dok se doktor borio, da tu hulju
zadavi. Treba dugo vrijeme da se mu nina i bijes slegnu u ovjeku koji postane svjestan kako
može biti tanak sloj civilizacije kao lak na dvonožnom bi u koje se naziva ovjek.
Kad je opet mogao govoriti, rekao je:
— Lucas, dajem vam rok do sutra o podne da se tornjate iz ovoga grada. istite se
odavde kud znate i možete. Ne želim da vas sutra ovdje više vidim.
— Šta vi mislite pod tim da se tornjam iz grada, doktore? — vikao je Lucas,
prestravljen osvetljivoš u toga ovjeka, kojemu nikada u životu nije ništa nažao u inio. — Šta
ho ete time da reknete da se tornjam iz grada, pitam vas ja. Ja nemam kamo da idem, doktore.
Ovo je moj dom. I uvijek je bio. Kamo da idem, doktore?
— Hodite ravno u pakao — odrezao mu je doktor. — Ako- tamo ne možete, onda
kamo god ho ete. Samo se nosite iz Peyton-Placea.
— Ali ja ne kanim i i nikamo odavde, doktore — jadikovao je Lucas. —
Nemam jednostavno kamo.
— Ako vas, Lucas, vidim sutra ovdje, cijeli e vam grad biti za petama. Nosite se
i ostanite vani i ne kušajte se povratiti. Ni idu eg tjedna ni idu e godine. Ni poslije moje smrti
ak, Lucas, jer ja u pohraniti ovo svjedo anstvo na posve sigurnu mjestu. Gra ani ovog
gradi a znat e šta im je dužnost da urade ako se ikada povratite.
Lucas Cross brižne u pla , uvali glavu u ruke i po ne jecati na nepravdu i progonjen je.
— Pa šta sam ja vama nažao u inio, doktore? — govorio je kroz pla . — Ja vam
nikada nisam prijeke rekao niti vam šta zlo uradio. Kako da idem iz grada, kad ne znam kamo
u?
— Ni Selena nije imala kamo kad ste je progonili kao preplašeno lane —
do ekao je doktor. — Onda ste bili sretni i zadovoljni. Sad je cipela došla na drugu nogu, pa ako
vas tišti, tu pomo i nema, sami ste je obuli. Ja ozbiljno mislim, Lucas. Ne dopustite da sutrašnje
podnevno sunce zasja na vašu glavu u ovome gradu.
Matthew Swain osje ao se silno oronuo, oronuo kao vrijeme i umoran tako, dok je
pogrbljenih ramena i teška koraka kora ao prema vratima Crossove kolibe. Lucasovo priznanje
kao olovo je težalo u džepu njegova kaputa, a rije i Lucasove strašno su ga ujele za dušu. Takav
umor nije utio nikada u svome životu, a usta su mu bila puna grko e, baš kao da je u njima
108
oksidirano srebro.
»Samo da mogu što prije svojoj ku i«, govorio je u sebi, »da mogu sprati sa sebe ovu
ne isto u i do i do bifea u svojoj blagavaonici i popiti viskija. Da mogu spavati no as i pro-
bu en ujutro zate i Peyton-Place ist, lijep i umiven, kao što je ju er bio. Samo da mogu što
prije svojoj ku i.«
Bio je ve napola otvorio vrata kolibe, kadli ga, još onako s rukom na kva i, zaustavi
visok, piskutav lelek. Okrene se prestravljen, znaju i prije nego što se okrenuo da je po inio još
jedan razoran in. O i su mu pretražile polusjenu izvan svjetlosnog kruga, što ga je ozarivala
jedina elektri na žarulja u kolibi, i na oše udubljenu dvostruku postelju, prislonjenu uza
stražnji zid te sumorne prostorije. Nellie Cross ležala je ondje, lele i svoj visoki suzdržani
lelek, a njezino se jadno tijelo previjalo i savijalo, baš kao da je u mu nim trudovima ra anja
djeteta.
7.
Ted Carter je, s isplaženim vrškom jezika izme u zuba, brižno pokušavao da smota
krajeve bijelog svilenog papira, da priliježu lijepo oko uglova kutije bombona, koju je htio
omotati. Makar koliko puta iznova zapo injao, uglovi kao da su uvijek stršili, tako da je paket
izgledao nezgrapan, kao da ga je pakovalo kakvo nevješto dijete. Tedova majka više je puta
pogledala sina kako se mu i, ali nije mu ponudila pomo . I dalje je prala su e, i, kad nije
gledala sina, zurila je kroz prozor iznad kuhinjskog izlivnika. Tedov otac sjedio je u
dnevnoj sobi i po esto šušnuo novinama. Ali i on je mu ao.
Otkako je Ted prije više od dvije godine dana po eo pri- jateljevati sa Selenom Cross,
nastala je neugodna napetost u ku i Carterovih. I ta se napetost s vremenom nije smanjila.
Roberta i Harmon Carter nisu tu vezu svoga sina sa Selenom gledali s tolerantnim smiješkom,
kako to radi ve ina roditelja kad vide da im se dijete zaljubilo. »Prolazna zalu enost«, sa svim
djetinjarijama što ih taj pojam uklju uje, nije se mogla upotrijebiti tako lako u slu aju Tedove
ljubavi prema Seleni Cross.
Pljuskaju i rukama u sapunastoj vodi za pranje suda, Roberta je baš mislila kako kod
Teda nikada ništa nije bilo djetinjasto. Nekada joj je to bilo drago. Bila je presretna kad je Ted
progovorio i prohodao prije i bolje od druge djece. Oduševljena je bila kad su Tedovi u itelji
govorili kako je inteligentan, dje ak, kako lako u i i kako je veoma zrio za svoje godine. Bila je
to preponosna majka kad joj je dje ak nau io plivati u šestoj godini, skijati u sedmoj i igrati
bejzbol u osmoj. S divljenjem je gledala svoga razvijenog, kršnog sina, jer je oboje roditelja, i
ona i Harmon, bilo mršavo i maleno, pa je kao majka imala zadovoljštinu dobro izvedena posla.
A ona je bila svjesna da je taj posao dobro izvela, jer je Ted bio ne samo visok i vrsto gra en
nego i zdrav kao drijen. Nijedan mu zub nije plombiran, na koži nikakvih bubuljica, a vid
savršen. Bio je ljubazan, obziran i uljudan. Nikad ne bi govorio povišenim glasom i rijetko bi se
rasrdio. K svakome je zadatku prilazio s energijom i savjesnoš u, koja se rijetko susre e kod
šesnaestogodišnjih dje aka. I sam gospodin Shapiro, vlasnik goleme farme pili a, kod kojega je
ljeti Ted radio i koji je bio na glasu kao ovjek kojemu je teško udovoljiti, uvelike je hvalio
Tedovu postojanost i marljivost.
— Zgodan je de ko Teddy — rekao je Roberti. — Dobar de ko. Sa svojih šesnaest
godina radi kao odrastao ovjek.
To je majci godilo da uje sve dok se nije sjetila da je s Tedovim djetinjstvom otišla i
njena utjeha da bi Tedova ljubav prema Seleni Cross bila prolazno, djetinje zanesenjaštvo.
Kad su Roberta i Harmon Carter spoznali da Selena Tedu nije tek prolazni, kratki hir,
nego vrsta veza, nisu mogli to promatrati ravnodušno. Da su mogli takvi biti, bila bi labavija
napetost u njihovu domu i postojalo bi barem prividno prijateljstvo izme u njih troje. Htjeli su
da Ted bude dijete kakvo nije nikada bio, da djetinjski mijenja raspoloženje i da lako kida svoje
109
simpatije. Smatrali su izrodom sina koji je kadar da se spetlja s djevojkom iz kolibe, pastorkom
pijana drvosje e i ro enom k eri prljave polumahnite majke.
— Šta to radiš, Ted? — upitala je Roberta svoga sina, iako su i ona i Harmon
znali vrlo dobro šta on radi.
— Evo pokušavam da zamotam kutiju bombona za Selenu — odgovorio je.
— O?
Roberta je izrekla samo tu jednu rije u povišenom tonu, ali je u nju uspjela unijeti
ujedljiv sarkazam i rugala ki smijeh. U taj jedan jedini slog.
— O? — ponovila je, ali Ted nije ništa dodao svome prvotnom odgovoru, pa je
Roberta utjela kako se gnjev diže u njoj i kako joj vrat crveni.
— Bit e da je ona još u bolnici — bockala je mati, priop uju i time svoj prezir
prema ljudima koji ostaju u bolnici dulje od tjedan dana zbog jednostavne operacije slijepog
crijeva.
— Jest — kratko je odgovorio Ted.
U dnevnoj sobi Harmon Carter zašuškao je novinama.
— Dobro — nastavila je Roberta — a koliko misli ostati ondje i oduzimati
postelju kakvu pravom bolesniku?
— Pa vjerojatno dok joj doktor Swain ne rekne da može iza i — odsjekao je
nakratko Ted.
— Theodore!
— Izvoli, tata.
— Budi pristojan kad govoriš s majkom.
— Ja nisam bio nepristojan, tata, ja sam joj samo odgovorio što me pitala.
— Ali taj tvoj glas, Ted — jadala se majka. — Nije mi baš mio taj tvoj ton.
— Glupost — javi se ponovo otac iz dnevne sobe. — Tr iš svaku ve er k onoj
tvojoj razvratnici.
— Selena nije razvratnica — odgovori Ted mimo. — Ti to dobro znaš, tata.
Istina da je to Harmon znao, ali se razbjesnio kad mu je Ted rekao da zna.
— Do avola — zagalamio je, došavši na prag vrata izme u kuhinje i dnevne sobe
— zar te nisam upozorio da budeš pristojan. Idi u svoju sobu dok se ne nau iš svladavati svoj
jezik.
Ted je omotao paket i nije ocu odgovorio.
— Zar nisi uo svoga oca, Ted? — upitala je majka. — Rekao ti je da ideš u svoju
sobu. Tvoja e mala prijateljica nekako preživjeti i da te ne vidi ve eras.
Ted ustane, otkop a hla e i metne u njih košulju. Nije ništa odgovorio.
— Dobro, zar me nisi uo? — prodera se Harmon.
— Jesam, tata — odgovori Ted i uzme zapakovanu kutiju bombona. — uo sam te.
— Pa onda? — odvrati mu tada vrlo naglašenim, prijete im tonom. — Pa onda? —
ponovio je, otežu i zadnju rije .
Ted je otvorio vrata koja su vodila na stražnje dvorište.
— Laku no , tata. Laku no , mama — pozdravio je lijepo.
Pošto su se tiho zatvorila vrata iza njihova sina, Roberta i Harmon samo su stajali i
nijemo gledali jedno u drugo. Onda je Roberta izvadila ruke iz vode za pranje suda, pa, ne otrvši
ih, sjela na kuhinjski stolac i briznula u pla . Harmon je odbacio novine na pod i lupnuo šakom
desne ruke po dlanu lijeve.
— Bezobraznik! — povikao je otac. — Gadni bezobraznik!
— Nakon svega što smo uradili za njega — govorila je kroz pla Roberta kao odjek
nebrojenih milijuna majki. — Nakon svega što smo mu dali. Dobar i pristojan odgoj, krasan
dom i sve ostalo.
— I predvidjeli studij na sveu ilištu — preuzeo je litaniju Harmon. — Takvu bi
110
sre u svaki mladi objeru ke prihvatio.

Harmon Carter završio je osmoljetku i dva razreda gimnazije, a onda je preuzeo posao u
tkaonicama Cumberland. Za njega je sveu ilišni studij zna io najve i domet u životu.
— Bogme se ja ne u znojiti krvavim znojem u tvornici da bi on mogao studirati na
sveu ilištu ako se bude ovako vladao — rekao je odlu no Harmon.
Doduše, Harmon Carter nije se baš znojio krvavim znojem u tkaonici Cumberland. On
je bio knjigovo a u tome poduze u, a proznojio bi se malko samo onda kad bi se koja mlada se-
kretarica nagnula preko njegova pisa eg stola da ga štogod upita. Nije Harmon trebao trti glavu
ni zbog novca koji je potreban za Tedovo školovanje na sveu ilištu, jer je taj novac bio položen
u Gra ansku narodnu banku još prije Tedova ro enja, štaviše prije nego se Harmon i oženio
Robertom.
— Sve je imao — govorila je Roberta, brišu i još uvijek mokre ruke o prega u.
To je u izvjesnom smislu i bila istina. Iako Carter ovi nisu stanovali u Kestenovoj ulici,
smatraju i da bi bilo razmetljivo da knjigovo a tvornice stanuje u istoj ulici gdje i gazda Leslie
Harrington, ipak su i oni stanovali u vrlo dobroj ku i u vrlo pristojnu susjedstvu. Njihova je
ku a bila u Javorovoj ulici, dva bloka ku a udaljena od škola. Ta se ulica smatrala kao druga po
otmjenosti u Peyton-Placeu. Ku a Carterovih bila je prostrana, opremljena dobrim
namještajem, zagrijana zimi a hladovita ljeti, uredno iš ena i pospremana. Svake tre e godine
nanovo je li ena, a Kenny Stearns estito se brinuo za nasade oko ku e.
Osim »krasnog« doma, koji su roditelji Teda Cartera priskrbili svome sinu, on je imao i
društvene prednosti dobra odijevanja i skupih sportskih potrepština. Obe ali su mu studij na
sveu ilištu i sigurnost da e imati dovoljno novaca, pošto diplomira pravo, da otvori svoju
advokatsku kancelariju. A za sve to tražili su roditelji od njega samo nepodijeljenu odanost,
neospornu vrijednost i neodložnu poslušnost.
— Nikad ništa nisam zauzvrat od njega tražila — jadikovala je Roberta,
useknuvši se. — Nisam mu htjela uzeti ak ni novac za uzdržavanje kad je radio i upravo
insistirao da mi dade dio svoje zarade. Nikada nisam tražila od njega ni jednu jedinu stvar osim
da se okani Selene Cross, i ni to mi nije uslišao. Nakon svega što smo mi za njega napravili.
Sve što su Roberta i Harmon uradili za Teda, uradili su sami za sebe davno prije nego
što se Ted uop e rodio. Odavno su se o njima prosuli glasovi po Peyton-Placeu kako su se to oni
za sebe pobrinuli, pa ak i sada, nakon toliko godina, bilo je ljudi koji su se toga sje ali i o tome
govorili.
Roberta i Harmon morali su se dugo i teško boriti da se podignu na visinu iz radni kih
redova. Trebalo je vremena i žrtava da steknu ku u u Javorovoj ulici, ra un u banci, estita kola,
krzneni kaput za Robertu i teški džepni zlatni sat za Harmona. Neki tvorni ki radnici morali su
se zlopatiti cijeli život pa da steknu samo neke stvari koje su Roberta i Harmon imali ve prije
tridesete godine života.
Roberti Carter, ili kako se djevoja kim imenom zvala Bobbie Welch, bio je sedamnaest
godina kad je osamnaestogodišnji Harmon Carter skovao svoj veliki plan. Harmon je u to
vrijeme bio namješten kao dje ak za potrk u tkaonicama Cumberland. Na tom je mjestu bio sve
otkako je izišao iz gimnazije u dobi od petnaest godina. Bobbie je jedan dio radnog vremena
radila kao sekretarica, a drugi kao gazdarica kod doktora Jerolda Quimbyja. Te je iste godine
mladi Matt Swain bio na stažu u bolnici »Mary Hitchcock« u Hanoveru. Mladi Swain, kako su
ga onda zvali, imao je po završetku prakse u Hanoveru do i u ordinaciju staroga doktora Quim-
byja, kojemu su tada bile sedamdeset i etiri godine i trebao mu je asistent kao komad kruha.
Bobbie i Harmon u ono su se vrijeme prisno družili, i govorkalo se da e se i oženiti im
Harmon bude promaknut od dje aka za potrk u inovnika tkaonica kamberlenških. Mladi su
ljubavnici, kad bi se sastajali, ili išli na proštenje ili bi sjedili ispod odrine Welchovih, jer
Harmon nije imao novaca za skuplje zabave. Razgovarali su o svome radu. Harmon se esto
smijao kad mu je Bobbie pri ala kako je stari doktor Quimby u svemu o njoj ovisan. Jedne se
111
ve eri nije bogme smijao, jer je taj dan zasnovao svoj veliki plan. Oprezno ga je izložio svojoj
dragani, da je ne zgrne neortodoksnom smionoš u. Najprije ju je oneraspoložio sumornom
slikom njihove budu nosti koja se nazire u daljini. Osobito je istakao stalnu i neprestanu
nestašicu novca koja e ih zasigurno kinjiti u budu nosti kao što ih je kinjila u prošlosti. Kao što
je uostalom kinjila njihove roditelje i roditelje njihovih roditelja.
Ovako joj je govorio:
— Treba da imaš novca, da do eš do novca.
Pa:
— A najprije eš do i do novca ako imaš kakva bogata ro aka koji e te u initi
baštinicom.
Ili:
— Od danas do sutra, od dana do dana: to ti je život inovni ke obitelji.
Napokon:
— Ti si tako lijepa. Treba da sve imaš. I krzno, i dragulje, i divne haljine. Ja ti to ne
mogu pribaviti, niti u ikada mo i s mojom pla om.
Tako je sjeme zasijano i po elo je klijati. Punašna plavuša Bobbie, koja je uvijek bila
kravski samodopadljiva, po ela se
utvarati da je vitka prozra na vila, žena kojoj trebaju krzna i koja treba putovanja u
Pariz, da bi nešto u društvu predstavljala. Njezina kravska samodopadljivost je nestala, a
nadošlo strašno nezadovoljstvo, osje aj da ju je usud siromaštva pritisnuo.
Tada je Harmon zapo eo odmotavati dalje niti svojih velikih snova.
— Stari doktor Quimby ima mnogo novaca — rekao joj je.
Pa:
— Stari doktor Quimby ima više novaca nego što bi ih itko mogao ikad
potrošiti.
Pa:
— Doktor Quimby je oklepan starac. Zgodna žena, koja bi ga upecala udajom,
ne bi trebala ekati dugo njegovu baštinu.
Pa kona ni plan:
— Stari doktor Quimby u svemu ovisi o tebi. On te treba. Ako se udaš za
njega, ja u te ekati.
Najprije je, dabome, Bobbie bila šokirana. Rekla je da ljubi Harmona i uvijek e ga
ljubiti, u bogatstvu i siromaštvu, u bolesti i u zdravlju. Harmon je odmah do ekao rije ima da se
njezina velika ljubav prema njemu, ako ga toliko ljubi, ne e umanjiti, makar se udala za staroga
doktora Quimbyja, pa makar ta prokleta stara budala živjela još pet godina. »Bobbie« je domalo
uvidjela razložnost toga, pa je zapo eo program da se stari doktor Quimby dovede na korito i
tamo se napoji. Kao što su poslije jedno drugome esto govorili, bila je to duga i mu na borba.
Stari doktor Quimby udovac je ve dvadeset godina, i nije mu sudbina bila nimalo teška, sve
dok je mogao najmiti nekoga da bude uza nj i da se brine za njega. U tome je bila udica, i
Bobbie je, uz Harmonovo tutorstvo, znala tu udicu spustiti duboko. Prijetila je da e napustiti
posao kod doktora. Nije starome htjela više kuhati. Njegovu prljavu odje u ostavila bi gdje bi je
god bacio po stanu. Proširila je po gradu vijest da je on odvratni stari razvratnik, kod kojega ne
može raditi nijedna poštena djevojka. Ne mo- gavši na i zamjenu za Bobbie, nikoga tko bi mu
došao u ku u i brinuo se za njega, stari je doktor Quimby, umoran od života, kona no podlegao.
Oženio se s Bobbie, i cijeli se Peyton-Place valjao najprije u zaprepaštenju, a onda u smijehu.
Grad je lije nika zvao ishlapjelim starcem, starom budalom kojoj nema para, kojemu su hale
pamet popile, pa ne vidi ni toliko pred nosom da mu neprestano nabija rogove mladi Harmon
Carter. Pri takvu stanju stvari došao je mladi doktor Swain. Bobbie, još pod tutorstvom
Harmonovim, odbila je da pusti mladoga lije nika u ku u. Harmon joj je istakao: »Stari doktor
Quimby jest bogat, ali ne treba on to svoje bogatstvo davati Matthewu Swainu.« Mladi doktor
112
ljutito se okrenuo s ulaznih vrata velike ku e u Javor ovoj ulici, gdje je bio mislio imati svoju
prvu ordinaciju, pa otišao u ku u svojih roditelja u Kestenovoj ulici te na njihovoj velikoj
»južnja koj« ku i postavio plo icu s natpisom, i nikad nije imao razloga požaliti što je tako
uradio. Ljudi iz Peyton-Placea smijali se grohotnije nego ikada kad su bolesnici stali odlaziti
mladome doktoru Swainu. Kona no je Peyton-Place svojim smijehom dotukao staroga doktora
Quimbyja. Dvije sedmice prije dana njegove godišnjice vjen anja s Bobbie Welch starac uperio
revolver sebi u glavu i ustrijelio se.
Malogra ani su zloglasna zlopamtila i eljad oštra jezika, pa ni Peyton-Place nije štedio
Bobbie, Quimbyja i Harmona Cartera. Trebalo je više godina dok su rije i bacane na njih dvoje
po ele tihnuti, ali su bogami kriti ari iz Peyton-Placea sasuli cijelu skalu epiteta kao »kurva«,
»podvoda «, »uli arka« i »trgovac bijelim robljem«. Isto je tako trebalo mnogo godina dok su
ku u u Javorovoj ulici prestali zvati »Quimbyjeva«, pa je zvali pravim imenom »ku a
Carterovih«. Napokon, trebalo je pro i mnogo godina pa da mještani gospo u Carter, umjesto
starim frivolnim i pomalo drocavim imenom »Bobbie«, zovu »Roberta«. Pa i sada, kad joj je
bilo preko pedeset godina života, a udata je bila za Harmona više od trideset godina, i imali su
sina šesnaestogodišnjaka, još je bilo zlobnika. Roberta i Harmon Carter nužno su trebali
suosje ajne slušatelje kad su se hvalili šta su sve uradili za svoga sina Teda. Zbog tih starinskih
ljudi, ljudi s dugim, dugim pam enjem, koji su držali u glavi njihovu prošlost. Eto zbog tih i
takvih koji su imali obi aj da skandalozne pri e iz starih vremena prenose na mla e, Ted Carter
uživao je op u simpatiju mještana. Kad je taj dje ak uporno zahtijevao da radi skra eno radno
vrijeme poslije škole i za vrijeme ljetnih ferija, cijeli mu je Peyton-Place odobravao.
— Mladi Carter ne e da živi od novca staroga doktora Quimbyja — govorili su po gradu
— kako su živjeli njegovi roditelji uvijek.
Kad su mještani gledali Teda Cartera kako ide niz Brije- stovu ulicu sparne srpanjske
ve eri, s kutijom bombona pod pazuhom, put bolnice, gdje njegova dragana leži bolesna, odo-
bravali su to i sokolili ga.
— Divan je de ko mladi Carter — govorili su. — Baš ga je lijepo vidjeti kako se
pazi sa Selenom Cross. A i ona je divna djevojka, iz kakve je ku e potekla.
Gra anima se najviše svidjelo to ponižavan je Roberte i Harmona. Upravo je bila
divota, poetska pravda, kad su vidjeli mladoga Cartera kako prijateljuje s djevojkom iz kolibe, a
njegovi su roditelji toliko nastojali da se otmu okolini koja je izmrijestila Selenu.
— Tako im i treba — govorio je grad. — Kona no su Roberta i Harmon dobili
zasluženu kaznu.
8.
Ted Carter žurio se Brijestovom ulicom i kona no stigao na cestu broj 406, glavnu cestu
izme u Peyton-Placea i White- -Rivera. Uz tu cestu, milju jednu od središta grada, nalazila se
mjesna bolnica. Ted je išao brzo. Pod desnom je rukom držao omotanu kutiju bombona za
Selenu, a lijevom je mahao tamo- -amo, u ritmu kora anja. U dvije godine postigao je naslu-
ivanu visinu, u etrnaestoj godini. Sad mu je visina bila malenkost ispod šest stopa, a težina se
primicala stotinu i sedamdeset funta. Premda su mu prsa i ramena bila preširoka za njegove
godine, ipak je ostavljao dojam vitkosti, jer su godine sporta i rada na istome zraku održale
debljinu na najmanjoj razini, a tijelo mu o vrslo i omiši avilo.
Carterov je tjelesni izgled bio takav da je stari svijet gledao na njega sa zadovoljstvom i
divljenjem. »Ne može nam loše i i«, govorili su, »kad ova zemlja ra a ovakve mladi e.« Ljeti
godine 1939, kad se nadaleko ujan šapat o ratu u Evropi pro uo ve i kod ameri kih pesimista,
oni koji su vjerovali da je svjetski sukob neizbježiv gledali su s nekim ohrabrenjem Teda
Cartera. »Ne e nam biti tako loše«, govorili su, »sve dok imamo ovakve kršne, zdrave mladi e
da ih šaljemo u rat.« Kako nije Carter bio ni klapav ni nezgrapan poput mnogih
113
šesnaestogodišnjaka, jasno da je pobu ivao zavist kod svakoga mladi a u Peyton-Placeu. No,
kako je bio dobar sportaš, drugi manje sretni mladi i šesnaestogodišnjaci praštali su mu dobre
ocjene u školi, šarmantnost, lak na in stjecanja prijatelja i one njegove dobre manire koje su
majke neprestano turale pod nos svojim traljavim i neuljudnim sinovima.
Kad imamo na pameti sve te blagodati, uklju uju i tu i ono što su njegovi roditelji
uradili za njega, Ted Carter bi trebao da izgleda zadovoljan, bezbrižan mladi otvorena po-
gleda. A ništa od toga djetinjstva nije bilo na njegovu licu, dok je hitao brzo u bolnicu
Peyton-Placea. Neka tama prekrila njegove obraze i njegovu bradu, premda se brižno obrijao
prije ve ere, a dvije dijagonalne pruge ukrštale se izme u njegovih obrva. Nije se mrštio stoga
što je bio uznemiren i ljut pri sje anju na maloprijašnji prizor sa svojim roditeljima, nego stoga
što je bio zbunjen. On je sebi govorio da jednostavno ne shva a svoje roditelje. Sve otkada se
sje a, stvarao je svoje vlastite odluke. Njegovi su stari govorili da se ponose njegovim zdravim
razumom i da nisu nikada imali povoda da se miješaju u njegove stvari. Tek u posljednje dvije
godine po eli su mu pronalaziti pogreške i kritizirati ga. I kritika se odnosila samo na to što ide
sa Selenom, dok je sve ostalo ostalo kao i prije. Kad je zaželio da ode raditi kod gospodina
Shapira, nisu se roditelji miješali. Oni su mu rekli neka samo ide ako želi, premda je posao na
farmi pili a težak i dosadan, a uz to je gospodin Shapiro Židov, kojemu je teško ugoditi. Nisu
kušali da utje u na njega ni kad je kušao da prona e za kupnju upotrebljavan auto, i znao je
unaprijed da e mu odobriti izbor, samo ako na e kola po svojoj želji. Nikad se stari nisu
miješali u njegove želje i njihovo ostvarenje, pa se u udu pitao zašto su onako nepopustljivi,
strahovito prosti i bedasti s obzirom na Selenu. »Ako su uvijek imali povjerenja u moj zdrav
razbor, morali bi i sada«, govorio je u sebi. »Morali bi shvatiti da ja nisam šmokljan koji ne zna
prosuditi kakva je djevojka.« Snovao je da se posveti advokatskom zvanju — ti su njegovi
planovi uklju ivali svakako i Selenu — da ostane u svom rodnom gradu, da prakticira kod
staroga Charliea i da kona no uspije na izabranom podru ju javne djelatnosti. Njegovi bi
roditelji morali uvidjeti da u takvu planu nema mjesta budalaštinama. On je o tim svojim
nadama u detalje, te nadugo i naširoko raspravljao sa starim Charlieom Partridgeom, i advokat
mu je odobrio planove.
— Dobro je da znaš šta ho eš — rekao mu je Charles Partridge. — Samo
naprijed, dje e moj. Kad svršiš pravo, vrati se opet u Peyton-Place. Trebat u ja tada bistra
mladi a da mi ispomaže.
— Nisi mogao izabrati bolju od Selene Cross — nastavio ga je savjetovati stari
advokat. — I po izgledu i po pameti. Samo naprijed, mladi u. Dobro je kad ovjek zna šta ho e
na ovome svijetu.
Kako je Ted Selenu uistinu ljubio i kako je to rekao svojim roditeljima, oni bi morali
uvidjeti da on ima dovoljno razbora i samostege da je ne dira do ženidbe. Katkada se bilo zaista
teško svladati, ali bi njegovi roditelji trebali biti svjesni da u njegovim planovima nema mjesta
glupim pogreškama. On je sve to Seleni davno razjasnio, i ona je uvidjela opravdanost njegovih
odluka. »Zašto onda«, pitao se, »ne mogu uvjeriti svoje roditelje o tome nakon dvije godine
pokušavanja?«
Carterovi su se rijetko sva ali me usobno. Psovke i galama te ve eri bile su rijetka
iznimka, a ne pravilo. Oni su raspravljali pametno, razložno i esto, ali se uvijek to rasprav-
ljajne završilo tako da je Ted bio na jednoj strani ograde, a roditelji na drugoj.
»To me zaista zbunjuje«, mislio je u sebi Ted, hodaju i šljunkovitim rubom ceste.
»Jedino mi preostaje da se držim onoga što smatram da je pravo, i da se nadam da e roditelji
kona no uvidjeti opravdanost moga mišljenja. Druk ije bi bilo kad bi mi oni mogli iznijeti
barem jedan valjan dokaz protiv Selene. Ja sam uvijek bio, a i sada sam voljan saslušati
razborite razloge. A oni ne znaju re i ništa drugo protiv nje, nego da živi u kolibi i da je k i
pijanca. Ja ne razumijem šta to smeta, šta se to ti e njezina poštenja. Ja sam svojim roditeljima
više puta kazao da je oboje njih u mladosti stanovalo u kolibama koje nisu bile mnogo bolje od
114
Selenine, pa im to nije ništa naškodilo ugledu. A što se pi a ti e, stari je Welch, Robertin otac,
bio jedan od najzloglasnijih pijanaca u gradu i to nije ostavilo nikakve ljage ni na meni, ni na
mojoj majci. Drugi je njihov razlog da e ljudi brusiti jezike sve dok ja budem išao sa Selenom.
Ja sam roditeljima na to odgovorio, da e ljudi ionako olajavati, pa ma šta mi radili. Upozorio
sam mamu kako ljudi svašta govore o njezinu prvome mužu. Ljudi su uvijek olajavali, i uvijek
e olajavati. Dokle ovjek estito radi svoj posao, ne krade i napravi kakvoj curi dijete,
govorkanja ljudi ne mogu mnogo nauditi. Ja sam roditeljima pri ao sve po redu i u
detalje što sam uo od ljudi o njima i o starome doktoru Quimbyju, i to sam im govorio stoga što
sam im htio na primjeru pokazati kako malo može naškoditi pakosno zlobno ogovaranje. Pa eto,
na kraju krajeva to govorkanje nije naškodilo ni mojim roditeljima. Oni imaju sve što žele. Otac
je glavni knjigovo a u tvornici, i stanujemo svi u lijepoj ku i u otmjenu susjedstvu. Zar ne
mogu vidjeti kako se govorkanja na kraju krajeva izjalove?«
Uvijek bi se kod te ta ke raspravljanje me u Carterovima raspalo. Tedovi roditelji ili bi
zašutjeli potpuno, tako da je napetost u ku i bila opipljiva poput magle, ili bi po eli sipati
isprekidane, glupe fraze. Rekli bi mu da nema pojma o životu, da je premlad i da on
jednostavno ne shva a.
Ted Carter je ušao u gradsku bolnicu uzdignute glave i nasmijana lica. On je savršeno
shva ao. Shva ao je da ljubi Selenu Cross tako žarko da mu je pomisao da bi živio bez nje bila
isto kao i pomisao da je mrtav.
Selena je sjedila u fotelji privatne bolni ke sobe, koju je odredio doktor Swain. Imala je
na sebi svijetlocrvenu ku nu haljinu, koju joj je Constanca MacKenzie donijela sutradan nakon
operacije, a njena vrana kosa, lijepo po ešljana, prosula se po ramenima. I opet je bila ona
prijašnja Selena. Prvi put u tom cijelom dugom tjednu nakon operacije izgledala je kao
nekadašnja Selena, djevojka koja nije bila bolesna ni jedan dan u životu. Opet su joj usne bile
rumene, a o i blistave. Ted se nagnuo preko fotelje i nježno je poljubio.
— Poljubi me uistinu — rekla mu je smiju i se, i on ju je poslušao.
— Mislim da ti je doista bolje sada — rekao joj je. — Ništa nije djevojci koja tako
ljubi.
»Nije pravo«, pomislila je u sebi Selena, »što sam ovako sretna i zadovoljna.«
Ali nije mogla druk ije. Soba joj je bila puna cvije a od prijatelja i prijateljica za koje
nije ni znala. Gospo a MacKenzie posje ivala ju je svaki dan. I Allison je dolazila. I gospo ica
Thornton. Ona joj je donijela knjigu i mali lon afri kih ljubi ica. Tu je bio i golem službeni
buket gladiola i ruža, što su joj darovali gospodin i gospo a Partridge. Selena se iznenadila, jer
nije bila u Marioninoj ku i ima ve dvije godine,
sve odonda kad je utorkom išla gla ati rublje gospo i Partridge. Ali najljepšu joj je
vijest donio jutros doktor Swain. Ta ju je vijest usre ila trajnijom sre om. Lucas je otišao.
Lucas je no u prije sedmicu dana napustio grad i nikad se više ne e vratiti. Selena se osje ala
kao da joj je s vrata pao teret koji je nosila godine i godine. Ona je uistinu trznula ramenima ne-
koliko puta u tome danu, pošto joj je doktor priop io tu vijest. Ona je vjerovala da osje a neku
lako u, za koju je mislila da ju je nemogu e osje ati.
»Makar bilo i nepravo osje ati se ovako sretnom«, mislila je Selena, »ovako nepravo
htjela bih osje ati cijeli svoj život.« Kad je Ted govorio, ona je sklopila o i i gledala budu nost
kako se prostire ravna poput svilene trake i mirna poput prostrane rijeke Connecticut ljeti.
Nastojala je da misli o onim strahotama prije tjedan dana, pa je smatrala da e je pri tom
spopasti užas i sram. A toga nije uop e bilo. Obuzeo ju je mjesto toga neki neodoljiv, ugodan
osje aj olakšanja. Njezin je prakti an duh odlu io da te strahote zaboravi, da ne misli o njima
kao ni o ožiljku što ga je stekla davno, davno, još u djetinjstvu. To je bilo pa prošlo, a poslije se
ne e ni ožiljak više opaziti, ako se u nj baš osobito ne zagleda.
— O, Ted — rekla mu je blistavih zjena — ja ve sutra mogu ku i.
»Idem ku i«, mislila je u sebi, »i tamo u na i samo Joeyja i mamu.«
115
— Ja mislim kupiti onaj ford što sam gledao — nato e Ted. — Kupit u ga
sutra i do i u da te odvezem ku i kolima kao otmjenu damu.
— A koliko ti traže za njega, Ted? — upita Selena.
Rekao joj je, i onda su po eli raspravljati je li pametno uložiti tolik kapital u rabljena
kola. Kad su tako razgovarali, pomislili su kako im rije i zvu e kao kod kakvih starih ože-
njenih ljudi, i to im je ulilo neki ne uven osje aj topline. Dr že i se za ruke odlu iše zajedno da
ipak ne bi bilo loše kupiti taj ford, samo ako im Jinks, vlasnik garaže, zajam i, da e posti i
dobru cijenu ako ga dogodine ushtjednu prodati.
U devet sati Ted je poljubio Selenu za laku no i izišao iz bolnice, potiho zviždu i od
sre e. Kad je bio na pol puta prema gradu, nije mogao više biti tih, pa je kriknuo ratni pokli , ne
haju i uje li ga tko i smatra li ga budalom, pa je upravo tr ao Brijestovom ulicom.
— Dobar ve e, vele asni — nazvao je ovjeku s kojim se sastao baš prije nego
što je skrenuo iza ugla u Javorovu ulicu.
Vele asni Fitzgerald, pastor kongregacione crkve, osupnuo se baš kao da mu je netko
uperio cijev revolvera u rebra.
— O! To si ti, Ted! Na as si me prestrašio. Kako si?
— Veoma dobro, vele asni — odgovori Ted i pri eka na idu e pastorovo pitanje,
koje je, kao i uvijek, došlo.
— Nego, Carter — re e vele asni Fitzgerald — ja tebe nisam vidio u crkvi prošle
nedjelje. Ho u li te vidjeti ove nedjelje?
— Ho ete, vele asni — odgovori Ted.
udnovato je baš«, mislio je Ted u sebi poslije nekoliko asaka, dok se primicao svojoj
ku i, »da vele asni Fitzgerald svakoga pita isto pitanje. Svake je nedjelje kongregaciona crkva
dupkom puna svijeta, ali kada god vele asni Fitzgerald susretne kojega svoga župljanina,
uvijek ga pita isto pitanje: ,Ho emo li se vidjeti idu e nedjelje?’«
Ted je slegao ramenima. »Ha, svatko ima svoju buhu. Pastor pita svoje pitanje o
nedjeljnoj službi božjoj. Starci ispred sudnice psuju i govore svinjarije. Moj otac mrzi Židove i
koli- bare. Svatko ima svoju osobinu.« ,
Uto u e u ku u. Roditelji sjede u salonu. Harmon ita. Roberta plete. Nitko ništa ne
govori.
9.
Vele asni Fitzgerald poglednu na prozore prvoga kata župnoga dvora prije nego što je
ušao u ku u. Svjetlo gori u prostorijama. Znak da je Michael Rossi kod ku e.
»Možda u ga ipak nagovoriti«, mislio je u sebi vele asni Fitzgerald, »da si e malo k
meni na verandu, da malko pro- avrljamo.«
Kongregacioni pastor smiješio se sam sebi u zamra enom hodniku svoga stana u
prizemlju. Prije dvije godine ne bi on pristupio Mikeu ni s motkom od deset stopa, a kamoli ga
pozvao na razgovor. Vele asni Fitzgerald bio je bijesan kad ga je Leslie Harrington bio onda
zamolio neka iznajmi stan iznad svoga. On je tu molbu ljubazno odbio, a Leslie Harrington sa
svoje strane isto je tako ljubazno bio ustrajan pri svojoj molbi. Taj stan u prvome katu bio je
izgra en u toj ku i uz kongregacionu crkvu davno prije nego što je crkva i kupila ku u za
pastora. Zapravo je bio ure en da u njemu stanuje oženjen sin prvoga ku evlasnika, i tako je
ostao prazan sve otkako je crkva kupila ku u.
»Ne možete nipošto, gospodine«, istakao je vele asni Fitzgerald Leslieu Harringtonu,
»od mene o ekivati da u se ja drage volje pomiriti s prijedlogom da mi netko stanuje nad
glavom, nakon svih ovih godina nesmetana stanovanja.«
No Harrington nije mogao ostati dugo ljubazan im je pomislio da ga netko spre ava u
postizanju njegova cilja. On je tada pokazao onu vulgarnost u svome karakteru.
116
Prije dvije godine on je kona no rekao pastoru da može biti zadovoljan što uop e ima
krov nad glavom, te da mu valjani darežljivi vjernici omogu uju da pristojno živi.
»Mi smo bili pošteni prema vama, Fitzgeralde«, rekao mu je doslovno tvorni ar.
»Pobrinuli smo se da imate ovu ku u, da vam je toplo u njoj, da imate auto i pla u. Vi biste
morali barem to nastojati da ne stvarate sami sebi neugodnosti. Ja, gornji stan trebam za novoga
upravitelja mjesnih škola, i to ga trebam smjesta.«
»Eto što ti je Leslie Harrington«, pomislio je vele asni Fitzgerald. »Što ne može posti i
na lijepo, postiže odvratnim prijetnjama. Tipi no je za njega da odmah nabusito isti e kako on
redovito i plemenito obdaruje crkvu. Kako se protiv takve taktike može obraniti ovisan pastor
kao što sam ja? Kako može pastor za kojega se pretpostavlja da e provoditi svoj život u
neposrednoj blizini s ostalima izjaviti Harringtonu da ga je strah imati bilo koga u takvoj
neposrednoj blizini, u stanu iznad sebe? Kako e zvu ati ako rekne Harringtonu, najda-
režljivijem podupiratelju kongregacione crkve u Peyton-Pla- ceu, da ja, vele asni Fitzgerald,
strahujem od ljudi u svojoj blizini? Ne, to nikako ne ide.«
Kako je uvidio pastor, njegove su ruke bile vezane i usne zape ene. Stoga se
nasmijao, potapšao Lesliea Harringtona po ramenu i rekao prezauzetom tvorni aru da sa ne
uznemiruje takvim bezna ajnim sitnicama. On e ve dobaviti Nellie Cross da uredi stan u
prvome katu i da ga dotjera za gospodina Rossija, koji ima do i u grad za tri dana.
Kad je Mike doista došao, vele asni Fitzgerald je ekao dok ode Leslie Harrington, a
onda je svome susjedu energi no pripomenuo:
— Zapamtite, gospodine Rossi, ja ne želim da mi netko puši, pije ili glasno svira
radio iznad glave.
Mike se nasmijao i prili no neugodno odvratio:
— Znate šta, padre? Ostanite vi u svome prizemlju, a ja u u svome prvom katu. I
tako vi ne ete znati ako se ja svake no i budem do besvijesti opijao, kao što ni ja ne u znati da
li se vi potajno klanjate idolima.
Vele asni Fitzgerald zasopljeno je disao. Rije i toga došljaka nisu baš ista istina, ali su
se opasno približile istini.
— Vi ste Fitzgerald, zar ne? — upitao je Mike one no i prije dvije godine. — I
Irac?
— Jesam.
— I to pristaša ultraprotestantske struje u Irskoj, takozvani oranžist?
— Nisam.
Time se dokraj io taj naro iti razgovor izme u Mikea i Fitzgeralda, ali je kongregacioni
ministar proveo nekoliko tje- skobnih sedmica u razmišljanju šta li Mike time misli kazati.
Francis Joseph Fitzgerald bio je Irac, ro en i odgojen kao katolik u siromašnoj etvrti
isto ne strane Bostona. U dobi od trinaestak godina izjavio je da je ostao katolik samo dotle dok
nije znao itati. U to je vrijeme, po vlastitim rije ima, otkrio odviše pukotina u katolicizmu da
bi mogao zadovoljiti inteligentna intelektualca. Stoga se odrekao svete rimske crkve i prigrlio
protestantizam. Njegova nova vjera tako je zadovoljila njegovu že za znanjem da je odlu io
postati pastor. Ali to mu nije bilo baš lako posti i. Uvidio je da protestantske teološke škole ne
žude bogzna kako da prime na izobrazbu bivšega katoli koga Irca, koji se zove Fitzgerald. Ali
napokon je ipak uspio. Ne samo da je primljen u dobru školu nego je položio završne ispite kao
prvi u svome godištu, a kad je zare en i poslan u pastvu, pratile su ga mnoge velike nade i dobre
želje njegovih u itelja.
Kad sada razmišlja, Francis Joseph Fitzgerald ne može da se sjeti kad je zapravo po eo
sebe pitati o katoli koj vjeri, s kojom se onako lako raskrstio u svojoj mladosti. Zna da je to bilo
nakon njegova dolaska u Peyton-Place prije dvanaest godina, ali se ne može sjetiti ta na
momenta kad mu je katolicizam po eo dosa ivati. Kad bi se barem mogao sjetiti toga momenta,
mislio je u sebi, sjetio bi se i uzgrednog doga aja, a onda bi znao i za razlog tih mu nih
117
beskona nih pitanja. A bio je siguran da se iza toga krije neki doga aj koji je u ono vrijeme bio
strahovito banalan da mu uop e nije poklanjao pozornost, a on se gnojio u njegovoj duši, bolno
ga pekao, dok se nije kona no pretvorio u gnojavu otvorenu ranu, koja nikako ne zacjeljuje, u
ranu njegove bolesne vjere. Duša mu se izmorila od toga neprestanog traženja, a jezik ga
upravo boli od želje da se pred nekim izgovori. On nipošto o tim pitanjima ne može raspravljati
sa svojom ženom. Margaret Fitzgerald, ro ena Margaret Bunker, jedinica k i kongregacionog
pastora iz White-Rivera, mrzila je katolicizam žestokom, poganskom mržnjom. Francis Joseph
Fitzgerald otkrio je to kratko vrijeme nakon ženidbe. Ta nije re eno, on je to otkrio tjedan dana
nakon ceremonije vjen anja, dok su provodili medeni mjesec u Bijelim planinama.
Taj se dan jedino zapravo i šalio s njom, i u smijehu joj, u svom irskom izgovoru
engleskog jezika rekao: »Peggy Fitzgerald! O, to me sje a moje majke, irske djevojke iz grofije
Galway.«
Ali Margaret Bunker Fitzgerald nije bilo do šale. Ona mu je osula bijesno: »Zar se ne eš
nikada toga osloboditi? Zar se nikada ne eš riješiti svoga irstva, svoga natražnog irskog ka-
tolicizma iz bostonskih stra ara? Da me nisi više nikada zvao Peggy. Ja se zovem Margaret, i
nemoj to zaboraviti!«
Sav preneražen, stao se braniti, ne govore i više na irski na in: »Pa moja majka se zvala
Margaret, i moj ju je otac uvijek zvao Peggy.«
»Phi, tvoja majka!« odvratila je Margaret takvim tonom u glasu, baš kao da je gospo a
Fitzgerald starija bila kakav vukodlak. »Tvoja majka!«
Eto stoga nije vele asni Fitzgerald, kad su ga po eli salijetati pitanja i gušiti strahovite
misli, mogao i i svojoj ženi po utjehu koja bi proizašla iz mirna raspravljanja. Nastavio je dalje
svoj posao i mu no nastojao prona i odgovore na svoja pitanja, sve do vremena kad se Michael
Rossi nastanio u stanu iznad župnog dvora.
Vele asni Fitzgerald penjao se stepenicama u prvi kat, nastoje i da izbjegne svaku
klimavu dasku na putu, da ne bi slu ajno probudio Margaretu koja je spavala i prigušeno hrkala
u krajnjoj sobi župnoga stana. Margareta nije voljela Mikea. Govorila je da je prebu an,
predrzak, pretaman, prekabast i da ima odviše malo poštovanja prema kongregacionoj crkvi
A pravi razlog negodovanja bio je zapravo u tome što se on nije dao zastrašiti. Kad je
prema Mikeu upotrijebila taktiku koja je od njezina muža napravila pokoran panj, Mike se
samo smijao, i to njoj.
Poglavar škola u Peyton-Placeu izvalio se u naslonja u u salonu svoga stana. Imao je na
sebi samo kratke sportske ga ice, a u ruci držao visoku ašu ledenoga viskija.
— Izvolite sa mnom štogod popiti — re e Fitzgeraldu, pošto je pastor pokucao i
ušao.
— A ja sam mislio da ete si i kod mene da malo na verandi prosjedimo i
pro avrljamo — odgovori mu prezavo Fitzgerald. On je uvijek bio prezav kad je vidio
golotinju, pa je stoga i sada odvratio svoje o i od Mikea dok je s njim govorio.
— Ne možemo sjediti na vašoj verandi — prihvati Mike. — Mogli bismo tako
probuditi gospo u Fitzgerald koja zadovoljno hr e ima ve cijeli sat. Nego sjednite i pijte sa
mnom. Ovdje je svježe kao i vani.
— Hvala na pozivu — re e Fitzgerald, sjednuvši. — Ali ja ne pijem alkohol.
— Šta? — upita u udu Mike. — Irac pa da ne pije alkohol? Za takva nikad nisam
uo.
Fitzgerald se nevoljko smijao. Mike nije nipošto govorio tiho, pa se Fitzgerald bojao da
bi se Margaret mogla probuditi. A njoj je mrsko bilo da netko aludira na irsko porijeklo njezina
muža. Ako ona uje Mikea, ona e bez sumnje do i gore i silom odvu i Fitzgeralda u bra nu
postelju.
— U redu onda — re e pastor. — Popit u jednu ašu, ali malu.
Mike je otišao u kuhinjicu i vratio se s ašom koja je bila visoka i puna kao i njegova.
118
— Evo, pijte, od toga e vam biti samo dobro.

Fitzgerald je op inio Mikea. Pastor je bio savršen tip ovjeka koji je u vje nom ratu i sa
svojom okolinom i sam sa sobom. esto je Mike gledao Fitzgeralda i pitao se kako je taj
postariji ovjek toliko izdržao a da nije oronuo fizi ki ili da nije našao uto ište u ludilu. Bio je
pitao Connie MacKenzie o pastoru, ali se ona nije s njim složila o bilo kakvoj radikalnoj
oronulosti kod Fitzgeralda. Ona je govorila da je pastor posve normalan. Nije možda nadaren
kao drugi neki govornici, ali je dobar ovjek, savjestan i astan. Ali kad je Mike gledao
Fitzgeralda, pitao se kakva to silna, razorna sklonost tjera ljude na bolne krajnosti, samo
da bi zadržali o sebi onakvu, sliku kakvu su izradili za ostale ljude.
Kao vrlo mlad ovjek Mike je došao do spoznaje, da ima dvije vrste ljudi. U prvu idu oni
koji su za sebe izradili dosadne i skupe oklope, pa ih neumorno održavaju. A u drugu vrstu oni
koji nemaju nikakvih oklopa. Oklopljeni žive u vje nome strahu da im se oklop ne rasprsne i ne
pokaže slabosti koje su ispod njega. A neoklopijene život ili skrši ili o vrsne. Nakon duga
razmišljanja Mike je našao i drugu poredbu. Ljudi se jednostavno mogu razdijeliti u one koji
idu bosi i u one obuvene. Neki ljudi mogu sasvim lijepo hodati bez obu e, pa im noge postaju
sve vrš e i tvr e, dok drugi ne mogu ni koraka napraviti a da na svoju nesre u ne stanu na
krhotine razbijene boce. »No ve ina«, mislio je Mike sa smiješkom, »poput Lesliea
Harringtona i Fitzgeralda i Connie MacKenzie, i ne pomišljaju nikada da bi izuli cipele. Eto,
Leslie Harrington glumi razborita, uspješna poslovnjaka da prikrije osrednji svoj duh i strah
pred nemo i koji ga mu i. Constance MacKenzie prikriva strastvenu ženu, željnu ljubavi, ispod
pristojne odje e hladne djevojke. Eto tu je i Francis Joseph Fitzgerald, koji glumi
kongregacionog pastora trezvenjaka, a zapravo žudi za stegnutim bijelim kolarom i
svakodnevnim ispijanjem misnog vina katoli kog irskog sve enika.«
Mike bi upravo s užitkom svojom pesnicom razbio lažnu masku Harringtonovu, kod
Constance bi rado uništio posve njezinu potrebu za zaštitom, ali prema jadnome Fitzgeraldu
osje a tek puku samilost.
»Zašto taj jadnik ne odbaci svoju sadašnju masku?« pomisli Mike, »i ne potr i trkom k
najbližem sve eniku na ispovijed?«
— Prošle nedjelje nismo vas vidjeli u crkvi — zborio je Fitzgerald. — Sve mi se
ini da na vas ne djeluje ništa moje nagovaranje, gospodine Rossi. Vi ste nemogu ovjek za
obra enje.
Fitzgerald se ponosio injenicom da je svoje razgovore o religiji s Mikeom vodio na
bezli noj intelektualnoj razini.
— Mi smo protestanti, dakako, u nepovoljnu položaju prema katolicima kad je
posrijedi primamljivanje vjernika da dolaze u crkvu. Mi nemamo onoga bi a kao katoli ka
crkva nad svojim vjernicima. Kada koji katolik ne do e nedjeljom na misu, on je po inio smrtni
grijeh i naškodio je svojoj duši, ali ako protestant ne do e u nedjelju u crkvu, naša je jedina mo-
gu nost da se nadamo da emo ga vidjeti idu e nedjelje.
— To je jedan na in gledanja na to pitanje — prihvati Mike. — S druge strane ja
ne držim mnogo do religije koja iz bilo kojega razloga zviždu e bi em nad glavama svojih
vjernika.
Fitzgerald je bio užasnut takvim rasu ivanjem pa je, nije- i glavom rekao:
— Ja mislim da je vaše umovanje pogrešno, gospodine Rossi. Zaista mislim.
Snažna ruka nad vjernicima, to je jedina ta ka u kojoj se ja potpuno slažem s našim katoli kim
prijateljima.
Fitzgerald je uvijek tvrdio da se slaže s katoli kom filozofijom samo u jednoj ta ki, ali
Mike je znao da bi mu mogao, prije nego što istekne njihov no ni razgovor, nabrojiti barem
desetak ta aka u kojima se on slaže s katolicima, i to bi obuhvatio cijelu skalu, sve do
ograni enja ili spre avanja ra anja pa do zabrane da se samoubojice pokapaju na posve enom
zemljištu.
119
Mike je tužno umovao: »Šta ti vrijedi religija, bilo kakva religija, koja može toliko
nauditi ovjeku kao što je naudila Fitzgeraldu?«
Fitzgerald je negdje izgubio cilj i smisao svoga života. Izgubio ih je u kaosu
kontradikcija što su ih stvorili ljudi, pa se sada svojim zdravim razborom bori da taj cilj i smisao
opet prona e. Nabrojio je Mikeu sve propise koji odre uju kako se služi Bogu. Brižno je isticao
razlike izme u katoli kih i protestantskih propisa.
— A sada ja vas pitam, gospodine Rossi, kako mogu protestanti o ekivati da e
im crkva biti jaka, ako ne e da žigo- šu spre avanje poro aja. U tome su katolici iznad nas, ini
mi se. Gledajte vi samo kolika djeca svake nedjelje idu u crkvu svetoga Josipa. Ima ih dvaput
više nego u našoj crkvi. Da bi se mogli imati trajni rezultati, treba mnogo djece, i treba ih
privu i dok su još mlada. »Daj ti meni dijete do sedme godine«, mislio je u sebi Mike, »pa e
poslije uvijek biti moje. Kad tako vele fašisti, onda ih nazivamo protuhama i otmi arima, ali
kad crkva tako kaže, e onda ona upravlja dijete na pravi put.«
— Slušajte, vele asni — rekao je Mike, kad je pastor prestao na as govoriti. —
Zašto pravite toliku galamu zbog svih
tih razlika u ceremonijama i u propisima crkvenim? Zar to nije smiješno? Kad bih
sastavio ovdje vas i patra O’Briena i pokušao pota i raspru o broju an ela koji bi mogli plesati
na vršku igle, obojica vas biste mislili da sam šenuo pame u. Zar nije isto tako blesavo
raspravljati o tome treba li dijete krstiti potpunim uranjanjem u vodu ili da se sa nekoliko kapi
poškropi po glavi? I da li je grijeh jesti meso u petak ili nije?
Vele asni Fitzgerald sasvim je problijedio. Pošto je uo ime patra O’Briena, nije mogao
sa ekati kraj re enice.
»Oni su se uorta ili jedan s drugim«, mislio je Fitzgerald, u svojoj bolesnoj, umornoj
glavi. »Da nisu, Rossi ne bi nikada spomenuo njegovo ime.«
Fitzgerald je ustao tako naglo da je prolio ostatak pi a iz aše. Izjurio je iz sobe prije
nego što ga je Mike s užitkom pogledao onim brajenovskim pogledom koji smjesta pozna gre-
šnika.
Kao da mu taj pogled govori: »Ti si otpadnik, grešnik, prestupnik, osu enik na vje ne
muke«.
— Jesi li to ti, Fran? — uo se glas Margarete Fitzgerald.
Mike je otišao k svojim vratima da uje Fitzgeraldov odgovor, ali ni glaska nije bilo
uti. Samo je uo dahtanje iz. spodobe koja se skvr ila na podnožju stepeništa.
10.
Kad je sutradan ujutro Mike izišao iz svoga stana, nije mogao nigdje spaziti vele asnoga
Fitzgeralda. Neobi no je to bilo, jer je bila subota, a svako subotno prijepodne pastor je svojski
radio u svom malom cvijetnjaku kraj ku e. Mike je zastao na prednjoj verandi i radoznalo
slušao. Grad preplavili zvuci ljetnog prijepodneva. Negdje zujao kosa travnika, a još izdaljega
dopirala škripa koturaljki po cementu. Vrlo slabo, možda tamo od Kolodvorske ulice, dolazila
jeka nekakva nadobudnog pijanista, koji je neumorno vježbao glazbenu ljestvicu u
polutonovima, a iza Mikea, iz stana vele asnog Fitzgeralda, dopirao nejednolik klopot pisa eg
stroja. »Sve je ovo«, pomisli Mike, »sasvim normalno raspoloženje subotnjeg prijepodneva u
malome gradu.«
»Ali gdje je Fitzgerald, da mi je znati?« pitao se Mike. Nekako mu je nedostajao škljocaj
pastorovih vrtnih škara, dok je potkresivao, strickao i kresao. Mike slegne ramenima i si e niz
stepenište. »Šta se uostalom mene ti e. Ako kongregacioni pastor provodi svoje prijepodne
izrezuju i papirne lutkice koje imaju oblik pape u sve anoj odori, nije moj posao da se u to
miješam.«
120
U koje drugo vrijeme i u kome drugom mjestu Mike bi mogao oti i, i otišao bi sigurno
kakvoj utjecajnoj li nosti na položaju, pa bi joj rekao: »Vaš je pastor bolestan. On nije kadar
voditi stado ovaca koje traže put, jer on je sam s puta zabludio. Bolestan je i treba mu pomo .«
Ali je bio svjestan da se nalazi u Peyton-Placeu u sun ano subotnje jutro mjeseca srpnja, pa je
slegao ramenima i uputio se niz Brijestovu ulicu. On je ve trpko nau io mudrost da pazi svoga
posla na prvom gradskom zboru kojemu je prisustvovao godinu dana nakon svoga dolaska u
Peyton-Place. U to je vrijeme pokušao iznijeti svoje mišljenje o raspodjeli grada u zone. Kad je
svoje izgovorio, ustao neki ovjek, promjerio ga od glave do pete i upitao ga:
— Jeste li vi na bira kom popisu u ovome gradu, gospodine ...?
Pitalac je pitao to pitanje strahovito otežu i, a kraj pitanja namjerice je izostavio, baš
kao da je zaboravio Mikeovo prezime.
Tada je Mike shvatio. Uvidio je da je povlastica otvorene kritike, povlastica ispravljanja
šepava stanja, data samo starosjediocima, a biti starosjedilac u Peyton-Placeu zna ilo je da su ti
se najmanje djedovi rodili u tome gradu. Mike se smijao takvu injeni nom stanju, ali nije ni
pokušavao da ga kritizira ili ispravlja. On se zadovoljio pukim promatranjem i konstatacijom da
je na tome prvom gradskom zboru stekao dva dobra prijatelja: Setha Buswella i Mattheva
Swaina.
Dok je prolazio sada kraj zgrade, u kojoj se nalazilo uredništvo lista »Peyton Place
Times«. Mike je glednuo kroz prozor koji je bio izme u Sethova ureda i ulice. Imao je šta i
vidjeti. Seth sjedi za svojim pisa im stolom, a odmah do njega u fotelji za posjetnike sjedi
Allison MacKenzie. Na njoj elegantna uškrobljena pamu na haljina, a na rukama bijele
rukavice. Uza sve enje Mike je nonšalantno domahnuo rukom objema i nastavio svoj put u
trgovinu gospo e MacKenzie na uglu.
Idu i tako, snatrio je kako bi mnogim ljudima u New-Yorku, a nekolicini i u Pittsburghu
bilo teško povjerovati da se Michael Rossi kona no zaljubio. Ne samo da se zaljubio, nego ga
kao malo poslušno psetance vodi na uzici trideset petogodišnja udovica, koja ima
petnaestogodišnju k erku, i koja mu je. u vremenu od preko dvije godine iskazala milost da
spava s njim tek možda desetak puta. Uz to, on se želi oženiti tom udovicom za dvije godine
dana. A i to je ak u pitanju. Mike se smiješio. Mislio je u sebi: »Ima ljudi koji e cijelu vje nost
ekati ženu svojih snova. Ja nikada nisam bio jedan od takvih. Ima tako er ljudi koji vole ekati
pa da se sa svojom izabranicom tjelesno sjedine tek pošto se zakonski vjen aju. Ni u takvu sortu
ljudi ja nisam nikad spadao. A sada moram priznati, da sam sputan i potpuno zarobljen. ekao
bih Connie MacKenzie makar i pedeset godina dok se ona odlu i.«
— Eto takav sam postao — rekao je dok je ulazio u trgovinu na uglu.
— Što si to postao? — upita u smijehu Constance MacKenzie, spustivši novine
i dolaze i mu u susret da ga pozdravi.
— Sputan i ljubavlju zarobljen — odgovori Mike i nagne se da poljubi
unutrašnju stranu zapeš a svoje dragane.
Constance ga je slobodnom rukom milovala po stražnjem dijelu glave i prošaptala mu:
— Lijepo mi se ti ponašaš na poslovnom mjestu usred bijela dana.
On je znao izvesti te naoko neznatne ljubavne nježnosti, kao ljubljenje vršaka prstiju ili
unutrašnje strane zapeš a, s takvom prirodnoš u i iskrenoš u da je uvijek bilo daleko od toga da
bude planirano ili udešeno. Jednom joj je cjelivao taban bose noge i time je razdražio do
vrhunca snažne i neposredne seksualne ežnje. Isprva su je smetali ti udni izražaji nježnosti,
jer su je podsje ali na ljubavne prizore iz otrcanih ljubavnih romana. inilo joj se da nisu u
skladu s ovjekom takva stasa i temperamenta.
— Nevolja je kod tebe — rekao joj je — što si ti crpla sve svoje zamisli o
muškoj ljubavi iz romana s kri avim omotima i iz ki -filmova.
Ona bi se prije nasmijala i nazvala sebe glupa om što se može uzrujavati zbog takvih
gesta kao što je cjelivan je zapeš a. Ali danas se nije smijala. Glas joj je postao promukao i
121
povla ila je vrhove prstiju svoje ruke po kratkoj, oporoj kosi na zatiljku Mikeove glave.
— I ja sam danas takva — rekla je.
— Kakva?
— Pa sputana i ljubavlju zarobljena.
— Dosta toga — re e joj, pustivši je — ili u ina e zaboraviti da je prijepodne
radnoga dana i da se nalazimo u ženskom odjelu trgovine odje om. A gdje je kava?
— Gotova je, donijet u je.
Donijela je šalicu i tanjuri e na prazno mjesto jedne tezge, a Mike je otišao u prostoriju
iza du ana po kavnik. Nagnuli su se na tezgu, pili zajedno kavu i jeli uštipke.
— Vidio sam Allisonu u Sethovoj redakciji — re e Mike. — Šta li samo radi
tamo?
— Zar se ne sje aš više šta si joj rekao prije nekoliko mjeseci? — upita ga
Constance. — Rekao si joj onda da je za pisca najbolje da po ne pisati za novine. Ona je
sigurno otišla da zamoli Setha za kakav posao.
Mike se smijao i rekao:
— Kad sam savjetovao Allison da piše za novine, nisam baš imao na pameti
»Peyton Place Times«, ali i to je dobro za po etak. Eto, Allison ima više mašte od mene, pa je
otišla Sethu. Ona e ga sigurno nagovoriti da joj dadne nešto prikladno.
— Ne e, ja mislim — protivila se Constance. — Pisati društvenu kroniku za
tjednik gradi a kao što je Peyton-Place ne smatram baš osobito vrijednim za Allison.
— A šta bi ti onda htjela za nju?
— Pa — re e Constance neodre eno — htjela bi da ide najprije na sveu ilište,
poslije da se negdje za neko vrijeme dobro namjesti, a onda da se uda za kakva ovjeka na polo-
žaju.
— A možda Allison ne e sve to. Ja mislim da ona ima talenta za književnicu, a ja
vrsto vjerujem da talentirani ljudi uspiju ako se posve predaju svome pozivu.
— Ne treba baš mnogo talenta da se napiše kako je gospodin taj i taj s gospo om
tom i tom krajem tjedna posjetio gospodina toga i toga i gospo u tu i tu. To otprilike piše u
Sethovim novinama.
— Pa to je tek za po etak — tuma io je Mike. — Ja sam istakao da Sethove
novine nisu ono što sam ja imao na umu kad sam savjetovao Allisonu neka piše za novine, ali za
po etak joj ne e biti naodmet.
— Ne u ja trti glavu time — zaklju ila je Constance. — Još ona ima biti u
gimnaziji dvije godine. To joj je dovoljno vrijeme da prebrodi svoje luckaste zamisli da e od
književnosti mo i živjeti.
Mike se nasmiješio i uzdržao se da kaže Constanci kako ima poznanika koji ne smatraju
nikakvom ludosti uzdržavati se knijževnoš u. Mjesto toga joj je rekao:
— Danas je subota. Kako bi bilo da se odvezemo kolima u Manchester na
ve eru?
— U redu — pristala je Constance. — Samo u ja mo i po i tek vrlo kasno. Bit
e mi neobi no drago kad Selena ozdravi i do e opet na posao.
— Me u radostima života u itelja i njegove žene jesu i duge ljetne ferije svake
godine. Da smo sada vjen ani i da ti pustiš svoj posao, mogla bi sa mnom po i u Mudgetovu
želje- znariju i pasti o i na opremi za lovljenje ribe. Ja bih ti ak kupio udicu i vitao.
— Tornjaj se, lijen ino — smijala se Constance — prije nego što obe aš nešto
što eš poslije požaliti.
— Ja u do i po tebe kolima u šest sati — re e Mike.
— Lijepo.
Motrila ga je kako ide niz Brijestovu ulicu, visoku ljudinu u sportskoj košulji s
otvorenom jakom i u žutomrkim hla ama. Pitala se ve po milijunti put šta bi rekla Allison kad
122
bi joj priop ila da joj je Mike o uh. Misli joj sada prije oše na samo dijete, kojemu je sada
šesnaest godina, premda Allison misli ta joj je petnaest. Pa ipak bi, i u tim godinama, morala
imati toliko pameti da se ne zanosi tako lakomisleno mislima da e pisanjem zara ivati
svagdašnji kruh.
Sjede i u Sethovoj redakciji, Allison MacKenzie osje ala se daleko od toga da bude
lakomislena. Nervozno je šarala prstima oko patentne zaponke na torbici za spise, koju je
donijela sa sobom. Nakon mnogo razmišljanja i raspravljanja ona i Kathy Ellsworth izabrale su
šest pripovijedaka, »ono što je najbolje od Allison MacKenzie«, kako su one to nazvale, i sad ih
je Allison izvadila iz torbe i predala uredniku novina.
Seth se naslonio u fotelji i, itaju i ih, upkao se za donju usnu. Allisonine pripovijetke
bile su jedva prerušeni porteti mjesnih li nosti, i Seth se upkao za usnicu da prikrije smiješak.
»O, brajko«, pomislio je, »što bi bilo senzacije da ih štampam na prvoj strani!«
Allison je opisala miss Hester Goodale kao vješticu koja skriva kosti svoga pokojnog
ljubavnika u podrumu. Djevojke Page prikazala je kao vjerske fanati arke, a jadnog starog
Claytona Fraziera pretvorila u razvratnjaka. Leslie Harrington ispao je kao direktor koji loše
završava, a Matthew Swaina prikazala je kao dobro udno stvorenje kojemu uvijek svjetlucaju
i i koji je posvetio svoj život da ini ljudima dobro. Marion Partridge oslikala je kao prsatu
klupsku damu, koja potajice šmr e burmut.
»O, brajko moj«, mislio je Seth Buswell kad je odložio posljednju Allisoniau
pripovijetku. Prokašljao se, pogledao djevojku koja je nervozno ekala njegov odgovor i upitao
je:
— Šta si ti zapravo mislila raditi za novine, Allison? Bit e da ti je poznato da ja
nemam vanjske suradnike za vijesti iz vanjskih op ina, a da lokalne prilike obra ujem sam?
— Ja nisam mislila pisati za vas društvenu kroniku — po ela je Allison, a Sethu
je pri tom odlanulo, pa je šutke uzdahnuo. — Ja sam samo mislila da bih za vaše novine
napisala svaki tjedan po jednu pri u. Ta ima mnogo materijala za pri e u ovome našem gradi u.
»Bog neka se smiluje mojoj tiraži«, pomislio je Seth, gled- nuvši na pripovijetke na
pisa em stolu.
— A kakve bi ti pri e pisala? — priupitao je. — Izmišljene?
— O, ne izmišljene — odgovorila je Allison. — Nego fakti ne pri e, istinite, o
zanimljivim doga ajima u našoj zajednici, i takve sli ne stvari.
— A jesi li ti ikada mislila o nizu povijesnih prikaza mjesta? — upita Seth. —
Recimo, kako je izgledala Brijestova ulica prije pedeset godina ili tako nešto?
— Ne, nisam o tome razmišljala — odgovori Allison, pokazuju i oduševljenje u
glasu. — Ali to je izvrsna ideja. Mogli bismo taj niz lanaka nazvati »Peyton-Place nekada i
sada« i mogli biste ih uokvirene donositi na prvoj strani.
»Gle ti fakinke kako je samo odvažna«, pomislio je Seth. »I ništa manje nego uokvirene
na prvoj strani!«
— Pa, mogli bismo pokušati — rekao je oprezno. — Mogli bismo jedan povijesni
lanak donositi u nastavcima kroz nekoliko tjedana, pa da vidimo reakciju publike.
— O, gospodine Buswell! — povikala je Allison, sko ivši na noge. — A kada,
kada bismo mogli zapo eti?
»Još mi je samo to trebalo!« pomisli Seth.
— Pa napiši štogod ove sedmice, i ja u pokušati da to objavim u petak.
— O, hvala vam hvala vam, gospodine Buswell. Smjesta u po eti. Idem sada
ku i i smjesta u po eti sre ivati.
— Pri ekaj asak — rekao joj je Seth. — A zar me ne eš upitati koliko u ti
platiti za lanke?
— Platiti? — za eno e Allison. — Ne treba uop e da mi platite. Ja u to
badava pisati, i smatrat u to osobitom po asti i povlasticom.
123
— Tako se ne govori, Allison. Ako se ljudima svi a što ti napišeš, oni e biti
voljni i da plate za to. Ja u ti platiti dva dolara za svaki lanak što ga objavim.
Na as se Seth bojao da e dijete ili briznuti u pla ili povratiti. Na licu joj se
izmjenjivalo blijedilo, pa rumenilo, pa još ve e bljedilo.
— O, hvala vam — proustila je Allison bez daha. — Hvala vam, gospodine
Buswelle.
— Nego, Allison — povikao je Seth za njom, kad se uputila prema vratima —
bit e prevru e da radiš na kraju tjedna. Bolje da odgodiš do ponedjeljka. Možda e dotle pasti i
kiša.
Allison je istr ala iz zgrade, u kojoj je bilo uredništvo novina »Peyton Place Times« i
natr ala ravno na Michaela Rossija. I pala bi bila da je nije zgrabio za lakte i vrsto zadržao.
— Dobila sam posao — povikala je. — Pisat u, gospodine Rossi. Za novac u
pisati. U novinama!
Preko Allisonine glave Mike je gledao kroz prozorsko staklo u Sethov ured. Novinski
urednik sagnuo se nad pri e što mu ih je ostavila Allison, i ovaj put se smiješio neprikriveno.
— No — odgovorio je Mike, pogledavši Allisoni u lice, koje je opet
problijedjelo — to moramo proslaviti. Uvijek se prvo namješten je mora proslaviti. Do i kod
Prescotta i ja u ti kupiti kokakolu.
Odveo je Allison u dragstor. Još je drhturio njezin lakat koji je držao u ruci. Po ela se
vra ati boja u njeno lice, ali nije mogla prestati avrljati:
— Povijesne zgode — nadodala je. — I to za novac. Baš kao pravi pisac.
Gledaju i je tako u drhtavu uzbu enju, Mike se odjednom osjetio vrlo star.
— Htjela sam po eti smjesta, ovo poslijepodne — nastavila je Allison. — Ali
pri ekat u do sutra. Obe ala sam Normanu da u po podne i i s njim na piknik. Nije li to
udno, gospodine Rossi, da sam sve do ovoga asa uop e zaboravila da uop e idem na piknik.
Toliko sam bila uzbu ena dobivenim poslom. A dok tek reknem Normanu! On e umrijeti od
prese- ne enja. Znate, i on vam piše, i to pjesme. Moram se požuriti. Obe ala sam Normanu da
u ja ponijeti hranu. Nije li to luckasto od mene da sam se tek sada sjetila piknika?!
»Budalaština, a«? pomisli Mike, sjetivši se Constancine pripomene. »Kad mlado
stvorenje zaboravi tako nešto romanti no kao što je piknik s drugim mladim stvorenjem, i to
zbog uzbu enja što ga je rodila misao da piše za novac, e onda je zbilja teško smatrati to i dalje
budalaštinom.«
— Hvala na kokakoli, gospodine Rossi — rekla je Allison i izišla u vihoru sjajne
pamu ne oprave.
Mike je ostavio deseta u u to ionici soda-vode. Još se osje ao silno star.
»Do avola«, rekao je u sebi, »dosta je ovoga ekanja. Opet u s njom govoriti ve eras.
Predugo mi je ekati još dvije godine. Odviše izgubljena vremena. Mladost prolazi...«
11.
Allison je ustr ala uz prednje stepenište ku e i ušla u hodnik, ostavivši vrata da se sama
za njom zatvore.
— Nellie! — povikala je. — Nellie, gdje ste.
Nije bilo odgovora. Ali Allison je ula klopotanje iz stražnjeg dijela ku e, a to je zna ilo
da je Nellie u kuhinji i da posprema ormare i kredenc, kako je to redovito radila subotom prije
podne. Nije Allison zazvala drugi put, nego je potr ala u svoju sobu, otkop avaju i uz put
opravu. Obukla je na se kratke hla e i bluzu bez rukava, pa, sveudilj tr i, sišla u kuhinju.
— Nellie! — vikala je. — Nellie, dobila sam posao! Pisat u za novine. Za novac.
Nellie Cross, na rukama i koljenima ispred niska kuhinjskog ormara, uzgledala je na
nju.
124
— Tako? — upitala je bez ikakva osobita zanimanja.

— O, Nellie, zar imate opet jedan od vaših loših dana?
— Baš mi je isti ovaj kao i svi ostali — odgovori Nellie zlovoljno. — Kako se netko
može osje ati dobro kad mu žilama te e samo gnoj.
To je bila nova Nelliena fiksna ideja s gnojem u žilama, ali se Allison nije uznemirila
njome nimalo ja e negoli prijašnjima. Bila je tek druk ija nego prijašnje, i Allison ju je primila
sasvim mimo. Za vrijeme posljednje sedmice Nellie se okanila da proklinje Lucasa i sve ostale
muškarce, pa je umislila da ju je snašla neka strahovita i udnovata bolest.
— Imam kapavac — rekla je Allisoni, kimaju i glavom mudro. — Lucas me
njim podario, upravo prije nego je odbjegao.
Allison je znala da je Lucas Cross iš eznuo iz Peyton- -Placea prije sedmicu dana, i
njegov je nestanak uzrokovao svakakvo govorkanje za nekoliko dana. Mišljenje mjesnog sta-
novništva slagalo se da je to za njegovu obitelj dobrodošlo oslobo enje, što se kona no riješila
toga ubreta. Me utim, svima je udnovato bilo što se Nellie ne slaže s tim mišljenjem. Ona je
od nazivanja svoga muža nitkovom prešla u njegovu obranu, tvrde i da je društvo s njim loše
postupalo, da su ga varali loši drugovi i da su ga zavele bolesne žene.
— Po mome mišljenju možete biti sretni što ste ga se riješili — rekla je Allison kad
joj je Nellie priop ila da je Lucas iš eznuo. — Za vas bi bolje bilo da je to odavna napravio.
— Ni sada on ne bi otišao da me nije zarazio triperom, pa se bojao da ga ne
prijavim. A ne bih ja nipošto prijavila Lucasa, ne bih ak ni onda kad bi me oni iz zdravstvenog
odsjeka na Concordu sjekli na komadi e. Istina, Lucas mi je ostavio gnoj u svim žilama. Ali
nije on tome kriv, siromah. Ulovio je to kod neke kurve, jadnik. Šta je i mogao. Bio je pijan,
zaboravio se, i eto ti.
U eš im vremenskim razmacima gnoj u Nellienim žilama stvrdnuo bi se u kvrge, koje
su strahovito boljele, i koje su uzrokovale, kako je to Nellie doznala prošloga tjedna, »njezine
loše dane«.
— Da — odgovorila je na pitanje Allisone — imam zaista loš dan. Same kvrge i
nateklina po tijelu. Ne znam uop e, kako u izdržati do nave er.
— Tako mi vas je žao, Nellie — rekla je Allison.
Žele i ipak da skrene razgovor na sebe, upitala ju je:
— A niste iznena eni što sam dobila posao?
— Nipošto — odgovori Nellie, rasprostiru i novi papir po podu niskog kredenca.
— Ja sam vazda govorila da si ti sposobna da izmišljaš pri e. Stoga nisam nimalo iznena ena
što si dobila zaposlenje. Želiš li štogod pojesti?
— Ne. Moram zapakirati hranu za ru ak. Norman i ja idemo na piknik.
— Hm — nezadovoljno e Nellie.
— Šta vam je? — upita Allison oštro.
— Hm — ponovi Nellie.
— Šta mislite time kazati? — upita Allison oštrije nego prije.
— Mislim kazati »hm« i ništa više — odgovori Nellie. — A taj se znak sumnje i
nezadovoljstva odnosi na sve žene Page. Eto recimo Evelyn Page. Uvijek je drska i naprasita.
Udala se za Oakleigha, jer je bio star i jer je mislila dobiti njegov novac kad umre. Ali ju je
nasamario. Ostavio ju je, ostavio ju je na cjedilu, im su mu k eri rekle o emu se radi. Evelyn
Page nije nikada imala razloga da se oholi i nadimlje. Ostavio ju je muž isto kao što je moj
ostavio mene. I još je njezin slu aj gori: Oakleigh nije imao nikakve isprike za to, a Lucas je
imao.
— Prestanite tako govoriti, Nellie Cross! — strogo e Allison. — Gospo a Page
je sasvim fina dama, i nije njezina krivnja što ju je ostavio Normanov otac.
— Vraga je ona fina dama! — prezirno e Nellie. — Držala je pri sisi onoga sina
sve dok mu nisu bile etiri godine. To je dijete imalo vrste zube kao što ih ti imaš sada, a ta tvo-
125
ja fina Evelyn Page još ga je dojila i uživala u tome. Stari Oakleigh nije nikada imao onako
vrste zube kao Norman sa etiri svoje godine. Nije onda nikakvo udo da se toj finoj dami nije
nikako dalo da to dijete odbije od sise.
Allisoni lice problijedjelo, a glas joj postao tih i bijesan. Ovako je osula:
— Nellie Cross, vi ste starica pogane duše. Nije vam gnoj samo u žilama, nego i u
mozgu. Od toga ete poludjeti, Nellie, To e vam se dogoditi. Sasvim ete pomahnitati kao miss
He- ster Goodale, i baš neka vam bude kad ste tako zla jezika pa kleve ete druge ljude.
— Tvoja je majka naporno radila da te odgoji kako valja
— vikala je Nellie. — Nije te odgajala da se vucaraš s dje acima koji su bili pri sisi
još u etvrtoj godini. Nije pravo, Allison, da izlaziš s Pageom. Svi su Page sme e. Prosto,
gadno, udno sme e. I uvijek su bili.
— Ne želim više ak s vama ni govoriti, vi mahnita starice
— rekla je Allison. — I ne želim da mi i rije više progovorite o Normanu i o
njegovoj porodici!
Allison se sva bijesna vrpoljila po kuhinji, lupala je tavama i loncima dok je metala jaja
da se obare, lupala više puta zaklopcem hladnjaka dok je uzimala hranu za sendvi e. Kad je to
završila, sve je spakovala u košaru za piknik i istr ala iz kuhinje, ostavivši iza sebe nered neka
ga sre uje Nellie.
Nellie uzdahne i ustane, bulje i u žilu na pregibu lakta. Bila je nabrekla. Korakne jedan
korak naprijed, pa stane i metne ruku na glavu. Tražila je bjesomu no prstima kroz upavu kosu
i kona no pronašla nabreklinu. Bila je velika kao jaje i udaralo je iz nje kao iz ira.
Luda! Ta je rije cvr ala u Nellinoj svijesti poput vru e masti. Luda! »Uskoro e se
nabreklina u glavi rasprsnuti i proširiti gnoj po mozgu, i poludjet u zaista, baš kao što je
Allison rekla.«
Sjedne jadna na pod kuhinje i po ne glasno jadikovati:
»Lucas, Lucas, pogledaj samo ovamo i vidi šta si napravio«.
Allison i Norman gurali su bicikle ispred sebe, jer je bilo prevru e da bi se vozili uzbrdo.
Bicikli su bili teški, jer su košare za njih privezane bile napunjene jelom za piknik, kutija od
kartona sa šest kokakola, pamu ni pokriva sastavljen od krpica, dva kupa a kostima, etiri
ru nika i debela knjiga »Znatniji engleski pjesnici«. Allison i Norman gurali su bicikle i
stenjali, a srpanjska vru ina svjetlucavo se dizala s glavne ceste koja je odvodila iz
Peyton-Placea.
— Trebali smo oti i u Meadow Pond — re e Norman i povrati nao ari za sunce
na njihovo mjesto na nosu.
— Ondje ne bismo uop e mogli dospjeti blizu k vodi — odgovori Allison,
podigavši jednu ruku s upravlja a bicikla da bi zadigla gustu kosu što se prilijepila uz znojan
zatiljak.
— Sva djeca iz grada bit e ondje po podne, pa bih ja radije ostala kod ku e nego
tamo pošla.
— Ne može nam biti cilj odviše daleko — nastavi mudro Norman. — Rije ni
zavoj nalazi se milju iza bolnice, a mi smo gotovo toliko prešli.
— Nije mnogo dalje — složi se Allison. — Ve smo odavno prošli kraj
valjaonica.
Nakon nekog vremena, koje se njima u inilo kao vje nost u žezi ljetnog popodneva,
stigli su kona no do zavoja rijeke Connecticut. S olakšanjem su sklonili bicikle u sjenu
orijaških stabala što su rasla uz rub vode, pa su se spustili na meke, suhe borove iglice, koje su
poput saga prekrivale tlo.
— A ja sam mislila da ne emo nikada ovamo sti i — uzdahnula je Allison,
nabu ivši donju usnicu i otpuhnuvši pramen kose koji joj je bio pao na elo.
— I ja isto tako — složi se Norman. — Ali je ipak vrijedno muke. Nema nikoga
126
uokrug cijele milje. Slušaj samo tišinu.

Kad su malo po inuli, Norman je predložio:
— Pogurnimo bicikle još dublje u šumu. Onda ih nitko ne e vidjeti s ceste i nitko
ne e znati, gdje smo.
— Divota — složi se Allison. — Ima jedno skrovito mjestance malo podalje.
Drve e je odmaknuto od vode i ima jedna mala pješ ana plaža. Ne može se vidjeti s ceste.
Kad su stigli na mjesto koje je Allison opisala, prislonili su bicikle o dva stabla i odnijeli
stvari na plažicu. Brižno su rasprostrli pokriva , te stavili na nj stvari iz košare, knjigu i ru nike.
— Ho emo li najprije plivati ili jesti? — upita Allison.
— Plivajmo najprije — prihvati Norman. — Cim obu em kupa e ga ice, stavit u
kokakole pod vodu neka se ohlade, jer su sada mlake.
— Moramo se presvu i u šumi — tuma ila je Allison. — Nemamo gdje drugdje.
— Hajde ti prva. Ja u te ekati dok budeš gotova.
Kad je oboje obuklo kupa e kostime, stajali su na rubu vode i polako klizili naprijed i
natrag u mokrome pijesku. Opasno je bilo plivati u rijeci na tome zavoju, znalo je oboje. Rijeka
je bila puna brzaca, a dno je bilo pokrito nazup anim stijenama.
— Moramo biti na oprezu — upozorio je Norman.
— Hajde ti prvi.
— Zajedno emo.
Polako, oprezno, spustili su se u rijeku, i najednom im nije više izgledala uop e opasna.
Po eli su prskati i pljuskati i plivati dalje od obale.
— Divna je i studena. Studena kao led.
— Bolja je nego u Maedow Pondu. Tamo je uvijek voda topla u vru e dane.
— Dodiruješ li još dno?
— Dodirujem. A ti?
— Da. Ve smo dosta daleko od obale.
— Ja mislim da ovo mjesto nije opasno, osim možda u prolje e.
— Upravo sam ogrebao nogu o stijenu.
— Umiješ li ti plivati na le ima?
— Umijem. Nau io sam u logoru prije dvije godine.
Ostali su u vodi, dok ih nije po elo zepsti, a kad su opet
stajali na žalu, voda se lijepila za njih u malim kapljicama duginih boja. Allison, koja je
plivala bez kupa e kape, po ela je ru nikom brisati kosu, a Norman je sio na pokriva da
pogleda svoju ogrebenu nogu. Sada su blagoslivljali sunce koje je pri- peklo na studene kože i
grijalo ih. Allison je sjela uz Normana i upitala ga:
— Želiš li jesti?
— Dobro. Idem najprije vidjeti je li se kokakola rashladila.
— Morala se kad je voda mrzla kao led.
Mljackali su jedu i sendvi e i škilje i su gledali preko vode, osobito ono mjesto gdje se
sunce zrcalilo kao u kakvu ogledalu.
— Ne znam zašto — pripomene Norman — ali uvijek imam neki udnovati
osje aj kad pogledam preko rijeke i pomislim da je ondje druga savezna država Vermont.
— To je isto tako kao da se voziš kolima i prije eš granicu nekoga grada —
prihvati Allison. — Ove si minute u Pey- ton-Placeu, a drugu minutu negdje drugdje. Ja to
uvijek reknem sama sebi: sada sam u Peyton-Placeu, a sada više nisam. Pri tom se uvijek
nekako udno osje am, baš kao i ti kad sjediš ovdje i gledaš Vermont.
— Je li ostalo još sendvi a s jajima ili su samo oni sa šunkom?
— Donijela sam etiri od svake vrste. Uzmi s jajima jedan od mojih, ako
ho eš. Meni su dobri i oni sa šunkom.
— Šteta što nisam donio i prženih kriška krumpira.
127
— Uvijek su strahovito masni ljeti.

— Imaš pravo.
— Izvoli kiseli krastavac.
— Ho eš li opet plivati?
— Ne u sve dok sunce ne prigrije?
— Kaniš li se udati kad budeš starija? — upita Norman.
— Ne u, nego u imati ljubavnike.
— Šta emo s ovolikim voštanim papirom? Ne možemo ga jednostavno
ostaviti ovdje.
— Metni ga samo u košaricu. Bacit u ga negdje pri povratku.
— Ono o ljubavnicima nije pametno, da znaš — pou avao ju je Norman. —
Ja sam itao, ako imaš mnogo ljubavnika, nikad ne može do i do potpune harmonije s jednom
osobom. Osim toga, tko ima ljubavnike, nema djece.
— A gdje si to itao?
— U nekoj knjizi o seksu, koju sam naru io.
— Ja nikada nisam itala knjigu koja bi bila isklju ivo o seksu. A odakle si je
naru io.
— Iz New-Yorka. Vidio sam oglas u jednom magazinu. Stoji dolar i
devedeset i osam centa.
— A je li je vidjela tvoja majka?
— Ni govora. Ja sam odlazio na poštu svaki dan dva tjedna, ekaju i da do e
knjiga. Majka bi me ubila kad bi i pomislila da se ja zanimam takvim stvarima.
— A što još ima u toj knjizi? — upita Allison.
— Pa o tome kako muškarac mora imati ljubavnu tehniku kad se ljubi sa
ženom. Tako da ona to zavoli i da ne bude frigidna.
— Šta zna i »frigidna«?
— Pa to su žene koje se ne vole ljubiti. Mnogo je žena takvih, veli se u onoj
mojoj knjizi. I zbog toga dolazi do neslaganja u braku.
— A stoji li u knjizi šta se poduzima protiv frigidnosti?
— Dabome.
— A ho emo li itati iz naše knjige pjesama?
— U redu. Ho u li ja itati, ili možda ti želiš?
— Po ni ti. Izaberi štogod iz Swinburnea. On mi je najdraži.
Dok je Norman itao glasno iz knjige lirike »Znatniji engleski pjesnici«, Allison je
pokupila ostatke hrane i zapakovala ih u košaru. Zatim se okrene na želudac i istegne se na
pokriva u. Norman se podupre na lakte, stavi sun ane nao ari i nastavi itati. Naskoro oboje
zaspi.
Kad su se probuditi, sunce je izgubilo nešto od svoje topline. Bila su etiri sata. Tijela su
im bila vlažna od znoja. Zijevali su i odlu ili da opet plivaju. Kad su se rashladili u vodi, legoše
jedno kraj drugoga na pamu nom pokriva u.
— Ja se izvrsno osje am — po e Allison, gledaju i Normana kroz poluzatvorene
i.
— I ja.
Otpo ivali su suncem ogrijana, vodom osvježena, odmorena i nahranjena tjelesa na
pamu nom pokriva u i škiljili na šare oblaka na modru srpanjsku nebu.
— Jednoga dana — sanjarski e Allison — napisat u vrlo glasovitu knjigu.
Glasovitu kao što je »Anthony Adverse«, i onda u postati glasovita.
— Ja ne u tako. Ja u pisati tanke, sitne sveš e poezije. Ne e znati za me
mnogo ljudi, ali oni malobrojni kazat e da sam mladi genij.
— U prvom svome novinskom lanku pisat u o ovdašnjem dvorcu.
128
— Kako možeš pisati o dvorcu kad nikada nisi u njem bila?

— Pa smislit u nešto.
— Kako možeš izmišljati stvari za povijesni lanak? U njemu moraju biti
injenice, sve iste, prave injenice — mudrovao je Norman.
— Glupost! »Anthony Adverse« jest povijesni roman iz: Napoleonova vremena, i
valjda misliš da nije sve u njem i izmišljeno.
— Druk ije je s romanom. Romani su uvijek izmišljene pri e.
— I pjesme isto tako.
— Ho eš li ti onda po eti i i s ljubavnicima? Pošto napišeš glasovitu knjigu i
postaneš slavna? — upita Norman.
— Da. Svaki u tjedan imati novog ljubavnika.
— Tako ne eš nikada ste i harmoniju i prilagodljivost s jednom osobom.
— Baš mi je stalo. Muškarci e se raskidati da bi stekli moju naklonost, a ja u im
zadavati jade, teške jade.
— A ne kaniš nikada imati djece?
— Ne. Za to ne u imati vremena — odvrati Allison.
— U spomenutoj knjizi piše da je prirodna funkcija ženskoga tijela ra anje djece
— re e Norman.
— Što još piše u toj tvojoj knjizi?
— Pa unutra su slike o gra i žene. Tako jedna slika prikazuje kako žena ima dojke
da može imati mlijeka. Druga prikazuje utrobu žene u kojoj po iva edo devet mjeseci.
— Ja ne bih potrošila dolar i devedeset i osam centa da to doznam. Sve sam ja to
znala u trinaestoj godini. A piše li u tvojoj knjizi kako muškarci vode ljubav sa ženama?
Norman podbo i rukama glavu i prekriži noge. I po ne tuma iti, baš kao da razjašnjava
neki mu an problem iz algebre nekome koji nema nikakve sklonosti prema matematici.
— Dakle — po eo je — u toj knjizi veli da sve žene imaju na svome tijelu
takozvane erogene zone.
— Jesu li te zone iste kod svih žena? — upita Allison onim istim tonom koji bi
upotrijebila da je slabo nadaren ak iz matematike, kojemu Norman pokušava pomo i.
— Neke jesu, ali nisu sve — odgovori Norman. — Tako na primjer sve žene
imaju erogene zone oko dojki i oko tjelesnih otvora.
— Otvora?
— Ne razumijem, pokaži mi.
Norman se napol okrene i prije e vrškom malog prsta oko otvora Allisonina uha. Od
toga joj se smjesta naježi koža i najednom se naglo uspravi.
— Evo ovako — protuma i Norman.
— Sad razumijem — re e Allison, trljaju i svojom desnom rukom lijevu. Opet je
legla uz Normana.
— Podru je oko usnog otvora najosjetljivije je, dabome — nastavi Norman —
izuzmemo li onaj glavni otvor, vaginalni. Kako ja to shva am ...
Normanov je glas i dalje zvonio, ali ga Allison nije više slušala. Ona je htjela da joj opet
prije e prstom oko ušnoga otvora, i htjela je da je poljubi onako kako ju je poljubio u šumi na
kraju puta prijašnje subote. Ona je postajala sve srditija, što joj je on više govorio svojim
hladnim, akademskim glasom.
— I poljubac je, dakako, prva ili jedna od prvih ponuda što ih spretan ljubavnik
ini ženi.
— Ma daj zaveži jednom! — povika Allison i sko i na noge. — Samo rije i,
rije i, i opet rije i. Samo znaš govoriti.
Norman je pogleda, sav preneražen, i pokuša se opravdati:
— Ali, Allison, pa ti si me molila da ti o tome govorim.
129
— Pa nisam te valjda molila da mi odeklamiraš cijelu tu tvoju prokletu knjigu,

rije po rije .
— Pa ne moraš me za to psovati. Ti si me pitala i ja sam ti odgovarao. Zar imaš
razloga da me za to psuješ?
— Ma daj prestani — re e Allison. — Neki poznati de ki — lagala je —
nemaju potrebe da razjašnjavaju djevojci kako su divni ljubavnici. Oni joj to prakti no pokažu.
— A koji su to »de ki«? — upita Norman, time joj postavivši stupicu.
— Ja nisam dužna da ti reknem bilo što, Normane Page. Ni jednu jedinu
pojedinost.
Ispruži ruku, zgrabi je za gležanj i upita oštro:
— Koji de ki?
Allison sjedne, a Norman se uspravi.
— A nemojmo više o tome. Svakako ga ti ne poznaješ.
— Reci mi — bio je uporan — ja bih ipak htio da znam tko su ti tvoji divni
ljubavnici.
— Ne u ti re i.
— I ne možeš mi re i. Radi se o tome. Ne poznaješ nijednoga, kad ga nemaš. Ti
si obi na lažij ivica.
Allison se brzo okrene prema njemu i zamlati ga.
— Kako se samo usu uješ da me nazivaš lažijivicom? — galamila je.
Uhvatio ju je za zapeš a i svalio na pokriva .
— Lažljivica si — govorio joj je, gledaju i joj ravno u lice. — Jesi lažljivica, i
jer si me udarila po obrazu, ne u te pustiti dok ne priznaš da si lagala.
Allison je smjesta kapitulirala.
— Izmislila sam ono — priznala je, ne gledaju i ga. — Ti si jedini de ko koji
me ikad poljubio, osim Rodneya Harringtona ono davno, ali to se ne ra una. Žao mi je što sam
te pljusnula.
Norman joj je otpustio zapeš a, ali se i dalje bio nada nju nagnuo, a rukama se odupro na
pokriva u s obje strane Alli- sonina tijela.
— Bi li htjela da te opet poljubim? — upitao je.
Allison je o utjela kako joj se lice zacrvenjelo.
— Htjela bih. Samo mi nije drago da me prije pitaš, Nor- mane. Za bilo što.
Poljubio ju je nježno, a njoj je došlo da brižne u pla od razo aranja. Pa nije ona žudjela
za tako mlitavim poljupcem.
— Ve je kasno — re e Norman. — Moramo krenuti natrag.
— I ja mislim — složi se Allison.
Dok su poslije lagano vozili na biciklima niz cestu prema Peyton-Placeu, neki auto sa
složenim krovom projuri kraj njih.
— Trebate li konja da vas povu e — povika šeretski Rodney Harrington iz jure ih
kola.
— Prepredenjak — primijeti Norman.
— Da, da — prihvatila je Allison. A i ona je bila ozloje ena pri pomisli da je
Rodney u trinaestoj svojoj godini znao više kako se ljubi nego što Norman zna u petnaestoj.
12.
Rodney Harrington grohotom se nasmijao kad je vidio posljednji odraz Allisone

MacKenzie i Normana Pagea u svom retrovizoru. Dvoje biciklista vozilo je svom snagom,
zabrinuti možda što e kasno sti i na ve eru. »Šteta velika što se voze biciklima a ne idu pješke.
Kad bi išli pješke, ja bih im ponudio da se povezu sa mnom u kolima.« Godilo mu je vozati tako
130
svoje prijatelje. Nijedan od njih nije se izri ito izjasnio, ali je Rodney znao kad su sjedjeli u
njegovim sjedalima, kožom presvu enom, da su priželjkivali da imaju baš takva kola kakva su
njegova. Rodney se ponovo slatko nasmijao i u udu sebe pitao šta li su Allison i Norman radili
tako daleko od ku e. Možda su se zaustavili malo u šumi na mali intimni sastanak. Na tu
pomisao Rodney se tako nasmijao da se s novim kolima našao gotovo u jarku.
»Osje am se fantasti no«, uskliknuo je cijelome svijetu i njegov signalizator na
automobilu zatrubio je klasi ni da-dada-dada, dum-dum.
»A zašto se i ne bih osje ao fantasti no?« pitao je sam sebe. »Upravo sam bio u tvornici
i digao staroga za deset dolara, imam elegantna kola, a sada idem na sastanak sa Betty derson.
Tko se, do avola, ne bi osje ao fantasti no u ovakvim prilikama!«
— Nemoj potrošiti sve na istu — savjetovao je Leslie Harrington svoga sina,
predaju i mu deset dolara i namignuvši mu podobro. — Nijedna ne vrijedi više od dva dolara.
Rodney se smijao sa svojim ocem i rekao mu:
— I ti to meni govoriš. Kao da ja ne znam.
Otac ga je potapšao po le ima i rekao mu neka ide i neka se dobro zabavi.
Rodney se smiješio sam sebi dok je vozio auto niz Brije- stovu ulicu etrdeset milja na
sat na podru ju gdje bi smio samo dvadeset i pet. Sve bljezgarije što ih ljudi izgovore o de kima
bez majke njemu su bile smiješne. On se ak ni mutno ne sje a svoje majke. Sve što zna o njoj
mogao je vidjeti na izblijedjeloj njenoj fotografiji što je otac drži na komodi. Tu izgleda veoma
blijeda i mršava, sa mnogo sme e kose, skupljene u pun u na glavi. Usta su joj na slici uska i
stisnuta. Rodney nije nikada mogao sebi predstaviti da je bila udata za njegova oca. O njoj je
znao i postarao se da sazna samo to da joj je bilo ime Elizabeth i da je umrla u tridesetoj godini
života, ra aju i njega. Rodneyju nije nikada nedostajala mati. On se s ocem silno slagao.
Razumjeli su jedan drugoga. Vrlo su lijepo živjeli kao neženje u velikoj ku i u Kestenovoj ulici,
uz pomo gospo e Pratte, koja im je bila kuharica i gazdarica. Brbljarije što ih ljudi pišu o djeci
bez majka, ostaju brbljarije. On je neobi no zadovoljan da nema majke da se s njom objašnjava
i da mu uvijek ne im zanovijeta. Odviše je mnogo svojih kolega uo kako se tuže na svoje
majke a da ne bude sretan, što je njegova na sigurnu mjestu pokopana. Njemu je bio drag status
quo. Stara Pratte bila je uvijek pri ruci i njemu i ocu kad su god što trebali.
Do šesnaeste godine Rodney se nije bitno izmijenio od onoga dje aka iz etrnaeste. Bio
je nešto preko palca viši, tako da je sada imao pet stopa i osam palaca (metar šezdeset i dva
centimetra), i više se ispunio u ramenima, tako da je izgledao sli niji na svog oca. Ina e se
Rodney nije izmijenio. Kosa, koju je nosio malko preduga ku, još je bila crna i kovr ava, a nje-
gova debela usta pokazivala su nedostatak stege i samoobuzdavanja. Bilo je nekoliko ljudi u
Peyton-Placeu, koji su govorili da je prekasno za Rodneyja Harringtona. On e ubudu e biti isto
ono što je uvijek bio: jedinac razmaženac bogata obudovjela ovca. Spominjali su njegovo
isklju enje iz škole u New-Hamptonu kao dokaz svojoj tvrdnji. Gimnazija u New- -Hamptonu
pokušala je da pou i Rodneyja, ali su ga kona no morali otpustiti zbog lijenosti i neposluha
nakon dvije godine uzaludnih pokušaja. Ta je škola bila na dobru glasu i bila je uspjela tamo
gdje su druge škole pretrpjele neuspjeh s problemati nim mladi ima. Ali ni ta škola nije uspjela
ostaviti svoj biljeg na Rodneyju Harringtonu. ini se da je Rodney u toj školi nau io jedino to
da su svi de ki iz »dobrih obitelji« imali seksualne odnošaje s djevojkama prije ulaska u
gimnaziju, a oni koji nisu, ili su homoseksualci ili kandidati za sve eni ko zvanje. Rodney se
nau io brzo hvalisati, pa je za manje od godine dana umio za epiti gubicu i najgrlatijemu od
njih. Rodney se hvalisao da je deflorirao najmanje devet djevojaka u svom rodnom gradu prije
svoje petnaeste godine, i umalo da nije dvaput bio ustrijeljen od razbješnjelog supruga s ijom
je ženom živio u strastvenim ljubavnim odnošajima cijelih šest mjeseci.
Rodney je bio senzualan ljepotan, imao je dosta novca i bio je blagoglagoljiv, tako da su
mu vjerovali. Kad su ga najurili iz New-Hamptona, smatrali su ga odrasli muškarci ve zrelim i
odraslim. ak mu je i vlastiti otac vjerovao, premda je za njega Rodney malko preudesio svoje
131
pri e, te su tada junakinje njegovih podviga bile izmišljene djevojke iz White-Rivera. Tako je
esto pri ao svoje pri e o uspješnom zavo enju i tako mnogim ljudima da im je kona no i sam
vjerovao. A zapravo nije nikada u svome životu op io sa ženom, pa kad bi ga koji put istina
klepnula po glavi, bilo mu je isto kao da mu netko bez razloga pljusne u lice ašu hladne vode.
Prestravljuju a misao da ne e znati dovršiti akt, ako ve jednom do e u priliku da ga zapo ne,
uzbudila ga je kao sunce kad za e za oblake u vru dan. Ta ga je misao upravo sledila i pridala
sumoran izgled njegovu ina e veselu svijetu. A najviše je bio užasnut pomišlju da e ga izdati
djevojka kod koje se osramoti. A nije mu toliko bilo stalo do možebitnog poniženja pred samim
sobom. Oledenio bi se od užasa kad bi god pomislio šta e re i mnogi njegovi prijatelji ako
otkriju da je on samo raspredao konce fantasti nih bajki, a zapravo je neiskusan u tome kao
kakav sedamgodišnjak.
U takve se sumorne zavezao misli dok je skretao kolima u usku Jasenovu ulicu trošnih
ku a, u kojima su stanovali tvorni ki radnici. Zaustavi elegantno ispred ku e Andersono- vih i
zatrubi s razmetljivom hrabroš u, koja nije bila nimalo u skladu s njegovim duševnim stanjem.
Odlu no se trsio da odagna strahovanja, a Harringtonu nije nikada bilo teško da strese sa sebe
potištenost i strah.
Da mu iza e sunce iza tmasta oblaka, dovoljno mu je bilo da rekne: »Ah, do avola!«
Tako je i sada sebi govorio: »Ah, do avola, pa šta napokon? Imam novca da trošim, imam kola
da vozim, imam bocu raženog viskija da pijem. Smjestio sam je u odjeljak za rukavice. Pa, šta
do avola? Znat u ja šta u uraditi ako ve navedem staru Betty da skine ga e. Koliko sam puta
slušao kako opisuju akt? Koliko sam ga puta ja opisivao? Ha, do avola. Ne samo da sam o
tome govorio i slušao nego sam o tome i knjige itao i slike gledao. Koga vraga onda brigu
brinem?«
Betty je šetkala niz uski puteljak ispred ku e, povijaju i u punom luku svoje mazne
bokove, kao što je vidjela prije tjedan dana kod jedne glumice u reviji na filmskom platnu.
Polagano je prilazila Rodneyjevim kolima.
— Zdravo, mali — pozdravila ga je.
Ona je bila mla a od njega ta no godinu i etrnaest dana, ali ga je neizostavno vazda
nazivala »mali«. Ve eras je nosila zelene uzane kratke hla ice i mali žuti prslu za dojke. Kao
uvijek kad bi je pogledao, Rodney je i sada osjetio kako mu je rije zastala u grlu. On je najbolje
mogao sebi razjasniti svoje protudjelovanje prema Betty poredbom iz djetinjstva. Kad je bio
mali, stara mu je Pratte dopustila da je promatra kad ona pravi puding. Sad bi u šerpi bilo nešto
teku e, tako žitko i te no da misliš da uop e druk ije i ne može biti, a za tili as se materijal
zgusnuo i usirio, tako da je stara Pratte morala bogme dobro miješati da može pro i žlicom kroz
smjesu. Isto tako je bilo s Rodneyjem kad je ugledao Betty. Kao puding. Dok je ne bi ugledao,
bio bi u svojoj nutrini bistar i hladan i teku i, ali onaj as kad bi se ona preslonila preko vrata
kola i rekla »Zdravo, mali«, njegove bi se rije i ukrutile, nad o i bi se nadnio tmast oblak vje a,
i on bi se morao naprezati da protjera dah kroz sirupastu masu svojih plu a.
— Zdravo — otpozdravio je.
— Odviše je vru e da bih se posve obukla pa da idemo nekamo u kakav otmjen
restoran — rekla je Betty. — Ja bih samo da se provozamo i da svratimo u kakav vrtni restoran,
gdje e nas poslužiti u kolima.
Rodney je imao na sebi košulju i sportsko ljetno odijelo, jer je bio planirao da je odvede
u koji restoran, a onda nekamo na ples, ali je na njezine rije i kapitulirao bez gun anja.
— Razumije se.
Bez daljnjih rije i Betty otvori vrata kola i skljoka se u sjedalo do njega.
— Zašto ne svu eš taj kaput? — upitala ga je ljutito. — Spopadne me vru ina i
svrbež po cijelom tijelu kad te gledam tako obu ena.
Rodney smjesta svu e kaput i stavi ga na stražnje sjedalo. Iz ku e Andersonovih motrila
ga dva zlovoljna i umorna lica dok je pokretao kola i odtutnjio niz Jasenovu ulicu. im je
132
Rodney skrenuo iza ugla, Betty mu mahne prstima, i on joj dodade cigarete.
— Kako to da sino nisi mogla izi i sa mnom? — upitao je.
— Imala sam drugoga posla — otkosi Betty hladno. — A zašto pitaš?
— Pa tako, pitam. Izgleda mi smiješno da imaš vremena za mene samo dvaput na
tjedan, to je sve.
— Slušaj, mali — grdila ga je — ja ne trebam polagati ra una za svoje vrijeme ni
tebi ni bilo kome drugome. Shva aš?
— Nemoj se srditi, Betty. Ja sam te samo pitao.
— Ako te to bude smirilo, ja u ti re i. Išla sam sino na ples. Marty Janowsky
odveo me u White-River i onda smo išli u »Kineski zmaj« na ve eru i ples. Imaš li još nešto
pitati?
Rodney je znao da mora mu ati, ali nije mu se dalo da se na tome razmine.
— Što si onda radila? — priupita.
— Zaustavili smo se kod Srebrnog jezera — odvrati Betty bez oklijevanja. — A
zašto?
— Samo sam tako pitao. A jesi li se dobro zabavila?
— Pa, da pravo kažem, jesam. Marty je izvrstan plesa .
— To te ja ne pitam.
— A što onda pitaš?
— Ja ho u da te pitam kako ste se zabavljali kod Srebrnog jezera?
— Divno, ako se to tebe uop e ti e.
— Šta ste radili? — nastavio je ispitivanje Rodney. Nije zapravo želio uti
njezin odgovor, ali nije se mogao suzdržati da ne pita.
— Ma za ime božje prestani ispitivati — rekla mu je Betty s ga enjem. — Daj da
do emo što prije do kakva vrtnog restorana. Ja umirem od gladi. Mi smo proleteri navikli da
ve eramo u pet sati i po. Nismo mi kao velevažne kaponje industrijalci, koje sluge služe
ve erom u osam.
— Zaustavit u kod idu eg — odgovori Rodney. — Nego slušaj, Betty. Ja
mislim da nije pošteno da se ti ideš zabavljati s Martyjem Janowskim.
— Šta! — odvrati nakratko, i nije to više bilo pitanje, nego usklik gnjeva.
— Mislim da nije pravo da se ideš zabavljati s Martyjem Jankowskim, a ja sam
te tisu u puta molio da budeš samo moja djevojka.
— Zakreni kola i vozi me ku i — oštro je do ekala Betty. — I to smjesta.
Rodney je pokrenuo mjenja i vozio dalje. Bio je tvrdoglav.
— Ne u više izlaziti s tobom dok mi ne obe aš da ne eš više lunjati s Martyjem.
— Jesam li te ja molila da sa mnom izlaziš? — bijesno je odvratila Betty. — Ja
sam ti rekla da zakreneš kolima i da me odvezeš ku i.
— Ako ne eš da se voziš sa mnom — preuze Rodney, mrze i sam sebe što ne
može držati jezik za zubima — ja u kola ustaviti ovdje nasred ceste, pa ti hajde pješke ku i.
— U redu — prihvati Betty. — Samo ti zaustavi i pusti me da izi em. Ne u ja
daleko pješa iti, to ti jam im. Zaustavit u prva kola koja nai u s lijepim momkom unutra.
Nisam ja iz porodice industrijalaca. Nije meni ništa, ama baš ništa, putovati auto-stopom. Samo
ti mene pusti.
— Ma, hajde, Betty — pravdao se Rodney — nemoj se srditi. Pa kako bih ja
mogao tebe ostaviti nasred ceste. Hajde, ne srdi se na me.
— Ja sam srdita, vraški sam srdita i bijesna. Šta ti zamišljaš, tko si ti pa da mi
propisuješ s kim ja mogu izlaziti a s kim ne?
— Nisam ja ništa ozbiljno mislio. Bio sam samo nakratko ljubomoran, i više ništa.
Molio sam te tisu u puta da budeš moja djevojka. Ljubomoran sam, jasno, kad pomislim da
ideš s drugim de kom. Eto to je sve.
133
— Odsada, molim te lijepo, zadrži svoju ljubomoru za sebe — naredila mu je

Betty. — Ja ne primam naloge ni od koga. A osim toga, zašto da ja budem tvoja djevojka i da
idem stalno samo s tobom? Kad na jesen odeš na studije odavle, ja u ostati na suhom. Teško je
do i opet u opticaj djevojci koja je imala stalnog de ka pa ju napustio.
— Ja sam mislio da me voliš više od svih drugih — tuma io je Rodney. — Ja
volim više tebe nego ijednu drugu djevojku. Stoga želim stalno i i s tobom.
Betty se malo smekšala i rekla:
— Volim ja tebe, mali moj. Dobar si.
— I onda?
— Razmislit u.
Rodney skrene u vrtni restoran, a vrcaji šljunka uzle- tješe iza jednoga od stražnjih
kota a.
— Ho eš li da idemo poslije na Srebrno jezero? — upita.
— Možda, ako se požuriš pa me nahraniš. Htjela bih da pojedem dva sendvi a od
sira i tu enu okoladu i prženi krumpir.
Rodney izi e iz kola i upita:
— Ho eš li onda na Srebrno jezero?
— Zar ti nisam rekla »možda«? — nestrpljivo e Betty. — Šta još ho eš od mene?
Pismeni sporazum?
Mnogo kasnije, pošto su jeli i pošto se sasvim uno alo, Rodney je odvezao k Srebrnom
jezeru. Betty mu je pokazala izvrsno mjestance za parkiranje. Kad je ustavio motor i utrnuo
svjetla, vlažna ih je no ogrnula svojim zaparnim crnim pokriva em.
— O, bože, što je vru e — potužila se Betty.
— Imam bocu viskija sa sobom u kolima. I u restoranu sam kupio umbirova
slatka pjenušava pi a. Ja mislim da e te osvježiti.
Kraj svjetla daske za instrumente brzo je i spretno smiješao dvije aše. Kako je pi e bilo
toplo i kako su aše bile od papira, ukus je bio udan.
— Uh! — povikala je Betty i ispljunuta preko niska prozora bljutavo jako pi e.
— Fuj! Kakve su to spirine!
— Treba se naviknuti — razjašnjavao je Rodney, najednom se osjetivši
svjetskim ovjekom. Ako se u išta razumio, svakako je to bilo dobro alkoholno pi e da ga okuša
i popije. — Još jedan gutljaj — predložio je. — Što ga više piješ, sve više omiljava.
— Do avola s tim tvojim osvježenjem! — dobaci mu Betty. — Idem ja plivati
pa u se osvježiti.
— Jesi li ponijela kupa i kostim?
— A šta je tebi, ovje e? Zar nisi nikada plivao s golom djevojkom?
— Kako da ne! — lagao je Rodney. — Desetak puta. Tek onako sam te upitao
imaš li kupa i kostim.
— Ne, nisam ponijela kupa i kostim — odgovorila je Betty uz podrugljivo
prenemaganje. — Ideš?
— Dabome — odgovori Rodney, brzo završivši svoje pi e.
Prije nego što je on dospio i otpu iti košulju, Betty je ve
svukla svoje kratke hla e i grudnjak, te, onako gola, potr ala žalom prema jezeru. Kad je
Rodney stigao do ruba vode, osje aju i se zbunjen zbog golotinje i podosta sam sebi smiješan,
nije bilo nigdje vidjeti Betty. Polako, stopu po stopu, ulazio je u vodu, i kad je bio zagazio do
pasa, najednom se ona pojavila uza nj. Glava joj je tiho izronila iz vode, i poprskala ga je
mlazom upravo izme u lopatica. Posrnuo je. Kad se sop i pridigao, Betty je stajala ispred
njega i smijala mu se. Pokušao ju je uloviti, ali je otplivala od njega, svejednako se smiju i,
zadirkuju i ga i nazivaju i svakakvim imenima.
— ekaj samo dok te ja ulovim — dobacio joj je. — Prije ili poslije morat eš
134
izi i iz vode, i ja u te ovdje sa ekati i uhvatiti.

— Nemoj, plašljiv e, da ti toliko zubi cvoko u — rugala mu se — ina e u te
prona i u mraku.
Ali nije ju mogao uloviti. Nakon nekoliko minuta bu an zvuk automobilske trube
odjeknuo je u tami, a on se žestoko trgnuo.
— Meni je dosta plivanja — doviknula je Betty iz kola.
»Vražja baba!« psovao je divlja ki u sebi. Mislio ju je
uloviti i povaliti na pijesak i valjati je, i utjeti je, i dodirivati je. Nikad nije bio sasvim
priljubljen uza nju kad je
bila sasvim gola, i sada mu je, vražja baba, umakla i našla uto ište u kolima. Bit e da
ima ma je o i kad je mogla prona i put u tome mraku bez mjese ine. Posrnuo je više puta, prije
nego što je kona no razaznao siluetu svoga automobila ispred sebe.
Betty je ekala dok je opet posrnuo i gotovo pao. ekala je dok bude baš ispred kola, i
onda je upalila velika svjetla. Urlik njena smijeha razlijegao se u no , a Rodney je odviše bolno
bio svjestan svoje smiješne figure dok je tu gol stajao kao preplašena životinja i pokušavao
pokriti svoju golotinju rukama.
— Ti, kurvo jedna! — viknuo je, ali se ona takvim grohotom smijala da ga uop e
nije ula.
Natapao je put do kola i napipao hla e, a sve ju je u sebi proklinjao, dok se ona i dalje
gušila u smijehu.
— O, Rod! — vikala je i opet se sva trgala od smijeha. — O, Rod! Kakve li divne
slike da je prilijepimo na dopisnicu i pošaljemo ku i mami!
Rodney, onako samo u hla ama, u e u kola i smjesta okrene upalja . Snažan motor kola
zazuji, a Betty ispruži ruku i ugasi paljenje.
— Šta ti je, zlato? — upita ga mazno i prije e vršcima prstiju preko njegovih golih
grudi. — Jesi li se rasrdio, zlatane.
Rodney je oštro izdahnuo i kratko odsjekao:
— Nisam. Šta bih se rasrdio!
— Onda me poljubi — rekla mu je u ljupkoj nestašnosti. — Poljubi me da mi
pokažeš da se ne srdiš na me.
Rodney se obrnuo prema njoj uz neki usklik koji je bio nalik na jecaj. Nikad to nije
mogao shvatiti kod te tajanstvene Betty. Sate i sate ona se pravila kao da joj nije ni najmanje
stalo da je on dotakne. Ona je bila kadra da ga uvjeri kao da ga baš i ne voli. Ali onaj as kad ju
je poljubio, po ela je grgutati kao grli ica malim sitnim grgutima u grlu, a tijelo se njeno
savijalo i povijalo uza nj, kao da joj nije nikada dosta poljubaca. Taj je as Rodney uvijek ekao
kad bi se s njom sastao. Radi toga asa bilo mu je sve kod nje podnošljivo, sve od zadirkivanja
s drugim de kima, njegovim prijateljima, pa do peckanja da ga tobože ne voli.
— Brzo! — rekla mu je. — Ne ovdje, nego dolje na žalu!
Potr ala je ispred njega, a on za njom, nose i pokriva iz kola. Prije nego što je i dospio
rasprostrijeti pokriva po meku pijesku, ona je ve ležala, raskriljenih ruku prema njemu.
— O, lutko moja lijepa, kako te ljubim, silno te ljubim — tepao joj je.
Ona je gladno griskala njegovu donju usnu i mamila ga, dok joj se tijelo talasasto
povijalo:
— Priljubi se, zlatane, priljubi. Ljubi me malo.
Njegovi prsti prona oše vez grudnjaka i u manje od pola minute taj je dio odje e ležao
na pijesku uz gunj. Kad joj je podvukao ruku ispod le a, ona su se izvila prema njemu, a grudi
su njene pohotno izbo ile. Nije to bilo ništa novo Rod- neyju. Ona mu je esto priredila tu
intimnost, ali je uvijek ponovo uzbu ivala u njemu strasnu izbezumljenost koja je grani ila s
ludilom.
— Do i, mileni — zavijala je. — Do i, privij se još bliže.
135
Rukama svojim i ustima htio ju je cijelu obgrliti.

— Još se ja e privij, mili — šaptala je. — Privij se vrsto. Ugrizi me malo da me
zaboli.
— O, da, da, da — mrmorio je, pripivši se uz njezinu kožu.
— Molim te, draga, molim — govorio je.
Tu bi ga Betty obi no zaustavila. Zavukla bi mu obje ruke u kosu i trgnula ga od sebe.
Ali ga ovaj put nije ustavila. Njezine uske hla e kliznule su tako lagano kao da su za više mjera
prevelike, a njezino tijelo nije prestajalo s divljim previjanjem.
Na as je Rodney bio onespokojen, a zatim mu je bilo svejedno, pa makar i ona morala
voditi mjesto njega. U munjevitu asu upitao se nisu li sve pri e što ih je itao, uo i izgovorio o
netaknutim djevicama tek obi na laž.
Poslije Rodney nije ni pazio šta je govorila i radila. Izgubljen, utonuo u njoj, nije uop e
bio kadar da misli. Za nekoliko minuta on je ležao cepte i na gunju kraj nje i uo njezin glas
koji kao da je dopirao iz dalekih daljina.
— Ti pametnjakovi u — šištala je na njega. — Pametnjakovi koji se kravi da
sve zna, a nema ni toliko soli u glavi da zna nositi prezervativ. Vozi me smjesta ku i, ti mutavi
glupane.
Ali, na nesre u, ili Rodney nije prispio njezinoj ku i dovoljno brzo, ili je irigiranje bilo
prestalo, ili su se, po Rod- neyjevu mišljenju, Su enice uplele da mu napakoste, elem svakako,
nakon pet sedmica, u tre em tjednu mjeseca kolovoza, Betty ga je suo ila s najgorim.
— Ja sam mjesec dana u zakašnjenju s menstruacijom.
— Šta to zna i?
— Zna i da sam u drugom stanju, pametnjakovi u.
— Kako možeš tvrditi tako brzo? — zamuckivao je Rodney.
— Trebalo je da bude mjese no pranje tjedan dana poslije našeg boravka na
Srebrnom jezeru. Otada je proteklo pet tjedana — govorila je Betty bezbojno.
— Šta da radimo sada?
— Vjen at emo se, eto šta emo. Mene bogme ne e nitko ukrasiti s djetetom i
onda oti i od mene, kao što je onaj kopilan iz White-Rivera napravio s mojom sestrom.
— Da se vjen amo! A šta e na to re i moj otac?
— To ti moraš znati, pametnjakovi u. Pitaj ga!
13.
Leslie Harrington bio je tip ovjeka koji ne da brigama na se. On je ve kao mladi
otkrio da brige ne vode ni emu. On je zarana nau io kako se svladavaju problemi. Kad bi se
koji pojavio, on ne bi tratio vrijeme u zaludu, ispraznu mozganju, poput vjeverice u kavezu,
nego bi lijepo sjeo i popisao na papir sva mogu a rješenja toga problema. Kada bi popis, prema
njegovu znanju i umije u, bio gotov, on bi izabrao dobro, razborito rješenje, koje je naj eš e
bilo i probita no za njega. U tom se sistemu nije nikada prevario. A ako bi se uvjerio da je
rješenje loše, on bi ga smjesta odbacio i tražio drugo, jer Leslie Harrington nije mogao podnijeti
da ga bilo tko ili bilo što porazi. Po naravi svojoj nije bio nikada dovoljno radoznao da se pita
zašto tako postupa. Bio je to jednostavno jedan od aspekata njegove li nosti, i on je to smatrao
isto tako samo po sebi razumljivim kao i oblik svoje lubanje. On jednostavno nije bio ovjek
koji gubi. Kad bi ipak pokatkada izgubio, dane i dane bio je tjelesno bolestan i tjedne i tjedne
duševno utu en. I ta loša iskustva znao je svrhovito iskoristiti. U mu nom bdjenju nakon
gubitka imao je dovoljno vremena da se domisli razlozima zašto nije uspio, i da uveli a slabosti
koje su ga dovele do gubitka. U pedesetoj svojoj godini Leslie je mogao ustvrditi, a esto je
ponosno i tvrdio, da isti gubitak nije nikada dvaput pretrpio.
136
Kao malo dijete, Leslie bi se bacio na pod u kri avom nastupu bjesnila kad bi ga mati ili
otac u rijetkim zgodama pobijedili u igri lutrije ili u kartama. Njegovi su se roditelji ubrzo
prilagodili toj sklonosti kod svoga sina, i poslije toga Leslie nije nikada izgubio u bilo kojoj igri
s njima. Poslije je otkrio da on zapravo može sve dobiti samo ako zna spretno i uspješno
obmanjivati. Tako je postao prvi igra košarke u svojoj mom adi u školi, im je nau io da
spretno manevrira koljenima i laktima, a da ga suci pri tom ne ulove. On je kao najbolji ak
svoga razreda održao i završni oproštajni govor na sve anostima, a zapravo je etiri godine
nosio bilješke u manžetama košulja i tanke smotke papira u šupljoj polovici naliv-pera, bio je,
dakle, obi ni švercer u školi. Školski drugovi proricali su Leslieu Harringtonu uspješnu
budu nost, i to nije s njihove strane bilo nikakvo podrugivanje, kako bi ovjek pomislio. I bilo
je sasvim vjerojatno da e on uspjeti, jer je on osje ao da mora uživati plodove svoga uspjeha,
dok su drugi to tek priželjkivali. Leslieu Harringtonu uspjeh nije bio nejasna i mutna rije sa
više zna enja, kao što je bio ve ini njegovih drugova. U njegovu mozgu ona je bila odrješito,
oštro i jasno definirana. Zna ila je: mnogo novca, najve u ku u u gradu i najbolja kola. A
ponajprije je zna ila »šefovanje i gazdovanje«, kako se on izrazio. Da e Leslie gazdovati u
tkaonici Cumberland, bilo je sigurno samo po sebi, jer je te tkaonice zasnovao njegov djed, otac
ih je proširio, i gazdinska stolica u uredu tkaonice bila je ve namještena Leslieu, predstavniku
tre e generacije. Ali to njemu, dakako, nije bilo dovoljno. On je zapravo težio da bude gazda
cijeloga svijeta, i dok se zasada mudro ograni io na svoje tkaonice, na svoj dom i na svoj grad,
nije nipošto ni za as izgubio iz vida svoju krajnju želju.
U dobi od dvadeset i pet godina Leslie je odlu io da se oženi Elizabethom Fuller,
vitkom, mršavom djevojkom, koja je imala onaj aristokratski izgled što nadolazi kad se ljudi
generacijama žene i udavaju u krvnom srodstvu. Kad je Leslie naumio da se oženi Elizabethom,
ona je bila preko godine dana zaru ena za Setha Buswella. Prepreke za ženidbu izme u Leslia i
Elizabethe i po broju i po opsegu bile su takve da bi zagolicale svakoga ovjeka koji voli
natjecanje u kojemu je siguran u pobjedu. A Leslie je znao da e pobijediti. Da se o tome uvjeri,
dovoljno mu je bilo samo da pogleda Elizabethu: milu, mladu i savitljivu poput zelene vrbove
gran ice. Na putu je bila njezina porodica, pa Seth i njegova porodica, pa Harringtonovi, nije
bilo zapravo žive duše me u njima koja bi odobravala Leslieu da se oženi Elizabethom. A ipak
ih je sve nadvladao, i Elizabethu pridobio. Ali ju je u manje od deset godina braka i usmrtio. U
osam godina Elizabeth Harrington pometnula je osam puta u tre em mjesecu svake trudno e, i
nakon svakog pometnu a i doktor Swain i više bostonskih specijalista, kojima je Leslie vodio
svoju slabašku, izmorenu ženu, rekoše mu da ona ne e preživjeti još jedno pometnu e.
Nemogu e je, rekoše mu, da Elizabetha nosi dijete punih devet mjeseci, a nijedan od njih nije
bio svjestan da rije ju »nemogu e« Leslievu želju za sinom i baštinikom pretvara u opsesiju.
Kad je Elizabeth zatrudnjela u devetoj godini svoga braka, Leslie je najmio doktora i dvije
bolni arke iz White- -Rivera. To se troje nastanilo u Harringtonovoj ku i, naredili Elizabethi
neka legne u postelju i neka se ne diže iz nje devet mjeseci. Kad je napokon rodila crnokoso,
rumeno edo od devet i po funti4 živjela je još upravo toliko da je ula prvi krik svoga sina.
Umrla je nekoliko minuta prije nego što je jedna od bolni arka iz White-River a dospjela da
isti dijete i da ga stavi pokraj majke. Kad je Leslie prvi put uzeo svoga sina u ruke, njegov je
trijumf bio nezapam en, i ništa se gospodin suprug nije užasnuo što je ovaj put prepreka na putu
k njegovoj vlastitoj želji bila vlastita supruga.
I kako su godine prolazile, Leslie je i dalje gazdovao u svojoj tkaonici i u svome gradu.
Samo se netko izmakao ispod njegova gazdinstva: njegov sin. Ali otac je tako htio. Svi alo mu
se kad je u svome sinu gledao odraz svojih karakternih crta.
»Ovo dijete ima promu urnu snalažljivost«, esto bi rekao Leslie. »Nema u njemu ni
traga one klecavosti koljena kakvu imaju Fullerovi.«
4
Više od etiri kilograma (Op. prev.)
137
U tom se Leslie Harrington grdno varao, jer je Rodney bio zapravo slabi u onom
strašnom, kona nom smislu kako mogu biti samo oni slabi i koji su zašti eni i okruženi mo -
nom vanjštinom. Rodney nije uop e imao potrebe da bude snažan, kad je živio u oklopu snage
koja je bila uvijek pripravna da ga štiti i zaštiti. I Rodney nije bio gonjen prisilom na uspjeh kao
njegov otac. Njemu je, istina, bila draga pobjeda, ali nipošto u toj mjeri da bi se on za nju tukao
i borio, osobito ako su njegovi protivnica bili slu ajno njemu fizi ki dorasli. Prije svoje desete
godine Rodney je spoznao da nijedno postignu e nije vrijedno uložena napora, jer i bez napora
može dobiti od svoga oca šta mu je god drago. Trebalo je da samo zamoli, ili, kasnije, samo da
ruku ispruži, i svaka mu je želja bila uslišana. Ali Rodney nije bio budala. On je znao da je
mudro ugoditi ocu, gdje se god može, osobito ako to ne traži nikakve žrtve s njegove strane.
Tako, kad je Rodney bio mla i, pa je otac želio da mu se sin druži s djecom iz boljih obitelji,
Rodney je nastojao da mu udovolji. Baš ga je bila briga. Ta on je ionako bio u svakom društvu
suveren. Kad je poslije otac želio da Rodney ide u školu u New-Hampton, on se rado pokorio.
Ionako je mrzio školu, pa mu je bilo svejedno u koju ide. Kad su ga istjerali iz New-Hamptona,
nije ga bilo strah do i ku i pred lice svome ocu i re i:
— Tata, ispirili su me.
— Pa zbog ega, do avola?
— Bit e zbog pi a i djevojaka.
— Pa, za ime božje ...
Leslie je smjesta otišao upravitelju gimnazije i rekao mu svoje mišljenje o školi koja
pokušava sprije iti mladi a da se ne istutnji.
— Ja vas pla am da vi dadnete mladi u nešto znanja — galamio je Leslie. — A
nije vaša briga šta e on raditi u svoje slobodno vrijeme. To je moja briga.
Ali, Leslie Harrington, kako rekosmo, nije bio ovjek od mnogo briga. One su, po
njegovu mišljenju, glupe i beskorisne. Stoga se nije mnogo uznemirivao za svoga sina. »Ta
nema škripca u koji bi Rodney zapao, a da ga njegov otac ne bi izvukao,« govorio je Leslie. »Ta
posve je naravno da zdrav, jedar de ko zapadne katkada u neprilike. Ne bih dao ni prebite pare
za mladi a koji od vremena do vremena ne do e u škripac.« Njegov sin, normalan, zdrav i
izgledan de ko, fino se odnosio prema svome ocu. Bili su pajdaši, drugovi, poštovali su jedan
drugoga kao dobri prijatelji, a nisu ih me usobno vezale o insko-sinovske spone, koje esto
sapinju i oca i sina.
— Za žene je da budu pod papu om — esto je Leslie govorio sinu, tako da je
Rodney još kao dje arac zavolio život bez ženske komande u ku i u Kestenovoj ulici.
Zbog svih tih razloga Rodney se u šesnaestoj godini nije ni najmanje bojao svoga oca.
Kad je Rodney upitao Betty Anderson šta misli da e na prijedlog njezina vjen anja re i njegov
otac, nije ga na to pitanje potakao strah nego prije radoznalost da dozna šta e on re i.
Pošto je Rodney otišao od Betty Anderson one ve eri kad mu je priop ila da je trudna,
smjesta se uputio svome ocu. Leslie je sjedio u ku i u Kestenovoj ulici, u sobi nazvanoj »radni
kabinet«. Zidovi te prostorije bili su od poda do stropa prekriti policama u kojima su bile knjige
u krasnim kožnim povezima, a nijednu od tih knjiga nije nikada nitko itao. Te je knjige kupio
Leslieov otac u dekorativne svrhe, a Leslie ih je naslijedio zajedno s ostalim u ku i. Dvaput na
sedmicu stara je Pratte prašila hrptove knjiga, tako da je na usisa natakla posebni dometak.
Kad je Rodney ušao u radni kabinet, Leslie je sjedio za stolom ispred zida nanizana knjigama i
zabavljao se sastavljanjem slika od izrezanih dijelova.
— Zdravo, tata — pozdravio je Rodney.
— Zdravo, Rod — otpozdravio je Leslie.
Razgovor koji su poveli zatim možda bi prenerazio i iznenadio neupu ena promatra a,
ali za tu dvojicu besjednika nije bio ni preneražljiv ni iznena uju i. Rodney se složio u kožom
presvu enu fotelju i prebacio noge preko jednoga od širokih naslona za ruke, dok je Leslie i
dalje sastavljao slike.
138
— Ima jedna djevojka dolje u Jasenovoj ulici koja tvrdi da sam je zatrudnio —
rekao je otvoreno.
— A koja je to djevojka.
— Betty Anderson.
— i Johna Andersona?
— Da. Ona najmla a.
— A koliko ima da je zatrudnjela?
— Ona veli prije mjesec dana, ali ja ne znam kako može znati sigurno tako brzo.
— Pa ima na ina.
— Ona ho e da se njome oženim.
— A ho eš li ti?
— Ne u.
— O. K. Ja u to urediti. Ho eš li štogod popiti?
— O. K.
- Dva su Harringtona pijuckala viski sa sodom, a u o evoj je mješavini bilo malo
više alkohola nego u sinovoj. Razgovarali su o bejzbolu sve do jedanaest sati, kad je Rodney
izjavio da bi se htio tuširati pa e i i spavati.
Idu eg ponedjeljka ujutro Leslie Harrington poslao je po Johna Andersona, koji je radio
kao mehani ar kod tkala kog razboja u tkaonicama Cumberland. Anderson je ušao, pa, s
kapom u ruci i gegavih nogu, promatrao borovim drvom oplo ene zidove i sagovima prekriveni
pod Leslieve kancelarije.
— Vi imate k er Betty, Johne?
— Imam, gospodine.
— Ona je nose a.
John Anderson složio se u kožnu fotelju, a da ga nitko nije ponudio. Kapa mu je pala na
pod.
— Ona okolo pripovijeda da je tome kriv moj sin, Johne.
— Da, gospodine.
— Ja ne volim takve brbljarije, Johne.
— Ne, gospodine.
— Vi radite dugo kod mene, Johne, pa ako imate neprilika kod ku e, ja sam
vam rad pomo i.
— Hvala, gospodine.
— Evo vam ek, Johne. Glasi na pet stotina dolara. Uz ek je ceduljica, na kojoj
je napisana adresa diskretna lije nika iz White-Rivera, gdje e se vaša k i mo i riješiti svoga
tereta. Pet stotina dolara je više nego dovoljno, pa e preostati mali nov ani poklon i za vas,
Johne.
John Anderson ustane, prona e svoju kapu i rekne:
— Hvala vam, gospodine.
— Radite li rado za mene, Johne?
— Radim, gospodine.
— To bi bilo sve, Johne. Možete opet i i na posao.
— Hvala vam, gospodine.
Pošto je otišao John Anderson, Leslie je sio za svoj stol i pripalio cigaru. Zazvonio je
tajnici i upitao je da li je kava gotova.
To isto popodne nahrupi pokraj Leslieve tajnice u Lesli- evu kancelariju Betty
Anderson, koja je imala ne samo moral nego i pandže uli ne ma ke. Lice joj je još nosilo
znakove o eva bijesa, a usta njena još su bila iskrivljena od pogrdnih naziva što ih je izdijelila
Rodneyju. Hitila je Lesliev ek na pisa i stol.
— Ne ete me kupiti tako jeftino, gospodine Harringtone — kri ala je. — Ja u
139
svojoj utrobi nosim Rodneyjevo dijete i Rodney e se mnome oženiti.

Leslie Harrington uze ek što ga je djevojka bacila i ne re e ni rjie i.
— Rodney e me uzeti za ženu ili u ga tužiti policiji. Tako su nedavno u ovoj
državi osudili jednoga mladi a za istu stvar na dvadeset godina tamnice. I ja u se pobrinuti da
Rodney odsjedi do zadnjega dana, ako se mnome ne oženi.
Leslie pozvoni tajnici.
— Esther, donesite mi ekovnu knjižicu.
Betty se baci u fotelju sa smiješkom zadovoljstva na ote enim usnicama.
Pošto je tajnica donijela knjižicu i otišla, Leslie sjedne za pisa i stol i zapo e pisati. Dok
je pisao, ovako je govorio:
— Znate, Betty, ja mislim da vi ozbiljno ne kanite tužiti Rodneyja sudu. Ako biste
vi to uradili, ja bih morao pozvati nekoliko de ki kao svjedoke protiv vas. Znate li koliko
svjedoka treba pozvati da svjedo e protiv djevojke i da je u ovoj državi proglase prostitutkom.
Samo šest, Betty, a kod mene ih u tvornici radi mnogo više od šest.
Leslie odriješito istrgne novi ek iz svoje knjige, sa smiješkom pogleda Betty i pruži joj
ek s rije ima:
— Vi ne ete Rodneyja tužiti sudu, zar ne, Betty?
Ispod modrica Bettyno lice bilo je blijedo i mirno.
— Ne u, gospodine — rekla je i uzela ek iz Leslieve ruke.
Pošto se okrenula od njega i pošla k vratima, pogledala je na ek u svojoj ruci. Glasio je
na njezina oca i na samo dvjesta pedeset dolara. Strelovito se okrenula i pogledala Lesliea
Harringtona, koji se još smiješio i gledao joj ravno u lice.
— Polovica od dvjesta pedeset jest sto dvadeset i pet — rekao je mirno. — Toliko
e vas stajati, vratite li se opet, Betty.
Te su ve eri Leslie i Rodney Harrington ranije ve erali, tako da mogu prisustvovati
prvoj predstavi u kinu u White--Riveru. Otišli su u Rodneyjevim kolima, ali su spustili krov, jer
je »de ko« doživljavao veliko uzbu enje kad je koga mogao povesti u svojim kolima.
14.
Glasine o Betty Anderson zaredale po gradu kao štapi i od je mene še erlame po
dje jim rukama. To jest, nije bilo dopušteno da še erlama ostane predugo na jednim usnicama,
nego je prelazila brzo na druge. Niz pri a i pri ica po eo je Walter Barry, mladi upalih prsa,
koji je radio kao bankovni ispla iva kod Gra anske narodne banke. Upravo je njemu John
Anderson predo io svoj ek što ga je dobio od Lesliea Harring- tona. Walter je radoznalo
pogledao ek i smjesta zaklju io da se tu nešto krije. Ta njegova omiljela izreka »nešto se tu
krije« uklju ivala je u sebi razli ita tajanstvena zna enja i ljubavne spletke, koje su ina e
nedostajale u strogom irskom katoli kom životu što ga je on provodio sa svojom ostarjelom
majkom i bratom Frankom. Walter je zaklju io da se mora tu nešto kriti po tome što je upravo
njegov brat Frank radio kao predradnik u kamberlenškoj tvornici, a on kod ku e nije ništa
spomenuo da je John Anderson dobio izvanrednu premiju u golemu iznosu od dvjesta i pedeset
dolara. Kako je Walter rado itao kriminalne romane, najprije mu je došla misao da John
Anderson iz nekakva mra na, tajanstvena razloga ucjenjuje Lesliea Harringtona. Ali postala mu
je smiješna i sama pomisao da bi netko pokušao i uspio ucjenjivati Harringtona. Ve na samu
takvu pomisao zacrvenio se u licu kao božur. Walter se nervozno smiješio, dok je Johnu
Andersonu ispla ivao u nov anicama dvjesta i pedeset dolara.
— To je mnogo novaca, Johne — rekao je Walter koliko je god mogao više
nezainteresirano. — Kao da vi kanite nekamo malo na odmor.
Me utim, i John Anderson je imao svoju poštapalicu. On je govorio: »Ne e mene nitko
uzimati na trehu, nisam ja ni ija budala«. On je o ekivao da e ga na banci pitati, na prijateljski
140
na in doduše i onako izdaljega, otkud mu novac i u što e ga utrošiti, pa se stoga pripremio da

na takva pitanja i odgovori. Nije on jadnik bio kriv što je ro en u veliku, kozmopolitskom gradu
Stockholmu, i što u trideset godina svoga boravka u Peyton-Placeu nije nau io zaobilazne
puteve malogra anskog života.
— Ha, nema vam za mene odmora, gospodine Waltere — odgovorio je John
Anderson. Novac vam je ovaj za moju k er Betty. Ona ide nakratko u posjete svojoj teti, sestri
moje žene u Vermont. Stara joj je, znate, teta i bolesna, pa Betty ide da je malo njeguje.
Gospodin Harrington je fin ovjek. On je evo pozajmio svome radniku Andersonu potrebit
novac da pošalje Betty, da bi mogla njegovati svoju bolesnu tetu.
— O, kakve li štete, Johne — izražavao je su ut Walter Barry. — A ho e li Betty
dugo ondje ostati?
— Ne e — odgovori siroti John Anderson, koji nije bio ni ija budala — ne e
dugo.
— A tako — prihvati Walter prijazno. — E, evo vama, Johne, vaših dvjesta i
pedeset dolara.
— Hvala vam, gospodine Waltere — re e John i izi e iz banke.
Bio je zadovoljan, siguran da je dobro izmislio pri u o Betty i o njenoj bolesnoj neudatoj
teti u državi Vermont. On je, za svaki slu aj, izabrao ak i posebno mjesto u državi Vermont,
ako ga tko zapita. Rutland se zvalo. Daleko je to mjesto, tako da može biti posve siguran da
ne e nitko provjeravati. John Anderson nije poznavao nikoga u Peyton-Placeu, koji bi putovao
ak u Rutland, u državu Vermont.
Walter Barry je ekao samo dok je zamakao John Anderson iza okretnih vrata, a onda je
smjesta otišao gospo ici Soames, koja je radila dva šaltera nalijevo od Waltera.
— Jesi li ula da Betty Anderson ide u posjete svojoj neudatoj tetki u Vermont? —
upitao ju je.
— Ma šta ne veliš! — uskliknula je gospo ica Soames, a le e njezinih zlatom
obrubljenih nao ara munjevito zasvjetlucale.
Sve se to zbilo izme u dvanaest i trinaest sati, jer je John Anderson bio došao u banku za
vrijeme jednosatnog podnevnog odmora. Do pet sati po podne ve je ta vijest doprla do ušiju
mnogih osoba, koje su se sje ale Bettyna izudarana lica dan prije. ula ju je i Paulina Bryant,
sestra Esthere Bryant, tajnice Lesliea Harringtona. Paulina, koja je radila kao namještenica u
Mudgettovoj željeznariji, telefonirala je Estheri, a ova, sva ushi ena ponosom da ona jedina zna
pravo stanje stvari, kako je kasnije izjavila, jedva je do ekala da ispri a kako to zapravo stoji s
Betty Anderson. Te je ve eri istinita nezgoda Betty Anderson bila servirana, uz meso i
krumpire, za svakim stolom u Peyton-Placeu. Allison MacKenzie ula je za nezgodu od svoje
majke, koja ju je upotrijebila kao kakav eki kojim je htjela Constance svojoj k eri utuviti
razloge zbog kojih djevojka mora ostati ista i neporo na.
— Vidiš šta se dogodi — govorila je mati — kad koja djevojka dopusti da
muškarac po njoj eprka. Rezultat možeš vidjeti na Betty Anderson. Eto, do ega dovodi
nedoli no vladanje djevojke. Zatrudni. Jednostavno.
Nakon nekoliko sati Allison je sjedjela na svojoj postelji sa svojom prijateljicom Kathy
Ellsworth.
— Jesi li ula šta se dogodilo Betty Anderson? — upita Allison.
— Jesam, otac nam je pripovijedao za ve erom — odgovori Kathy, koja je
sanjala ki etkala kosu.
— Zar to nije upravo strašno?
— Pa, ja baš ne znam je li tako strašno. Ja mislim da je uzbudljivo imati dijete
od ljubljena mladi a.
Allison je masirala kremom grlo vrstim zamasima nagore, kako je itala u jednom
ilustriranom lanku u ženskom magazinu.
141
— Dakle, ne bi baš željela da me ekspediraju u Vermont da živim s neudatom

tetkom dok mi se rodi dijete.
— Ne bih bogme ni ja — složila se Kathy. A onda odmah zapitala svoju
prijateljicu:
— Šta misliš je li Rodney dobar ljubavnik?
— Ja mislim da jest. Ima dosta iskustva. Norman mi je pri ao neke stvari iz
knjige koju ita. Me u ostalim se tamo veli da za dobra ljubavnika nije dovoljno samo teoretsko
znanje, nego je potrebno i iskustvo.
— Rodney ima toga napretek. Šta ti misliš, bili on morao oženiti Betty?
— Ne bi. A zbog ega, molim te? Ljudi koji žive u ljubavnim odnošajima
moraju biti dovoljno inteligentni da nemaju od toga loših posljedica. Brak je za tikvane, a ako
se ti udaš, kao što kaniš, odzvonilo je tvojoj umjetni koj karijeri. Brak zaludu je ljude, pa u
njem stagniraju.
— Šta to zna i »stagniraju«?
— Pa, nepokretni su, vezani, obuzme ih obamrlost, mrtvilo — rastuma ila joj
je Allison nestrpljivo. Uvijek se onestrpljivila kad je morala definirati koju rije , a sama nije
bila sigurna šta zapravo zna i.
— Šta misliš ho e li se vjen ati tvoja majka i gospodin Rossi?
Allison je spustila svoje kremom namazane ruke i brižno ih otrla o ru nik. Ona je o tome
pitanju otprije mnogo razmišljala. Razum joj je govorio da je posve prirodno da se udovica
ponovo uda. Njen joj je zdrav razbor govorio da je sasvim mogu e da majka razmatra
mogu nost udaje za Micha- ela Rossija. Ali osje aji joj nisu dali da u to vjeruje. Njena je majka
bila udata za Allisona MacKenziea, i mozak Allisone MacKenzie nije mogao shvatiti da žena
koja je ve bila udata za njezina ljubljena oca može ozbiljno i pomisliti da u ini bilo što drugo
osim da cijeli preostali život oplakuje mužev gubitak. Stoga je odgovorila svojoj prijateljici
Kathy:
— Ne, ja mislim da ne e.
— Zar ti ne bi bilo drago da se vjen aju? Pa ja mislim da bi njih dvoje bilo par
dostojan obožavanja. On cmomanjast, a ona plavojka.
Allisoni po elo drhtati u želucu od uzbu enja. Odgovorila je o riješito:
— Ne, nimalo mi ne bi bilo drago.
— A zašto ne? Zar ti ne voliš gospodina Rossija? Pa kad je došao k nama prvi put,
rekla si da je on po tvom mišljenju najljepši muškarac što si ga ikada vidjela.
— Tako nešto ja nisam nikada rekla, oprostit eš. Ja sam rekla da je on iza moga
oca najljepši muškarac što sam ga ikada vidjela.
— Ja mislim da je gospodin Rossi mnogo izgledniji muškarac nego što je ikada
bio tvoj otac, ako emo suditi po njegovoj fotografiji u prizemlju.
— Ma šta bi bio — protivila se Allison. — A osim toga, moj je otac bio dobar,
ljubazan, mio, pažljiv i plemenit. Pa nije sve u vanjskom izgledu.
— A šta te navodi na misao da gospodin Rossi nije sve to? — upita Kathy.
— Molim te, Kathy, prestani. Ja ne želim o tome više raspravljati. Moja se majka
ne e udati za Rossija, i gotovo. Ako se uda, ja odoh od ku e.
— Zar bi zaista otišla? — upitala je Kathy, sva preneražena. — Zar bi ostavila
školu, svoj posao u novinama i sve ostalo?
Allison je razmišljala o svome poslu u novinama. U proteklih nekoliko sedmica ona je
napisala lanke o Brijestovoj ulici, kakva je bila prije stotinu godina, o kolodvoru u Peyton-
-Placeu kakav je bio prije pedeset godina, i više takvih tema obradila. Razo arala se. Nije to
uop e posao kakav je ona zamišljala. Da se posluži svojom omiljelom definicijom, taj posao
jednostavno »zaglupljuje«. Stoga je na Kathyno pitanje odlu no odgovorila:
— Da, sve bih ostavila.
142
— I svoj dom, i svoje prijatelje, i sve?

— Da, sve — ponovila je Allison uz tragi an uzdah jer su njezini prijatelji
uklju ivali i Normana Pagea, u kojega je mislila da je zaljubljena. — Da, sve i svakoga.
— A kamo bi otišla? — uporno ju je gnjavila Kathy, koja je znala biti katkada
neugodna u svom prakti nom naziranju.
— Šta ja znam? — odsjekla joj je Allison mrzovoljno. — U New York, valjda.
Tamo idu svi pisci da se domognu slave.
— I slikari tamo idu — preuzela je Kathy. — Možda bismo mogle po i zajedeno
i nas dvije samotne djevojke, iznajmiti stan u boemskom Greenwich-Villageu, poput onih dviju
djevojaka iz one knjige što smo je itale. Samo, dakako, ja ne znam kako bih to priop ila Lewu.
— O, Lewu veliš — re e Allison, odmahnuvši prezrivo rukom na Kathynu
sadašnju ljubav.
— Lako je tebi tako govoriti — uvrije eno e Kathy. — Lew nije zaljubljen u
tebe. Možda tebe ni Norman ne uzbu uje i ne ushi uje kao mene Lew, ali to nije razlog da ti
budeš ljubomorna.
— Ljubomorna! — povikne Allison. — Za što bih, do avola, ja bila
ljubomorna? Norman isto toliko uzbu uje kao Lew. A što je on miran i što ne vrca uvijek
seksualnim pogledima kao Lew, to nije razlog mišljenju da on ne može biti vrlo uzbudljiv i vrlo
ushitan. Norman je intelektualac. I njegova je ljubav intelektualna.
— O intelektualnoj ljubavi nisam nikada ula — nastavi Kathy. — Reci mi
kakva je to ljubav. Ja poznajem zasada samo onu kakva je kod Lewa, i meni se takva svi a. A
kakva je to intelektualna?
Allison utrne svjetlo, i obje djevojke legnu u postelju. Allison po ne skladati pri u o
intelektualnoj ljubavi, koja se, prema njezinu mišljenju, razlikuje od fizi ke time što intelek-
tualac, umjesto da samo poljubi djevojku, prije joj rekne da su usne njene kao baršun meke i kao
rubin rumene, da su joj o i kao jezera duboka, zubi kao dva niza bisera, a koža kao alabastar.
— Ako toliko mora govoriti — umetne Kathy pospano — kako onda ima
vremena za fizi ku ljubav?
I Allison je sklopila o i na po inak. Ali je svejedno prije toga odlu ila da e drugi put,
kad se sama na e s Normanom, nastojati da ga nagovori neka barem na neko vrijeme prestane
biti intelektualac.
U otprilike isto vrijeme sjedjeli su u baru hotela »Jack- son« u White-Riveru Constance
MacKenzie i Michael Rossi. Baš je mislila koliko vremena njih dvoje potroše po lokalima. Ali
kamo da idu? Constanci se ne da i i u Mikeov stan u župnom dvoru, a ne voli ni da Mike dolazi
k njoj kad je Allison kod ku e. Kad je prinijela k usnama drugu ašu pi a, baš je mislila kako joj
se sve više i više gade svi ti mogu i restorani i barovi.
— Kad bismo bili vjen ani — rekao je nenadano Mike — izlazili bismo na pi e i
ve eru samo kad bi nam baš došla volja. Tako, na primjer, na godišnjicu vjen anja.
— Baš sam i ja isto to mislila — priznala je Constance. — Po injem se osje ati
kao trgova ki putnik koji najbližu to ionicu smatra svojim naravnim prebivalištem.
— To je najbolji po etni potez što mi je ponu en ima ve dvije godine. Najprije
da ja na to reknem: »No, pa onda?« I ja u to re i: »No, pa onda, draga?« Ili ho eš da budem
stil- skiji u izrazu, kao: »Onda, budi moja, dragana. Gdje živi jedno, može i dvoje.«
— Troje — ispravi ga Constance.
— Troje može živjeti za iste pare kao i dvoje. S tvojom ku om i s mojom pla om
nekako emo sastavljati kraj s krajem.
— O, prestani jednom — re e Constance umorno.
— Ja to ozbiljno mislim, Constance. Šta mi zapravo još ekamo?
— Pa ekamo da Allison odraste.
— Toliko smo se puta upustili u ovaj isti razgovor — prihvati Mike — da bi bilo
143
ve vrijeme da poti emo jedno drugo na nešto konkretnije.

— Mike — rekla mu je, pokrivši njegovu ruku svojima — ja u po eti govoriti o tome s
Allisonom, i to uskoro. Treba da radim oprezno, korak po korak. Ona ni pojma nema da se ja
opet kanim udati. Ali ja u joj to dobrzo spomenuti, Mike. Samo da vidim kako ona reagira na
tu namisao.
— Nije mi drago da izgledam nasrtljiv, ali kada e to otprilike biti?
Constance je asak razmišljala.
— Pa sutra nave e. Do i kod nas na ve eru.
— Treba ti moralna potpora, a?
Constance se nasmijala.
— Da. A osim toga, ako ti budeš nazo an, ne znam kako e biti kadra da se
odupre zamisli da e imati tako divna o uha.
— Ja to sve slušam, a ne vjerujem — re e Mike i digne dva prsta prema
konobaru. — Ali ne smeta ništa. Ja sam glasovit po tome što slavim uspjehe prije nego što su
postignuti. Moramo zaliti te tvoje rije i.
— Ja u joj jednostavno re i ovako: »Allison, ja se ne pomla ujem, nego starim.
Uskoro eš ti biti velika djevojka i ostavit eš me. Vrijeme je da i ja mislim o nekome s kim u
provesti ve er svoga života.«
— Budeš li dulje odga ala, ne e nam mnogo preostati.
— ega?
— Pa ve eri života.
Držali su se za ruke i smiješili se jedno drugome u o i.
— Gori smo nego djeca — rekao je Mike. — Sjedimo okolo i držimo za ruke i
sanjarimo kao mjese ari.
— Kad si spomenuo djecu, nije li strašno ono što se dogodilo Betty Anderson?
— upita Constance.
— Sve ovisi o tome šta ti podrazumijevaš pod pojmom »strašno« — na to e
Mike, otpustivši Constancinu ruku kad je konobar donio nove aše pi a. — Strašno je svakako
što je Betty izvukla kra i kraj. Strašno je i to što se Harringto- nov de ko uspio onako jeftino
izvu i. A osobito je strašan in Lesliea Harringtona. Ali ina e samo po sebi nije strašno. Nije
ak neo ekivano.
— Za ime božje Mike — udila se Constance — pa ne eš mi valjda re i da ti ne
smatraš strašnim ako dje aci i djevoj ice od petnaest-šesnaest godina idu okolo i . . .
Zastala je tu, traže i pravu rije . Napokon ju je našla:
— Idu okolo i sve ono.
Mike se naceri i rekne:
— Upravo to ja ne smatram strašnim.
— Pa zar ti uistinu misliš da mi ustvrdiš, ako se mi vjen amo, i Allison štogod
napravi, recimo zanese, ili ako imadne sre e pa ne ulovi...
Opet se zamrsila, ne mogavši na i prave rije i da završi svoju misao. Mike joj je
pomogao:
— Ako Allison ili bilo koja druga djevojka, ide okolo i radi sve ono, kako ti to
nazivaš, ja ne mogu re i da ja to smatram ne im strašnim, kao što bi ti željela da smatram.
To re e Mike i prekriži ruke i nasloni se na naslon fotelje.
— Zaboga, Mike, pa to je abnormalna reakcija kod djeteta te dobi. Nije nešto u
redu s djetetom koje u tim godinama odviše misli o seksu.
— Šta ti ho eš re i rije ju »previše«?
Malo je Mikeovih mana smetalo Constanci. Jedna od tih je bila da je dovodio u pitanje
svaku rije u njezinu dokazivanju. eš e je onda uspio pokazati kako su njena mišljenja posve
besmislena i neosnovana, kad je ona morala izre i od rije i do rije i šta ho e re i.
144
— Pod »previše« — rekla je mrzovoljno — mislim ono što sam upravo rekla.
Previše se misli o seksu kad jedna petnaestogodišnja djevojka dopusti mladi u kao što je
Harrington da je izvede autom i da radi s njom šta mu se ho e. Da nije Betty cijele godine
mislila previše na fizi ku ljubav, ona ne bi ni shvatila da je de ko želi izvesti autom i ne bi ni
znala šta od nje o ekuje. Ne bi joj uop e došla na pamet ta misao da se vozi s njim.
— Oh, kako si se ti zaplela! — rekao joj je Mike, zapalivši cigaretu.
— Nisam se ja ništa zaplela! Abnormalno je da djevojka od petnaest godina zna
toliko o seksu kao što je znala Betty.
— Ja opet mislim da Betty sa petnaest godina nije mislila o seksu zato što bi bila
abnormalna. To više što je ona uistinu mislila. Ja držim da svaki normalan mladi i svaka
djevojka (»normalan« je tvoja rije , nije moja) misli u tim godinama mnogo o seksu — re e joj,
upiru i cigaretom prema Constanci.
— Dobro — nerado se složila Constance — ali drugo je misliti o ne em, a
drugo je to raditi. I nijedan tvoj razlog ne e me uspjeti uvjeriti da je posve u redu da djeca kao
što su Betty Anderson i Rodney Harrington rade ono jedno s drugim.
Mike podigne obrvu i upita:
— Šta ti, do avola, imaš protiv izraza »spolni odnošaj«? To je dobar izraz za
taj pojam. A ti radije prekapaš po mozgu petnaest minuta da bi našla zamjenu nego da
upotrijebiš pravi izraz.
— Kako god ti to zvao, ja još mislim da nije ispravno da to djeca rade.
— U posljednjih nekoliko minuta — re e Mike — ti si odnose izme u Betty i
Rodneyja nazivala redom »strašnim«, pa »abnormalnima«, pa sada »neispravnima«. Ne u ja i i
okolo i zagovarati bludni enje na svakom uglu ulice i nezakonito dijete u svakome domu, i
zbog toga ja smatram da su takvi odnosi »neispravni«. Ali kako znam da je dijete od petnaest i
šesnaest godina, a esto i mla e, fizi ki sposobno za seksualne odnošaje, ne mogu se s tobom
složiti i re i da su Betty i Rodney »abnormalni«. A još manje mogu nazvati njihove odnose
»strašnima«, jer su mladi i i djevojke od petnaest ili šesnaest godina, uz tjelesnu seksualnu
zrelost, i duševno pripravljeni i uvjetovani za seksualne odnošaje, te osje aju u sebi silan,
iskonski nagon.
— Silan, iskonski nagon — podrugivala se Canstance. — Sada eš ti meni
navoditi sve frojdovske teorije i govoriti mi, da je seks isto takva potreba kao jesti, piti i istiti
crijeva.
— U prvom redu, Freud nije nikada rekao tako nešto. Ali pustimo to. Drugo, ja
nipošto ne stavljam seks u isti red sa tri re ene ljudske potrebe. Ja ga stavljam odmah iza zakona
samoodržanja, gdje mu je i mjesto.
— Uh — dobaci Constance uz nestrpljivu gestu — vi mi se muškarci gadite.
Bit e da je i tebe u petnaestoj ili šesnaetoj godini obuzeo taj silni, iskonski nagon.
— U etrnaestoj ak — upadne Mike i nasmija se kad joj pogledao u zapanjeno
lice. — etrnaest mi je tek bilo. Ona je bila djevoj ica koja je stanovala u jednome stanu u
istome katu kao i ja. Ulovio sam je u zahodu, na kraju hodnika. Uzeo
sam je na stoje ke, a posvuda oko nas blato i mokra a i zadah krumpira koji je predugo
kuhao u previše vode. I uživao sam. ak mogu re i da sam se valjao u zadovoljstvu i nisam
mogao do ekati da još jednom pokušam.
— Eto to je drugo što me kod tebe ozloje uje, Mike — korila ga je Constance. —
Prva ti je mana da uvijek moje dokaze rastavljaš na komadi ke, a druga da pokušavaš biti
namjerno grub. Nije ti stalo ni šta govoriš ni pred kim to govoriš. Meni se sve ini da ležiš
budan cijele no i i izmišljaš strahote kojima eš druge užasnuti.
— Pogrešno rasu uješ — odvratio je Mike. — Šta ti zapravo ho eš od mene?
— Pa da ne govoriš ono što govoriš. Niti je potrebno, a niti je lijepo da to govoriš.
— Gospode! Kao da se -radi o tome da bude lijepo! — uzviknuo je. — Neke
145
moje rije i nisu možda osobito »lijepe«, ali su istinite. Nije možda bilo od mene lijepo što sam
imao spolni odnošaj s malom Sadie, ili kako se ve do avola zvala, u zahodu, ali šta se može,
kad je to istina. Dogodilo se, i to se dogodilo ta no onako kako sam ti kazao. I moja je reakcija
na to prvo op enje bila upravo onakva kako sam je ispri ao. A sada malo o tebi. Bit e da ti nisi
nikada mislila na spolno op enje dok se nisi udala, a onda si otišla svome mužu, sva umiljata i
djevi anska, nikad i ne pomislivši na strastvenu žudnju.
Na as je Canstance oklijevala. Sada je bila idealna prilika. Ona se mogla tako er
nasmiješiti Mikeu i re i mu: »Pa, zapravo, on i nije bio moj muž«. Te je ve eri bio pravi as da
to rekne, prije nego što bude govorila s Allisonom. A ona je samo uzgledala na Mikea, koji je
ekao odgovor, i prilika je prošla.
— Pa zapravo je tako i bilo — rekla je. — I nikad se to kod mene nije ni
promijenilo. Spolni akt bio je kod mene uvijek nešto što sam mu dopustila iz milosti.
— Kakva si ti lažljivica — do eka Mike.
Osjetila je kako joj hladne ruke dok je bojažljivo ekala dalje njegove rije i. Sad e do i
ono pravo. Mike e je s ga enjem pogledati i kazati joj u lice: »Pa, on uop e nije bio tvoj muž.
Kakva si ti lažljivica. On je bio tvoj ljubavnik i ti si mu rodila dijete. Tvoja je situacija bila onda
takva kakva je Bettyna i Rodneyeva sada. Samo s tom razlikom što si ti bila onda starija od njih
pa si mogla biti i pametnija.«
— Kakva si ti lažljivica — ponovio je. — Pa zar ho eš da ti povjerujem da ti
meni iskazuješ milost kad se meni daješ?
— S tobom je drugo — ubrzala je Constance i žurno ispila svoju ašu. — Ali uza
sve to — nastavila je, smiju i se malko nervozno — nikad me ne eš uvjeriti da je pravilno da
djeca rade što i odrasli. Kad bi Allison uradila tako nešto, ja bih je ubila.
— Ima stara otrcana pri a o toj temi — pripomene Mike, ustavši i plativši ra un.
— Bila neka žena koja je obukla novu haljinu svojoj djevoj ici, i zaprijetila joj da e je ubiti ako
iza e i padne u blato. I, zaista: djevoj ica je izišla i pala u blato, i majka ju je ubila.
— To je valjda šala? — priupita Constance, uzevši pod ruke Mikea dok su išli
prema kolima.
— Mislim da baš nije.
Pošto se udobno smjestila na prednjem sjedalu kola, re e:
— Možda sam se ja malo prestrogo izrazila. Ali svakako ho u re i da se ja ne bih
pomirila kad bi se Allison vladala, kako se Betty vlada ve godine i godine. Na svu sre u, ja ne-
mam razloga uznemirenosti. Allison nije uop e takva. Sumnjam da ona uop e misli o tome. Ta
vazda joj je nos u knjizi, a glava u oblacima.
— Kad je tako, onda ne e biti zgorega da pripaziš šta ona ita — preporu io je
Mike. — Da ne bude kao ona etrnaestogodišnja balavica, koja se zacopala u mene i rekla mi:
»Napokon, gospodine Rossi, i Juliji je bilo tek etrnaest godina«. Pripazi da i tvoja Allison ne
po ne misliti da je Julija. Ili, što je još gore, mademoiselle de Maupin.
— A tko je bila ta francuska gospo ica?
— To je junakinja iz glasovitog romana Theophilea Gau- tiera. Taj roman naziva
jedan kriti ar »krasno ispri ana pri a o perverznom moralu« — odgovori Mike, grohotom se
smiju i.
— Sad mi se, eto, još rugaš što sam toliko zaboravila iz književnosti. Ali ne
smeta. Ja ne trebam da vodim brigu o Allisoni. U šesnaestoj godini ona još voli itati bajke.
— A ja sam mislio da joj je tek petnaest godina.
— Pa, na jesen e imati šesnaest — re e Constance i ugrizla se za usnu što se
zarekla. — A do jeseni nije daleko.
— Pa zaista nije — odgovori bezazleno Mike. — Nešto više od dvije sedmice, i
po et e škola.
—
146
— Sutra u govoriti s njom o nama — obe ala je Constance. — Pa možda idu eg

ljeta ...
— Ne »možda«, nego sigurno — odvrati Mike i pritisne nogu na ubrzava . Kola
su glatko odmicala na put u smjeru Peyton-Placea.
15.
Sutradan je bila subota. I te je subote, kako se poslije izrazio Seth Buswell, koji je
jednom bacio šalu na stranu, »po elo loše razdoblje godine 1939«. Suša je još pritiskivala
Peyton-Place. Zemlja sva spržena i besplodna pod kolovoškim suncem, a u zraku onaj naro iti
mir iš ekivanja koji nado e kad se god svaki ovjek, svaka žena i svako dijete zagledaju u
bregove, što okružuju njihov grad.
Neznanac neki prošao gradi em Peytonom u rame sate te subote. Parkirao svoja kola u
Brijestovoj ulici i onda ušao u Hydeov restoran. Corey Hyde, sa šakama na kukovima, stajao
kraj prozora u pozadini restorana i buljio van. Odmah do njega stajao Clayton Frazier, drže i
šalicu kave u ruci, pa i on buljio van. Neznanac ispružio vrat pa gledao preko glava Corey ja i
Claytona, ali je kroz staklo mogao vidjeti samo lanac brežuljaka, a po njima na vršcima
nanizana požutjela, nepokretna stabla.
— Kavu, molim — viknuo je neznanac, i na as se Coreyjeva ramena uko e,
prije nego što se okrenuo.
— Da, odmah, molim — odgovorio je Corey.
Clayton Frazier odgegao se od kraja tezge do sjedala s kojega je, kako je neznanac
opazio, mogao i dalje gledati kroz prozor niz brežuljaka u daljini. Corey je stavio šalicu,
tanjuri i žlicu pred neznanca na tezgu.
— Želite li još štogod, gospodine? — upita Corey.
— Ne, hvala — odgovori neznanac.
Uto Corey ode od njega i ponovo zauze svoje mjesto kraj prozora.
Taj osobiti stranac samo se time razlikovao od ve ine namjernika, koji su prolazili kroz
Novu Englesku ili od onih, koji bi ljeti nakratko u tom mjestancu boravili, što je bio vrlo
osjetljiv ovjek. Bio je zastupnik nekoga pisca, a putovao je na odmor u Kanadu k svome
glavnom klijentu, plodnu nekom piscu alkoholi aru. Taj tanko utni neznanac osjetio nešto od
one iš ekuju e napetosti što je uhvatila taj gradi , u kojemu se on slu ajno našao toga ranog
subotnjeg jutra. Tresnuo je rukom o Hydeovu tezgu i zapitao:
— Pa šta je ovome svijetu ovdje? Svi se ponašaju kao da o ekuju sudnji dan.
Prije pet minuta zaustavio sam se na benzinskoj stanici, i onaj je posluživa tako pozorno nešto
motrio i nešto ekao da sam na jedvite jade doznao koliko sam dužan. Šta o ekuju svi ti ljudi?
Corey i Clayton, koji su se gotovo u strahu prenuli kad je neznanac lupio rukom po
tezgi, toliko su se ipak pribrali pa nisu tome ovjeku dali direktan odgovor na njegovo pitanje.
— A kamo ste se vi uputili? — upita Clayton Frazier.
— U Kanadu — odgovori neznanac, gotovo ublažen i smiren što je uspio dobiti
bilo kakav odgovor od nekoga o ne emu u toj mu noj i zloslutnoj selendri.
— Vozite se kolima? — upita Clayton, koji je ve opazio sivi kadilak parkiran
vani.
— Da — odgovori neznanac. — Imam dvije sedmice odmora, pa sam mislio
vozit u se mirno i polako. A sad mi je žao što nisam putovao vlakom. Pratila me paklenska
vru ina sve od New-Yorka.
— Hm — progun ao je Clayton. — Pa ak od New-Yorka? Sigurno ste iz
New-York-Cityja?
— Jesam — re e stranac.
— E, daleko je to bogme.
147
— Najgore je sada prošlo — pripomene stranac, srkuta- ju i kavu. — Kanadska

granica ne može biti udaljena odavle više od tri sata vožnje.
— Nije daleko zaista — složi se Clayton. — Lako možete do granice za tri sata.
A ako budete brzo vozili, onda možete sti i i za manje od tri.
Stranac se nasmiješi u navorano, ekinjavo lice ne baš pre ista starca.
Ve je smišljao kakvu li e zabavnu zgodu ispri ati svojim prijateljima kad se vrati u
New-York. Izvježbat e se u unjkanju, pa kad se vrati ku i, pripovijedat e o slikovitom starom
domorocu, s kojim se sastao i razgovarao na sjeveru Nove Engleske.
— emu bih se ja žurio, star e? — ponovi veselo.
Clayton Frazier, uz mali štropot, spusti šalicu na tezgu, a onda se na as zagleda
neznancu ravno u o i.
— Samo se požurite, gosparu — re e mu. — Prije ite preko onih brežuljaka što
brže možete. Možda oni u Kanadi imaju kiše.
Neznanac se smijao. »Pa, zaboga, ovo je poput kakve pri e neobi no loša pisca.
Prije ite preko onih brežuljaka, stran e, ina e jao i pomagaj.«
— Šta ho ete time re i? — upitao je, progutavši svoj smijeh s ostatkom kave. —
Šta ima posla kiša u Kanadi s mojim brzim odlaskom?
— Mi ovdje nemamo kiše sve od lipnja — odgovori mu Clayton Frazier,
okrenuvši se da i dalje gleda kroz prozor.
— A tako — preuze neznanac, osje aju i se prili no razo aran. — To kao svi
ovdje ekaju! Kišu!
Clayton Frazier nije ga više ni gledao, nego je nastavio:
— Vatra e do i — precizirao je Clayton. — Svi ekaju da po ne požar,
gospodine moj. Stoga, ako ste pametni, kidajte što prije. Tek što budete za brdima, požar e
zaplamtjeti.
Nekoliko minuta poslije neznanac se zaustavio s rukom na vratima kola. Žmirkavo je
pogledao vijenac brežuljaka ponad Peyton-Placea. Po vrhovima njihovim nanizala se stabla
neke udne žu kaste boje, koja je imala nezdravu, upravo gadnu nijansu. Ali kako je bio
tanko utan ovjek, osjetio je kako prst straha upire u njega. Gledao je nepokretne, žute bregove,
i u svojoj mašti zamislio jednu jedinu crvenu prugu u brzu pokretu. Predstavio je sebi, kako se
ta crvena pruga giblje, pohlepno, gladno, gotovo razdragano, kroz onu suhu, presuhu mirno u,
koja je okruživala Peyton-Place. Neznanac je ušao u svoja kola i povezao, i kad je poslije
opazio da mu brzinomjer ozna uje sedamdeset i pet milja na sat, smijao se sam sebi, ali nije
usporio vožnju.
Cijelo mjesto obuzelo ekanje i motrenje. Ali ina e se ta izvanredna subota zapo ela
isto onako kao bezbrojne druge protekle subote.
Allison MacKenzie i Kathy Ellsworth, pošto su proboravile no zajedno, doru kovale
su u kuhinji nakon Constancina odlaska u du an. Jele su jaja s prženim kruhom i pile kavu.
Sun ano svjetlo preplavilo zracima žuti stolnjak. Nellie Cross kloparala je zdjelama u slivniku,
ne bi li potakla djevojke da svrše doru ak i da odu, ali se one nisu uop e obzirale na taj njezin
mig.
— Evo stanujem u Peyton-Placeu dulje nego igdje drugdje — pri ala je Kathy,
rastreseno žva i krišku prženice.
Gledala je van kroz prozor na sjajne ipke sljezova, nanizanih po bijeloj drvenoj ogradi.
U toj suši tratina i cvijeta jak MacKenzdevih bijahu najsvježiji u cijeloj Bukovoj ulici jer je
Constance napose najmila Joeyja Crossa neka ih marljivo zalijeva.
— Ja se i ne želim seliti odavle — nastavila je Kathy. — Ni ja ni majka. Mama
je rekla tati da se više ne selimo.
— A ja u se preseliti — do eka Allison — što prije uzmognem, im svršim
gimnaziju. Ja idem na sveu ilište Barnard u New-York-Cityju.
148
— Ja ne u s tobom. Ja ne odlazim odavle. Ja u se udati za Lewa i živjet emo

uvijek u Peyton-Placeu i imati mnogo djece. Znaš šta?
— Ne znam, reci.
— Lew i ja kupit emo ku u kad se vjen amo.
— Šta ima u tome osobito? Svi oženjeni ljudi kupe kona no ku u. To je
sastavni dio toga zaglupljuju eg, glupog bra nog kalupa.
— Mi nikada nismo imali svoju ku u. Stanovali smo u devetnaest razli itih
ku a otkako sam se ja rodila, ali svoje vlastite nikad nismo imali. Majka želi kupiti ku u u kojoj
sada stanujemo pod najam, ali jamstvo moga oca nije dovoljno. Tako je rekao gospodin
Humphrey na banci. On bi još dao tati novac u zajam, ali ne da gospodin Harrington, jer veli da
se s tatom upuštaju u riziko.
— Kupi ku u kao što je Nelliena baraka — zlobno e Allison, povisivši okrutno
svoj glas, tako da je Nellie sigurno ula. Nikako joj nije mogla zaboraviti, što je sve izrekla o
Normanu i o Evelyni Page.
— Šta misliš koliko bi takva baraka stajala? — upita Kathy ozbiljno.
Nellie nije odgovorila, niti je uop e pogledala Allisonu. Ona je jadna ponikla pogledom
u spirine u izlivniku i trljala bolnu žilu na lijevoj ruci.
— Pa, gotovo ništa — odgovorila je Allison istim onim nepotrebno glasnim
tonom. — Bože sveti, ta svako može imati onakvu kolibu. Lew može biti pijandura i napustiti
te, a ti možeš postati luda stara žena s kapavcem u žilama, a svejedno biti vlasnica kolibe. Bilo
tko može biti vlasnik kolibe, pa ak i mahnite, lude osobe, koje imaju mahnite, lude ideje, da su
oni bolji od drugih ljudi.
Kona no je Kathy shvatila da se sprema neki sukob. Okrenula se najprije Nellie, a onda
Allisoni, koju je ozbiljno izružila:
— Ti si prosta, Allison. I okrutna si.
— Mnogo je i drugih i prostih i okrutnih — vikala je Allison, koja se posramila,
uhva ena u tako o itoj surovosti, a ne može više ustuknuti. — Ima ljudi, na primjer, koji dijele
drugima svakakva imena i govore prljave laži o njima. Ti valjda nisu prosti i okrutni?!
— Kad te netko udari po jednom obrazu, a ti mu okreni i drugi — govorila je
evan eoski Kathy, uživaju i u osje aju pravi nosti na tu ra un. — I ja i ti ule smo tisu u puta
vele asnog Fitzgeralda da tako govori.
— Možda — odvratila je bijesno Allison. — Ali ja sam itala i o tome da treba
iš upati oko koje te vrije a. To se ti e ljudi koje smatrate svojim prijateljima, a koji idu okolo i
pristaju uz tvoje neprijatelje.
— Ako možda misliš mene, Allison MacKenzie, onda iza i s kartama otvoreno.
Nemoj biti kao kakva zmijica.
— A tako! — soptala je Allison bijesno. — Sada sam još i zmija, je li? Da, upravo
tebe mislim, Kathy Ellsworth. Eto ti istine. Ja smatram da si ti glupa i blesava sa svojom
iznajmljenom ku om i tvojim mutavim prijateljem Lewisom Wel- lesom i s tvojim vje itim
brbljanjem kako eš se udati i kako eš imati hrpu djece.
— Baš lijepo! — odsje e Kathy, ustavši i zadržavši »ledeni mir«, kako je ona to
nazvala. — Lijepo! Upravo mi je drago da sam pronašla šta ti misliš o meni prije nego što bude
prekasno. Zbogom!
Kathy je veli anstveno izišla na kuhinjska vrata, cimka- ju i uvrije eno svojim ravnim
bokovima. Nije protuma ila šta je htjela re i rije ima »prije nego što bude prekasno« i šta
Allison misli o tome. Nije ju ni Allison o tome pitala. Bio im je to uspio razilazak, i kao takav
primile su ga obje dotadašnje prijateljice. Kathy je išla niz Bukovu ulicu, dignuvši nos u zrak, i
u svom o aju o ekuju i da je motri Allison, koja je me utim briznula u pla .
— Gledajte sada šta ste napravili — vikala je na Nellie Cross. — Da nije vas,
moja najbolja prijateljica ne bi se naljutila na mene. Da nije vas, ne bih ja plakala i ne bi mi o i
149
bile sve crvene. Trebalo bi da spremim sve za piknik i da se pripremim za sastanak s Normanom
za jedan sat. Šta e on re i kad me vidi svu ovako razbarušenu i crvenih o iju? Odgovorite mi
na to!
— Pf! — rugala se Nellie. — Možda e te letimi no pogledati, a onda otr ati
ku i svojoj majci. im ga Evelyn vidi da dolazi, ona e odmah po eti raskop avati haljinu da ga
podoji.
Ni Nellie nije mogla zaboraviti neke injenice. U prvom redu nije Allisoni mogla
zaboraviti što je ta djevojka uvijek tražila priliku da kritizira njezina Lucasa, koji je nakon ne-
stanka iz grada postao u Nellienim o ima uzor kreposti. A onda još nešto nije mogla zaboraviti
što joj je rekla Allison. Ne može se pravo sjetiti šta je, ali kada god misli o tome, gnojem
napunjeni otok u glavi po inje kuckati. Baš je sada kuckao, pa se Nellie okrenula Allisoni i
po ela rakoliti:
— Možeš metnuti ruku u vatru za to, slatka moja. Evelyn treba samo da ugleda
onoga svoga balavca kako joj se približuje i odmah ona vadi dojke da ga nahrani.
— Mrzim vas, osje am prema vama odvratnost i prezirem vas, Nellie Cross —
vikala je Allison histeri no. — Vi ste sasvim poludjeli. Lu i ste i od gospo ice Hester Goodale,
i re i u svojoj majci da vam zabrani dolaziti odsada ovamo na posao.
Tek tada se Nellie sjetila one rije i zbog koje Allisoni nije mogla oprostiti. Ona joj je
rekla da je luda. »Dakle, to mi je rekla«, govorila je u sebi Nellie. »Znala sam ja da je nekakva
nevaljala rije .«
— Toliko ste ludi da bi vas trebalo strpati u ludnicu, dolje u Concordu — vikala
je Allison, ski avim i prodornim glasom od ljutine, boli i suza. — Ne krivim nimalo Lucasa što
vas je ostavio i pobjegao. On je dobro znao da ete vi svršiti dolje u Concordu u lu koj eliji.
I ho ete. I pravo vam budi kad ste takvi!
Allison je jecaju i istr ala iz kuhinje pa uza stepenice u svoju sobu. Nellie je samo
stajala i prazno buljila kroz prozor iznad izlivnika.
»To nije istina«, rekla je u sebi napokon. »Ni mrve istine nema u njezinim rije ima. Nije
za to Lucas otišao.«
Ali u njezinoj je glavi žestoko kucalo, a sapunski lug u izlivniku najednom se zgusnuo i
postao ljepljiv i ljigav kao gnoj.
Allison je stajala nepokretna nasred svoje sobe. Zatim je duboko udisala i izdisala, dok
joj nije jenjala bol od srdžbe, što joj je gr ila plu a i grlo. Zatim je otišla u kupaonicu i držala
mokru krpu za pranje iznad o iju. Došla je kona no do zaklju ka da ne e nikome dopustiti da
joj pokvari taj dan. Kad se vratila u spavaonicu, brižno je naprahala lice i namazala rumenilom
usne onoliko koliko joj je mati dopuštala. A onda se zaputila u kuhinju. Šutke je po ela
pripremati sendvi e, ak i ne gledaju i Nellie, koja je neprestano stajala ispred izlivnika. Kad je
svršila pakovanje, sjela je i mrzovoljno buljila kroz prozor, ekaju i Normana. Kad je kona no
za ula egrtanje zvona na njegovu biciklu, uzela je košaru i izašla na vrata bez pozdrava. Nellie
nije pridigla glavu ak ni onda kad je Allison bu no dovla ila bicikl sa stražnje verande i kad je
njime klopotala niz svaku stepenicu pri odlasku.
Allison i Norman razdijelili su teret hrane uzete za piknik podjednako na svaku
dvokolicu u košarice, pritisli na pedale i odvezli se.
— Valjda nisi i ti ustao jutros na lijevu nogu — rekla je Allison mrzovoljno
Normanu. — ini se da je kod svih ostalih tako.
— Ja nisam — odgovori Norman smiju i se. — A tko su ti »svi ostali«?
— O, pa Kathy i Nellie. I moja majka, mislim. Iako možda ona nije sada nasa ena,
bit e do ve ere sigurno angrizava kao i drugi. Tako je vru e.
— I suho — dodade Norman dok su vozili niz Brijestovu ulicu i skrenuli na
glavnu cestu. — uo sam gospodina Fraziera kako veli da je državna milicija u pripavnosti za
slu aj da u šumi bukne požar. Pogledaj.
150
Pokazao je bregove na istoku, i Allisonin pogled slijedio je njegov pravac.

— Znam, znam — rekla je s uzdahom. — Svi ve ekaju dane i dane. Možda e
ipak sutra zadaždjeti.
Nebo prelila svijetla plavet, tako da je izgledalo glatko i tvrdo poput emajla, a na nebu
golemo sunce, postojano, i ne možeš gledati u njega, tako te boli njegova sjajnost. U svoj toj
plavoj i žutoj oštrini nijedan obla ak ne može opstojati, a od bjeline ni trake ni tra ice.
— Ne e kišiti — re e Norman.
Nije on baš mislio prorokovati, nego se tako taj dan govorilo po cijelome gradu.
Farmeri, koji su odavna izgubili svaku nadu da e spasiti svoju ljetinu, stajali su hladnokrvno
ispred Gra anske narodne banke. Lica su im imala isti izražaj kao i u prolje e kad su sijali
zemlju. Ali posve je razumljivo bilo ako se udubao koji novi nabor na vratu ili se siv urezao
duboko u kožu izme u nosnica i kutova usana. Ta on ne može dugo stajati i buljiti u svoja polja
sušom poharana a da mu se nešto prašine negdje ne upije. Farmeri su stajali ispred banke i
ekali da do e Dexter Humprey i da sjedne za svoj stol u odjelu hipotekarnog zajma. ekaju i
tako, uzgledali su na nebo i govorili: »Ne e kišiti«. Govorili su to istim tonom, izricali su
zapravo mišljenje o sutrašnjem vremenu.
— I ja mislim da ne e padati kiša — rekla je Allison MacKenzie, potiskuju i
natrag nao ari na skliski most svoga nosa. — Hajdemo malo gurati. Normane. Prevru e je da
sada vozimo.
Napokon su stigli do zavijutka rijeke, i isto su se pripremili za odmor i u vrijeme
prijašnjih posjeta tome mjestu. Pa ipak je postojala sitna razlika toga naro itog dana. Kao da je
oboje mutno osje alo da ima malo subotnjih popodneva u mladim godinama, pa da su stoga
dragocjena, i taj osje aj, koji nijedno od njih nije bilo kadro definirati i opisati, inio im je svaki
as zajedni ki provedenog vremena prekratkim, prebrzim, a ipak svjetlijim i oštrije ome enim
nego ijedan drugi. Plivali su, jeli i itali, a Norman je etkao dugu Alliso- ninu kosu. Oslonio je
svoje lice na njezinu glavu i govorio joj da joj je kosa mekana kao svila, kao kukuruzna svila u
kolovozu kad je kišno ljeto. Neko vrijeme su zamislili da su Robinson Crusoe i Petak, a poslije
su rekli da su oni pjesnik H. D. Thoreau, koji je proveo tolike godine u svojoj kolibici blizu sela
Concord, a za rijeku Connecticut rekli su da je Walden Pond.
— Ostanimo cijeli dan — predložila je Allison. — Donijela sam mnogo jela.
— Ostanimo do mraka — pridodao je Norman. — Imamo oboje svjetla na
dvokolicama. Lako emo se onda vratiti.
— Krasno. Onda možemo vidjeti i mjesec kako se ra a
— rekla je Allison zanosno.
— Samo što smo sada okrenuti le ima onoj strani gdje se on ra a — preuzeo je
prakti ni Norman. — Mjesec ne izlazi iza države Vermont, nego s obratne strane.
— Pa možemo se pretvarati da ga vidimo — veli Allison.
— To možemo — složi se Norman.
— O, krasna li dana! — usklikne Allison, raširivši ruke.
— Kako može u ovakav dan biti netko mrzovoljan i prost!
— Pa ja nisam takav bio — branio se Norman.
— Ali ja jesam — priznala je Allison i odmah joj sunce nije više bilo onako sjajno.
— Bila sam kao kakva zvijer prema Nellie Cross. Moram se u ponedjeljak s njom pomiriti.
Sjena njezina srama brzo je nestala s tom dobrom odlukom. Sunce je opet bilo sjajno, i
Allison je primila Normana za ruku.
— Hajdemo tr ati — predložila je uz zadovoljan kliktaj.
— Tako se divno osje am da bih mogla tr ati cijeli sat a da se ne umorim.
Baš kao da je imala predosje aj da je to posljednji dan njena djetinjstva.
Dok su Allison i Norman tr ali uskom trakom pješ anoga žala rijeke Connecticut,
Nellie Cross odmakla se od izlivnika u kuhinji MacKenzievih i složila se na kuhinjski pod.
151
inilo joj se da je stajala tek nekoliko minuta pošto je otišla Allison, ali je svejedno bila mrtva
umorna. utjela je da joj je glava narasla golema, pa se trsila da je održi na vratu, da joj ne
otpadne i ne stroska se u komadi e na isti linoleum. Naslonila se le ima na kredenc i inilo joj
se posve prirodnim da u tom vru em subotnjem popodnevu sjedi mirno na podu kuhinje i
odmara svoja stopala, bolna od preduga stajanja na istome mjestu. Sasvim je ispružila noge, a
ruke presumitila na prsima.
»Nikome ne e nauditi«, mislila je u sebi, »ako ja na asak budem mislila o svome
Lucasu. Možda e mi biti bolje od toga. Katkada mi je na te misli laknulo pri srcu.«
Ali u taj as nikako da sabere svoje misli na Lucasa. Mnogo drugoga je kipjelo u
njezinoj grdno golemoj glavi, punoj gnoja.
Nije ona Lucasa krivila za svoju boljku. Pa nije on valjda kriv što je nekamo otišao i
uhvatio triper kod neke kurve. Šta je prirodnije nego da obolesti time svoju ženu. Pa gdje e
muž ostaviti tako nešto i toga se jada osloboditi ako ne kod svoje zakonite supruge?
Ali ima još nešto. Nešto ega se ne može sjetiti. Sta je to da joj je znati. Nellie Cross je
sjedila mirno, pa je najprije raskola ila o i širom, a onda ih zaklopila vrsto. I usne je napr ila,
samo ne bi li se sjetila, a od napora i gornju usnu orosio znoj. Kona no je slegla beznadno
ramenima.
Nema smisla da se napreže. Makar koliko pokušavala, njezina jadna glava nikako da se
domisli šta li je to ega bi se morala sjetiti. Nešto je bilo u vezi s nekakvim djetetom, a crkla
ona, ako se može sjetiti više i ega. Sje a se da je ležala na postelji i uvijala se i prevrtala od boli.
Bio je ondje doktor Swain, kao uvijek kad su ga trebali. Mora da je proboravio cijelu no kod
njih, iako se pravo ne sje a da ga je vidjela, kad je zapoznao dan. Pa tako je i u redu. Ona ga nije
više trebala kad se razdanilo. Tada je ve sve bilo prošlo, ula je maloga Joeyja kako pla e. Ali
ipak joj je udno da je mali Joey došao izvana. Kao da ga sada vidi kako prelazi preko praga i
dere se da je tata otišao. Tek je zatim prvi put vidjela kod sebe gnoj. Joey je ušao u kolibu, ona
je ustala i otišla u zahod. Vidjela ga je prvi put. Tekao je iz nje kao poto , sav žut i gust. Tada
je bila svjesna da nije porodila djetešce no prije. Nego je ulovila triper. Dobila ga je od svoga
muža, kao što se pristoji svakoj estitoj ženi. Ali ipak je nešto udnovato u svemu tome.
Katkada bi prise i mogla da je bila posrijedi nekakva beba. Sigurno se sje a da je ula kako je
doktor govorio o nekoj bebi. Još je doktor rekao da je Lucasova beba. Jasno je kao bijeli dan da
je ula nešto o Lucasovoj bebi. Kad bi se barem mogla prisjetiti kada je to bilo. Ne može biti
odavna, jer je onda, kao i sada, bila paklenska vru ina, i nije bilo dugo kiše, dugo. Lucas joj je
baš rekao, sje a se dobro, da je šuma kao barut, i da može eksplodirati svaki as. Bit e da je istu
no doktor govorio o bebi, jer su ona i Lucas za ve erom govorili o šumi kako se sasušila i o
svemu ostalome. ekali su neko vrijeme Selenu, ali ona nikako da do e. Još je Lucas rekao:
»Sigurno se skita s onim šmrkavcem Carterom«. Lucas je bio dobar otac djeci. Bio je dobar
svojoj pastorci Seleni kao i ro enome sinu Joeyju. I nije trpio
da mu se djeca ski u i potucaju okolo. A Selene nema te nema. Nije došla ku i ni pošto
se smrklo. A s mladim Carterom nije mogla biti, jer ju je od došao tražiti kod njih. Onda se
Lucas tek razbjesnio kad je vidio da ona nije s mladim Carterom. Urlao je: »Onda ona švrlja s
nekim drugim šmrkavcem. I na kraju su Joey i Carter otišli da je traže. »Gospode, što mi puca
glava!« jadikovala je Nellie. Digla je ruke i raširila ih što je više mogla, ali nikako da njima
obuhvati bolne sljepoo ice. Svake je sekunde glava postajala sve deblja i deblja.
Allison je imala pravo. Moja e se glava rasprsnuti, i sva ova jadna prpa iz moje glave
izlit e se na isti, ulašteni linoleum. Je li to rekla Allison? Ne mogu se pravo sjetiti. Nije, nije,
nije to bilo. Allison je govorila nešto o Lucasu. I, kao uvijek, rekla je nešto prosto. Nikad ovjek
ne zna šta e ti na- pakositi ta sveznalica-neznalica. Uvijek me dražila kako me tu e Lucas. A
toliko sam joj puta govorila da mužu nije ni stalo do žene ako je ne tu e. Ali ta pouka nije ništa
hasnila onoj Sveznalici. Ona je uvijek bila uvjerena da sve zna. A ja sam joj lijepo govorila: kad
muškarcu nije stalo do neke žene, on joj jednostavno okrene le a. A kada ženu ljubi, a želi je
152
dozvati pameti, on je estito istu e. Ali, Allison e ve jednoga dana do i pameti. Druk ije e
ona umovati o mome Lucasu. I drugi isto tako. Svi e oni uvidjeti da je Lucas bio ljudina koji
nije išao okolo rasipati triper, nego ga je dao svojoj vlastitoj ženi. Ali, smiješno mi je ipak,
prise i bih mogla da je bilo govora o nekoj bebi. I to Lucasovoj bebi. Ali ipak to ne može biti,
jer Lucas mene nije nikada napuštao kad sam ja bila nose a. Tukao me mnogo, to je istina. Ali
zar time nije zasvjedo io da me mnogo ljubi? Osim toga, bio je ondje Joey, odrasli Joey, koji je
plakao. Dakle, nema tu ništa s bebom. Smiješno je možda, ali kao da sada vidim doktora pred
sobom jasno kao bijeli dan...
— Nellie! — ula je glas.
Okrenula se i pogledala kuhinjom, kao da je posve prirodno da je netko zove.
— Jesi li ti, Lucas? — upitala je.
— Jesam, ali gore sam evo.
Bez ikakva iznena enja Nellie je otišla iz kuhinje Mac- Kenzievih i popela se stubištem
na prvi kat. Provirila je u Allisoninu praznu spavaonicu.
— Jesi li tu, Lucas? — upitala je.
— Ovdje kraj prozora, Nellie.
Prišla je k prozoru i pogledala praznu ulicu. I onda ga je ugledala i upitala:
— A šta radiš tu, Lucas?
— Ja sam mrtav, Nellie. Postao sam sada an eo. Zar ne vidiš kako lebdim u
zraku?
— Vidim te, Lucas. A uživaš li u tom vašem svijetu?
— Pi a imam uvijek do mile volje. I nitko ne mora ništa raditi. Ali ovjek se ne
osje a sretan ako nema uza se svoju milu ženicu.
Nellie je na to sramežljivo zahihotala pa upitala:
— Onda si ti došao da mene potražiš, Lucas?
— Dane i dane tragam za tobom, Nellie. Ali ti nikada nisi na istome mjestu
dovoljno dugo da bih te ulovio, ti lijepa curo moja.
— Hajde, hajde, Lucas, ti si uvijek bio velik samo na rije ima.
— Nije tako, Nellie. Ja ozbiljno mislim svaku rije što ti je izgovorim. Do i sa
mnom, Nellie. Ja sam tako samotan i eznem za lijepom curom kao što si ti.
— O, prestani ve jednom s tim laskanjem.
— Nije laskanje, Nellie. Ti si najljepša djevojka na svijetu. Ako mi ne vjeruješ,
pogledaj se u ogledalu.
— Baš se idem pogledati, iako znam da me obmanjuješ.
Prišla je k Allisoninu ormaru i otvorila vrata. Pogledala
se u dugu ogledalu, koje je bilo pri vrš eno na unutarnju stranu vrata.
— No, vidiš li, Nellie? Šta sam ti ja rekao?
Sad je bio Lucas tik iza nje i dahtao u njene meke malje kosa na zatiljku. I ona je iza
odraza tankovite, krasne djevojke u ogledalu, vidjela njega, Lucasa.
— ovjek se ne osje a dobro bez svoje žene — šaptao je Lucas. — Do i, moja
Nellie. Grozovito je samotan život bez tebe. U postelji mojoj sami je led.
Nellie je gracioznom gestom zagladila kosu na zatiljku.
— U redu, Lucas. Nema djevojke koja može odoljeti tvojim medenim rije ima.
Samo iza i, dok se ja obu em. Ja u za as biti gotova.
Dok je Nellie bila u rije i, povukla je jaku svilenu uzicu Allisnonina kupa eg ogrta a,
koji je visio na kuki na unutrašnjosti vrata ormara. Smiješila se kad je asak zatim dovukla
sto bez naslona u zidni ormar. Morala je dvaput, prije nego je uspjela, pokušati prebaciti kraj
svilene uzice preko traverze koju su mislili zakriti zidnim ormarom.
— Ho eš li ve jednom prestati stup iti, Lucas — kiko- tala je Nellie. —
Kopkaš nogama baš kao pastuh. Ja sam u as gotova. Udesit u se kao slika koju sam jednom
153
vidjela u magazinu.
— Pa, zaboga, Nellie, zar ti misliš da e ovjek dovijeka ekati tako zgodnu
djevojku. Daj se požuri.
— Nešto sam te htjela upitati, Lucas — zvala ga je Nellie. — Samo se ne
mogu pravo sjetiti šta je. Nešto je bilo u vezi s nekakvim djetetom, nekakvom bebom.
— Zar te nije sram? Takva djevojka pa misli na bebu! — odgovorio joj Lucas.
— Hajde sada, požuri se.
U onom djeli u sekunde, dok je ispod sebe prevrnula sto i dok je svilena uzica s
kupa eg Allisonina ogrta a presjekla Nellien život, u tom kratkom trenu sjetila se Nellie Cross
rije i koje je izrekao doktor Swain. Do usana je stigao, a nije preko njih prešao krik:
»Selena! Selena je zanijela Lucasovo dijete!«
16.
Malo nakon šest sati Constance MacKenzie ušla je u svoju ku u u Bukovoj ulici.
Gledaju i po salonu nije predosje ala, da se zbila tragedija. Bila je strahovito srdita. Ništa nije
bilo pospremljeno. U pepeljarama još opušci cigareta od sino , jastu i na divanu porazbacani
i izgužvani, a dva magazina na podu u istom položaju u kojem su bili prijašnji dan. Sag nije
vidio usisa a od posljednjega Nelliena pospremanja, a trebalo je da bude o iš en to prijepodne.
Constance je ljutito otko- ra ala u kuhinju i malo da nije briznula u pla kad je ugledala
tamošnji nered. Na stolu tanjuri s vijencima žumanca po njima, a prljave zdjele u izlivniku.
Sme e još nije izneseno, a stakleni kavnik, još napol napunjen, bio je na jednome od grijala
elektri ne pe i.
»Prokleta Nellie«, promrsila je ljutito Constance, a zaboravila je kako je ina e svaki put
našla ku u lijepo pospremljenu kad se vratila ku i s posla. »Cijeli dan nije ni prstom makla.«
Constance se cijelo popodne radovala kako e se po dolasku ku i hladno tuširati i u
isto preobu i. Vidjevši takav nered, hitila je torbicu, šešir i rukavice na hladnjak, zgrabila s
kuke na vratima komorice Nellienu prega u, koja je izgledala kao šator, i pustila vodu neka curi
u izlivnik.
»Odreske, prženi krumpir i zelenu salatu, eto to u prirediti Allisoni i Mikeu za ve eru«,
mislila je u sebi. »Nemam vremena za drugo. A gdje je uop e ta moja Allison?
Constance jo je jasno i glasno rekla neka rano do e ku i, tako da se može okupati i
presvu i prije nego što do e na ve eru gospodin Rossi u sedam sati i po.
Constance je glednula na sat, koji se nalazio iza željeznog štednjaka. Bilo je šest i po.
»Pa, ve era e biti kasno, ali šta ja tu mogu. Nitko od mene ne može o ekivati da u pripremiti
hranu u tako neurednoj kuhinji.«
Kad je u sedam sati Constance otišla u svoju sobu u prvome katu, pogledala je nehajno
na Allisonina poluotvorena vrata. Soba je bila prazna, Allisonina postelja još nepospre- mljena,
a na podu izgužvana pidžama.
»Zašto ta djevojka ne napravi jednom kako joj se veli?« pitala je ljutito. »Zašto Nellie
Cross nije pospremila ku u? Imala je jutros vremena na pretek. Došla je dok ja nisam otišla na
posao. Mogla je cijeli dan pospremati.«
Constance je nestrpljivo slegla ramenima pa proslijedila u mislima:
»To je samo dokaz kako se malo ovjek može osloniti na bilo koga. Ako želiš da ti se
nešto napravi da budeš zadovoljna, najbolje je da napraviš sama.«
Ta no i brzo, kako je i sve radila, Constance se tuširala i presvukla. Kad se vra ala,
zatvorila je vrata Allisonine sobe. U slu aju da Mike zaželi da se opere u kupaonici, nije htjela
da poviri u k erkinu sobu i da vidi nepospremljenu postelju.
Kad je Mike zazvonio na ku nim vratima u sedam sati i dvadeset i pet minuta,
Constance ga je do ekala tako kao da cijelo poslijepodne nije ništa drugo radila nego ure ivala
154
nokte. U jednoj je ruci imala mikser za koktel, a u drugoj

cigaretu. Iz kuhinje su cvr ali krumpiri na masti, a salata, još neza injena, ekala je u
hladnjaku.
— Da nisi slu ajno uz put vidio Allison? — upitala je Constance.
— Nisam, ne. A jesi li joj kazala zašto prire ujemo zajedni ku ve eru?
— Nisam joj to kazala. Samo sam joj rekla da ti dolaziš u sedam sati i pol, i da
želim da bude kod ku e ranije.
— Bit e da se ne im zanimljivim zabavila, tako da je i vrijeme zaboravila.
— Bit e — složi se Constance. — Da najprije popijemo koktel. Onda u
telefonski zvati Kathy Ellsworth. Po svoj prilici je Allison kod nje.
Pošto je nato ila mješavinu u ašu, uzdahne:
— O, kako je ovo dan gadan bio. Vru ina dozlaboga, nikakva estita poslovanja u
du anu, a onda do em u prljavu ku u. Nellie ni da je prstom makla da što pospremi, a Allison
mi ne može iskazati ni tu ljudaznost da bude na vrijeme kod ku e. Nego, da nazovem Kathy.
Tu ve er Mike ne e zastalno nikada zaboraviti.
— Jesi li ti, Kathy? — upita Constance na telefon. — Slušaj Kathy, ho eš li,
molim te, re i Allisoni da do e ku i. Ve je prije jednoga sata trebala ovdje biti.
— Ali gospo o MacKenzie — uvjeravala je Kathy — Allison uop e nije kod
mene.
— Nije kod tebe? — u udu e Constance, uz mali trzaj straha. — Pa gdje je
onda?
— Otišla je na piknik s Normanom Pageom — rekla je Kathy, koja je znala sve
Allisonine tajne i nije joj bilo stalo da izda jednu od tih sada kad su se razišle. — Jutros je rano
otišla, gospo o MacKenzie — dodala je.
— Je li Nellie Cross ostala još ovdje jutros kad si ti otišla, Kathy?
— Da, ostala je, gospo o MacKenzie. Allison je bila strahovito prosta jutros
prema Nellie. Bila je zapravo prosta prema objema. Nellie je nazvala ludom, mahnitom ženom.
— Hvala ti, Kathy — rekla je Constance i lupila slušalicom uz strahovit prasak.
Smjesta je odigla slušalicu i zamolila telefonistkinju neka joj nazove telefonski broj gospo e
Evelyn Page.
— Je li se vaš sin vratio ve ku i? — upitala je im se Evelyn Page javila.
— Šta se to vas ti e? — upitala je Evelyn brzo, ljutita što Constance razgovara s
njom tako nadutim tonom.
— Ti e me se, gospo o, jer je taj vaš sin odveo nekamo moju k er. Odvukao ju je na
piknik bog vas pita kamo.
— Na piknik! — ciknula je Evelyn Page, otprilike istim tonom koji bi
upotrijebila da joj je Constance priop ila kako Allison i Norman prisustvuju nekoj sjednici
narkomana. — Norman i Allison na pikniku? Sami?
— Ja ni asa ne sumnjam, gospo o Page — sjekla je Constance u vraškom
sarkazmu — da je vaš sin pozvao cijelu klapu kolega sa sobom kad je vidio priliku da odvede
moju k er nekamo samu.
— Sami dakle? — ponovila je Evelyn, ne mogavši uop e shvatiti tu strašnu
viziju koju joj je prizvala u mozak rije »sami«. — Zar Norman sam s Allisonom?
Constance je žestoko tresnula slušalicom. Zatim se okrenula Mikeu, koji se udobno
izležavao u fotelji i odbijao dimove prema stropu.
— No, šta ti veliš na sve ovo? — upitala ga je.
— Ja velim da bismo trebali sada jesti — odgovorio je Mike ležerno. — A
ve eru Allisoninu da metnemo u pe , da se ne ohladi. A onda bi bilo, mislim, najbolje da
igramo dame ili da slušamo gramofonske plo e, dok ona do e ku i. A onda da je lijepo
nahranimo i da se pravimo kao da se ništa izvanredno nije dogodilo.
155
— Pa ona je negdje u šumi s Normanom Pageom, za boga miloga! — vikala je

Constance.
— No, pa onda? — upitao je uravnoteženo.
— Pa onda! — vikala je za ena Constance. — Ti još veliš »pa onda«? Bog
sam zna šta oni ondje rade! Nisam se ja mu ila kao ropkinja da odgojim Allison, pa da mi ide s
dje acima u šumu. Ne e ona meni to raditi — vikala je neprestano, stupnuvši nogom i
otfrljacivši cigaretu u prazno ognjište. — Ja to jednostavno ne u trpjeti.
— Trpjet eš barem dok se vrati ku i — odgovorio je mirno Mike. — Tu se
sada ne da ništa pomo i. Ako si inteligentna, a mislim da jesi, ne eš se tako ponašati kad se
Allison vrati ku i. Ti si mi sino rekla da e joj na jesen biti šesnaest godina. Jednom mora sama
okušati svoja krila.
— Pa zar e ih okušavati u šumi sama s nekim dje akom! — bunila se Constance.
— Molim te, hajdemo je potražiti tvojim kolima.
— Izbij to iz glave — rekao je Mike zlovoljno. — Ti praviš mnogo buke nizašto.
Roditelj ne može loviti svoje dijete a da ne napravi smiješnim i sebe i njega, osobito u o ima
djeteta. Ako ju je kakva nezgoda zadesila, ut eš o tome dovoljno brzo. A ako se ništa nije
desilo, kao što sam ja i siguran da nije, Allison ti ne e nikada oprostiti što si tragala za njom kao
da je šestogodišnje dijete a ne devojka od gotovo šesnaest godina. Tu ništa ne pomaže nego biti
strpljiv i ekati.
— Veliš baš »ništa« ne pomaže! — vikala je Constance. — Allison nije tvoja k i,
pa šta je tebi stalo šta ona radi. Zadrži ti samo za sebe svoje fantasti ne teorije o dje jem odgoju
i o spolnom nagonu, gospodine Mike Rossi. Ne želim nipošto da ih primjenjuješ na Allisonu.
Mike je bio gotovo uvrije en i užasnut zbog takve tvrdnje pa je upitao:
— A odakle ti znaš baš tako sigurno da Allisonino zakašnjenje na ve eru ima bilo
kakve veze sa spolnim nagonom?
— Ne budi budala! — korila ga je Constance. — A šta bi ona drugo radila s
de kom u šumi? A šta muškarci imaju uop e na pameti kad su sa ženama? Svi ste jednaki.
Glavno vam je šta je u ga ama.
Mike joj nije na to odgovorio, nego ju je promatrao pozorno, mozgaju i. Constance se
okrene od njega i zapali cigaretu drš im prstima. Zatim re e:
— Idem ja tražiti Allisonu. Ako me ti ne eš da povezeš kolima, idem onda pješke.
U taj as utr i u salon Evelyn Page. Niti je kucala niti pozvonila, nego je jednostavno
nahrupila, onako nenajavljena, kroz nezaklju ana ku na vrata. Bila je razbarušena, i divlja neka
oštrina zra ila joj iz o iju, tako da je Rossi pomislio da je prava lu akinja.
— Gdje je Norman? — izbacila je brek i.
Na to se Constaneino lice ispjegalo ružnim crvenim šarama. Ona je gospo i Page srdito
odsjekla:
— Kad biste bolje pazili na njega, znali biste ne samo gdje je on nego tako er
kamo je odveo moju Allisonu.
— Norman nije nikada nikamo vodio Allisonu — prosvjedovala je Evelyn. —
Ako je tko koga vodio, onda je Allison vodila Normana.
— Nemojte mi tu svirati — podrugivala se Constance. — On je muškarac, je li?
Nemojte me onda uvjeravati tko je koga vodio. On je vrlo dobro znao šta radi. Allisoni ne bi
bogme nikada došlo u glavu da ide u šumu s jednim mladi em.
— Da se niste usudili re i jednu rije protiv Normana! — histeri no je vikala
Evelyn. — Njega uop e ne zanimaju djevojke. Nikad ga nisu zanimale. Ako ga Allison zanima,
onda je to njena krivnja, a ne njegova. I vaša, ako baš ho ete znati — zaklju ila je, pogledavši
isprijeka na Mikea. — Nekim ženama nije dovoljan jedan muškarac. A jabuka ne pada daleko
od stabla. Kakva mati, takva k i.
— Ti kurvo jedna! — vikala je Constance, i da nije Mike ustao, bila bi kidisala na
156
Evelyn.
»Bože dobri šta su babe sve kadre napraviti«, mislio je u sebi, a glasno je oštro reagirao:
— Dosta toga!
Constance je nato zastala. Ona i Evelyin gledale su se dušmanski, kivno, ali je prošla
opasnost fizi kog obra unavanja. Mikeu je došlo da se nasmije. Prvi je put uo da je Constance
izgovorila onu rije koju je malo as prije sasula u lice Evelyni Page.
— Slušajte, žene božje — rekao im je, i ovaj put se zaista smiješio. — Pro imo
se te sva e i inata, i sjednimo kao ljudi. Pa nema se tu zbog ega uzrujavati.
— Nema se zbog ega uzrujavati! — povikale su jednoglasno.
Dok je jeka njihova usklika još odzvanjala sobom, eto ti Allisone MacKenzie kako
zasanjeno ide na ulazna ku na vrata.
— Allison! — povika Constance.
— Gdje je Norman? — upita autoritativno Evelyn.
Kako je Allison bila kao u nekom dremovnom stanju ogleda se oko sebe mutno, pa re e:
— Dobar ve e, majko. A vi upitaste gdje je Norman. Upravo smo se rastali vani.
Otišao je niz ulicu.
Evelyn je potr ala prema ku nim vratima, vi i:
— Normane, Normane!
Izvikivala je njegovo ime sve dok se mladi nije vratio pred ku u MacKenzievih!
— i ovamo! — naredila mu je istim kreštavim glasom.
Norman je došao u salon MacKenzievih. Sav u strahu pogledao je najprije Allison, pa
Constance, pa Mikea i napokon svoju majku.
— Dobar ve e, majko — pozdravio je.
— »Dobar ve e, majko! Dobar ve e, majko!« to je sve što znate — galamila je na
oboje Constance. — A gdje ste, do avola, bili vas dvoje?
Evelyn Page je kroz stisnute usne protisnula opomenu:
— Nije potrebe da proste rije i upotrebljavate pred Normanom.
— Ha, ha! — rugala ki je odvratila Constance. — Ja mislim da on zna mnogo
više strahota nego što je rije » avo«.
Allison je problijedjela kao krpa. Spustila je košaricu na pod i upitala drhtavim glasom:
— Što se dogodilo, majko?
Mike nije mogao više izdržati pa je prišao djevojci i rekao joj:
— Majka ti se malo uznemirila. Mrak je ve , a ona nije znala gdje ste.
— Znam ja dobro gdje je ona bila — bijesno je do ekala Constance. — U šumi s
onim klipanom, i sam bog zna šta su radili.
— Za boga miloga, Constance — protestirao je Mike, okrenuvši se prema njoj.
— Da, da, za boga miloga — ponovila je sarkasti ki.
A onda se obratila Allisoni pitanjem:
— Dakle, ekam da mi razjasniš tvoje nevjerojatno loše vladanje.
— Ja se uop e nisam loše vladala — protestirala je Allison.
— Po svoj prilici ste u šumi samo itali knjige! — bockala ih je Constance.
— Danas baš nismo itali. Danas smo zamišljali da smo u Walden-Pondu —
odgovorio je Norman.
— Ti drži jezik za zubima — prekorila ga je Constance, okrenuvši mu se. Kad
ustrebam tvoje objašnjenje, onda u ga zatražiti.
— Normane — upala je sada u razgovor Evelyn, zgrabivši sina za rame i tresu i
ga — šta ti je uradila ova zla, opaka djevojka?
— Meni šta je uradila? — upita Norman sav u udu. — Allison nije meni ništa
uradila.
— A šta si ti njoj uradio? — do eka Constance. — To je važno.
157
— On nije ništa uradio — vikala je Evelyn.

— Tako mi bog pomogao — odvratila je Constance niskim, stravi nim glasom
— ako ja ne odvela sutra Allison doktoru Swainu na pregled, pa ako on prona e da nije djevica,
onda u prijaviti vašega sina da se zatvori zbog silovanja.
Normanovo lice problijedjelo kao i Allisonino.
— Pa ja nisam ništa loše uradio — promucao je. — Je li, Allison, da mi nismo
ništa loše uradili?
— To je ve previše — umiješa se Mike glasom koji se gušio zbog te grdne
uvrede. — Uzmite svoga de ka i idite ku i, gospo o Page.
— Vidim ja da ste vi postali gospodar ku e MacKenzievih sa svime i svakime u
njoj — pakosno se iskosila Evelyn. — Idemo, Normane. Šta emo mi u istoj prostoriji s
kurvama i kurvarom!
Constancini zubi zacvokotali gnjevom kakav nije nikada dotad poznavala.
— Gubi se iz moje ku e! — zakriknula je.
Evelyn je samo prezirno frknula, uzela Normana za ruku i dostojanstveno otišla.
Možda bi se na tome i razminulo da nije Allison izabrala baš taj as da se oglasi i da
majci nezgodno prigovori. Cim su Norman i Evelyn zamakli na ku na vrata, Allison se
okrenula svojoj majci i skresala joj, gotovo ispljuvavaju i rije i:
— Nikada, nikada, nikada u svome životu nisam bila ovako smetena.
Prije nego što ju je Mike uspio zaustaviti, Constance je zamahnula rukom i odvalila
Allisoni ušku preko lica. Djevojka je pala natraške na divan, a nad njoj je stajala žena kakvu
Mike nije dotada poznavao. Cijelo se tijelo Constanci uko ilo od bijesa, lice joj se iskrivilo i
popjegalo crvenim mrljama, a glas drhturio.
— Ti, kopile jedno — galamila je Constance na svoju k er, a Mikeu je bilo zlo
kad je gledao kako se Allisonino lice sasvim izobli ilo.
— Prestani! — upozorio ju je Mike, ali ona ga uop e nije ula. Nagnula se nad
svoju blijedu k er i dalje joj je kri ala tužne i neznane istine:
— Ista si kao i tvoj otac. Razbludnost, seks, ulnost, u tom si posve ista kao i on.
Ina e nemaš ništa njegovo. Ni izgled, ni govor. Ali radiš kao što je i on radio. Samo ti je to od
njega. ak ti ni svoje ime nije dao. Ti se zapravo ne zoveš MacKenzie. I pošto sam se naznojila
i narobovala da te pristojno mogu odgojiti, ti ideš u šumu i ponašaš se kao prava MacKenzie.
Kopile najve eg kopilana!
Te su rije i lebdjele u mirnoj prostoriji salona poput magle nad vodama. I Constancin i
Mikeov dah bio je jedva ujan. A Allison kao da uop e nije disala. Sjedila je kao mrtva uko-
pana. Ni one njezine velike o i nisu se micale. Mikeu je došla misao da su ta tri lika u salonu
MacKenzievih baš kao tri uko ene figure na živoj slici. I kad je mirno a razbijena, Constance ju
je prva razbila. Iznemoglo se sru ila na fotelju i po ela jecati, uvi aju i prekasno šta je uradila.
Kao da je njezino jecanje bilo signal da se i drugo dvoje prene. Mikeov je mozak po eo opet
funkcionirati, jer je sada spoznao u jednome asu ono što je uzalud pokušavao otkriti dvije
godine dana. Pogledao je Constancinu sagnutu glavu i bilo mu je kao da vidi komadi e njezina
razbijena oklopa kako leže oko njezinih nogu. Kako je strašno jednoj ženi kad mora iza i iz
oklopa laži, licemjerja i pretvaranja. Zatim je pogledao Allison. Kao da je ova ekala taj pogled,
sko ila je na noge i potr ala prema stepenicama koje vode u prvi kat. Mike se uputio polako
prema izlaznim vratima. uvši njegove korake, Constance je podigla glavu, pogledala ga i rekla
mu:
— Znala sam da eš me ostaviti kad doznaš istinu.
Dalje rije i prigušili su jecaji.
— Nije pri tom istina toliko bitna — rekao joj je — nego okrutan na in kojim si to
priop ila djetetu. Mora pro i neko vrijeme dok se u sebi na to priviknem.
Trgnuo se kad je uo Allisonin prvi krik. Najprije je pomislio da je dijete tek sada po elo
158
osje ati reakciju na Con- stancine rije i. Allison je kriknula još dvaput, prije nego što je njegov
obamrli mozak shvatio da to nisu krikovi boli nego
krikovi straha. Grabio je po tri stepenice odjednom. Zatekao je prestravljenu i blijedu
Allisonu kako se oduprla le ima o zid spavaonice i o ima pocrnjelim od strave zuri u otvorena
vrata svoga ormara u zidu. Mike ju je pridržao dok je padala, i, preko toga mlitava lika na svom
naru ju, zurio u pomodrelo lice i smiješno tijelo Nellie Cross, koje je visilo na traverzi u
Allisoninu zidnom ormaru.
Mike je odnio Allisonu do odmarališta navrh stepenica, a kad je uo ozdo još jedan glas
kako govori, osjetio je kao da proživljava grozovit i morovit san. To je mali Joey Cross govorio
Constanci: »Samo je ovamo danas mogla do i mama. Selena me poslala da je potražim. Mama
je užasno zaboravljiva ovih posljednjih tjedana. Selena misli da je mama otišla nekamo i da je
zabasala.«
17.
»Baš kao da je neki zao i nezasitan duh pušten u naš gradi ,« govorio je poslije Seth
Buswell. »Nezasitan duh koji je pregnuo da sije pustoš i razaranje.«
Seth je te rije i jednom izgovorio pijan, sasvim pijan. On je, kad ih je izgovarao, slijevao
pojedine slogove, kako to pijanci esto ine. Doktor Matthew Swain, koji je u toj prilici bio
pijan kao i Seth, nije smatrao potrebnim da mu protuslovi, nego se dapa e složio s rije ima
svoga prijatelja.
»Ta no je tako«, preuzeo je doktor Swain, ispravno izgovorivši te rije i. On se ponosio
injenicom da u pijanstvu nije nikada frfljao ili gutao slogove.
I drugi, koji nisu bili izravno zainteresirani tragedijom Nellie Cross i svime onim što se
zatim desilo, bili su skloni da se slože sa sudom Setha Buswella i doktora Swaina. Svi su se
slagali da je njihov gradi Peyton proživljavao loše dane u pozno ljeto godine 1939.
Kad je Clayton Frazier uve er posljednje subote mjeseca kolovoza 1939. godine išao
niz Brijestovu ulicu svojoj ku i u Borovoj ulici, ugledao je šerifa Bucka McCrackena kako se
vozi brzo u suprotnome smjeru, a kraj njega sjedi doktor Swain. udnovato mu je bilo što
doktor sjedi u šerif ovim kolima, kad se on uvijek vozio u svojima. Pitao se Clayton kako to da
se doktor vozi u službenim policijskim kolima gradskim, ali je odlu io da ne mu i sam sebe
razglabanjem o tome. Preumoran je bio, a uostalom šta da se i nateže oko toga, kad e o tome
brujati ujutro cijeli grad, i on e onda sve pravovremeno do uti.
Kad je prelazio ku ni prag, Clayton Frazier imao je obi aj da se ogleda posvuda oko
sebe, pa je i te ve eri to uradio. I imao je šta vidjeti: ugledao je crveni prst plamena, kako upire
prema nebu, na gorskome sedlu zvanom Mo varni brijeg. Bio je to podmukao, zloslutan prst,
koji je zapalucao samo djeli sekunde prije nego što je nestao, ali je Clayton bio svjestan da ga
je spazio. Još je samo asak ekao prije nego što se opet pojavio, a onda Clayton nije više asio.
Kako nije imao telefona u ku i, istr ao je na ulicu i vikao šta ga grlo nosi: »Požar!
Požar! Mo varni brijeg je u plamenu!«
Neki automobilist koji je tuda prolazio uzeo je Claytona u kola i oba su požurili u
vatrogasni dom. Za tih nekoliko minuta crveni je prst dotakao i zapalio ve polovinu Mo var-
nog brijega.
»Požar!« vikao je Clayton, a golemo ustrojstvo, što ga drže država i grad za suzbijanje
šumskih požara, zastenjalo je i jurnulo na posao.
Bio je tamošnji obi aj da šerif i lije nik smjesta idu na mjesto požara. Šerif zbog toga što
je bio dobrovoljni vatrogasac, a lije nik stoga što se uvijek pretpostavlja mogu nost da e koji
od gasilaca biti ozlije en. im su lije nik i šerif uli vožnju dvaju gradskih vatrogasnih
šmrkova, zaustavili su se na putu prema ku i MacKenzievih i pogledali bregove koji su
okruživali Peyton-Place. Mo varno brdo bilo je sada potpuno u plamenu, koje je ve zalizivao i
159
padinu drugoga gorskoga sedla zvanog Vjetrenja in brijeg.

Buck McCracken je uzdahnuo i rekao:
— Ne e biti dobra.
— Ne e bogme — složio se doktor.
I tada su nastavili put prema ulaznim vratima ku e MacKenzievih. Došli su tamo, jer ih
je pozvao telefonom Michael Rossi.
— Smjesta do i, Matt — telefonirao je Mike. — I dovedi sa sobom Bucka.
Objesila se Nellie Cross u ormaru spavaonice MacKenzievih.
— I ne e nam ovdje baš biti užitak da obavimo ovaj uvi aj — pripomenuo je
Buck, kad je nakon aska pozvonio na vrata.
Na prvi pogled, me utim, položaj nije izgledao tragi an, kao što se šerif pribojavao. U
salonu MacKenzievih sve je bilo pod strogom stegom snažne volje Michaela Rossija, i sva je
prilika bila da e tako i ostati. Allison MacKenzie ležala je onesviješ ena na divanu. Odmah do
Allisoninih nogu sjedjela je na rubu Constance. Joey Cross, koji je bio otr ao da dovede svoju
sestru, kako mu je naredio Mike, sjedio je sada u naslonja u s jedne strane kamina, dok je
Selena sjedila u isto takvu naslonja u s protivne strane ognjišta. Samo je Mike stajao, kao da se
boji da e nestati njegova nadzora nad skupinom ako se samo makne s mjesta. Matthew Swain
se odmah uputio k Allisoni.
— Onesviješ ena? — upitao je Buck Mikea.
Mike je klimnuo glavom.
— Možda je i bolje da ostane tako kako jest dok m i. . .
Tu se prekinuo Buck, oklijevao i pogledao Selenu i Joeya, pa zaklju io:
— Dok mi obavimo što nam je dužnost obaviti.
U taj je as Allison otvorila o i. Nije vrisnula, niti je smeteno gledala oko sebe. Samo je
otvorila o i, pogledala mirno oko sebe, i onda ih opet zatvorila.
— Neka mi do e u bolnicu jedno dva dana — rekao je Constanci doktor Swain.
— Poslat u po bolni ka kola.
Pošto je doktor telefonirao, uputio se s Mikeom i šerifom u Allisoninu sobu. Nakon
nekoliko minuta, pošto su stigla još dva ovjeka iz Buckova ureda, doktor je obavio svoju
dužnost, a Buck i njegovi ljudi, nakon obavljenog o evida, pripremili su se da odnesu tijelo
Nellie Cross iz ku e. Matthew Swain je zatvorio o i ne bi li isklju io od dosega oka teške
korake što su dopirali s hodnika, dok su Buck i njegovi pomo nici pokušavali odnijeti sada ve
uko eno tijelo Nellieno niz usko stepenište ku e MacKenzievih.
»Zar nikada ne e biti ovome kraj?« pita se u sebi. »Najprije Selenino dijete, onda Lucas,
a sada Nellie. Zar nikada ne e prestati? Sve sam ih ja upropastio. Makar je Lucas još na životu,
on je posve ruiniran. Progonstvo je isto što i smrt.«
Doktor se umorno vukao niza stubište. U hodniku prizemlja ekala ga je Selena, suhih
iju i lica izdubena crtama samoobuzdavanja.
— Doktore, mama je doznala pravu istinu, je li? I zato se ubila?
Doktor Swain gledao je Seleni ravno u o i i rekao joj mirno:
— Nije doznala što ti misliš, nego je imala raka, samo mi je rekla da nikome ne
kazujem.
I Selena je gledala ravno doktoru u o i. Nije znao po emu, ali je Matthew Swain bio
uvjeren da Selena zna da joj laže.
— Hvala vam, doktore — rekla je mirnim glasom, baš kao i on maloprije.
Zatim se vratila u salon i rekla Joeyu:
— Hajdemo, Joey, vrijeme je da idemo ku i.
Doktor Swain je s praga ku nih vrata motrio ta dva mlada lika kako odoše stazom i
zamakoše u Bukovu ulicu. Pitao se u sebi:
»Šta li e ona sirota misliti svu dugu no ? Šta e u sebi govoriti dok bude ležala na
160
le ima u postelji i zurila u strop?«

Doktor Swain je slegao ramenima i obratio se Mikeu:
— Ho eš li me u svojim kolima odvesti k mojoj ku i, tako da ja uzmem svoja i
da se odvezem u bolnicu?
Malo kasnije, dok se doktor vozio prema bolnici, a Constance i Mike vozili se tik iza
njega u Mikeovim kolima, okrenuo se i pogledao cijeli vijenac brežuljaka u pomami vatre.
Cijelo nebo i cijeli horizont na istoku Peyton-Placea bili su užarena masa. Na as je doktoru
došla fantasti na misao da je taj požar zapravo simbol: vatra sažiže zlo. I pri tom se nasmijao
sam sebi.
Sablažnjivi slu ajevi javne prirode ne doga aju se esto u malim gradovima. Ljudi su
voljni da kažu kako nema velikih skandala u gradi ima kao što je Peyton-Place, iako su zakuci
malogra anskoga svijeta tako puni kostura da bi se ulo ak do mjeseca kad bi koš ani ostaci
malogra anskih sramota po eli odjednom kloparati i tako stvorili vrevu i metež. Istina je da su
i komorice stanovnika u velegradima u isto takvu neredu kao i kod malogra ana. Samo je ipak
razlika u tome što velegra anin nije toliko kadar da pronikne u sadržinu susjedove komorice,
kao što je to kadar stanovnik manje zajednice. A opet je razlika izme u kostura u ormaru i
javnog skandala u malome mjestu u tome što se o prvome zucka potajice, manje skupine šapu u
o tome iza staja i ambara, dok o javnome skandalu raspredaju svi po glavnim ulicama, vi e se o
tome s krovova.
U Peyton-Placeu bilo je tri vrste skandala: samoubojstvo ubojstvo i zatrudnjenje kakve
djevojke. Samoubojstva u gradi u nije bilo sve otkako se ono prije više godina prostrijelio stari
doktor Quimby. Stoga je Nellie Cross svojim samoubojstvom uzrokovala ve u senzaciju u
gradu negoli za cijeloga svog života. Brujao je cijeli grad od žamora. A kad se poslije
samoubojstva doznalo da je Nellie Cross krštena kao katolikinja, od žamora je nastalo urlanje.
Svi su se domišljali šta li e u tome slu aju re i i u initi otac O’Brien. Ali vrijeme domišljanja
bilo je kratko, jer je katoli ki sve enik uradio ono što je morao uraditi. I uradio je to brzo. On
nije htio da pokapa Nellie na posve enom zemljištu katoli koga groblja. Mjesni katolici klimali
su glavama jedan drugome i govorili kako je njihov župnik ovjek na ela i kako ima dovoljno
hrabrosti da zastupa svoje uvjerenje do kraja. Istina je da katoli ka crkva ima pravila i odredbe
po kojima sve enike drži u zaptu, ali otac O’Brien nije se ni asa predomišljao kad je došlo
vrijeme da izvrši svoju dužnost. Nije se skanjivao ni motao amo-tamo, kao što bi možda uradio
koji drugi na njegovu mjestu.
— Ni govora — odgovorio je otac O’Brien Seleni Cross, kad ga je molila da
pokapa njezinu majku na katoli kom groblju.
Protestanti su se podrugljivo smješkali. »Kakav je to božji ovjek«, pitali su jedni druge
dovoljno glasno da to katolici uju, »koji ne e da pokapa mrtvaca? Protestanti, osobito mi
kongregacionisti, zastalno smo krš anskiji u tome. Vele asni Fitzgerald ne bi nikad uskratio
pogrebni obred nekome, pa ak ni katoliku.«
I tako je Peyton-Place u manje od dvadeset i etiri sata bio uzdrman sve do svojih
temelja.
— Ni govora! — odgovorio je i vele asni Fitzgerald, kad ga je Selena zamolila
da pokopa njezinu majku na protestantskom groblju.
Sada su se pak katolici podrugljivo smješkali, a kongregacionisti se jedili od bijesa.
Katolici su govorili: »Nas jedinstvo drži, a oni razdijeljeni propadaju«.
Više utjecajnih kongregacionista, me u njima Roberta i Harmon Carter, pa djevojke
Page i sve lanice Gospojinskog potpornog društva, pošli korporativno svome pastoru. Pasto-
rova žena, Margaret Fitzgerald, koja je kriomice izišla iz ku e
na stražnja vrata, sastala se sa svojim prijateljicama na plo niku ispred župnoga dvora.
— Ja ne znam šta mu je — odgovorila je pastorova žena na mnoga pitanja. — Ja
jednostavno ne znam šta mu je došlo pa je tako postupio.
161
Dok je govorila te rije i, u tonu njezina glasa zapažala se zgranutost mu enice, a u

njenoj nutrini kiptjelo je mržnjom i porugom prema takvome suprugu. Pred njima je obznanila
da joj je muž prera en, umoran, malaksao, iscrpen, bolestan, a u sebi ga je nazivala najpodlijim
izdajnikom, irskim kopilanom, papistom, slabi em.
Vele asni Fitzgerald do ekao je svoje župljane (koji su sada bili više nalik na buntovnu
svjetinu nego na krotko stado koje dolazi po savjet svome dušobrižniku) na vratima župnoga
dvora, drže i ih podalje u trijemu.
— Šta vi zapravo želite? — upitao ih je naduto.
Roberta Carter, koja je imenovala sebe zastupnicom u toj stvari, rekla je ispred ostalih:
— Došli smo da vas zamolimo za razjašnjenje o pokopu Nellie Cross.
— I onda? Šta biste htjeli da znate? — pitao je pastor istim nadutim i agresivnim
tonom kao i prije. — Ja sam odgovorio izravno stranci koje se to ti e.
— Ne možete tako postupiti! — povikao je glas iz mnoštva, i u as je više njih
prihvatilo pjesmu.
— Vi morate pokopati Nellie, ako njezini ro aci žele!
— Jedna od vaših dužnosti jest da pokopate mrtve!
— Šta ste vi zapravo? Katolik možda?
Vele asni Fitzgerald nije ni rije i progovorio, sve dok je mnoštvo rogoborilo. Kona no
su se umirili jer je svaki mislio da su njegove rije i djelovale na pastora kada tako dugo šuti.
— Je li svatko rekao svoje? — viknuo je vele asni Fitzgerald.
Mnoštvo je bilo tako tiho da se udio as Seth Buswell, koji je s Michaelom Rossijem
stajao na rubu ulice. as pastorova ekanja da tkogod progovori oduljio se u vje nost, ali je
kona no progalamio:
— I ja sam rekao svoje. Ja ne u pokopati katolika koji je po inio samoubojstvo.
Svako ubijanje je grijeh, pa ovjek ubio sebe ili drugoga, sve je to isto u o ima Crkve. Ne mogu
i ne u da pokopan katolikinju koja je sebi oduzela život.
Iako pastor nije rekao »sveta Rimska crkva«, nije bilo odrasla muškarca, žene i djeteta u
tome mnoštvu koji ne bi bili smjesta uvjereni da je vele asni Fitzgerald podrazumijevao te
rije i.
Smjesta su se uli povici negodovanja, ali su pljuštali na zatvorena vrata župnoga dvora,
jer se pastor povukao u unutrašnjost svoje ku e. Rilo je svakakvih poklika od »papist« do
»mijenja novca u hramu«, i tako su žestoko bili i s takvom mržnjom izgovarani da se to
zgadilo ak i Sethu Buswellu, koji je ina e bio sama tolerantnost.
Seth, koje se u svojim novinama šalio na ra un dviju crkva u svome gradu, pa ih je
nazivao stega ima za knjige i zaštitni kim brdinama, zga en se odvratio od toga mnoštva i
rekao Rossiju:
— Zaboga, Mike, idemo štogod popiti, ja ovo ne mogu više izdržati.
— Stavit emo se u vezu s mjerodavnim crkvenim vlastima — govorila je
mnoštvu Roberta Carter. — Ovoga ovjeka moramo ukloniti iz svoje župe i mjesto njega dobiti
drugoga, koji e znati svoju dužnost.
Ali u Peyton-Placeu nije bilo organizacije koja bi znala kanalizirati srdžbu mnoštva.
Nije bilo protestanta u cijelom tome mnoštvu koji nije uvidio da e se tjelesni ostaci Nellie
Cross po eti raspadati dok se kongregacionisti slože o odboru koji e se staviti u vezu s
mjerodavnim vlastima. Napokon je ovjek zvan Oliver Rank otpratio Nellie na njezin vje ni
po inak. Bio je to propovjednik neke tako nove vjere za Peyton- -Place da su je još zvali
»sekta«. Službeno se vjera, kojoj je na elu bio gospodin Rank, zvala »Duhovska evan eoska
crkva u Peyton-Placeu«. Oni koji nisu prisustvovali njihovu bogo- služenju zvali su tu sektu
»ona šaka blaženih prosjaka dolje u Tvorni koj ulici«.
Oliver Rank je otišao Seleni Cross i lišio je svih onih detalja koji su u vezi s pogrebnim
ritualom. Dva dana nakon vješanja Nellie je pokopana na brežuljku iza zgrade, koja je
162
vjernicima gospodina Ranka služila kao bogomolja. Nije mnogo trave raslo na tome zemljištu,
jer je bilo odviše blizu tvornicama. Dim i a neprestano su lebdjeli nad njim, pa je tlo bilo
tvrdo i golo.
Sutradan su neki vidjeli Francisa Josepha Fitzgeralda kako izlazi iz župnog ureda
katoli ke crkve, kamo je bio otišao da se ispovijedi ocu O’Brienu. Isto poslije podne Fitzgerald
se starješinama kongregacione crkve zahvalio na službi, a u župnom stanu u Brijestovoj ulici
Margaret Fitzgerald po ela je pakovati svoje stvari i spremati se na povratak svome ocu u
White-River. Ona je kazala svojim prijateljicama: »U White- -Riveru svatko ta no zna kojoj
vjeri pripada«.
— Tako je i to prošlo. Valjda e se sada stanje u Peyton- -Placeu normalizirati.
Proživjeli smo loše razdoblje, ali sada je i to prošlo.
Doktor Swain je gledao iza grada, gdje je požar još bjesnio u brdima, i rekao:
— Ne, nije još prošlo.
18.
Pet je dana Allison MacKenzie ostala u bolnici. Prva dva dana bila je »u šoku«, kako se
doktor Swain izrazio u razgovoru s njezinom majkom. Odgovarala bi kad bi je tko pitao, jela bi
kad bi pred nju stavili hranu, ali poslije se nije sje ala ni svojih rije i ni ina.
— Ozdravit e ona — rekao je doktor Constanci. — Ona je samo nakratko našla
pribježište u svijetu sumraka. Divno je to mjesto, izvanredno udobno, a Priroda ga je pribavila
onima koji su iscrpeni borbom, strahom i bolom.
Tre i je dan Allison izronila iz svoje snene omamljenosti. Kad je Matthew Swain došao
u bolnicu, našao ju je kako leži licem okrenuta postelji, a glavu zarila u jastuk da bi prigušila
jecaje.
— No, Allison — rekao joj je doktor, stavivši joj nježno ruku na zatiljak — šta se
dogodilo?
Doktor je sjeo na rub postelje. Taj je njegov obi aj bolni arka Mary Kelley smatrala
sasvim nezgodnim, ali su mnogi bolesnici iskusili da im i taj in donosi utjehu.
— No, reci mi šta te tišti, Allison.
Okrenula se na le a i svoje nate eno crveno lice pokrila rukama.
— Ja sam kriva! — jecala je. — Ja sam Nellie natjerala u smrt.
Njezine su rije i navirale bujicom, a doktor je tiho slušao dok je Allison plakala i trzala
i otere ivala se krivnje i srama.
Kad se izjadala, uzeo joj je obje ruke u svoju i nagnuo se nad nju da joj svojim rupcem
otare suzno lice.
— Zaista je bolno — tješio ju je i brisao joj suze — kad nemamo prilike da
ispravimo svoje krivnje dok ne bude prekasno. To se, na nesre u, doga a ve ini nas. Stoga ne
raz- diri svoju dušu mislima da si ti jedina na svijetu s teretom krivnje. Ti si, doduše, nanijela
nepravdu svojoj prijateljici Nellie, kad si joj rekla ono što nisi trebala, ali moraš se okaniti misli
da si ti kriva njezinoj smrti. Nellie je bila bolesna, strahovito, neizlje ivo bolesna, i stoga je ona
kidisala na svoj život.
— Ja sam znala da je bolesna — prihvatila je rije Allison, a sve su joj uzdasi i
jecaji prekidali disanje. — Ona mi je kazala da gnoj te e njezinim žilama i da se ta bolest zove
triper. Još mi je rekla da je dobila od Lucasa.
— Nellie je imala raka — izjavio je doktor, a Allison nije imala oštro oko
Selenino da bi raspoznala laž. — Ona je znala da joj nema pomo i. Stoga da nisi ni pred kim
ponovila ono što je Nellie rekla o svojoj bolesti. Ona se samo ispri avala, sirota. Nije htjela da
itko drugi zna kakvo je zapravo njezino pravo zdravstveno stanje.
— Ne u nikome o tome govoriti — obe ala je Allison i okrenula svoje lice od
163
doktora. — Kako se sada osje am, ja mislim da mi ne e biti stalo da uop e više s kime govorim.
Doktor Swain se nasmijao i okrenuo njeno lice opet k sebi.
— Pa nije valjda kraj svijeta, drago dijete — rekao joj je. — Domalo eš ti opet
po eti zaboravljati.
— Nikad ja to ne u mo i zaboraviti — odgovorila je Alli- sona i opet briznula u
pla .
— Ho eš, ho eš — šaptao joj je doktor. — Ima mnogo izreka o vremenu i o
životu, i ve ina njih je postala banalna. Ili, kako pisci vele, te su istine postale klišeji. Ako se
misliš baviti pisanjem, kloni se klišeja kao kuge. Ali znaš ti šta? Kad ljudi grde otrcanost
slavnih izreka, ja se ne mogu suspre i a da ne pomislim kako su te mudre rije i prekomjerno
ponavljane, pa su postale otrcane i kona no se pretvorile u plitke banalnosti, makar u sebi
sadržavale velike životne istine. Tako je izreka »Vrijeme lije i sve rane« tako otrcana da e se
mnogi ljudi smijati, kad je upotrijebim. A ipak je znam da je u njoj sadržana velika istina.
Doktorov je glas postao tako tih da se Allisoni u inilo da je doktor posve zaboravio
njezinu nazo nost, da njoj uop e
i ne govori. Baš kao da misli glasno svoje misli i duševne tjeskobe. Allisonu je u toj dobi
još šokiralo što ima i drugih ljudi osim nje koji misle misli vrijedne mozganja.
— Da, vrijeme lije i sve rane — ponovio je doktor. — I cijeli je ljudski život kao
godišnje doba. Život je poput vremena zacrtan, svaki život ima svoj kalup, i kre e se od prolje a
preko zime opet do prolje a.
— Ja nisam nikada tako mislila — prekinula ga je Allison. — I ja sam esto
uspore ivala ljudski život s godišnjim dobama, ali kad zima ljudskog života do e, onda je
životu, kao i godini, kraj. Stoga ne shva am kad velite da ponove dolazi prolje e.
Matthew Swain se pribere malo i nasmiješi.
— Drugo prolje e, o kojemu sam govorio, donose u život ovjekov njegova djeca
— razjasnio je.
— A tako — proslijedila je Allison, koja nije željela toliko da više sluša doktora
koliko da izrekne svoje misli. — A ja sam pokatkada razmišljala da je svaki ljudski život poput
stabla. Kad je ovjek malen, to su zeleni, tek raspupali listi i. A onda postanu veliki zeleni
listovi, kad je ovjek stariji, kao što sam, recimo, ja sama. Onda dolazi pozno ljeto i jesen, kad
je liš e sjajno i lijepo. To je ono doba odraslih, kad mogu raditi sve ono što su odavna željeli. A
onda do e zima života, stabla bez liš a. I onda si mrtav, nema više poslije toga ništa.
— A šta je s idu em prolje em? — upita doktor. — Dolazi eno, velim ti ja. Uvijek
do e. I ja sam nešto smišljao o stablima — priznao je uz smiješak. — Kada god pogledam na
stablo, stanem i zamislim se. I uvijek se sjetim pjesme što sam je neko itao. Ne mogu se sjetiti
ni naslova njezina ni pjesnika koji ju je spjevao, ali ima neke veze sa stablom. Negdje u toj
pjesmi ima i ovaj stih: »Vidjeh zvjezdan-stablo Vje nosti, osuto cvatom Vremena«. Možda je i
to banalno ve postalo. Ali katkada mi ve u utjehu ulije nego ona izreka da vrijeme lije i sve
rane, na razli it na in, razumije se. Katkada mi bude i u duši tako milo kad pomislim da smo svi
mi zapravo cvatovi vremena na stablu koje se vje nost zove.
Allison nije više govorila. Zatvorila je o i i razmišljala o pjesmi doktora Swaina, i
najednom kao da joj je i svejedno bilo što se Norman Page nije udostojao da je posjeti u bolnici
i što joj je majka izrekla one gadne, okrutne rije i.
»Vidjeh zvjezdan-stablo Vje nosti, osuto cvatom Vremena«, ponavljala je u sebi i tako
zaspala.
Matthew Swain je zatvorio vrata njezine sobe i izišao na hodnik.
— Šta mislite kako joj je, doktore? — upitala je sestra Mary Kelley.
— Divno — odgovori doktor. — Prije isteka tjedna može ku i.
Mary Kelley pogledala je oštro doktora i rekla mu:
— I vi biste morali ku i — preporu ila mu je. — Izgledate umorni i iscrpljeni.
164
Strašno vas se dojmila smrt Nellie Cross, je l’te?

— Jest.
— A požar još bjesni — pridodala je sestra, uzdahnuvši. — Strašan je bio ovaj
tjedan.
Kad je doktor izlazio iz bolnice, vidio je svoj lik u staklima izlaznih vrata. Umorno,
izborano lice uzvratilo mu je pogledom, i Matthew Swain je otišao.
»Lije ni e, izlije i samoga sebe!« mislio je, žure i se prema svojim kolima.
Kako Allison nije otišla iz bolnice prije petka nakon one subote kad se Nellie objesila,
prište en joj je bio užas Nelliena pogreba i prvi dojmovi tragedije na pu anstvo Peyton-Placea.
Norman Page nije bio tako sretan. On je bio prisiljen da prisustvuje Nellienu sumornome
sprovodu sa svojom majkom, koja se tu obrela više iz prosvjeda prema vele asnom Fitzgeraldu
nego iz želje da vidi jadnu Nellie pokopanu kako valja. A onda je esto morao slušati Evelyn
kako do u sitne pojedinosti izlaže svoje mišljenje o kongregacionom pastoru. I tako je to teklo
cijelu sedmicu. ini se da Normanova majka nije mogla trpjeti ljude koji nisu »moralno i
duhovno jaki«.
»Šta li joj samo to zna i?« pitao se u sebi ozloje eni Norman dok je sjedio na kamenu
rubnjaku nasuprot ku i gospo ice Hester Goodale u Kolodvorskoj ulici. Sje ao se vremena kad
ga je bilo strah od gospo ice Hester i kad mu se Allison smijala i još ga više kušala prestrašiti
tvrdnjom da je gospo ica Hester vještica. Norman je nekim štapom džarao nekog debela kukca
i mislio kako bi želio oti i u posjete Allisoni, ali mu njezina majka to ne dopušta, kao uostalom
ni njegova.
Mora priznati da mu nedostaje Allison. U ono kratko vrijeme njihova prijateljevanja
rekli su jedno drugome sve o sebi. Norman joj je dapa e govorio i o svojoj majci i ocu, rekao joj
je sve što je on o njima znao, a nikome to drugome nije prije otkrio. Allison se nije smijala tim
otkri ima.
— Ne vjerujem da je istina kad ljudi tvrde da se moja majka udala za moga oca zato
što je mislila da je parajlija — rekao je Norman Allisoni. — Ja mislim da je oboje njih sa-
movalo. Moja majka nije se prije toga udavala. A o eva prva žena umrla je davno, davno. Otac
je bio mnogo stariji od majke, i ljudi su govorili da je morao bolje razmisliti, a ne uzimati mladu
ženu kao što je bila moja majka. Ali ja ne uvi am, da bi se stariji ovjek osje ao manje
usamljenim od mladoga. Caroline i Charlotte Page su moje sestre, Allison. Ne doduše prave
sestre, nego polusestre. Isti nam je otac. One su mrzile moju majku. Sama majka mi je to rekla,
ali nije nikada razumjela, zašto je mrze. Ja mislim stoga, što su bile ljubomorne. Kad se majka
udala za oca, bila je mla a od njih, i ljepša, dakako. One su je stoga mrzile i pokušale
podgovoriti oca da je i on mrzi. Majka mi je kazala da su strahovite stvari o njoj nalagale, samo
da je ocrne pred ocem. Nisu je htjele imati uop e u svojoj ku i, pa je stoga moj otac mojoj majci
kupio posebnu ku u, onu u kojoj i danas stanujemo. Majka veli da se stanje nakon moga
ro enja još i pogoršalo. Onda su one pokušavale svakoga uvjeriti da ja nisam zapravo sin svoga
oca i da je moja majka živjela s drugim muškarcem, i koješta drugo. A moja je majka samo
šutjela. Ona je govorila da se ne e toliko poniziti da se sva a s takvim stvorenjima kao što su
djevojke Page, i da joj se ne da boriti za muškarca kao psu za kost. To je stanovište moje majke
ponukalo možda moga oca da se vrati na stan k svojim k erima mjesto da ostane u našoj ku i s
nama. Ja, doduše, ne shva am šta baš to zna i, ali moja majka veli da je moj otac bio moralni i
duhovni slabi . Ona nije više s njim uop e govorila, a ja ga se jedva i sje am. Kad je umro,
djevojke Page došle su da to jave mojoj majci. Nisu ga nazvale ni njezinim mužem, ni mojim
ocem, ni njihovim ocem. Samo su rekle: »Umro je Oakleigh Page«. Moja majka im je na to
odgovorila: »Neka Gospod dade pokoj njegovoj moralno i duhovno slaboj duši« i nato im je
pred nosom zatvorila vrata. Nastala je strahovita gungula oko nasljedstva poslije njegove smrti.
Ali nisu mogle ništa napakostiti. Otac je ostavio oporuku, u kojoj je ta no pisalo šta kome
pripada. Moja je majka bila glavna baštinica. Tada su je one još više mrzile. Još i sada siju
165
glasine da se majka udala za moga oca radi njegova novca. Majka me utim tvrdi da se za njega
udala stoga što je bila osamljena, a osamljeni ljudi pokatkada naprave glupost. Rekla mi je da
joj je ipak drago što se udala, jer sada ima mene. Ja mislim da sam joj ja sav dobitak, osim
možda onoga novca.
Allison se nije smijala tome. Zaplakala je, i onda mu rekla o svome ocu, kako je bio lijep
kao kraljevi , i osim toga naj- ljubazniji i najobazriviji džentlmen na svijetu.
»Bit e mi strahovito bez Allisone«, mislio je snuždeno Norman. »Ne u imati uop e s
kim razgovarati.«
Od bijesa je zgnje io kukca, kojega je dotada dražio. Nisu bili pravedni prema njima!
On i Allison nisu napravili ništa strašno, premda je njegova majka neumorno nastojala ne bi li
mu iznudila priznanje da jesu. Kad je bio priznao da je poljubio Allison nekoliko puta, majka je
briznula u pla i sva se zajapurila u licu, ali ga je uza sve to i dalje nukala na priznanje da je
osim ljubljenja bilo i drugoga. Normanovo se lice ražarilo u toj vru oj ljetnoj tišini
Kolodvorske ulice kad se prisjetio nekih maj inih pitanja. Na kraju ga je majka izba- tinala i
morao joj je obe ati da se više nikada ne e sastati s Allisonom.
— Normane! — netko ga je zazvao.
Norman je digao glavu iz svoje zamišljenosti. Bila je to gospo a Card, koja je stanovala
odmah uz gospo icu Hester. Norman joj je mahnuo rukom na pozdrav.
— Do i k meni da popijemo limunadu — zvala ga je gospo a Card. — Tako je
vru e.
Norman je ustao i prešao preko ulice.
— Limunada e mi goditi — rekao je.
Gospo a je Card imala široka usta, a kad se smiješila, vidjeli su joj se svi zubi. I sada se
smiješila Normanu i pozvala ga:
— Hajdemo u vrt iza ku e. Ondje je svježije.
Norman ju je slijedio kroz ku u u stražnje dvorište. On je uo kako je njegova majka
rekla nekoj prijateljici da je gospo a Card nose a ve osam mjeseci i pol. »Koliko bilo da bilo,
ali bogme je golema«, mislio je u sebi Norman i pitao se zašto su Cardovi ekali toliko da imaju
dijete. Oženjeni su ve deset godina, a sad je gospo a Card trudna prvi put.
Norman je slušao kako mnogi ljudi zadirkuju gospodina Carda, govore i da je ve i
vrijeme, ali kako je gospodin Card bio dobri ina, nije za to mario, nego im je odgovarao: »Za
mene je uvijek na vrijeme«.
Ali Normanu je bilo žao gospo e Card, osobito kad bi je uo kako stenje jadnica
spuštaju i se u po ivaljku, koju je ona po francuski zvala »šezlong«.
— Hu! — rekla je gospo a Card i nasmijala se. — Ho eš li ti nato iti, Normie. Ja
sam umorna.
Ona ga je uvijek zvala Normie i postupala s njim kao da je istih godina kao i ona,
premda je znao da je njoj trideset i pet. Ta mu je familijarnost bila nekako uvijek neugodna.
Norman je znao da njegova majka ne bi odobrila neke razgovore sa gospo om Card. Tako je
ona, na primjer, govorila o trudno i kao o najobi nijoj temi, kao recimo o vremenu. Dapa e,
išla je tako daleko da je podigla svoju ma ku koja se imala dobrzo okotiti, pa je tvrdoglavo
zahtijevala da »Normie« dotakne ma kin nate eni trbuh tako da bi »o utio sitne ma e
unutra«. To mu se pomalo gadilo. Ali kako je napokon uspio nagovoriti majku da mu dopusti da
uzme poslije jedno ma e, bio je dakako zainteresiran kako je »Klotildi«, kako je gospo a Card
zvala svoju ma ku. Još mu je gospo a Card obe ala da e on mo i birati prvi koje mu se ma e
svidi.
Norman je napunio ašu limunadom i predao je gospo i Card. Opazio je da se gospo a
Card nije zapustila, premda je bila u drugom stanju. Nokte je isturpijala u savršen jajast oblik, a
od vrha do pokožice bili su premazani svijetlocrvenim lakom.
— Hvala, Normie. Tu imaš kola a na stolu. Posluži se.
166
Upravo dok je pružao ruku da uzme kola . Norman je uo slabi »mijau«.

— A gdje je Klotilda? — upitao je.
— Spava kao zaklana na mojoj postelji, nevaljalka jedna — odgovori gospo a
Card. — Jednostavno nemam srca da je otjeram s poku stva kad se popne. Dobrzo e se okotiti,
pa znam ta no kako joj je.
Gospo a Card nasmijala se nato, ali uza sav taj njezin smijeh Norman je uo
mijaukanje. Tajom, da ne posumnja što gospo a Card, Norman skrene pogled prema visokoj,
gustoj živici, koja je dijelila Cardovo stražnje dvorište od dvorišta gospo ice Hester Goodale.
On je sigurno uo ma ka gospo ice Hester, a znao je vrlo dobro, da ma ak nije nikad ondje gdje
nije i njegova gospodarica. Pri toj pomisli prošli su ga srsi.
»Dakle, ona nas vreba!« pomisli u sebi, sav zaprepašten. »Ona nas vreba kroz živicu!
Sta bi ina e radila u stražnjem dvorištu?«
Ali kako nije bilo ništa osobito da se vidi u dvorištu Car- dovih, Norman se po eo pitati
šta li to zapravo vreba gospo ica Hester. On je bio siguran da gospo ica Hester sjedi i motri
nešto, jer je mijaukanje ma ka bilo tako odmjereno i tiho, upravo ono predenje ma ka kad se
umiljava uz noge nekome tko mirno sjedi i na njega se ne obazire. Norman nije bio pretjerano
radoznao. Nije ga nikada mu ila »bol njuška- nja« kako se on izrazio, ali sada eto spopala ga
iznenada strahovita ežnja da dozna zašto vreba gospo ica Hester i, još važnije, šta ona to
vreba. A onda mu je došlo na pamet da je petak, a uvijek petkom u etiri sata gospo ica Hester
izlazi iz ku e u grad. Brže-bolje slije limunadu u grlo.
— Moram sada i i, gospo o Card — ispri ao se. — Majka želi da do etiri budem kod
ku e.
Istr ao je na ulicu i mimoišao ku u gospo ice Hester toliko da ga ne može vidjeti
gospo a Card, ako se slu ajno skani da ode u ku u i da ga gleda na prednje prozore. A onda je
sio na ivi njak i ekao dok otkucaju etiri sata.
Norman nije htio, a možda nije ni bio kadar analizirati taj udni osje aj u sebi. Morila ga
neobuzdana želja da vidi i da sazna, a bila je takvih razmjera da je bio svjestan da ne e imati
asa spokoja dok to ne vidi i ne sazna. Sva sre a po njega da je uvidio prave razmjere te žudnje,
jer nakon toga puta nikad više nije bio kadar da to izvede. Kad je u kasnijim godinama postajao
plijen mutnijih neodre enijih želja, smjesta ih je odbijao od sebe kao gluposti. Nikada više u
životu nije shvatio grozovitost jedne takve želje kao toga žarkoga popodneva u petak godine
1939.
»Moram doznati«, odlu io je u sebi Norman i dalje od toga nije mozgao. Kad su
otkucala etiri sata i kad je vidio kako je gospo ica Hester izašla na ku na vrata i uputila se niz
ulicu, srce mu je po elo strahovito kloparati od neke slut- nje, baš kao da e sad na otkriti nešto
što e svijetom uzdrmati. ekao je samo dok je zamakla, a onda, ne ekaju i da ga zaustave
strah i razmišljanje, pretr ao je preko ulice i suknuo kroz vrtna vrata gospo ice Hester. Prvi put
u svome životu prešao je na stazu ispred njezine ku e.
Trava oko ku e visoka i nenjegovana. Izrasla gotovo Normanu do pasa, kako je iskusio
idu i kroz nju oko ku e u stražnje dvorište. Kad je stigao do mjesta koje se nalazilo upravo
ispred stražnje terase, zastao je da ta no promotri vi eno. Jedino poku stvo na terasi gospo ice
Hester bila je pletena stolica ljulja a, zeleno oli ena. Okrenuta je bila prema živici koja je
dijelila dvorišta gospo ice Hester i Cardovih. Tiho, na prstima, prokrao se Norman do terase, a
srce mu je upravo bubnjalo. Sio je na stolicu ljulja u i pogledao živicu. U zelenilu je spazio
otvor, otprilike tri in a širok, i kroz »šez- longu«. itala je neku knjigu jarkih korica i pušila.
Kadikad bi sagla desnu ruku i po ešala se po golemoj vorugi svoga trbuha. Normanovo srce
tištilo razo aranje.
»Ako je to sve, onda mora da je gospo ica Hester aknuta, kako ljudi vele. Samo
aknuta osoba može sjedjeti i uživati u promatranju kako gospo a Card ita i puši i eše se.
Mora da ima još nešto tu. To nije sve.«
167
Sjede i dugo u stolici ljulja i gospo ice Hester ekao je da se što dogodi. Ali ni ega nije
bilo. Samo vru e goru e, pospano poslijepodne. Bez prestanka cvr ali cvr ci u stablima, a vonj
dima paljevine zavukao se posvuda. Dopirao je od požara šume, što je bjesnio gotovo tri milje u
daljini, ali se svaki as sve više približavao gradu. Taj vonj paljevine uspavljivao je omarno.
Najednom se Norman lecnuo. Prekasno je uo jeku zvona sa sata na Gra anskoj narodnoj banci
u Brije- stovoj ulici. Pet je otkucaja bilo, a šesti je odjek Norman uo na ulaznim vratima
gospo ice Hester, kad je škljocnula reza.
S jedinom misli da ga ne uhvati gospo ica Hester, Norman se bacio s terase. Na jard
široku prostoru izme u donjeg zida terase i živice legao je potrbuške. Molio se Bogu, samo da
ne bi gospo ica Hester odšetala do ruba terase i pogledala u travu, jer bi ga onda smjesta
spazila, i sam Bog zna šta bi bilo. Nikad ne znaš šta luckasta osoba može napraviti. A onaj tko
trati svoje vrijeme gledaju i kroz otvor u ogradi, a nema ništa da vidi, zaista je luckast. Norman
je uo kako su tiho škljocnula vrata terase i kako je malo zacviljela stolica lju-
lja a kad je gospo ica Hester na nju sjela. Po svoj prilici nema namjere da do e do ruba
terase i da pogleda dolje. uo ju je kako nešto šap e svome ma ku, dok ga je vezala za pre nicu
izme u nogu svoje stolice. Pitao se Norman koliko li e ostati na terasi gospo ica Hester. Po
svoj prilici do mraka, a onda e on dobiti svoje kad stigne tako kasno ku i. uo je kako su se
neka kola zaustavila na kolniku ispred vrata susjedne ku e. To je stigao ku i gospodin Card.
Norman je okrenuo oprezno glavu da može vidjeti kroz otvor u živici. Zasvrbjelo ga od znoja, a
suhe vlati trave na kojoj je ležao golicale su mu nos. Spopala ga histeri na želja da kihne i isto
tako snažan nagon da se pomokri.
— Zdravo, draga! — pozdravio je gospodin Card, kad je iza ugla ku e došao u
stražnje dvorište.
Gospo a Card je spustila knjigu i ispružila mužu ruke, a gospodin je Card sio na kraj
»žezlonga« odmah do svoje žene.
— Jadni e moj — samilosno mu je rekla gospo a Card. — Sav si zajapuren i
znojan. Daj popij limunadu.
Gospodin Card je otkop ao košulju i svukao je. Prsa i ramena svjetlucala su se od znoja,
dok je išao k stoli u da nato i hladnoga pi a.
— Da, vru e, je, vraški vru e. Vru e nego na šarkama vrata dolje u du anu.
Dok je pio, skupljali mu se miši i na vratu, pa zatim metne, uz mali caktaj, ašu na
stoli .
— Jadni e moj — ponovi gospo a Card i glade i prije e rukom preko golih
grudi svoga muža.
Gospodin Card se okrene svojoj ženi. ak i iz svoga zaklona Norman je mogao vidjeti
promjenu na njemu. Ramena, zatiljak, cijelo tijelo mu se uko ilo, a gospo a Card potiho se
smješkala. Gospodin je Card malko zastenjao, a onda zario lice u ženin vrat. U isto je vrijeme
iznad Normana tiho mijau- kao ma ak gospo ice Hester. Ljulja ka u kojoj je sjedila gospo ica
Hester nije ni škripnula. Da nije Norman znao da je gospo ica Hester na terasi, zakleo bi se da
ondje nema nikoga osim ma ka.
Norman nikako da odvrati pogled s Cardovih. Mislio je da e povratiti. Gospodin je
Card mazno prelazio rukom preko izrasline trbuha gospo e Card, nježno je milovao, dapa e
sagnuo glavu i poljubio je. U krug svojih bron anih, crnim dlakama obraslih ruku ogrlio tijelo
gospo e Card, koje je izgledalo vrlo, vrlo blijedo. Norman zario nokte u suhu travu ispod svojih
ruku i stisnuo o i u gnušanju. Osjetio je snažnu želju da pobjegne, da ne gleda taj prizor, i ta mu
je želja uzrokovala pravu fizi ku bol. Zašto ne ustane gospo ica Hester i ne ode u ku u? Zar e
ostati vje no prikovana na toj stolici ljulja i? »Kako da umaknem?« pitao se Norman. »Ako
sko im i stanem bježati, gospo ica e Hester sigurno za mnom u potjeru. Ona je visoka i po
svoj prilici ima duge noge, pa ako pokuša, sigurno e me uloviti. A šta li e onda sa mnom
uraditi? Ako je luckasta, kao što ljudi vele, ovjek se uop e ne može dovinuti šta e napraviti.
168
ovjek nikad ne zna šta e lu aku do i na njegovu ludu pamet. A zar ne bih mogao pokušati
šmugnuti kroz ogradu pa u dvorište Cardovih? Šta bi mislili o meni oni koji su uvijek bili prema
meni ljubazni, koji su mi dali limunadu i obe ali mi prvo Klotildino ma e, kad bi vidjeli da sam
ih uhodio?«
»E sad moram odavle!« mislio je u sebi Norman o ajni ki. »Pa makar me i š epala
gospo ica Hester, moram odavle!«
Podigao se polako u anj, tako da su mu o i bile baš spored ruba terase. Tada je uvidio
da se nema potrebe uznemirivati da e ga progoniti gospo ica Hester. Ona je uko eno sjedjela u
svojoj stolici, pesti vrsto stisla na naslonima za ruke, staklenim o ima bulji kroz ogradu, a na
gornjoj usni pruga znoja. Crni, debeli, svijetli ma ak privezan za prije nicu stolice, tare se
mazno o listove gospo ice Hester, i umiljato mijau e, mole i pažnju gospodarice. Norman
ustao i otr ao, a gospo ica Hester ni da bi okrenula glavu za njim.
— Šta si napravio sa svojom košuljom, Normane? — upita ga majka kad je
ušao u ku u. — Sva ti je zamrljana travom.
Norman nije nikada lagao svojoj majci. Istina, on je tu i tamo ponešto prešutio, ali pravu
laž nije joj nikada izrekao.
— Pao sam — lagao je prvi put. — Tr ao sam parkom i pao.
— Za ime božje, Normane, koliko ti puta moram kazati, da ne smiješ tr ati po
ovolikoj vru ini?
Poslije ve ere vidje Evelyn Page da joj je ponestalo kruha, pa pošalje Normana
Tuttleovima da donese jedan hljeb. U onome kratkom razdoblju izme u sutona i mraka Norman
je na povratku iz du ana ku i prolazio kraj ku e gospo ice Hester. Upravo je bio uporedo s
ku om, kadli za u najstrašniju dera u u svome životu. Bilo je to strahovito jaukanje i vriska-
nje prestrašene životinje, koja se bori za svoju slobodu. Oprezno metne maj in hljeb kruha na
plo nik kraj vrtnih vrata gospo ice Hester, a onda se uputi prema stražnjem dvorištu Hesterine
ku e. Znao je, sa strahotnom izvjesnoš u šta e ondje na i, ali je ipak prisilio svoje noge da idu.
Gospo ica je Hester i sada sjedjela u svojoj pletenoj stolici ljulja i. Njezin se položaj
nije promijenio od popodneva, samo je uko enost njezina tijela bila druk ija. Norman je motrio
ma ka, koji se mahnito otimao s uzice, koja ga je privezivala uz uko eno, mrtvo tijelo na stolici.
Uvijao se, okretao i skakao, ali nikako da se otkine od gospo ice Hester, a cijelo su vrijeme iz
njegova grla izlazili strahoviti, dre avi vrisci.
— Prestani! — šapnuo mu je Norman sa stepeništa terase. — Prestani jednom!
Ali prestravljena životinja nije ga uop e opažala.
— Prestani! Prestani! — gotovo je galamio Norman, ali ma ak i ne haje kao da
Normana i nema. Kad Norman nije više mogao podnijeti tu dreku, sko io je na ma ka i zgrabio
ga oko vrata objema rukama. Ma ak se borio, zarinuvši mu šape duboko u meso ruke, ali su
dje aku te ogrebotine bile baš kao da bi netko zamo io perje u boju i namazao mu ruku
crvenilom. Norman je samo stiskao i stiskao, pa ak i kad je znao da je ma ak mrtav, dalje je
stiskao, cijelo vrijeme jecaju i: »Prestani! Prestani! Prestani!«
Gospodin Card je našao mrtvu gospo icu Hester. On je sa svojom gospo om proveo
ve er u kinu, a kad je po povratku otvorio stražnja vrata, da pusti Klotildu, ma ka je smjesta
otišla kroz ogradu u dvorište gospo ice Hester.
— Kriste bože, kakav je ono prizor bio — rekao je sutradan gospodin Card. —
Gospo ica Hester sjedi uko ena u ljulja ki, mrtva, a ma ak, pretrgnuta vrata, još je zavezan za
prije nicu. Samo ne mogu jedno sebi predstaviti: kako to da je ma ak nije ogrebao, kad ga je
gušila, jer na gospo ici Hester nije bilo vidjeti nikakvih ogrebotina.
— No, sad e valjda biti svemu zlu kraj — uzdahne Seth Buswell, dok je
pripremao koktel svome umornom prijatelju Matthewu Swainu.
— Veli se da smrt uvijek triput dolazi — pripomene doktor Swain, smiješe i se da
tako ublaži ozbiljnost svojih rije i.
169
— Praznovjerno baljezganje — promrmlja Seth srdito, jer se bojao da njegov

prijatelj može imati slu ajno pravo. — Proživjeli smo loše razdoblje, ali je sada tome kraj.
Matthew Swain slegne ramenima i po ne pijuckati svoj koktel.
U isto je vrijeme u ku i Pageovih Evelyn držala Norma- novu glavu, dok je ovaj stajao
nad toaletom i povra ao.
— Dospio sam u tu njavu — ispri avao se Norman kad ga je upitala majka gdje je
stekao duboke brazgotine po rukama.
— Sigurno je tvoj trbuš buban, mileni — rekla mu je mazno. — Dat u ti ja
klistir i lijepo te spremiti u postelju.
— Da, da, molim te, mama — odgovorio je uzdihano, a u njegovoj glavi sve se
miješalo: Allison, Cardovi, gospo ica Hester i ma ak.
Na brdima ponad Peyton-Placea još je bjesnio požar, neustavljen i neukrotiv.
19.
Do prve sedmice mjeseca rujna pokušavalo se sve što je u ljudskim rukama da se ugasi
požar u Peyton-Placeu. Protu- vatre su paljene, ali su se i one pokazale beskorisne, jer su
šumom obrasla brda gorjela na previše mjesta odjednom. Iznureni ljudi, u smjenama od
dvadeset i etiri sata, nanizali se po katranisanim putovima, što su presijecali brda, i ekali
strpljivo le a pogrbljenih pod teretom napunjenih šmrkova što su ih nosili, dok plamen do e do
njihovih položaja. Drugi, iskusniji, borili su se na popre nim putovima, gdje su ih s obje strane
okruživala visoka, goru a stabla. I svagdje je borba bila uzaludna, jer je snaga bila samo na
jednoj strani. Požar, koji je kasnog ljeta godine 1939. opasao Pewton-Place bio je nesavladiv.
Sve se sastalo: i previše vatre na pregolemu podru ju, i premalo ljudi, i premalo opreme, a
vjetra baš dovoljno da raspiruje i širi plamen, a vode premalo, odviše premalo vode. Samo
rijeka Connecticut nije bila potpuno presušila u to sušno ljeto.
— Kad požar dospije do rijeke... — govorili su ljudi i tu zastali. Ako požar
uznapreduje toliko prema zapadu, kona no e dospjeti do rijeke Connecticut i tu se zaustaviti,
ali ako mu padne na pamet pa krene prema istoku, na istoku nema rijeke koja bi se po veli ini i
širini mogla usporediti s njom.
— Samo da ho e pasti kiša ... — zapomagali su i znali da je u kiši jedini spas.
Dok je vatra dopuzala na milju od Pey- ton-Placea, sve su o i bile uprte na bezobla no rujansko
nebo, a s usta se otkidala mole iva jadovanka: »Samo da ho e pasti kiša ...«
Du ani i radionice u gradu bijahu ili posve zatvoreni, ili otvoreni samo dva sata, koliko
su se njihovi vlasnici uspjeli udaljiti s požarnog podru ja. Kamberlenške tkaonice bile su
zatvorene. Leslie Harrington je bezumno psovao i kao zvijer u kavezu mjerio koracima pod
svoga stana. Jedna mu je muka bila svakako zastoj proizvodnje. Ali mu je još teži udarac bio u
tome, što je u sjevernim dijelovima Nove Englske vrijedio džentlmenski sporazum, po kom se
šutke priznavalo da e poslodavac pla ati radnicima i dalje iste pla e kao da se nalaze na svojim
redovitim radnim mjestima, ukoliko su uposleni gašenjem požara. Te požarne zaštitne dažbine
jedile su Lesliea, a još mu je gore bilo kad je vidio da je sasvim nemo an da izmijeni taj položaj.
Može on psovati i bjesnjeti koliko ho e, ne e požar stoga prestati. Do kraja prve sedmice u
mjesecu rujnu Leslie je bio jedini zdrav ovjek koji nije išao u brda da gasi požar.
»Taj me požar ionako stoji previše«, govorio je sam sebi. »Stostruko sam ja platio ovo
pravo da ovdje sjedim i promatram prizor iz svoje ku e.«
Uostalom, do prvoga ponedjeljka u mjesecu rujnu, kad se u ve ini ameri kih država
slavi Dan radnog ovjeka, ima Leslie mnogo toga obaviti. Osim kamberlenških tkaonica po-
sjeduje on i mali cirkuski ure aj. Na ra un toga njegova cirkusa pri ale su se po gradi u prili no
otužne pri e. Tako su njegovi tvorni ki radnici govorili da ih Leslie pla a da rade cijelo ljeto
samo da bi im mogao oduzeti taj novac svojim napravama za vrijeme trajanja cirkusa.
170
Najprivla nije su od njih bile: dobacivanje novca do odre ene biljege i »kolo sre e«.
Leslie se domogao vlasništva nad cirkusom pošto je na sebe preuzeo hipoteku od
Gra anske narodne banke. Banka je bila pripravna izjaviti da je propala zaloga na prvotnoga
vlasnik cirkusa, Jessea Witchera, pravog »cirkusanta«, koji je izjavio da su mu neizmjerno
miliji viski i žene od pla anja dugova. Takvo držanje nije, dakako, pobudilo simpatije u srcima
bankara, osobito u Peyton-Placeu, gdje su Witcheri bili poznati kao rastrošnici. »Gozbovati ili
gladovati« bila je njihova deviza. I uvijek je to tako kod njih bilo. Banka je baš namislila poslati
šerifa Bucka McCrackena da poništi pravo na oslobo enje od hipoteke Jesseu Witcheru, kadli
se umiješa Leslie Harrington.
— Za ime božje, Leslie, jesi li ti sišao s pameti? — upitao je Leslia njegov advokat
Charles Partridge. — Cirkus! A šta e ti cirkus? Zaglavit eš ti s tim cirkusom. Witcher ne e
pla ati tebi ništa više nego što je pla ao i banci.
— Znam ja to — priznao je Leslie.
— No, pa onda. Pusti to kraju. Leslie. Kog e ti avola cirkus? Kakva je to
investicija?
— Zar ja nemam prava da kupim nešto u emu u uživati? — vikao je Leslie, ljutit
što mora razjašnjavati taj besmisleni poslovni pothvat svome pravnom savjetniku, koji ga je
uvijek smatrao razboritim i uravnoteženim. — Do vraga, Charlie, i ja imam pravo da imam svoj
hobi, svoju pasiju. Neki se ljudi zabavljaju skupljanjem maraka, drugima je opet manija da se
igraju elektri nih vlakova. A meni se baš svi a cirkus.
Leslie je pri tom ratoborno izbo io bradu, izazivaju i Partridges da mu se smije ili da ga
kritizira, ali Partridge, miroljubiv ovjek, nije uradio ni jedno ni drugo, nego je skupio
dokumente i domalo potakao postupak s hipotekom, u inivši Leslies jedinim vlasnikom
cirkusa, koji je otada bio poznat kao »Vašar tisu u udesa«. Jesse Witcher je bio presretan. I
dalje je mogao upravljati svojim omiljelim cirkusom, a nije imao nikakvih vlasni kih briga.
Otkako je Leslie prije šest godina postao vlasnik »vašara« (kako ga je prigodno
nazivao), on se održavao svake godine na Radni ki dan u Peyton-Placeu. Stari vlasnik vašara, a
novi njegov upravitelj, Jesse Witcher, bio je užasnut na po etku zbog toga, a ni sada mu nije
bilo pravo.
— Pa nije Peyton-Place mjesto za vašar na taj dan — jadao se Witcher. — To je
velik blagdan. Tri dana se slavi. Trebalo bi i i u Manchester ili u koje sli no ve e mjesto gdje
ima mnogo svijeta. U Peyton-Placeu nema dovoljno ljudi za jedan vašar.
— Tvornice su moje zatvorene na te dane — govorio je Leslie. — Svaki e
radnik na vašaru potrošiti koji nov .
— Ali u drugome kojem mjestu možete zaraditi novce mjesto nov a — bunio
se Witcher.
— Da, ali ja volim gledati kako kaplju nov i — odgovorio je Leslie.
I tako Witcheru nije preostalo ništa drugo nego da slegne ramenima i da montira drvene
konje i ostale naprave i tezgu za prodaju bezalkoholnih pi a, i sve to na praznoj poljani, koja se
nalazila u blizini tvornica, a bila je tako er vlasništvo Lesliea Harringtona.
Poslije prve godine svoga upraviteljevanja vašarom nije Witcher protestirao. Ali kad je
stigao u Peyton-Place u petak prije Radni kog dana godine 1939. i vidio prazne ulice, zatvorene
du ane i u daljini požar, smjesta se uputio Harringtonu.
— Ovaj put — rekao mu je — nije posrijedi samo to da emo malo zaraditi nego
emo i uloženi novac izgubiti. Nema ništa žalosnije ni skuplje na svijetu nego vašar bez
mušterija. A ovaj put u Peyton-Placeu ne e biti uop e mušterija.
— Do i e ljudi — mirno mu je odvratio Harrington. — Samo vi montirajte
ure aje.
Witcher je trljao o i, jer su ga pekle od dima, što se rekao bi, posvuda rasprostro. Lebdio
je iznad prazne poljane, gdje je Witcher iskašljavao naloge da se istovaruju kola s napravama.
171
Pogledavao je od vremena do vremena kroz sumaglicu dima na požare koji su svijetlili po

brdima.
— Baš kao da pripremamo mrtva ki ples za ne iji sprovod — gun ao je
Witcher.
udnovato, ljudi iz Peyton-Placea nisu se durili zbog vašara. Makar se inilo Witcheru
da je to mrtva ki ples, njima je, umornima od tolikog požara, iznurenima tolikim dimom, taj
vašar izgledao kao neki predah, kao neka vesela oaza šale i smijeha posred te krajnje nekomi ne
okoline. Na vašaru se našla i Allison MacKenzie, jer joj je doktor Swain savjetovao neka iza e
iz svoje sobe u mnoštvo. Još je bila blijeda i umorna, ali je ipak nekako došla uz Michaela
Rossija i Constancu.
I Rodney Harrington je došao na vašar s nekom djevojkom iz White-Rivera, podebelo
namazanom. Gledala je u njega baš kao da vjeruje sve one divne bajke što joj je nabajao o sebi.
I Kathy Ellsworth je došla sa svojim nakratko ošišanim de kom Lewisom Wellesom, koji je
imao otvoreno i uvijek nasmiješeno lice. Nekim ljudima u Peyton-Placeu nije bio simpati an.
Njegova je ambicija bila da postane glavni trgova ki putnik ljekarni kog poduze a u
White-Riveru, gdje je sada radio kao skladištar. Neki su ljudi prorokovali da Lewis ne e imati
poteško a da ostvari svoje nade. Aludirali su pri tom, dakako, na njegovo uvijek nasmiješeno
lice, na njegovu sklonost šalama, na njegov obi aj da, srda no pozdravljaju i ljude, tapše ih
dosta gromko po ramenu. Dok su ga neki zbog tih manira smatrali neiskrenim i bu nim, Kathy
je smatrala da je on nonšalantni i dopadljivi diplomat.
U predve erje Radni kog dana oživjela je ina e pusta poljana kraj tvornice. Zapravo su
bili tu svi osim Normana Pagea. Guranje, smijeh, buka promuklog mnoštva, koje je tvrdo
odlu ilo da e se zabaviti pa kud puklo da puklo. Seth Buswell smatrao je tu raspojasanost
uznemiruju om.
— Sablasno je nešto u tome što su ti ljudi odlu ili zabaviti se po svaku cijenu ili
umrijeti — zloslutno je govorio Mikeu.
Sa zemlje je nemogu e bilo vidjeti najviša sjedala goleme kolesine Ferrisova kota a.
Kroz dimnu sumaglicu samo su se nazirala jarka svjetla, šta su ukrašavala njegove žbice, tako
da se inilo kao da ljudi na sjedalima iš ezavaju u neki drugi svijet, dok se kota polako
okretao. Allison je iz nekog tajanstvenog razloga, gledaju i taj prizor, mislila o nekoj drami,
koju je nedavno itala, a zvala se »Vožnja u daljinu«. Pri toj je pomisli sva od jeze protrnula.
— Vozite se kota em! — kašlju i je izlajavao Witcher. — Popnite se na visine da
udahnete istoga zraka. Nema dima na vrhu ovoga džinovskoga kola sre e.
Ljudi su se kreštavo smijali i gurali se i nisu vjerovali hvalisanjima Witcherovim, ali su
se svejedno penjali na gorostasni kota . Manja djeca trljala zacrvenjele o i i kroz suha, bolna
grla uzvikivala da se ho e voziti na drvenim konji ima, a druga opet kri ala na dvokolicama ili
u auti ima, dok su odrasle skidali s tobogana, pobljuvane.
Zaslijepljena tolikim svjetlima i zaglušena paklenskom bukom, Allison je drhtala žeš e
nego prije. Stoga je Mike rekao:
— Najbolje da mi tebe odvedemo ku i.
— O, nemojte je voditi! — povikala je Kathy Ellsworth, koja se prije tjedan dana u
ganu u pomirila sa svojom prijateljicom. Kathy je uhvatila Lewisa za ruku i nastavila:
— O, nemojte je još voditi ku i! Po i s nama, Allison. Nismo još vidjeli »pala u
tajna«. Po i s nama.
— Vjetar! — viknuo je netko iz mnoštva. — Veliki vjetar nadolazi. Padat e
kiša!
Mnoštvo kliktalo i ciktalo od smijeha. Seth Buswell digne glavu prema nebu. Premda
samo nebo od dima nije mogao vidjeti, ipak je mogao o utjeti novo previranje u zraku.
— Zaista, možda e do i kiša — izustilo je i to sumnjalo.
— Idemo, Allison. Još nismo išli u pala u tajna. Do i s Lewisom i sa mnom.
172
Netko je nosio velik tuljac paperjastih še erlama kraj Allisone pa joj je režnji ima
pahuljave materije okrznuo obraz. Kad je još bila mala, pa se jednom igrala skriva a, utr ala je
u sušu i ravno u pau inu. Ljepljivo je prionula ta pau ina za njeno lice, baš kao i ta še erlama.
Allisoni je bilo kao da ju je uhvatila mora i kušala je povratiti, ali nije mogla, jer se uop e nije
mogla probuditi.
— Bezalkoholna pi a! — vikao je netko.
— Popnite se na kota i udahnite ista zraka!
— Ovamo, gospodo, ovamo. Tri metka za etvrt dolara.
— Možete dobiti lijepu, pravu francusku lutku za vašu damu, gospodine.
Okušajte sre u!
— Sladoled, kikiriki, kukuruzne kokice, še erlame.
— Kolo sre e naokolo, vrte i se ne prestaje, nitko ne zna, gdje sve staje!
A iznad svih tih povika ula se ona posebna glazba, zaglušna glazba kota a u posebnom
ritmu. Allison se uhvatila za Kathynu slobodnu ruku, kao da se topi.
— Po i s nama, Allison, po i s nama! — govorila joj je Kathy.
— Connie, ja sve mislim da njoj nije dobro — govorio je Mike Allisoninoj
majci.
Allison je tr ala s Kathy i s Lewisom, a Mikeov glas gubio se poput sjene u
gromoglasnoj vici i buci mnoštva.
Pala a tajna na »vašaru tisu u udesa« bila je propisna prostorija sablasti koja se nalazi
na svim vašarima. Roditelji koji su znali iz iskustva da e im djeca, ako im dopuste da u u u tu
prostoriju, iza i iz nje urlaju i od straha, nisu se ni približavali. Ali to je bio pravi majdan
zarade od gimnazijalaca i od starijih. Ovako je štektao Jesse Witcher: »Ako se u sekundi vaša
djevojka ne na e vama oko vrata, vra am novac!« On se s pravom ponosio prostorijom
strahota. Ta ona mu je »strahovito« pomogla da bankrotira. A i imala je sve potrebne naprave:
maskirana lica koja su se neo ekivano pojavila ispred vas, ogledala što su pokazivala udna i
smiješna ljudska obli ja, nakose podove, zamršene labirinte slabo osvijetljenih hodnika, pa
duhaljku koja je podizala ženskama suknje, de kima na veselje a djevojkama na stid. Witcheru
je draga bila ta prostorija. Uglavnom je on sam upravljao mašinerijom, brinuo se da strojevi
budu kako valja podmazani i da savršeno funkcioniraju, proizvode i strahotne i smiješne
inke.
— Sve mora funkcionirati kao po koncu — rekao je Leslieu Harringtonu — jer
ništa ne valja ako stravi ni efekt do e samo sekundu prekasno ili za treptaj trepavice prerano!
Samo su dani baš prije toga Radni koga dana bili vrlo uzbudljivi. Te godine Jesse
Witcher nije mogao dobiti radnu snagu, o kojoj je ovisio da bi mogao montirati ure aje kako
valja. Svi odrasli muškarci i de ki, koji su bili dovoljno u godinama i u jakosti da bi bili od
koristi, otišli su na gašenje požara. Witcher je morao biti posvuda — kao kakav dosadni
komarac, kako se poslije izrazio — samo da bi sve išlo na vašaru kako-tako. On je sam nadzirao
postavljanje pala e tajna i stavio strojeve u pogon. A onda je kona ne pojedinosti povjerio
artistu, koji je ina e bacao noževe na svoju ljubavnicu na vašaru, te slabunjavu
šesnaestogodišnjem dje aku iz White- -Rivera, koji se zanosio ambicijom da postane
mehani ar putuju eg vašara. Witcher nije požalio što je unajmio toga dje aka. Pala a tajna
privla ila je golemo mnoštvo mušterija, a sude i po vrisci koja je dopirala s izlaza, gdje je bila
rešetka s duha kim mijehom, dje ak je zasigurno pritiskivao prava dugmeta u pravo vrijeme. U
etiri sata po podne Witcher je nakanio poviriti malo u ku u tajna da se uvjeri je li sve u redu.
Nije imao prilike da pregleda ure aje sve te dane, i baš kad se uputio tamo, netko ga je zazvao
pa je otišao da pomogne namjesti ti kolo sre e, miljen e Harringtonovo, jer se ondje nešto sve
bilo pokvarilo. Kako je poslije razjasnio, tada je ve svijet po eo nadolaziti pa nije uop e imao
prilike da kontrolira pala u tajna.
173
Allison je poslije devet sati nave er, vo ena i pridržavana od Kathy i od Lewisa, prešla
ulazna vrata pala e tajna. Njih troje u jednoredu, s Lewisom na elu, prolazilo je kroz labirinte
hodnika, slabo osvijetljene ruži astim svjetlom. Kathy se nervozno cerekala i držala se za
Lewisovu košulju, dok se Allison, koja se preznojavala kroz sve pore na svim preuskim
mjestima, uhvatila za pojas Kathyne suknje. Bilo je pretrpano i sparno u tijesnim prolazima, i
kad su dospjeli do prostorije sa smiješnim ogledalima. Kathy je zalamatala rukama i skakala od
veselja.
— Pogledajte me! — vikala je tr i od jednoga ogledala do drugoga. — Visoka
sam dvije stope a široka kao suša!
— Pogledajte me sada. Kao motka uz grašak. Pogledajte, imam trouglastu
glavu!
— O, pogledajte! Bit e da je ovo mašinerija što sve pokre e. Pogledajte samo
kako se okre u oni to kovi. O, pogledajte onu lepezu. Bit e da ona stvara vjetar koji zadiže
suknje ženama na izlazu.
Strojevi su bili ispod poda, ali su se mogli vidjeti kroz etverokutni otvor u drvenom
podu. Taj je otvor bio dovoljno prostran da je kroza nj mogao u i ovjek da kontrolira strojeve
kad je ve jednom instalirana ku a tajna. Nalazio se u daljem kutu prostorije, u kojoj su bila
ogledala što izobli uju. Ni ega nije bilo blizu toga otvora, i možda ga Kethy ne bi nikada ni
opazila da nije sva u ushi enju plesala ispred visokih, talasavih nizova ogledala. Kasnije ni
Lewis ni Allison nisu znali re i šta je privuklo Kathy u taj kut prostorije. Sigurno nije buka
strojeva, što je i Jesse Witcher poslije posvjedo io, tvrde i da su strojevi bili dobro podmazani,
da su bili u urednu stanju i prili no tihi. Osim toga, rekao je Witcher, ku a tajna napravljena je
od šperplo a, koje su dobri vodi i zvuka, pa je buka vašara izvana toliko prodirala u prostoriju
da se dobro namazani strojevi nisu ni uli. Uz to je zapo ela i oluja i grmljavina, tako da je
isklju eno da je Kathy k otvoru primamila buka strojeva. Ona je bila neoprezno njuškalo, i to je
uzrok nesretnoga slu aja. Da, istina je, otvor je morao biti pokrit kao što je obi no i bio. Ako se
pogleda, mogu se vidjeti rupe u kojima su bile šarke što su držale poklopac. Witcher je napokon
bio samo jedan ovjek, pa nije mogao biti svagdje u isto vrijeme, da pazi je li sve u redu. Nije ni
on svemogu . A djevojka nije trebala da ide blizu otvoru. Nije ondje imala nikakva posla. Ona
je bila u pala i tajna, i trebala se zabavljati onim što joj se tu pruža, a ne zabadati svoj nos kamo
ne spada.
— O pogledajte! — vikala je dalje Kathy. — Kako se prekrasno okre u oni
kota i!
— O, pogledaj, Lewis! Pogledaj, Allison! — još je jednom rekla Kathy i
nagnula se nad otvor da bolje pogleda i pala me u strojeve.
Mladež jurila iz te prostorije, jer se vrlo dobro znalo kako je neugodno biti pozvan pred
sud kao svjedok. Lewis i Allison udarili u smijeh, kao što udare u smijeh ljudi kad vide pijanca
kako se brižno postavi pred jure i kamion, ili starca koji se spotakne na ledu. Lewis se š urio
na pete da pokuša dohvatiti Kathynu šaku, koja je bila tek na kraju ruke, a ruka nije više bila uz
njezino tijelo.
Allisson se samo smijala kao luda dok je izlazila iz pala e tajna. Vrisnula je od smijeha
kad joj je stroj za duvanje na izlazu zadigao suknju preko glave. Još se smijala kad joj je Mike
pritr ao. S epala je prsa njegove košulje i smijala se sve dok nije za jecala.
— Kathy je pala u otvor u podu! — miješala je kroz smijeh i suze, jedva
dolaze i do daha. — Kathy je pala i ruka joj je otpala baš kao u kakve lutke.
Sad je vjetar puhao mnogo ja e. Otpuhivao je zapuhe dima i Mikeu nanosio prašinu u
i tako da je nejasno vidio debele i unakažene prikaze žena koje su se žurile mimo njega da bi
dospjele ku i prije kiše, a vjetar im pri toj žurbi smiješno nabušio suknje.
— Seth! — povikao je Mike, ugledavši Setha Buswella.
Kako ga novinski urednik nije uo, nego je nastavio svojim putom, Mike je proklinjao
174
sudbinu koja ga je rastavila od Constance u mnoštvu. Ostavio je Allisonu pribijenu uza zid
pala e tajna, jer se od smijeha jedva držala na nogama pa otišao da rekne dje aku iz
White-Rivera koji je namjeravao postati mehani ar neka ustavi strojeve.
— Ali ja ih ne znam zaustaviti — bunio se mladi , i Mike gaostavi onako u udu
i u misli da je on nekakav pijanac koji mu samo zanovijeta, pa potr i u mnoštvo da prona e
Witchera.
Odozgo s brda vatrogasci se vra ali kad su prokapale prve kapi kiše. Podlakticama su
otirali ela, a oko njih se dizala para dok su išli prema Peyton-Placeu.
— Pada kiša — govorili su jedan drugome bez potrebe.
175
KNJIGA TRE A
1.
Najbolje je Kenny Stearns opisao pozno ljeto na sjeveru Nove Engleske rije ima »bilo
je to divno vrijeme«. Ako je njemu donijelo divote, donijelo mu je bogme i rada. Uvijek je bilo
cijelo udo poslova što se moralo posvršavati prije zime. Morale su se tratine pokositi
posljednji put, sprave kosa ice namazati i spremiti, liš e spaliti, a živice posljednji put
podrezati. Njemu, Kennyju Stearnsu, miholje ljeto zna ilo je još ve u prednost od ljepote i
posljednje topline. Za vrijeme toga kratkoga predzimskog razdoblja sunca i boja Kenny je
uvijek bio ozaren zadovoljstvom što je svoje radove estito obavio.
Dok je išao niz Brijestovu ulicu jednoga petka po podne u mjesecu listopadu 1943.
Kenny je bacao oko na sve tratine i džbuni e, što su se nanizali uz glavnu ulicu gradsku, jer je
znao da se on brinuo oko njih prošloga prolje a i ljeta. Kao da je poznao svaku vlat trave, svaku
šibljiku, svaku granu džbunja, pa im je tepao svima, kao što bi tepao lijepoj, elegantno
dotjeranoj djeci.
— Zdravo, ti kongregaciona tratino, izgledaš mi lijepa danas — umiljavao se
Kenny, smiješe i se zaljubljeno.
— Dobar dan, mala zelena živico. Treba ti podrezati kose, je li? Gledat u da ti
ih podšišam sutra ujutro.
Starci, što su drijemali na klupama ispred sudnice, isko- riš uju i posljednje sun eve
zrake u toj godini, otvarali sanjive o i i motrili Kennyja.
— Eno ide Kenny Stearns — zapo e jedan starac i izvadi zlatan sat iz džepa. —
Ide u školu. Mora biti ondje do tri sata.
— Gledajte ga samo kako kima glavom, kako se smiješi i kako razgovor vodi s
onom živicom. Nije on pri svijesti. A nije nikada ni bio.
— Ja se s tim ne bih složio — odvrati Clayton Frazier, koji je ve mnogo ostario
i oslabio, ali je ostao stari pravdaš.
— Kenny je bio uvijek normalan do one nezgode. Pa i sada je normalan. Ništa mu ne
fali. Možda malo više potegne iz aše nego prije, ali nije u tome jedini u ovom našem gradi u.
— Nezgoda, re e — preuze prvi. — Sta ti tu nama bajaš, Claytone. Nije ni u
kakvoj nezgodi Kennyju noga posje ena. To je bilo u ono vrijeme kad je sa svojim pajdašima
cijelu zimu proveo u svome podrumu, pa su se ondje kavgadžili i izboli noževima. Tako je
Kenny stekao šepavu nogu.
— Prvo i prvo — bio je nepokolebljiv Clayton — nisu bili ondje cijelu zimu,
nego su u Kennyjevu podrumu proboravili pet-šest sedmica. A onda, nije to bilo nikakvo
kavgadženje pijanaca, nego je Kenny pao niza stepenice, a kako je držao u ruci sjekiru, ovjek
se posjekao po nozi. Tako je to bilo.
— Tako on pri a, a ja sam uo drugu pri u. Ali ionako to nije važno. Svakako je
injenica da ga taj slu aj nije izlije io od pijanstva. Ima deset godina, ja mislim da taj ovjek
nije ni jednom trijezno udahnuo. Kakvo onda udo što njegova žena onako tjera blud.
— Ginny nije nikada vrijedila pišiva boba — proslijedi Clayton Frazier i
namakne svoj stari pusteni šešir iznad o iju.
— Nikada, velim ja tebi. Pa zato se Kenny i propio.
— Možda je upravo tako kako ti veliš. Ali ne možeš grditi ženu što ne mijenja
svoj život kad joj muž ne e da promijeni svoje loše navike.
Obi no je bivalo da je Clayton Frazier želio i dobivao zadnju rije . Pa tako i sada
odsije e:
— Ja mislim da je ona trebala po eti promjenu. Ona se kao razvratnica rodila. A
176
Kenny se barem rodio trijezan.

Kako se nijedan od tih staraca nije mogao domisliti zgodnu odgovoru na tu primjedbu,
zašutjeli su svi i motrili Kennyja Stearnsa kako zakre e u Javorovu ulicu. Napokon im se
izgubio iz vida. A tako su ga oni motrili svaki dan ve godine i godine.
— Zdravo, dvoglavi Quimby — govorio je Kenny lijepoj kati purpurnih
cvjetova. — Ne, nije tako. Pri ekaj asak.
Kenny je zastao dobru minutu ispred goleme bijele ku e u Javorovoj ulici, koju je
pomagao li iti proljetos. Po ešao se po svom izboranom, sveudilj opaljenom zatiljku. Zastori
prozorski u toj bijeloj ku i bili su uredno i podjednako spušteni do polovice izme u vrha i dna,
i to je onda podsjetilo Kennyja. Obratio se aleji lijepih kata, propisno se naklonio i rekao:
— Oprostite. Zdravo, dvoglavi Carteri. Zabunio sam se bio.
Još je asak zastao i zamišljena lica gledao cvije e, pa napokon rekao:
— Znate, ja bih se, makar to pogrešno bilo, radije ipak zvao Quimby nego Carter.
Zadovoljan što je, po svom mišljenju, uperio grubu uvredu Roberti i Harmonu Carteru,
Kenny je nastavio svoj put prema gradskim školama. Kraj živice, koja dijeli osnovnu školu od
prve ku e u Javorovoj ulici, Kenny je opet zastao i pogledao prema zvoniku. Tu je ono, njegovo
zvono! Sve se sjaji i namiguje mu i kao da mu govori da ono nadmašuje sve na tome
listopadskom suncu.
— Zdravo, ljepoto moja — govorio je Kenny svome školskom zvonu. — Odmah
u ja do i k tebi.
Osjajeno zvono blistalo i ohrabruju e namigivalo je Ken- nyju kad se uputio prema
vratima osnovne škole. Išao je s nekom žudnom nestrpljivoš u, koja ga nije ni pri em tako
obuzimala kao kad se približavao svome zvonu.
»A zna li to zvono?« mislio je u sebi Kenny. »Jasno da zna. Pa znaš kako je gotovo
pougljenilo kad je mene zadesila ona nezgoda s nogom, pa ga nije imao tko njegovati. A kako
se samo zasvjetlalo otkad sam se ja povratio!«
— Ti si onda mislilo da sam ja mrtav, ljepoto moja? — govorio je Kenny zvonu.
»Bilo je mnogo ljudi koji su me onda otpisali kao mrtva«, govorio je u sebi Kenny. » ak
i stari doktor Swain. O, oni su to sve tajili poslije, ali se ja dobro sje am šta su onda govorili.
Sje am se kao danas kako se doktor Swain nagnuo nada me i rekao: ,Ako on nije mrtav, onda ja
nisam nikada vidio mrtvaca.’ A ja sam mu na to odgovorio: , avola sam ja mrtav.’ Me utim,
nitko me nije slušao.«
Kenny se svega sje ao: kako su ga postavili na neke nosiljke nalik na postelju, kako su
ga nosila dvojica dasa, kako su ga silom odvukli u bolnicu. Sve su bolni arke mislile da je
mrtav, a kad je on vikao protivno, nisu ga uop e slušale, isto kao ni doktor Swain. I njegova je
žena Ginny mislila da je mrtav, ili barem da je na umoru. Kenny ju je uo kako jasno i glasno
pita doktora: »Je li mrtav, doktore?« »Nisam, kur-
vetino jedna«, on joj je odgovorio, ali ga ona nije ula. On joj je to poslije sve pri ao.
Rekao joj je: »Mislila si da sam mrtav, je li? Kako mrtav, zdrav sam kao drijen. Treba meni
nešto više od male posjekline sjekirom pa da budem mrtav!«
— Bogami treba! — grmio je Kenny, obra aju i se školskom zvonu grlato i gromko. —
Je li, ljepoto moja, da treba više od male posjekline pa da se usmrti ovakva juna ina!
Kennyjev glas razlijegao se kroz otvorene prozore osmoga razreda, gdje je predavala
gospo ica Thornton. Prije nego što je zamrla jeka Kennyjeva glasa, gospo ica Thornton je
oštro lupila ravnalom po uglu katedre, da bi predusrela nered koji su uvijek izazvale Kennyjeve
pripomene.
»Opet je pijan«, mislila je gospo ica Thornton iznureno. »Nešto se mora poduzeti s tim
Kennyjem. Moram njegov slu aj iznijeti pred školski odbor. Jednom e pasti sa zvonika ili e
se stropoštati sa stepeništa, i onda je kraj Kennyju. Žalostan kraj zaludna života.«
Poslije e se gospo ica Thornton sjetiti svojih misli toga posebnog petka poslije podne,
177
ali sad joj se nije dalo tratiti više vrijeme na to. Opet je lupila ravnalom po katedri i zaprijetila se
nediscipliniranim acima svojim uobi ajenim pitanjem, tko želi nakon obuke ostati s njom za
kaznu još trideset minuta. Kona no se razred umirio, ali kako su dani prolazili, sve je teže bilo
gospo ici Thornton zadržati željeznu stegu me u svojim acima. Ve inom je zbog takva stanja
mogla svaljivati krivnju na roditelje djece, koja su joj povjerena na u enje. Tako su joj, naime,
savjetovali inteligentni mladi profesori, koji su tek došli sa sveu ilišta, novope enjaci. Loše
vladanje u enika u školi, uvjeravali su je ti bistri mladi kolege, izravan je odraz dje je okoline u
roditeljskoj ku i. U posljednjih etiri-pet godina gospo ica je Thornton nau ila da se služi
jednom rije i, koja nije bila nikada osobito popularna za vrijeme njezinih sveu ilišnih studija u
koledžu Smith. To je bila rije »kompleks«. Svako dijete, govorili su ti mladi nadobudni
profesori, ima barem jedan kompleks, i upravo je taj osobiti kompleks kod odnosnog djeteta
uzrok njegova loša vladanja u razredu. Ve inom se gospo ica Thornton slagala lijepo s tim
novim pedagoškim teorijama, ali katkada, osobito kad je bila strahovito umorna, kao uvijek
petkom po podne, sjetila bi se vremena kad je bila kadra prisiliti dijete da se vlada kako treba,
barem dok je u razredu, imalo ono komplekse ili ne imalo. Eto u takva popodneva gospo ica je
Thornton bila svjesna da stari i da je vrlo, vrlo umorna.
Pošto je pogledala na sat i vidjela da još ima deset minuta do tri po podne, rekla je:
— Ti možeš, Joey, sada itati do kraja re eni nog sklopa.
Joey Cross ustane i po ne itati glasno iz »Doživljaja Toma Sawyera«. itao je dobro,
izri i jasno rije i, ali mu je nedostajala ona osobita izražajnost, kako to esto biva kod
dje aka osnovne škole kad ih se prozove da itaju u razredu pred svojim suu esnicima.
Gospo ica se Thornton poluzatvorenih o iju prepustila struji misli, a na Joey ovo itanje pazio
je samo onaj pretinac njezina mozga koji umah rekne iskusnu u itelju kad se koja rije
pogrešno izgovori.
»Evo djeteta«, mislila je gospo ica Thornton, »koje bi moralo biti optere eno svim
kompleksima što postoje. Otac pijana zvijer, koja je otišla i ostavila mladun ad, majka sama
sebi prekinula život, a dijete do navršene devete godine nije nikada imalo pristojan komadi
hrane ili dovoljan smještaj ili doli nu odje u. A ipak se ini da je on žrtva manje kompleksa,
pošto je dospio u pristojan životni standard, nego ve ina djece koja su znala samo za dobro, za
koje Joey zna tek etiri godine dana. On je najbistriji de ko u razredu, bolje se vlada od svih, a
ne tu e se i ne psuje. Kompleksi, vele! Glupost! Ja starim, i u tome je sve. Kad bi kojom sre om
svi bili tako inteligentni i tako bistri kao Joey Cross.«
Joey je bio ljubimac gospo ice Thornton. Niti je on to znao, niti koji od njegovih
drugova. Kada bi klonula duhom i kad bi sanjala o penziji, uvijek bi joj Joeyova slika sjeknula
mozgom. Da mi je pou iti samo jedno dijete samo u jednoj stvari... Uvijek je imala Joeya pred
ima kad je mislila o tome svome najskrovitijem geslu. Istina gospo ica je Thornton imala
svake godine drugoga ljubimca: lani jednoga, dogodine drugoga, ali za to kratko vrijeme dok je
Joey u osmom razredu, sve su nade gospo ice Thornton usredoto ene na njega.
Godine 1939, dakle prije etiri godine, Selena i Joey Cross proživjeli su strahote. Poslije
samoubojstva majke Nellie, Crossova djeca ostala su sama na svijetu: Selena je imala tek
šesnaest godina, a Joey, mršavo neishranjeno dijete, devet. Odmah poslije Nelliena pogreba
netko je — prema mišljenju ve ine gra ana u Peyton-Placeu bili su to Roberta i Harmon Carter
— obavijestio državni socijalni odsjek, u kakvu se nezbrinutu stanju nalaze Selena i Joey.
Nakon nekog vremena netko se iz socijalnog odsjeka pojavio na vratima Crossove kolibe.
Selena i Joey bili su tada u ov injaku. Kako su duga elegantna crna kola s državnim grbom
rijetko ukrašavala predvorje njihove stra are, i kako su se u Peyton-Placeu rijetko vi ale
elegantno odjevene i nakratko ošišane dame s kožnim torbama, Selena je smjesta postala
podozriva. im je takva dama prestupila prag njihove nezaklju ane kolibe, Selena je zgrabila
za ruku Joeya i pobjegla s njim gospo i MacKenzie. Ova opet, u smrtnome strahu da je ne bi
tko prokazao, skrila je Crossovu djecu u podrum svoje ku e, te se stavila u vezu sa Sethom
178
Buswellom i Charlesom Partridgeom. Seth je kona no otkrio prebivalište Selenina polubrata

Paula, starijega sina Lucasa Crossa.
Paul Cross je smjesta stigao u grad, voze i svoja kola i u pratnji svoje žene, s kojom se
upoznao i kojom se oženio u sjevernom dijelu države. Zvala se Gladys. Ona je zapravo zgrabila
situaciju u svoje ruke. Mnogo je ljudi u Peyton-Placeu bilo spremno da kritizira Paulovu ženu.
Istina, Gladys je bila so na i prsata plavojka, koja je tako o ito bojila kosu da su ak i mala
djeca to opažala i s time tjerala šegu. Neki su govorili da je Gladys jedna od onih razvratnica
koje su se vrzle po Woodsvilleu, staraju i se gdje e drvosje e potrošiti svoj novac. No
gospo ica je Thornton znala o njoj samo ono što joj je Joey bio rekao i što je doznala od Setha
Buswella i od Matthewa Swaina.
Doktor je pri ao kako je Gladys ušla u Crossovu kolibu, jednim pogledam omjerila sve
što je u njoj i povikala: »Kriste bože, pa ovo je umez!«
Sutradan se pronijela gradom vijest da e Paul Cross ostati kod ku e. Dobio je unosno
namještenje gotovo smjesta u jednoj pilani, i za dva tjedna uveo je teku u vodu u kolibu. U
godini dana nije to više bila koliba nego prava ku a, sa potpunim sanitarnim ure ajima i sa
spavaonicama za svakoga. Jedino je preostao otprije ov injak, koji je Lucas bio sagradio i u
kojemu su sada bile ovce što ih je uzgajao Joey. Joey se uvelike ponosio time što je jedna od
njegovih ovaca osvojila tri plave vrpce na tri seoska sajma u jednoj godini.
— Paul je budala kada dopušta svojoj ženi da ulaže sav svoj novac u posjed koji uop e
nije njegovo vlasništvo — govorilo je nekoliko prgavaca po gradu. — Ona ku a i zemlja još
pripadaju Lucasu Crossu.
— Lucas je sigurno ve umro — govorila je ve ina. — Da nije umro, ve bi se bio
odavno vratio.
Paul Cross, za kojega nije nitko ni slutio da ima tako plemenite osje aje prema porodici,
zbunio je gra ane, kad se vratio ku i samo stoga da bi se pobrinuo za svoju polusestru i
polubrata. Još je više zbunio te malogra ane u mjesecu prosincu 1941. na dan napadaja
Japanaca na Pearl Harbour, kad je napustio namješten je i javio se u vojsku.
— Sad emo mi vidjeti — govorio je Peyton-Place, o iju uprtih u Gladys. —
Ne e dugo potrajati i ona e odmagliti, a Crossovu djecu ostaviti neka se sna u kako znaju.
Ali je Gladys, isto onako so na i tu na kao i prije, samo sada u svojoj odlu nosti vrsto
stisnutih usana, ostala u Pey- ton-Placeu sve dok je Selena svršila gimnaziju. Dva tjedna zatim
kad je Selena otišla na posao u trgovinu gospo e Mac- Kenzie kao upraviteljica, Gladys je
otišla iz toga gradi a svome mužu Paulu u Texas.
»Kompleksi! Velika glupost«, govorila je u sebi gospo ica Thornton, dok je gledala
Joey a koji e smjesta poslije škole tr ati ku i da nahrani ovce i pristavi ve eru svojoj sestri.
»Dajte mi pokažite dje aka, koji je toliko vjeran i odan svojoj majci kao što je Joey svojoj
sestri.«
Nad njezinom glavom odjeknuli su prvi veseli zvuci Kennyjeva školskog zvona, u
razredu je po elo zujati kao u p elinjaku.
— Mir! — viknula je gospo ica Thornton. — Možeš prestati itati, Joey. A vi svi
ostanite na miru dok vam ne dam razlaz.
Iz posljednjih redova klupa ulo se neko mrzovoljno mrmljanje, koje je ona pre ula.
— Jeste li pospremili pultove?
— Jesmo, gospo ice Thornton.
— Možete ustati.
— Možete ustati — oponašao ju je neki glas otraga.
— Razlaz! — rekla je gospo ica Thornton.
Zapo eo je gromoviti izlazak, i svi su izašli osim jednoga dje aka.
— Everett — rekla je tome gospo ica Thornton — ti eš ostati sjedjeti i provesti
sa mnom još trideset minuta.
179
»Gle, pa ja napokon nisam još tako stara kad ih mogu ukrotiti ovako!« govorila je sama
sebi u iteljica.
A nije joj došlo na pamet da se prije nekoliko godina ni jedno jedino dijete ne bi usudilo
da je oponaša, pa ni iz zadnjih klupa. Ali da joj je i došlo, znala bi ona ve na i krivca tome
pogoršanju.
»Rat je«, rekla bi ona, kao što su govirili ljudi po cijelome svijetu u jesen godine 1943.
»Sve se izmijenilo otkako je rat zapo eo.«
2.
Constance Rossi zatvori vrata pe nice i uspravi se uz zgranut ciktaj. Njezin muž se
polako do nje prišunjao i obgrlio je rukama. Poja ao je stisak kad se prenula, i ona mu je
smjesta popustila.
— Nemoj se tako šuljati — rekla mu je smiju i se.
— Ne mogu se svladati — odgovorio je, cjeluju i joj zatiljak. — Kad se sagneš
tako kao kad gledaš u pe , onda ti vidim stražnjicu i svega me obuzme pohota.
— Kao starac od etrdeset i jedne godine imaš neobi no mlade misli — bockala
ga je, mi i puteno glavom, obasipana cjelovima po vratu.
Kako mu je bila okrenuta le ima, ogrlio ju je sprijeda rukama a u šake joj obujmio
dojke. Uz to joj je šaptao u uho:
— A ti imaš izvanredno mlado tijelo za damu od trideset i devet godina.
— Prestani, Mike, molim te. Ako me smjesta ne pustiš, prigorjet e mi kola .
— Kola ? — šaptao je prezirno. — A kome je do kola a?
— Nikome — rekla mu je, okrenuvši se licem prema njemu, privinuvši se uza nj
i popridignuvši usnice.
Ljubio ju je na svoj na in: najprije nježno i izazivaju i njezinu reakciju, a onda vrsto,
pa napokon opet nježno.
— Ve su etiri godine prošle — rekao joj je hrapavim tonom u glasu — a utim
i sada kao da u te posjedovati prvi put.
— Kola e mi zaista kona no izgorjeti. Ve mi miriše na garevinu — rekla mu
je Constance.
— Znaš da ti još imaš grudi djevice? Ja to ne razumijem. Trebalo bi da su ti grudi
splasnute kao kod zrelije žene, a ne da su ovako djevoja ki jedre. A eto ti si sva zašiljena i napu-
pana, kako uvijek veli detektiv u kriminalnim romanima prije nego što zavede lijepu mladu
sumnjivicu.
— A znaš li ti, da uop e nemaš takta? — grdila ga je tobože. — Ni osje aja šta se
u koje vrijeme pristoji govoriti? Pa ne raspravlja se zaboga o ženskim grudima prije ve ere.
Mike se nasmiješio i odmakao polako gornji dio tijela od nje i zagledao joj se u lice.
— A o emu onda da raspravljamo? — upitao je, talasaju i polako svoje kukove i
bedra uz njezine.
— Gospodine — rekla mu je s tobožnjom strogoš u — govorimo o kola u. Ili o
ribi, koju emo najprije jesti ve eras.
— Ribu! — za eno e Mike i opusti stisak rukama.
— Da, ribu. Riba je dobra za muškarce.
— Idem ja onda napraviti koktel — rekao je žalosno. — Ako moram jesti ribu,
moram se unaprijed okrijepiti pi em.
— Zapali mi cigaretu, molim te — viknula mu je Constance dok je iš ezavao u
salon. — I došao je novi »McCall’s« danas, pa pogledaj Allisoninu novelu u njemu.
— A gdje je?
— Tamo na rubu stola.
180
Mike se vratio u kuhinju, nose i dvije aše, dvije cigarete i magazin. Constanci je dao
njezino pi e i cigaretu, pa sio za kuhinjski stol, pijuckao pi e i prelistavao asopis.
— Evo je, našao sam novelu. Bože sveti, kakva li naslova »Pazite se zaposlene
djevojke!«
— Da, rije je o nekoj djevojci koja radi u nekome reklamnom zavodu u
New-Yorku — rastuma ila je Constance. — Neka karijeristkinja, koja želi preoteti posao
svome šefu. Taj je njezin šef mlad i zgodan, i djevojka ne može odoljeti, nego se zaljubljuje u
njega. Na kraju se za njega i udaje, pošto je došla do zaklju ka da je ljubav važnija od karijere.
— Zgodno! — re e Mike i zatvori magazin. — A da mi je znati je li Allison
po ela pisati onaj roman što je namjeravala.
— Ne znam. Dodaj mi, molim te, taj lonac.
Constance je izvadila kola iz pe nice.
— Možda se i okanila namisli da napiše roman. Magazini dobro pla aju
suradnike, znaš. A ona je još vrlo mlada. Ja sam uvijek mislila da pisci po inju pisati romane u
srednjim godinama.
— Ne mora tako biti, ako imaju toliko talenta koliko Allison. S druge strane ja
sam uvijek slušao od ljudi da pisci moraju imati životnog iskustva prije nego što sjednu za stol
i pišu o tim iskustvima uspješno.
Mike se prigušeno nasmiješio pa nastavio:
— Da mi je znati je li ve skrahirao urednik koji je primio prvu Allisoninu
pripovijest. Htio bih da znam i to misli li on kakve posljedice ima taj njegov in.
Constance se nasmijala.
To ti je bila pri a, dragi moj. Zvala se »Lizina ma ka«. Da mi je samo znati, tko joj je
dao ideju za tu pri u.
— Sam Somerset Maugham — odgovori Mike. — Kad je dobila ta njezina pri a
nagradu, mislila je Allison da se popela na vrhunac literarne slave.
— Bilo kako bilo, ta je nagrada bila kriva njezinoj kona noj odluci da ne e i i
studirati na sveu ilište.
»Lizina ma ka« nije bila bogzna kakva novela. Allison ju je napisala u sedamnaestoj
godini za natje aj što ga je u ono vrijeme raspisao neki luksuzni magazin. Taj je magazin donio
preko cijele strane ilustraciju, na kojoj je bio poluotvoren prozor s crvenom zavjesom, a u
pozadini stol, na kome je sjedila crna ma ka, a pokraj nje je bila vaza s proljetnim cvije em.
Magazin je pozvao svoje itaoce i ponudio prvu nagradu od dvjesta i pedeset dolara za pri u od
pet tisu a rije i koja e pristajati uz tu ilustraciju.
No važnije je Allisoni u to vrijeme bilo što je magazin objavio da e publicirati
nagra enu pri u u idu em broju. Allison je smjesta sjela i po ela pisati pri u o ma ki. Glavno je
lice neki engleski džentlmen u službi Ministarstva vanjskih poslova, koji je svojoj nevjernoj
ženi Lizi za ro endan poklonio crnu ma ku. Kad se jedno popodne taj džentlmen neo ekivano
vratio ku i iz svoga ureda, ma kino žalosno mijaukanje pobudilo je u njemu pozornost, i našao
je svoju nevjernu Ližu u zagrljaju njezina ljubavnika.
Mike je eš e mislio o toj Allisoninoj nagradi, pa je ovako smislio: »Možda je urednik,
kojemu je bila dužnost da pro ita pri e prispjele za natje aj bio umoran, ili se možda svidio
njegovoj mašti završetak pri e, u kojoj je Allison poslala onoga džentlmena nekamo daleko,
gdje je ulovio kugu i umro.«
Bilo kako bilo, Alison je proglašena pobjednicom, primila je ek na obe ani iznos i u
idu em broju izišla je pri a.
— Možda je Allison bila prebrzo presretna — rekao je Mike, pijuckaju i pi e. —
Možda je prezaposlena u New Yorku a da bi imala vremena da stje e iskustva.
Constance je po ela rastreseno prostirati stol, stavljaju i tanjure i aše na njihova mjesta
više od navike nego svjesno.
181
— Nikad nisam mislila da e toliko izbivati od ku e. Ja sam mislila da e se

povratiti za šest mjeseci, a ona je u New Yorku bit e sada više od dvije godine. Sta misliš,
jesmo li mi ikada prema njoj postupili tako da se osje ala tu inkom i osamljenicom u ovoj ku i
poslije naše ženidbe?
— Ja mislim da mi nismo uzrok njezinu odlasku. Premda se Allison i ja nismo
nikada razumjeli onako kako sam ja želio, ipak mislim da je ona odmah poslije Nelliena
samoubojstva odlu ila da ode odavle.
Postojala je neka vrsta šutljivog sporazuma izme u Mikea i Constance. Kada su god
govorili o onom dramatskom razdoblju po Peyton-Place iz godine 1939, kao da je simbol toga
bilo samoubojstvo Nellie Cross, a ne Allisonino saznanje o ocu i o prilikama u kojima je
ro ena.
— Ali ja mislim da je kona nu odluku Allison stvorila za vrijeme su enja nakon
onog nemilog slu aja sa Kathy Ellsworth. Poslije toga se Allisoni nije više svi ao
Peyton-Place.
— Baš je glupo napravila ako je zbog toga otišla odavle — izjavila je Constance.
— Sta se nje uop e ticalo ako su Ellsworthovi tužili sudu Leslie Harringtona. Ona nije imala
nikakva posla s tim.
— Svatko je imao ovdje posla s tim, moja draga — odgovori Mike.
Kad je kasnije Constance stajala kod izlivnika peru i su e, došla joj je misao da je Mike
možda imao pravo kad je rekao da se tužba Ellsworthovih ticala svakoga u Peyton-Placeu. To je
razdijelilo gradi na dva dijela, i zbog toga se ta tužba ticala svakoga, htio on to ili ne htio. Ali
nije samo proces Ellswoth-Harrington promijenio Allisonu. Ona se prije po ela mijenjati. Ona
je prestala biti dijete pošto ju je Constance dovela ku i iz bolnice nakon onog izleta s
Normanom Pageom i nakon strahovite tragedije Nellie Cross. »A bio je još jedan važan uzrok
njezine promjene: istina o njezinu ocu i o meni. Mora da je se to strahovito kosnulo, a premda se
uvijek pravi kao da joj je to svejedno. Da mi je samo znati je li istina što govore o nezakonitoj
djeci, da ona bolje uspiju u životu jer osje aju da radom i energijom moraju nadoknaditi gubitak
oca.«
Constance je gledala vodu od pranja suda i u sapunaste mjehuri e, pa su joj se kroz
suzne o i ukazale u njima odjednom dugine boje. Osje ala je da nema prava biti toliko sretna
kad nije znala usre iti Allisonu. Obrisavši lice o rame, utrla je suze s obraza i slušala kako Mike
u podrumu zviždi, rade i na kružnoj pili.
»Meni je toliko dobro u svakom pogledu«, mislila je u sebi pokajno. »A trebalo bi da se
brinem da prvenstveno bude dobro Allisoni.«
Prije etiri godine, 1939, nije joj Allison bila prva briga. Ona se odviše jasno sje a vru e
no i kad su našli Nellie Cross obješenu, te kako je Allison bila u bolnici u šoku. Ali najve u je
bojazan u Constancinoj duši te no i izazvala pomisao da je izgubila Michaela Rossija. Kad je
sve s Allisonom sre eno koliko se moglo bolje, Mike se polako odvezao s parkirališta iza
gradske bolnice. Constance se sje a da nije govorio, a i ona je mu ala, dok je sjedila na
prednjem sjedalu kola odmah do njega. Protivno svom obi aju, nije ju zamolio da mu se pri-
bliži, niti joj je uzeo ruku. Tako je Constance sjedila mirno, š urena uz vrata na svojoj strani
kola, a u ustima joj je od straha bila neka gor ina. Šutke je Mike odvezao do mjesta zvanog Kraj
ceste, i kad je utrnuo svjetla, cijeli se gradi rasprostro ispod njih poput saga sa šarama.
Još je sjedio mirno i tiho dugo vremena, zure i u grad, a ni Constance se nije usudila da
progovori. Kona no je hitio opušak cigarete van u tamu i okrenuo se njoj. Na blijedoj mjese ini
njegovo je lice izgledalo uglatije nego ikada prije, i Constance je po ela drhtati.
— Sad mi pri aj o toj tvojoj prošlosti — rekao joj je, ali je nije ni dotakao, ak ni
onda kad više nije mogla da se uzdrži od suza.
— Nema mnogo toga da se pri a. Ja nisam bila nikada udata, to je sve. Allison je
nezakonito dijete i ja sam kušala svim sredstvima da to držim u tajnosti sve od njezina ro enja.
182
Mike, ja sam svojski radila da zaštitim Allison. Kad se rodila, moja majka i ja krivotvorile smo
njezin rodni list, tako da to nikada nitko ne dozna. Ona je zapravo cijelu godinu dana starija
nego što misli. Uradila sam sve mogu e da je zaštitim, ali ne mogu promijeniti injenicu da je
ona vanbra no dijete.
— Ta tvoja zvu na rabota o zaštiti djeteta obi na je varka — brutalno je do ekao
Mike. — Ti si izmišljala sve mogu e varke da zaštitiš sebe, a ne nju. A što se same injenice
ti e, zar si joj morala sve onako sasuti u lice? Constance, ja sam vidio mnogo okrutnosti u
životu. Mnogo, velim ti. Ali onako nešto okrutno kao tvoj postupak s k eri nisam još doživio.
— A šta si ti, do avola, o ekivao od mene? — vikala je Constance, znaju i da joj
rije i zvu e kao u kakve rospije, ali ne brigaju i se za to, jer nije mogla odjednom zaustaviti
bujicu koja je surovo šikljala na njezine usne. — A šta sam do vraga trebala uraditi s njom?
Pustiti je neka divlja? Pustiti neka je po šumi prevr e koji bilo dje ak s kojim se sastane? Zar
sam tako morala postupiti, samo zato da ti imaš jednu majku na svijetu, koja e se u praksi
upravljati prema tvojim fantasti nim teorijama o seksualnom odgoju djece?
— Ali ti uop e i ne znaš je li Allison s Normanom uradila nešto što ti ne bi
odobrila — rekao je hladno Mike.
— avola ne bih znala! Ista je kao i otac. Što je više promatram, sve više vidim u
njoj Allisona MacKenzie. Spolni nagon! Pa on je jedino o tome mislio, baš kao sada njegova
nezakonita k i. ak i ne trebam promatrati tako pozorno to kopile, pa da u njoj vidim njezina
oca.
— Ne gledaš ti u svojoj k eri njezina oca, moja draga — rekao je Mike. — Sebe ti
gledaš u njoj, i to te užasava. Ti se bojiš da e biti kona no kao i ti, da e ti napokon do i s neza-
konitim djetetom u naru ju. Eto, to je tebi bilo na pameti kada si ve eras onako dušmanski
gledala Allisonu i Normana. A nikad ti nije ni na pamet palo da je ona razli na od tebe.
— To nije istina! — vakala je Constance. — Ja u toj dobi nisam bila kao Allison.
Ja ne bih bila nikada išla u šumu s- kojim mladi em da radim ono što je Allison uradila.
— Kako ti znaš šta je Allison uradila? Nisi joj nikada prilike dala da ti rekne
istinu, nego si je vrije ala i šibala na sve strane svojim otrovnim jezikom.
— Kad ti velim da znam šta je radila!
— To znaš iz iskustva? — upita Mike.
— O, kako te samo mrzim? — rekla mu je pakosno i ogor eno. — Da samo znaš
kako te mrzim.
— O, ne, ne mrziš ti mene, nego mrziš istinu. Razlika je izme u nas, Constance,
u tome što ja ne prezam pred istinom, makar kako pogana bila. Ali ja lažljivca mrzim.
Pokrenuo je kola i vozio žustro k njezinoj ku i u Bukovoj ulici bez ijedne rije i, i
Constance je bila svjesna da ga je izgubila.
— Kako si uop e mogao ikada govoriti da me ljubiš? — predbacila mu je
izlaze i iz kola. — Kako si me mogao ljubiti, a s druge strane govoriti onako kako si govorio
sada?
— Ja ništa nisam rekao da te manje ljubim, Constance — odgovorio je Mike
umorno. — Ja sam samo rekao da mrzim lažljivca. Ja se želim tobom oženiti ima ve dvije
godine, jer sam te ljubio. Ja to i sada želim, jer te još ljubim. Samo ne mogu podnijeti da te
gledam, znaju i da lažeš svaki put kad ti se neugodno suo iti s istinom.
— A ti valjda nisi nikada lagao? — upitala ga je djetinjski.
— Vrlo rijetko. Samo onda kad bi istina donijela više zla nego dobra. Ali ja sam
rijetko išao dotle da sam lagao sam sebi. A osim toga, Constance, ja tebi nisam nikada lagao.
Ako nema istine izme u muškarca i žene, ne može biti ni sklada, ni povjerenja, ni sigurnosti.
— U redu — rekla mu je ljutito Constance. — Ako istinu ho eš, u i u ku u pa u
ti re i istinu. Do posljednje rije i. Samo u i.
Išao je za njom u ku u. Zaklju ala je vrata za njim i onda pošla pred njim u salon.
183
Povukao je zastore na prozorima i zatvorio vrata što su vodila u hodnik, dok je ona sjedjela
uko eno na kau u i motrila ga.
— Ho eš li štogod popiti? — upitala ga je bojažljivo kad joj je nestalo straha.
— Ne u — odgovorio je od zatvorenih vrata, uz koja je bio naslonjen. — A
nemoj ni ti. Da najprije svršimo s tim. Po ni, po ni s po etka, i kunem te bogom budi jednom
iskrena prema meni.
Dok je tako ekao da ona govori o svom životu, on je izgledao kao kakav tamni ar, a
crte lica bile su mu opore kao nikada prije. I nisu se umekšale ni onda kad je oklijevaju i
zapo ela redati injenice iz svoga života. Više puta odmakao se od vrata da upali cigaretu, ali
njoj nije nudio, i više je
puta, glasom koji ona nije poznala kao njegov, podsjetio na nejasno e u pri anju.
— To si slagala — rekao joj je jednom, i Constance je, uhva ena u svoju vlastitu
mrežu, iznova ispri ala taj naro iti doga aj.
— Šta to sada izostavljaš? — upitao je, i ona je zaista morala ispri ati o sebi sve
što je dotle smatrala sramotnim.
— Daj to ispri aj ponovo — rekao joj je dalje. — Da vidimo, možeš li to na isti
na in ispri ati dvaput.
Tu no nije Constance nikad zaboravila. Kad je završila svoju životnu ispovijest, Mike
se naslonio na zatvorena vrata, blijed i usplahiren.
— Je li to sve? — upitao je.
— Jest — odgovorila je, i on joj je vjerovao.
Constance je tek mnogo poslije došla do potpune spoznaje
šta je Mike uradio za nju. U idu im tjednima kao da je postala nova i razli na osoba,
koja kro i stazom života slobodno i neustrašivo prvi put. Nikada joj ubudu e nije bilo više
potrebno da se utje e lažima i lagarijama, i tada je tek kona no spoznala šta je Mike zapravo
mislio kad je govorio o teškom oklopu koji ona uvijek na sebi nosi.
Ali prerano je bilo da te no i sve to uvidi. Te je no i osje ala samo prijeku potrebu da se
preda, žestoku glad i ežnju, dotle neslu enu.
— Molim te — šaptala je, i prije nego što se on uspio poma i, ona mu je potr ala
u susret. — Molim te, zaklinjem te.
On ju je ve držao u naru ju, i njegove su usne bile na njenim obrazima i na kuti ima
njenih o iju, mekotno se povijale na njeno uho, dok joj je šaptao: »Dragana, dragana, dragana«,
i Constance je tada plakala. vrstim trenjem svojih prstiju odgonio je napetost miši a me u
njenim lopaticama, dok se nije kona no smirila, a onda je nježno i mazno prelazio njima po
njezinu zatiljku. Sjeo je na divan, ne puštaju i je iz ruku, i držao ju je na krilu, zibaju i je
rukama, a ona pripila glavu uz njegovo rame, griju i se u vlastitoj žudnji da daje, da sve više
daje. Ona je vršcima prstiju klizila niz njegovo lice, i, usta pripitih gotovo uz njegova, šaptala
je:
— Nisam znala da može ovako biti udobno i utješno kad ovjek nema ega da se
boji.
— To splasnu e može mnogo toga donijeti, ak i užitak.
Cjelivala ga je nježno, bez žurbe, grickavim ljubavnim poljupcima, i naskoro se njihove
rije i nisu mogle ni razaznati ni razumjeti.
'Prvi put za vrijeme njihovih ljubavnih odnosa razodjenula se pred njim i dopustila mu
da je golu gleda, a još je u njoj gorio onaj žar da se daje. Nije više mogla ležati mirno u njegovu
naru ju.
— Radi od mene šta ho eš — rekla mu je. — Sve, ama baš sve.
— Drag mi je taj oganj u tebi što plamti. Ta vatra što te pokre e.
Ona mu je milovala uši slatkim rije ima, a njegovi se prsti zarinuli u njena ramena.
— Ovako? — upitao je.
184
— Molim, molim.
A odmah zatim:
— Da! Da, da, da.
Kasnije je položila glavu na njegovo rame, a jednu ruku na njegova prsa.
— Prvi put u svom životu ne sramim se poslije toga — priznala je.
— Zar da budem iskren i da ti reknem: »Zar ti nisam to kazao?«
— Ako baš ho eš.
— »Zar ti to nisam kazao?«
Pomakla je malo glavu i ugrizla ga za rame.
— Auh! — povikao je Mike.
— Poreci to!
— U redu! U redu! Samo popusti.
— Zaista?
— Da, pusti zaboga!
— Obe avaš?
— Obe avam, kanibalko, obe avam.
Usnicama je mazila mjesto gdje je prije zube zarinula.
— Ljubiš li me? — upitala ga je.
Mike se podbo io na jedan lakat i ruku joj nježno stavio na grlo, tako da je utjela svoje
bilo ispod muških prstiju. Dugo joj je gledao u o i.
— Ne mogu podnijeti tvoj pogled — rekao je promuklo.
— O, dragi, ja se više ne bojim — najednom e, a glas joj je podrhtavao od
zadovoljstva i olakšanja.
— Znam, znam ja to.
Nakon nekoliko sedmica Mike ju je zaprosio da po e za njega, a ona mu je bez krzmanja
jednostavno odgovorila »da« i otišla ku i da to saop i Allisoni.
— Mike i ja emo se oženiti.
— Tako? — upitalo je dijete koje nije više bilo dijete. —
A kada?
— Što prije. Koncem idu e sedmice, ako mognemo.
— A emu tolika žurba najednom?
— Ljubim ga i dugo sam ve ekala — rekla je Constance.
Constance Rossi svršila je brisanje srebrnog posu a i pospremila ga. »Nisam ja izdala
Allison udavši se za Mikea«, govorila je u sebi. »Ja sam pretrpjela neuspjeh za vrijeme dugog
razgovora što smo ga nas dvije vodile o njezinu ocu.«
A ipak se trudila svojski da najistinitije odgovori na k erina pitanja.
— Jesi li ljubila moga oca? — upitala je Allison.
— Ja mislim da nisam — iskreno je odgovorila Constance. — Barem ne onako
kako ljubim Mikea.
— Razumijem. A jesi li ti sigurna da je baš on moj otac?
»Ona me mrzi«, mislila je u sebi Constance, ali je gledala ipak da bude dokraja s njom
ljubazna.
— Ja se ne kanim ispri avati. Sto se dogodilo izme u tvoga oca i mene,
svakome se može dogoditi. Ja sam bila osamljena. Trebala sam nekoga. On je bio ondje...
— A je li bio oženjen?
— Da — odgovorila je tiho Constance. — Oženjen je bio i imao je dvoje djece.
— Razumijem — završila je razgovor Allison, i kasnije je Constance bila
sigurna da je Allison u taj as po ela misliti da ode sasvim iz Peyton-Placea. Svakako da je na tu
njezinu odluku utjecala i nesre a koja je zadesila Kathy Ellsworth, jer je vidjela da više nema
prijateljice u Peyton-Placeu, ali to je bio manji razlog.
185
Constance je objesila krpu za brisanje suda na konopac, koji je bio razapet na stražnjoj
verandi te duboko udahla svjež listopadski ve ernji zrak. Pri tom se sjeti kako je Allison uvijek
voljela listopad dok je bila u Peyton-Placeu.
- »O, mila moja«, mislila je Constance. »Nastoj da budeš uvi avna. Pokušaj barem malo
da mi oprostiš, pokušaj da me malo razumiješ. Do i ku i, Allison, gdje ti je mjesto.«
Constance se polako vratila u kuhinju. Morala bi se zapravo odvesti u trgovinu da vidi
šta radi Selena Cross. Strašno je upravo kako uop e ne misli na du an otkako je u njemu postala
upraviteljica Selena. Ali nije se ni trebala uznemirivati kraj Selene, koja zna upravljati poslom
baš kao i ona.
Constance se nasmiješila kad je zastala da posluša Mikeov zvižduk. Sve su to dakako
puste isprike. Njoj je svakako draže provesti ve er kod ku e s Mikeom nego sa Selenom
pregledavati trgova ke knjige.
— Hej, Mike — zazvala je sa stubišta prema podrumu — zar kaniš ostati u
podrumu cijelu no ?
Mike je prestao s piljenjem i odgovorio:
— Ne kanim, ako si ti slobodna i voljna.
Constance se smijala.
3.
Istoga toga petka u listopadu, oko etiri sata po podne, Seth Buswell sastao se u
Brijestovoj ulici s Leslieom Harring- tonom. Izmijenili su pozdrave, jer, napokon, civilizirani
su ljudi, koji su ro eni u istoj ulici, u istome gradu, a kao dje aci polazili su zajedno u školu.
»Zapravo«, rekao je u sebi Seth ironi no, »ja i Leslie imamo mnogo toga zajedni kog,
ako ovjek stane za razmišlja.«
— Vi pajdaši još kartate petkom nave e? — upitao je Leslie.
Seth je jedva mogao sakriti svoje iznena enje, jer Lesliea nije nikada dotada uo da
rekne takvo nešto, što je najbliže molbi.
— Da — odgovorio je Seth.
udan je muk nastao iza te jedine rije i odgovora. ekali su jedan drugoga da proslijedi
dalje, ali niti je Seth ponudio o ekivani poziv, a niti je Leslie ponovio molbu. Rastali su se
doduše nonšalantno, ali je ista misao morila i jednoga i drugoga. Leslie Harrington nije igrao
poker s ljudima iz Kestenove ulice ve od godine 1939, a da je na Sethovu, ne bi ga nikad više
ni zaigrao.
Godinama je postojao sporazum izme u igra a pokera petkom nave er, ako koji od njih
ne može do i na kartanje, da telefonski o tome obavijesti Setha što prije iza ve ere one ve eri
kad je imao biti sastanak. Tako je prije etiri godine jedne ve eri Leslie telefonirao Sethu. Bilo
je to baš uve er onoga dana kad je porota donijela odluku u parnici Ellsworth- -Harrington.
— Sethe — telefonirao je — ja sam preumoran, jer sam bio cijeli dan na sudu.
Otpisi ti mene za ve eras.
U bijesu, koji je u njemu bolno rovao još od popodne, Seth mu je odvratio:
— Otpisat u ja tebe, Leslie, ve eras kao i svaku našu ve er odsada. Vrata moje
ku e tebi su odsada zatvorena.
— Nemoj tako naglo donositi odluke koje možeš požaliti, Seth — upozorio ga
je Leslie. — Ta napokon, mi smo prijatelji godine i godine.
— Nismo mi prijatelji nikada bili, Leslie — odsjekao mu je Seth. — Stjecajem
prilika mi smo se slu ajno rodili u istoj ulici i u istome gradu. Nesretnim stjecajem prilika,
moram ista i.
To je rekao i zatvorio telefon.
»Da, doista«, mislio je u sebi Seth, penju i se uz široke stepenice s pro elja svoje ku e,
186
»Leslie i ja imamo mnogo toga zajedni koga. Isti grad, ista ulica, isti prijatelji, ak nam je
neko bila ista i žena. O, kako je lako, kako je opasno lako mrziti nekoga ovjeka zbog svojih
vlastitih nedostataka!«
Ta posljednja misao bila je povod da se po elo odmotavati klupko samoga enja u Sethu
do te mjere da je mislio da mu je gor ina žu i u ustima. Stoga je smjesta, im je ušao u ku u,
nato io sebi toliku ašu viskija da bi se izgubila i najgor a gor ina. Dok je došao Matthew
Swain, nekoliko minuta prije drugih, vlasnik i urednik mjesnih novina bio je posve pijan.
— Za ime božje šta te natjeralo da toliko piješ? — povikao je doktor Swain,
prekora ivši preko Sethovih ispruženih nogu da do e do stola gdje je stajala boca.
— Baš sam mislio, dragi prijatelju — odgovorio je Seth, a jezik mu se nekako
udno lijepio — kako lako ljudi grde jedan drugoga zbog svojih nedostataka. A to ti je, dragi
moj prijatelju — nastavio je Seth, zatvorivši jedno oko i vrcnuvši kažiprstom na doktora —
važna misao. Da se poslužim slikom iz tvoje struke, mogao bih ak re i da je ta misao
bremenita.
Doktor je sebi nato io pi a, sjeo i rekao:
— Meni se sve ini da no as ne e biti teško tebi oduzeti novac kod kartanja.
— Ah, Matt, gdje ti je duša kad možeš govoriti o kartanju, a ja sam našao
rješenje problemima koji mu e svijet.
— Oprosti, dragi moj Napoleone — šaljivo e doktor Swain — ali netko zvoni
na vratima.
Seth nije ni hajao za doktorovu pripomenu, nego je nastavio:
— Kad bi svaki ovjek prestao mrziti i koriti druge ljude izbog svojih
pogrešaka i nedostataka, nestalo bi svega zla na svijetu, sve od rata pa do klevetanja.
Matthew Swain, koji je bio otišao da otvori vrata, vratio se u sobu, a za njim Charles
Partridge, Jared Clarke i Dexter Humphrey.
— I svi smo mi u propustljivu brodu — rekao je Seth kao pozdrav.
— Šta mu je? — upita Jared Clarke bez potrebe.
— On je pronašao rješenje svih svjetskih problema — odgovori doktor Swain.
— Gle, pa popodne, kad smo se sastali, bilo je posve u redu s njim —
pripomene Dexter Humphrey, koji, kako je op e poznato, nije imao smisla za šalu. — Ja sam
došao da kartamo. Ho emo li po eti?
— Poslužite se, gospodo — re e Seth, velikodušnom gestom pokazavši prema
boci. — Vladajte se kao da ste kod ku e. Ja u za promjenu sjedjeti ovdje i razmišljati.
— Koji je avao ušao u tebe, Seth, pa si zavirio tako rano u bocu? — upitao
Partridge.
Seth pogleda isprijeka advokata pa mu ovako po ne mora- lizirati:
— Je li ti ikada došlo na pamet, Charlie, da tolerancija može do i do neke ta ke
kad prestane biti tolerancija? U tom se slu aju to plemenito držanje, kojim se ve ina nas ponosi,
izrodi u slabost i pasivnu popustljivost.
— Hju! — usklikne Partridge, pretjerano brišu i elo. — Baš kao da smo u
studentskom debatnom klubu. A na što ti zapravo ciljaš?
— Ciljam — re e Seth dostojanstveno — na tebe, na sebe i na sve nas u vezi s
Leslieom Harringtonom.
Nastala je neugodna tišina, za vrijeme koje je Seth poput sove gledao svoje prijatelje,
jednoga po jednoga. Na kraju se Dexter Humphrey nakašljao i rekao:
— Hajdemo se kartati!
— Svi mi do posljednjega mrzimo Lesliea zbog njegovih nedostataka —
promrmljao je Seth, zavalio se u fotelju i pijuckao polako iz svoje aše.
Ako su Seth Buswell i Leslie Harrington imali ijednu zajedni ku karakternu crtu, onda
je bila ta, da ni jedan ni drugi nisu dali brigama na se. Razlika je ipak bila u tome što se Leslie s
187
vremenom nau io da ne bude ovjek kojega brige satiru, a Seth je bio takav od ro enja. George
Buswell, Sethov otac, bio je bogat isto kao i otac Lesliea Harringtona, a bio je mnogo ugledniji
u državi i ostavio je iza sebe mnogo trajniji trag. Ali dok je Leslie patio upravo od prisilne
potrebe da uspije u društvu, Seth se okanio svake nade da udari pe at svome životnom krugu.
Okanio se toga u tako ranoj dobi svoga života da se toga uop e više i ne sje a. Tako je prištedio
sebi mnogu patnju zbog neuspjeha. A Leslie imao tek da nau i taj nauk. Seth se ne može uop e
sjetiti kad je svjesno stvorio tu odluku, jer je ve nakon tolikih godina i prestala njezina po-
trebitost.
»Nikad nitko ne e mo i re i da se ja nisam izjedna io sa svojim ocem usprkos svojim
nastojanjima, jer ja ne u nikada ni pokušati nastojati da se s njim izjedna im.«
Taj Sethov osje aj u mladim godinama bio je po etak onoga što je kasnije njegov otac
osu ivao kao »Sethovu lijenost«, a majka je to obilježila kao »Sethov potpuni nedostatak
ambicije«.
Ma kako je nazvali, ta je njegova odluka imala tu posljedicu da je Seth mirno plovio
rijekom života, bez potresa i uzrujavanja. Ta se mirno a o itovala u njegovoj mladosti, pa kroz
etiri godine u Dartmouthu za vrijeme studentovanja, pa kasnije kad je postao vlasnik lista
»Peyton Place Times.« On je tako mirno prebrodio kao da ga se ništa ne ti e, i smrt svojih
roditelja, i gubitak svoje dragane. Uskoro je ta njegova ravnodušnost postala poslovi na u
Peyton-Placeu i zvali su je Sethovom tolerancijom.
— Ako ti nije stalo ni do ega, lako je biti tolerantan — rekao je jednom Seth
svome mladom prijatelju doktoru Swai- nu. — Ako te ne uznemiruje nijedna strana medalje
lica i stvari, onda si sposoban da jasno i pametno pronikneš u obje njezine strane.
Mladi doktor Swain, koji se prije dva tjedna oženio djevojkom Emily Gilbert, rekao je
Sethu:
— Radije da sam mrtav nego da budem prema svemu ravnodušan.
A kako je teško, ako ne i nemogu e, ovjeku preživjeti a da nešto u životu ne voli,
Sethova je ljubav bila okrenuta prema njegovu gradu Peytonu. Bila je to tolerantna ljubav, bez
predrasuda, koja niti je šta tražila niti o ekivala za uzdarje, tako da se ta Sethova ljubav inila
svima drugima više kao privla nost i gra anski ponos nego prava ljubav.
»Morali bismo imati novu gimnaziju«, tako je pisao Seth u jednome od svojih uvodnika.
»Ali, dakako, to e stajati novaca. Morat e se povisiti porezi. S druge strane moramo biti
na istu da sadašnjim nedovoljnim sredstvima ne možemo davati inteligentne i izobražene
kadrove. Na vama je, dakle, koji imate djecu ili koji o ekujete da ete ih imati da odlu ite
ho emo li pla ati jedan dolar i dvadeset i etiri centa po tisu i kao porez na vlasništvo, ili ete se
zadovoljiti osrednjim školovanjem.«
Seth je dobro poznavao svoje ljude sa sjevera Nove Engleske. Njegova tolerancija,
njegova prividna indiferentnost uspjela je kod njih ondje gdje bi sila i merkantilizam podbacili.
Svatko je govorio u Peyton-Placeu da Seth nije nikada svoj list upotrijebio kao oru e, pa ak ni
za vrijeme politi ke izborne kampanje. I to je istina. Seth je objavljivao lanke, koji su zanimali
gra ane njegova grada i susjednih gradova. Svjetske vijesti donosio je od agencije »Associated
Press«, i on ih nije nikada komentirao ili proširivao u svojim uvodnicima. Vlasnici drugih
novina u državi ovako su okarakterizirali njegov »Times«: »U njemu ete na i društvenu
kroniku i razvodnjeno mjesno avrljanje.« A ipak, za vrijeme prvih nekoliko godina Sethova
novinarskog djelovanja ne samo da je uspio posti i da se u gradu sagradi nova gimnazija nego i
Spomen- park, te da se namaknu potrebna sredstva za njegovu njegu i uzdržavanje. I druge
gradnje u gradu njegova su zasluga. Tako je na njegovu inicijativu osnovan fond za izgradnju
gradske bolnice, a preko stranica njegova lista regrutirali su se dobrovoljci za izgradnju novog
vatrogasnog doma. Godine i godine Seth je svojom tolerancijom i neusiljenoš u nastojao da
njegov grad bude sve ve i i ljepši.
188
A onda se rodio sin Leslieu Harringtonu. Kad je uspio na tome podru ju, bacio se na
druga. U onoj godini nakon Rod- neyjeva ro enja prvi put su se na sastanku gradskog vije a
digli glasovi protiv Setha Buswella, i to su bili glasovi Lesli- evih tvorni kih radnika. Godinu za
godinom, kad su pred gradsko vije e dolazili prijedlozi dragi Sethovu srcu, kao izgradnja nove
osnovne škole, pa regulaciona osnova gradskih zona, on je bio uvijek poražen nadmo nom
ve inom. Seth se povukao iza svoje tolerantne ravnodušnosti i dopustio Leslieu Harringtonu da
preuzme u Peyton-Placeu položaj diktatora. Uporno je odbijao da upotrijebi svoj »Times« kao
oru e svojih interesa.
Seth je samo slijegao ramenima i govorio da e ljudima brzo dojaditi Leslieve
diktatorske metode. Ali krivo je imao, jer Leslie nije bio diktator nego spretan ucjenjiva . Kad
je Seth to shvatio, opet je slegnuo ramenima, i svatko je u gradu govorio da je njegova
tolerancija poprimila herojske razmjere. Seth je to sam vjerovao sve do jednoga dana godine
1939, kad je u njegovu kancelariju došla Allison MacKenzie, sva blijeda i stisnutih pesti.
— Ellsworthovi tuže Lesliea Harringtona — re e Allison — i svi vele da ne e
dobiti ni nov a, jer e se porota sastojati gotovo isklju ivo od Harringtonovih tvorni kih
radnika. Šta da radimo?
Seth je gledao tu djevojku, odviše krutu i odviše profinjenih crta za njenu dob od
šesnaest godina, pa joj je pokušao protuma iti zašto ne e uraditi ništa u parnici Ellsworth—
Harrington.
— I ja sam ozloje en isto kao i ti, drago dijete — govorio je Seth Allisoni. —
Pravo da kažem, ja sam esto prijetio
da u upotrijebiti svoje novine kao oru e razgoli enja i izobli enja. Ja se time prijetim
svake godine prije sastanka gradskoga vije a, kad znam da u biti pobije en u ne emu, u emu
ne želim da budem, kao recimo u raspodjeli grada u zone ili u gradnji zgrade osnovne škole. Ali
nisam svoju prijetnju nikada ostvario. Zašto? Zato što vjerujem u toleranciju, a jedan od
zahtjeva tolerancije jest ne samo saslušati protivnikovo stanovište nego ne pokušati njemu
silom nametnuti svoje. Ja u uvijek izre i svoje mišljenje svakome tko me je voljan saslušati, ali
siliti nikoga ne u da ita o tome na stranicama moga lista.
— Pa zar ak ni onda kada ste uvjereni da je vaše stanovište ispravno? — upitala
je Allison, podigavši glas u ljutoj nevjerid.
— Nije u tome bit jesam li ja uvjeren u svoje stanovište. Dvije su razli ne stvari
moje stanovište i pravo nekog ovjeka da se protiv njega brani. Kad ja štogod štampam u
novinama, i ovjek to kasnije ita kod ku e, mene ne e biti tamo da se prepirem s njegovim
stanovištem, ako se ne slaže s mojim. Jedino onda njemu preostaje da sjedne i da napiše »Pismo
uredniku«, a onda on meni krivo ini jer nema njega kraj mene da se sa mnom prepire ako ja to
ho u.
— Ne znam ja kako ste došli do toga svoga mišljenja, a nije mi ni stalo — rekla je
Alison spretno obuzdanim glasom. — Nego, ja sam donijela vama nešto svoje. Ja, dakle, ne
molim vas da vi štampate svoje rije i u svojim novinama. Štampajte moje rije i pod mojim
imenom. Ja se ne bojim napisati što mislim, i nije mi stalo tko e to itati i tko se možda ne e s
tim složiti. Ja znam kad imam pravo.
— Da vidimo šta si napisala — re e joj Seth i ispruži ruku Allison je mnogo
napisala. Važan dio napisa posve en je ustavu i objavi nezavisnosti iz 1776. i neotu ivom pravu
svakoga pojedinca da bude su en od nepristrane porote. Pisala je tako er o požudi škrca da
zgr e novac, grubo gaze i sva poštena na ela ako su mu na putu k tome cilju. Optužila je
Lesliea Harringtona zbog nemara i bezbrige, te istakla da je ikakav ovjek da ne bi ekao da
bude tužen, nego bi stavio svoj novac na raspolaganje Ellsworthovima i do kraja života na
svojoj savjesti nosio žig sramote zbog onoga što je skrivio Kathy. »Vrijeme je da asni ljudi
ustanu i da reknu svoju rije . Zaista je došlo iskušenje za ljudske duše kad se doga a da se
pojedinac u slobodnom ameri kom gradu mora bojati pristrana suda.« Sve u svemu, Allison je
189
napisala sedamnaest tipkanih strana, te izrekla svoje mišljenje o Leslieu Harringtonu i o

njegovim pandžama koje su stegle grad. Kad je Seth svršio itanje, brižno je stavio rukopis na
stol i rekao:
— Ja ovo ne mogu štampati, Allison.
— Ne možete — viknula je djevojka, kupe i tipkane strane. — Ho ete re i da
ne ete.
— Allison, dijete moje...
Suze bijesa navrle su u djevoj ine o i.
— A ja sam mislila da ste mi vi prijatelj.
To re e i istr i iz kancelarije.
Seth se prenuo iz svoga sanjarenja, kad mu je cigareta doprla do prsta i opržila mu ih.
Na as nije njegov mozak shva ao gdje se zapravo nalazi, ali kad mu je pogled pao na suprotnu
stranu sobe, na policu s knjigama, shvatio je da sjedi u fotelji u svome salonu.
»Do avola«, promrmlja u sebi i po ne tragati po podu oko svoje fotelje za opuškom
cigarete koji je pao. Kad ga je našao, zgazio ga je u sag petom cipele, a onda se opet naslonio i
prihvatio aše viskija. Iz kuhinje je dopirao žagor muških glasova i šuštaj novih igra ih karata.
— Ti dižeš.
— Ja u dodati.
— Zovi.
— Nadopuni
— Gospode, ja imam tri kralja.
»Moji prijatelji«, govorio je Seth u sebi, gutaju i mu ninu, koju je uzrokovalo previše
pi a na prazan želudac, kao i neugodne uspomene. »Dobri moji, okušani, odani prijatelji«,
govorio je dalje Seth, i poput fantoma javi se neki glas iz prošlosti: »A ja sam mislila da ste mi
vi prijatelj!«
Seth je ispio svoje ustajalo pi e i nato io drugo.
»Jesam, bio sam ti prijatelj, da znaš«, govorio je nekadašnjoj Allisoni MacKenzie. »Da
si me onda slušala, bila bi uštedjela mnogo patnje. Ja sam te kušao pou iti da ne shva aš sve
odviše tragi no. Ta je tragi nost bila uvijek kod tebe bjelodana, drago dijete. Pokazala se i u
tvome pisanju, moja draga,
premlada, slatka, talentirana, lijepa Allison. A ne treba previše strastvenoga žara kad se
piše jasna, pribrana, analiti ka proza.«
— Gle, kraljica, sve vrati bogme. U pikovima! — dopirao je oduševljen glas
Charlesa Partridgea.
»I on je moj prijatelj«, mislio je dalje Seth u pijanstvu, »moj dobri prijatelj Chairlie
Partridge. Kakve smo sve izgovore nalazili jedan za drugoga u svoje vrijeme, Charlie. Kako
lijepe, plemenite, zvu ne izgovore!«
I najednom se Seth prenio u godinu 1939. U mjesec listopad 1939. U miholje ljeto 1939.
Pretrpana sudnica. Njegov prijatelj Charlie Partridge govori potiho njegovoj prijateljici Allisoni
MacKenzie:
— A sada, drago dijete, sjeti se da si prisegla da eš govoriti istinu. Želim da
iskažeš pred sudom ta no šta se dogodilo uo i Radni kog dana ove godine. Ne boj se, drago
dijete, jer se ovdje nalaziš me u svojim prijateljima.
— Prijateljima? — za eno e Allison.
Nije to bio onaj glas djeteta, nije to bio isti onaj glas kojim se zahvalila Sethu na
mogu nosti da piše za novine, za novac.
— Prijateljima? — ponovila je.
Bio je to tvrd, posve obuzdan glas za jednu djevoj icu od šesnaest godina.
— Kathy Ellsworth je moja prijateljica. Jedina prijateljica u Peyton-Placeu.
Drugih prijatelja ovdje nemam.
190
Seth se kasnije tješio mišlju da je on samo uobražavao da se Allisonin pogled susreo s

njegovim u toj prenapunjenoj sudnici.
— A da nije možda tvoju prijateljicu Kathy uhvatila vrtoglavica — pitao je dalje
Charles Partridge, advokat Lesliea Harringtona — kad je pogledala kota e mašinerije u pokretu
u onoj pala i tajna?
— Prigovaram, slavni sude! — uo se glas Petera Drakea. mladog advokata,
koji je otvorio svoju kancelariju u Peyton- -Placeu bogzna zašto. On je došao »odnekle izvana«,
kako su se izražavali mještani, i do parnice Ellsworthovih protiv Harringtona obavljao je samo
prijenose i manje raspre izme u tvorni kih radnika. A sada se taj žutokljunac, nemještanin,
usu uje prigovarati rije ima staroga advokata i mještanina Charlia Partri gea.
Poštovani gospo in Anthony Aldridge, koji je tvrdoglavo odbijao da stanuje u
Kestenovoj ulici, premda je bio sudac i mogao je to sebi priuštiti, podržao je Petera Drakea, s
obrazloženjem da sud ne zanima šta Allison misli, nego samo ono što je vidjela. Seth je
kriomice pogledao porotnike da vidi kakvu je štetu nanijelo Charlievo pitanje, jer su porotnici
bili mahom ljudi koji e zasigurno odlu iti u korist Lesliea Har- ringtona. Ta bilo bi nemogu e
na i dvanaest ljudi u Peyton- -Placeu, koji ili nisu radili u Leslievim tvornicama ili nisu bili
dužni novca za hipoteku na svoje vlasništvo u Gra anskoj narodnoj banci, gdje je Leslie bio
predsjednik upravnog vije a.
Leslie je radio na svu prešu, kad je protiv njega bio podignut sudski proces. On je
jednostavno smjesta izjurio iz tvornice Johna Ellswortha, Kathyna oca, i smjesta našao kupca
za ku u, koju je Ellsworth bio uzeo u najam. Kakvo onda udo da su tvorni ki radnici, koji su
bili porotnici, zahvalno prihva ali svaki komadi ak dokaza u prilog Lesliea Harringtona, mislio
je u sebi Seth, kad je skrenuo svoj pogled sa porotnika na Allison MacKenzie koja se nalazila na
mjestu za svjedoka.
Proces je trajao tri dana, i jedino je Michael Rossi podupro Allison MacKenzie u prilog
Ellsworthovih. On je pod zakletvom izjavio da je mehani ar kazao, kad mu je ovaj rekao da
obustavi strojeve koji su pokretali pogon, da on ne zna kako bi to napravio. Svjedo anstvo
Lewisa Wellesa, prema mišljenju Peyton-Placea, nije mnogo vrijedjelo, jer je svatko znao da on
ide s Kathy, pa e dakako držati uz svoju djevojku, osobito kad je posrijedi trideset tisu a
dolara.
Trideset tisu a dolara! Gra ani Peyton-Placea nisu se nikada umorili opetuju i te rije i.
Ovako su govorili:
— Zamislite! Trideset tisu a dolara!
— Imali su smjelosti da traže preko suda od Lesliea Harringtona trideset tisu a
dolara!
— Ja bih dao istrgnuti obje ruke kad bi mi platiti trideset tisu a dolara za jednu!
— A šta, do avola, onaj Ellsworth misli tko je on. Odakle je on uop e? On se
krije iza te tužbe. Djevojka ne bi nikad došla na pomisao da to uradi da je nije otac navrckao.
Nakon tri dana procesa porota je vije ala — Seth je ta no gledao na sat — etrdeset i
dvije minute. Osudili su Lesliea Harringtona da plati nov anu odštetu u iznosu od dvije i po
tisu e dolara. On je prije rekao ljudima da je voljan platiti toliko. Kathy Ellsworth, koja se
uop e nije pojavila na sudu, primila je tu vijest mirnije od ikoga. Ona je bila svjesna da nema
desne ruke, i da dobivanje odštete u iznosu od trideset tisu a ili dvije i pol nipošto ne mijenja
injenicu da e ona morati nau iti upotrebljavati lijevu ruku.
— Slušaj milena — rekao joj je Lewis Welles živahnim glasom trgova kog
putnika, protiv kojega su mnogi ljudi negodovali — tebi i ne treba desna ruka da njom držiš
dijete. Ja sam vidio mnogo žena koje drže dijete u lijevoj ruci.
Kad su se te ve eri odli nici iz Kestenove ulice, osim Lesliea Harringtona, sastali kod
Setha da igraju poker, Charles Partridge se uvelike ispri avao.
— Pa, zaboga, znam ja da nije bilo pravo. Ali šta sam mogao? Ja sam Lesliev
191
advokat. On mi pla a godišnju rentu za troškove zastupanja, i ja sam se obavezao da u braniti

njegove interese kako najbolje znam i umijem. Trideset tisu a dolara, pa to je ipak velik novac.
Dužnost mi je nalagala da uradim ono što sam uradio.
— Taj izdatak ne bi baš uništio onoga kurvina sina — pripomene Dexter
Humphrey, predsjednik mjesne banke.
— Leslie je uvijek bio škrtica — pridoda Jared Clarke. — Ja mislim da on nikada
nije ništa kupio a da nije pokušao da zbije cijenu.
— Neko sam vrijeme mislio — umiješa se doktor Swain — da djevojka uop e
ne e preživjeti.
— Jednog e dana — primetne Seth — taj lopov dobiti svoje. I to s kamatama.
Tako e ga netko lupiti da to ne e nikada zaboraviti. Valjda u to još doživjeti.
Dok je Seth sjedio u svojoj ku i, u jesen godine 1943. neprestano je ponavljao onako
pripit: »Svi mi, svaki pojedini od nas, mrzimo Lesliea Harringtona stoga što nemamo petlje da
ustanemo i da mu u lice reknemo što mislimo o njemu, što nemamo petlje da to reknemo
cijelome svijetu.« Uto podigne svoju praznu ašu i s preostalom je snagom baci u suprotni zid.
ak se ni razbila nije, nego se otkotrljala preko saga i zaustavila se kod police.
»Prijatelji moji!« lijepio se jezik Sethu, dok je to izgovarao. »Moji dobri, vjerni, odani
prijatelji. Sve same kukavice!«
— Šta si to rekao, Seth? — upita doktor Swain, došavši u salon s pokerašima
koji su završili igru.
— Osim tebe, Matt — promrsio je Seth. — Svi su kukavice osim tebe, Matt.
4.
Te je godine rano pao snijeg. Do polovine studenoga polja su ve bila obijeljena, a prije
nego što je prošla prva sedmica u mjesecu prosincu, ulice Peyton-Placea obnizale s obje strane
vršate, bijele naslage snijega, što ih je nakljukala onamo oštro- kljuna ralica, da ne smeta po
ulicama prometu i pješacima.
Tuttleova trgovina kolonijalnom robom bila je uvijek više na kana ljudima za vrijeme
zimskih mjeseci, jer su farmeri u to vrijeme imali cijele sate dokolice, dok u ljetnim mjesecima
nisu imali ni aska predaha. Ve ina ih je tratila vrijeme kod Tuttlea brbljanjem. Brbljanje kao
brbljanje nije bilo mnogo važno, ništa nije rješavalo, a zimi godine 1943. uglavnom se odnosilo
na rat. Ipak je rat promijenio lice Peyton-Placea vrlo malo, a brblja ke skupove kod Tuttlea
uop e ništa. Bilo je sada, doduše, vrlo malo mladi a u gradu, ali se mladi ljudi ionako nisu
nikada kupili oko pe i u Tuttleovoj trgovini, tako da su govordžije bile iste ve godinama. I
robe je bilo manje na prodaju u du anu, ali starci oko pe i ionako nisu imali mnogo novca da
robu kupuju, tako da ih ta nestašica nije mnogo pogodila. Za farmere je problem prehrane bio
sada kao i prije. Rat nije u inio tlo na sjeveru Nove Engleske manje kršovitim ili više plodnim,
ili vrijeme predvidljivijim. Borba za život od zemlje uvijek je bila teška, a rat nije tu unio
nikakve promjene. Starci kod Tuttlea brbljali su i brbljali u beskraj, a farmeri se nisu osje ali
zakinuti što su provodili teško ste ene sate odmora u tim razgovorima. Kad bi brbljarije o
mjesnim temama zamrle, još uvijek je preostajala arobna i beskona na tema rata. Svaku bitku
na svakoj fronti ponovo su vojevali starci oko užarene pe i kod Tuttlea, samo lukavije,
briljantni- jom strategijom, odvažnije i smionije nego pravi borci na pravim frontama. Ljudi,
uklju ivši tu i one kojih su sinovi mobilizirani, revnosno su govorili rije i zabrinute, jer su
osje ali da se to o ekuje od ljudi ija je zemlja u ratu. A ipak nije bilo me u njima ni jednoga
koji bi, ma i izdaleka, vjerovao u mogu nost ameri kog poraza, iako su raspravljali o mogu -
nosti njegovoj neobi no brižno i detaljno. Zamisao da bi neprijateljska izma, bila to njema ka
ili japanska, gazila po tlu koje su naselili u davna vremena pradjedovi tih staraca, bila je tako
usiljena, tako ju je nemogu e bilo sagledati da su o njoj govorili i slušali tako tajanstveno i
192
prigušeno, baš kao što bi raspravljali o nekoj temi koju normalan razum ljudski ne može
pojmiti. Govoriti i slušati o neprijateljskoj invaziji, to da, vjerovati u nju — nipošto.
Kad bi koji stranac prvi put došao u Peyton-Place iz nekoga mjesta kuda je prošlo ratno
pustošenje, bio bi zgranut kad bi vidio kolika indiferentnost vlada u tome gradu. Najve a i
jedina promjena dogodila se u tvornicama Cumberland, koje posluju u ratne svrhe ima ve
godina dana. Radile su u tri smjene, dvadeset i etiri sata dan i no , ali nije se osobito opažala
injenica da je više ljudi trošilo više novca, jer se nije moglo ništa kupiti u tome novoste enom
blagostanju. Starcima kod Tuttlea rat je bio tek zabava, igra, konverzaciona igra, koje bi se
prihvatili kad su sve ostale teme bile iscrpene. Tko nije poznavao Peyton-Place, lako je mogao
zamijeniti nevjerovanje u opasnost za hrabrost, a vjeru za indiferentnost.
Selena Cross bila je jedna od ono malo osoba u gradu koje su emocionalno bile
umiješane u rat. Polubrat Paul borio se negdje u vojsci na Pacifiku, dok je Gladys radila u
tvornici aviona u Los Angelesu, u Californiji. Selena se u zimi godine 1943. morala boriti
protiv neprestanog osje aja nemira i nekog izmicanja.
— Da sam barem muškarac — rekla je Michaelu Rossiju. — Ništa me ne bi
zadržalo. Ja bih smjesta pošla u vojsku.
Poslije joj je bilo žao što je to rekla, jer je Mike, ula je ona više puta pokušavao da
dobrovoljno stupi u vojsku, a ini se da ga nijedan rod vojske nije htio primiti, jer mu je bilo
preko etrdeset godina i jer je nekada imao prijelom kostiju u oba koljena.
Nemirna i bolna Selena morala se boriti i s osje ajem krivnje. Ona je znala da bi zapravo
morala biti zahvalna što je Ted Carter na sigurnu mjestu na državnom sveu ilištu i što studira za
kona nu pravni ku karijeru i što nije na aktivnoj dužnosti zbog svojih dobrih ocjena i zbog
sudjelovanja na te ajevima za rezervne oficire. Ali nekako ona nije bila time zadovoljna. Ona je
osje ala da bi se Ted morao boriti rame uz rame s Paulom i drugima poput njega. Razdraživalo
ju je kad je Ted dolazio ku i krajem tjedna ili kad je pisao oduševljena pisma, u kojima je
isticao svoju sretnu zvijezdu što je uspio za vrijeme rata ostati na sveu ilištu i studirati.
Selena je dopuštala da je lijepo kad muškarac ima pred sobom jasan cilj, a za Teda je
znala da nije kukavica. On je bio više nego spreman i voljan da ide u rat pošto svrši školovanje.
— Kad bih mogao ostati samo još jednu godinu na sveu ilištu, diplomirao bih
pravo. A onda bi mi za kasnije ostao samo advokatski ispit. A dotle e se i rat završiti — rekao
je Ted Seleni.
Selena mu je bijesno i srdito odvratila:
— A ja sam mislila da ti želiš i i u rat, da se boriš. Napokon, u ratu su Sjedinjene
Države.
— Nije da ja ne bih želio i i — rekao joj je, povrije en njezinom udljivosti. —
Nego ja ovako ne u gubiti vrijeme, tako da se možemo što prije oženiti.
— Vrijeme, veliš! — podrugivala se Selena. — Neka samo do u ovamo Nijemci
ili Japanci, pa da onda vidiš kako je dragocjeno tvoje vrijeme!
— Ali, Selena, mi smo sve to planirali prije godina i godina, od najranijeg
djetinjstva. Šta se dogodilo?
— Ništa!
Selena zapravo ne bi ni umjela re i Tedu šta se dogodilo s njom. Ona je znala da je
njezin osje aj djetinjast, nerazuman, tako nerazuman da je nerazjašnjiv, ali taj je osje aj bio tu.
Ona se nije mogla pomiriti s mišlju da nije nešto sasvim u redu s tim jakim, zdravim
muškarcem, koji manevrira da ostane u pospanom sveu ilišnom gradu dok u ostalom svijetu
bjesni rat.
Od Nelliene smrti i dolaska Paula i Gladys, koji su unijeli u ku u Crossovih atmosferu
isto e i sigurnosti, Carterovi su unekoliko ublažili svoje držanje prema Seleni. Oni su govorili
da mora biti doista sposobna i pametna djevojka koja umije upravljati poslom sama, bez ikakve
pomo i od strane vlasnika. Connie je jedva i stupila u du an nogom otkako se udala za onoga
193
Rossija. Selena je obavljala sve sama, a mora da je uistinu inteligentna djevojka kad to može
sve posvršavati u dobi od osamnaest godina. Kako je Selena bila sada sama sa Joeyom, Roberta
je njih dvoje pozivala nedjeljom na ru ak, i ona je uz to uvijek insistirala da Selena ita pisma
koja je Ted pisao majci, u nadi da e Selena dati njoj pisma koja njoj piše Ted. Ali Selena nije
nikada pokazivala svoja pisma. Ona zapravo nije voljela Robertu i Harmona, i nije se mogla
skaniti da im vjeruje. Ona je oprezno prihva ala Robertine pozive, jer nije našla na ina da ih
odbije. Me utim, nije nikada provela ugodnu nedjelju u Carterovoj ku i, i kad bi god prošla
koja od tih nedjelja, ona i Joey ponašali bi se kao djeca koja su puštena ku i iz škole. Tr ali bi i
smijali se cijelim putom ku i, a kad bi stigli, Selena bi pripremala kosano meso, a Joey bi
imitirao nadasve gospodske Robertine manire za vrijeme jela, i Selenina bi se hrana ohladila,
kako bi se smijala.
»Nemamo se na što potužiti«, mislila je Selena, dok je išla ku i jedne hladne prosina ke
ve eri, pošto je zatvorila trgovinu. »Kad bih imala u sebi i trunka zahvalnosti, trebalo bi da
dobro znam da moram biti zahvalna na svemu što imam.«
Upravo prije nego što je otvorila vrata da u e u ku u, zastala je i pogledala obla no
nebo. »Padat e snijeg«, mislila je u sebi i požurila se u toplinu, gdje je Joey ve zapo eo
spremati ve eru i gdje ju je ekalo još jedno pismo od Teda. Joey je tako er naložio vatru na
ognjištu, jer je znao da Selena voli promatrati vatru za vrijeme jela. To je ognjište bila nepo-
trebna, luksuzna nastranost, a postavio ga je sa mnogo muke i glavobolje Paul Cross, pošto je
doznao od Gladys da Seleni nijedan dom nije potpun bez ognjišta.
— Ognjište! — podsmjehnuo se dobro udno Paul, kad je Selena briznula u pla ,
pošto je prvi put vidjela završeno ognjište. — Prljava i starinska ognjišta. Gdje si samo pobrala
tu zamisao o ognjištu?
— Od Connie MacKenzie — odgovorila je Selena. — Ja sam sjedila pred
njezinim ognjištem s Allisonom i razmišljala o onom danu kad budem imala svoje.
— Eto, sad ga imaš — rekao je Paul. — Ali mi nemoj kriještati da su drva
vlažna, da dimnjak slabo vu e i da puni cijelu ku u dimom.
Selena se smijala i rekla:
— esto sam željela da i ja imam plavu kosu, pa kad imadnem svoje ognjište, da
mogu sjediti ispred njega i da mi vatra odsijeva na kosi, kao kod Connie. Dala bih bila ne znam
što da izgledam kao ona, da budem onako lijepa.
— Ništa ti to ne bi pomoglo! — vikao joj je Paul, zadirkuju i je. — Stas ti je kao
držak od metle, lice kao u ježa. Connie MacKenzie, veliš! Ni govora.
Iako Selena nije ni najmanje sli ila na Allisoninu majku, kao što je željela, ona je ipak
bila lijepa. Do dvadesete godine ona je ispunila obe anja mladosti. Njezine su velike o i
izgledale pune tajna koje nije nikome povjerila, ali njezine zjene nisu više izgledale umorne i
nepristale kao onda kad je bila dijete. Ljudi bi se eš e za njom okretali, makar kamo išla, jer je
imala na sebi izgled prepa enih nevolja i neotkrivenih tajna, a to je esto arobnije od
jednostavne ljepote. Kad bi katkada Joey Cross pogledao Selenu, tako bi ga preuzela ljubav da
bi se osjetio prisiljen da je dodirne, ili barem da je zazove imenom i da je prisili da ga pogleda.
— Selena!
Podigla bi o i od knjige koju je držala i okrenula se da ga pogleda. Vatra s ognjišta
osvjetljivala je njezine jarmenice, tako da su upaline ispod njih izgledale dublje nego što su
uistinu bile.
— Izvoli, Joey.
Spustio je pogled na magazin ispred sebe.
— Mora da e zapasti gadan snijeg. Vjetar zavija kao bolestan pas.
Selena je ustala, pošla k prozoru, pripila lice uza staklo, a rukama napravila nao njake u
uglovima o iju.
— Ve sniježi! — uskliknula je. — Vije prava olujna me ava. Jesi li dobro zatvorio
194
ov injak?
— Da. Ja sam znao da e udariti me ava. Rekao mi je to Clayton Frazier. On mi je
i pokazao kako se to može predvidjeti. Moraš gledati oblake prije etiri sata po podne. Ne
poslije.
— A šta ako se oblaci ne stisnu prije etiri? — upita Selena smiju i se.
— Onda ne e biti oluje te no i — odgovori Joey sasvim sigurno. — Onda može
biti oluje tek sutradan.
— A tako — pridoda Selena ozbiljno. — Nego slušaj, kako bi bilo da popijemo
šalicu kakaoa i da igramo dame?
— Ja pristajem — rekao je Joey tobože nehajno, ali je njegovo srce, a gotovo i
njegove o i, preplavila ljubav prema sestri.
Selena je uvijek podupirala njegovu samosvijest, tako da se uvijek osje a velikim i
važnim. Ne djetetom, nego odraslim. Ona je ovisila o njemu i voljela ga je imati kraj sebe. Joey
je poznavao dje ake u školi, kojih bi starije sestre radije bile mrtve nego da im bra a vise za
petama. Nije bilo tako kod Selene. Kad god ga neko vrijeme nije bila vidjela, pa makar bilo i
nekoliko sati, ona bi se uvijek pravila kao da se vratila s duga putovanja. »Zdravo, Joey«, rekla
bi mu, a njezino bi lice ozario smiješak. Nije ga nikada cjelivala ili milovala, kao što to rade
neke žene s nekim dje acima. »Kad bi mi Selena tako nešto napravila, ja bih smjesta umro«,
mislio je u sebi. Ali katkada bi mu od šale dala bubotak pod rebra, ili bi mu raskuštrala kosu i
rekla mu, ako se odmah ne ode podšišati, da e ga naskoro frizer loviti niz Brijestovu ulicu, sa
škarama u rukama. Iskuštrala bi mu kosu i to o frizeru rekla ak i onda kad nije bilo potrebe da
se podšiša.
— Hajde, lijen ino — rekla bi mu Selena, mrse i mu kosu. — Pokreni se. Kad
eš ve jednom ošišati tu svoju upavu kosu? Ako se ne požuriš, Clement e te za koji dan
po eti juriti niz Brijestovu ulicu, vitlaju i škarama i vi i za tobom: » ekaj ti, uhvatiti u ja
tebe.«
Popili su kakao i naikartali se. Joey je pobijedio Selenu triput, dok je ona sjedila i
stenjala, naoko bespomo na pred tako sjajnim protivnikom. Onda su otišli spavati. Mnogo ka-
snije, bilo je blizu jedan sat po no i, zazvonilo je zvono na vratima.
Selena se trgnula iza sna i sjela u postelji. »Paul!« pomislila je neprestano i uzaludno
napipavaju i u mraku, ne bi li pronašla dugme na svjetiljci uz postelju. »Sigurno se nešto
dogodilo Paulu, pa je došao netko s telegramom.«
Znala je šta joj je o ekivati. Žuti telegram s jednom ili dvije crvene zvijezde — tako je
vlada pripremala ljude na šok saznanja da su njihovi dragi ranjeni ili poginuli. Gotovo je
nesvjesno registrirala u mozgu injenicu da oluja bijesno zavija i da nanosi ledene snježne
loptice na prozore. Borila se da obu e jedan rukav ku ne haljine, dok je palila svjetlo u danjoj
sobi, a kad je kona no otvorila vrata, vjetar joj ih je istrgnuo iz ruke i udario njima o zid iza nje,
dok ju je oštar snježni smet ošinuo po licu. Kroz vrata je posr i nahrupio unutra Lucas Cross,
i Selena je bila tom injenicom tako smetena da je mislila samo na to da za njim zatvori vrata.
Umjesto pozdrava rekao joj je o uh:
— Zaboga, pustila si me da ekam odviše dugo na ovakvoj studeni.
Selenin je mozak po eo opet funkcionirati.
— Dobar ve e, o e — rekla mu je iznureno.
— Zar se tako do ekuje otac koji je prešao stotine milja samo da te može posjetiti?
— upitao je Lucas.
Opazila je onaj njegov karakteristi ni smiješak. Bore njegova ela nabirale su se i
razvla ile s micanjem njegovih usana, kao da ove njima upravljaju. Zatim je vidjela da ima na
sebi mornarsku uniformu, s mornarskim kaputom i bijelom kapom, koja je vrsto bila nabita na
njegovu udnu uglatu glavu.
— Gle, tata, pa ti si u mornarici! — povikala je.
195
— Ha, jesam, do avola. Da sam barem ostao u šumi. Znaš, mnogo ti je lakše
baratati sjekirom nego raditi sve one kulu ke poslove što su ih izmislili u mornarici. Ja sam ti
putovao auto-stopom sve od Bostona, pa zar eš dopustiti da stojim ovako cijelu no . Živ sam
se smrznuo.
— A šta bi se smrznuo — uzvratila mu je Selena oštro. — Imaš ti u sebi dovoljno
ustuka protiv studeni. Vidim ja da te mornarica nije uspjela izlije iti od pi a.
— Izlije iti, veliš? — upitao je Lucas, idu i za Selenom u boravišnu sobu. — Ali,
slatko moje dijete u mornarici su me nau ili trikovima za koje nisam uo nikada u životu.
— To mogu zamisliti — preuzela je Selena, potaknuvši tinjavu žeravu na ognjištu
i naloživši još jednu kladu.
— Gle, gle! — povikao je, skinuvši kaput i bacivši ga na stolicu. — Ovdje ima
svakakvih promjena. Izvana nisam dobro vidio. Vani je vraška me ava. Ali sada vidijn da
unutra ima mnogo promjena nabolje. Bože što je studeno. Onaj me tip dovezao do Brijestove
ulice, a odanle sam morao pješice. Putuje u Kanadu, onaj svat. Samo je na prolazu ovdje.
ovjek bi mislio da e me lijepo dovesti do ku e. Ali jok. Nije mu bilo drago što sam ja tu i
tamo prisrknuo malo pi a uz put. Glupan!
»Znala sam ja da e mi se nešto dogoditi«, mislila je u sebi Selena. »Predobro mi je bilo
da bi dugo potrajalo. Ovo
mi je kazna za nezahvalnost što sam se tužila na sudbinu onda, kad nije bilo uop e
nikakva razloga za tužbu.«
Okrenula se da pogleda Lucasa, koji je pio iz litrenja e. Kad je popio, hitio je praznu
bocu prema kaminu gdje se- razbila o ognjište.
— Slušaj, tata — okosila se Selena bijesno. — Imao si pravo kad si kazao da su
se ovdje dogodile promjene. Štaviše, te e promjene i nadalje ostati. Ako želiš bacati prazne
boce naokolo, možeš van i radi to negdje drugdje. Ovdje ne eš. Više nikako.
Mnogo alkohola, pa brza promjena od strahovite studeni na toplinu djelovali su tako da
se Lucas osje ao pijaniji nego je mislio, a, kao uvijek, pi e je izazvalo kod njega gadost njegove
naravi.
— Slušaj ti — režao je Lucas. — Ne eš ti meni valjda propisivati što u ja raditi
u svojoj vlastitoj ku i. Baš se meni fu ka šta si ti izgradila ovdje dok mene nije bilo. Još je ovo
moja ku a, i ne smetni to s pameti!
— Zar si se vratio da opet stvaraš nevolje? — upitala je kreštavo Selena. — Zar
ti nije dosta bilo? Zar ti nije bilo dosta šta si napravio zla meni i mami? Sigurno si uo za mamu.
Ubila se. To je tvoja krivnja. Zar ti nije toga svega dosta?
Lucas nato prezirno odmahne rukom i re e:
— Da, uo sam šta je Nellie napravila. Sramotu cijeloj obitelji. Nijedan se Cross
nije ubio prije nje i baš je ona morala to napraviti. Mora da je bila pomahnitala. Ali ne dam ja za
to ni pišiva boba. Baš mi je stalo.
Uto se po eo smiješiti. Ustao je i, malo posr i, uputio se prema Seleni.
— Nije mi uop e bilo ništa stalo do Nellie — rekao je. — Osobito otkako sam
upoznao tebe, slatka moja ljepotice, onaj dan kad je posjetila doktora Swaina. O utjela je na
znoj-
U strahotnu blijesku do e joj na pamet uspomena na nim le ima jaru srpanjskog sunca i
lije nikove istraživa ke ruke. ula je onaj njegov mili glas i sjetila se boli što ju je o utjela kad
se probudila od narkoze i kad je doznala da je sve gotovo. Sjetila se modra i nate ena lica svoje
majke i doktorove laži da Nellie ima rak. Selenina ruka još je vrš e š epala žara , koji još nije
bila spustila, otkako je progarkala vatru na ognjištu.
— Ne prilazi mi bliže, o e — zavikala je, a od straha i ga enja davilo ju je u grlu.
— Još si mala divlja ma kica, sla ana? — upita je Lucas tihim glasom. — Zar se
nije još našao ovjek, otkad sam ja otišao, da te ukroti? Vidim da nije.
196
Pošao joj je bliže, dok nije stajao baš ispred nje, pa joj je tepao:
— Budi nježna prema meni, ljubimice moja — rekao joj je onim starim pla ljivim
tonom, kojega se ona tako dobro sje ala. — Budi mi dobra. Ta ja nisam tvoj pravi otac. Nema u
tome ništa zla ako si mi dobra.
Svojim ru etinama poklopio je njena nježna ramena i nastavio preklinjati:
— Budi nježna prema meni. Tako smo davno bili zajedno.
Selena zabaci glavu i pljune mu ravno u lice. A onda je prošikljao njezin glas, bijesan i
piskutljiv:
— Ti gadna stara svinjo, ho eš li skinuti s mene te tvoje gojazne šape!
Lucas je digao jednu ruku i otro pljuva ku. Kroz smiješak joj je rekao:
— Mala furijo, udesit u ja tebe kao nekada. Samo pri i.
Tada je Selena uvidjela da se bori za svoj život. U nastojanju da je upokori Lucasove
ruke stisle je oko vrata, tako da je po ela utjeti vrtoglavicu koja dolazi od nedostatka zraka.
— Kurvo mala, udesit u ja tebe! — rekao joj je zasopljeno kad ga je bubnula
koljenom u prepone.
Lice mu je bilo sasvim nabreklo od krvi kad je opet za njom posegao, i u brzu hipu, prije
nego što ju je dotakao, ona je uhvatila žara objema rukama i svom snagom tresnula njime po
Lucasovoj sljepoo ici. Smjesta je pao na pod, gotovo do njezinih nogu, a ona u strahu da se ne
bi opet domogao snage i ustao, samo je udarala žara em po njegovoj glavi. Krv je šikljala
potokom i zabrizgala joj lice.
»Ne smije ustati! Ako ustane, ubit e me. Ne smijem mu dopustiti da ustane! Mora
umrijeti!« Tako je u sebi govorila Selena.
Ali Selena se nije usudila da otvori o i i pogleda. O utjela je kako je iza le a potežu od
te gromade kraj njezinih nogu dvije tanke, nježne ruke, a još se nije usudila da otvori o i. Tek
kad je osjetila jak udarac u bradu, spustila je ruku i pogledala u o i svome braci Joeyu.
Iza nje je na ognjištu vatra nekako prijateljski i doma e pucketala i pucketala, kad se
zavatrila klada koju je maloprije metnula preko željeznog prijeklada.
»Tako se brzo zavatrila«, mislila je obamrlo. »Kako malo vremena treba da klada uhvati
vatru i da po ne gorjeti.«
Podigla je lijevu ruku i otrla usta. Sva joj je ruka bila zamrljana krvlju. Oblizala je usne
i okusila krv.
— Ugrizla sam se za usnicu — rekla je ošamu eno.
Joey je to zanijekao glavom i prošaptao:
— To ti je od njega. Posvuda je ima. Sva si zamrljana njegovom krvlju.
Selena je samo željela da negdje legne i da zaspi. Osje ala je kao da nije spavala cijele
tjedne. Tresla je glavom da bi se otresla mlitavosti što ju je spopala. »Ne smijem i i spavati«,
govorila je u sebi pospano. »Moram ostati budna i misliti.« S naporom je napokon smislila šta
mora uraditi. Tako je sporo išla prema telefonu kao da gaca po blatu, i ve joj je ruka bila na
aparatu kad ju je Joey dohvatio. Tresnuo joj je žestoko ruku od telefona i upitao je:
— Šta ti to radiš?
Htio je vikati, ali su rije i izlazile u promuklom šapatu.
— Zvat u šerifa Bucka McCrackena — re e Selena i opet posegne za
slušalicom.
— Jesi li pomahnitala? — prošap e Joey i š epa joj prstima zapeš e, pa se
nakašlje.
— Zar si pomahnitala?
Ovaj put su rije i izlazile u normalnom tonu, koji je bio malko preglasan.
— Zar si pomahnitala? Pa to ne smiješ napraviti. Zatvorit e te ako obavijestiš
šerifa.
— A što drugo da napravim? — upitala je Selena.
197
— Moramo ga ukloniti — re e Joey. — Ja sam vas uo da razgovarate. Nitko ne

zna da je on ovdje. Uklonit emo ga, i nitko nikada ne e doznati šta je no as bilo.
— A kako da ga uklonimo?
— Zakopat emo ga.
— Ne možemo to. Tlo je smrznuto. Ne možemo nikada iskopati tako duboku
raku.
— Možemo u ov injaku — predložio je Joey, i oboje su stajali kao okamenjeni,
misle i o ov injaku. Nijedno nije gledalo mrtvo tijelo ispred vatre.
— U ov injaku nije tlo smrznuto — nastavio je Joey. — Gori unutra ona moja
svjetiljka s infracrvenim zrakama ve dva dana radi janjadi. Tlo je u ov injaku mekano baš kao
što je mekano vani ljeti.
— Uhvatit e nas — pripomenula je Selena. — Posvuda je krv. Uhvatit e nas.
— Slušaj, ne mogu nas uhvatiti. A ako telefoniramo, uhapsit e te i strpati u
tamnicu. Strpat e te u tamnicu i objesiti.
Joey je sio i po eo plakati.
— Seleno! — zvao ju je.
— Izvoli, Joey.
— Selena, objesit e te. Kao što je mama otišla i objesila se. Bit eš obješena o
vratu, dok ne pomodriš i ne umreš.
— Ne pla i, Joey.
— Selena! Selena! — zazivao je.
Kao da su Joeyovi jecaji bili poticaj da se Selena zamislila. Prisilila se da gleda Lucasa,
a onda je zaustavila povra anje koje joj je u ustima izazvao taj pogled.
— Hajde donesi pokriva , Joey — rekla je mirno.
asak kasnije, pošto joj je predao vuneni pokriva , što ga je uzeo s njezina kreveta,
rekla mu je istim onim mirnim glasom:
— Pusti ovce napolje.
Ovila je pokriva oko zgr enog o uhova trupla. Samo se tijelo moglo poznati. Kad su ga
Selena i Jeoy vukli iz ku e, vjetar se zapleo u skute njezine ku ne haljine i no ne košulje, te ih
opleo oko njezinih nogu. Lucasova je krv prokapljivala kroz pokriva i na nanesenom snijegu
ostavljala crven trag.
Selena i Joey zakopaše Lucasa u grob, tri stope dubok. Kad su to zgotovili, Jeoy je
napustio opet ovce u tor. Smjesta su se po ele motati po ov injaku, kako je ve njihov obi aj, i
za nekoliko asaka taj je svježe iskopani grob bio utaban i pokrit otiscima ov jih papaka.
Iskopavanje groba i pokapanje bijahu jednostavni prema poslu koji ih je ekao u
boravišnoj sobi. Ve je zapoznao dan, i vjetar je još duvao i donosio ledene snježne pahuljice
kad su završili. Stajali su zajedno na prednjem prozoru i gledali van. Staza od ku e do ov injaka
bila je potpuno zametena snijegom, tako da se inilo da nitko ni prolazio nije tim putom.
5.
Uskoro nakon prvog dana idu e nove godine Joey Cross je stupio u vezu sa ovjekom
koji se zvao Enrico Antonelii. Taj je bio vlasnik farme svinja u predgra u, a ujedno je obavljao
posao mjesnog mesara. Gospodin je Antonelii ro en u mjestu Keene, u državi New Hamshire, a
u Peyton-Place je došao s roditeljima još kao dijete. A ipak su ga u gradu zvali »onaj Talijan s
Jezerskoga puta«, kao da je kakav stranac. Imao je crnu kovr avu kosu, blistave crne o i i
pogolem trbuh talijanskog pjeva a iz komi ne opere. A neprestano se ponosio gospodin
Antonelii da bolje govori engleski od ve ine gra ana kojih su pre i živjeli u Americi sve od
sedamnaestog stolje a.
— Sada je loše vrijeme u godini za klanje, Joey — rekao je Antonelii. — A šta ti
198
se toliko žuri?
— Jednostavno su mi dodijale ovce — odgovorio je Joey.
— Za mjesec-dva mislim se baviti uzgojem pili a, pa bi dotle htio da budem gotov s
ovcama.
— Pa zar ti je dojadila i Cornelia? — priupitao je gospodin Antonelii, aludiraju i
na Joeyevu ovcu miljenicu, koja je triput dobila nagradu.
— Da, i ona — odgovorio je Joey bez napora. — I ona mi je dojadila.
— Joey, loše radiš. Drži ovce još dva mjeseca. Dotle ih goji, pa eš za meso
posti i onda mnogo bolju cijenu.
Joey se bojao da ne bi pobudio i najmanju sumnju da nije sve kako bi trebalo kod
Crossovih, pa je kušao govoriti mirnim i neuzbudljivim glasom.
— Ne, ja mislim da mi se više ne da, gospodine Antonelii
— rekao je. — Ne u da se više brinem za njih.
Gospodin je Antonelii prošarao prstima kroz gustu, kovr avu kosu talijanskog pjeva a u
buffo-operi te rje ito slegnuo ramenima, rekavši:
— Baš je to udno, Joey. A ja sam uvijek mislio da ti voliš tvoje ovce kao da su ti
bra a.
— Volio sam ih — priznao je Joey, kušaju i zaludu imitirati slijeganje ramenima
gospodina Antonellija. — Ali sada ih više ne volim.
— U redu — uzdahnuo je Antonelii. — Pokušat u do i k tebi sutra ujutro. Ako
bude Kenny Stearns dovoljno trijezan, možda u ga pokušati sklonuti da mi pomogne.
— Ja u vas ekati kod ku e — rekao je Joey. — Ne može se sigurno ra unati s
Kennyj em.
Dobro je bilo što je Joey to jutro izostao od škole i ostao kod ku e da pomogne
gospodinu Antonelliju, jer Kenny Stearns nije bio u stanju da bude pri ruci mesaru.
— Rekao sam vam ja da ne možete ra unati s Kennyjem — pripomenuo je Joey,
dok je pomagao gospodinu Antonelliju tovariti ovce na mesarev kamion.
Antonelii je odmahnuo glavom i rekao:
— Sino sam ga vidio i sigurno mi je obe ao da e do i k meni u šest sati jutros.
Upravo je tajanstveno kako je Kenny Stearns uspio sti i do škola u gradu, a da i ne
govorimo o tome da uop e nije bio kadar oti i u predgra e Antonelliju. Bio je, naime, tako
pijan u sedam sati to jutro da nije uop e mogao itati manometar kako treba, pa da mu je baš i
život o tome ovisio. Samo je oprezno stavio ruku na okrugle stijene pe i za centralno grijanje i
za pokus pokucao na oba kotla, a onda je, uvjeren da je vatra dovoljno dobra i da u kotlovima
ima dovoljno vode, posr i krenuo niz Javorovu ulicu prema Brijestovoj i prema svojoj ku i.
im je došao doma, smjesta se zaklju ao u drvarnici iza ku e, pa su uzalud njegova žena Ginny
i nekoliko gra ana, kojima je obe ao taj dan nešto uraditi, nastojali da ga iš eprkaju iz toga
njegova zaklona.
— U drvarnici je pijan kao tvorac — govorila je Ginny ljudima koji su tražili
Kennyja. — Ja ga ne mogu odanle iskopati, a vi kušajte, ako vam je volja.
Me utim, Kenny je i za svoje poslodavce imao samo jedan odgovor:
— Poljubite me u prkno.
Ephraim Tuttle, vlasnik trgovine kolonijalnom robom, jedini je u gradu uspio izmamiti
još koju rije iz Kennyja taj dan.
— Ho u, sve u ti ispuniti — rekao je Ephraim u odgovor na neko Kennyjevo
traženje — samo ako izi eš iz tog drvljanika i si eš u du an pa mi odgrneš snijeg ispred ku e,
kako si obe ao.
— Hajd’ tornjaj se — odvratio mu je Kenny prosta ki i neprijateljski, i to su bile
posljednje rije i što ih je itko uo od njega taj dan.
Kennyjevoj ženi Ginny bilo je studeno, jer nije mogla u drvarnicu po drva da naloži pe i
199
u ku i. Dojadilo joj sve skupa pa je otišla od ku e rano po podne.

— Idem ja u »Svjetionik« — rekla je Ginny, misle i time jedinu pivanu u
Peyton-Placeu, kojoj je takvo ime posve pogrešno dato, jer mora nije bilo nigdje blizu nje, a bila
je sve više nego svijetla. Nalazila se u Jasenovoj ulici, a bila je turobna podrtina, nalik na kakvu
sušu, i iz nje je izlazio vonj znoja, ustajala piva i pilovine, kad bi se god vrata otvorila.
— Idem ja u »Svjetionik« — ponovila je Ginny. — Tamo ima ljudi koji mene
cijene.
Ginny Stearns je bila tragi an primjer lijepe plavojke koja je posve oronula. Imala je
etrdesetak godina, a ve je od ruži astobijela rumenila svenula u prili no blijedo mlitavilo.
Uza sve to još je njezin muž Kenny svim svojim srcem vjerovao da nema živa stvora muškog
koji nakon jednoga pogleda na tu plavojku ne bi pao ni ice pred njezine noge, kako se on
izrazio »poput žohara kad okusi gamacid zvan pariško zelenilo«. U svojoj je mladosti Ginny
bila žrtva takve nesigurnosti da joj je bilo potrebno, eda bi dokazala svoju vrijednost sama sebi,
da spava sa svakim muškarcem koji ju je za to zamolio. I to je njoj bilo juna ko djelo. Nije ona
svoju ljubav shva ala životinjski, kako bi netko možda mislio. Ona je u kasnijim svojim
godinama uvijek govorila: »Mogla bih izbrojiti na prste jedne ruke ljude u Peyton-Placeu i u
White-Riveru koji me nisu ljubili.« A pod »ljubavi« je Ginny mislila više plemenito uzbu enje
duše negoli funkciju spolnih žlijezda.
— uješ li me, Kenny? — vikala je, udaraju i ozloje eno na zaklju ana vrata
drvarnice. — Idem ja van.
Kenny se nije udostojao ni da joj odgovori. Samo je sjedio na gomili drva u svojoj šupi
i ot epio novu bocu viskija.
— Kurvo jedna! — promumljao je, kad je doprlo do njega cupkanje Ginnynih
cipela s visokim petama. — Droljo. Uli arko.
Uzdahnuo je Kenny. Dobro se udesio tom ženom. Ali samo sebe ima kriviti što se
spetljao s Ginny. Njegov ro eni otac eš e ga je opominjao da se odmakne od vraga.
— Kennethe — bio mu je govorio otac — nikakva dobra ne e biti od tvoje
ženidbe Virginijom Uhlenberg. Te mlade cure tvorni kih radnika sve su jednake. Ništa ti ne
vrijede.
Kenny je bio uvjeren, da je njegov otac inteligentan ovjek. Nije on bio poput Kenny ja
ovjek od svakakva posla, nego pravi vrtlar, vrtlar-pejzažist, koji je uredio travnjake ispred
vladine pala e u glavnom gradu te države.
— Tata — bio je uporan Kenny — ja ljubim Ginny Uhlenberg i ja u se
njome oženiti.
— Onda neka Bog upokoji tvoju dušu — rekao je njegov otac, koji je volio
ki ene izreke i biblijske citate.
Pijucnuvši iz novoot epljene boce, govorio je Kenny sam sebi: »Nemam koga kriviti
osim sama sebe. Tata mi je rekao. Upozorio me odmah im se Ginny proskitala. Tukao mi je taj
luk na glavi svake godine sve do svoje smrti, kurvin sin. A ja bih se okladio da on nije mogao
prežaliti što nije uspio Ginny predobiti za sebe.«
I tako je Kenny ostatak popodneva i dio ve eri proveo u tome da je pokušavao sebe
uvjeriti kako mu njegova Ginny nije nikada nabila rogove s vlastitim ocem. Ali latio se bez-
nadna zadatka. Na kraju se ta sumnja poput oštra ma a mu enja zarinula u njegov mozak, tako
da nije mogao više izdržati. Odlu io je stoga oti i u »Svjetionik« i upitati Ginny otvoreno o
tome.
— Ginny — upitat e je gromovitim glasom — jesi li ti ikada napravila ono s
mojim ocem?
»Neka samo zanije e, kurva jedna«, mislio je u sebi Kenny. »Neka samo pokuša. Izbit
u ja lažljive njezine rije i iz nje iskrznutim grli em razbijene boce.«
Ta ga je odluka istjerala iz drvarnice i natjerala u studenu sije anjsku no . Grijala ga je
200
cijelim putom sve do Tvorni ke ulice, a onda ga naglo ostavila. Stajao je na uglu ulice, drhtu-
re i od studeni u samoj tankoj košulji koju je imao na sebi, a zubi su mu zacvokotali. Ispred
njega su neka svjetla žmirkala u tami, i Kenny je odlu io da ode u zgradu iza svjetla da se stopli.
Ispio je posljednje ostatke viskija što je preostao u boci, koju e nazup ati i njome tu i Ginny.
Hitio je bocu na ulicu. Nije bio svjestan da dobrano krivuda idu i prema osvijetljenoj zgradi
ispred sebe. Jedina mu je misao bila da prokleto dugo ide do tamo. Kad je kona no dospio do
stepeništa zgrade, u inilo mu se kao da uje neko pjevanje, ali nije opazio crnu plo u s
pozla enim slovima odmah do ulaza, koja su navješ ivala da je to duhovska evan eoska crkva
u Peyton- -Placeu.
Teturaju i je ušao na vrata. Spazivši dugu drvenu klupu odmah do ulaza, srušio se na
nju. Nitko se nije okrenuo da ga pogleda. inilo mu se da je tu dugo sjedio, uživaju i u ugodnoj
toplini koja ga je blažila. I ne slušaju i namjerice, uo je glasove koji su svjedo ili o svemožnoj
iscjeljuju oj dobroti Božjoj. Od zgode do zgode cijelo bi mnoštvo vjernika propje- valo, i tada
bi Kenny pridigao teške vje e i ogledao se oko sebe.
»Zašto, bogamu, ne zavežu gubice«, mislio je u sebi mrzovoljno, jer su ti glasovi
vjernika, zajedno s pljeskanjem ruku i odje nom tutnjavom orgulja, izazvali bolno lupanje u
njegovoj glavi.
A kad je još pastor Oliver Rank po eo propovijedati tala- sastim, zvonkim glasom,
Kennyju je to ve prevršilo mjeru. »Ovo je kruna svemu, ja više ne mogu izdržati«, govorio je u
sebi Kenny. »Samo, do avola, gdje su mi noge?« Kenny se sagnuo da potraži noge, koje
nikako da ustanu, ali nije mogao dugo ostati u tom položaju, jer mu se glava po ela okretati u
širokim lukovima, koji su izazivali mu ninu. Kona no je ustao. Koraknuo je naprijed u la u
izme u drvenih klupa i pao potrbuške na lice, tako da je udar prili no odjeknuo.
»Neka me vrag odnese«, mislio je u sebi Kenny, »ako me nije kakav magarac gurnuo.«
On nije bio toga svjestan, ali njegova se misao oblikovala na njegovim usnama i prhnula
s njih u tihu, neprimjetnu šaptu.
— ujte — povikao je pastor Rank. — Po ujte!
— Po uj ti sebe, kurvin sine! — progun a Kenny, ali su, na svu sre u, njegove
rije i bile izgovorene zbrkano.
»Svaki ovjek koji drugoga gurne, kurvin je sin«, mislio je Kenny, po inju i sebe
sažalijevati.
Oliver Rank bio je od onoga soja ljudi koji se žure da iskoriste svaku zgodu koja im se
pruži. Stoga je ponovo rekao:
— Po ujte! Neznanac neki govori u našoj sredini. Sta to on veli?
»Ja velim«, mislio je Kenny u sebi, »da si ti kurvin sin, koji bi obljubio vlastitu mater, a
baku prodao trgovcu bijelim robljem. Svaki ovjek koji drugoga gurne, za mene je kurvin sin.«
Kenny nije kušao ni da ustane ni da promijeni svoj položaj. Glavna la a crkve imala je
mekan crven sag, zgrada crkve- bila je topla, i Kenny se utio silno ugodno.
— Pa to je Kenny Stearns! — povika jedan od vjerovnika.
— Mora da je pijan.
— Polako, brate — zapjevao je Oliver Rank. — Nemoj brata svojega zvati
pogrdnim imenima. A šta to veli naš neznanac?
— O, bože! — je ao je glasno Kenny, a onda tiho dodao:
— Kad eš ve jednom zavezati tu svoju vražju gubicu? Vjernici su uli samo one
glasno i žarko izgovorene rije i
»o, bože«, i mrmor se pronio crkvom.
Kenny se okrenuo na le a i zatreptao o ima kad su žarka svjetla svjetiljaka zabljesnula.
— O, slatki Isuse — zastenjao je Kenny — zašto netko ne utrne ta vražja svjetla?!
I opet je kraj re enice ispao u nepoznatim slogovima.
— Nepoznat jezik! — zakri ala je neka histeri na žena. — On govori nepoznatim
201
jezikom!
I smjesta se uskomeša cijelo mnoštvo vjernika. Pastor im je to protuma io:
— Nepoznat jezik jest jezik otkrivenja kojim govore samo najsvetiji. Sposobnost
da se govori i tuma i taj nepoznati jezik božji je dar, dat samo prorocima.
Oliver Rank je bio uzbu en kao bilo koja druga ov ica njegova stada, jer on, kao i oni,
nije nikada dosad vidio ili uo proroka koji bi govorio nepoznatim jezikom svetih.
— Govori, sve e! Govori! Govori! — uznosito je deklamirao pastor.
Dva je sata ležao Kenny na podu crkve i trabunjao nerazumljive rije i.
— Prorok! — povikaše vjernici, koji su ga uli.
— Mejsija je došao da nas vodi u Jordan! — dodao je- Oliver Rank.
— Sveti glasnik, koji nam donosi vijesti o Drugom dolasku
— zakri a ona ista žena, koja je najprije zakri ala o nepoznatom jeziku.
ovjek neki, potpuno zanesen, istr ao je na ulicu, vi i o slavi Božjoj, koja je došla
nad Peyton-Place. Tr ao je cijelim putem do »Svjetionika« da bi doveo Ginny Stearns, koja se
najprije derala da ne e i i u crkvu, a onda je pristala uz uvjet ako smije sa sobom povesti i svoje
prijatelje. Onaj redoviti posjetilac crkve nahrupio je u crkvu, a iza njega Ginny i pet-šest iz
njezine pratnje. Ginnyn muž Kenny ležao je na podu i trafrljao isto onako kako je uvijek radio
kad je bio mrtav pijan, dok ga je cijela crkva potpuno trijeznih i naoko zdravih ljudi tako
pozorno slušala baš kao da e im otkriti, gdje se nalazi zlatna žila.
— Kenny Stearns! — zaciktala je Ginny, koja je tako er cijeli dan cugala. —
Kenny Stearns, ustani! Ti sa pijan!
I nato ga je udarila nogom.
Kad je Oliver Rank vidio da je Ginny pijana, zagrmio je:
— Onaj koji nije nikada zgriješio neka se baci prvi kamenom na nju!
Ginny je ustuknula, kao da je gospodin Rank rigao vatru na nju, a od Kennyjeve idu e
re enice jedino se mogla razaznati rije »kurva«.
— Otkrivenje! — vikao je gospodine Rank, koji je neobi no oštrim kažiprstom
pokazivao na Ginny. — Demaskirani su grešnici u našoj sredini.
Ginny je brzo ustuknula od Kennyja i sakrila se me u svoja dva prijatelja.
Kad su istekla dva sata, Kenny se posve onesvijestio. O i su mu kolutale u glavi, sve
dok su se vidjele samo bjeloo nice. etiri vjernika nježno su ga odnijeli njegovoj ku i.
S vremenom se Kenny uvjerio da ga je sigurno ruka Božja dovela u onu crkvu te da je
Gospod stavio rije i otkrivenja u njegova usta. Koje su rije i bile, ta no Kenny nije nikada
mogao biti posve siguran, ali do toga mu nije ni bilo stalo. Svakako su njega lanovi te sekte
proglasili svetim ovjekom i nije prošlo mnogo godina i Kenny je bio kršten i zare en za
pastora njihova. Na svu sre u, ta je vjerska zajednica mislila, da za njihove pastore nije ni važno
da idu u bilo kakvu teološku školu, jer bi se Kenny našao u gadnu škripcu kad bi morao
objasniti svoje filozofske poglede o toj vjeri.
Peyton-Place se nije nikada oporavio od šoka kad je vidio svoga bivšeg gradskog
potrka a i pijanicu kako žuri niz Bri- jestovu ulicu, obu en u redingot i nose i Bibliju pod pa-
zuhom. Klijenti iz »Svjetionika« eznutljivo su se sje ali svoje Ginny, koja se sad obratila i
prigrlila vjeru svoga muža. Sada njoj nije bilo ništa kada ju je pastor Kenny uzimao isto onako
prosta ki i surovo kao i prije. Ona je osje ala da je
Blažena djevica, a Kenny da je an eo, koji joj je došao navijestiti poruku Gospodnju, da
je ona izabrana da postane majkom nove nade ovje anstva. Tek rijetko, vrlo rijetko nešto bi se
u Kennyju uzbunilo pa bi se zapitao, šta on zapravo radi kao pastor, te da se iš uje kojim je
putem došao na stazu kojom sada kro i. Uvijek bi u takvim zgodama slegnuo ramenima i za sve
to krivio sigurno ruku Božju.
U po etku zime godine 1944. malo se o emu drugom govorilo u Peyton-Placeu osim o
Kennyju Stearnsu. Nije bilo velika komešanja ni onda kad su u grad došla dvojica ljudi iz Mini-
202
starstva mornarice i raspitivala se o Lucasu Crossu, koji je, po njihovu kazivanju, služio u
mornarici i bez dopuštenja se udaljio. Ti su ljudi sa šerifom Buckom McCrackenom otišli u
ku u u kojoj su stanovali Selena i njezin brat Joey Cross. Upitali su ih nekoliko pitanja, ali oni
su odgovorili da nisu vidjeli Lucasa sve otkako je otišao iz Peyton-Placea godine 1939.
Raspitivali su se još o Lucasu po gradu, ali kako ga nije nitko ni uo ni vidio, otišli su, a grad
opet udario u pri u o Kennyju Stearnsu koji je bio heroj velikog uda.
6.
Prije nego što se senzacija koju je uzrokovao Kenny Stearns baš bila po ela slijegati,
gradi je zahvatilo novo uzbu enje. Vratio se, naime, u mjesecu ožujku 1944. iz rata ku i u
Peyton-Place mali Norman Page kao heroj. Grudi mu oki ene vrpcama, znamenima ratnih
odlikovanja, a jedna mu je noga bila uko ena, pa je hodao uz pomo štake. Pomagala mu da
si e s vlaka njegova majka, koja je išla u Boston po njega. Pozdravila ga muzika gimnazije u
Peyton-Placeu, koja je svirala ameri ku nacionalnu himnu. Gra ani ga do ekali poklicima
dobrodošlice. Jared Clarke izrekao govor u kojemu je pozdravio Normana kao »lovca s brda i
mornara s mora«, premda je Norman služio u pješadiji. Gospojinsko pripomo no društvo, u
zajednici s gradskim vije em i školskim odborom, proglasilo dvadeseti ožujka Danom
Normana Pagea, a onda poduzelo mjere da se organizira sve ana povorka i da se priredi
raskošan banket, na koji su pozvani svi gra ani. Norman, na elu stola na banketu, izrekao je
govor stoje ke, i kad je završio, bilo je vrlo malo o iju neorošenih suzama u gimnaziji gdje se
gozba slavila. Peyton-Place je svoga prvog ratnog heroja do ekao zaista s ljubavlju i sa
presrda nim osje ajima.
— Jadam mali, kako je samo blijed — govorili su, a nitko nije isticao da je
Norman uvijek bio blijed.
— Dragi de ko, tako mlad, a toliko je proživio.
Seth Buswell fotografirao je Normana dok je kao mlad heroj, naslonjen na štaku, stajao
ispred spomenika palim borcima iz prvoga svjetskog rata. Mnoga je gorka izre ena protiv Setha
Buswella, šta ta fotografija nije nikada objavljena na naslovnoj strani Timesa.
A gra ani nisu znali da je uve e onoga dana kad je fotografija snimljena doktor
Matthew Swain došao vlasniku tih novina i rekao mu:
— uješ, Seth, nemoj objaviti tu fotografiju.
— A zašto ne? — upita Seth. — To je divna fotografija. Naš se heroj vra a u
svoj zavi aj, pa sve ove sve anosti, i tako dalje. To e upaliti.
— Ali može to vidjeti netko izvan našega mjesta — upozorio ga je lije nik.
— Pa šta onda?
— Ništa, samo bih se ja okladio svojom lije ni kom diplomom, svojim
dopuštenjem da mogu vršiti lije ni ku praksu i svojom klijentelom da nozi Normana Pagea nije
uop e ništa. On uop e nije bio nikada ranjen.
Seth je bio kao gromom ošinut.
— Ali šta je sa svim onim kolajnama? — upitao je. — Pa de ko je pun traka, od
pasa pa do ramena.
— Da, traka jest, ali kolajna nije — odvrati doktor. — Svatko može oti i u
du an blizu vojni ke baze i kupiti traka na kilometre. Ima takav du an i u Manchesteru. Vidio
sam ga kad sam bio tamo prošloga tjedna. Kladim se svime što imam da je Evelyn išla u jedan
od takvih du ana u Bostonu i pokupovala sve one trake što rese Normanovu bluzu.
— Ali zašto? To nema uop e smisla. Mnogi mladi i ne dolaze ku i kao heroji.
Zašto Evelyn misli da njezin Norman baš mora?
— Zasad ne znam ništa sigurno, ali u ja to svakako izvesti na istac. Jedan moj
kolega s medicinskog fakulteta sada je ondje u Washingtonu velika zvjerka. On e mi to sigurno
203
re i.
Sutradan je doktor otišao u državnu ku u da registrira svoj automobil, i dok je bio u
glavnom gradu federalne države, više milja udaljen od Peyton-Placea, telefonirao je svome
prijatelju u Washington.
— Jasno da ja to mogu istražiti, Matt — odgovorio mu je prijatelj. — Telefonirat u
ja još ve eras tebi ku i.
— Ne, to nemoj, molim te — protivio se doktor, jer je pomislio na Almu Haynes,
gradsku telefonisticu, koja je bila na zlu glasu da prisluškuje me ugradske telefonske
razgovore. — Napiši ti meni radije pismo. Ne žuri mi se opet toliko.
Nakon nekoliko dana stiglo je pismo, i doktor Swain smjesta ga je odnio Sethu
Buswellu. Prema službenim spisima, Norman Page je lije ni ki otpušten iz vojske, jer je bio
duševno nesposoban da vrši dužnost vojnika. Dok su gra ani Peyton- -Placea simpatizirali s
Evelynom Page, koje je sin, prema njezinu tvr enju, ležao ranjen u nekoj evropskoj bolnici,
Norman Page se oporavljao u nekoj ameri koj bolnici od teškog šoka. Prijatelj doktorov je
nadalje napisao, koliko on može doku iti, da je Norman u nekoj bici u Francuskoj stekao svoju
PN.
— Što je ovo? — upita Seth, pokazavši na slova PN.
— Psihoneuroza — razjasni doktor i dohvati preko Sethova stola upalja za
cigarete. Držao je to pismo nad praznom korpom za otpatke i zapalio ga. — Vidim ja u svemu
tome vješte prste Evelyne — dodao je.
— I ja — složio se Seth.
Pošto su doznali istinu, koja bi Normanu mogla samo škoditi u gradu, a možda bi ga
njome upetljali i u nepriliku s vojskom, kad bi doznala za njegovo »herojstvo«, obojica odlu e
da e stvar potpuno predati zaboravu. Seth je uništio Normanovu fotografiju i negativ te pustio
neka srditi gra ani zujkaju iznad njegove glave što je nije objavio.
A Matthew Swain je samo ovako dodao:
— Netko bi morao nau iti toga mladi a kako se zapravo hoda uko enom nogom i
kako se onim štakama barata malo uvjerljivije.
Me utim, Evelyn Page ni slutila nije da je itko progledao njezino »malo izvrdavanje«,
kako je nazvala svoju varku kad je o njoj razgovarala s Normanom. Njemu je tvrdila da ona nije
nikada mislila tjerati svoju prijevaru tako daleko, i da je to tek jedna od onih nezgodnih stvari
koje jednostavno ovjeku kliznu iz šaka. A privatno je sama sebi govorila da treba ulje
iskoristiti, kad je ve jednom na vatri i da samo budala žali za onim što se više ne da promijeniti.
Ona nije nikada požalila odluku, koju je stvorila, kad su je vlasti obavijestile da se Norman
vratio u Sjedinjene Države i da pati od duševne poreme enosti. Razmišljala je mnogo dana, šta
e u initi prije nego što ode u bolnicu gdje je ležao Norman. Kona no je obavijestila svoje
prijatelje da je Norman ranjen i da leži nasmrt bolestan u nekoj stranoj bolnici, sa strahovitom
ranom na nozi. Kad je nakon nekog vremena Evelyn Page otišla iz Peyton-Placea u Connecticut
u pohode svojoj sestri, njezine su je prijateljice ispratile na kolodvor sa mnogo suza i
svakovrsnih dobrih želja. »Ta jadnica je napokon«, govorile su, »slomljena bolom i brigom, pa
je razumljivo što ne želi ostati sama u svojoj ku i u Kolodvorskoj ulici.«
Poslije nekoliko mjeseci, kad je primila obavijest da e Norman biti otpušten iz bolnice,
pronijela je gradom vijest da ide u Boston do ekati brod kojim e se dovesti »zavi aju jadno
skršeno tijelo njezina Normana«. Dva tjedna je ostala s Normanom u nekom bostonskom
hotelu, spremaju i ga za ulogu, koju mora glumiti, kad se njih dvoje vrate ku i.
Kad se Norman protivio maj inim namjerama, ona mu je ovako govorila:
— Zar želiš da svatko u gradu misli o tebi da si pošašavio onako kao što je bila šašava
Hester Goodale? Zar želiš da svi u gradu misle da si kukavica i da si pobjegao ispred pucnjave?
Zar nas želiš oboje osramotiti, tako da ne uzmognemo više i i uzdignuta ela? Zar želiš
djevojkama Page dati u ruke materijal, da na nas prstom pokazuju? Uradi što te savjetuje tvoja
204
majka, dragi. Zar sam te ikada usmjerila krivim putom u životu?

Umoran i tjelesno i duševno i mozgovno, Norman je kona no pasivno pristao na
maj ine prijedloge, i Evelyn je telefonirala radosnu vijest u Peyton-Place da ona kona no
dovodi Normana ku i. Nakon ceremonija do eka i nakon banketa oduševljeno je estitala
svome sinu na finu tonu kojim je izrekao svoj govor. Danima ga je poslije podržavala u fotelji u
boravišnoj sobi. »Bolesnu« mu nogu ispružila na otoman kraj fotelje, a ona se, sa suzama u
ima, smiješila prijateljicama, koje su dolazile u posjete. ak su došle i djevojke Page, debelih
lica uredno naprahanih i glomaznih tijela oklopljenih crnim opravama. Caroline je donijela
lon doma e juhe, a Charlotte bocu kod ku e pripremljenog masla kova vina.
— Došle smo da posjetimo Oakleighova sina — rekle su Normanovoj majci.
Kako su u ku i bili samo ona i Norman, Evelyni se nadala zgoda da estito izgrdi k eri
svoga pokojnoga muža. Ovako ih je peckala:
— Bojale ste se, zar ne, šta e re i Peyton-Place, ako se budete skanjivale da
posjetite svoga u ratu ranjena brata?
Kako je to bila prava istina, djevojke Page nisu imale šta na to odgovoriti. Izdržale su
daljih pet minuta Evelynina sarkasti na šibanja jezikom i ne trenuvši, prije nego što ih je uvela
u prebivališnu sobu gdje je sjedio Norman. Prvi put su tada uop e bile u Evelyninoj ku i.
Njihova lica, njihovo držanje, njihovi tihi i ganuti glasovi kojima su govorili dje aku, što su ga
godinama ocrnjivale, sve je to ovrijednilo svaku trunku napora u Evelyninu »malom
izvrdavanju«.
Pošto su djevojke Page otišle, ona je pobjedonosno rekla Normanu:
— Vidiš, sine. Šta sam ti ja kazala? Zar nije bolje ovako nego da ljudi naokolo
misle da si šašav?
A Normanu je bilo kao da živi u nekakvu nezbiljskom svijetu. I dalje su ga mu ile more,
koje nisu sve bile u vezi s ratom. U njegova se snovi enja i dalje navra ala gospo ica Hester
Goodale sa svojim ma kom. Samo je gospo ica Hester imala uvijek lice Normanove majke, a
one osobe, što ih je motrila kroz otvor u živici, nisu više bili gospodin i gospo a Card, nego
Allison MacKenzie i Norman. Kad bi u snu gladio Allisonin trbuh, osjetio bi snažno uzbu enje
u svojem spolovilu, ali bi uvijek, baš u asu optere enja prsnula Allisonina utroba i iz nje bi
ispadali milijuni ljigavih modrih crvi a. Kako su ti crvi i bili smrtno otrovni, Norman bi nadao
bježati. Bježao bi tako i bježao, sve dok bi mu dah zastao, a crvi bi brzo puzali iza njega.
Katkada bi se probudio u tome asu, kupaju i se u znoju i guše i se u strahu. No, ve inom bi
uspio dohvatiti ruke svoje majke, prije nego što bi se probudio. Uvijek bi u tome asu, kad bi se
do epao maj inih ruku, Norman postigao vrhunac uzbu enja koje bi izazvala Allison. A zatim
bi se probudio, topao i mokar, i pod dojmom da ga je majka spasila od strahovite opasnosti.
S vremenom je iš ezla »uko enost« iz Normanove »ranjene noge«, i on je po eo tražiti
kakvo namještenje. Kona no mu je Seth Buswell ponudio u svome listu mjesto knjigovo e i
direktora prodaje, i Norman se prihvatio toga posla. Radio je savjesno svaki dan svoj posao, a
na kraju svake sedmice donosio je ku i majci ek svoje pla e neunov en.
Takvo Normanovo promišljeno vladanje pokazalo je u pravom svjetlu gra anina
Peyton-Placea Rodney ja Harringtona, koji uop e nije bio u ratu. im je mobilizacija postala
stvarnost, Leslie Harrington je našao svome sinu u tvornicama Cumberland namještenje takve
važnosti da je Rodney bio proglašen »bitno važnim za ratne napore kao civil«. Zlobni su jezici
prosuli svakakve glasine po Peyton-Placeu. Neki su govorkali da su tri ovjeka iz
mobilizacione komisije stanovala u ku ama kojih je hipoteke imao Leslie Harrington. Drugi
opet da su sinovi tih istih ljudi u Harringtonovim tvornicama obavljali poslove koji su tako er
bili bitno važni za ratnu industriju.
Za mnogo godina Leslie Harrington uživao je ugledan položaj u Peyton-Placeu. Taj se
položaj po eo potkopavati godine 1939, a u prolje e godine 1944. bio je ozbiljno ugrožen. Isti
oni ljudi koji su smatrali ludoš u što su Ellsworthovi godine 1939. tužili Harringtona sudu radi
205
odštete, naskoro su po eli mijenjati svoje mišljenje. Svojom mirnom odvažnoš u Kathy je bila
mnogo više naškodila Leslieu nego što bi bila u inila pogrdnim rije ima. Udala se za Lewisa
Wellesa malo prije nego što je on mobiliziran u vojsku, i odmah je zatrudnjela. Za vrijeme rata
mnogi su se ljudi u tome gradu osje ali gadno posramljeni kad bi motrili Kathy Welles kako ide
niz Brijestovu ulicu i zdravom rukom gura ispred sebe dje ja kolica. Gledali su Kathy koja je
ekala Lewisov povratak s nadom koja se nije nikada pokolebala, pa ni za najcrnjih dana
Bataana i Corregidora, a onda se udili Leslieu Harringtonu, kojemu ne bi financije oslabile da
je olakšao Kathyn položaj.
— Dvije i po tisu e dolara — govorili su gra ani Peyton- -Placea — nije
prevelika svota, za njega, pa da joj je baš povrh toga platio troškove lije enja i bolnice.
— Leslie Harrington bi se prije rastavio s dušom nego s dolarom — govorili
drugi.
— Nije pravo da je Kathyn muž otišao u rat, a Leslie sa svojim sinom ostao
kod ku e.
— Kathy Welles je izvukla kra i kraj, nema zbora. ak joj ni trideset tisu a
dolara ne bi povratilo izgubljenu ruku, ali bi joj ipak položaj bio malo lakši. Mogla bi bila
najmiti nekoga za ispomo u ku i i da joj se brine oko djeteta. ujem, da onu svoju ku icu
ure uje tako divno i brzo da ak i ne treba dvije ruke.
— Ipak je sramota što se Leslie Harrington onako jeftino izvukao. A i sin mu je
velik majstor da se otarasi dužnosti. Gledaj samo kako se izvukao od rata. Benzin je svakome
drugome racioniran, a on kao da ga uvijek ima u izobilju da se može vozikati kolima.
— A i Rodney je uvijek bio spretan da se izvu e iz škakljivih situacija. Sjetimo se
samo njegova slu aja sa Betty Anderson.
— ujem da govore kako sada ima ljubavnicu u Concordu. I ujem da joj
odlazi svaku ve er.
— Dobit e on svoje naskoro. I njegov otac Leslie. Oba ve odavna zaslužuju
svoju poparu.
Ipak Leslie Harrington nije nikada bio kadar da pokaže prstom na as kad je bio po eo
gubiti vlast nad gradi em Pey- tonom. On je bio sklon vjerovanju da je to bilo onda kad je
Ameri ka radni ka federacija uspjela sindikalizirati njegove tvornice. Sindikalno organiziranje
bilo je naime prije toga ne uveno i nezamislivo u Peyton-Placeu. Leslie je grmio i prijetio da e
zatvoriti tvornice i sve radnike izbaciti s posla zauvijek, ali je, na sre u po sebe, potpisao s
državom ugovor, koji ga je spre avao u takvim odmazdama. A radnici su to znali. Sve se po elo
raspadati sindikaliziranjem tvornica, po njegovu mišljenju.
I poslovi u mjesnoj banci po eli su znatno opadati. Ljudi po eli prenositi svoje hipoteke
u neku banku u nekome gradu, koji se nalazio deset milja južnije. Neko bi Leslie najurio
radnika kad bi to napravio, ali kako su sada vladali sindikati, nije on mogao provoditi svoje
hirove. Leslie je uo da je Michael Rossi naputio tvorni ke radnike na tu banku u drugome
gradu, koja bi rado privukla klijentelu. I protiv te nevjere Leslie je bio nemo an.
Kad se Harrington toga prolje a kandidirao za predsjednika upravnog školskog odbora,
tako er je bio potu en. Od toga poraza ostao je cijele tjedne ošamu en, a novi je školski odbor
smatrao, da je Mike najbolji upravitelj škola što ga je Peyton-Place ikada imao.
Tako je u prolje e 1944. Harrington živio u strahu. Jedina mu je utjeha bio njegov sin
kojega je uspio spasiti da ne ide u rat.
— Osvetit u se ja — bijesno je buncao Rodneyju. — Samo ti pri ekaj dok
završi taj prokleti rat. Vidjet eš onda koliko e se još u mojim tvornicama gnijezditi ovi
prokleti sindikati. Ispirit u sve radnike koji sada za mene rade i uselit u posve novo pu anstvo
u Peyton-Place.
Ali Peter Drake, mladi advokat, koji se bordo protiv Le- sliea, kao branitelj i zastupnik
Ellsworthovih, bio je drugoga mišljenja. On je rekao:
206
— Slomljena je ki ma Kestenove ulice. Kad je jedan kralježak neispravan, cijela

hrptenja a prestaje funkcionirati kako valja.
Rodney Harrington nije mario ni za o eve tvornice ni za hrptenja u Kestenove ulice, ni
za promjene koje su nastale u Peyton-Placeu. Njemu je, kao i uvijek, bilo u prvom redu stalo do
sebe. On je imao dvije vrste držanja, a svaka je vrsta bila sasvim posebna i razli na od druge.
Prvo je držanje bilo javno, paradno, komedijantsko. Drugo je bilo privatno, istinsko, njegovo.
Prvo je svoje držanje izražavao na primjer rije ima: »Nema zaista ništa jalovije i zaludnije nego
kad netko mora raditi u civilu posao koji je bitno važan za ratnu industriju. Ja se osje am silno
beskoristan, rade i ovdje u sigurnosti u Americi, dok se moji kolege bore u prekomorju da bi
spasili naše živote.« Obi no bi takvom farizejštinom pitao kakvu zgodnu djevoj icu, koja ga
odmah revnosno tješila, tvrde i da je on njoj od najhitnije važnosti.
— Ma nemoj — Rodney bi joj na to rekao. — Kako sam ti bitan? Pokaži mi,
bebice moja.
Malo je djevojaka odbilo da mu ispuni tu molbu u to prolje e godine 1944, koje je bilo
oskudno muškarcima kod ku e.
A privatno je Rodney izjavljivao da mu je vraški drago što nije išao u vojsku i u rat. To
je ono drugo držanje, s jedinom prednosti da je iskreno. Upravo se zgražao kad je pomislio na
prljavštinu, na lošu hranu, na sku eno stanovanje, na lošu odje u, a povrh svega na strogu
vojni ku stegu. »Siguran sam da e se u tome sa mnom složiti svaki ovjek koji ima i mrvu
poštenja da prizna. Nitko ne želi da ide u rat baš kao ni ja. Ja sam se samo slu ajno rodio pod
sretnijom zvijezdom nego ve ina mojih vršnjaka, i ja sam vraški zahvalan na toj sre i.«
»A kakve koristi ima ovjek od toga što ide u rat«, pitao se Rodney. »Pa, recimo, da
ovjek i prije e preko svih neda a koje donosi sa sobom vojni ki život šta ima od toga.
Pogledajte samo onoga polubogalja Normana Pagea. Vratio se ku i iz rata i sad obavlja pišivi
posli nekoga ate, a za svoje napore dobio je nekoliko limenih medalja i sakatu nogu. Ne,
gospodine moj, to ruje za Rodneyja Harringtona, nipošto.«
Pritisne stopalo na ubrziva svojih kola, uzdaju i se u pun benzinski rezervoar i u etiri
dobre gume pod kolima, i vozio je brzo prema Concordu na sastanak sa svojom najnovijom
draganom.
»Helen je slatka, divna, i sve šta ho eš«, mislio je u sebi Rodney, »samo je nekako
ne kava. Ako mi ve eras ne dadne, poslat u je do vraga zauvijek. Ima još premnogo djevojaka
koje su željne zabave s ovakvim kršnim i vrstim civilom koji ima dosta novca i pristojna kola.«
Samo s tom jedinom mišlju na pameti, kako e »predobiti« Helenu, Rodney se zaustavio
u Glavnoj ulici Concorda i u trgovini alkoholnim pi ima kupio još jednu bocu ruma. Helen je
upravo »obožavala« rum, pomiješan sa kokakolom. Osim ruma, kao osobito primamljivo
sredstvo imao je šest pari najlonskih arapa, koje je kupio na crnoj burzi, a metnuo ih je u
pretinac za rukavice.
— O, kako su divne! — uskliknula je Helen nekoliko asaka kasnije, omjeruju i
arape u rukama.
»To su poluge za podizanje ga ica«, mislio je u sebi Rodney, ali je Heleni rekao
druk ije:
— Lijepe najlonke za lijepe noge.
Ta je otrcana fraza izmakla Heleni, koja je imala ud poput vjeverice u jesen.
Sve u sve, to je dvoje mladih provelo vrlo ugodnu ve er. Oko deset sati oboje se
osje alo dobrano rumom zagrijano i uvstveno priljubljeno.
— Ti me razumiješ tako divno — prela je Helen poput ma kice, glade i mazno
prsti ima svoje ruke Rodneyjevu ruku.
— Ma nemoj? — rekao joj je Rodney, ogrlivši je jednom rukom i ustavivši tu
ruku baš ispod djevoj ine dojke. — Zar zaista? — šaptao joj je priljubivši lice uz njezin obraz.
— Da, da — odgovorila je nježno Helen, pripijaju i se uza nj. — Ti se razumiješ i
207
u one ljepše užitke u životu kao što su knjige, muzika i ostalo.

»Najgore je s Helenom to«, govorio je u sebi Rodney, »što je gledala odviše filmova.«
Ona je nastojala da govori i radi onako kako je zamišljala da bi govorila i držala se filmska
glumica nakon naporna rada u studiju. Njegovi poljupci ne bi -je uop e uzbudili ako ne bi bili
stru nja ki, bez sudara nosova. »Kakve li štete«, mislio je Rodney, »što nisu još po eli unositi
spolni akt kao sastavni dio svakoga filma, jer bi tada Helen pala u moje ruke kao prezrela
kruška.«
Uzdahnuo je, misle i o djevojkama koje je poznavao i ostavio, a koje nisu bile filmske
fanati arke. »Predobiti Helenu bit e dug i težak proces, a uop e nisam siguran da li se to
isplati.«
Helena je i dalje prela, priljubljena uza svoga dragana.
— Hmm — mrmorila je — nas dvoje pristajemo jedno drugome kao breskva i
krema.
— Kao šunka i jaja — dodao je Rodney, po inju i masirati rukom njene grudi.
— Kao torta i sladoled — proslijedi Helen, hiho i i uvijaju i se polako pod
njegovim dodirom.
— A šta veliš na toplu kobasicu i na partiju nogometa — zadirkivao je Rodney,
maze i drugom rukom Helenino stegno.
— Kad smo ve kod toplih kobasica — re e Helen sko ivši — ja sam mrtva
gladna. Hajdemo štogod pojesti.
»I ovako se uvijek svršava«, mislio je Rodney, sav bijesan. »Kupit u joj prokletu
kobasicu, deset njih ako baš ho e, ali crknuo ja, ako mi se da više zafrkavati s njom nakon ove
ve eri.«
Helen se kesila cijelo vrijeme, silaze i niza stubište od svoga stana do kola, hihotala je
izazovno i kao da ovjeku kida živce. Rodney je vozio u jednu vrtnu restauraciju, koja se na-
lazila nedaleko izvan grada. Uop e nije govorio.
— O, miši u moj — cerekala se Helen, žva i posljednji zalogaj tople
kobasice. — Kao da se moje malo zlato naljutilo nešto na svoju jadnu ma kicu.
»Baš je neobjašnjivo«, mislio je Rodney, »da mi je sada došla na pamet Betty Anderson.
Kao da gotovo ujem iste ove rije i da ih izgovara skrušena Betty one ljetne no i, davno,
davno.«
— Ne, nisam se naljutio — odgovorio je i opet ga je spopao jeziv osje aj da je
prije jednom izgovorio iste rije i.
— Nemoj se ljutiti na mene, mileni — šaptala mu je Helen. — Bit u ti ja dobra.
Samo me odvedi u moj stan, pa u ti pokazati kako ja umijem biti dobra. Bit u najbolja što si je
ikada imao, zlatni moj. Pri ekaj samo strpljivo pa eš vidjeti.
Obuzet željom da je posjeduje, Rodney ju je pogledao, nasmiješio se i upitao je:
— A kako da ja to znam?
A onda je Helen napravila ono najuzbudljivije što je ikada vidio Rodney u svojoj
dvadeset i jednoj godini. U kolima, dok su svjetla restorana gorjela svuda oko njih, a ljudi
sjedili u kolima ni šest stopa udaljeni od njih sa svake strane, Helen je raskop ala bluzu i
pokazala prekrasnu dojku.
— Pogledaj je — mamila ga je, podržavaju i mrežom ruke dojku — nema
grudnjaka. Najtvr e grudi s kojima si se ikada u životu igrao.
Rodney je poput kakva bjesomu nika žestoko upalio motor u žudnji da što prije ode
odatle. Helen nije zakop ala bluzu, nego se zaslonila u sjedalu, ostavivši dojku izloženu.
Svakih nekoliko sekunda duboko bi udahnula i malko se uspravila, sladostrasno prelaze i
rukom preko gole puti i kvrcaju i bradavicu dojke kvrcajima nokta. Rodney nije mogao skinuti
pogleda s nje. To je bila takva žena o kakvim je itao samo u »pornografskim« knjigama. Nikad
nije prije vidio ženu da je tako o ito zaljubljena u svoje tijelo, i to je bilo za njega nešto u isto
208
vrijeme i razvratno, i zabranjeno, i nadražuju e.

— Daj mi — rekao joj je i posegao za njom, dok je jurio strelovito cestom prema
Concordu.
Najednom se u asu odbila od njega i povikala:
— Pazi!
Prekasno je izgovoren taj krik opomene. Dok se Rodney toliko osvijestio da je uzdigao
pogled, u inilo mu se da silno osvijetljeni teretnjak najahuje na njega.
7.
Svakog je prolje a bila dužnost Dextera Humphreyja, kao predsjednika budžetskog
odbora, da upravlja zborom bira a. On je tu odgovornost shvatio ozbiljno, itaju i zvonkim
glasom svaku ta ku dnevnoga reda i prije svakog glasovanja pitaju i pitanja glasom kao iz
groba.
— Sada kad ste uli ta ku dnevnoga reda, šta mislite o tome?
Gra ani bi tada ili smjesta glasovali ili bi raspravljali o prijedlogu dok ne bi bio riješen.
— Gradski zbor bira a — govorio je svako prolje e Michael Rossi
gimnazijalcima — jest posljednji primjer iste demokracije koja još postoji u današnjem
svijetu. Tu može svatko ustati te izre i svoje zamisli i mišljenja o upravi svoga grada.
U sebi je Mike, doduše, mislio sje aju i se svoje prve godine u Peyton-Placeu: »To,
dakako, ne zna i da e svakoga poslušati, ali je barem svakome dopušteno da govori.«
Na sastanku zbora bira a u prolje e godine 1944. nije uop e bilo na dnevnom redu staro
i žu ljivo pitanje o izgradnji nove zgrade osmoljetke, i to zbog ratnih ograni enja u gradnjama.
Ali ono drugo staro i sporno pitanje o zonskoj regulaciji grada bilo je na svome uobi ajenom
mjestu. Budžetski ga je odbor uvijek ostavljao kao posljednju ta ku, jer su raspravljanja o
njemu bila duga i mnogostruka.
— A sada prelazimo — sve ano je najavio Dexter Humphrey — na dvadeset
prvu i posljednju ta ku dnevnoga reda.
Tu je zastao i nakašljao se.
Svaki je izme u bira a imao štampan dnevni red i znao je vrlo dobro na što se odnosi
posljednja ta ka, ali su ipak svi željeli da je Dexter Humphrey glasno pro ita.
I on je tu želju ispunio, rekavši:
— Ho e li ovaj zbor glasovanjem prihvatiti lan etrnaesti paragrafa etrdeset
etvrtoga revidiranog zakona ove države?
Kad bi me u bira ima bio koji neznanac, on bi grozni avo prelistavao knjižicu
dnevnoga reda, ne bi li našao » lan etrnaesti paragrafa etrdeset etvrtoga revidiranog zakona
države«. Ali gra ani Peyton-Placea znali su napamet sadržaj toga zakona.
Svi su ekali Lesliea Harringtona da se digne, kao što je to uvijek dosad radio, im je
Dexter završio itanje pitanja, dapa e dok je još bio kod posljednjih rije i.
Stoga se sada Dexter smeteno udio što se nitko ne diže.
— uli ste što sam vam pro itao u ta ki dvadeset i prvoj dnevnoga reda —
rekao je Dexter i glupo buljio u prednji red sjedala, gdje je sjedio Leslie. — Kakve su želje
bira a u tom pitanju?
Sigurno e sada ustati Leslie, pogledati svoj zlatni sat, kao da mu se žuri s vremenom, i
izre i rije i koje je uvijek izricao: »Gospodine predsjedni e, ja predlažem da se ta ta ka skine s
dnevnog reda.« A onda e netko dodati: »Ja podržavam taj prijedlog.« Bit e to neki od radnika,
kojega je Leslie odabrao za tu godišnju ast. A onda e Dexter zaklju iti: »Podnesen je i
podržan prijedlog da se skine ova ta ka s dnevnoga reda. Šta misle drugi bira i o tome? Slažu se
svi?« »Slažemo se«, prolomit e se dvoranom, a samo e Seth Buswell s nekolicinom svojih
re i »ne slažem se.«
209
A ovaj put nije svega toga bilo. Stoga se Dexter Humphrey nakašljao, i odbijaju i da
stavi tu ta ku na glasovanje prije nego što se netko o njoj izjasni, o ajni ki je zapitao:
— Šta bira i misle o ovoj ta ki?
Leslie Harrington i dalje je mirno sjedio i zamišljeno buljio kroz prozor u sali sudnice
gdje se zbor održavao. Dexterov je pogled pretraživao prostoriju, kušaju i prona i Setha
Buswella. Vlasnik novina sjedio je s Mathewom Swainom i Michaelom Rossijem prema
pozadini dvorane. Seth se u dubokoj koncentraciji zagledao u svoje nokte, ali nije ustao da
govori.
»Budala!« mislio je Dexter Humphrey srdito. »Prokleta budala! Godine i godine vikao
je iz svega grla da treba regulirati grad u zone, a sada kad se pružila prilika da njegov prijedlog
do e na glasovanje, uop e se ne diže da iskoristi svoju prednost.«
Dok je Dexter tako ekao, atmosfera u dvorani postala je gotovo nepodnosiva. Kad je
napokon neki farmer ustao i nakašljao se u pripremi da progovori, svi su bira i odahnuli u
divovskome uzdahu olakšanja.
— Zna i li taj prijedlog o gradskim zonama da moram nekoga pitati za
dopuštenje ako ho u sagraditi novi kokošinjac? — upitao je farmer.
— To je uistinu vrlo umjesno pitanje, Waite — pripomene Dexter, koji se ponosio
da je znao svakoga gra anina po imenu.
A onda se Dexter obratio Jaredu Clarkeu:
— Jared, ho eš li biti tako ljubazan pa odgovoriti na Waltovo pitanje?
— Vrlo rado — odgovori Jared Clarke ustavši. — Ne zna i to što vi mislite,
Waite. lan etrnaesti ti e se samo ljudskih stanova, mjesta gdje žive ljudi, a ne životinje. Tako
na primjer, ako vi želite sagraditi ku u ovdje u gradu, morate tražiti dopuštenje gradske uprave.
Ljudi iz uprave imaju dakako pravo da ograni e tip ku e koju mislite podi i.
— Vi, Jared, ho ete da kažete — nastavio je farmer Walt
— da vi, Ben Davis i George Caswell možete narediti ovjeku kakvu ku u on ima
napraviti. Je li tako?
— Pa, ta no tako baš nije — odgovori oprezno Jared, uvidjevši da je došao na
klizak teren. — Smisao raspodjele grada na zone — nastavio je Jared, okrenuvši se bira ima —
jest u tome da se zaštiti vrijednost nekretnina u gradu. To je jedina svrha zoniranja.
— U redu, Jared, ali ja vas nisam to pitao — nastavio je uporno Walt. — Ja sam
samo pitao kako možete vi i Ben i George imati pravo odre ivanja tko e kakvu ku u sebi
graditi.
— Tip ku e uop e nema veze s odredbom o regulaciji — rekao je Jared,
osje aju i se malko razja en.
— Vi ho ete da reknete da ja mogu u Brijestovoj ulici, ako ho u, podi i baraku,
pokritu katranisanim papirom?
— Po sadašnjim odredbama — primijetio je jetko Jared
— možete.
— A ako bi bila izglasana odredba o regulacionim zonama, onda ne bih mogao?
— Ne bi — odgovorio je Jared bez uvijanja. — Onaj as im se kakva stra ara
podigne u pristojnoj etvrti, vrijednost svih ostalih nekretnina na tome podru ju padne. Stoga
nije ni pravedno ni razborito u initi nešto takvo. Podjela u zone bila bi dobit za našu zajednicu.
Onda bismo možda mogli ukloniti kokošinjce što se nalaze u samome bloku ku a Brijestove
ulice.
— Šta? — uo se bijesan pokli iz pozadine dvorane. — Šta smeta ako ovjek
drži nekoliko kokoši?
Bio je to stari prepredenjak Marvin Potter, stalni gost onih stara kih sjednica u
Tuttleovu du anu. On je ve prije opazio kako se Jared zapleo u protivurje je.
— Šta kome smeta ako ovjek, uz svoj glavni posao, još nešto radi da zaradi
210
posebno koju malenkost? — pitao je Marvin. — Tako recimo, ako drži nekoliko pili a?
Marvin, zapravo, nije držao »nekoliko pili a« u stražnjem dvorištu svoje ku e u
Lovorovoj ulici, nego nekoliko lasica. A ljeti bi smrad od tih lasica vjetar tako rasprostro
Brijestovom ulicom da bi gra ani u to vrijeme slijegali ramenima i kolutali o ima prema
nebesima, dok su stranci, koji bi se našli u gradu, gledali oko sebe sumnji avo.
— Pili i su jedno — rekao je Jared, oštro pogledavši Marvina — a lasice su drugo,
prijatelju.
— A ja opet velim — derao se Marvin — da je jedno biti lan gradske uprave, a
pokušavati biti diktator sasvim nešto drugo.
— Gospodin Clarke — uo se odmjeren, tih glas Selene Cross — kako je ku a u
kojoj ja stanujem sa svojim bratom, u granicama podru ja koje mi svi zovemo Selo, zna i li,
ako do e do raspodjele na zone, da u ja morati sa svoga zemljišta ukloniti bratov ov injak?
Jared je hunjkao, i smiješio se, i nakašljavao se, ali je znao da je na to pitanje samo jedan
odgovor.
— Da, morali biste.
— E, to je ipak previše — primijeti netko tko nije ustao da bi se moglo utvrditi tko
je.
Dexter Humphrey je udario eki em po stolu da bi uspostavio red, dok je Seth Buswell
gledao Selenu skupljenim vje ama. Koliko on zna, Selena je prijašnjih godina bila uvijek u
prilog zonskoj regulaciji, pa se u udu pitao šta li se to dogodilo da je promijenila svoje
mišljenje.
— Onda predlažem da se ta ka skine s dnevnoga reda — rekla je odlu no Selena.
— Ja podržavam taj prijedlog — povikao je Marvin Potter..
— Tko je za taj prijedlog? upitao je Humphrey.
Bilo je možda tek pet-šest glasova u prilog Seleninu prijedlogu.
Dexter Humphrey otare ruke rupcem. Zatim uzme svoj primjerak dnevnog reda i opet
pro ita dvadeset prvu ta ku. Pošto je upitao svoje uobi ajeno pitanje, odmah je dao tu ta ku na
glasovanje, te je prvi put u svojoj povijesti gradi Peyton dao nove ovlasti svojoj gradskoj
upravi u pogledu razdiobe grada u zone.
Kad je sastanak bio gotov, Peter Drake je stajao u foajeu sudnice i pripalio cigaretu.
Pridružio mu se Michael Rossi, i to ne prema kakvu dogovoru, nego su se slu ajno u foajeu
našli u isti as. Mike i Drake su stajali i motrili kako Leslie Harrington izlazi iz sudnice. Kad je
tvorni ar izišao, njemu s jedne strane nalazili su se Seth Buswell i Matthew Swain, a s druge
strane Jared Clarke, i Dexter Humphrey.
— Zar nije udno — pripomene Drake, malko se porugljivo smiješe i — dok su bili
podijeljeni jedan protiv drugoga, da su oba bila jaka, a danas kad su šutke zajedno držali, jedan
od njih pade. Ja sam uvijek držao da Seth mrzi Lesliea iz dna duše. Nikad mu se više ne e
pružiti zgoda da smlavi Lesliea onako kako ga je mogao smlaviti danas.
Mike je gledao vrh svoje cigarete i razjasnio Drakeu:
— Harrington je izgubio sina. Zbog toga nijedan od njegovih prijatelja nije
govorio. Osim Jareda. A ni on ne bi govorio da ga nisu direktno pitali.
— U one stare dane Harringtonove svemo i ne bi se on ni trunka obazirao da je
koji od njegovih prijatelja izgubio sina — primijetio je zlobno Drake. — Kako to da su sada
odjednom postali svi mekani prema tome lopovu?
Mike je oštro promjerio od glave do pete mladog advokata pa ga je upitao:
— A odakle ste vi zapravo, gospodine Drake?
Prošla je cijela minuta prije nego što je Mike uvidio da je upotrijebio sumnji av ton u
svome pitanju.
»Gospode!« mislio je u sebi. »Treba ipak da ja malo pripazim. Ja ve govorim tonom
kao da sam stari morski vuk iz Peyton-Placea.«
211
Zabaci glavu i udari u smijeh.

— Ja sam iz New Jerseyja — odgovori Drake, gledaju i Mikea koji se još
smijao. — A odakle ste vi?
— Ja sam iz Peyton-Placea — re e Mike. — Samo sam ovamo došao
zaobilaznim putem: preko New Yorka, Pitts- burgha i ostalih gradova južnije odavle.
Vani su odli nici iz Kestenove ulice ušli u kola Lesliea Harringtona.
— Da mi je znati gdje je Charlie Partridge danas? — upita Drake.
— Leži kod ku e u postelji. Ima gripu. Ina e bi i on bio došao na zbor i sada bi
se vozio u Kestenovu ulicu s ostalima u Leslievim kolima.
— Uza sve to — govorio je Drake, bacivši cigaretu i zgazivši je — mijenja se stari
poredak u ovome gradi u. Hrpte- nja a Kestenove ulice kona no je skršena.
— Možda — pridoda Mike i izi e iz sudnice.
8.
Jedno sun ano mirisavo svibanjsko jutro prvi put je Buck McCracken shvatio pravo
zna enje rije i koje je slušao godine i godine.
— Svijet je malen — govorili su ljudi, ali se Buck uvijek tome žestoko protivio,
šutke doduše.
»Golem je svijet«, govorio je u sebi Buck, »proteže se na milijune i milijune milja, seže
u beskona ne dubine i obuhva a golema prostranstva. Neka jedan od onih koji govore o malenu
svijetu po e pješke jednog lijepog dana od Peyton- -Placea do Bostona, pa e se možda onda
okaniti blebetanja o malom svijetu i uvidjeti, kako je zapravo svijet vraški velik.«
Buck je toga naro itog jutra sjedio za tezgom u Hydeovu restoranu. Uvijek bi sio na
krajnje sjedalo, ako je ikako mogao, a to nije bilo baš esto, jer su to prakti ki smatrali »sje-
dalom Claytona Fraziera«. Makar tko sjedio na tome sjedalu, kad bi Clayton ušao, taj bi uvijek
ustao i preselio se na koje drugo mjesto, Bucku je bilo drago sjediti na tom krajnjem sjedalu, jer
je bilo odmah do prozora, kroz koji se vidjela Brijestova ulica, i s njega je mogao pripaziti na
svoja crna šerifska kola koja je parkirao na rubnjaku. Crveno žmiravo svjetlo na krovu kola
blistalo se na suncu to jutro, a oštra šiljata antena prijemnika i odašilja a dizala se poput koplja
u to bistro svibanjsko jutro. Buck se ponosio svojim kolima. Uvijek su bila oprana i olaštena, pa
ih je omjerao esto i zaljubljeno. Kad je stranac neki ušao u restoran, Buck je, uz zadovoljan
smiješak, odvratio svoj pogled od prozora.
»Trgova ki putnik«, smjesta je šerif etiketirao neznanca, iako se pravio da ga uop e ne
gleda. Srkutao je kavu i kao da je bio zadubljen u misli dok je stranac govorio.
— Ovaj mi se gradi ini mnogo druk iji nego kad sam posljednji put kroza nj
prolazio — otpo e stranac.
Buck je upitao, tobože nezainteresirano:
— A eš e ovuda navra ate?
— Ne navra am, hvala bogu, premda, kako rekoh, jutros mi ovo mjesto izgleda
prili no. Posljednji sam put bio ovdje
usred zime. Vraški je duvala snježna me ava, tako da se nije vidjelo putovati. Strahovita
no , kad vam velim. Nisam mogao dalje od White-Rivera i ondje sam morao preno iti. Vozio
sam sa sobom one no i jednoga ovjeka sve od Bostona. Njega pitajte kako je bilo. On e vam
kazati, kakva je no bila.
— Taj je ovjek odavle? — upita Buck, pokušavaju i se sjetiti tko li je izbivao
iz grada zimus po velikoj me avi.
— Zasigurno — odgovori trgova ki putnik. — Mornar neki. Sad mu se baš ne
mogu sjetiti prezimena, ali rekao mi je bio kako se zove. Bože, što je taj ovjek psovao. A pio je
kao spužva, cijelim putom od Bostona.
212
— Mornar, velite? — upita Buck, ustavši da ustupi Claytonu Frazieru njegovo

uobi ajeno mjesto, a šerif se preseli k strancu. — Ja se zbilja ne mogu sjetiti da je itko odavle
bio u mornarici zimus. Sje aš li se ti, Claytone?
— Ne sje am se — odgovori Clayton, uzevši šalicu kave, koju je Corey Hyde
metnuo preda nj. — Sje aš li se ti, Corey?
— Ne. Ni ja ne znam za nikoga.
Stranac je postao usplahiren svom tom oporbom na svoju jednostavnu tvrdnju pa im je
svoj trojici rekao:
— Slušajte vi, onaj je ovjek bio sigurno vaš mještanin. Sam mi je to rekao. I u
mornarici je bio. Ja sam ga uzeo k sebi u auto kad sam bio upravo izvan Bostona i dovezao sam
ga sve dovle. Rekao mi je da ide ku i posjetiti svoju djecu, te da nije bio kod ku e sve od 1939.
Buck, Corey i Clayton zagledaše se u udu. Jedna im je misao bila da je to morao biti
Lucas Cross, ali tome nepoznatom strancu nisu priuštili zadovoljstvo da zna da ih je zbunio
na as.
— A kako je izgledao taj ovjek? — upita Buck, fiksiraju i stranca sumnjivo.
— Dakle, ja se ta no ne mogu baš sjetiti — odgovorio je stranac nelagodno. —
Bio je snažna ljudina.
— Snažan sam i ja — do eka Buck. — Da nisam to bio ja?
— Ne, vi niste. Onaj je ovjek pio kao duga. Sje am se ja toga.
— Hja, to bi onda više-manje mogao biti svatko u ovome gradu — odgovori
Corey Hyde. — Ni ega se više ne sje ate?
Stranac se zamišljeno po ešao po obrazu i rekao:
— Još se ne ega sje am. Ne ega u vezi sa smiješkom toga ovjeka. Nikada
nisam nikoga vidio da se onako smiješi. Kad se onaj ovjek smiješio, elo mu se micalo. Tako
nešto glupo nisam nikada vidio. I nikad to nisam zaboravio. Poznao bih ga po smiješku da ga
opet negdje vidim.
— Slušajte, gospodine — rekao mu je potiho Buck — ja sve mislim da ste vi one
no i bili pijani. Ja živim u Peyton- -Placeu cijeli svoj život i nikada nisam vidio ovjeka koji bi
se smiješio elom, kako vi to kažete. Bit e, dakle, da ste vi bili pijani, a moram vam re i da
meni nisu baš dragi ljudi koji pijani voze kroz moj grad.
— No, slušajte, šta vi mislite tko sam ja — re e im iskosa stranac i pogleda u lice
Bucku, pa Claytonu, pa Coreyju. Ništa više nije rekao. Popio je kavu i brzo izišao iz restorana.
Nekoliko minuta nijedan od njih nije progovorio. Napokon je Clayton Frazier spustio
šalicu na tanjuri i rekao:
— ini mi se smiješno da je Lucas bio kod ku e a da nitko o tome ništa ne zna.
Nastao je opet dug muk, prije nego što je Buck progovorio:
— Ako je i bio u Peyton-Placeu, Selena i Joey nisu ga vidjeli. Ja sam bio kod njih
s onim ljudima iz mornarice kad su tragali za Lucasom. Onda su i Selena i Joey izjavili da ga
nisu vidjeli.
Corey Hyde je ponovno napunio šalice kavom i pridodao:
— A Selena ne laže. A ni dje ak bogme.
— Ne, oni ne lažu — složili su se Buck i Clayton. — Ali ipak mi se ini udnom
ta nost kojom je onaj stranac opisao Lucasa. Ni ja u životu nisam vidio ovjeka koji bi se
smiješio kao Lucas. Kao ni trgova ki putnik.
Buck se sjetio jedne izreke iz nekog starog policijskog priru nika, pa ju je sad citirao što
je približnije mogao:
— Moramo pretpostaviti sve eventualnosti, ak i mogu nost ne asne igre.
— A šta ti misliš pod »ne asnom igrom«? — upitao je Corey.
— Pa znaš, kad netko nekoga lupi po glavi i oduzme mu novac. I takve stvari —
rastuma io je Buck.
213
— Pa tko bi umlatio Lucasa ovdje u Peyton-Placeu? — upitao je Clayton.

— Ne znam — re e Buck. — Ja nisam rekao da ga je tko umlatio. Ja sam samo
rekao da moramo pretpostaviti i tu mogu nost
— Ali ta mi mogu nost izgleda sasvim nevjerojatna — frktao je Clayton. —
Kako možeš do i na misao da se koji od Lucasovih susjeda drznuo da ga mlatne po glavi da mu
uzme novac? Pa Lucas nije uop e nikada ni imao novaca.
— Ja nisam nikada tvrdio da je to bio koji od njegovih susjeda — branio se Buck. —
Zar ne može to biti netko drugi? Šta je, recimo, s onim trgova kim putnikom? Kako možemo
znati da on nije napravio taj zlo in?
— I baš bi onda on došao ravno u Peyton-Place i zapo eo razgovor o Lucasu da
ga je on smlatio — prezirno je pripomenuo Corey.
— O, nemoj dvaput to tvrditi — do ekao je Buck superiornim tonom. —
Zlo inci se esto vra aju na mjesto svojih zlo instava.
— Da mi je znati za koju firmu radi onaj trgova ki putnik? — upita Clayton.
— Za firmu S. S. Pierce iz Bostona — otresito e Buck. — Vidio sam to
napisano na torbi koju je nosio.
— Trebalo bi možda da ideš za njim i da ga upitaš je li on mlatnuo Lucasa po
glavi — podrugljivo je savjetovao Clayton.
— A, to ne u bogme — odgovorio je Buck promišljeno. — Nego u se najprije
povezati s onim ljudima iz mornarice, da se uvjerim je li se Lucas ikad vratio na svoj brod u
Boston. Ako nije, onda u ja po eti postupak.
— Kako je svijet malen — primijeti Corey. — Stranac neki prolazi kroz grad na
svom putu prema sjeveru, zaustavi se na kavi u mom restoranu i sjedne upravo do šerifa našeg i
ispri a mu da je vidio ovjeka kojega nitko živ u ovome gradu nije vidio sve od 1939. Zar nije
svijet malen?
— Jest — složi se Buck McCracken zamišljeno i izi e iz restorana prema
svojim sjajnim kolima, koja su bila parkirana na rubniku.
Nije dugo potrajalo i Buck je primio odgovor na svoje upite iz Ministarstva mornarice.
Za tri dana stigla su u Peyton-Place ista ona dvojica ljudi koji su zimus tragali za Lucasom
Crossom. Stavili su se u vezu s firmom Pierce iz Bostona i pronašli su onoga trgova kog
putnika koji je prošao kroz Peyton-Place. Zvao se Gerald Gage, i njegova bostonska središnjica
je javila da sada obilazi po trgova kom poslu trgovine u Montpelieru, u državi Vermont. Našli
su ga u Montpelieru i zatražili od njega neka se odmah stvori u Peyton-Placeu. I on je doista
smjesta došao.
Dok su ga ispitivala ona dvojica iz Ministarstva mornarice, eš e je pogledao Bucka
McCrackena. Da, on je u no i — bilo je to dvanaestog prosinca, jer je tada posljednji put
putovao na sjever prije boži nih blagdana i u Burlingtonu je imao biti trinaestog prosinca —
povezao nekog ovjeka koji je nosio uniformu ameri ke ratne mornarice.
»Ne, nisam pitao mornara je li na dopustu. A zašto bih ga to i pitao? ovjek je zaželio da
ga povezem, a kako sam ja dobra srca, želji sam mu udovoljio. Kamo sre e da to nisam
napravio. Ali takve posljedice moraju uvijek trpjeti ljudi koji su meka srca. A ja ne bih nikada
mimoišao ovjeka na cesti, osobito u onakvoj no i kakva je bila prošloga prosinca.«
Da li je padao snijeg? »O, gadno je snijeg padao. S vjetrom.« Koliko je sati moglo biti?
»Pa, ja mislim, oko dvanaest i po obno . Zapamtio sam vrijeme po tome što sam bio zabrinut
ho u li u te kasne no ne sate na i još preno ište u Burlingtonu. Kako se okrenulo, nisam te no i
ni dospio do Burlingtona. Zapeo sam u White-Riveru i ni makac dalje. Bila je takva snježna
me ava.«
»Dabome da bih ga poznao! Bio je, dakako, mrak kad sam ga uzeo u kola, a i u kolima je
mra no bilo, ali smo se zaustavili u Nashui da popijemo kavu i onda sam imao prilike da
pobliže pogledam toga ovjeka. Snažan ovjek i vrst kao da je saliven. Pio je viski cijelim
214
putom od Bostona. Kako ga ne bih opet poznao. U mom je zanatu da ne zaboravljam imena i
lica. Sjetio sam se prije nekoliko dana i imena njegova što mi ga je rekao. Lucas Cross, tako mi
je rekao da se zove. I rekao je da ide ku i posjetiti djecu. I da nije bio kod ku e sve do 1939. A
emu sve to ispitivanje? Šta je zlo napravio taj mornar? Šta ho ete vi od mene siromaha Gerryja
Gagea? Pa nisam ja ništa loše napravio. Koliko ja znam, nema zakona koji bi zabranjivao
uzimati ljude u kola i voziti ih ako traže. Kako bi bilo da vi mene lijepo pustite na miru da idem
na svoj posao? Šta, još vam nije dosta? Ja sam ga iskrcao u Brijestovoj ulici. Šta vi uop e želite
od mene? Da sam ga valjda odvezao do vrata njegove ku e i da sam pri ekao dok u e? Ne, nije
mi kazao gdje stanuje, nego samo da ima još mnogo do ku e po onoj zimi. Rekao sam mu da ga
ne mogu dalje povesti. A mislio sam u sebi da on ima u sebi toliko alkohola, da bi ga grijao ak
do White-Rivera ako ustreba.«
Malo kasnije isti taj dan dvojica su istražitelja iz Ministarstva mornarice otišla u
Constancin du an da posjete Selenu. Rekli su joj da je neki trgova ki putnik iz Bostona
nedvosmisleno identificirao njezina o uha i baš njegovu izabrao iz grupe fotografija, tvrde i da
ga je povezao u svojim kolima iz Bostona i dovezao u Peyton-Place.
— Ne shva am — govorila je Selena smireno — ako je tata bio došao na
dopust, zašto ne bi došao ku i.
U manje od jednoga sata kasnije isti je odgovor dao Joey Cross u zbornici osnovne
škole.
— ini mi se udnovatim — otkresala im je hladno gospo ica Thornton, koja
je bila zaštita dje aku — da vas dvojica gospode ne znate bolje iskoristiti svoje vrijeme nego u
ispitivanju djece.
— Možda imate pravo, gospo ice — odgovoriše dvojica istražitelja i vratiše se
u ured Bucka McCrackena, koji se nalazio u sudnici.
Isto to popodne pronijela se vijest gradi em. Svi su se sašaptavali i zujkali.
— Baš je udno da je Lucas došao ku i a da o tome nitko ne zna.
— ak ni njegova djeca.
— Tko bi pomislio da e se Lucas regrutirati u ratnu mornaricu?
— Smiješno zaista. Pa netko ga je ipak morao vidjeti.
— Ali Selena ipak ne laže. Nije nikada lagala. Ni Joey nije lažljivac. Lucas je
uvijek bio samo pokora svojoj obitelji. Ni Nellie nije bila nikada bogzna kako pametna, ali je
sirota bila barem poštena.
— Crossova djeca ne lažu. Ako ona vele da Lucas nije nikada bio kod ku e,
onda nije bio, i nema tu šta više.
Ipak su ta dva istražitelja iz mornarice, zajedno sa smetenim šerifom Buckom
Mc rackenom, posjetili to ve e Selenu i Joey a. Buck je sjedio u fotelji, nervozno gužvaju i
svoj šešir i žale i što je uop e pokrenuo cijelu tu stvar. Istražitelji iz mornarice pitali su uljudno,
a Selena i Joey davali su samo jedan odgovor. Ne, oni nisu vidjeli Lucasa. Godine i godine nisu
ni uli ništa o njemu. Ne, nikada, nikada on nije pisao ku i. Oni uop e nisu znali da im je otac u
mornarici, dok zimus nisu doznali to od te dvojice ljudi. Kona no su otišla ta dva istražitelja, a
za njima snuždeni Buck McCracken, koji se iza njihovih le a tiho ispri ao Seleni.
— Selena!
— Ne boj se, Joey.
— Ali, Selena, tolika pitanja i ispitivanja!
— Ne boj se, Joey. Oni ništa ne znaju. Ne mogu ništa saznati. Odviše smo bili
oprezni. Zakopali smo ga i sve oribali, oprali i spalili što bi nas moglo odati. Ne boj se, Joey.
— Ti se bojiš, Selena?
— Da, bojim se i ja.
Krajem te nedjelje došao je ku i Ted Carter, pa kad je doznao za o igledan nestanak
Lucasa Crossa iz Peyton-Placea, smjesta se uputio Seleni.
215
— Zar zaista tvoj otac nije uop e ku i dolazio? — upitao je.

Seleni su napregnuti živci zadrhtali, pa mu je otkosila:
— Slušaj ti, prestani s tim galamdžijskim pitanjima baš kao da si kakav
advokat. Ja sam se naodgovarala na tolika pitanja da mi je ve dozlogrdilo. A na sva pitanja ja
mogu dati jedini odgovor: nije, nije i nije. I sada me, molim te, pusti na miru!
— Ali, Selena, ja ti želim samo pomo i.
— Ne treba meni tvoja pomo .
— Pa zar ti doista ne želiš da Lucasa prona u? — upitao je, udno je
pogledavši.
— Ti me poznaješ godine i godine — odgovorila mu je Selena iznureno. —
Kad bi ti morao s njim živjeti, bi li ti želio da ga prona u?
— Ja bih barem htio da doznam šta mu se dogodilo.
— Ja ak ni to ne želim. Samo se molim Bogu da ga nitko nikada ne prona e.
Sutrašnje jutro dijete nekih kolibara iz Livadskoga puta do e u ured Bucka
McCrackena, nose i neki zamotuljak u novinama. Ona dvojica iz mornarice bili su veoma
zainteresirani sadržajem toga zamotuljka, dok je Buck McCracken, sav smu en, odvratio o i od
stvari koje su bile rasprostrte na stolu, i podalje se odmakao. Bili su na stolu spaljeni ostaci
grahoraste mornarske bluze sa još netaknutim okruglim pucetima, te osmu eni dronjci
nekadašnje ženske ku ne haljine. ak i iz udaljenosti od stola dobrih šest stopa Buck je vidio
zar ale krvave mrlje na ženskom materijalu ku ne haljine, koji je bio ukrašen gran icama liš a
i cvjetova. Taj dje ak od dva- naestak godina, koji je zamotuljak donio, izjavio je da ga je baš u
takvu stanju našao na hrpi sme a na gradskom sme- tištu. A onda je zapitao mogu li mu dati
kakvu nagradu što je to donio.
— Gubi se, derane! — bijesno mu je rekao Buck McCracken, a iz ekaonice
ispred ureda uo se pla ljiv glas neke kolibarke:
— Rekla sam ti ja, sinko — jadikovala je. — I tata i ja rekli smo ti da nije dobro
da se miješaš u ono što te se ne ti e.
Jedan od istražitelja iz mornarice, vrhom je olovke arnuo paljenu grahorastu bluzu i uz
to pripomenuo:
— ini se, napokon, da je Lucas Cross imao sasvim opravdan razlog da bude
»odsutan bez dopuštenja«.
»Dobar policijski službenik«, ponavljao je u sebi Buck, »nikada ne isklju uje
mogu nost nepoštena ina.«
Me utim, glasno je rekao:
— Bit e da je Lucas imao ovdje ljubavnicu o kojoj nitko od nas nije znao.
— Ja sumnjam na onu djevojku — re e jedan od ljudi iz mornarice.
— Na koju djevojku? — upita bezazleno Buck.
— Na Selenu Cross — odgovori drugi mornari ki istražitelj.
Rano ujutro Buck i dvojica istražitelja iz mornarice dovezli su se pred ku u Crossovih.
Selena nije još bila otišla na posao, a Joey je još bio u pidžami. Selena je pustila svu trojicu u
ku u i povela ih u prebivališnu dnevnu sobu. Pravila se kao da ne vidi zamotuljak koji je jedan
od istražitelja nosio pod pazuhom. Taj je ovjek spustio zamotuljak na kau , otvorio ga i
rasprostro njegov sadržaj. A onda se uspravio i pogledao Seleni ravno u o i. Ona niti se micala
niti je šta govorila. Po uzbu enju, koje je pokazala na licu, reklo bi se da promatra neke
bezvrijedne stvari koje se nju osobito ne doimaju.
— Mi znamo da ste vi ubili toga ovjeka — rekao je istražitelj.
Joey Cross nahrupio je preko prostorije i stao ispred svoje sestre.
— Ja sam to napravio! — kri ao je. — Ja sam to napravio. Ja sam ga ubio i zakopao
u ov injaku, i ja sam to sam napravio. Posve sam!
Selena je privinula bratovu glavu uza se i raskuštrala mu kosu.
216
— Hajde u drugu sobu, Joey — zamolila ga je. — Obuci se pristojno, budi ljubazan.
Kad je Joey otišao, okrenula se Selena i našla se licem u lice sa šerifom Buckom
McCrackenom.
9.
Malen je svijet.
U kasnijim je godinama Buck McCracken esto znao re i, da bi dobro bilo da je obrao
petak svaki put kad je uo izgovorene te rije i u onim sedmicama prije procesa Selene Cross.
Bili su to kratki tjedni i dugi dnevi u vrijeme kasnog prolje a ranog ljeta godine 1944. U
godinama prije te bili su to tjedni proljetnog plesa, sve anosti završetka škole, odmora za jedne,
a rada na poljima za druge, ali u godini 1944. ti su tjedni bili tako silno uzbudljivi zbog toga
procesa da je pred tim izblijedjelo sve, pa ak i sam rat.
Navrvjeli silni ljudi u Peyton u tim sedmicama prije procesa i za vrijeme njegova
trajanja. Novinski izvjestitelji krstarili onim ulicama kuda je dotada kro ila noga jedinog
mjesnog novinara Setha Buswella, a ljetni turisti, koji bi drugih godina mimoilazili
Peyton-Place i odlazili u poznatija i razglašenija mjesta te države, navalili sada jatimice u
skupocjenim kolima, koja su nosila oznake drugih saveznih država.
Nevjerojatno je da bi ikada slu aj Selene Cross privukao toliku pozornost da nije bilo
onoga mladog i vatrenog reportera koji je izvješ ivao za jedne bostonske novine Hearstove
štampe. Zvao se Thomas Delaney. Imao je silan talent da prona e upadljive naslove. Tako je
dan po Seleninu hapšenju u listu »Daily Record«, za koji je radio, osvanuo naslov slovima od tri
in a (osam centimetara) OCOUBOJICA U PEYTON-PLACEU. Te su rije i preuzele i preko
itavih naslovnih strana štampale ostale novine po sjeveru Nove Engleske, tako da ih je za tri
dana itao prakti ki svatko u te etiri države.
Urednici su poslali svoje najbolje izvjestitelje da pišu o procesu Selene Cross, i
Peyton-Place je imao izgled velika otvorena skloništa za umobolnike. Kako u gradi u samome
nije bilo ni hotela, ni gostionica, ni kr ma, ni preno išta, reporteri i turisti, koji su došli da pišu
ili da radoznalo gledaju, svaki ve prema svome pozivu, bijahu prisiljeni da se okoriste
nedovoljnim prilikama smještaja u White-Riveru. Svako bi jutro ti ljudi preplavili
Peyton-Place, i svaku se ve er vra ali u White-River. Ali po danu su u tome gradi u sve
okrenuli naglavce. Prvi put od pamtivijeka stari ljudi, koji bi uvijek zaposjedali klupe ispred
sudnice, bijahu prisiljeni da bježe i da se raspu pred navalom fotografa i reportera, koji su
pošto-poto htjeli fotografirati te »živopisne stare ljude« i zadržavati ih silom pitanja, što su
uvijek po injala sa »Šta vi mislite o svemu tome?«
Jedino nije bježao Clayton Frazier, koji je s vremenom zavolio Thomasa Delaneyja,
mladog reportera Hearstove štampe iz Bostona. To je udnovato prijateljstvo zapo elo onoga
dana kad je Delaney bio stigao u Peyton-Place i bez ikakve loše navike sio na omiljelo ugaono
mjesto Claytonovo u Hydeovu restoranu. Clayton je bio bijesan. Svi mještani koji su se nalazili
u restoranu radoznalo su motrili šta e starac uraditi. Clayton je sio na stolac odmah do
Delaneyja i upitao ga:
— Vi ste novinar, šta ne?
— Jesam.
— A za koga pišete?
— Za bostonski »Daily Record«.
— A to je jedan od Hearstovih listova.
— A šta vi imate protiv Hearstovih listova?
— Ništa, ako baš ho ete da znate. Nego jednom sam itao neki lanak nekoga
Arthura J. Peglera, mislim da je umro, a jedan njegov ro ak radi i sada za Hearsta. Dakle, taj je
217
Arthur Pegler napisao u tome lanku da su »Hearstove novine poput žene koja kri i tr i
ulicom razrezana grkljana«. Ja mislim da nema ništa loše u tome ako netko ima volje da ita
takve stvari.
Bez treperenja trepavica, što zna i nezbunjeno, Delaney prinese šalicu kave k ustima,
otpije jedan gutljaj i nastavi:
— Ja bih imao volje da po em korak dalje od gospodina Peglera, pa da
Hearstove listove okarakteriziram kao golu ženu koja tr i ulicom, i tako dalje.
— Pa dabome — preuze Clayton — ja ne velim da ne treba mašte tko radi za
Hearstovu štampu. Što ovjek ne zna, mora izmisliti, a za izmišljan je treba ovjek imati maštu.
— Ne toliko maštu, gospodine Frazier, koliko živce — pripomene Delaney. —
vrste, tu ane živce.
— A tko vam je rekao kako se ja zovem? — upita Clayton.
— Isti ovjek koji mi je rekao da sjedim na vašem sjedalu kad je vidio da vi
prilazite.
Clayton i Delaney se sprijateljiše, iako ne bi na tu pomisao nikada došao ovjek kad bi
slušao uvrede što su ih sipali jedan na drugoga. Taj je reporter ostao u Peyton-Placeu za
vremena prije Selenina procesa. Napisao je cijele rizme papira o povijesti grada i njegovih ljudi,
da bi taj materijal, kako je izjavio Claytonu, upotrijebio kona no kao osnov nekom svome
romanu.
— Ali zašto se mjesto zove baš Peyton-Place? — upitao je Claytona Fraziera
jedan dan. — Vraški glup naziv. Nitko od gra ana nije baš oduševljen da govori o tome, osim
što rekne da je grad nazvan po nekom ovjeku koji je sagradio dvorac. Šta je napokon istina s
tim ovjekom i s tim dvorcem?
— Po ite sa mnom — re e Clayton. — Ja u vam pokazati dvorac.
Dvojica su prijatelja (Clayton je vodio) išla uz željezni ku prugu koja spaja Boston s
državom Maine. Sunce, vru e i žarko, uprlo u goli krš uz prugu. Naskoro je Delaney svukao
kaput i kravatu i prebacio ih preko ramena. Kona no se Clayton zaustavio na mjestu gdje
tra nice malo zaokre u prije mosta preko rijeke Connecticut, i pokazao svome suputniku
najviši brežuljak. Na vrhu tog brežuljka na suru kamenju dizala se kula s tornjevima — dvorac
Samuela Peytona.
— Ho e li vam se da se popnemo na onaj brežuljak? — upita Clayton.
— Ho e — odgovori Delaney, misle i u sebi: »Kako li je izgled onoga dvorca,
uza sve ovo vru e i žarko sunce, zlokoban, mra an, tajanstven!«
Dok su se mu no penjali uza strmenit, kupinama obrastao brežuljak, upitao je dalje
novinar:
— A tko je zapravo bio taj Samuel Peyton? Prognani neki engleski vojvoda,
grof, ili šta?
— Svi tako misle — pripomene Clayton, zastavši da rukavom obriše znoj s lica.
— A zapravo je dvorac sagradio i ovome gradu dao naziv neki prosti Crnac.
— O, ta nije mogu e... — po eo je Delaney, ali Clayton nije ni rije i rekao dok
nisu došli do zidina dvorca.
Zidine su bile visoke, tako visoke da se stoje i ispred njih nije mogao vidjeti dvorac
kako se vidio iz daljine. I debele su bile, a u odre enim razmacima bila su u njima vrata, za-
klju ana i zamandaljena. Clayton i Delaney sjedoše, naslonjeni le ima na sive zidine, i Clayton
ot epi bocu viskija, koju je štedio upravo za taj as. Bilo je gotovo pohladno gore na brežuljku,
toliko ih je sjena drve a zaklanjala od topline sunca.
Clayton je gucnuo, dodao bocu svome prijatelju i rekao:
— Kad vam velim, bio je to prosti Crnac.
Delaney je popio malo i vratio bocu Claytonu, rekavši:
— Dakle s istinom na srijedu! I nemojte da izvla im iz vas rije po rije .
218
Pri ajte s po etka.
Clayton se još malo okrijepio uzdahnuo, ponamjestio se le ima uza zid i otpo eo
povijest toga dvorca ovako:
— Davno prije gra anskoga rata živio taj isti Crnac negdje na jugu. Rob je bio i
radio za nekoga vlasnika plantaža koji se zvao Peyton. Taj Crnac, po imenu Samuel, bit e da je
pretekao svoje vrijeme, ili je bio izvan svoga elementa, nazovite to kako ho ete. Svakako je
živio davno prije nego što je itko i uo za Abrahama Lincolna. Ja velim da je taj Crnac bio izvan
svoga vremena stoga što su ga zanosile udnovate zamisli. Taj je ovjek htio da bude slobodan,
u vrijeme kad je ve ina gledala na Crnce kao na tegle e konje ili mule. I tako je Samuel odlu io
da pobjegne. Neki vele da je pobjegao s ukradenim zlatom svoga gazde, koji se zvao Peyton.
Nemojte me pitati je li ta injenica vjerodostojna, jer ja ne znam. I nitko ne zna. Kao što i ne
znaju kako je gazdu okrao. Samuel je bio razvijen, kršan momak. Mora da je bio, jer mogu
zamisliti kako je u ono vrijeme bilo teško crncu robu pobje i s juga. Bilo kako bilo, on je
pobjegao i ukrcao se na neki brod, koji je plovio u Francusku. Ne pitajte me kako je to napravio,
jer ja ni to ne znam sigurno. Neki kažu da je kapetan toga broda bio jedan od onih polucrnaca,
ne znam kako ih ono samo vi zovete.
— Mulata — pomogne mu Delaney.
— Da, da — rekne Clayton, gucnuvši malo i dodavši prijatelju bocu — tako je, Mulati
se zovu takvi. Dakle, neki vele da je kapetan bio mulat. Ja ne znam. I nitko sigurno ne zna. I
tako je Samuel stigao u Marseille. Kako sam rekao, nije to bilo lako, jer je Samuel bio lako
uo ljiv, onako jak i kršan momak, a crn kao pik-as. Stigao je dakle u Francusku i kao
brodovlasnik stekao velik imutak. Nitko ne zna kako je zapo eo posao, iako ih ima mnogo što
naga aju da je tada još imao kod sebe onoga zlata što ga je uzeo od svoga bivšega gospodara.
Svakako je velik novac zgrnuo. U Francuskoj mu je sunula u glavu još jedna udnovata
zamisao. Govorio je sam sebi: »Sada sam slobodan i imam mnogo novca. Ravan sam dakle
svakome bijelcu. Zašto se ne bio oženio bijelom ženom?« I zaista, oženio se bijelom
djevojkom, Francuskinjom Violettom. Neki govore da je to bilo lijepo, nježno žensko
stvorenjce, kao porculanska vaza. Ne znam. I nitko ovdje to ne zna, jer je to davno, davno bilo.
I tada je Samuel odlu io da se vrati u Ameriku. Vratio se u vrijeme gra anskog rata. Ona go-
spo a iz Massachusettsa, Harriet-Beecher Stowe, ve je bila napisala onu knjigu o robovima,
»Ci a-Tomina koliba«, i bilo je u to vrijeme mnogo ljudi koji su preko no i zavoljeli crnce,
barem su ih zavoljeli jezikom, ako ne srcem. Samuel i Violette stigoše u Boston. Samuel je
ovako mislio: »Kad imam toliko novca i kad svi toliko vole crnce, ne e mi biti teško da se
nastanim u ulici Beacon, gdje stanuje cvijet bostonskih bogataša i inteligencije, pa e u moju
ku u dolaziti Lowellovi i Cabotovi.« A šta je bio krajnji ishod? Da Samuel nije mogao kupiti
uop e nikakvu ku u nigdje u Bostonu. Možda bi im bilo lakše da se udome u toj sredini da je
Samuel bio u dronjcima i pun masnica po le ima, a da je Violette bila crnkinja i da je izgledala
sva izmrcvarena od pasa koji su je lovili. Ne znam, tako ja barem pretpostavljam. Svakako se
Boston nije još svikao da gleda crnca koji nosi košulju s uškrobljenim ovratnikom i s prslukom,
kojemu su obrubi rukom vezeni, pa izme, koje su u ono vrijeme stajale etrdeset dolara.
etrdeset dolara bio je tada velik novac. Dakle, uza sav svoj novac, uza svoju bijelu ženu,
slobodu i ostalo, Samuel nije mogao na i sklonište u Bostonu. Onda ga je, kako neki vele,
spopao onaj ludi bijes, u koji crnci, kažu, upadnu. Je li tako bilo, ne znam. injenica je da je
došao ovamo. Neki kažu da se htio toliko odale iti od Bostona da nikad više u životu ne vide
njegove o i bijeloga ovjeka. I došao je ovamo. Onda nije ovdje bio gradi . Bili su sami
brežuljci, šume i rijeka Connecticut. Na jugu je tad bilo, dakako, gradi a i gradova, ali ovo
mjesto nije bilo nastanjeno. I Samuel je izabrao najviši brežuljak i tu je odlu io sagraditi dvorac
sebi i svojoj krhkoj bjelkinji Violetti. Privremeno su živjeli u nekoj kolibi, jer je trebalo dugo
vremena dok se dvorac sagradi.
219
— Dajte mi tu bocu!
Delaney mu je dodao bocu, pa pošto se Clayton malo okrijepio, pljesne dlanom o
kamene zidine iza njih i nastavi:
— Vidite li ovo ovdje? Sve je ovo uvezeno, i drvena i kamena gra a, svaka kvaka
na vratima, svako prozorsko okno, sve je to uvezeno iz Engleske. Ja baš ne znam ta no, ali bih
se ipak bio pripravan okladiti da je ovo jedini pravi, istinski, nepatvoreni dvorac u Novoj
Engleskoj. Sve je poku stvo unutra tako er uvezeno, i zastori, i zidne oplate. Kad je sve bilo
gotovo, useliše se u dvorac Samuel i Violette, i nijedno od njih nije više prešlo prag dvorca van.
Nije dugo potrajalo, i poduzetnik neki, Harrington se zvao, do e i sagradi tvornice uz rijeku, i
zatim se po eo ovdje osnivati grad. Uskoro je provedena ovuda pruga do White-Rivera. Ljudi
koji su se vozili vlakom uzgledali bi na Samuelov dvorac i pitali: »A šta je ono?« A kondukter
bi se sagnuo, pogledao kroz prozor vagona i odgovorio: »Pa, ono je Peyton place5«. I po tom je
grad ovaj dobio svoje ime.
— A šta se poslije dogodilo? — upita Delaney.
— Šta ho ete re i time »poslije«?
— Pa pri a se ne može tu završiti — pripomene mladi reporter. — Šta je bilo
poslije sa Samuelom i Violettom?
— A, oni su umrli — odgovori Clayton. — Violette je umrla prva. Neki vele da je
umrla od sušice, a drugi kažu, da je jednostavno svenula, jer je bila vazda zatvorena u dvorcu. Ja
ne znam sigurno. Svakako ju je Samuel zakopao iza dvorca. Visok, bijel nadgrobnik obilježuje
njezin grob, a napravljen je od bijelog vermontskog mramora. Kad je i Samuel umro, pokopan
je odmah do nje. Samo je nadgrobnik njegov malen i š uren, a napravljen je od crnog
mramora, koji su dovezli iz Italije ili iz druge neke prekomorske zemlje. Država je pokopala
Samuela, jer joj je oporu no ostavio svu svoju zemlju zajedno s dvorcem. Neki vele da se
država mnogo ne ne ka kad treba primiti dar.
— A za što država upotrebljava ovaj dvorac? — upita Delaney, pogledavši jedna
od vrata u zidu, koja su bila zatvorena prijevornicom.
— Dvorac sam nizašto — odgovori Clayton. — Ali Samuel nije bio glupan. On je
imao velike šume sjeverno odavle. I država je eksploatirala nekada gra evno drvo iz tih šuma.
Sad imaju tamo jednu od šumarija. Zauzvrat, država se obavezala da e se brinuti za dvorac dok
se ne raspadne. Mora bdjeti da vrata budu zaklju ana i da nitko unutra ne ulazi. U Samuelovoj
oporuci ništa nije bilo uglavljeno s obzirom na unutrašnjost dvorca. I unutra je sve istrulo.
Zavjese vise, onako rasparane i nakrivljene, a pacovi se ugnijezdili u ku nom namještaju,
uvezenom iz inozemstva, dok je drvena oplata naprsla i otpada. Veliki granati svije njak u
prednjoj sali otrgnuo se jednom za vrijeme oluje sa stropa, i staklo još leži porazbacano po podu
Samuelova dvorca.
Delaney je nekako sumnji avo pogledao Claytona pa ga je upitao:
— Kako mi vi opisujete unutrašnjost dvorca, ini se, da ste vi bili u njemu nekada.
— Bio sam, dakako — priznao je Clayton. — Može se unutra, ili se barem moglo
onda kad sam ja još bio dje ak. Na drugoj je strani bilo stablo, i jedna se grana toga stabla pre-
vjesila preko zida dvorca. Trebalo se popeti na stablo i onda puzati po grani. Ako ovjek nije
bio odviše u strahu da e slomiti nogu, s kraja grane moglo se sko iti u stražnje dvorište
Samuelova dvorca. Sje am se da je bilo vraški teško natrag se pentrati preko zida, ali jednom
sam ja to kušao. Želite li i vi pokušati?
Delaney je ustao i pogledao ispred sebe goli zid. Dugo se premišljao. A onda je kona no
rekao:
— Ne u kušati. Vratimo se. Ve je kasno.
Dok su ta dvojica ljudi silazili niz brežuljak, u novinarevu mozgu oblikovale su se prve
5
Peyton place ovdje zna i Peytonova rezidencija, Peytonovi dvori. Grad je po tome dobio svoje ime.
220
re enice lanka koji je imao napisati.
»U tragi noj sjeni dvorca Samuela Peytona desila se jedna druga tragedija. Studene,
vijavi ne no i mjeseca prosinca, Selena Cross ...«
Upravo prije nego što su stigli u Brijestovu ulicu, Delaney se okrenu Claytonu i upita
ga:
— Slušajte, vi ste prili no tolerantan ovjek kakvi ve jesu na sjeveru Nove
Engleske. Zašto vi neprestano nazivate Samuela Peytona »prosti crnac«?
— Još pitate zašto — odreza Clayton. — Neki ljudi, a me u njima je bio i moj
ro eni otac, vele da je potkraj gra anskoga rata Samuel Peyton slao Jugu brodove krcate oruž-
jem. Ako to nije nitkov, onda ja ne znam šta je. Da je Samuelova koža bila druk ije boje, ja bih
ga nazvao »prostim buntovnikom«, a kako je bio crnac, nazvao sam ga »prostim crncem«.
10.
Bilo je, dakako, ljudi u Peyton-Placeu, koji su u tome grozni avom ludilu prije Selenina
procesa ostali mirni kao središte vihora. Me u njima je bila i Constance Rossi, koja je, nakon
prvog preneraženja, preuzela opet posao u svome du anu. Na sva ona mnoga pitanja ona je
odgovarala:
— Ja sam samo privremeno ovdje. Selena e uskoro preuzeti posao im se
raš isti ta zbrka.
Pri kraju raš iš avanja »zbrke oko Selene«, kako je ona to nazvala, Constance je
ponudila da e platiti sve troškove za pravnu pomo koja djevojci bude ustrebala.
— Premda — rekla je Mikeu — ja uop e ne shva am šta e toj djevojci advokat.
Ako je ubila Lucasa, a ja ni asa ne vjerujem da jest, imala je opravdan razlog za taj svoj in.
Lucas je bio grubijan i zvijer. Uvijek je to bio. Sje am se kako mi se Nellie jadala da tu e i nju
i djecu. Lucas je bio užasan.
— Sve to može biti kako ti kažeš — odgovorio je Mike — ali Selena svojim
mu anjem više sebi škodi nego koristi. Morala bi biti pristupa nija barem svome odvjetniku, a
Drake kaže da mu i kao zalivena.
Sve je to bila istina. Osim što je izjavila da je ubila Lucasa žara em, dok je njih dvoje
bilo u prebivališnoj sobi, te da ga je sama, bez ikakve Joeyove pomo i, usprkos druk ijim
tvrdnjama njezina polubrata, odvukla u ov injak i zakopala, Selena je uporno odbijala bilo
kakav dalji komentar. Tu je izjavu dala onaj dan kad su je zatvorili, i bili su zaludni svi napori
Petera Drakea da je nagovori da rekne uzrok tome svom ubojitom inu.
U Peyton-Placeu govorilo se o malo emu drugom osim o tome.
— Ja ne vjerujem da ga je ubila. Ona bi rekla razlog da je to uradila.
— A kako je onda ta no znala gdje je zakopan ako ga nije ubila?
— Vi se još udite kako su našli krvave mrlje na podu u ku i? Možete ribati i
strugati koliko ho ete, ne ete sakriti mrlje ako do u stru njaci pa kemijskim putem po nu istra-
živati.
— Da, da, i ja mislim da ga je ona ubila. Da nije, odakle bi bile one mrlje?
— Meni je udnovato bilo kako se Joey riješio svih svojih ovaca u sije nju. U
sije nju se stoka ne kolje. Uvijek mi se to inilo sumnjivim.
— On je to napravio da ne bi nitko pokušao do i u ov injak da švrlja. Ipak je glupo
uradio. Bolje bi mu bilo da je lijepo ostavio ovce gdje su i bile.
— Ja baš ne mislim tako. Uvijek ima vražjih njuškala koji su spremni da se šuljaju
oko tu ih životinja. Kad bih ja imao zakopana svoga staroga u ov injaku, bilo bi mi bogme ite
kako sumnjivo kad bi tko okolo švrljao i kad bi gazio po njegovu grobu.
— A sje aš li se ti kako je Selena pokušala na gradskom zboru bira a onemogu iti
prijedlog o regulacionoj podjeli na zone? Kladim se da je to napravila stoga što se bojala da tko-
god ne do e k njoj i da ne po ne njuškati.
221
— Govorili vi šta ho ete, ja ne vjerujem da je ona to napravila. Ona sigurno

nekoga štiti.
— Ali koga bi štitila? Pa nitko nije želio ubiti Lucasa.
— To je opet istina.
— A ako je ona, zašto ne rekne razlog tome svome inu?
Zašto? Zašto? To je pitanje poigravalo na sva ijim usnama. Ted Carter je otišao
posjetiti Selenu, pošto je zajam io Drakeu da e mu javiti pravi razlog njezina ina.
— Ja sam ubila oca. Šta se ima još tu re i? — odgovorila mu je Selena mrzovoljno.
— Ja sam ga ubila, i gotova pri a.
— Slušaj, Selena — rekao joj je Ted malko nestrpljivo. — Drake mora znati
razlog, ako ho eš da te brani. S opravdanim razlogom mogao bi te braniti zbog privremene
neura unljivosti, pa bi te možda oslobodio vješala.
— Kad sam ga usmrtila — odgovorila je Selena — bila sam pri zdravoj pameti baš kao
i sada. Ja sam bila posve svjesna šta radim.
— Selena, za Boga miloga, budi razborita. Ako se ne navede valjan razlog, osudit
e te za ubojstvo s predumišljajem. A znaš li ti kakva je kazna za takvo zlo instvo u ovoj
državi?
— Vješanje — odgovorila je Selena otvoreno.
— Da — potvrdio je Ted suspregnuta daha. — Vješanje te eka u tom slu aju.
Urazumi se stoga i reci mi zašto si to uradila. Je li Lucas prijetio da e te istu i? Ili je tebe i
Joeya htio istjerati iz vaše ku e? Šta je krivo da si to uradila?
— Ubila sam ga, i basta — odgovorila je monotonim glasom, koji je
upotrebljavala posljednjih nekoliko dana.
— Ali ti nisi kanila da ga ubiješ, je li? Možda si ga htjela samo zastrašiti pa si ga
udarila ja e nego što si mislila. Je li tako bilo?
Na as je Selena zastala i pokušala se sjetiti kako je bilo. »Jesam li ga zaista kanila
usmrtiti?« pitala se tupo. Pokušala se sjetiti asa kad ga je udarala i kakva joj je misao onda bila
na pameti, ali mogla se sjetiti samo straha, užasnoga straha.
— Usmrtila sam ga — ponovila je. — Kad sam zamahnula, zamahnula sam svom
snagom. Nije mi žao što je mrtav.
Ted je ustao i pogledao je hladno.
— Slušaj, bolje da se brzo opametiš i da brzo promijeniš svoj ton ako se misliš
izvu i iz škripca. Razmisli malo o tome. Ja u sutra opet do i.
— Ne, ne eš ti više do i — rekla je Selena dok je odlazio.
Ali rekla je tako tiho da on nije uo.
Ta je no protekla Carteru u besanoj neodlu nosti. Za manje od dvije sedmice
diplomirat e na sveu ilištu i stupiti u vojsku kao potporu nik. Ako rat bude još trajao, a sva je
prilika da e trajati, bit e tada poslan nekamo na dodatnu vojni ku obuku. Ali Tedov mozak i
dušu nisu pritiskale te sadašnje injenice. On je mislio o budu nosti, o onome danu kada e
položiti advokatski ispit i do i u svoje mjesto da vrši advokatsku praksu. Pitao se kakve izglede
u advokatskoj karijeri ima ovjek, koji se vezao sa ženom ubojicom? Istina je, on je ljubio
Selenu i po svoj prilici ljubit e je uvijek, ali kakvi su sada njihovi izgledi na zajedni ku sre u?
Ted je u dugim no nim satima razmišljao o svojim planovima za budu nost. Ali nigdje
u tim svojim planovima da na e dovoljno okance u koje e smjestiti ženu kojoj se nad glavu
nadnio tmasti oblak pravde. Makar Selenu proglasili i nevinom — a kako to može biti kad je
sama priznala svoje zlo instvo? — uvijek e biti ljudi koji e sumnjati u njezinu nevinost. A
ako se bude branila duševnom poreme enoš u, makar ona bila privremena, nije to ipak nikakav
izlaz. Gra ani Pey- ton-Placea gledaju u duševnoj poreme enosti ljagu i sramotu za njezina
pa enika. Selena bi u svome gradu bila ožigosana manjim žigom sramote kao osu ena zlo inka
nego kao žrtva neura unljiva ludila. Ted je bio o tome uvjeren. A šta je s opravdanim
222
ubojstvom u nužnoj obrani? U mraku svoje sobe Ted je odmahnuo glavom. Lucas je mogao biti
i pijanica, i mu itelj svoje žene i djece, i najneodgovorniji otac, ali on je u o ima svojih
sugra ana bio ovjek koji je podmirivao svoje ra une i pazio svoj posao. Ted je tako er znao da
je Selenina krivnja u o ima njenih sugra ana pove ana injenicom što joj Lucas nije bio pravi
otac. Da je bila njegova krv i njegovo meso, mnogo bi bolje prošla kod njih. Ovako bi grad
govorio: »Ona uop e nije bila njegova ro ena. Lucas se oženio Nellie kad je Selena bila tek
novoro en e. A ipak se brinuo za to dijete kao da je bilo njegovo. Ne samo da je Selena
zlo inka nego je uz to i nezahvalnica.«
Ted od tjeskobe zarine zube u zglavak kažiprsta. Zamislio je izgled na licima porotnika,
ako Drake pokuša braniti Selenu, da je to djelo u inila u zakonitoj obrani. Ako to branitelj
pokuša, Selena e odvjesiti sigurno.
Ted je sjeo u postelju i obje ruke zarinuo u kosu. Uko enim prstima pokušao je masirati
lubanju, koja je odjednom postala zategnute i svrbljive kore.
»A šta ako kojom nemogu om sre om, nekom sretnom slu ajnoš u«, mislio je Ted,
»Drake uspije osloboditi Selenu? Kakav e život imati jadnica u Peyton-Placeu? Ljudi to ne e
nikada zaboraviti. Ovako e govoriti jedan drugome: ,Gle, ide Crossova djevojka. Znaš ona
koja je usmrtila svoga oca. Dakle, nije joj bio pravi otac. Ali je bio opet više nego pravi. On se
brinuo za nju cijeli život, a nije morao, jer nije bila njegova ro ena k i.’ Ili opet ovako: ,Evo ide
Crossova k i.
Udala se za onoga mladog advokata Cartera. Bolje se držati dalje od takva ovjeka koji
je mogao uzeti za ženu jednu zlo inku! «
Ali Tedovu dušu nisu te no i salijetale samo misli o budu nosti. Njega su mu ile i
uspomene na prošlost. Navrle uspomene na poljupce, na razgovore, na zajedni ke nade i za-
jedni ke snove. Predstavio je sebi brežuljak koji su gledali on i Selena. Na tome su brežuljku
mislili sagraditi ku u koja e biti gotovo od samih prozora. Sjetio se njihove vatrene diskusije o
broju djece koja e se mo i udobno smjestiti u takvu ku u. Sjetio se cijelog niza onih godina
kad je samo Selena postojala za njega, kad je pomisao o životu bez nje zna ila isto što i pomisao
na smrt.
»Ti, ja i Joey«, rekla mu je Selena jedan dan, smiju i se i priljubiv se uza nj, te kao da i
sada na svom obrazu osje a njezin dah, »samo nas troje, i nitko nas se drugi na svijetu ne e
ticati.«
Selena se, istina, malo promijenila otkako je zapo eo rat Katkada je bila naprasita,
neuravnotežena. Ali rat je djelovao na mnoge žene u tome smislu. Katkada kao da je bila ljuta
na njega što nije u rovu, kao njen polubrat Paul, što nije izložen smrtnoj opasnosti. Ali zbog
toga se Ted nije mnogo uznemirivao. Taj e njezin osje aj pro i zajedno s ratom. Poslije rata e
biti ona ista kakva je bila prije rata.
Kad je bila sretna i zadovoljna, o i bi joj se zaiskrile, i rekla bi: »Blagorodni gospodin
Theodore H. Carter. Gospodin Carter i gospo a Carter. O, Ted, kako te ljubim!«
Ve je zapoznala zora kad je zario u jastuk lice, vlažno od suza. »Ali moji planovi,
Selena«, mislio je u sebi, »šta je s mojim planovima za budu nost? Kakve izglede imamo nas
dvoje na život u Peyton-Placeu?« Cijelo je vrijeme znao odgovor na to pitanje, znao je šta mora
uraditi.
Kona no je zaspao, i nije otišao u posjete Seleni sutradan. Kratko vrijeme poslije, dok je
trajao proces, pisao je svojoj majci da zbog studija ne može do i sa sveu ilišta.
Selena ga nije ekala više nakon onoga dana kad ga je vidjela posljednji put. A ipak je
uzan smiješak prorezao njene usnice te ve eri.
»Znala sam da ne e do i«, mislila je u sebi. »Ja nisam više dio njegovog plana. On sebi
ne može priuštiti raskoš da ne mari za ono što ljudi govore. A ja bogme mogu. Ako išta onda to
mogu. Mene se savršeno ništa ne ti e šta ljudi o meni misle i govore.«
Baš je razmišljala kako još prije kratkog vremena ne bi mogla podnijeti pomisao da e je
223
Ted u nevolji ostaviti, ali u rano ljeto 1944. nije joj to bilo više ništa. Nju je sada mu ila samo
jedna stalna, angrizava briga što e biti sa Jeoyom. Da e ona biti osu ena i vješana, u to nije
više sumnjala.
— Kad biste mi samo rekli motiv ubojstva — poticao ju je Peter Drake neprestano.
— Onda bih vam možda mogao pomo i. Barem bih vam mogao život spasiti. Ako bismo i
toliko- uspjeli. Pomozite mi, da bih ja vama mogao pomo i.
»Ali šta da reknem?« mislila je u sebi Selena. »Da reknem da sam ubila Lucasa stoga što
sam se bojala da me opet ne zatrudni?« Mislila je o Matthewu Swainu, kojemu se sve ana
zaklela da e o svemu šutjeti. Mislila je tako er na lica svojih prijatelja i susjeda ako ikad
izrekne istinu o sebi i o Lucasu. Nitko joj ne e vjerovati. A kako bi i vjerovali? Pitali bi se zašto
je šutjela tolike godine. Zašto nije otišla na policiju ako ju je Lucas zlostavljao? Selena je imala
na to gotov odgovor: »Zato što kolibari nikada ne idu na policiju da ih ona štiti protiv
bezakonja. Dobar kolibar pazi svoj posao i zacjeljuje svoje rane.« Sjetila se vremena kad je šerif
Buck McCracken došao u osnovnu školu da govori o sigurnosti gra ana i njihovoj zaštiti.
Šerif je svoj govor zaklju io ovim rije ima: »A sada želim da se uvijek svi sjetite da je
policajac vaš prijatelj«. Selena se vrlo dobro sje a pogleda u o ima djece kolibara. Taj pogled
kao da je govorio: »Vraga mi je on prijatelj. Obi no njuškalo. Pazi sva iji posao samo ne svoj!«
U svome o aju Selena se klela: »Nikada ja ne u odati pravu istinu. Pa ni onda kad me
budu vodili na vješala. Ne e nikada dobiti ni rije i od mene. Neka me ispituju koliko im drago.
Od mene ne e nikada doznati.«
Me u cijelim pu anstvom Peyton-Placea bio je samo jedan ovjek koji se nije pitao
zašto je Selena usmrtila Lucasa. On je to vrlo dobro znao. Bio je to doktor Matthew Swain. On
nije uop e radio sve otkako su Selenu zatvorili. Izgovarao se da je bolestan i upu ivao je svoje
pacijente doktoru Bixbyju u White-River.
— Mora da je jako bolestan — govorila je njegova gazdarica Isobel Crosby
svakome tko bi je bio voljan slušati. — Ne da mu se ak ni obla iti ujutro, nego samo sjedi po
cijeli dan. Sjedi, bulji, ništa ne radi.
To baš nije bilo posve tako. esto je on po danu, a uvijek po no i smogao toliko snage
da se prene iz mrtvila, te da ode od bifea u blagovaonici gdje je držao pi e pa do kakve fotelje,
koja se u to vrijeme našla u blizini. Prebirao je misli i oblikovao ih u »sjajnoj retorici«, kako se
sam izražavao, i cijelo je vrijeme znao šta mora raditi.
»I sada se krug moje propasti zatvorio«, rekao je sebi, bulje i u punu ašu. »Po elo je s
Lucasom i svršilo s Lucasom. Gotovo je tako. U po etku sam uništio život i sada moram platiti
svojim životom.«
Katkada, kad bi bio posve pijan no u, izvadio bi iz skro- višta malu fotografiju svoje
pokojne žene Emilije.
»Pomozi mi, Emilija«, zazivao bi je, bulje i u duboke, mile -o i na slici. »Pomozi mi.«
Nastala je cijela uskomešanost zbog fotografija nakon Emilijine smrti. Doktor je uporno
tražio da se s njegova pisa eg stola u radnoj sobi smjesta ukloni velika ženina fotografija u
srebrnom okviru.
— A ja sam mislila da vi želite da ta fotografija vaše žene ostane gdje jest —
rekla je pobožno Isobel Crosby. — Mislila sam da je želite baš ovdje, tako da se uvijek možete
sje ati svoje pokojne žene.
— A zar vi mislite da ja trebam njezine fotografije da bih se nje sjetio? —
zaurlao je doktor i žestokim zamahom ruke otfrljacio Emilijinu fotografiju sa svoga stola. —
Zar vi mislite da uop e meni nešto treba da bih se sjetio nekoga?
Urlanje je doktoru bilo prikladno sredstvo da suzbije suze, a doktor je mnogo urlao u
one dane neposredno nakon Emilijine smrti. Isobel je, dakako, po cijelom gradi u rastrubila
kako se ponaša njezin gospodar.
Ovako je trubila: »Znate, bacio je njezinu sliku sa svoga pisa eg stola. Tako ju je bacio
224
da se staklo smrskalo, a okvir se savio. I galamio je na mene. A ona jadnica ne leži u grobu još
ni sedmicu dana. Da znate samo kako se držao na njezinu sprovodu. Ni da bi suzu spustio ili da
bi pokušao da se baci u otvoreni grob, ili tako štogod. Nije joj sirotici ni obraz cjelivao prije
nego što je pastor zatvorio lijes. Vidjet ete vi. Ne e pro i ni šest mjeseci a on e se oženiti.«
Doktor je bio spremio vrlo brižno posljednju Emilijinu fotografiju. »Baš postajem zaista
pla ljivo sentimentalan«, grdio je sebe, »kad o ekujem pomo od izblijedjele fotografije.«
»Sve propast na propast«, govorio je u sebi doktor Swain. »Najprije sam upropastio
život jednome djetetu, jer nije bilo drugoga izbora. Zatim sam upropastio bolni arku Mary
Kelley, jer sam na nju survao težak osje aj krivnje, na što nisam imao prava. A onda sam
upropastio Nellie, jer nisam mogao svladati svoju srdžbu i svoj jezik. A onda je Lucasu
pripremila propast Selena, zato što nisam imao dovoljno odvažnosti da mu je ja osobno
pripremim. I tako ti je to na svijetu«, mislio je doktor, pijan, onako pokušavaju i se sjetiti
posljednjega dijela onoga citata. Samo je znao da je bilo nešto u vezi sa cviljenjem ili
jadikovanjem, ili nešto sli no.
Uo i dana kad je imao po eti Selenin proces, Matthew Swain je obišao sve zakutke
svoje ku e i skupio sve prazne boce. Cijeli se sat kupao u toploj kupelji, a onda se mrzlom
vodom tuširao. Zatim se obrijao, oprao šamponom svoju divnu bijelu kosu i onda je telefonirao
Isobeli Crosby.
— Gdje ste vi, do avola? — zagrmio je kad se gazdarica javila s druge strane. —
Ljeto je, i moje bijelo odijelo nije još ispeglano, a znate da moram ujutro u devet sati biti u
sudnici.
Jadna Isobel, koja je bezuspješno kušala da u e u doktorovu ku u ve mnogo jutara,
ljutito je spustila slušalicu.
— Šta ti veliš na to? — upitala je uvrije eno svoju sestru.
11.
Isto se ve e vratila u Peyton-Place Allison MacKenzie. Sišla je s vlaka u osam i po i
odlu ila je pješke ku i.
— Dobar ve er, gospodine Rhodes — pozdravila je šefa stanice.
— Zdravo, Allison — otpozdravio je gospodin Rhodes istim tonom, baš kao da se
Allison vra a s kupovine iz Man- chestera. — Je li ti dojadio velegrad?
— Malo, malo — priznala je, a u sebi je mislila ovako: »O, da znate, gospodine
Rhodes, kako mi je dojadio. Sva sam bolesna, i umorna, i sita, i najradije bih da umrem.«
— A, lijepo je posjetiti New York, šta ne? — dodao je gospodin Rhodes. — Ho eš
li da te povezem ku i! Baš sada zatvaram.
— Mislila sam pješice — re e Allison. — Odavno nisam hodala po
Peyton-Placeu.
— Grad ne e pobje i do sutra.
Pogledao ju je oštrije.
— Izgledaš mi malo umorna. Bolje e biti da ja tebe odvezem ku i.
Allison je bila odviše umorna da se ak i prepire pa je rekla:
— U redu. Prtljag mi je vani.
Dok su se vozili Kolodvorskom ulicom, Allison je rastreseno gledala kroz prozor kola i
umorno mislila: »Ne mijenja se ovo mjesto. Svaki kamen, svako stablo, svaka ku a, sve onako
kako je i prije bilo.«
— Jesi li ula o Seleni Cross? — upita Rhodes.
— Jesam — odgovori Allison. — Uglavnom sam radi toga i došla ku i. Mogla
bih o tome napisati krasnu novelu
— O, još pišeš novele za magazine??? Moja žena uvijek ita tvoje stvari, i veli da
225
su dobre.
— Da, pišem — odgovorila je Allison.
Mislila je u sebi kako se ni gospodin Rhodes nije ništa promijenio. Uvijek je ostao staro
njuškalo. Baš je zanima šta bi kazao kad bi mu saop ila da joj nije uspio roman što ga je radila
više od godine dana. Sigurno bi se radovao. On je uvijek bio blažen kad kome ne bi nešto pošlo
za rukom.
— A kako si ula o Seleni? — upitao ju je. — Majka ti je telefonirala?
— Nije. Nego sam itala u novinama.
Rhodes je na as ustavio kola i upitao:
— Ho eš re i da je o tome pisalo u njujorškim novinama? Da oni ak u New
Yorku znaju o tome?
— Nije baš tako. Nego ima neki ovjek u New Yorku, koji iskoriš uje nostalgiju
ljudi za rodnim krajem. Ima prodavaonicu na Broadwayu pa tamo prodaje primjerke i
provincijskih listova. Setala sam onuda slu ajno jedan dan i vidjela naslov o Seleni u listu
»Concord. Monitor«, koji je bio izišao prije etiri dana.
Gospodin Rhodes se prigušeno nasmijao i rekao:
— Mora da si se prestrašila kad si vidjela nešto o Peyton- -Placeu usred New
Yorka.
U sebi je Allison imala ovaj odgovor: »Nisam se prestrašila, gospodine Rhodes. Bila
sam u to vrijeme odviše zaba- vijena ne im drugim, a da bih se odviše zanimala doga ajima u
Peyton-Placeu. Znate, upravo sam bila provela kraj tjedna u postelji s nekim muškarcem,
kojega ljubim, a ispostavilo se da je on oženjen.«
— Da, da — glasno je odgovorila Allison. — Vrlo sam se prestrašila.
— E, ovdje vam je strahovita larma zbog toga — tuma io je gospodin Rhodes. —
Po ulicama uop e ne možeš pro i ovih dana. Pune su novinskih reportera i turista te pukih
radoznalaca iz White-Rivera. Sutra po inje rasprava. Ho eš li i ti do i?
— Ja mislim — odgovori Allison. — Seleni e po svoj prilici trebati sutra svaki
prijatelj i prijateljica što ih je ikada imala.
— Ovdje nitko pravo ne vjeruje da je to napravila Selena. Barem ne sama... Evo
nas kod tvoje ku e. Pri ekaj asak pa u ti pomo i ponijeti prtljagu.
— Nemojte se truditi — rekla mu je Allison, izišavši iz kola. — Mike e ve do i
po prtljagu.
— O, Mike — re e gospodin Rhodes i tre i se put nasmijulji. — Onaj upravitelj
škole za kojega se udala tvoja mati. A kako ti se svi a kao otac?
— Moj otac je umro — odsjekla mu je, hladno ga pogledala i uputila se vrtnom
stazom ispred ku e.
Constance i Mike sko ili su iznena eni kad je Allison ušla kroz glavna vrata k njima u
prebivališnu sobu.
— Dobar ve e — pozdravila ih je i stajala, svla i rukavice.
Okružili su je, izljubili i upitali je li ve erala. Mati joj je kao prigovorila:
— Ali, zlato moje, zašto nisi javila da dolaziš? Mike bi došao na stanicu kolima po
tebe.
— Ku i me dovezao gospodin Rhodes. A u vlaku sam pojela sendvi .
— A šta je tebi, dijete moje? Tako si blijeda i iscrpena.. Da nisi bolesna? — upitala
ju je Constance.
— Ali, zaboga, mama — rekla je Allison nestrpljivo — ja sam tek umorna. Dug je
put i vru e je bilo u vlaku.
— A ne bi htjela nešto popiti? — upitao je Mike.
— Htjela bih — rekla je Allison zahvalno.
»Nešto nije u redu s njom«, govorio je u sebi Mike, dok joj je miješao koktel. »Nešto se
226
desilo. Ima isti izgled kao što je imala uvijek kad joj se nešto neugodno desilo. Je li posrijedi
neki muškarac?«
— Kušala sam ti telefonirati o Seleni — govorila joj je Constance. — Ali ona djevojka
koja kod tebe stanuje rekla mi je da si otišla nekome u posjete u Brooklyn. Kako se samo zove
ona tvoja prijateljica? Nikad joj ne mogu zapamtiti ime.
— Steve Wallace — odgovori Allison. — I nije ona kod mene na stanu, nego ja
kod nje.
— Da, da, Steve se zove — re e Constance. — A nisi mi rekla da je njezino
pravo ime Stephanie?
— Jest, ali je nitko tako ne zove. Ona to ne voli. Jadna Steve. Valjda e na i koju
drugu da joj pravi društvo. Ja se ne kanim vratiti u New York.
— Je li se šta loše desilo — odmah je pitala Constance.
— Rekla sam ti, mama, da se nije ništa desilo — odgovori Allison i brižne u
pla . — Umorna sam samo i dojadio mi je New York. Želim samo da me pustite na miru.
— Idem ti ja namjestiti postelju — rekla joj je majka, koja nije nikad bila kadra
shvatiti raspoloženje svoje k eri.
Mike je sio i upalio cigaretu.
— Mogu li ti ja šta pomo i? — ponudio se.
Allison obriše o i i otare nos, pa uzme ašu njoj pripremljena pi a i odjednom strusi
polovicu.
— Da, možeš mi pomo i — rekla mu je obuzdanim glasom. — Oboje mi možete
pomo i. I to tako da me pustite na miru. Ili ja time možda odviše tražim?
— Ne, ne tražiš previše. Samo se sjeti da te mi ljubimo, pa ako nam želiš štogod
re i, mi emo te rado saslušati.
— Idem ja spavati — samo je to rekla i otr ala u svoju spavaonicu, prije nego što
opet zapla e.
Kasnije su Constance i Mike iz svoje spavaonice uli prigušene Allisonine jecaje.
— Šta joj je?? — upitala je prestrašena mati. — Moram joj oti i.
— Pusti je na miru — savjetovao je Mike, metnuvši ruku na ženino rame.
Ali Constance nije mogla spavati. Pošto je Mike ve odavno zaspao, otišla je tiho u
Allisoninu sobu.
— Šta ti je, Allison? — upitala ju je šapatom. — Nije nešto u redu, dijete?
— Ali, mama, nemoj biti tako glupa! Pa nisam ja ti. Ne mogu ja biti toliko glupa
pa da dopustim da me neki muškarac ostavi nose om. Samo ti mene pusti na miru.
Constance nije uop e mislila da je ostala nose a kad ju je pitala da li nije nešto u redu.
Odšuljala se opet u svoju postelju i nastojala da se zagrije uz Mikeova le a.
12.
Proces Selene Cross zapo eo je u devet sati topla lipanjskoga jutra. Sudnica je bila
krcata gra ana i seljaka, a predsjednik suda bio je Anthony Aldridge. Stranac kakav, koji bi
slu ajno taj dan zabasao u Peyton-Place, našao bi se u pani nu strahu i pitao bi se da se nije
možda prevario u danu i mjesecu godine, jer je Brijestova ulica bila sasvim opustjela, baš kao
da je nedjelja ili blagdan. Svi du ani zatvoreni, a na klupama ispred sudnice nema onih staraca
koji bi obi no tu bivali kao da su ukopani, osobito sada u po etku ljeta.
Proces je po eo »eksplozijom«, kako je to poslije okarakterizirao novinar Thomas
Delaney u bostonskom listu »Daily Record«. Selena, naime, opovrgnu prijašnja svoja priznanja
i izjavi da nije kriva.
Reporterka, zvana Virginija Voorhees, naslonila se prema Thomasu Delaneyju i šapnula
mu promuklim glasom:
227
— Hajd’ k vragu, još e je pokušati obraniti privremenom neura unljivoš u.

Ona se zapravo zvala Stella Orbach, ali je za nedjeljni dodatak bostonskog lista
»American« pisala lanke, uvijek pod istim naslovom »Je li pravda izvršena«? i potpisivala se
kao Virginija Voorhees.
Ta je reporterka utu eno uzdahnula kad je Selena Cross sjela poslije izjave da nije
po inila ubojstvo s predumišljajem. »E, baš e biti divne gužve«, promrmljala je u sebi.
— Ho eš li zavezati jednom? — šaptom joj je rekao Delaney, ali se sudnicom
prosuo iznenada takav žagor iznena enja da Virginija nije uop u ula rije i svoga kolege.
— Nije kriva? — šaptao je zabezeknut Peyton-Place.
— Ali bila je priznala da jest!
— I znala je ta no gdje je zakopano tijelo.
Charles Partridge, kao okružni tužilac, zamoli mnoštvo da se smiri pa re e:
— Nije moja dužnost da progonim nevine, nego da izvršim pravdu nad krivcem.
Govorio je to tihim glasom, a po njegovu držanju jasno se moglo razabrati da se zapravo
ispri ava što je on uop e ovaj put došao u sudnicu kao javni tužitelj. Njegove rije i nisu ostavile
nikakvu sumnju kod bilo koga da je on na Seleninoj strani i da se trsi da pomogne Peteru
Drakeu da dokaže kao branitelj nevinost ove djevojke.
— Za ime božje — mrmljala je novinarka, koja je sebe zvala Virginija Voorhees
— pa ovo se pretvara u pravu blamažu. Jeste li vi, kolega, uli za nešto ovakvo?
Iza Partridgea, u drugom redu sprijeda, vrpoljila se nemirno na svom sjedalu njegova
žena Marion, koja uop e nije slušala dalje muževe rije i. Ona je brundala u sebi ovako:
»Ova se Selena pokazala gadnom nezahvalnicom kad se odlu no zainatila da napravi
moga Charlesa smiješnim, mijenjaju i ovako napre ac svoju obranu. Charles se mnogo trudio
oko obradbe ovoga procesa, ovo mu je prvi proces zbog ubojstva, i mnogo je vremena utrošio
na pripremu. Nije da je moj muž pošto-poto htio da dokaže Seleninu krivnju. To nipošto.
Zapravo se meni inilo«, nastavila je svoje brundanje, napr iv- ši usne, »da moj Charles više od
Petera Drakea nastoji prona i za Selenu izlaz. Ali, uza sve to, Charles je ipak javni tužilac, za
ubojstvo nema opravdanja, i on mora zlo in progoniti. O, govorila sam ja svome mužu da
ovakav proces, koji je toliko privukao pozornost javnosti, zna i za njega velik moralni uspjeh.
Osobito kad je slu aj jasan kao na dlanu. Selena je zlo instvo u inila, ona ga je i priznala, a
mala nezahvalnica neka nipošto ne misli da e lako zavarati Charlesa Partridgea naglim
preokretanjem mišljenja u posljednji as.«
Marion je nastavila svoj unutarnji monolog. »Ovaj slu aj bjelodano pokazuje«, mislila
je ljutito, »da te oni kolibari to manje cijene što si im više dobra napravila. injenica da Selena
i Joey ne stanuju više u ku i, koja bi se mogla okrstiti kolibom, nije meni uop e važna. Ovakav
ološ nastani u pala u Buckingham, i uvijek e ostati ološ. Pogledaj samo onu djevojku! Sva je
napirlitana kao da je došla na ples.«
Marion Partridge je malo šmrknula, jer je imala po etak ljetne hunjavice, a nije joj se
dalo upotrijebiti rubac. Nehajno je metnula kažiprst ispod nosa i upiljila o i u Selenu.
Na djevojci je bila oprava od svijetloplava platna, koju je Marion smjesta procijenila na
dvadeset i pet dolara, pa prozirne svilene arape, koje je klasificirala kao najlonke sa crne burze.
Pa nove cipele! »Nije ih«, ja mislim, »kupila ratnim racioniranim kuponima, nego joj ih je
sigurno Constance nabavila od nekog prijatelja trgovca.«
»Uvijek sam ja govorila Charlesu da Connie MacKenzie ne vrijedi mnogo, a on nije htio
slušati. Ali ja mislim da je i on uvidio što je ona kad se po ela vucarati s onim Rossijem. Dakle,
pri ala mi je Anita Titus, njihova susjeda, da je ponašanje u Constancinoj ku i bilo
skandalozno. Okladila bih se. da su se morali oženiti jer je tako daleko došlo. Bit e da je
Connie kasnije napravila poba aj. A onda ona njezina familijarnost, da ne velim prijateljstvo, sa
Selenom. To se meni nije nikada svi alo. Ha, šta možeš i o ekivati. Svaka ptica svome jatu leti.
Pogledaj samo onu djevojku! Naušnice u ušima — na sudu! Ona je takva da e prekrižiti noge i
228
zagaliti suknju kad do e da odgovara. Mala nezahvalnica. Ho e od Charlesa napraviti budalu!

Ta napokon, ja sam Seleni bila dobra. Ja sam joj pribavila sitnih poslova kad nije imala ni centa.
I uvijek sam nastojala da zaposlim Nellie, kad su Selena i Joey bili još maleni. A koliko smo
samo platili Lucasu, bog mu dao duši pokoj, što nam je napravio one ormare u kuhinji.
Pretjerano je mnogo novaca bilo, ali smo mu dali koliko je tražio. I ovjek misli da e mu
Selena vratiti darje za uzdarje. Ni govora! Udesit e nju Charles. On e se ve pobrinuti da ona
ne izmakne samo tako sa zlo instvom na savjesti. Charles e se pobrinuti da bude obješena,
prije nego što bi i pokušala da umakne.«
Najednom se Marion Partridge uspravila u svome sjedalu, kao da ju je netko ubo iglom.
Charles Partridge, njezin muž, tužilac, izgovorio je ove rije i:
— Dokazano je da je Selena Cross usmrtila Lucasa Crossa u samoobrani, pa je njezin
in, prema tome, opravdano ubojstvo.
Još je dodao da nema smisla trošiti državni novac odulji- vanjem procesa kad je izbio na
vidjelo novi dokazni materijal.
Marion, sva zajapurena, kupala se u znoju. »Ma, to je nemogu e«, mislila je u sebi, sva
ajna. »On odbacuje od sebe
povoljnu priliku. Nema uop e nikakvih novih dokaza. Pa on bi mi bio rekao prije. On to
sve izmišlja samo da bi spasio Selenu od vješala.«
Marion je izvadila iz torbice rubac i otrla svoje vlažne sljepoo ice, i u taj as do e joj na
pamet iznenadno otkri e: njezin muž Charles zapravo je u žestokoj ljubavnoj agoniji, jer je
preko ušiju zaljubljen u zgodnu mladu optuženicu. Kriomice se ogledala oko sebe, i u ini joj se
kako joj se ljudi podsmjehuju i kako je tajom zvjerka ju, žale i je jadnicu što je njezin muž
Charles odbacio jedinstvenu priliku da bude upisan u pravni ke anale, a sve zbog svoje strasne
požude za Selenom.
»Ja u je usmrtiti sama, kad ona ne e«, odlu ila je u sebi Marion i ta ju je odluka smirila.
Nestalo je zajapurenosti, pa se opet Marion naslonila u svome sjedalu, a njezine su o i poput
dviju igala u otrov zamo enih bole Selenin zatiljak.
Kasnije, kad je proces završen, Thomas Delaney je izjavio da nije vidio ni jednu jedinu
osobu u sudnici toga gradi a koja bi bila željela da Selena bude proglašena krivom. Nije on,
jasno, znao za Marionina unutarnja raspinjanja. Delaney je mislio da je našao blažen kraj gdje
nikoga nema da baci kamen na grešnika, a nije opazio Marion koja nije ni za dlaku odstupala od
moralnih na ela koja je sama sebi postavila. U velegradu odrasli Delaney nije uvi ao da je
zloba malogra ana eš e uperena na pojedince nego na grupu, naciju ili cijelu zemlju. Doduše,
njemu su bile poznate i predrasude i intole- rancija, jer su ga toliko puta zvali »Mick«
(krumpiraš, pogrdno ime za Irca), ali se njemu uvijek inilo da su takve pogrde i pakosti
uperene više na njegove pre e, a ne na njega osobno. Clayton Frazier više je puta pokušavao da
mu teoretski obrazloži mentalitet svojih malogra ana, ali Delaney je kao realist htio vidjeti
prakti ne primjere, same ljude od krvi i od mesa, uti njihovu zlobu svojim ro enim ušima i
vidjeti rezultate svojim vlastitim o ima.
— Vi se sje ate što sam vam pripovijedao o Samuelu Peytonu? — upitao je
novinara Clayton Frazier. — Vremena i ljudi ne mijenjaju se mnogo. Jeste li kad opazili da
najviše mrze oni ljudi kojima je žao što nemaju nešto ili što ne mogu napraviti nešto?
— Ne razumijem sasvim šta ho ete time re i — odgovorio je Delaney.
— Ja znam dobro što ho u da reknem — osorno mu je otresao Clayton. — Šta ja
mogu ako se ne znam ki eno izražavati. Nisam ja Hearstov novinar.
Delaney se nasmijao.
— Onda mi kažite neki eno šta mislite.
— Jeste li opazili koja žena kudi mladu, zgodnu djevojku ako se ova divno
zabavlja? Ona koja je prestara, predebela i preružna da bi samo radila to isto. A kad netko
prekardaši, tko najviše galami na njega? Onaj koji je to isto vazda želio napraviti, a nije imao
229
odvažnosti da se odlu i. Primjer: živio ovdje u ovome našem mjestu neki ovjek prije više
godina, kojemu su dajadili i žena, i posao, i dugovi. I jednostavno zapeo i utekao, a jedino je
dugo galamio protiv njega lopov nad lopovima Leslie Harrington. Ili drugi jedan ovdašnji
primjer. Udovica neka kupila ku u dolje kod željezni ke pruge. Lijepa je žena bila. Imala je u
svojoj vlasti gotovo svakoga muškarca u ovome gradu. Nije ona bila skitnica kao Ginny Stearns
što je nekada bila. Ova je udovica bila školovana žena. itao sam jednom u jednoj knjizi o
nekoj francuskoj kurtizani. Eto takva je bila ta udovica. Kurtizana. Bila je veli anstvena,
ponosna i lijepa kao saten. Dakako, ni jedna žena u ovome gradu nije baš bila oduševljena što je
ta lijepa udovica njihova sugra anka, ali je najgrlatije galamila Marion Partridge, žena staroga
Partridgea, koja je kona no prisilila jadnoga šerifa Bucka McCrackena da tu ženu izjuri iz
Peyton-Placea.
— Ja predugo radim za Hearsta — rekao je na to Delaney. — Te vaše parabole ne
mogu da shvatim. Na što vi zapravo ciljate?
Pošto je otpljunuo, Clayton Frazier mu odgovori:
— Ciljam na to: ako oslobode krivnje Selenu Cross, bit e po gradu skike i vike.
Samo e biti zanimljivo doznati koja e baba kriještati najgrlatije i najdulje.
»Charles nije budala«, mislila je u sebi Marion Partridge. »Poštuj oca i mater, jasna je
zapovijed, i o tome nema prepirke. A ako on ipak misli da postoji dovoljno valjan razlog da
opravda djevojku koja je umorila svoga oca, pa makar joj i o uh bio, e onda je, bogme, moj muž
ishlapio, i misli da smo i mi drugi ishlapili.«
Marion je sa zebnjom priznala sama sebi da bi radije imala Charlesa pa da bali i da
mokri u postelju nego da je zalu en straš u za Selenom. Ljudi sažalijevaju ženu, ako joj je muž
bolestan, ali ona žena kojoj muž tr i za mladim curama automatski postane nišan podsmijeha.
— Ne treba da zato odlazite iz dvorane — rekao je Charles Partridge, a njegova
supruga Marion bijesno ga je omjerila pogledom. — Djevojka je me u svojim prijateljima i
susjedima.
»Makar bili njezini prijatelji i susjedi«, mislio je Seth Buswell u svom sjedalu u
prednjem redu, »ako ne ostanu i ne uju sve dokaze, uvijek e im u srcu ostati sumnja u
Seleninu nevinost, makar je i proglasili takvom. Inteligentni stari Charles! Da mi je samo znati
kakve on to dokaze ime. Kad sam ju er razgovarao s Drakeom, nisu bili baš optimisti ki
izgledi.«
Allison MacKenzie, koja je sjedjela otprilike u polovini sudnice, izme u svoje majke i
Michaela Rossija, prinijela je vrhove prstiju k usnicama kad je Charles Partridge izgovorio rije
»prijateljima«.
»Prijatelji«, pomisli u sebi, sva zaprepaš ena, i smjesta po ne slati u mislima opomene u
smjeru Selene Cross. »Ne daj da te zalude, Selena«, govorila joj je svom svojom dušom. »Ne
daj da te zalude i smotaju svojim lijepim rije ima. Ti nemaš ni jednog prijatelja u ovoj sudnici.
Ustani brzo i kaži im to. Ja ti to govorim iz iskustva. Oni su jednom u istoj ovoj prostoriji
pokušali da me uvjere da sam me u prijateljima. Ali nije tako bilo. Ja sam bila ustala i istinu
rekla, a oni koje sam bila nazvala svojim prijateljima smijali su mi se i nazivali me lažljivicom.
ak i oni koji me nisu poznavali dovoljno dobro da bi me nazvali lažljivicom u lice, u inili su to
zaobilaznim putem kad su oplja kali Kathy da bi poštedjeli Lesliea Har- ringtona. Pogledaj
toga istoga Lesliea Harringtona sada, Selena. On je predsjednik porote, koja se sprema da se
poigra tvojim životom. Nije on tvoj prijatelj, ma koliko mislila da se on promijenio. On je mene
nazvao lažljivicom upravo u ovoj prostoriji, i ja ga poznajem otkako znam za se. Ne vjeruj
Charlesu Partridgeu. On je mene nazvao lažljivicom, a i tebi e to uraditi. Ustani, Selena! Kaži
im da bi voljela da ti sude neprijatelji negoli tvoji tobožnji prijatelji u Peyton-Placeu.«
— Pozovite Matthewa Swaina! — uo se neki glas.
230
I Allison je znala da su njezini savjeti došli prekasno. Selena je sve svoje pouzdanje
stavila u svoje prijatelje, kao što je i ona nekada napravila, pa su se ti tobožnji prijatelji okrenuli
protiv nje i rekli joj da laže. Allison je utjela kako joj naviru suze slabosti, koje se omi u tako
lako otkako se vratila u Peyton-Place. Mike je nježno primio njenu ruku upravo u asu kad su
zaprisizali Mattheva Swaina.
Doktor je dao izjavu obi nim jednostavnim glasom, koji je bio prisan svakome u
Peyton-Placeu. Nije on ni pokušao udešavati svoj engleski jezik, frizirati ga da bi bio podešen
poroti i sucu.
— Lucas Cross bio je lu ak — po eo je doktor otvoreno, bez ikakva
okolišanja. — I on je bio lu ak na najgori na in, kako je uop e mogu e da ovjek bude lu ak.
Nema nikoga danas u ovoj sudnici, osim nekoliko stranaca dakako, koji ne bi znao šta je sve
Lucas radio u svome životu. Bio je pijanica, tukao je ženu i zaveo k er. Kad velim da je zaveo
er, pod tim mislim ono najgore emu se uop e ovjek može domisliti. Lucas je po eo silovati
Selenu dok je još bila djevoj ica od etrnaest godina, a ušutkavao ju je prijetnjama da e ubiti i
nju i njezina malog brata ako ga bude prijavila šerifu. I tako Selena nije išla Bucku
McCrackenu. Kad je bilo prekasno i kad je ve bila nose a, došla je k meni. Ja sam se pobrinuo
za nju kako sam najbolje znao i umio. Ja sam tako udesio da nije rodila Lucasovo dijete.
Sudnicom se rasprostro žagor. Virginija Voorhees drljala je kao pomamna.
— Poba aj! — šapnula je Thomasu Delaneyju. — Pa ovaj je lije nik sebe
upropastio.
»Kakva li veli anstvena starog džentlmena!« mislio je u sebi Delaney, ignoriraju i
svoju kolegicu. »Bijelo odijelo, bijela kosa i one sjajne plave o i. Kakva li džentlmena!«
— A sada, možda e tko zapitati kako ja znam da je Lucasovo edo što ga je
Selena pod srcem nosila — nastavi doktor i žagor u dvorani zamukne, kao da su svi gromom
ošinuti osim Matthewa Swaina. — Ja to znam jer je to meni Lucas sam priznao. Svi se vi sje ate
kada je Lucas napustio ovaj gradi . Napustio ga je zato što sam mu ja naredio da ga napusti.
Rekao sam mu da e ga gra ani lin ovati ako ovdje ostane. Ukratko, zatjerao sam mu strah u
kosti i otišao je. Trebalo je, dakako da smjesta javim Bucku McCrackenu kad sam doznao istinu
o Lucasu. Kriv sam što to nisam napravio. Ali eto nisam. Danas bi trebalo da se vodi proces
ovdje protiv mene. Da sam ja onda izvršio svoju gra ansku dužnost,
Lucas ne bi bio danas mrtav. On bi živio, ali u tamnici. Ne bi onda mogao iz zatvora do i
u ovaj grad, kad mu se i kako mu se svidi, a osobito ne bi imao prilike da ponovo zlostavlja
svoje dijete. A kad je, mojom krivnjom, ponovo došao i pokušao da je siluje, kao i prije
nekoliko godina, Selena ga je ubila. Ne korim je ja zbog toga. Trebalo je da Lucas Cross bude
ubijen.
Doktor podigne malko glavu iznad obi nog kuta, u kome ju je držao, pa nastavi:
— Ako netko traži potkrepu ovim mojim rije ima, ja je imam.
Uto zatakne ruku u unutarnji džep kaputa i izvadi smotan list papira, koji predade
Charlesu Partridgeu i re e mu:
— Ovo je potpisano Lucasovo priznanje. Napisao sam ga onu no kad sam
pružio pomo Seleni, i Lucas ga je potpisao. Ja sam time rekao sve što sam imao re i.
Matthew Swain je sišao sa svjedo koga mjesta, a sudnica je oživjela. U stražnjem redu,
me u publikom, gospo ica Elsie Thornton prstima desne ruke u crnoj rukavici zakrila o i da se
ne vide suze, a lijevom rukom obujmila k sebi Joeya Crossa, ije je mršavo tijelo podrhtavalo
uz u iteljicu.
U prednjem je redu Seth Buswell poniknuo glavu od straha da ne bi tko opazio sram u
njegovim o ima. »O, Matt«, govorio je u sebi, »ja ne bih nikada imao toliko odvažnosti.«
U drugom je redu Marion Partridge ceptjela od bijesa. »Mogla sam to i predvidjeti«,
rekla je. »Sve je to udesio Matt Swain. On je sam zlo inac i ubojica, a svi ga slušaju rastvorenih
iju kao da govori sam gospod Bog. Ali platit e on za to što je mome Charlesu upropastio
231
najve u priliku u životu. On i djevojka bili su u dogovoru da od moga Charlesa naprave

budalu.«
Glavni razlog zašto je Virginija Voorhees u svome lanku glavnu raspravu u Seleninu
procesu nazvala »blamažom« bio je u tome što sud nije tražio nikakvih daljih pravdanja Sele-
nine krivnje osim iskaza Matthewa Swaina. A onda su primili i ozna ili porotnici kao siguran
dokaz priznanje za koje je tvrdio stari lije nik da ga je dobrovoljno dobio od Selenina o uha.
Bilo je, doduše, dato to priznanje porotnicima na uvid, ali, kako je Virginija pridodala, nijedan
od dvanaestorice nije ni pogledao taj dokument, dok je išao od ruke do ruke. A ni rije i
predsjednika suda porotnicima Virginija nije nikada ula da su prije izgovorene pred porotnim
sudom.
— Porotnici — rekao je sudac — vi svi poznajete Matta Swaina. I ja ga poznajem
cijeli svoj život kao i vi, i tvrdim da Matt Swain ne laže. A sada se povucite na vije anje i do-
nesite svoju odluku.
Porotnici su se vratili za manje od deset minuta.
— Nije kriva — izjavio je Leslie Harrington, predsjednik porote.
I tako je završena glavna rasprava u procesu Selene Cross.
— Ovaj se proces možda po eo »grmovito« — pripomene Virginija Voorhees
Thomasu Delaneyju — ali se završio bogme zvukom koji je najsli niji na prasak mokre rakete
žabice.
Thomas Delaney je promatrao doktora Swaina dok je kr io sebi put kroz mnoštvo pri
izlazu iz sudnice. Nakon nekoliko minuta reporter je opazio kako su doktora otpratila petorica
njih: Seth Buswell ovlaš ga je držao za desnu ruku, a Charles Partridge išao mu je s lijeve
strane; Jared Clarke i Dexter Humphrey išli su malo iza njega, a Leslie Harrington išao je
sprijeda, da bi otvorio vrata doktorovih kola. Sva šestorica aristokrata iz Kestenove ulice ušla u
ista kola i odvezla se. Delaney se okrenuo i opazio kraj sebe Claytona Fraziera.
— Ono vam je fini opor starih bekrija — pripomenuo je blagonaklono Clayton, i
Delaneyju je bilo jasno da je to najve i kompliment što ga Clayton može iskazati bilo kome.
— Baš jest — složi se novinar i prokr i put kroz mnoštvo do Petera Drakea.
— Srda no vam estitam — rekao je Seleninu branitelju.
— A na emu, molim vas? — upita Drake.
— Pa vi ste upravo sjajno dobili proces.
— Slušajte — oštro mu je rekao Drake. — Ja ne znam odakle ste vi, ali ako niste
mogli opaziti da je ovo od po etka do kraja bio velik uspjeh Charliea Partridgea, onda bogme
još mnogo toga imate nau iti o Peyton-Placeu.
— A šta e biti s onim lije nikom? — upita Delaney.
— Ne e mu se ništa teže dogoditi — odgovori Drake, slegnuvši ramenima.
— Ja sam svjestan da moram još mnogo toga nau iti o Peyton-Placeu — odvrati
Delaney sarkasti no — ali ipak mislim da sam dovoljno upu en u stanje u ovoj saveznoj državi
da znam da je poba aj zakonom zabranjen.
— A tko e optužiti Matthewa Swaina zbog poba aja — upita Drake. — Vi
možda?
— Pa ne mora ga nitko napose tužiti. Ali onaj as kad država dozna šta je uradio,
oduzet e mu dopuštenje da vrši lije ni ku praksu.
Drake je opet slegao ramenima i rekao:
— Do ite za godinu dana pa ete vidjeti radi li još Matthew Swain. Ja u se okladiti s
vama po što želite da e on još stanovati u Kestenovoj ulici i da e odlaziti na no ne posjete.
— A šta e biti s onom djevojkom? — upita Delaney, pokazavši glavom u smjeru
gdje je stajala Selena Cross, okružena velikim dijelom mjesnog pu anstva. — Ima li ona kakve
planove? Kamo e ona?
— Slušajte — umorno e Peter Drake. — A zašto vi ne biste upitali nju? Ja idem
232
ku i da se odmorim.
13.
Allisoni MacKenzie sporo je prolazilo ljeto. Mnogo je vremena provodila u samotnu
razmišljanju u svojoj sobi i u šetnjama ulicama gradi a. Lijegala je rano, a ustajala kasno, ali
nikako da joj pro e letargi an umor što ju je tištao. Katkada je posjetila Kathy Welles, ali u tim
zgodama nije našla okrepe. Baš kao da se isprije io neki zid izme u te dvije prijateljice, a
Allisonin osje aj gubitka nije se smanjio spoznajom da to nije zid neprijateljstva ili nedostataka
razumijevanja, nego zid Kathyne sre e.
»O, kako mora da je divno živjeti iza zida sre e!« mislila je u sebi.
Kathy je držala svoje dijete lijevom rukom i naslanjala ga na bedro. Prazni desni rukav
njezine pamu ne haljine bio je uredno gumbašnicom pri vrš en u visini ramena, i Allison se u
udu pitala kako li se Kathy obla i svako jutro.
— Sre a je u tome — rekla je jednom Kathy — da ovjek na e svoj kutak koji
voli i da tu ostane. Stoga ja nisam nikada zažalila što nisam dobila mnogo novaca nakon one
nezgode. Da smo Lew i ja dobili onoliku odštetu, mi bismo možda pokušali putovati i vidjeti
svijeta, ali ovako ubavo mjestance ne bismo nikada našli.
— Ti si uvijek bila zaslijepljena ovim gradi em — rekla joj je Allison. — Samo
ne znam zašto. Ta ovo je jedna od najdosadnijih selendra što je mogu zamisliti.
— O, nipošto — protivila se Kathy, smiješe i se.
— Blebetanje, ogovaranje, klevetanje — nestrpljivo e Allison. — Peyton-Place
je na zlu glasu zbog oblajavanja. I nitko nije od toga izuzet.
— Koješta. Oblajavanja ima po cijelom svijetu. Svatko o svakome jezi a. Cak i u
tvome divnom New Yorku. Pa zar ima ve eg brbljavca od onoga vašega Waltera Winchella. On
nabrblja više nego Clayton Frazier i djevojke Page i Roberta Carter zajedno.
Allison se nadušila smijati.
— Ali s Winchellom je drugo, draga moja, on je pla en za svoje brbljarije.
— Pa zar to mijenja na stvari? — upitala je Kathy. — Nisam nigdje vidjela
onakvo smetište kao u njegovim lancima. Mi barem ovdje u Peyton-Placeu ne iznosimo u
novine svoje prljavo rublje.
Allison je slegla ramenima i odgovorila:
— U njujorškim listovima pucaju samo na velike zvjerke, a u Peyton-Placeu može
i mala divlja do i na metu.
— Selena Cross je ovdje glasovita — dosjetila se mudro Kathy na što cilja
Allison. — Tebe, ini se, baca u brigu odnos Selene prema Peyton-Placeu?
— Da, baš je tako — priznala je Allison. — Ja mislim da je Selena ludo uradila što
je ostala ovdje. Mogla je lijepo oti i sa Joeyom u Los Angeles k svojoj zaovi Gladys, gdje nitko
o njoj ništa ne zna, a ne da se ponaša kao noj, s glavom u pijesku kao da se nije ništa dogodilo.
Uradila pravo ili krivo, ona je djelo napravila, i samo je pitanje vremena kad e ljudi opet po eti
time brusiti jezike. Svi oni njezini divni prijatelji, koji nisu željeli da je vide na vješalima,
vješaju je sada svojim zlobnim govorkanjima.
— Sve e to lijepo pro i, kao što uvijek prolazi — re e Kathy.
— Da, pro i e nakon stotinu godina, pošto se izbrbljaju i pošto izmijese to tijesto
po hiljadu puta — odvrati Allison i ustane da ode. — Vidjet eš ti. Selena e napokon biti prisi-
ljena da ode odavle.
— Ona se baš ne ponaša kao da kani oti i. Ju er sam bila u du anu tvoje majke i
Selena se vrlo prijateljski i milo razgovarala s Peterom Drakeom. Ne e ona bogme odavle.
— Ti u svakom slu ajnu razgovoru nazireš budu u ženidbu — okosila se na
233
Kathy Allison. — Ne brigaj ti. Drake se ne e kompromitirati vezom sa Selenom. Ni Ted Carter
to nije u inio, pa ne e ni Drake. Muškarci su ti svi jednaki.
— Za ime božje, Allison — uskliknula je Kathy — šta se to s tobom dogodilo u
New-Yorku? Ti prije nisi imala takve nazore.
— Opametila sam se — odgovorila je Allison.
— Glupost! — veli joj Kathy. — Ti moraš na i kakva zgodna muškarca, udati se
i ovdje nastaniti.
— Hvala ti na savjetu, ali ljubav i ja slaba smo mješavina.
Ona je to ležerno rekla, ali je tu malu re enicu tako esto
ponavljala za vrijeme toga dugoga ljeta da nije samo mislila o tim rije ima nego im je
kona no i vjerovala. Jer ljubav joj je zadala toliku bol, koja je nije spopala prije odlaska iz New
Yorka, nego je ekala dok se vrati u Peyton-Place, pa da je skrha. I kad je kona no ta bol
nadošla, ona je mislila da e svisnuti od nje. Bila je, naime, tako snažna da je još soptjela od nje,
tako je oštrozuba bila da joj je potpuno razgolitila živce i nezašti ene ih ostavila da zadiru u nju
zubi novih boli.
Oživjela je sve uspomene iz djetinjstva, sva odbacivanja koja je doživjela, i gorko je
plakala nad svojim udesom u dubokoj duševnoj boli. »Eto, prepustila sam Rodneya Harring-
tona Betty Anderson. Normana Pagea njegovoj majci, a svoju majku Michaelu Rossiju. Ali sam
se nadala da e druk ije biti u New Yorku. Sta sam ja Bogu skrivila? Sta to nije u redu u mojoj
naravi i u mome karakteru?«
U mjesecu rujnu, upravo tri mjeseca poslije položene mature u Peyton-Placeu, stigla je
Allison u New York. Constance je insistirala da joj k erka stanuje u jednome od onih tmurnih
hotela za žene, ali Allison nije tratila vrijeme da se okoristi tek ste enom slobodom pa se dala
na pažljivo itanje malog oglasnika iz »New-York-Timesa« prvih petnaest minuta pošto je sišla
s vlaka na kolodvoru Grand Central. I vidjela je oglas koji je smjesta privukao njenu pozornost.
Glasio je ovako: »Nezavisna djevojka može stanovati u ateli- jerskom stanu s istom takvom
djevojkom.«
Allison je brižno pribilježila adresu iz oglasnika, i za jedan sat ve je bila kod
dvadesetogodišnje djevojke, koja je sebe zvala Steve Wallace. Svidjela joj se ta nova
prijateljica i uselila se k njoj.
— Nemojte me zvati Stephanija — rekla joj je odmah Steve. — Ne znam zašto,
ali to me ime uvijek podsje a onih blijedih i tmurnih likova iz romana Jane Austin.
Steve je imala na sebi hla e s uzorcima leopardove kože, a košulja joj je bila svijetložute
boje. Kosa joj je bila bujna i kestenjasta, a u ušima je nosila goleme zlatne kolute.
— Jeste li vi glumica? — upitala je Allison.
— Još nisam — odgovori Steve promuklim glasom. — Još nisam. Sada
obigravam zavode za namještenja, a da bih mogla platiti stan i hranu, poziram umjetnicima i
fotografima. A šta vi radite?
— Ja pišem.
Te je rije i izgovorila Allison s nekim strahom, jer su joj se u Peyton-Placeu odviše
smijali zbog toga odgovora, a da bi ga mogla i sada izre i bez drhtaja.
— O, pa to je divno! — povika Steve, i Allison ju je od toga asa zavoljela.
Ali Allison je naskoro spoznala da nije isto pisati novele i plasirati ih. Svanulo joj je da
je bila nevjerojatno sretna što je uop e prodala svoju prvu pripovijetku, te da e za plasiranje
druge trebati prije strmenit put.
»O, da mi je samo onakva urednika koji je primio moju novelu ,Lizina ma ka’,« molila
je esto i žarko, osobito onaj dan svakog tjedna kad je primila velikodušan ek od majke.
Allison je u Stevenoj prebivališnoj sobi objesila na zid onu ilustraciju u boji koju je
donio asopis što je štampao njezinu prvu novelu. U prvoj godini svoga boravka u New Yorku
eš e je pogledala tu sliku i crpla iz nje ohrabrenje, jer je bilo vremena kad se bojala da ne e
234
nikada više biti kadra živjeti od svoga pera.

A onda se upoznala s literarnim posrednikom Bradleyjem Holmesom, i tada su joj se
rastvorila nova vrata. Bez toga ovjeka ona se ne bi nikada domogla spisateljskog uspjeha, ali
kad je sjedila u svojoj spavaonici u Peyton-Placeu toga žarkog ljetnog popodneva i mislila o
Holmesu, takva joj je bol zgrabila srce da je okrenula lice jastuku i gorko plakala.
»Oh, ljubim te, tako te žarko ljubim!« ridala je, i pri tom se sjetila dodira njegovih ruku,
i tada se sram pridružio boli. Sto je eš e stiskala o i, to joj je oštrije iskrsavala njegova slika iza
stisnutih o nih kapaka.
Bradley Holmes je bio ovjek etrdesetih godina, tamnokos i snažno gra en, iako nije
bio mnogo ve i od Allisone. Imao je oštar, prodoran pogled, a jezik mu je bio i okrutan i blag.
— Lakše je esto prodati svoje djelo nakladniku negoli na i dobra literarnog posrednika
— rekla je jednom Allisoni Stevina prijateljica.
I zaista, nakon niza osornih i grubih odbijanja, što ih je doživjela od raznih tajnica i
prima ica u uredima literarnih posrednika, Allison je došla na misao da je možda baš tako.
Nakon jedna takva osobita porazna iskustva, Allison je došla do zaklju ka da nije toliko teško
na i literarnog posrednika za svoje djelo koliko je problem uop e do i do njegova stola u sobi
za primanje. I zatim je Allison potražila uto ište u njujor- škoj gradskoj biblioteci. Izabrana je
knjiga bila tadašnji bestseler, a autor ju je posvetio svojem »prijatelju i posredniku Bradleyju
Holmesu«, koji, kako autor dalje veli, ima dušu Kristovu a strpljivost Jobovu, te da je osim toga
najspretniji literarni posrednik u cijelom New Yorku.
Allison je smjesta otišla u jedan od poštanskih ureda i pronašla u telefonskom imeniku
adresu Bradleyja Holmesa. Njegov se ured nalazio u Petoj aveniji. U kasno popodne istoga toga
dana sjela je Allison za pisa i stroj i napisala gospodinu Bradleyju Holmesu beznadzorno
uvstveno pismo. U njemu je navela da je ona žrtva zablude, jer je ona uvijek smatrala da je
posao književnog posrednika da ita rukopise koje mu donesu autori. Ako ona ima pravo
mišljenje o posrednicima, kako to da ona, koja je dobila nagradu na natje aju, ne može uop e da
se sastane s kojim posrednikom licem u lice. Ako je njezino mišljenje pogrešno, pa emu e,
zaboga, uop e literarni posrednici. I tako je u istom tonu napisala pismo od osam strana i
poslala ga na adresu u Petoj aveniji, a da ga ni pro itala nije, jer se bojala da bi se mogla
predomisliti ako bi mnogo razmišljala o napisanome.
Nakon nekoliko dana primila je obavijest od Bradleyja Holmesa. Bila je natipkana na
osobito teškom papiru blijedo- žute boje, a posrednikovo je ime bilo ugravirano na vrhu lista.
Obavijest je bila kratka, i u njoj se poziva gospo ica MacKen- zie neka do e k njemu u ured i
neka ostavi svoje rukopise, koje e gospodin Holmes pro itati.
Kad je Allison ušla prvi put u ured gospodina Holmesa, bio je pun svjetla i topline, a
mirisi su bili razli iti: na skupe tapete, na zgnje ene opuške od cigareta i na knjige u kožnim
uvezima.
— Izvolite sjesti, gospo ice MacKenzie — pozdravio ju je Bradley Holmes. —
Moram vam priznati da sam ugodno iznena en. Nisam o ekivao da u imati ast razgovarati s
tako mladom književnicom.
Rije »mlad« upotrebljavao je Brad eš e u ovoj ili onoj formi, u svim svojim
razgovorima s Allisonom.
Tako bi rekao:
— Ja sam toliko stariji od vas.
Ili:
— Ja sam iskusio toliko više života.
Ili:
— Imate oštroumno oko za tako mlado stvorenje.
A mnogo, mnogo puta je rekao:
— Evo jednog dražesnog mladi a koji e vam se sigurno svidjeti.
235
Allison je provela s Holmesom taj prvi put tek možda petnaest minuta, a onda ju je
uljudno otpratio do dizala u hodniku i rekao joj:
— Pro itat u vaše pripovijetke im uzmognem. A onda u vam javiti.
— Hm — rekla je kasnije Steve Wallace skepti no, kad joj je Allison javila
rezultat. — To su stare direktorske fraze da se ovjeka lako otarase. Samo reknu: »Nemojte vi
nama telefonirati, mi emo telefonirati vama.« I onda nikome ništa. Na svu sre u, kod svoje
službe poziranja nisam još naišla na takve isprike, ali iz kazališnih uredovnica eš e su me
otpravili s tim ljubaznim rije ima. Ništa ne e biti s tim gospodinom Bradleyjem Holmesom.
Bolje da ti pokušaš negdje drugdje.
Nakon tri dana Bradley Holmes je telefonirao Allisoni:
— Ima nekoliko stvari koje bih htio raspraviti s vama. Možete li do i danas u moj
ured?
— Veoma ste talentirani u upotrebi pravih rije i — rekao joj je književni
posrednik, i u taj bi as Allison dala svoj život za njega. — Osim toga u vas je neka
ma ioni arska spretnost da jasno i pregnantno uhvatite dovitljivu vrstu kratke pri e. Ja mislim
da se zasada moramo na to usredoto iti. Pravi, dublji talent uvajte za poslije, možda za roman.
Na nesre u još ne znam gdje bi najbolje pristajale vaše najbolje pripovijetke. Skupi magazini,
jedini koji pla aju dovoljno da možete živjeti od pisanja, nisu baš skloni pri ama, u kojima ima
mnogo usidjelica, ma aka i seksa. Tako vam je to.
Predao je Allisoni hrpu rukopisa, u kojima su bile njezine najbolje novele, i rekao joj je:
— Evo vam ove, a s ovima drugima emo pokušati što se dade.
U dva tjedna toliko je poraslo Allisonino poštovanje prema Bradleyju Holmesu da ga je
smatrala genijem najvišeg reda. u mjesec dana njihova poznanstva ve je prodao dvije njezine
pripovijetke i Allison je u svom oduševljenju po ela misliti da piše roman.
— Imate mnogo vremena — rekao joj je. — Ta vi ste mladi kao rosa. Ali ipak,
ako jednom po nete zara ivati mnogo novaca u magazinima, teško ete se poslije nakaniti da
napi- šete knjigu. Stoga po nite, ako vam se baš mili, pa ete vidjeti dokle seže vaša snaga.
— Da, Brad — odgovorila mu je kratko.
Tako bi mu odgovorila baš da joj je savjetovao da je za nju dobro da sko i u krak
avionskog propelera u punom pogonu.
Ve erali su zajedno u jednome od dobrih restorana u isto nom dijelu New Yorka koje je
Bradley navikao posje ivati.
— Da bih upoznao udaike i pokvarenjake ne moram mnogo putovati gradom —
povjerio joj se. — Upoznam ih više nego što mi treba u najrazli itijim vrstama na takozvanim
književnim ajankama, kojima po dužnosti prisustvujem.
Poslije toga je Allisoni bila zazorna njujorška boemska etvrt Greenwich Willage, jer je
spoznala da umjetnost ne nastaje iz geografskog smještaja i da stanovanje u umjetni koj etvrti
ne jam i ni umjetni ko djelo ni ljubavnu dogodovštinu.
No mnogo je vremena proteklo dok je Bradley Holmes po eo uvi ati koliki on utjecaj
ima na svoju najmla u šti enicu.
— Mislite sami, sami stvarajte svoju li nost — oštro joj je savjetovao. —
Nemojte nipošto misliti da je odnos izme u nas dvoje kao izme u Svengalija i Trilby. Vi znate
kako je Trilby u ila pjevanje pod Svengalijevom hipnozom, i da je pjevala savršeno dok je on
živio, ali kad je na jednoj predstavi on umro od sr ane kapi, ona je posve izgubila glas. Nemojte
misliti da je naša veza takva.
Ali Allison je stekla naviku ovisnosti o tome ovjeku. Ona mu je telefonirala i tr ala k
njemu po savjete o mnoštvu pre- razli nih detalja, koje je i sama mogla za sebe riješiti.
— Izbijte iz glave da sam vam ja otac — opomenuo ju je.
Ta Allison ga i nije smatrala ocem, nego — bogom.
A onda ju je Brad po eo upoznavati s razli nim mladi ima. Najzanimljiviji je bio visok,
236
mršav pisac, David Noyes, koji je pisao »romane društvene zamašitosti«.

— Kamo sre e kad bi Allison barem jednom pogledala mene onako kako uvijek
gleda Brada Holmesa — tužio se David Allisoninoj prijateljici Steve Wallace. — Upravo je
zbunjivo kad je ovjek promatra kako ga gleda. Takva ljubav! Takvo obožavanje! Ja to ne bih
mogao podnijeti. Pitam se samo kako on može.
Allisoni je David bio simpati an. On joj je otvorio vrata novoga carstva misli i ideja, te
joj je pomogao u najgorim stadijima kad je po ela pisati svoj roman. Ispri ala mu je legendu o
dvorcu Samuela Peytona i on ju je slušao pažljivo.
— Materijal je dobar — rekao joj je. — Samo ga je možda malo teško obraditi.
Gadno eš se namu iti da od Samuela stvoriš simpati an lik. Zastraniš li samo malo, ispast e
da je bio nastran i sebi an nitkov.
— A Brad misli da je pri a izvanredna. I da e roman biti veliki bestseler.
— Možda best smeller6. Bradu je važan samo novac i novac — prekorio ju je
David.
— Pa ne može biti svatko mladi genij kao ti — okosnula se Allison.
Davidu je bilo dvadeset i pet godina, i kriti ari su ga, nakon objave prvoga romana,
pozdravili kao sjajan nov talent. On je htio preobraziti svijet, pa mu je teško bilo shvatiti ljude
kao što je Allison koja piše radi slave ili radi novca. David je imao viziju svijeta bez rata, bez
siromaštva, bez zlo instva, bez kaznenih ustanova i neprestano se trudio da i druge uvjeri u
mogu nost takva svijeta. Brad Holmes zvao je Davida »mladim zanesenjakom«, pa je i Allison,
dabome, gledala Davida tako.
— Reci ti njemu da je on zanesenjak — okomio se David kad mu je Allison rekla
šta je rekao posrednik. — On je upravo poput njujorškog sitija: neprobojan, blistav i zanesen
trkom za dolarom. Kod Brada i New Yorka zajedni ki je kriterij vrijednosti: novac.
— O kakve strašne rije i govoriš! — okosila se Allison, gotovo u suzama od
ljutnje. — Pa Brad je najmiliji i najplemenitiji muškarac što sam ga ikada upoznala.
— Brad je izvrstan književni posrednik — odvrati David. — A ja sam rijetko,
nisam zapravo nikada doživio, da novac i plemenitost idu pod ruku.
— Katkada mi se — rekla mu je Allison zlobno — zapravo ve inom, gadiš,
gospodine Davide. Brad je moj najbolji prijatelj što sam ga ikada imala.
— Tako? — upita je sarkasti no David. — A šta je onda s onim Rossijem o
kojemu si mi pri ala? Onaj što je bio uz tebe kad je nanesena uvreda tvojoj prijateljici Kathy?
On ti nije prijatelj? On koji je svjedo i bio uza te i tako ugrozio svoje mjesto, svoj teško
ste eni položaj u onome divnom zmijskom gnijezdu koje nazivaš Peyton-Place. Šta je s
Rossijem? ini mi se da ti je on najbolji prijatelj.
— Ah, on je sasvim nešto drugo — odgovori Allison, slegnuvši ramenima.
— Pa on je muž moje majke.
— Katkada bi — rekao joj je David sabrano — po mome mišljenju trebalo tvoju
dušu staviti pod dobar mikroskop da bi postalo jasno da je uop e imaš.
— Davide, nemojmo se prepirati. Samo jednu ve er barem da ne govorimo jedno
drugome prijeke rije i. Budimo prijatelji.
David ju je asak šutke gledao, a onda joj rekao:
— Pa ja ne želim biti tvoj prokleti prijatelj.
— Dobro, a što bi onda htio da budeš?
— Tvoj ljubavnik — rekao je otvoreno. — Samo ja na žalost ne raspolažem, kao
neki drugi ljudi, zbirkom umilnih klišeja kojima bih ti priop io svoje osje aje.
Sjedili su njih dvoje za stolom u jednom restoranu u bo- emskoj etvrti Greenwich
Village. Stol je bio prostrt klasi nim stolnjakom sa crvenim kvadratima, a svije a koja je bila
6
Najmirisaviji
237
zataknuta u grli prazne vinske boce, zlovoljno je svjetlomrcala na daljem njegovu kraju. David
se nagnuo Allisoni i nježno pleo svoje prste u krajeve njezine duge kose.
— Kad te ovako gledam, jedina ljepota koja mi dolazi na pamet da ti reknem jest
da imaš predivnu kosu.
— Hvala ti, Davide — rekla mu je Allison spuštena pogleda na svoje ruke. Nije
se nadala takvu komplimentu od Davida, još uz to izgovorenu gotovo šapatom. — A ne
moramo se mi žuriti? Ja nisam nikada prije bila na baletnoj predstavi, pa ne bih htjela zakasniti.
Gledali su to ve e balet »Silfide«. Allison se divila kostimiranim plesa ima i mislila o
Peyton-Placeu i o travanjskim pljuskovima što naviru kroz otvoren prozor. Pri tom je malko
protrnula, a David ju je primio za ruku u zamra enom gledalištu. Nakon te ve eri bila je prisnija
s Davidom, ali kad je uop e mislila na ljubav, onda joj je bio na pameti Bradley Holmes.
— Allison! — zazvala ju je majka sa dna stubišta.
— Izvoli, majko.
— Mike se vratio. Do i da s nama štogod popiješ.
— Hvala, mama. Bit u za minutu dolje.
Oprala je od suza podbuhlo lice i o etkala kosu. Mislila je o Davidu. »O, David bi bio
umiljat sa mnom, plemeniti David.«
Više dana zatim jedne ve eri u prvoj sedmici mjeseca rujna, Allison je s Constancom i
Mikeom sjedila na stražnjoj verandi maj ine ku e. Motrila je leptira no njaka kako kuša da
probije sebi put kroz rupice zastora na verandi pa je tek napol slušala majku koja je govorila
nešto o Tedu Carteru.
— Ja mislim da on nije uop e nikada ni ljubio Selenu — tvrdila je Constance.
— Ja se ne slažem s tobom — protivio se Mike, ispruživši svoje duge noge i
sjede i na kraju ki me. — Ljubav, istina, ima razli ne dubine, ali bila ona duboka ili plitka, ona
je ipak ljubav.
Namjerice nije gledao Allisonu pa je nastavio.
— Dapa e, kad muškarac i samo spava s nekom ženom, on ipak izražava neku
vrstu ljubavi.
Constance je frknula nosom, izražavaju i prezir i protivljenje, pa je rekla:
— Još malo pa eš ustvrditi da muškarac izražava ljubav i sa ženom u bordelu.
— Mama, zaboga! — bunila se Allison.
— Obrati se Mikeu — savjetovala je k erku Constance, koja je sasvim mirno
lovila krišku naran e na dnu svoje aše. — On me nau io da se ne cifram u govoru, nego da
reknem popu pop, a bobu bob.
— Pa zar se cifra onaj tko se pristojno izražava? — upitala je ljutito Allison. —
Uostalom, ne shva am kakva to posla ima s Tedom i Selenom. On je išao s njom cijele godine,
tvrde i da e se njome oženiti. I gle šta se dogodilo onaj as kad se ona našla u nevolji.
Jednostavno ju je ostavio. Godine i godine svi smo mislili da je Ted Carter samosvjesna li nost,
a na koncu se ispostavilo da je tek obi na minijatura Roberte i Harmona. Ted i njegovi veliki
planovi o budu nosti! Plašljivac i kukavica nije me u njima mogao na i mjesta za Selenu.
— A šta to ima veze s pitanjem da li ju je ljubio ili nije?
— upita Mike.
— Da ju je doista ljubio, bio bi ostao uz nju do kraja — odvratila je Allison
strastveno, sretna što je tolika tama na verandi pa ne mora pogledati Mikeu u o i.
— Ne mora to biti nužno povezano — tvrdio je Mike.
— Ima ljubav koja zakaže u kušnji, a to ne zna i da u po etku nije bila ljubav. Ljubav
nije stati na. Ona se mijenja, ona se koleba, katkada ja a, a katkada slabi, a katkada posve
iš ezne. Ali ipak, po mom mišljenju, ne smije ovjek biti nezahvalan pa ma kakvu ljubav
uživao.
— Ne isplati se to — do eka Allison. — Za svaku mrvicu ljubavi odviše se pati.
238
— Pri tome je važno, Allison, sje ati se lijepih asova u proživljenoj ljubavi, a ne
misliti uvijek na njezin gubitak — savjetovao ju je Mike blago.
— Šta ti znaš o tome? — vikala je Allison, sko ivši na noge i zaplakavši. — Ti
nisi nikada ništa izgubio. Ti imaš sve što želiš.
Nato je otr ala s verande u svoju sobu.
— Gle, gle! — rekla je Constance zapanjena. — Što joj je?
— Neuralgi ni bolovi mladosti — rastuma io je Mike.
Allison je u svojoj sobi ležala potrbuške na postelji i o ajno govorila sama sebi: »Da se
sje am? A ega da se sje am? Sramim se kad se sjetim svoga odnosa sa Bradleyjem Holme-
som. Noge mi se same trzaju, pesti se stiš u i molim nebesa da sve zaboravim. Mike mi je rekao
da se sje am samo lijepih asova, a da gubitak zaboravim. O, kad bi se moglo sve zaboraviti!«
»O, bože moj«, jecala je Allison, leže i na postelji, s vrelim licem na svježoj uzglavnici,
»šta smo uop e ve eras spominjali ljubav?«
Dogodilo se to onaj dan kad je završila svoj roman. Radila je cijelu no . Bilo je osam
sati i po ujutro kad je napisala onu blaženu rije svakog pisca KRAJ. Izvila je vrat, progibala ra-
menima, ute i bol umora i napora, a onda je pogledala na sat i zapalila cigaretu. Bilo je gotovo
devet sati. Baš bi mogla telefonirati Bradleyju Holmesu u ured.
— Zdravo, Brad, ja sam gotova s romanom — rekla mu je im je ula njegov glas.
— Pa to je divno! Donesite mi onda rukopis u ponedjeljak.
— U ponedjeljak? — za eno e Allison. — Ali, Brad, ja sam mislila da zajedno
ve eramo i da onda kasnije itamo moj roman.
— To bi bilo divno, ali ja odlazim u Connecticut danas rano po podne.
— Tako? Idete li sami?
— Idem.
— Brad ...
Kao da nije mogla nastaviti. Dug joj se u inio asak šutnje.
— Brad?
— Izvolite.
— Povedite i mene.
Sad je nadošao njegov dug asak šutnje.
— U redu — rekao je napokon. — Do i u kolima po vas oko etiri.
— Ja u biti pripremna.
— I još nešto, Allison.
— Izvolite, Brad.
— Rukopis ostavite kod ku e. Možemo o njemu razgovarati, ako baš ho ete, ali ja
sam imao užasno naporan ovaj tjedan, pa bih htio da se estito odmorim.
— Dobro — rekla je i objesila polako slušalicu.
Steve Wallace izišla je iz svoje spavaonice zijevaju i. Bilo je to jedno od rijetkih jutara
kad nije urekla sastanak, pa je u njemu estito uživala.
— Zdravo — pozdravila je Steve, ešu i se po glavi vršcima prstiju. — Je li
kava gotova?
— Ja odlazim s Bradom na izlet preko nedjelje — do ekala je Allison.
Steve je pravila ritmi ke kretnje trupom da bi sa uvala vitkost u struku.
— Lijepo, lijepo, samo se nemoj držati kao da eš umrijeti i uzletjeti u nebesa.
— Ja još nikada nisam bila na nedjeljnom izletu s muškarcem — rekla joj je
Allison, onako umorna od rada i o iju oblivenih crvenilom.
— U prvom redu — govorila joj je Steve, ispruživši kažiprst da bi bolje istakla
što naišli — ja mislim da se ne e dogoditi ono što ti misliš. Sa vitezom Galahadom Holmesom,
nipošto. A u drugom redu — ovaj put je ispružila dva prsta — to se ne e nipošto dogoditi ako se
ne naspavaš i ako ti ne nestane te krvave podlivenosti u o ima.
239
— Svršila sam knjigu, da znaš.

— Heureka! — po vikala je Steve. — Hura!
Potr ala je k stolu za bridž, na kojemu je bio Allisonin pisa i stroj, i pogledala onu
prekrasnu rije , otipkanu na listu bijela papira.
— Kraj! Hvala bogu ve jednom! A ja sam mislila da eš doživjeti živ ani
slom prije nego što završiš. O, Allison, kako je to divno! Gotova si.
Bosim je nogama Steve zaplesala od radosti. A onda je stala i pogledala prijateljicu.
— O, a zato je tebe Brad pozvao sa sobom preko nedjelje. Da itate roman.
— Ne. On želi da mu samo pri am o romanu. Ho e da se odmori.
— Glupost! — do eka Steve. — Nisam nikada vidjela onako zatelebana
ovjeka kao što je Brad Holmes. Samo ga tišti što mu je preko etrdeset godina, što ima
dvostruko više nego ti.
Steve je sada govorila iz kuhinje dok je Allison sjedila u prebivališnoj sobi.
— Takva sitnica kao što su godine ve ini muškaraca, dabome, ne smeta, ali
Brad Holmes nije kao ve ina muškaraca.
— Ja uop e ne shva am kakve veze imaju godine s ljubavi. A ti, Steve?
— Ni ja ne shva am. A zašto to ne upitaš Brada?
— Možda u ga pitati. Ali poslije. Sada idem u postelju.
— Probudit u te ja pravovremeno, tako da se možeš krasno udesiti za nedjeljni
izlet.
Allison je ustala i otišla k prozoru svoje sobe u Peyton- -Placeu.
»Kako smo se inteligentnima i kozmopolitskima smatrale nas dvije onaj dan«,
razmišljala je Allison. »Bile smo blazirane i nonšalantne kad smo govorile o tome kako ja idem
s muškarcem na nedjeljni izlet. A ja sam se osje ala odvažnom, iskusnom, neustrašivom...«
— Ne sablaznjuješ se malo što ja odlazim na vikend sama s muškarcem? — bila je
upitala Allison.
— Ne, kad je taj muškarac Brad Holmes — odgovorila je Steve pakuj u i
Allisoninu zgužvanu pidžamu u ru ni kov eg. — Ta najbolje je okrilje što te je upoznao s
Davidom Noyesom. On to zna, a ni ti ne smiješ to zaboraviti. Ja sam posve uvjerena da eš se u
ponedjeljak vratiti u New York isto tako djevi anska kako si i otišla odavle.
Allison se nervozno odale ila od prozora svoje spava e sobe i pipaju i tražila cigaretu
me u stvarima na no nom stolu. Prsti su napipali prazan pakli koji je Allison gužvala u ruci,
dok je mirno silazila niza stepenice. Constance i Mike davno su ve otišli spavati, a samo je
slabo svjetlo žmirkalo u prebi- vališnoj sobi. Sve je bilo tiho kad je Allison otvorila ku na vrata
i izgledala na Bukovu ulicu. No je nešto zastudjela, kao što zastude esto rujanske no i u
Peyton-Placeu. Tiho je zatvorila vrata i vratila se u prebivališnu sobu. Ognjište je bilo hladno i
mra no. Allison je složila malo drva za potpalu na prijekladu i užegla ih šibicom. Kad se vatra
razgorjela, sjela je u fotelju i zurila u plamen.
»Morala sam pobje i«, mislila je u sebi. »Morala sam pobje i od Brada i odbje i k
Davidu. Ali jesam li ja zapravo imala želje za tim? U asu kad sam mogla da se okrenem od
njega i da mu kažem ,ne’, jesam li ja to željela?«
Sve do toga asa pronalazila je mnoge isprike za sebe. Govorila je sebi: »Pa zar sam
mogla drugo? Ja nisam jasno shvatila što je posrijedi. Ja sam ga ljubila. Sve je bila njegova
krivnja. On je morao znati bolje od mene.«
Allison je zurila u oganj u prebivališnoj sobi maj ine ku e i sada je prvi put, sve otkako
je doznala za maj in »grijeh«, upitala sebe šta su sve srce i duša njezine majke pri tom osje ali.
»To se može svakome desiti«, rekla joj je bila Constance. »Bila sam osamljena, i on se
našao tamo, i tako je bilo.«
»Ali ja nisam bila osamljena. Ja sam imala svoj posao, imala sam prijateljicu Steve,
240
imala sam Davida. Ja nisam nipošto bila tako sama.«

Kad se cjepanica zaplamsala, po ele su vrcati iskre, i odmah je Allison osjetila
nazo nost Bradleyja Holmesa. I udna se promjena dogodila u njezinoj duši. Sje anje koje ju je
prije ispunjalo grozovitoš u, sada ju je zatravljivalo svojom neobi noš u.
Brad je stajao ispred kamina u prebivališnoj sobi svoje farme u Connecticutu, pružio
Allisoni ašu i rekao:
— Možda alkohol pridonosi da se zavedu maloljetnice, ali ašica portugisca nije
nikome naudila. Izvolite, dijete drago. Pijmo za uspjeh romana »Samuelov dvorac«. Neka bude
pedeset i dvije sedmice na elu bestselera. Ako ste ga tako divno napisali, kako ste mi ga divno
ispri ali, bit e to smjesta najbolje prodavani roman.
Allison se sjetila Davidovih rije i da je Bradu najvažniji u svemu novac, ali nije ništa
glasno o tome rekla, nego je Brada pogledala i kazala:
— Meni je najvažnije da se vama svi a, pa makar ga odbili svi nakladnici u
New-Yorku.
— Nemojte tako — usprotivio se Brad i sio do Allisone na divan. — A šta vi
mislite kako bih ja mogao pla ati najamninu za svoj ured kad ne bih od vremena do vremena
imao bomba-romane?
Nastao je dug muk, za vrijeme kojega je Allison pijuckala pi e, gladila suknju haljine i
upalila cigaretu. Sjedila je i zurila u oganj, kao i Brad, i prvi je put otkako se upoznala s tim
ovjekom osjetila zbunjenost u njegovoj nazo nosti.
— Nije potrebno — rekao joj je Brad, a ona se na te rije i tako trgla da joj je
gotovo ispala aša koju je držala.
— Sta nije potrebno?
— Pa nije potrebno da se zbunjujete.
Ustao je i, okrenuta le ima Allisoni, poticao vatru.
— Pitam se jeste li vi znali šta predlažete kad ste me jutros zamolili da vas
povedem sa sobom, ili ste možda prepustili meni da gonetam?
— I vi niste našli pravi odgovor na svoje pitanje?
— Ja sam došao do zaklju ka da jedna mlada dama, koja moli nekog muškarca da može
s njime provesti nedjeljni odmor, ima na pameti ili seksualne doživljaje ili je na dobru putu da
od sebe napravi budalu. Meni je veoma drago što ste bili toliko mudri pa ste mene izabrali za
svoga pratioca. Bit e da ste bili svjesni da vam se ništa zlo ne može dogoditi u društvu ovjeka
koji je toliko u godinama da vam može biti otac.
Allison je na to odgovorila pomalo mrzovoljno:
— David Noyes mene ne smatra baš djetetom. On me nedavno ak zaprosio. Ja bih
tako rado da biste, barem za ve eras, prestali upotrebljavati rije i »mlad« i »star« kao da su nam
to imena.
— Ali ja ne mogu tako, barem ne ve eras. Ako bih pretpostavio da smo nas dvoje
istih godina, mogla bi se pojaviti kakva izazovna primisao.
— Pa možda bih ja rada izazvati u vama primisli, nekoliko primisli s obzirom na
mene kao ljudsko bi e, a ne na mene u vezi s mojim radom.
— Ne dopuštajte sebi, dijete moje, da budete toliko uvrije eni — rekao joj je
Holmes hladno. — Uvrije enost esto stavlja ženi u usta takve rije i da joj je poslije žao što ih
je izgovorila.
— Gle divote! — uskliknula je Allison o ito vrlo iznena ena. — Zazvonite u
zvona, razvijte zastave, zatvorite škole. Velik je blagdan! Bradley Holmes izišao je napokon s
istinom na srijedu, izjavivši da je Allison MacKenzie žena.
Bradley joj je brzo prišao, primio je za lakte i osovio na noge. U sekundi prije nego što
ju je poljubio preletjela je Allisoni mozgom misao da joj je baš drago što je obula cipele s
241
niskom petom, jer je tako njezina glava došla ta no do njegovih obrva.

Podigao je usnice nakon prvog poljupca, ali je nije pustio iz zagrljaja.
— Gotovo, ali ne još sasvim — rekao je tiho.
— A šta to?
— Gotovo ste žena, ali ne još sasvim. Ljubite još kao djevoj ica.
Pri svjetlu ognja mogla je vidjeti odraz sebe u njegovim zjenama.
— A kako se to radi? — upitala je uz bolan uzdah.
— Šta?
— Pa to da se ljubi kao žena.
— Malo otvorite usta — rekao joj je i onda je poljubio.
Brad je bio isprakticirani i rafinirani stru njak, koji je
ljubavni akt smatrao kreativnim aktom. On ju je divno vodio kroz ljubavnu pripremu.
Svukao ju je spretno i brzo.
— Nemoj to raditi — rekao joj je prvi put »ti« kad je odvratila svoje lice od njega
i zatvorila o i. Metnuo joj je prste na obraze i vratio njeno lice prema svome. — Ako se budeš
sramila, Allison, ne eš pravo uživati ni ovu ni koju drugu no . Reci mi šta te nagoni da
odvra aš o i od mene, pa u se ja onda potruditi da ti to razjasnim. Ali nemoj po injati
zatvorenim o ima, tako da me ne gledaš.
— Nisam nikada prije bila svu ena ni pred kim — rekla mu je stisnute glave uz
njegovo rame.
— Šta upotrebljavaš rije »svu ena« za sebe — prekorio ju je blago. — Velika je
razlika kad veliš za sebe da si naga. Rije »naga« tako je meka, kao što su meka tvoja bedra —
rekao je gledaju i je. — A kad govoriš »svu ena«, isto je kao kad prevr eš kamen i pod njim
na eš crve. A sada, zašto te smeta što si preda mnom naga?
Malo je oklijevala pa je napokon rekla:
— Strah me da ne rekneš da sam ružna.
— Na to ti ja ne u ništa odgovoriti, jer bi svako uvjeravanje u ovome asu
zvu alo tebi lažno. Samo da znaš, ne bojiš se ti toga.
— Nego ega?
— Ti se bojiš da u ja loše misliti o tebi što si mi se podala. To je sasvim
normalan ženski strah. Kad bih ti ja uspio iznijeti dovoljno uvjerljiv razlog zašto ti to radiš kako
sada radiš, onda bi se tvoj strah raspršio. udnovata je injenica da ve ina žena traži ovakve ili
onakve isprike. Za muškarce je mnogo lakše.
— A kako to? — upitala je Allison, smiješe i se kako on to opisuje žene.
— Pa evo ovako. Muškarac jednostavno rekne: »Ah, evo divnog ženskog stvora s
kojim bi se rad ljubiti u postelji.« I muškarac po ne manevrirati da do e do svoga cilja. Ako je
uspije nagovoriti, usko i s njom u najbližu postelju, pa bluduje do mile volje, prije nego
što ona uop e i dospije da se predomisli i da zapita za razloge svoga ina.
Okrenula se na le a i stavila ruke iznad glave.
— Onda ti misliš da se može ispri ati kad neoženjeni imaju seksualne odnošaje.
— Nisam nikada o tome razmišljao može li se ispri ati ili ne može. Svakako se to
radi i divno je to raditi, samo ako to partneri ne pokvare zbrkom svojih pitanja razloga i
opravdanja. Reci ti meni jesi li razumjela ijednu rije od ovoga što sam ti rekao?
— Ja mislim da jesam.
— Smijem li te onda gledati?
Kad je Allison ula to pitanje, stisla je pesnicu, ali nije zatvorila o i niti se okrenula od
njega.
— Smiješ — odgovorila je.
Zapo eo je ljubavnu predigru polagano, pogledom prate i stazu koje su obilježile ruke
milovanjem.
242
— Zaista si bajna, mila moja — tepao joj je. — Imaš duge, aristokratske noge i
savršene grudi kao od mramora isklesane.
U uzdahu, od kojega je cijela zadrhtala, izlio se dugo suzdržavani dah, a srce njeno
kucalo je pod dojkom kao nikada dotada. Usne je svoje priljubio Brad na mjesto gdje je srce
vidljivo kucalo, a rukom je nježno milovao Allisonin trbuh. I dalje ju je cjelivao i milovao, dok
cijelo njezino tijelo nije zadrhtalo pod dodirom njegovih usana i ruku. Kada je ljubio unutrašnju
mekotnost njezinih bedara, po ela je poput košute milo stenjati. I dalje ju je znala ki strasno
dodirivao i gladio, dok nije zapo elo ritmi ko talasanje Allisoninih bokova. Ležala je nauznak,
s rukama savitim i dignutim iznad glave, a on ju je držao prikovanu uz postelju rukama na
njezinim zglavcima.
— Nemoj — naredio joj je kad se pokušala izma i od njega na prvi bolni ubod. —
Pomozi mi. Ne udaljuj se.
— Ne mogu — zapomagala je — ne mogu.
— Možeš. Upri petama o madrac i pridigni bokove. Pomozi mi! Brzo!
U posljednjoj fazi pojavi se na Allisoninim ustima blistava kap krvi, na mjestu gdje se
ugrizla za usnicu, a onda provali iz nje udnovat krik u kome su se miješale bol i strast.
Kasnije, pošto su ve pušili i razgovarali, ponovo joj se okrene Brad i rekne joj:
— Prvi put nije nikada tako slasno za ženu kao što bi moralo biti. Ali sada si ti na
redu.
Po eo joj se opet udvarati rije ima, poljupcima i milovanjem, i ovaj put je Allison zaista
osjetila punu, nadzemaljsku sladostrast bez boli.
— Mislila sam da u umrijeti — rekla mu je poslije. — A bio je to zapravo
najljepši osje aj na ovome svijetu.
U nedjelju ujutro Allison se ve kretala pred Bradom naga, i njegov ju je pogled
probadao, a ona nije osje ala ni straha ni srama. Uzvijala je svojim lopaticama, odizala tešku
kosu sa zatiljka i priljubljivala grudi uz njegovo lice, i gordila se u njegovoj brzoj reakciji na
njezine dodire. »Eto to zna i«, govorila je u sebi likuju i, »kad žena ljubi jednoga muškarca
svim svojim bi em.«
Odviše je brzo došla nedjeljna no , pa su se Brad i Allison vra ali u New York preko
auto-strade Merritt. Brad je jednom rukom vozio, a drugom držao Allisonine prste. Ona se
neprestano smijuckala.
— Bilo bi strašno da ostanem nose a — rekla je kušaju i ga, a zapravo nije u sebi
mislila da je to uop e strašno. — Onda bismo se morali oženiti, i ja ne bih više pisala romane,
jer bismo cijelo vrijeme bili u postelji.
Brad joj je smjesta ispustio ruku.
— Ali, drago moje dijete, ja sam bio krajnje savjestan pa sam poduzeo svoje
mjere opreznosti da se ne bi dogodilo tako nešto užasno kao što je trudno a. Ta ja sam oženjen
ovjek. Ja sam mislio da vi to znate (sada ju je opet zvao »vi«).
U tom asu je osjetila obamrlost i uko enost, koje kao da su njezino tijelo opkolile
ledom.
— Ne, nisam to znala — rekla mu je razgovornim tonom. — A imate li djece?
— Dvoje.
Trebala bi se uzbuditi pri tom, ali ona unutarnja ništavnost nikako da ode.
— Razumijem.
— udim se da niste znali. Svatko to zna. I David Noyes. On se, dapa e, upoznao
s mojom ženom jedan dan u uredu.
— Nikada mi to nije spomenuo — odgovorila je takvim tonom kao da govori o
nekakvu mutnu poznanstvu kojemu ne pridaje uop e nikakvu važnost.
— Dakle, Bernice nije takav tip žene da bi ostavila na ovjeka pri prvom vi enju
snažniji dojam — rekao je na to Brad, smijuckaju i se.
243
Znala ki je pritjerao kola ispred ku e gdje je Allison stanovala. Na rastanku je rekao:

— Sutra u pro itati vaš roman. Nadajmo se da je dobar onako kako sam ga uo s vaših
usta.
— I ja se nadam — odgovori Allison i izi e iz kola.
Kako je Brad htio da je otprati u stan, ona mu je rekla:
— Nemojte se truditi, Brad. Ve u ja sama na i put. Laku no vam želim. Laku no i
hvala vam na prekrasno provedenu izletu.
U stanu kod prijateljice Steve Wallace bio je neki prijatelj kad je Allison ušla na vrata.
— Gubi se! — naredila je smjesta Steve svome posjetiocu, i im je za njim zatvorila
vrata, okrenula se Allisoni i upitala je:
— No šta je? Šta se dogodilo?
Allison je ostavila ru ni kov eg na pod i rekla istim tonom koji bi upotrijebila da je
kakvu strancu rekla da je Brad crnokos:
— Brad je oženjen.
Steve ode do stoli a, uzme iz kutije dvije cigarete, obje zapali i jednu dadne svojoj
prijateljici, govore i:
— Pa, nije nikakva tragedija ako je oženjen. Mislim, nije takva tragedija kao kad bi bila
da si u njega zaljubljena ili što sli no. Allison?
— Izvoli.
— Ja sam ti rekla da nije takva tragedija kao kad bi bila zaljubljena u njega ili što
sli no. Je li tako?
— Nisam nikada ula da netko govori o njegovoj ženi — rekla je zbunjeno. — Zar nije
to udnovato? Tek na putu ku i doznala sam od Brada da je oženjen.
— Allison, odgovori mi! Ja sam te pitala jesi li ti zaljubljena u Brada.
— Pa ja sam cijeli vikend provela s njim u postelji. Uop e ne mogu zamisliti da
neka žena može poznavati Brada a ne misliti da je zaljubljena u njega, ili da može spavati s njim
a da nije svjesna da ga ljubi.
— O, bože! — žalostivo e Steve, pa sjede u ugao fotelje i brižne u pla . — O, Allison,
Allison, šta eš sada?
— Šta u? Idem spavati.
Kad je Steve idu e jutro provirila u spavaonicu da vidi je li se Allison probudila, našla ju
je kako leži nauznak i bulji u strop o ima bez suza.
— Je li ti dobro? — upitala ju je Steve tjeskobno. — Ja imam zakazan sastanak u
devet, ali ga mogu telefonski otkazati ako tebi nije dobro.
— Meni je savršeno dobro — odgovorila je, a osje ala se kao da je u ledenu
oklopu.
— O, Allison. A šta kaniš sada?
— Sada? — upitala je istim tonom kao i sino . — Pa, mislim prošetati. Izgleda
mi da e biti divan topao dan.
Prevjesila je noge preko ruba kreveta i ustala.
— Ne bi bilo zgorega da se požuriš ako misliš sti i na ugovoreno mjesto u devet
sati — rekla je prijateljici.
— Joj, ja sam ti zaboravila kazati — iznenada e Steve. — Majka ti je
telefonirala u subotu. Ja sam joj rekla da si ti kod jedne prijateljice na vikendu u Brooklynu.
Majka je rekla da ti nema priop iti ništa osobito važno. Tek neku lokalnu vijest za koju misli da
bi te zanimala. Ja sam joj obe ala da eš joj telefonirati kad se vratiš.
— Telefonirat u joj. Hvala ti lijepa na obavijesti.
Popila je tri šalice kave i popušila etiri cigarete, ali jela nije niti je telefonirala majci.
Izišla je iz stana i lutala gradom cijelo popodne. Oko podne se našla na Brodwayu, u blizini
Times-Squarea. Ve je bila odmakla gotovo pedeset stopa od prodavaonice novina prije nego
244
što je njezin umorni mozak registrirao ono što su vidjele o i. Vidjela je bila presavijene novine,
u naslovu masna slova, i nešto ju je u srcu darnulo. Vidjela je da piše u PEYTON-PLACEU.
Progurala se kroz mnoštvo natrag do prodavaoca novina.
— Te novine tu, molim — rekla je i pokazala na njih.
— Deset centi — rekao je trgovac.
Bio je to list »Concord. Monitor« od prije etiri dana. Cijeli je naslov masnim slovima
glasio OCOUBOJSTVO U PEYTON-PLACEU.
Tada je pozvala taksi i rekla šoferu neka je vozi na njezinu adresu, pod izlikom da je
bolesna i da mora biti kod ku e.
U stanu joj je Steve rekla da ju je Brad zvao telefonski tri puta.
Prošla je kraj prijateljice u spavaonicu. Izvadila je ru ni kov eg iz ormara kamo ga je
Steve sino metnula.
— Idem ku i — rekla je prijateljici.
Allison je mirno sjedila i osluškivala tišinu koja je bila sastavni dio no i u
Peyton-Placeu. Navrle su dalje uspomene...
Sje a se da nije otišla iz New Yorka prije nego što ju je Brad još jednom telefonski zvao
i ona mu se javila.
— Pro itao sam rukopis vašega romana — rekao joj je poslovno, kao da se na
nedjeljnom izletu nije me u njima uop e ništa intimno dogodilo. — Biste li bili ljubazni da
do ete k meni u ured?
— Ne, ne mogu, Brad — odgovorila je, kušaju i podesiti svoj ton njegovu. — Idem
ku i.
— Slušaj, Allison, ne luduj, molim te. Do i u moj ured pa emo razgovarati — rekao
joj je nakon dulje stanke.
— A šta mislite o romanu, Brad?
Opet je nastala stanka šutnje.
— Nedostaje mu nešto — rekao je napokon. — Nema života, nema one prave
stvarnosti.
— A ne može se udesiti? — upitala je.
— Ja to ne velim, Allison. Ja samo držim da ga morate metnuti na stranu neko vrijeme.
Vi ste još mladi. Nije hitnje. Napišite mi još nekoliko pripovijetki za magazine, a u romanu se
možete ogledati opet možda dogodine.
— Koliko razabirem, ho ete re i da roman nije dobar.
— Nisam to rekao.
— Možete li ga prodati kojemu nakladniku?
Opet je nastao muk prije nego što je Brad odgovorio:
— Mislim da ga ne bih mogao prodati.
Allison je ustala i otišla do kamina. Raš eprkala je dijelove klade koja se gasila, tako da
se vatra što prije utrne. A onda je pošla u svoju sobu. Razmišljala je što joj je bio rekao
David Noyes o njezinu romanu »Samuelov dvorac«. »Ako zastraniš...« rekao je. I,
zaista, zastranila je, i roman nije uspio. Otišla je k stoli u u svojoj spavaonici i izvadila iz ladice
pisma što ih je primala od Davida cijelo ljeto. Smiješila se dok ih je ponovo itala, jer je svako
bilo pravo udo takta i veselosti. Sigurno je uo o njezinu romanu od Steve Wallace, a ipak ga
nije ni spomenuo u svojim pismima, nego je pisao o tome šta radi svaki dan, o svojoj novoj
knjizi koju piše, o mjestima koja posje uje i o ljudima s kojima se sastaje. U svakom ju je pismu
molio neka se žuri natrag u New York.
— Nedostaješ mi — pisao joj je. — Tvoj oštri jezik, ili bolje re eno nedostatak
njega, ostavio je veliku prazninu u mom svakidašnjem životu. Otkako si ti otišla, nitko me ne
zove »mladim genijem« pa moje samoljublje silno pati.
Ili u drugom pismu:
245
— Danas upravo bljujem od odvratnosti nad rije ima raznih »popularnih«

pjesama. Tako mi se stužuje nad ovima: »Uzmi me, ostavi me. Obori me, u zube me udari
nogom. Zari- ni svoju ljupku petu u most moga nosa. Ništa ne smeta. Ja u te razumjeti.« Možeš
li ti shvatiti takva glupana? Ja ne mogu.
»O, Davide moj«, mislila je u sebi Allison potišteno. »Ranit u tvoju dušu, znam, ali šta
u kad druk ije ne mogu.«
Sjela je za pisa i stol i napisala Davidu dugo pismo. Pisala ga je u takvu stilu kao da piše
kakvu novelu, i u njemu je do najsitnijih pojedinosti opisala svoj nedjeljni izlet s Bradom u
Connecticut. Ali olakšanje je osjetila tek kada je napisala ove posljednje re enice: »Sramota je
moja u tome što ja nisam ljubila toga ovjeka. To me najteže boli. Ja bih voljela pripadati
onome tipu žena kome su potrebni seksualni odnošaji samo kao najuzvišeniji oblik ljubavi. Ali
s Bradom nije to bilo mogu e. Vazda sam mislila da je brkanje ljubavi sa seksusom nešto
djetinjasto i glupo, ali sada uvi am zašto tolike žene uživaju u toj zbrci. Zato što je poslije
odviše bolno sjetiti se takvih seksualnih odnošaja u kojima nije bilo ljubavi, nego sama
erotika.«
Iza toga pisma nije zadugo ula ništa o Davidu, a nije ni ona njemu dodijavala pismima.
Ali ta je obostrana šutnja stvorila kod nje neku tjeskobu i gotovo joj je bilo žao što mu je onako
pisala. Ali ona nije mogla zamisliti da mjeri svoje rije i pred Davidom.
Allison je odlu ila da se krajem mjeseca listopada vrati u New York. Stoga je o tome
nakratko obavijestila svoju prijateljicu Steve Wallace i Bradleyja Holmesa. Sada je bila kadra
da bez drhtaja ruke i kloparanja srca napiše na kuvertu Bradleyjevo ime i prezime.
»Svršeno je«, mislila je u sebi, a ipak pri tom nije osje ala ono mirno zadovoljstvo koje
je obi no povezivala s uspješnim rješenjem kakva delikatna problema.
Jedno popodne, pri kraju mjeseca rujna, Allison i Mike penjali su se uz brežuljak, na
kojemu se nalazio dvorac Sa- muela Peytona.
— Nikada nisam ovdje bila — rekla je Allison. — Možda zato i nisam mogla opisati
atmosferu romana onako kako valja. A davno sam ja bila na istu s tim da je tra enje vremena
pokušavati pisati o ne emu što dobro ne poznaješ.
— A ho eš li pokušati preraditi onaj svoj roman? — upitao je Mike.
— Zasad ne u — odgovori Allison. — Mislim godinu-dvije opet pisati pri e i
pripovijetke.
— Nego, Mike ...
Zastala je i pridigla štap, kojim se poštapala idu i.
— Mike — ponovila je — ja bih se htjela pomiriti sa svojom majkom.
I Mike se sagnuo i pridigao neku batinu da se poštapa, a onda je mirno savjetovao
Allisoni:
— Ta zamisao zvu i krasno. Ali nemoj je izvesti napre ac. Ako to ne misliš potpuno
ozbiljno, onda eš je time samo još više povrijediti, a ja to ne bih mogao podnijeti.
— Sasvim ozbiljno mislim, Mike. Sad shva am kako se to dogodilo s majkom.
Majka je bila nesretnija od ve ine žena, i u tome je sve.
— A ja ne bih baš tako rekao — odgovorio je Mike sa smiješkom. — Ona ima tebe,
Allison. I u tome je možda sretnija od ve ine žena.
— Da mi je znati šta bi rekao Peyton-Place o nama dvjema kad bi sve saznao —
promrmljala je Allison.
— Previše se zanimaš za mišljenje Peyton-Placea, Allison. To ti je gradi baš kao i
svaki drugi. Mi imamo svoje udake i osobenjake, a tako ih isto ima i New York i svaki drugi
velegrad i gradi .
— Znam ja to — primijeti Allison, spustivši glavu da promatra ze a kako ipa u
šumu. — Ali ne mogu sebe natjerati da osje am tako. Tako je i sa mnogo drugih stvari kod
mene. Ja znam da je nešto tako i tako. Ja te aspekte mogu dapa e ta no opisati. Ali ja to ipak ne
246
osje am. Tako je, recimo, s ljubavi. Moj mi književni posrednik veli da opisujem, vrlo
uvjerljivo ljubavne prizore, ali, Mike, molim te — (pri tom je zadigla glavu prema njemu) —
reci mi, kakva je razlika kad se o ne emu piše ili ita i kad se nešto proživljava.
— Jedina je stvarna razlika — tuma io je Mike — što je lakše itati i pisati nego
to isto proživljavati.
Allison se naslonila na sive zidine koje su opasivale dvorac Samuela Peytona i preuzela
rije :
— Za mene je glavna razlika uvijek bila u tome da su pisanje i itanje manje bolni
od proživljavan ja. Kad sam najprije došla ku i, ja sam se gotovo zarekla da u se posvetiti
samo pisanju i itanju, a da u se okaniti proživljavanja u raznim oblicima, a proživljeno
zaboraviti.
— Ali s druge opet strane — rezonirao je Mike uz smiješak — život je tako
vraški kratak da treba iskoristiti u doživljajima svaku sekundu.
— Pa, uostalom, šta ljudima drugo i preostaje — dodala je Allison i nasmijala se
prvim smiješkom toga ljeta. — Nego najbolje da krenemo natrag. Dani su sve kra i, i uskoro e
mrak.
Constance i Allison nisu nikada rado upotrebljavale sentimentalne rije i. Kad je
Constance nakon ve ere opazila da je srebrno uokvirena fotografija Allisonina oca, koja je
tolike godine stajala ponosno na okviru kamina, najednom nestala, ona je za eno, ali ipak
puna nade pogledala svoju k er, a nije ni rije i rekla. Allison se samo nasmiješila, a Constance
joj je samo smiješkom odgovorila. Da nije bilo tu Mikea, nitko ne bi ni rije i rekao.
— Slušajte, moje dame — po eo je šeretski Mike — ovo bi morao biti velik
prizor u holivudskom stilu. Allison bi trebala da sva u suzama usklikne: »Majko!« a Connie bi
se morala smijati kroza suze, i, drhtavim glasom, dakako, za viknuti: »K eri moja!«. Onda biste
morale, uz jecaje dakako, da padnete jedna drugoj oko vrata. A zatim tiha glazba i postepeno
zamra ivanje prizora. O, bože, me u kakvim ja hladnokrvnim ribama živim!
I Allison i Constance prasnule su u smijeh, a Constance je rekla:
— Da otvorimo onu bocu konjaka što sam bila spremila za Boži .
Te su no i po ele padati jesenje kiše. Kišilo je gotovo neprekidno kroz dvije sedmice, a
onda se jedno jutro Allison probudila, i, prije nego što je ustala iz postelje i otišla k prozoru,
znala je da je nadošlo miholjsko ljeto.
— O, napokon si ipak došlo — kriknula je veselo, nakon nekoliko minuta kad se
bila duboko nagnula na prozoru.
Brzo se obukla i jedva pri ekala u kuhinji na doru ak, i onda se uputila na šetnju prema
Kraju ceste. Popela se dugom stremeni brežuljka iza Parka boraca, a kad je dospjela na vrh, sve
ju je ondje ekalo kao nekada. Išla je lakonogo i dražesno, kao nekada u djetinjstvu, kroz šumu
i kona no stigla na otvoreni proplanak usred šume. Trava zlatnica stajala visoko, vitka i žuta
kao uvijek, a javori, oni isti javori, u šumoru boja miholjskoga ljeta, dominiraju krajolikom.
Allison je dulje vremena sjedila na svome skrovitom mjestu i razmišljala: »Iako ovo gnjezdašce
nije onako tajanstveno kako sam nekada mislila, ipak meni još šapu e svoje tajne.« Kao nekada
u djetinjstvu, i sada se osje ala okrijepljena pouzdanoš u stalnosti, pa se smiješila i doticala
žute glave zlatnica.
»Vidjeh zvjezdan-stablo Vje nosti, osuto cvatom Vremena«, recitirala je stih, što joj ga
je izrekao Matthew Swain, kad je bila u bolnici. Sjetila se dobroga doktora i mnogih, mnogih
prijatelja koji su sastavni dio gradi a Peyton. »Ja odviše lako gubim osje aj za mjeru«, govorila
je sebi. »Ja sve shva am odviše velikim, odviše važnim, kao da to potresa cijelim svijetom. Tek
ovdje, na ovome mjestu, osje am sitninu onoga što me kadro ganuti.«
Allison je uzgledala na nebo koje je bilo modro od one intenzivne modrine, svojstvene
miholjskome ljetu, i zamislila je da taj golemi pehar okrenut lebdi samo nad njom. Osje ala je
da je to blaži, ali je opet u tili as bila svjesna da ona sada zapravo ne treba blaženja i utjehe kao
247
nekada.
Kad je ustala i krenula natrag, sunce je visoko s nebo- sklona podnevnim sjajem žeglo
krajinu, a kad je stigla do table sa crvenim slovima, morala je zasjeniti rukom o i da vidi
Peyton-Place koji je u dolini izgledao majušan poput sela-igra ke.
»O, kako te ljubim«, kliktala je u sebi Allison. »Ljubim svaki dijelak tvoj. I tvoju
ljepotu, i tvoju okrutnost, i tvoju ljubaznost, i tvoju rugobu. Sada te poznajem i nemam više
straha od tebe. Možda eš me opet strašiti, sutra ili prekosutra, ali danas ja tebe ljubim i ne
bojim te se. Ti si danas za mene moje malo mjesto.«
Dok je hit jela niz brežuljak prema gradu, zamišljala je kako joj stabla pjevaju svoju
mnogoglasnu simfoniju:
— Zbogom, Allison! Do vi enja, Allison! Zdravo, Allison!
Još je tr ala, sva usplahirena od nabujala viška energije, kad je stigla u Brijestovu ulicu.
Majka ju je zazvala s vrata svoga du ana:
— Allison, tražim te svuda po gradu. Kod ku e te eka neki mladi koji je došao
ak iz New Yorka. Veli da se zove David Noyes.
— Hvala ti, majko! — povika Allison i mahnu rukom.
Pohitala je. kad je došla u Bukovu ulicu, pretr ala je cijeli blok do svoje ku e.
248
Sadržaj
KNJIGA PRVA ........................................................................................................ 2
KNJIGA DRUGA ................................................................................................... 87
KNJIGA TRE A ...................................................................................................176
249

Grace Metalious Gradiå Peyton PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Grace Metalious Gradiå Peyton PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

GIGA Grace Metalious

Ona je prezirala Rodneyja Harringtona, a na ast je služilo i njenu karakteru i njenoj

nije ih ni mogla izgubiti.

Uskoro nakon svog povratka u Peyton-Place otvorila je trgovinicu konfekcije u

— Jednu dje ju bajku — branila se Allison. — Uživam od vremena do

I Allison je tako zaspala.

— Nema ništa skuplje od ljudskog života, Sethe — odvrati osorno doktor

— Ne u re i nikome ni rije i — kaza joj doktor. — A ti si ovdje najstarija od

šetati i ne i i nikamo odre eno. Hajdemo u trgovinu tvoje majke.

Djevojke su se okrenule prema njemu. Ted im je mahnuo rukom i rekao:

— Nisam, Allison — opravdano se bunila Selena. — Pitaj koga god ho eš,

— Ima novih haljina — viknula im je. — Onamo prijeko na drugoj vješalici.

udnovato mu se trzalo srce. Osje ao je neku udnovatu mješavinu straha i o ekivanja i

Marion do e ku i i udri u graju na muža. Rekla mu je odrješito:

— Bog uje svaku pojedinu rije — uvjeravao je vele asni Fitzgerald.

de ko ljubi. Ako ne mogu izvikivati brojeve, onda uop e ne emo igrati.

— Zbogom, Allison. Sretan ti ro endan. Bila je divna zabava.

— Nije. Danas je subota. Ona uvijek subotom ide Har- ringtonovima da im

tu kantu i sme e zakopao.

— Nije ni ulazilo. Reklo mi je da mu je Kenny dodao novac kroz

— Odakle ja to znam? — upita Norman. — Redi ku u i kuha i brine se za

— Neki ljudi to tvrde — odgovori Evelyn Page stisnutih usana. — U i u

— Došli smo da porazgovaramo s vama o kanalizaciji — rekao je Jared

je prošla. Na posljednjoj sjednici gradske uprave izglasana je kanalizacija.

— Šteta — pridodao je tre i lan zdravstvenog odbora. — Trebali ste biti

— Kako to da si došao ku i s Allisonom MacKenzie, Normane?

oslobodio onih stjenica koje mu dodijavaju.

Lucasovo kri anje razbudilo i preostalu dvojicu spava a Obojica se ogledala po

— Henry e mnogo vremena trebati dok ode i do e — pripomene jedan.

Dok je doktor odlazio, Mary se iskreveljila prema njemu.

Kona no im je pošlo za rukom da uguraju Lucasa u bolni ka kola i da zatvore vrata za

— Želim da budeš moja dragana.

— Ma nemoj mi to re i! — bunila se Allison.

Nakon dvije minute zatim zazvonio je Rossiju telefon, i telefonistaca ga je obavijestila

— Mama, ja bih htjela novu haljinu — rekla je iznebuha.

Kad je Rossi popio kavu i sa svima se udvorno oprostio, on i Harrington odoše iz

Od ve eri onoga dana kada je Constance MacKenzie bila predstavljena Michaelu

— No, ovako nešto! — rogoborila je Charlotte Page, uzevši kišobran i

Allison je briznula u pla i novu plesnu haljinu spustila na pod.

ravnotežu tijela, bila se oprla rukama o pod.

— Ti si — osula je Selena bez aska krzmanja. — I to ne samo jednostavni,

tu zgodu, upravo zasvirao valcer.

— I u cijelom gradu kao da se ništa ne mi e.

— Ti si gori od kakve stare babe, Matt — re e mu Seth smiju i se. — I povrh

— To je tek od vru ine, gospo o MacKenzie. Ina e mi je dobro.

— Ne smeta, Ted — odgovorila je Selena. — Gospo a MacKenzie mi je

— Pa to i jesam — priznala je.

— Velike li bruke — umiješa se Mike, cok i jezikom i tresu i glavom. —

— Ja te ljubim — rekao joj je. — Šta se drugo ima tu spoznavati?

— Šta to radite, doktore? — prišapnula mu je.

— Nemate vi nikakvih dokaza protiv mene — protivio se Lucas. — Ja nju

Zjene su mu se sasvim prevrtale kad se sjetio raskošnih bludnih užitaka.

sre u svaki mladi objeru ke prihvatio.

— Evo, pijte, od toga e vam biti samo dobro.

— Tako? — upitala je bez ikakva osobita zanimanja.

uokrug cijele milje. Slušaj samo tišinu.

— Uvijek su strahovito masni ljeti.

— Kako možeš pisati o dvorcu kad nikada nisi u njem bila?

— Pa nisam te valjda molila da mi odeklamiraš cijelu tu tvoju prokletu knjigu,

Rodney Harrington grohotom se nasmijao kad je vidio posljednji odraz Allisone

— Odsada, molim te lijepo, zadrži svoju ljubomoru za sebe — naredila mu je

izi i iz vode, i ja u te ovdje sa ekati i uhvatiti.

Rukama svojim i ustima htio ju je cijelu obgrliti.