Čežnja

Svakog me jutra probude jablani i lipe

i u drvorede svoje povedu, pa s ravnicom zapjevamo.
Tada, niz brazdu, zvukovi poteku i njivom melodije kipe,
a suncokreti s klasjem dodirnu bogato prostranstvo samo.
U mom osmjehu, što među krošnjama sa izvora lagano teče,
ispletu vijenac i u tvojoj ga kosi zlatnim nitima vežu.
Tako iz dana u dan ponavljaju svaku veče',
pa u mislima mojim s tobom liježu.

Kad rijekom u odlomljenom ledu pođem,

nestanem pod vodom i zajedno sa njenim valom,
u naručju zimskog sjaja, tvojim nježnim obalama dođem.
Visinom se planina raširi i dolinu ispune boje svojom hvalom,
utihnu vinogradi, pa se tebi potoci sokovima primaknu
i iz svog sna ples započinju, ne bi li rasplamsali strasti
da s našim dodirima blaženstvo ljubavi dotaknu,
jer samo u nama, s našom dušom mogu rasti.

Dogodi mi se tako, da u srebrnoj lađi stojim,

te iz okvira neba ukradem pomalo od leta ptica,
pa preko mora, iznad tvojih misli, mirisom doplovim
i u praskozorje zastanem, dok si još nijema, pokraj tvog lica.
Usred oblaka i vjetra, kao mornar, tada razvijem jedra,
tu na početku, gdje se tvoje oči odmaraju snene,
pristanem i zagrlim nježno usnula tvoja njedra,
i spustim tiho dušu svoju na pučine njene.

Zal Kopp
Nad ravnicom stomaka

Nad ravnicom svog stomaka imaš mene,

da hodam tvojim tijelom i da se medom sladim,
da te mekim dodirima u poljupcima smirim,
i da obilazim dolinu tvoje nježne duše.

Kako mi se približavaš sjajem grudi,

tako kroz mene prolazi pogled čežnje,
zavodi i među nogama rastvara strasti,
a kroz kosu tvoj osmjeh uzdahe plete .

Nikako ne prestajem, jer me trebaš,

iz daha me zoveš i ja kao rastočena mjesečina
klizim tijelom i ulazim u tebe,
gdje moje sjeme tvoj topli tok prati.

Spremam u tvoje srce moje osjećaje

i cijelog sebe žudnjom privijam na njedra,
pa te drhtanjem svojih želja uznosim na nebo,
jer je tamo tvojim bedrima izvor slasti.

Zal Kopp
Poslije ljubavne noći

Poslije ove ljubavne noći

gledam tvoje umorno tijelo.
Ljubav, što smo dobili,
tiho dozrijeva u našim pogledima.

Tu gdje ti snivaš, mila,

pod mjesečinom, u kolovozu,
krišom, između hrastova,
i tu, dakle, pokraj tebe, spuštam glavu.

I dok osjećam tvoje prste u mojoj kosi,

s jutrom u grlu,
u strahu vlastitog glasa,
ćutim jedini oblik svog postojanja, tebe.

Kako da ti kažem, izabranice moja,

vrijeme među nas nikada neće stići
i tvoj nemir odnijet će vjetar,
kao što plač upornošću nestaje.

Ne boj se, draga, ovdje sam ja,

budan drhtim nad tvojim polusnom.
Od početka te vodim ljepotom,
da zaboraviš mjesto, gdje ljubav prestaje.

Zal Kopp
Naša tijela

Pučina istkana na tvojim njedrima

i ravnica što odolijeva sjevercu,
odvajaju noćas, misli samo za tebe,
jer žele ovu noć uklesati u kamen.

Kao šapat tvog imena, ne prestaju riječi,

kaplju, kao kakve kapi kiše,
kap po kap, jedna za drugom
i pred ponoć poniru kroz pore vremena.

Sanjam kako se prostireš ispod neba,

tvoje grudi sanjam, bedra tvoja.
Plodna poput vode, rastežeš se dolinom
preplanula i puna sunca.

Toliko snage i nježnosti zatičem na jednom mjestu

i omamljen gledam preko tvojih šuma.
Ruke u tvojoj kosi saplićem o zvijezde
i sve me upija u pogledu i pamti.

Ti se, mila, pružaš prema meni,

a preko mojih dlanova tvoje brazde
drhte u klasju, išarane plodovima
i dodirom cvjetovi pospani postaju.

Dok se tako mirisom trave pokrivamo,

tijela nam se u predvečerje upijaju
i pod oblacima počinju slagati,
nit po nit, u svoj ljubavni vez.

Zal Kopp
U krilu tvoje duše

Visina u meni neprekidno svijetli,

i sve jače sjaji pjesma u nastajanju;
priznajem, oči tvoje toliko volim,
pjevam im o beskrajnom obliku sna,
jer jednom kad sam potajno nestao
nepopustljiva daljina me ponijela,
ali ti postade moj osmjeh, bijah gord,
naslikah te iskreno po zidovima lica,
izgradih od tebe sadržaj svog bića,
i ne škrto, mila, već te u pravoj mjeri
razvukoh u nepregled cvjetnih usana,
pod topli svod zasadih sa suncem
i tako posijah u godine i njihovo doba,
dok istovremeno, na periferiji otkucaja,
tiho niknuše zvijezde naših zagrljaja,
i u moje pjevanje za čas nagrnu ptice,
a požudom raščešljanih uzdaha prstiju
na tvojim grudima namirih nutrinu
i moja duša sjedne u krilo tvoje duše.

Pustimo duše, neka dišu bojama šapta,

idemo na stranu noći, na rubove tame,
tamo ljubavnici postaju obris mjesečine,
i vječno je njihovo trajanje pod kišom,
a zrelost natopljena beskrajnom strašću
otvara prolaz kroz neviđene osjećaje,
svakim dodirom prerasta vrijeme šutnje,
svaki je trenutak beskrajna jeka čežnje,
i vatra što neprestano pokreće snagu
otkriva pravac i plam uzavrelog srca,
tu obitavaju svi putovi naše nježnosti,
tu se nadamo, imamo i zaista žudimo,
tu zapravo jesmo već otkad zauvijek;
tvoji su poljupci u mojim zagrljajima,
moji su osmjesi u tvojim milovanjima,
i dodirujemo se sa svih se strana svjetlom,
zato možemo nebo pomaknuti pogledom,
i u bilo koje doba zauzeti cijeli svemir,
jer ne pripadamo sudbini, već ona nama.

Zal Kopp
Slatko mirisna

Uvijek kada legnem kraj tebe

tople i čvrste, slatko mirisne,
tvoje tijelo zaječi uzdasima,
i nemirne doline moga trbuha
zaposjedne tvoja vrela strast.

Ne mirujem, već kao huk vjetra

širim osmjeh po glatkim bedrima,
uspinjem se tvojim plamenom,
pa silazim u blještavilo bradavica
i tečem usnama niz tvoje grudi.

U slasti njihovih žednih uzdaha,

u vječnoj intimnosti čiste puti,
u samom blaženstvu poljubaca,
u pregršti pažnje razigranih ruku,
pomažu mi i tisuće tvojih prstiju.

Dok listam među tvojim nogama,

u tebi sijeva moje uzbuđenje,
i životom ljubim disanje tvoga tijela,
a vatra u tvom glasnom izobilju
raspliće moje drhtanje nad tobom.

Postaješ zvjezdani napjev neba,

svjetlo u koritu uzburkanih misli,
i stjecište sočne crvene trešnje
koja sred zlatnog hlada moje kose
dozrijeva neubranom mladošću.

Tvoji predjeli mirišu na sunce,

tvoje srce prostor je za moj san,
a bistroća tvoga uma neupitna je,
i padine tvojih obraza nisu nijeme,
mekoćom plijene moju pažnju.

Imam te, mila, držiš me i ljubiš,

u noći, u trajanju, ispruženog uz…
tvoje oči, šaputanje mjesečine,
uz riječi koje struje posteljom,
uz boje tvojih dragocjenih dodira.

Voliš me, volim te, sad i ovdje…

u strastima vremena, u toplini,
u potrebi za tobom, u smjelosti,
pod velikom modrinom svoda
umotan u prisutnost tvoga tijela.

Zal Kopp

Tvoj bok uz moj bok

Obukla si moje misli i sad zanosno gola čekaš moje usne,

u mlazu vlažnih uzdaha šapućeš vrhovima svojih prstiju,
i razigrana bokovima kružiš u znoju mojih stisnutih bokova,
iako smo tek u ravnini sutona, predstoji nam blaženstvo,
jer polijećemo osmjehom i započinje plava tutnjava dodira.

Slušam tvoje srce kako iz moga zažarenog srca pije sunce,

a valovi tvoga boka pokretima svjetlosti prevrću moj bok.
Zatim osjećam usred svoga grla hod što donosi tople usne,
i kad nas vihor strasti, poput divljih ptica, razbaca među oblake,
cijelom ćemo posteljom što pod nama šumi, složno zajecati.

Noć me uvijek polegne kraj tebe i zato u njoj pjevam o sreći,

krećem tvojim prsima, zasjednem na crvene obronke bradavica
i kroz dan i noć, te dvije polovice neba, u mekom lišću srebra,
odvajam dio radoznalog pogleda, pa s njim tražim izvor duge,
na kojem bih svaku večer blještavilom zvijezda umivao lice.

A on se po navici mjeseca razliježe vrtom tvoga struka,

i za moja žedna usta željna vrelih kapi, rađa korito rijeke.
Ta mirisna voda, uvijek živa u tvome tijelu, okus ruže ima,
i gutam je silazeći tiho u zamamne dubine tvoga zrelog tijela,
koje nježno podrhtava osmjehom latica dok u tebe utječem.

Daj mi samo trenutak svoje krvi, ali uporno budi u meni plam,
kao vatreno zadovoljstvo isperi svojom vodom i začni žudnju,
bez kraja me u boji ubrzanog dahtanja pali pod kupolom očiju,
i ponesi zapaljene pore prema tek iznikloj bujici svoje svjetlosti,
žudim za poljima vrelog savršenstva tvoje slatke ženstvenosti.

Presavijen između crvenih obala strasti i visokih lukova zagrljaja,

ljubim grudi, pa po njima prostirem beskrajno nježnu mjesečinu,
i dok se na tvojoj bijeloj koži njišu moje oči, razmičem krošnje,
s pola noći opijen zalazim u vrući miris tvojih plodnih bedara,
želim od tvoje duše ćuti koliki sam poljubac i užitak tvome srcu.

Zal Kopp

Nebo tvojih grudi

Jedva dočekah vreli cvrkut tvojih poljubaca

i tvoj šapat zbog kojeg zauvijek zavoljeh
sve te ptice s kojima si se ugnijezdila u meni.

Volim na tvojim grudima ljubiti nebo,

a dok prolazim kroz dodir tvojih prstiju
volim šetati tankim horizontom bokova.

Nemaš kraja, jer od srca prema svemiru

pružaju se nepregledna polja tvoga sjaja,
a od struka naniže, blagostanje je bjeline.

Svako malo zalijevaš me mirisom oblina

uz čiju se svesrdnu pomoć sretan žarim
i kao uzdah sunca tonem u klasje znoja.

Imaš vrijeme u kojem ne postoji samoća,

imaš pravo, između mene i tebe je san,
pretvoren u cvijet miriše na boju meda.

Katkada, cijelog me presvučeš dušom,

pa se uvučem u drhtanje tvojih zjenica
i završim poput najljepše misli na usnama.

Tad mi tvoj beskraj potekne dužinom leđa

i disanjem se ubrzano sručim dolinom užitka
u zagrljaje jarkih valova ognjene rijeke.

Katkada, tvoje ruke kao jato ptica divljaju,

izranjaju iz vatre požude lepršave ruke
postajući sve više ljubavnice mome tijelu.

A kad čujem kako liježu u tvoje krilo

prekrijem ih jednom jedinom kapi tišine
i krenem u susret tvojim sklopljenim očima .
U njima vidim tebe pogledom zvijezda
i sanjam te kao vječni ukras moje duše
u kojoj slušam cvrkut tvojih poljubaca.

Zal Kopp

U vrhu svjetlosti

Treperiš u vrhu svjetlosti

i tiho vedrinom osmjeha,
izlaziš iz leptirovog daha.
Prilaziš mi dužinom duše,
izazovno šećeš mojim pogledom
i neprestano opijaš uzdasima.

Smatram te svojim korijenom,

s tobom mogu nebo dosegnuti
i kao vjetar zauzdati oblake,
mogu poput sjene izrasti,
pa po tvome tijelu isplesti
meke dodire blagosti.

Dok se sa obzorja pružaš

natapaš me kapima strasti,
a kad brazdama muškosti
doneseš tišinu mirisa
u drvoredima tvoje zrelosti
otkrivam putove njedara.

Dragocjen si izvor proljeća,

iz tebe se rađa sunce
i zasipa polja kamilice.
Pod tvojim koracima živim,
pod tvojim osmjehom tečem,
na tvom tijelu postajem ratar.

Kao da sam iz tebe niknuo

toliko se za mene trudiš, mila,
u svom srcu za sve brineš,
nježno primaš moj život,
pa ga dušom u sebe sklanjaš,
i nesebično se ljubavlju daješ.
Treperiš u vrhu svjetlosti
i tiho vedrinom osmjeha,
izlaziš iz leptirovog daha.
Prilaziš mi dužinom duše,
izazovno šećeš mojim pogledom
i neprestano opijaš uzdasima

Zal Kopp

Pod sjenom mojih prstiju

Plod mjesečeve šetnje lakoća je srebrne svjetlosti

što drhti poput srne i postupno zauzima tvoje tijelo,
a ti, slatkoćo moja, prevrćeš se u nagosti mog šapta,
i opijaš uzdasima dok ljubim krepost tvojih bedara .

Pod sjenom mojih prstiju sjatilo se dovoljno mjesečine,

pa sad mogu pouzdano nastaviti čudesnom slatkoćom,
mogu dohvatiti pojam neba, dozrijevati duboko u tebi,
mogu piti radost na izvoru tvojih pozlaćenih brežuljaka.

Ćutim kako čežnja obogaćuje sanjarenje mojih zagrljaja

i znajući da je sveto mjesto gdje nam se susreću pogledi,
uzimam svoj osmjeh i stavljam ga u naručje tvoga lica
neka zauvijek pjeva na sav glas u svjetlosti tvojih obraza.

A na obronke bijelih grudi spuštam moje srce neka sanja,

neka njegova strast zaroni u meko svjetlucanje tvoje kože,
a otkucaji, kao da nikada u tvoje tijelo neće sići, neka vrište,
jer samo je tako moguće ubrati svaki cvijet sa tvojih polja.

A tvoje cvijeće, mila moja, tvoje cvijeće posjeduje žudnju,

mirisi se iz njega očima piju, a boje počivaju u glasu daha,
i sve to predivno tvoje cvijeće okrećeš prema mom tijelu,
pa uz pomoć beskrajnog sanjanja duboko zalaziš u mene.

Tako se u stvari razliježeš nježnošću i pjevaš ritmom dodira,

da to postaje čista harmonija zanosa i ta tvoja neizrecivost,
ta tvoja ženstvenost, fantastična je sloboda mog postojanja,
oduzima mi razum, a moja čula nadahnuta tobom uživaju.

Zal Kopp
Noć prepuna uzdaha

Mila, ostanimo na rukavcu naših želja,

tu zrak tvojih očiju napaja moj osmjeh
i tvoj se osmjeh sjaji u mom pogledu.
Umotajmo svoju dušu u moć slatkog sna,
i došapnimo tijelima neka razgrnu tišinu,
a u međuvremenu, dok pripremamo dodire,
prepustimo se ljubeći noć prepunu uzdaha.
Kao ptice kad cvrkuću modrim visinama
zagrlimo se uz pomoć vreline naših usana,
i natopimo dobrodušnost srca bojom jabuke.

Koliko smo se puta umivali suncem

i zalijetali poput jata u vrelinu dana,
koliko puta zaplitali u bjelinu oblaka,
ili klizeći čelom visoravnima postelje
drhtali tek okupani plavetnilom.
I dok bi srce kucalo crvenom strašću
po nama se izležavala beskrajnost neba,
a mi bismo, opijeni mekoćom obraza,
zanosno pjevali mirisnim zagrljajima
i dugo ostajali pod nježnim milovanjima.

Ostanimo još malo umotani u slatki san,

i sanjajmo neukrotivost lišća u proljeću,
a uronimo li kosu u korijen huka vjetra
i položimo sjećanje pred svaku kap rose,
osjetit ćemo kako se po našim bokovima
tiho razlijevaju sazviježđa u bilu svemira.
Ušećimo očima između krvotoka svjetlosti
u bešumne noći koje neprestano zijevaju,
i dok nam se tijela natapaju bojom jabuke
razumjet ćemo od čega je nastala naša krv.

Zal Kopp
 Poema - Voljenjem zajedno

Siječanj-Kad vode ležeći samo šute

Omamljen radošću izvirem u tvojoj tišini,

i ostavljam disanje tamo odakle dolazim,
jer bez tvojih dlanova na usnama, ljubavi,
u samom sebi od sada više ne postojim.

Hrabra ženo, noćas si se uspravila u meni

i moje srce ovila tajnom ženske vatre.
Ćutim; probuđena svijetliš u mojim očima,
a nebo s kojeg silaziš udišem tijelom.

Snježna si ptica u nespokoju nebeske duše

i valovito svjetlo ponad samotno mekih usana,
vrtlog si čarobnih snova i krajnost što doseže
blještavilo uzdaha u šutnji vječnog vremena.

Potječeš od pozlaćene kapi moga osmjeha,

a biti obasjan tišinom dok po meni cvate inje,
znači lebdjeti vodoravno iznad tvoje nagosti
i tik do tvojih očiju pretakati se u miris zvijezda.

Osluškujem dok me nosiš smjerom bradavica

i kako nabrekle provlače otkucaje moga srca,
a sve što ne možeš dočarati svojim poljupcima
mirisom sna slažeš unutar vječne čežnje usana.

Iako odnedavno plovim sjećanjima tvojih dojki,

odavno sam ušao u krug tvoga ozarenog lica,
i povrh tebe u toplom sanjanju svoga maštanja
u potpunosti okusio nježnu putenost žene.

Bijah samo prut, a ti si me obukla u sunce,

vatrom svoga bića postala moje goruće lišće
i pod malenim komadom neba ponudila sebe,
pa me častiš plamenim oblikom svoga tijela.

Pokazuješ kako se trebam ophoditi životom,

prepuštaš mi vjeru u tvoje dragocjeno biće,
a usput ljubiš moje ruke svojim ramenima
i kroz šaputanja bistrih zjenica privijaš uza se.
 Tvoje oči, jato su ptica na obrazima mojim,
i glasovitost tvoja kristalna je mjesečina,
bistra divota polegnuta po mom trbuhu.
A tek žubor nebeske puti u tvom govoru…

Ah, ostajem predan čistom ozračju uzdaha,

u veličanstvenom njihanju bokova nalazim san,
i dvostruko svijen u mekom naručju tvoje duše
rastrčan sam kao bujica u krvotoku strasti.

Otkad su dvije rijeke naših tijela zagrljaj postale,

a tople boje milovanja napojile želju prstiju,
valovima žudnje zalijevamo vrele prepone
i u navali slatkih kapi takvi pjevamo voljenje.

Ljubav nas od sada ne čeka, hodajmo s njom vedro

i bez straha ostvarimo istinom sve što snivamo,
ona je anđeo, a kad se njezina krhka veličina razigra
postajemo doba njenog beskrajnog razumijevanja.

Pođimo kroz stablo vjetrova, pa niz korijenje daha

zaronimo u duboke uzdahe ove ljubavne noći,
u premoć poljubaca pretočimo naše zagrljaje
i snažno zakoračimo zjenicama strujom mjesečine.

Čisti smo izvor plavetnila u mirisu biserne vode,

na obalama naše prisutnosti plešu bijele ruke,
opkoljava nas gusto svjetlucanje toplog znoja
i razlijevaju se prsti pučinom uzdrhtale kože.

Možda primjećuješ množenje kapi posteljom,

žele natopiti preostalu bjelinu našim zanosom,
a niže ispod naših tijela gdje se čuju koljena,
s nebeske strane u žeđ bedara navire kiša.

Sva ta naša voda je istovremeno žudnja i san,

polijeva nas i beskonačno natapa dahom zemlje,
razmiče u nama tamnu beskonačnost svemira,
i vrhove drhtanja pretvara u svjetlost misli.

Što bih, ljubljena moja ženo, bez tebe!?

Hraniš me cjelovima i pojiš svojim okretima,
a sjećanje na vrijeme u kojem me snijeg gušio
brišeš osmjehom dok prelazim u tebe.
 Daljine u kojima su milovanja presahnula
šaputanjem presvlačiš u naručje svitanja,
i kada se propneš nježno mojim preponama,
nestanu sve krhotine razbacane prošlosti.

Bistra moja rijeko, huku mojih vjetrova,

kako te u siječnju još nagraditi, kako osvanuti
kad vode ne otječu, već samo ležeći šute
i traže kliktanje galebova na glatkoj površini?

Moj jezik razumije stjecište svih tvojih izvora

prepoznaje poda mnom okus mirisnih pejzaža,
prštiš u nepreglednom sjaju šutljive pitkosti,
ljupka i nasmiješena, razgrćeš osamu ruku.

A tišina što se njiše između naših poljupca

oplemenjena klija sokovima naših života
i osluškujući ovo sjetno i čeznutljivo doba
temperamentno klizi kroz naš mir.

Koliko smo vremena proveli u mladosti,

a koliko trenutaka u sreći što ljubavlju hrani
i sad zvuk naših uzdaha plovi na mjesečni,
kao lahor je u svjetlucavu naručju zvijezda.

I mi, ljubavi, srećemo dukate suncokreta,

tako silno željni ulazimo u unutrašnjost srca,
a kad maglina jutra legnu na prozeble trave,
tek tada znamo kako uživati dah na usnama.

Ne smijemo prespavati zadnje jutro siječnja,

pred nama je dan obilježen postojanošću,
legnimo slobodno, zavijorimo osmjehom,
i zagrlimo se prije no što noć okrene leđa.

Prepoznati smo u srebrnoj šutnji neba,

kipe jastuci zato tecimo poput topla meda,
i sigurni u beskrajnom promatranju zvijezda,
razlijevajmo uzdahe prema jutrima veljače.

Uostalom, ako nas je sve do sada napustilo,

i bili smo ničiji, sami u rasplamsanoj jeseni,
u sjeni vlastitih tijela, u svoju kožu zalutali,
 ove noći, ljubljena, prelijeva nas gusti san.

Treperi žudnja vjetra i skoro će početak dana,

ali kad se dodirnemo mekim odsjajima jutra
i nadalje smo, ti zrela žena i ja zreo muškarac,
iscrtani vrelinom usana u rumeni osmjeh.

U prstenu mjesečine ništa više ne trebamo,

jednako je sve u nama, ljuljajmo se pripijeni,
a glas veljače što kroz lomljenje leda dolazi
neka naiđe malo kasnije, samo malo kasnije…

Još smo zaklonjeni proljetnim suhim cvijećem,

u zaleđenim mirisima uspavane ravnice,
u promrzloj svježini odlazećih zimskih zora,
i sumraku koji večeras prelijeće plavetnilom.

Jedan za drugim ostaju nam dragulji siječnja,

kao što uspomena u krilima labuda sniva
u svemu su našem, u svim našim čulima,
u skutima i struku, u zagrljaju toplih tijela.

U nježnosti sjaja što donosi toplu žudnju,

u vatrama s kojima smo utkani u ljubav,
i zato tečemo dalje, jer i ljubav dalje teče
s nama zajedno u veljaču što kroz vjeđe viri.

Zal Kopp
 Poema - Voljenjem zajedno

Veljača - Nebo odsjeda dužinom veljače

A nebo oduvijek odsjeda dužinom veljače,

i bdije krikom svjetla u sjeni istočnog vjetra.
Zato užitak uzbuđenog srca nudi blagostanje,
i pod dodirima naših tijela sve u nama traje.

I prozirna tišina razbuktava ritam strasti

i uspinje se osmjehom zanosnih zagrljaja,
jer dok sa sebe skidamo mirise siječnja
mjesec u našim uzdasima duboko drijema.

Naš dolazak nagovještava sunce bijeloj pučini,

i prevalivši dug put po blještavilu snijega
donosimo ljepotu najbjeljih kristala inja
i poput zvjezdane radosti nudimo ljubav.

Kao riječni galebovi klikćemo obalom mjesečine,

a sa srebrnog obzora, odakle dolijećemo,
zaplićemo vreli zrak među dremljive krošnje
i točimo cvrkut istoka u ogoljela debla hrašća.

Slijedimo vedrinu osmjeha putanjom zagrljaja

i posijmo naše bilo usred bijelih brazda zime,
neka snijegom, čija škripa žudnju pojačava,
i dubinom zemlje neprestano u korijenju ječi.

Plodonosni u duši veljače tjelesno dozrijevamo,

u zimskoj mirnoći duhom smo nagrađeni,
i tek ovjenčani u zvuku njezinih cjelova
prelijećemo s jednog kraja na drugi kraj dana.

Motrimo sjene kako bjelinom poskakuju,

u milosti su čistoće leda i drhtavog sjaja,
u lebdećoj tišini što usnuli sumrak navlači
naše sjene umjesto nas na počinak polaze.

I livada bijela, i grmove grane, i kristali,

i sva ta nijemost zov su kroz koji se kreću,
a mi se bez njih i pomoću čarolije vjetra
polako opijamo zaranjajući u obilje noći.
 Blistavom magijom cjelova duž naših tijela
slažemo strasti dok slijećemo u predvečerje,
naše se željne usne sreću posred polja čela
i pod toplinom pogleda vlaže mekoću kože.

Dok nas veljača spremno u potpunosti preuzima

i sa naših grudi osluškuje protok vremena,
sretni smo, jer je među isprepletenim rukama
gdje joj godi naša bezvremena prisutnost.

Mi smo neprekidna vreva svjetova u jednom,

u srodstvu sa bezbrojnim tajnama svjetlosti,
mi smo milijun sanjanja u požudnom snu,
i skladni miris u prozirnom beskraju boja.

Na licu našeg srca neizmjerna je ljubav,

i narav naše duše potječe iz naručja sreće,
nigdje se kao u nama živa radost ne izvija,
niti glasovi zanosa toliko visoko uzlijeću.

A kad uđemo u večer, u njezino podrijetlo,

i pogledom rastrčimo po staništima zvijezda,
kad se krećemo rubom svemira, niz horizont,
naš dah se poput mjesečine raspe nebom.

Mila, koliko nas tada u tom vremenu ima,

u vrelu iz kojeg sklad vjerovanja teče,
u voljenju neponovljive svježine svijeta,
u svečanosti besprijekorne kolone plavetnila.

Plodovi smo dokle nam pogled dopire,

u domašaju bezbrojnih pokreta naših ruku,
u nezasitnim dahtanjima naših tijela,
i na usnama užareno crvenim od strasti.

Kakvim se veličanstvenim nemirom krećemo

i kakva sudbina obilazi naše zagrljaje,
kakvom samo čežnjom začinjemo svoj smisao
kad zauvijek odjekujemo voljenjem.

Nježnost nas upućuje svojim smjerovima,

i kamo god nas dovela bit ćemo dostojni,
jer u neprekidnoj vrevi istinitih težnji
 njezinom smo zamisli dio njezine nutrine.

Njezina uzburkana strast valja naša bedra,

i nikada ne posustaje u našoj zadihanosti,
a njezina nasmijana i lijepa razuzdanost
posjeduje potrebu i krepost našeg razuma.

A među sjenama zvijezda i na obalama neba

naše su ruke sročile vrele stihove milovanja,
i naš život posjeduje toliko zaljubljenosti
da slatkoća ljubavi pod nama dobiva dušu.

U beskrajnoj tišini zime ostvarujemo san,

i ne odričemo se spokojstva slobode,
jer moje biće okićeno mnoštvom cjelova
u tvom osmjehu miriše na ljupkost rose.

Tečemo prema radosti koju obožavamo,

i prepuštamo se zvukovima sazviježđa,
neka nas otkucaji srca izviju prema duši,
s njom se, mila, najbolje upoznajemo.

U gibanju naših tijela više kapi znoja nema,

već u rijeci pokreta bljeskaju praporci,
a nemirni valovi zlatnog žamora požude
preko uzdaha zalaze u beskrajnost neba.

Ako nas san i opkoli vlastitim obličjem,

ili se iskričavi pretvorimo u slap mjesečine,
samo premostimo razdaljine sanjanja
i svi će se trenutci posteljom umnožiti.

Približit ćemo se modrim obzorjima ožujka,

a daljina će nagovijestiti buđenje lišća,
i pripremit naše zagrljaje za prva šuštanja,
jer iznad krošnji počinje naša neobuzdanost.

Dođi, slatka moja, dođi u moj pokret,

neka ti moji prsti plešu oko tankog struka,
legni u miris kose i čežnju mojih ramena,
i po koži mojoj snove cijelog svijeta kušaj.

Srčani tvoj glas neka u meni mrsi misli,

neka se boja moga oka tvome srcu divi,
 uostalom, plemenitost tvoga bistrog uma
oduvijek cijelim mojim bićem cvate.

Pri svakom poljupcu bliže smo ožujku,

i s ovom noći veljača se bliži svom kraju,
zato predahnimo u zanosu mjesečine,
za nju na našem licu uvijek ima mjesta.

Jedino tako sjedinjeni i bez obmane ulazimo

u veličanstvenost voljenja, u jeku ožujka,
a kako našim tijelom prolaze godišnja doba
nosimo i sva ljubljenja iz siječnja i veljače.

Zal Kopp
Poema-Voljenjem zajedno

Ožujak - Polako se naziru zelene niti

Sad se pod našim prstima razgrću snjegovi,

inje je sve tanje i mekše, sve teže opstaje,
jer smo mi, ovako nagi, za njega dah sunca
ispod kojeg se polako naziru zelene niti.

Uskoro ćemo zasjesti na obronke proljeća

i poteći iskrama naših misli do vrha neba,
a suton zime u kojem tek slutimo cvrkut,
odnijet će vjetar zaborava u bijela sjećanja.

Zamisli nas odjevene u cvjetno ruho latica,

zamisli kako preplivavamo rijeku niz obzorje
i usnama dopiremo u blistavi pogled sunca
čija se užarena duša pretače u naš život.

Tamo se u plavoj tišini slijevamo u rumenilo sna

i nečujni plovimo usporedo s našim cjelovima,
a radost što struji u neprekidnoj vrevi naše krvi
pod okriljem trave nas oslanja na disanje zemlje.

Slatko mirisni ulazimo silinom plama u svjetlo,

u kristalnu vodu svijeta gdje srebro noći ponire,
naše su ruke rasprostranjene u obilju beskraja,
valjaju se rubom polja i plešu sa sjenama šuma.

Zato prkosno ljubim tvoje lice svojim rukama,

i uživam prepušten svim vrstama tvojih kretnji,
ljubim te uzdahom nadahnut tvojim očima
u kojima sam besmrtan i jednak zvijezdama.

Oduvijek si mi dar, istinski moja jedina težnja

i moj svijet prebiva u mnoštvu tvoje dobrote,
dopuštaš mojoj odanosti biti sreća tvome srcu,
biti mu utočište u predivnom svemiru nade.

Ljubavnice, pozivam te šapatom kod sebe,

naša je sudbina satkana ljepotom osmjeha,
ljubavnice, stavljajući te usnama na sebe
izvijam se u tvom mirisu lipe snagom hrašća.

Toliko si puta donijela strast mojim granama,

toliko puta okupala u ženstvenim krošnjama,
i kad god sam tijelom lijegao u tvoju nježnost
osjećala si moju savršenu potrebu za tobom.

Stavljam svoje vrijeme u službu toplih bedara

i pjevam o zbiljskom suncu tvoga glatkog čela,
umiljavam se tvojim prstima pijući šaputanja
koja u meni dozrijevaju glasno i požudno.

Umijećem voljenja donosim ti strast i pomamu,

njegovim dahom dosežem vrat, ramena i struk,
prisežem cvjetanju mladica besprijekornih grudi
i prepuštam se uvijek svježem sjaju tvoje kože.

Zalazim okusom očiju u tvoj uzdignuti osmjeh,

bojom raskošnih poljubaca cjelivam sazviježđa
i prolazeći bogatim vrtovima tvoje vlažne puti
pronalazim poda mnom zlatnu toplinu gipkosti.

Po drhtavoj livadi skupljam slatku rosu ožujka,

gledam veličanstveni pejzaž odškrinutih nogu,
a tek iznikle kapi znoja što klize blagim obrisom
osjećam kroz tiho njihanje pupoljaka vreline.

Sve je pitko mom jeziku u obredu zrelih zjenica,

i zrcalne tvoje usne svojom mekom odvažnošću
pružaju rumenilo duž živog ognja moga tijela,
sve se ljulja u onom dijelu neba koji nama plovi.

Po tragovima naših dodira odsjaj leda miriše,

a srebrne boje noći odzvanjaju na buduće biljke,
mnoge ptice sanjaju lokve ispunjene hladom
i vjetrokaze kako u zanosu vjetra bruje o proljeću.

Takvi se zvukovi čuju kad puca hladno svjetlo

i kad naše odraze u njemu grle otkucaji srca,
da, ukupno nas četvoro, ti i ja i naše sjenke
osluškujemo čežnju zadnjih zimskih obrisa.

Kao oblaci smo visoko iznad svih sijevanja,

tvoji goli brežuljci odsvakud padaju po meni,
sveg si me opkolila blaženstvom svojih ruku,
a ja ostavljam strast i suncokrete u tebi.

Ljubavi, slušaj, med samo što nije prokapao,

i ptice su već pomalo bez mjere nestrpljive,
red noći i red dana sve češće nemirno spava,
i ostaci bijelog huka u izmaglici nestaju.

Posvuda oko nas odjekuje istinitost zraka,

pale se slike uzdaha u nabrekloj jeci boja,
napola ohlađen horizont još uporno tinja
i slabo je svjetlo ponegdje podignuto uvis.

Kapci se otimaju zimi, žele rastrgati nebo,

ali titrava napetost prozirnih krugova
svojom težinom ipak sjeda na zemlju,
na tanku bjelinu koju smiruje sjeverac.

Naš san oduvijek podupire oblike sreće,

naše je postojanje milost koju obožavamo,
otkada mi postojimo tako plemenito bistri
otada u zelenilu lišća znoj sunca počiva.

Kakav god je svijet, ako nema poljubaca,

ili gdje ptice ne poje proljeće u ljubavi
radosnom licu sama volja nije slatki dar,
i duša ne priznaje samo znamen mudrosti.

Znaš, ljubavi, u prastaroj povijesti zrelosti

oduvijek su rastopljeni djetinjstvo i mladost,
komešaju se i mimoilaze milijune svjetova,
i u svakomu od njih zazivlju nadahnuće.

Pa kad jednom sa sebe strgnemo nagon

i sastanemo se u potpuno čistoj golotinji,
osjetit ćemo krepost drhtanjem strasti,
jer u toj gozbi mi smo istinski dobitnici.

Pod rasutim pokretima u tijeku berbe,

u čvrstim preponama napjev čuvstva kliče,
a naša koža, prekrivena vijugavim dodirima,
ushićena plamti harmonijom ljupkosti.

Da, mila, bespovratno nas slijedi vrijeme,

ostavlja zimsko obzorje u plaveti daljine,
ali ruke dišu okružene svježim pupanjem
i nastoje, zagrljaj po zagrljaj, osvojiti čežnju.

Na izvorištu duše tijelo sluša žudnju

i do nas već dopiru nejasni predjeli travnja,
u kosu se zapliću snovi koji neće nauditi,
napokon su smjeliji znaci zelenog svitanja.

Samo što nismo stigli u naručje svjetlosti,

srcem se tiho osmjehuje vječnost sunca,
u podsvijesti krvotoka zrije reljef neba,
huk zvijezda i mjesečine tone nam u pore.

Sve dublje u nama trave cvjetove zovu,

mekoćom bijelih latica ljube se vlati,
ruka ih naša po odbjeglom mrazu crta,
na vidiku rumeni proplanci uz drveće niču.

Kako će biti lijepo leći u to mirisno tkanje,

ispružiti se na toj kristalnoj slici ljepote,
priljubiti tijela uz vrelo duginih boja
i nadomak bokova ispijati tišinu prstima.

U odajama travnja čeka nas glas rose,

i granje jablana opija svojom vedrinom,
tako ćemo se obliveni šuštanjem lišća
u njedrima tek probuđenih večeri i spojiti.

Zal Kopp