Medijski sustavi

Faze istraživanja utjecaja medija?

 Prva faza – svemoć medija (1900.-1940.) – tada se vjerovalo da se na temelju

medijskog sadržaja može izravno izvesti zaključak o identičnom utjecaju na sve
recipijente. Nastanak ove teorije poticalo je nekoliko čimbenika: industrijalizacija, ratna
propaganda, snažni razvoj reklame.
 Druga faza – mediji bez utjecaja (1940.-1965.) – poništava se uvjerenje da mediji
djeluju isto na sve recipijente. Individualne razlike u vezi sa strukturom osobe počeli su
se sve više prihvaćati kao filtar za primanje informacija.
 Treća faza – ponovno otkrivanje snažnog utjecaja medija (1965.-1980.) –
istraživanje se nije više koncentriralo samo na komunikatora nego je sve važnije
postajalo aktivno ponašanje recipijenata prema medijima. Razvijaju se i teorije koje
medije dovode u vezu s utjecajem stjecanja znanja. Ova faza obilježena je preciznijim
metodama i skromnijim hipotezama.
 Četvrta faza – transakcijske ideje o utjecaju medija (od 1980.) – integrira ideju o
jakoj poziciji medija, ali i o jakoj poziciji publike. Mediji više ne posreduju poruke na
neutralan način, nego ovisno o čimbenicima unutar medijske organizacije.

Svojstva komunikatora – Pri utjecaju masovnih medija, najvažnija osobina je vjerodostojnost

komunikatora. Teoretičari u analizama razlikuju stručnost (kompetencije) i vjerodostojnost
(iskrenost) komunikatora:

 Komunikacija koja dolazi iz izvora koji je klasificiran kao nevjerodostojan više se

percipira kao nepoštena i iskrivljena;
 Vjerodostojni komunikatori kratkoročno su efikasniji nego nevjerodostojni
komunikatori;
 Ta veća efikasnost nije posljedica povećane pozornosti ili boljeg razumijevanja; čini se
da vjerodostojnost povećava kratkoročnu spremnost na prihvaćanje argumenata.
Sleeper efekt – kod nevjerodostojnih komunikatora, broj recipijenata koji mijenjaju svoje
mišljenje rastu.

Forgetting efekt – kod vjerodostojnih komunikatora, broj recipijenata koji su promijenili svoje
mišljenje opada.

Svojstva poruke – dvostrana i jednostrana argumentacija. Dvostrana argumentacija uspješna

kod recipijenata koji poznaju temu o kojoj se govori, a jednostrana kod onih koji je ne poznaju.

Svojstva recipijenata - dva su faktora ličnosti kod svojstva recipijenta: intelektualne

sposobnosti odnosno čimbenici motivacije.

 Čimbenici motiva koji potiču mogućnost da se recipijent na nešto nagovori,

identificirani su kod osoba slabog samopouzdanja;
 Među intelektualne sposobnosti spadaju: (inteligencija i formalno obrazovanje)
sposobnost učenja, sposobnost donošenja kritičkih sudova i sposobnost zaključivanja.
Inteligentnije osobe mogu bolje shvatiti medijske sadržaje.

Za djelovanje nagovarajućih (persuazivnih) poruka, uz svojstva osobe, ključnim se prije svega

pokazalo preduvjerenje recipijenta. Razlikovali su tri kategorije. Ovisno o tome koju kategoriju
uvjerenja dotiče neka komunikacijska poruka, mogu se očekivati različite reakcije
recipijenta:

 Prostor prihvaćanja – stav i izjave koje netko navodi kad slobodno priopćuje svoje
mišljenje u vezi s nekom temom. Ne može se očekivati promjena uvjerenja. U tom
području najveća je vjerojatnost da se ojačaju postojeća uvjerenja.
 Prostor odbijanja – Stav koji se najviše odbija kao i druge izjave koje se više ne mogu
prihvatiti. U prostoru odbijanja ne može se očekivati nikakvo djelovanje uvjeravajuće
poruke nego efekt bumeranga, vjerojatno da će doći do iskrivljene percepcije.
 Prostor indiferencije (neutralni prostor) – Veličina neutralnog prostora indikator je
opsega ja-angažmana: što je manji neutralni prostor, to je veća uključenost. Promjena
stavova najvjerojatnija je u neutralno prostoru. Iskrivljena percepcija tu se može
najmanje očekivati.

Reakcija recipijenta:

 Efekt kontrasta – recipijenti su komunikacijske poruke s mišljenjem koje je bilo vrlo

različito od njihova percipirali kao da je mnogo različitije nego što je doista bilo;
  Efekt asimilacije – komunikacijske pak sadržaje s manjim razlikama percipirali su kao
da su sličniji nego što su doista bili.

Socijalni kontekst – možemo općenito formulirati da je otpor prema promjeni uvjerenja veći
što je neko uvjerenje ukorjenjenije u skupini, odnosno što je važnije za osjećaj pripadnosti
referentnoj skupini. Sadržaj koji osvještava pripadnost nekoj određenoj referentnoj skupini
znatno utječe na preuzimanje odnosno odbijanje poruke.

Pet pretpostavki unutar modela uses and ratification?

 Aktivna publika ciljano prati medije

 Publika poduzima inicijativu pri uspostavi između zadovoljenja potreba i izbora
medijskog sadržaja
 Konzumacija medija samo je jedna od mogućnosti za zadovoljenje potreba
 Recipijenti poznaju svoje potrebe i mogu ih izreći
 Treba izostaviti vrijednosne sudove o kulturalnoj važnosti masovnih komunikacija

Koje su potrebe unutar modela uses and gratification?

 Kognitivne potrebe – potreba za informacijom, širenjem znanja, orijentacijom,

kontrolom okruženja itd.;
 Afektivne potrebe – opuštanje, odmor, rasterećenje, potiskivanje problema, potraga za
emocionalnim uzbuđenjima;
 Integracijske potrebe – empatija i identifikacija, potvrda vrijednosnih stavova,
nalaženje vlastitog identiteta, posredovanje odnosno potvrda modela ponašanja;
 Interaktivne potrebe – parasocijalna interakcija s medijskim čimbenicima, korištenje
medijskih sadržaja u interpersonalnoj komunikaciji.

Transakcijski model – dinamičko transakcijski pristup - U sklopu teorije dinamične

transakcije uzrok i posljedica ne utvrđuju se jednostrano nego se proučava međuodnos između
različitih varijabli. Povećanjem znanja, nove informacije dolaze u kontekst boljih pretpostavki
koje se tiču i sposobnosti recepcije i spremnosti na nju. Razina aktivacije pod utjecajem je i
fizičkih i psihičkih stanja kao što su umor, strah, stres, radost. Proces intratransakcije u cjelini
ovisi i o čimbenicima kao što su predrasude, običaji, motivi, iskustvo s medijima itd.

Za model dinamične transakcije karakteristično je da se utjecaji shvaćaju dinamički, kao

procesi, tj. oni se razvijaju tijekom više stadija. Früh proces utjecaja opisuje:
  Prva faza – medijski sadržaji djeluju kao inicijalni podražaji koji povećavaju razinu
aktivacije, pobuđuju pozornost, tako pokreću procese prerade i pobuđuju zanimanje za
neku temu. Hoće li se informacije i dalje tražiti ovisi o razlici između postojeće razine
informacija i razine kojoj se teži;
 Druga faza – nekom temom se netko bavi ako postoji npr. osobna upletenost ili ako
informacije iz drugog izvora zbog proturječja izazovu potrebu za dodatnim
informacijama. Intenzitet i trajanje bavljenja medijskim informacijama ovise o
obilježjima poruke i dispoziciji recipijenta. Odnos između postojeće i željene razine
znanja stalno se provjerava kao i odnos između troškova i koristi u nastavku potrage za
informacijama;
 Treća faza – proces obrade informacija prekida se kod dovoljno velike razine znanja.
Kad je motivacija recipijenta jaka, pod određenim uvjetima, nastavlja se potraga za
kvalitetno drukčijim informacijama koje mogu dovesti do složenije klasifikacije, ali i
nove interpretacije. Motivacija za takvo aktivno traženje može proizaći iz osobne
zainteresiranosti ili instrumentalne korisnosti informacija za interpersonalnu
komunikaciju.

Tri modela utjecaja po McCombsu? Tri moguća modela utjecaja, kod prvog modela riječ je
o «tematizaciji» a kod ostala dva o «strukturiranju tema»:

1. Model „awareness“ – tematizacija nekog sadržaja u medijima izaziva pozornost

recipijenata o toj temi;
2. Model „salience“ – zbog različitog isticanja različitih tema recipijenti te teme drže
manje ili više važnim;
3. Model „priorities“ – različito isticanje tema u medijskom informiranju ne djeluje samo
na opću procjenu važnosti neke teme među recipijentima nego se i u određenoj mjeri
zrcalno odražava u redoslijedu važnosti tema kako ih vidi stanovništvo.

Nabrojite intervenirajuće varijable? Intervenirajuće varijable su glavni su predmet

istraživanja postavljanja agende:

 Recipijenti
 Mediji
 Teme
 Vremenski okvir
Vrste agenda prema McCombsu i Bellu?

 Medijska agenda,
 Agenda publike,
 Politička agenda.

Priming koncept na drugoj razini postavljanja agende?

U «klasičnom» istraživanju postavljanja agende na prvoj razini je postavljanje tema.

Istraživanja na drugoj razini postavljanja dnevnog reda usmjerena su na to kako mediji odabiru
i predstavljaju određene karakteristike i osobine neke teme, te utjecaj koji taj odabir i
predstavljanje imaju na to kako će javnost percipirati danu temu.

Priming koncept znači da se osjećaji, misli i sjećanja razumiju kao nešto povezano
asocijacijama;

 Agenda setting efekt - postoji uska veza između opsega informiranja o nekoj temi i
osoba koje su tu temu smatrale najvažnijom. Ta tema potiskuje teme koje su do tada
bile dominantne.
 Priming efekt - medijski sadržaj u sjećanju recipijenta aktiviraju informacije koje su bile
usvojene prije a u vezi su sa tim sadržajima.
 Framing efekt - možemo tumačiti kao interpretacijski okvir, strukture u svijesti novinara
koje olakšavaju selekciju i obradu informacija. Framing ističe određene dijelove
realnosti, drugima umanjuje vrijednost ili ih ignorira.

Teoretski pristup istraživanju pojma „gatekeeper“?

 Individualističke studije u kojima se polazi od teze da odluke što ih donosi

«gatekeeper» (npr. izbor vijesti) ovise o osobnim karakteristikama.
 Institucijske studije koje analiziraju fenomene «gatekeeper» unutar konteksta
organizacija.
 Kibernetičke studije koje proučavaju medijske organizacije iz perspektive teorije
sustava kao sustave samoregulacije, a mehanizme odabira vijesti kao prilagodbu prema
zahtjevima okoline, pri čemu važnu ulogu imaju povratne informacije iz područja
medija i izvan njih.
Galtung i Ruge formulirali su pet hipoteza:

 Hipoteza selektivnosti: Što više neki događaj odgovara navedenim kriterijima, to će

prije postati vijest.
 Hipoteza iskrivljenja: Nakon što neki događaj postane vijest, osobito se ističu aspekti
koji ističu vrijednost vijesti.
 Hipoteza replikacije: Selekcija i iskrivljenje su na svim razinama tijeka vijesti (tj. od
prvog opažanja pa do objavljivanja) i pojačavaju se sa svakim stadijem prijenosa.
 Hipoteza aditivnosti: Što više čimbenika vijesti odgovara događaju, to je veća
vjerojatnost da će postati vijest.
 Hipoteza komplementarnosti: Ako neki događaj nema jedan ili više čimbenika
odnosno ako ih ima u manjoj mjeri, onda mora imati više ostalih čimbenika kako bi
postao vijest. Što neki događaj na primjer ima manje veze s osobama iz elite, on mora
biti negativniji kako bi postao vijest.

Koncepcije objektivnosti:

 Prema ideološkoj koncepciji, objektivni medijski sadržaji služe određenom

društvenom ili političkom cilju i prikazuju «realnost» onako kako se ona promatra iz
očišta određene društvene ideologije (prije svega one koja je utemeljena na marksizmu).
 Funkcionalističko razumijevanje pojma ne odnosi se na medijske sadržaje nego na
profesionalnu normu i njezinu funkciju.
 Prema relativističkom poimanju, objektivnost se shvaća kao novinarska profesionalna
norma. Ona međutim u novinarstvu nije mjerljiva jer se ne može jednoznačno odrediti
što je prava reprodukcija realnosti.

Objektivnost se razumije umjesto kao slaganje između iskaza i realnosti, kao intersubjektivna
provjerljivost iskaza.

Zbog činjenice da se objektivna realnost ne može odrediti, ne odustaje se od potrage za istinom

odnosno objektivnošću nego u središte pozornosti dolazi spoznajna metoda koja bi trebala biti
ispravna za isključivanje odnosno minimalizaciju subjektivnih momenata (vrijednosti, stavova,
osjećaja). Zbog toga možemo govoriti i o «metodološkom pojmu objektivnosti».
Teorija spirale šutnje

Teorija spirale šutnje polazi od pretpostavke da se javno mišljenje zasniva na nesvjesnoj težnji
ljudi koji žive u zajednici da stvore zajednički sud i postignu suglasnost. Jedni šire zarazu
izjašnjavanja, a drugi zarazu šutnje, zbog čega u konačnici neko mišljenje može posve nestati.
Pojam spirala šutnje obuhvaća kretanje koji se širi, s kojim se ne može izići na kraj.

U procesu spirale šutnje važnu ulogu imaju mediji. Masovna komunikacija može oblikovati
predodžbe o realnosti. Ideje, događaji i osobe postoje u javnoj svijesti gotovo samo ako ih
masovni mediji u dostatnoj mjeri javno prezentiraju, a i tada imaju samo ona obilježja koja im
pripisuju mediji. Mediji utječu na klimu mišljenja koju pojedinac percipira. Koliko su mediji
važni pokazuje podatak da još nikad nije empirijski dokazana spirala šutnje suprotna
dominantnim medijskim temama.

Navodi tri bitna okvirna uvjeta koji se moraju zadovoljiti kako bi se pokrenuo proces
spirale šutnje:

 Mora biti riječ o mišljenjima i stavovima koji su u tijeku, kod kojih nastupa promjena;
 Mišljenja moraju biti nedvosmisleno moralno definirana; rasprave koje se u svezi s
njima vode ne bave se racionalno točnim ili netočnim nego moralno dobrim ili lošim
stajalištima;
 Mora biti riječ o procesima u kojima masovni mediji zauzimaju jasan stav.

Spirala šutnje je politička znanost i teorija masovne komunikacije. To je teorija koja dokazuje
da je osoba manje voljna izjaviti mišljenje na neku temu, ako osjeća da je u manjini, zbog straha
od osvete ili izolacije od većine. Sva istraživanja dovela su do zaključka da strah od izolacije
kod teorije spirale šutnje postoji te da je stanovništvo svjesno stavova koji ih izlažu opasnosti
od izolacije. Teorijom se pretpostavlja da ljudi konstantno ocjenjuju javno mnijenje i da koriste
medije u tu svrhu. Teorija objašnjava (manjinu na pravo glasa) na način da napominje da uvijek
postoji nekoliko osoba koje imaju manji strah od izolacije, nazivajući ih izazivači javnog
mnijenja.

Selektivnost u praćenju medija

Uobičajilo se govoriti o tri razine selekcije:

 selektivno sučeljavanje («selective exposure») u predkomunikacijskoj fazi;

 selektivna percepcija («selective perception») u komunikacijskoj fazi;
  selektivno sjećanje («selective retention») u postkomunikacijskoj fazi.

Prema vrsti obrade vijesti, razlikujemo četiri tipa recipijenata:

 «Pretjerivači»: osobe koje, u prepričavanju, prekomjerno ističu čimbenike vijesti iz

priloga.
 «Ublaživači»: osobe koje, u prepričavanju, ublažuju čimbenike vijesti iz priloga.
 «Koncentrirani»: osobe koje čimbenicima vijesti pridaju važnost tek nakon određenog
intenziteta.
 «Nivelatori»: osobe koje čimbenicima vijesti daju prekomjernu važnost, ali pri tome
izostavljaju čimbenike koji su bili intenzivno prisutni u prilogu. Ta skupina brojčano je
zanemariva, a njihovo ponašanje teško se može interpretirati.

Hipoteza o jazu u znanju može provjeriti na dva načina:

 Tijekom vremena obrazovanije bi osobe brže nego neobrazovanije trebale stjecati

znanje o temi o kojoj mediji puno izvješćuju (longitudinalna analiza).
 Za temu o kojoj se puno izvješćuje u medijima korelacija između obrazovanosti i
stjecanja znanja u svakom bi trenutku trebala biti izrazitija nego za temu o kojoj se
manje izvješćuje (poprečna analiza).

Wirth (1997, 54id) razlikuje tri oblika jaza u znanju:

 Jaz u znanju uvjetovan ponudom: količina informacija natproporcionalno se povećava

u medijima koje konzumiraju obrazovanije osobe, tj. jaz u znanju može nastati već i
tako što manje obrazovani uopće ne nalaze određene informacije u medijima koje oni
prate; tj. imaju manje prilika za njihovo praćenje.
 Jaz u znanju uvjetovan korištenjem informacija: obrazovanije osobe sklonije su koristiti
se postojećom ponudom informacija.
 Jaz u znanju uvjetovan recepcijom: obrazovanije osobe učinkovitije usvajaju i obrađuju
informacije.
Knjiga: Hrvatski medijski sustav

Norris i Odugbemi ulogu medija i novinarstva promatraju u tri aspekta:

 Kao čuvare (watchdog)

 Kao one koje definiraju agendu (agenda setting)
 Kao one koji čuvaju tj. omogućuju ulaz u javnu sferu (gatekeeper)

Pippa Norris je medijski sustav definirala kao jednu od četiri varijable koje opisuju formalni
institucionalni ustroj država u analizi sudjelovanja u moći (power sharing). U toj analizi
doprinosa medija demokratizaciji, uz pristup medijima kao ključni indikator doprinosa
medijskog sustava demokratskoj vladavini navodi tri uloge medija:

 Ulogu medija kao čuvara građana (watchdog) – koja se ostvaruje istraživačkim

novinarstvom i kritičkim praćenjem rada vlasti. Za ovu ulogu potrebna je neovisnost i
slobodno djelovanje medija.
 Ulogu medija kao građanskog foruma – u kojem se ostvaruje ravnopravna rasprava o
svim bitnim pitanjima. Za ostvarenje ove uloge potreban je pluralizam medija kao
unutrašnje i vanjsko obilježje medijskog sustava.
 Ulogu medija kao onih koji definiraju teme za javnu raspravu (agenda setting). Potrebna
osjetljivost i odgovornost medija da prepoznaju teme koje su građanima važne i na njih
upozore vladu.

Blumer i Gurevitch 1970ih godina navode dva glavna preduvjeta za (komparativna) istraživanja
medijskih sustava:

 Postojanje adekvatnih empirijskih podataka

 Čemu je preduvjet postojanje teorijskog uvida u kategorije koje čine medijski sustav
i bez čega on ne može biti izmjeren ni empirijski analiziran

NORMATIVNE TEORIJE – autori smatraju da je medijski sustav definiran obilježjima

političkog uređenja u kojem mediji djeluju. U nedemokratskim političkim sustavima djeluju:

 Autoritarna teorija medija – odgovara autoritarnim režimima ili diktaturama, a

temelji se na postojanju prethodne cenzure medija te različitih kontrola i ograničenja u
medijskom sustavu koje postavlja država. Zaštita postojećeg poretka dominantan je cilj
tog modela, koji se katkad primjenjuje i u demokratskim državama za vrijeme
izvanrednog ili ratnog stanja
  Sovjetska medijska teorija – obilježava onaj sustav koji je kreiran u Sovjetskom
Savezu nakon 1917., a kasnije je proširen i na europske zemlje Istočnog bloka, a u njemu
mediji imaju jasnu ulogu prenošenja stajališta i informacija Komunističke partije. Prema
toj teoriji, mediji su promotori obrazovanja te kulturnoga, društvenoga i ekonomskog
razvoja, ali nisu autonomni od države nego su joj podređeni. Sovjetska teorija medijskog
sustava inačica je autoritarne teorije, ali danas predmet njezine primjene više ne postoji.

U demokratskim političkim sustavima djeluju:

 Liberalna teorija ili teorija slobodnog tiska – za ovu je teoriju temeljna sloboda –
sloboda govora, sloboda objavljivanja i primanja informacija, slobodno poduzetništvo
u medijskom području i slobodan protok informacija. Ova teorija primjenjiva je u svim
državama liberalno-demokratskog tipa, a uključuje načela koja bi trebala biti
zadovoljena da bi se mediji mogli proglasiti slobodnima. Ta načela se odnose na:
o Sadržaj medija (bez prethodne cenzure, bez prisile o objavljivanju ili
neobjavljivanju)
o Skupljanje i širenje informacija (a oba procesa moraju biti slobodna i
neometena)
o Status novinara – koji moraju biti zaštićeni i relativno autonomni.
 Ta se teorija temelji na argumentima liberalne političke teorije, pa dijeli i probleme
koje ima izvorni liberalizam:
o Povjerenje u tržište koje u liberalnoj teoriji slobodnog tiska regulira razmjenu
istine i postizanje društvenog dobra
o Ne poštuje dovoljno ograničenja što ih u sustavu tržišta postavljaju
koncentracija i monopolizacija
o Ne vjeruje u intervenciju države u funkcioniranje medija
o Mediji se smatraju četvrtom granom vlasti (uz zakonodavnu vlast, izvršnu
vlast i sudstvo) koja kontrolira ostale tri.
 Teorija društvene odgovornosti – odgovornost se iskazuje u visokim standardima
profesije kao što su istinitost i objektivnost izvještavanja, nepristranost i
nesenzacionalizam, te se radi pitanja javnog dobra i društvenih potreba dopušta i
mogućnost društvene regulacije medija. Javni interes kojemu treba pridonijeti
djelovanje medija:
o Opsluživanje političkog sustava davanjem informacija, omogućivanjem
rasprava i debata o javnim pitanjima
 o Obrazovanje javnosti tako da postane sposobna za samovladavinu
o Zaštita prava pojedinaca putem uloge kontrolora vlasti
o Opsluživanje ekonomskog sustava, ponajprije povezivanjem kupaca i
prodavača roba i usluga na jednome mjestu kroz medij reklame
o Omogućivanje zabave
o Održavanje financijske samodostatnosti koja omogućuje neovisnost o
posebnim interesima

Iako im je tip političkog poretka glavni kriterij komparacije medijskih sustava, autori navode i
nekoliko dimenzija strukture medijskog sustava prema kojima se razlikuju četiri filozofije tiska
što ih opisuju. Te strukturalne dimenzije podrazumijevaju:

 Mogućnost osnivanja medija i pristup medijima – tko dobije dozvolu, tko ima novca,
tko ima nešto reći, tko je lojalan član stranke
 Način kontrole medija – državni patenti, udruženja, slobodno tržište, javnost,
profesionalna etika, nadzor i kontrola države
 Vlasništvo nad medijima – privatno i javno, privatno, privatno uz javno radi ostvarenja
javnog servisa, javno

Drugi elementi razlikovanja, koje možemo ubrojiti u razlike političke kulture, obuhvaćaju:

 Filozofska ishodišta – monarhizam, liberalizam, marksizam

 Glavni cilj kojemu mediji moraju težiti – potpora državi; informiranje, zabava i prodaja,
kontrola vlasti i otkrivanje istine; informiranje, zabava i prodaja, kontrola vlasti i
rasprava o prijeporima
 Sadržaj onoga što je zabranjeno iznositi u medijima.

Upravo su te strukturalne dimenzije osnova i za empirijsku komparativnu analizu medijskih

sustava.

EMPIRIJSKI MODELI – politička kultura izvor je razlika među medijskim sustavima i za

Blumera i Gurevitcha, koji uključuju slične kategorije: odnos prema slobodi izražavanja (ili što
se smije zabraniti), vrijednost koja se pridaje pluralizmu i raznolikosti medija, dubinu
polarizacije u političkoj sferi, pretpostavka o mogućnosti da tržište u medijima omogući
ostvarenje komunikacijskih ciljeva društva, stupanj važnosti koje društvo daje svojoj političkoj
sferi.
BLUMER I GUREVITCH – definirali su četiri osnovne dimenzije koje opisuju medijski
sustav kao teorijski model za stvarnu empirijsku komparativnu analizu odnosa medija i politike
u različitim državama:

 Stupanj državne kontrole nad medijskim organizacijama

 Stupanj stranačke pristranosti medija
 Stupanj integracije medijskih i političkih elita
 Priroda legitimacije medijskih institucija

Mogućnost države da kontrolira medijski sustav definirali su trima područjima izravnog

utjecaja države ili političkog sustava:

 Zakonodavnim ograničenjima
 Normativnim ograničenjima
 Strukturalnim ograničenjima
 Četvrto područje – područje ekonomije, tj. tržišta i njegove regulacije - mjesto
mogućnosti neizravnih utjecaja države.

Zakonski okvir uvijek se odnosi na definiranje granica slobode medija (posebice slobode
izražavanja) na mjestima gdje se ona može sukobljavati s drugim slobodama (pravo na
privatnost pojedinca, zaštita pojedinca od klevete) ili interesima države (nacionalna sigurnost).

Normativna ograničenja ponajprije se odnose na mogućnost utjecanja na programski sadržaj

radi proizvodnje i emitiranja programa koji zadovoljava javni interes. Javni interes s obzirom
na djelovanje medija danas razumijemo kao odgovore na tri povezana pitanja na koja odgovara
svaka zajednica: koja se vrsta medijskog sadržaja smatra sadržajem javnog interesa, publike
koje se ističu kao glavni primatelj programa od javnog interesa, koji se društveni cilj želi postići.

Strukturalna ograničenja odnose se na oblike javne ili tajne umiješanosti političkih stranaka
u upravljanje ili vlasništvo u medijima. To se područje preklapa s političkim paralelizmom.

Različiti oblici neizravnog utjecanja uspostavljaju se na područjima ekonomije, na kojemu

političke institucije mogu utjecati na medijski sustav ograničavanjem ili posebnim
oporezivanjem prihoda od oglašavanja, preferiranim oglašavanjem ili pak subvencijama
poticati određene dijelove ili prakse u medijskim sustavima. Autori u neizravne načine kontrole
ubrajaju i načine regulacije tržišta kao što je dodjela dozvola za emitiranje ili ograničenje uvoza.
Druga dimenzija koja opisuje medijski sustav – stranačka opredijeljenost medija – temelji
se na pojmu paralelizma stranaka i medija koji obuhvaća tri kriterija:

 Sudjelovanje stranaka u vlasništvu i upravljanju medijima

 Uređivačku politiku novina
 Stranačku pripadnost čitatelja

Blumer i Gurevitch tu kategoriju definiraju uz pomoć:

 Organizacijska povezanost stanaka i medija

 Lojalnosti nekih medija u nekim strankama
 Povremena podrška koju mediji izražavaju pojedinim političkim potezima, bez obzira
na to jeli riječ o stranci koju redovito podupiru
 Potpuna nepristranost i neuzimanje stajališta ni davanja podrške bilo kojoj stranki

Priroda legitimacije medijskih institucija kao dimenzija koja definira prirodu medijskog sustava
obuhvaća karakter profesionalnih normi i etike koja određuje samorazumijevanje uloge
novinara. Medijski profesionalizam, koji podrazumijeva neovisnost novinara u izvještavanju ili
komentiranju, povezuje se i s vjerovanjem u ulogu novinarstva kao čuvara (watchdog) i potrebu
da medijski djelatnici zauzmu stajališta suprotstavljanja u njihovu odnosu prema političarima;
medijski profesionalizam zahtijeva i obvezivanje univerzalnim kriterijima političke istine kao
što su nepristranost i objektivnost bez obzira na stranačke doktrine.

HALLIN I MANCINI – su konstruirali tri modela medijskih sustava:

 Liberalni model (koji se manifestira u anglosaksonskim zemljama Europe i Sjeverne

Amerike
 Demokratski korporativni model (manifestira se u sjevernoj kontinentalnoj Europi)
 Polarizirani pluralistički model (u mediteranskim zemljama kapitalističkih
demokracija)

I ti autori stavljaju naglasak na odnos medijskoga i političkoga sustava te identificiraju razlike

u strukturi i političkoj ulozi masovnih medija u zapadnim demokracijama. U njihovoj analizi
naglasak je na strukturi i djelovanju informativnih medija, novinarstva, medijske politike i
zakonodavstva.

Osnovne dimenzije analize i komparacije političke ekonomije medijskih sustava kojima se

koriste Hallin i Mancini su:
  Struktura medijskih tržišta – indikatori: veličina tržišta naklada dnevnih novina,
prevladavajući tip novina, odnos medija i njihove publike i različite funkcije koje iz toga
proizlaze, dominantno geografsko tržište, jezik kojim se govori
 Politički paralelizam – indikatori: medijski sadržaj, organizacijske veze između medija
i političkih stranaka ili društvenih organizacija, praksa političke aktivnosti medijskih
djelatnika, novinarska kultura, način odnošenja medija prema različitim političkim
opcijama, reguliranje javnog emitiranja
 Razvoj novinarskog profesionalizma – indikatori: autonomija novinarstva u cjelini,
jasne profesionalne norme koje mediji i novinari sami donose i poštuju, svijest o javnoj
ulozi novinara i društvenoj ulozi novinarstva kao profesije
 Priroda i načini upletanja ili nadzora države nad medijima

Humphreysovi modeli regulacije javnog emitiranja: vladin (politika iznad medija),

profesionalni (formalno autonomni), parlamentarni (politika u emitiranju) i civilni ili
korporativni (politika u emitiranju).

Dimenzije za analizu i usporedbu medijskih sustava

Siebert, Peterson i Blumer i Gurevitch Hallin i Mancini

Schramm (2004)
Politička kultura i/ili  Filozofska  Važnost  Politička
struktura (ideološka) političke sfere povijest: obrasci
ishodišta  Važnost konsenzusa ili
 Sadržaj onoga pluralizma i konflikata
što je raznolikosti  Konsenzusna ili
zabranjeno medija majoritarna
iznositi  Dubina vladavina
 Cilj kojemu polarizacije u  Individualni ili
mediji trebaju političkoj sferi organizirani
težiti  Stupanj vjere u pluralizam
(informiranje, tržište kao  Uloga (veličina)
zabava itd.) regulator javnog države
interesa  Razina
 Odnos prema prisutnosti
slobodi racionalno –
izražavanja (ili legalnog
što se smije autoriteta
zabraniti)
Strukturalne dimenzije  Mogućnost  Stupanj državne  Razvoj
medijskog sustava osnivanja kontrole nad medijskih
medija i pristup medijskim tržišta, razvoj
njima organizacijama masovnog tiska
 Način kontrole (zakonodavna,  Politički
medija normativna, paralelizam
 Vlasništvo strukturalna,  Razvoj
neizravna: novinarskog
ekonomija, profesionalizma
 tržište i njegova  Uloga države u
regulacija medijskom
 Stupanj sustavu
stranačke
pristranosti
medija
(paralelizam
medija i
stranaka)
 Stupanj
integracije
medijskih i
političkih elita
 Priroda
legitimacije
medijskih
institucija –
profesionalne
norme

MEĐUNARODNI MONITORING MEDIJSKIH SUSTAVA

Normativne teorije polaze od toga kakvo bi što trebalo biti u skladu s normama koje
promoviraju. Zato su normativne teorije kao implicitan ili eksplicitan repozitorij vrijednosti
uvijek prethodnica ili okvir za medijsku politiku koja je skup zakonodavnih i drugih mjera za
uređenje medijskog sustava.

Normativni pristup dominira u različitim indeksima slobode tiska koji su rezultat monitoringa
što ga provode različite međunarodne organizacije. Monitoring služi kao evaluacija sadašnjeg
stanja, za usporedbu s drugim zemljama odnosno za rangiranje medijskih sustava na svjetskoj
ljestvici, ali i kao pokazatelj razvoja – napretka ili nazadovanja. Kao i u teorijskim pristupima
analizi medijskih sustava, i u monitoringu postoji više aktivnosti za komparaciju medijskih
sustava koje na međunarodnoj razini uglavnom vode međunarodne organizacije.

Monitoringe uglavnom provode međunarodne organizacije ili nevladine organizacije kao što
su IREX, koji provodi Media Sustainability Index; Freedom House koji provodi Freedom of
the Press Survey; danski Monitoring of Indicators for Communication and Development;
reporteri bez granica koji provode World Press Freedom Indeks; Međunarodno udruženje
novinara koje ima Upitnik o kvaliteti u novinarstvu itd. svaka od tih evaluacija temelji se na
određenom popisu kategorija i indikatora koji ih opisuju, a evaluaciju pojedinoga medijskog
sustava obično provode međunarodni evaluatori ili članovi organizacija koje provode
monitoring.
Cilj svakog monitoringa najčešće je komparativna klasifikacija medijskog sustava neke
zemlje (ili nekoga posebnog aspekta određenog sustava) i rangiranje od najboljega prema
najlošijem, na temelju unaprijed utvrđenih kriterija.

Indeks kozmopolitizma – zapravo pokazuje stupanj kozmopolitske komunikacije koju tvore

tri povezana aspekta: vanjske barijere komunikaciji, sloboda medija i komunikacije, te pristup
medijima. Vanjske barijere slobodnom protoku komunikacije može postavljati država
zatvorenošću granica na ulaz stranih kulturnih dobara ili njihovim ograničavanjem, ali ih može
i smanjivati ili ukidati.

Indeks slobode tiska rezultat je godišnjeg monitoringa koji već 20 godina provodi američka
nevladina organizacija Freedom House. Model medijskog sustava Freedom Housa obuhvaća
tri glavne kategorije: zakonodavstvo o medijima i javnoj komunikaciji, politički sustav i
ekonomski sustav. Ocjene pojedinih kategorija su kvantificirane: što je niži broj bodova to je
veća sloboda tiska. Zemlje sa slobodnim tiskom svrstane su u kategoriji od 0 do 30 bodova,
djelomično slobodne su one s 31 do 60 bodova, a neslobodne sa 61 do 100 bodova.

UNESCO-ovi INDIKATORI MEDIJSKOG RAZVOJA

UNESCO je putem indikatora medijskog razvoja definirao ključne preduvjete za demokratski

doprinos medija. To su: neovisnost medija, pristup publike medijima, sloboda izražavanja,
pluralizam i raznolikost medija (i sadržaja) te stručna osposobljenost medijskih djelatnika i
infrastrukturni kapaciteti, tj. tehnološki razvoj.

UNESCO—ovi indikatori medijskog razvoja nisu normativno neutralni - oni naglašavaju

određene poželjne elemente medijskih sustava koje također promatraju u kontekstu uloge
medija u demokraciji. Indikatori potom reflektiraju ove prioritete IPDC-a:

 Promociju slobode izražavanja i medijskog pluralizma

 Razvoj trećeg medijskog sektora – medija zajednice
 Razvoj ljudskih resursa – razvijanje kapaciteta medijskih stručnjaka i medijskih
institucija

Nova komunikacijska strategija UNESCO-a iz 1989. godine kao cilj djelovanja organizacije
navodi „poticanje slobodnog protoka informacija na međunarodnoj i nacionalnoj razini,
promoviranje šire i bolje diseminacije informacija bez bilo kakvih prepreka slobodi izražavanja,
i jačanje komunikacijske sposobnosti zemalja u razvoju radi povećanja njihova sudjelovanja u
komunikacijskom procesu.“
UNESCO je definirao pet osnovnih kategorija medijskog razvoja koje mogu predstavljati i
vodič za ostvarenje promjena u medijskom sustavu

 Kategorija 1: regulatorni sustav potiče slobodu izražavanja, pluralizam i

raznolikost medija – postoji zakonodavni, strategijski i regulatorni okvir koji štiti
slobodu izražavanja i informiranja, a temelji se na standardima najbolje međunarodne
prakse, i razvijen je u suradnji s civilnim društvom.
 Kategorija 2: pluralizam i raznolikost medija, jednaki ekonomski uvjeti,
transparentnost vlasništva – država aktivno promovira razvoj medijskog sustava tako
da sprečava nepoželjnu koncentraciju te osigurava pluralizam i transparentnost
vlasništva i sadržaja u javnim i privatnim medijima, kao i u medijima zajednice
 Kategorija 3: mediji kao platforma demokratskog diskursa – mediji djeluju u
okružju u kojem prevladava samoregulacija i poštovanje novinarske profesije, mediji
odražavaju i predstavljaju raznolikost pogleda i interesa u društvu, uključujući i
marginalizirane grupe. Razina informacijske i medijske pismenosti je visoka.
 Kategorija 4: razvoj profesionalnih sposobnosti i institucije koje ih podržavaju, a
pretpostavka su za slobodu izražavanja, pluralizam i raznolikost – medijski
djelatnici imaju pristup profesionalnoj obuci i razvoju, stručnomu i sveučilišnomu, na
svim stupnjevima razvoja karijere, a medijski sektor u cjelini nadgledaju i podržavaju
profesionalne asocijacije i organizacije civilnog društva.
 Kategorija 5: infrastrukturni kapaciteti dovoljni su da omoguće nezavisne i
pluralističke medije – medijski se sektor odlikuje visokim ili rastućim pristupom
javnosti, uključujući marginalizirane grupe, te efikasnom upotrebom tehnologije za
prikupljanje i širenje vijesti i informacija prikladnih za lokalni kontekst.

UNESCO-ove dimenzije za analizu i evaluaciju razvoja medijskog sustava

Politička kultura Ciljevi:
 Sloboda, pluralizam i raznolikost medija
 Pozitivnim mjerama poticati raznolikost medijskog sustava i
medijske zajednice
 Pozitivnim mjerama poticati socijalnu inkluziju i demokratski
dijalog
Strukturalne 1. zakonodavni sustav u medijskom sektoru
dimenzije 2. ekonomska sfera u medijskom sustavu – razvoj medijskog tržišta
medijskog i poslovne prakse
sustava 3. samoregulacija medija i mediji kao platforma za demokratski
diskurs
4. profesionalni status novinara i medijskih djelatnika
 5. tehnološka infrastruktura medija – pristup publike medijima

Sloboda, pluralizam i raznolikost medija u UNESCO-ovim se indikatorima iskazuju kao

temeljni kriterij za pozitivnu evaluaciju medijskog sustava, odnosno kao temeljne funkcije
medija u demokraciji.