SLIKE SARAJEVA, SJEĆANJA IZ DANA DJETINJSTVA I

DOŽIVLJAJA NEDAVNE POSJETE GRADU LJUBAVI

(MART 2019)

__________________________________________

HAMDO ČAMO

14.04.2019
SLIKE SARAJEVA, SJEĆANJA IZ DANA DJETINJSTVA I DOŽIVLJAJA NEDAVNE POSJETE
GRADU LJUBAVI (MART 2019)

Nedelja i kišno aprilsko (ne)vrijeme, udružene u naumu prolijetale su i pahulje, idealno je

za slaganje i bilježenje misli i doživljaja. Nisam gradski ćato ili veliki pisar ali sam uporno,
malo škrabalo čija sjećanja i događaje, zlu ne trebalo, vrijedi zapisati i pribilježiti.

Svi se mi, mali i veliki, dobri i manje dobri, mada ne pripadamo istim vremenima i
generacijama, susretnemo jednom u životu. Negdje i na nekom skrovitom neočekivanom
mjestu. Vežu nas krvni sudovi, niti i nijanse, slični ili isti putevi, interesi, mjesta i gradovi
posjeta i boravaka, života i življenja, granice, muzeji, biste, statue, spomenici, linije
života, misli, potomstva, slike, umjetnine, tajne, građevine, ulice, trgovi, rijeke i mostovi,
sudbine, brojevi, podneblja, događaji i doživljaji, tinte i hartije u različita vremenska,
godišnja, meteorološka ili životna doba, doba nezrelosti, zrelosti i prezrelosti. Bude to
nekad književnik ili pjesnik, političar i državnik, sudija i slikar, pjevač i muzičar, ćato i
novinar, oficir i džentlmen, običan insan ili efendija, profesor i doktor, carinik i poštar,
pronalazač i slovoslagač, turist i zaposlenik, muškarac ili žena u bilo kom obliku i ulozi.
Čudni su to kemijski spojevi pretočeni u supstancu društvenog uma, jednima teško
shvatljivog i prihvatljivog, a drugima opet jednostavnog u prihvatanju, objašnjenju i
poimanju. To je ono što se događa i može biti kao u Beču koji asocira na porodicu
Habsburg, ecencija mirisa i nota koja Salzburg povezuje sa Mocartom (“Rekvijem“, „Mala
noćna muzika“), Basel i Engadin sa Fridrihom Ničeom („Meta etika“, „Moral“, „S onu
stranu dobra i zla“ i dr.), Augsburg sa Eugenom Bertholdom Friedrichom Brechtom
(„Majka“, „Majka Hrabrost i njena djeca“, „Opera za tri groša“ „Dobri čovjek iz Sečauna“,
drame „Bal“, „Bubnjevi noći") koji je iza sebe ostavio i danas pomena vrijedne misli i
citate („Šta je provaljivanje u banku, u odnosu na osnivanje banke?“,„Nemojte se toliko
plašiti smrti, koliko neodgovarajućeg života“, „Svi jure za srećom, a niko ne vidi da je
sreća odmah iza njih“, „Ko se bori, taj može i izgubiti; ko se ne bori, taj je već izgubio“,
„Ima nečeg trulog tamo gdje su velike vrline“, „Nikada ne vjeruj onome koji o svakome
govori dobro“ i t.d.). Kao i mnoga druga mjesta i ličnosti vezana za njih, njihov rad,
interes i zanimanja za koja mnogi skoro da nisu svjesni ili ih ne znaju. Svi smo mi djeca
carstava snova i ideja s kojima se u životu jednom susretnemo na nevjerovatnim
mjestima ili se barem očešemo o sjenu, koru hljeba ili drveta, svijeta, zanimanja ili
interesovanja.

Previše je u zemljici Bosni bilo suza i sudbina koje ljudi ni po kom osnovu nisu zaslužili.
Ta kazna kao da je postala neka vrsta prokletstva i naslijeđa davnih, prijašnjih vremena i
generacija. Šta su oni to teško i zlo (u)radili i kakve grijehe (po)činili da toliko poslije i
današnje generacije ispaštaju? Dok su jedni uživali u mirisnim bordelima žutih, plavih i
crvenih kuća sred Skenderije i Marijin Dvora ili starog dobrog Budima i Pešte - udaljenih
i po desetak dana jahanja, drndanja i drmanja u kočiji - raja je trpila genocid za
genocidom. Njih jedanaest. Do sada. Na Miljacki kod Skenderije ribe su se lovile
mrežama. To mi je pričao jedan Hamdija povrh Džajićeva buka u Glavatičevu, još čuvam
mušice izrađene njegovom rukokm, a nešto kasnije u Cirihu i prijatelj Širaz, vrstan
umjetnik koji je nekoć radnju bižuterije držao otvorenom na Baščaršiji, baš istu koju je
kao tekstilnu radnju tokom ratnih godina Hamdija iz Glavatičeva koristio za svoje
potrebe. Glavno je bilo umješno zagrađivanje, prostavljanje mreže, a potom čisto ljudsko
strpljenje. Miljackom danas plove tijela unesrećenih. Šta nas očekuje u budućnosti niko
ne zna.

Ako su Bosni nekoć, zbog hladnog vremena, dubokih snijegova, teških kiša, zatvorenih
pruga i loših puteva usporavano pristizali događaji i manjak vijesti iz ostatka svijeta,
danas ih je zbog tolikog broja medija i navodno društvenih mreža previše, da se prosto
rečeno davimo od njih. Učili smo o nesretnoj agrarnoj reformi da nam je zemlju i šume
otimajući ogolio ko je stigao, navodno tuđinci. Danas ne trebamo posebne škole, naočale
i teške dioptrije da bi vidjeli da nam zemlju i šume s lahkoćom uzurpiraju domaće sitne
duše, krupna 'i nikad sita vlast', birokratija i oni njoj intimno bliski, čak i policija. Koliko
je trebalo čekati na uredbe sultana iz Carigrada u Osmanskoj Bosni ili kurira iz Beča u
Austrougarskoj Bosni, danas se u navodno samostalnoj još dulje čeka na glasić, čija vlast
iz prljavosmeđe građevine sa desne obale sve mutnije rijeke Miljacke dopire koliko do
prve žive ograde preko puta. Kao dijete se sjećam Miljacke kao živahne rijeke pune
kupača na Bentbaši gdje bi smo se kao dječurlija u ljetne dane znali kupati povazdan, a
kad bi ogladnili ili ožednili, redovno smo posjećivali bogato snabdjevenu pijacu na lijevoj
strani Miljacke; bijaše smještena između Sokak i s njom paralelne ulice, naspram
Vijećnice s duge strane Miljacke (nedaleko Hadžijske džamije, nadomak Inat kuće) na
putu prema Hrvatin ulici, gdje mi je živo jedan od amidža, a drugi je živio na Breki gdje
su mi Skake kratile što se tradicionalno kratiti trebalo. Pijaca bijaše uvijek puna uredno
složenih kupova lubenica od ruku vrijednih seljaka-trgovaca iz Južne Srbije. Boza nam je
bila omiljeno ljetno piće, a lubenice omiljeno voće. Puno su veće od domaćih šljiva, ne
stanu u džep i ne udaraju u glavu, nešto su rumenije, bez košpica, ali mnogo slađe,
znamo se šaliti u opisu i razlikama između šljive i lubenice. Neko bi lubenicu znao
nazvati i karpuzom, što je mislim turska ili persijska riječ za lubenicu. Kad bi padni kiša i
kakav jak i dobar pljusak, s vrha Mihrivoda, Sagrdžija, Kovača i Patki bi se zaleti mutni
potoci pa bi se negdje kod pekare spoji u jedan i sredinom Baščaršije (kojom je nekad
tekao danas prekriven potok) u bujici bi odnosi lubenice za kojima smo kao djeca, dok su
one nošene bujicom lelujajući plivale, uz redovno kukanje trgovaca, jurili divljim trkom. I
danas čujem povike: „Nermine, nemoj, neee, vrati se“. Dok se Nermin vraćao tužnih očiju
i kratkih rukava mi smo pobjedonosno, kao sa ličnim vlasništvom pod miškom, svijetla
čela i obraza odlazili sa lubenicama, da bi ih potom razbijene prvom prilikom dijelili
među sobom. Tako je bilo. Ono što voda nosi, izgubljeno je za sva vremena i nije ničije.
Ko prvi do lubenice, njegova lubenica. Mora da je Malik čuo od nas i riječi primjenio u
trci za djevojkama. Neka mu bude. Svako mjesto u Bosni ima svog Malika. Ili nekoga
nalik njemu. Bozu pijemo i danas na istom onom mjestu na BašČaršiji gdje smo baš
nekoć, što gologuzi što bosonogi, baš trčali za baš lubenicama. Da ne otrkivam odmah taj
baščaršijski kutak raja. U ljetne dane, udobno smješteni uživamo u sjeni nastrešnice i
reda od par stolova, „između boze i lubenica“, naspram kafića Jasmin iz studentskih dana
i današnje baš-taxi-postaje. Na tom mjestu svi jure, kupuju voće, kao s namjerom da nam
ne daju mira, ali nije; ljudi se vrzmaju, donose odjeću u kemijsku čistionu tu na par
koraka, prolaze, nemaju kuda; život vrvi, a tu se na zgodnom mjestu proširenja brzo
smjesti i nestane pokoji kombi pretrpan putnicima za Vratnik i Zmajevac. Vrtanik pjeva,
nikad ne prestaje, za njim i Zmajevac. Sav cijeli svijet na jari i vidiku, a ti u hladu
poznatim i tisuću puta uigranim pokretima kružiš po zidovima džezve; u njoj ko duša
mehka i pjenušava bosanska kahva, spremna na prvi znak da pristane i uskoči u fildžan
sa zvijezdom i polumjesecom utisnutim u samo dno. Sa strane stoji zamagljena čaša
hladne vode, rahat lokum i život. A, onda se bez otrova i kemikalija počne razvijati film i
presti priča o ljetnim pljuskovima i potjeri za lubenicama. Biće, dok pričamo o
djetinjstvu toliko, da smo dobrano svi ostarili. Jašta, nego jesmo. Da ne bi bili mlađi i
opet trčali za lubenicama. Ih, da ne bi. I, tako, eglen za eglenom.

U zimske dane i čaj u ulici Kračule iznad Telala, do vrata same Islamske zajednice, u
toplini male kahvana sa vječnim zidom dima od duhana i najboljim čajem sa šahom na
svijetu, krene opet druga priča, kako smo se uskim ulicama prekrivenim snijegom i koje
nisu bile prometne kao ove danas, spuštali niz Goricu, Odobašinu ili Dalmatinsku. A kada
bi se kandilji već upali, zvona i jacije utihni, mi ogladnjele male zvijeri bi promrzli milili u
zagrijane stanove k'o u sred Beča austrougarskih zgrada i zidova debelih i po metar, kod
rahmetli tetke Rabije na Mejtašu, gdje su ručkovi i večere bili prave hotelske gozbe sa
pet zvjezdica. Od pomisli na tadašnja jela i danas proradi sok u ustima. Jednom bi stigni
na hadžijski ćevap, drugi put na vruć burek ili krompirušu, a treći puta na musaku od
patlidžana. Pa, ne dođi. Stariji brat je volio kadunine butiće kojima, ako ne pjeva svojoj
Safi „Sinoć sam ti Safo dvoru dolazio“, pjeva poeme i spjevove i dan-danas. Neki dan smo
završili u Minhenu, Augsburgu i Ingolštatu. O sarajevskom saobraćaju drugi puta.

Sarajevo je uvijek mirisalo na dobru hranu. Danas smijem, mogu i dozvoljavam sebi da u
zrelim godinama smijem zamjeriti ugostiteljima i neobičnim običajima koji su se uvukli i
nadvili nad njihove objekte. Imena neću pominjati, ali je takav vakat da se pitam, ko sve
od njih ima završenu ugostiteljsku školu? Vrijeme „hajd' i kome“, u gradu kojeg tokom
godine posjećuju milioni turista, pripada davnoj prošlosti. Stvarnost nekome može biti
očajna, doći jednom ili nikad više. A, pored skupoće i konkurencije valja živjeti. Prva i
najčešća manjkavost je da svi imaju jelovnike sa jelima i artiklima koje nemaju u
kuhinjama ili ih ne služe. Provjerite. U gradovima širom svijeta koji i mrven drže do sebe
i ugostiteljstva, pored jelovnika imaju preporuku - dnevnu kartu sa jelima koja služe
tokom tog dana, prije i poslije podne. Jednostavno i bez maltretiranja pitanjima šta se
želi, a potom da se nema ono što se traži. Jelovnici sa ponudom jela kojih nema nisu
potrebni nikome, vlasniku objekta, gostima i turistima još manje. Tražite li zelenu salatu
koju turisti i gosti svijeta različitih životnih filozofija i pogleda, (vegetarijanaca i
veganera), vjera, kuhinja i interesa u svojim zemljama imaju tokom cijele godine, nemaju
je, ne slučajno već redovno. Umjesto nje dobićete sumnjivu sezonsku. Zna se i zašto.
Zelena salata, ako se ne iskoristi tokom dana, a mora se imati i iz razloga svježine i
higijene na kraju dana obavezno bacati, što pričinjava dodatne troškove ugostiteljima
koji radije igraju na kartu nezadovoljstva gostiju od gubitka novca iz vlastite kase.
Nemojte misliti da nisam bio gost Vatre, Metropolisa. Jeste, divno je bilo, a i nije. Ako
danas čitate, imate šta da čitate. Hapšenja i privođenja. Kraj priče. Tužno. Nažalost.
Potom, tražim sarajevsku mineralnu, dobijem sarajevsko pivo. Tražim crni hljeb,
dobijem somun. Tako je sa mesom, čorbama, begovom, grahom, sokovima, čašama. O
plesu poluživih ražnjića, šnicli i pljeskavica da ne govorim. Doživljeno. Sa ili bez izolacije
od plavih do smeđih žica. Neki dan smo u jednom ugostiteljskom objektu ekstra klase
dobili čaše koje su svakako trebale da se otpišu i bace prije serviranja i izlaska u javnost.
Jednima je dno bilo okrhnuto, a drugima puknut vrh čaše i pahe kao oštrice noža sa
kojim osjetljive usne gostiju prve dolaze u kontakt - ugostiteljima uopće i ne smetaju?
Uvježbano oko ugostitelja i domaćina bi to primjetilo. Nažalost i to je ostavljeno gostu da
primjećuje i doživljava po volji i kako želi: kao avanturu i doživljaj ili kao traumu. Daleko
od toga da se nešto baca ili kontroliše. Pametnom dosta. Od posljednjih desetak odlazaka
u ugostiteljske objekte, desetak su duboka i teška razočaranja, jer gost redovno dobija
ono što drugi žele, a ne šta gost za svoj ćeif, novce i u jelovniku što vidi, želi i hoće. Čemu
služe jelovnici, izgleda, ni oni sami ne znaju. Bilo bi interesantno vidjeti i čuti ko sjedi u
tim zavodima i inspekcijama; prije svega pregledati teorijske i praktične programe,
ostvarenja i domete ugostiteljskih škola, jer sumnja zbog događaja pojedinca u praksi,
ako je to slučaj, uvukla se i nikako da ode. Bilo je tu i doživljaja koje je bolje ne pominjati
jer niko ne bi vjerovao dok ih sam ne vidi i ne doživi. Stvarno nisu za priču. A, riječ je, ne
o zakeranju i traženju dlake u jajetu, već zdravlju, ukusu, standardu i osnovnom zahtjevu
da žedan i gladan čovjek zadovolji osnovne potrebe, ako je moguće u ugodnom
ambijentu bez većih smetnji, čekanja i posljedica tokom i nakon posjete.

Svijetli primjer koji sam doživo posljednjih dana mjeseca marta, prije nekih desetak
dana, dogodio se u slastičarnici koja se nalazi u ulici u kojoj su završavali najhrabriji
nakon u djetinjstvu zimskih spuštanja niz Dalmatinsku. Nastavak je Dalmatinske ulice
prema kazalištu i Čobaniji mostu, mislim da se zove Kulovića ulica, prije izlaska na ulicu
Branilaca Sarajeva, sa desne strane slastičarna, iznad stoji natpis „Marshall's Gelato“. Za
svaku pohvalu. Kćerka od moga drugog starijeg brata je diplomirala pa sam mislio da i ja
pripremim malo iznenađenje, ali ne znam kakvo. Uskoro mi se pružila prilika. Slučajnim
prolaskom i ne znajući da postoji, prvo sam primjetio izlog, u izlogu torte i sladoled, te
sam ušao i za provjeru počastio se sladoledom od šumskog voća. Vrhunski i
nazaboravno. Pitao sam ko pravi te silne vrste ukusnih torti i sladoleda. Uljudno mi se
prestavio fin i uglađen mladić u bijeloj bluzi koju nose profesionalni kuhari i slastičari i
rekao da je on kreator tih poslastica. Uporedo na internom tv ekranu bilo je nasmiješeno
lice najpoznatijeg poslastičara svijeta, Rudolfa Van Vina iz Holandije, koji je svoje
poslastice i zanat pekao pod podnebljem meni bliske Švicarske. Bilo mi je jasno. Zahvalio
sam se i zamolio da mi zapakuje red torti i kolača dok zaleđeni desert nisam uzeo zbog
vremena, ali i zbog toga što nisam bio siguran da se do vremena posjete neće istopiti i
pretvoriti u kašastu otopinu. Posjetite „Marshall's Gelato“, obavezno. To je divan
ugostiteljski objekat i ambijent koji pored profesionalnog dijela vrsne usluge nudi visoku
kvalitetu svojih produkata. Ima li šta ljepše nego kada čovjek koji ne očekuje i ne računa
na nešto takvo, bude omamljen šamarom šarma, kvalitetom usluge i proizvoda. To svako
pamti kao nešto dobro, dapače, izvrsno, prenoseći od usta do usta, što je za mjesta, ljude
i ugosttiteljske objekte najbolja hvala i reklama, ali i sigurnost ne u jednokratni već u
ponovni dolazak. Provjerite i uvjerite se i sami. Za ukusna domaća jela idem u samo
provjerene kuhinje i lokale. Ono što mi je nekoć bio Sirano, danas je na brzu ruku
kuhinja Meme iz Mošćanice koji danas radi na novij adresi na početku ulice Srđana
Aleksića, „Oaza“ na Ilidži i Enina „Dženita“. Lokal sa ukusnim jelima i izvrsnom poslugom
u gradu nalazi se u ulici Prote Bakovića, smještenoj na Baščaršiji, između objekata Dveri
(čiju rustiku je uređivao bivši golman rogatičke Mladosti „Gagula“, čija hrana je očito
šmekala i odgovarala američkom predsjedniku Bilu Klintonu) i El (što) Kazah vam,
naspram Šiša Bara na ćošku najuže ulice na svijetu; Ćulhan-ulice, o kojoj sam pisao
nakon dugih razgovora zahvaljujući inicijaciji profesora komparativne književnosti
Muhameda Zlatana Hrenovice, (autora knjige „Slovo o Zaimu“, režisera filma „Nijeme
riječi ljubavi moj korak u budućnost“, Freelancer composer, writer, film, poet and music
author, direktor Biblioteke grada Sarajeva, potparola narodne odbrane grada Sarajeva,
publiciste, komponiste, pisca i pjevača pisane poezije i šansona), dugogodišnjeg i dragog
druga, osobnog i porodičnog prijatelja, za kojeg su vezani mnogi porodični momenti,
događaji i doživljaji.

Ulica Prote Bakovića je jedna od onih historijskih ulica grada koje grad Sarajevo čine
onim što on jeste, Grad ljubavi, Metropola puna historijskih građevina, na prostoru sve u
korak-dva, mjesto prvih druženja, pijanstava, poznanstava i prvih ljubavi. U toj ulici je
naspram Enine „Dženite“ Fir(d)us-begov hamam, mjesto kako jučer tako i današnjih
iskopina, prekapanja i uređenja. U istom redu povrh ulice nalazi se jedna od
najpoznatijih aščinica grada, aščinica Stari grad. Pa kad Eno počne da vrda, zaprijetimo
mu da idemo u Stari grad, na što se Eno samo nasmije i kaže da i on ide sa nama. Kad
nismo zajedno, Eno ide redovno na plivanje. Sa druge strane ulice nalazi se zgrada, danas
mnogima možda naoko i neugledna. Malo ko, osim zbilja starih poznavalaca grada, da je
u prizemlju još sedamdesetih i osamdesetih godina bio otvoren frizerski salon i
brijačnica i u njoj maesto, omiljena pjevačka šlager i rok legenda grada, Fadil Toskić,
(„Zapalio sam plamen“, „Jasmina“, „Puče grom u srcu mom“, „Sjetit ćeš se mene“, „Crno
vino plave oči“, „Kad ostaneš jednom sama“ i t.d.), samo su mali dio njegovog bogatog
muzičkog repertoara. O vrijednoj porodici Toskić zna se iz pisanja i priča drugih
savremenika. Kod gospodina Fadila se dolazilo u frizersko-brijačku radnju jer je bio
takav običaj, kao što je bio u to vrijeme običaj da se vidi i bude viđeno u „Liscu“ ili na kafi
„u Parkuši“. Svi se mi, bivše gazde i gosti, i danas po stare dane sudaramo, leđima
podupiremo i nalazimo u manje atraktivnim lokalima u bijegu i potrazi za nečim što nije
moguće naći, za nečim izgubljenim. Tako i izgledamo. Jednom u Sarajevu, drugi puta u
Mariboru, Gracu ili Parizu. Na jednom od katova iznad Toskićeve frizerske radnje,
životom skromnog sevdalije živio je Himzo Polovina. Skoro slučajni mimoilazak tokom
popisa građana koje sam kao student popisivao na Baščaršiji, jedno je od ugodnih
trenutaka i iznenađenja, jer sam uvijek volio i cijenio sevdah, pjesme i interpretacije
doajena bosanskog sevdaha. Vrsan spomenik koje Sarajevo ima je Kuća sevdaha u ulici
Halači na broju 5. Nikad ne propustim priliku da odmoriim i ugodnom ambijentu i
popijem osvježavajuće piće kuće.

Odmah do zgrade „sarajevskih velikana“ nalazi se restoran „Pod Lipom“. Imaju divan čaj.
U istom redu, nedaleko Dženite, nalazi se restoran koji je svojevremeno, mlađe
generacije ne znaju, bio centar skandala koji je prelazio granice Sarajeva i sarajevske
čaršije. Tokom Olimpijskih Zimskih igara 1984. Sarajevo je posjetio i legendarni glumac
Kirk Daglas. Domaćin i vlasnik restorana koje ne treba pominjati, htio je biti mangup i
Kirku Daglasu naplatiti porciju ćevapa po cijeni 10 puta većoj od današnje. Umjesto da
legendu filma počasti zbog posjete, on ju je htio oguliti i opelješiti. Malo morgen. Sutra,
sljedećih dana i mjeseci izlazili su naslovi o sramoti o nemilom događaju zbog kojeg
sljedećih godina niko nije htio ući u taj lokal. Tako je i danas, ma kako se lokal zvao ili
mijenjao vlasnika. Kazna čaršije može biti grozna, ali je djelotvorna. „Našem Kirku ne
smije da fali dlaka sa glave, kamo li da mu tamo neko za porciju ćevapa uzima stotinu
američkih dolara“, glas je koji se čuje i danas od strane svih onih koji su upoznati sa tim
skandalom. Da, i to se dogodilo u ulice Prote Bakovića. Inače, ta ulica je nekoć bila
„slijepa ulica“ i kada se otvorila prema Saračima, obzirom da je u njoj živio poznati
sarajevski paroh, prvo se nazvala Protina, prema protojereju Stevanu Bakoviću, koji je u
toj ulici stanovao i bio jedna od uglednih ličnosti grada. Od 1931. godine ulica nosi
njegovo ime i naziv „Prote Bakovića“. Na izlazu iz nje, preko tramvajske pruge, naspram
na ćošku ašćinice Stari grad, do „Merak House“ i uz sami „Hostel Zemzem“, na adresi
ulica Mula Mustafe Bašeskije 59, nalazi se Muzej stare Pravoslavne Crkve. Na drugom
kraju ulica izlazi na Sarače.