POSLANICA DIOGNETU

O poslanici Diognetu (Epistole pros Diogneton), tom biseru kršćanske starine, gotovo ni jedan
starokršćanski pisac nije izgovorio ni riječi, a ne spominje se ni kroz srednji vijek. Znamo za
njega iz jednog jedinog rukopisa iz XIII./XIV. stoljeća. Srećom nastalo je nekoliko prijepisa
tako da nije izbrisano sjećanje na ovo veliko djelo dok je gorjelo u požaru biblioteke u
Strasbourgu za vrijeme francusko-pruskog rata, 24. kolovoza 1870.1 Ima više pretpostavki o
vremenu nastanka poslanice Diognetu. Od one da je falsifikat iz XVI. stoljeća do one da je
nastalo 70. godine, danas je ipak prevladalo mišljenje da je djelo nastalo u II. stoljeću ili prvoj
polovici III. stoljeća. „Diognet, kojemu je poslanica upravljena, bio je ugledan i naobražen
poganin koji je želio biti informiran o kršćanstvu. To proizlazi iz samog teksta. Iznesena je
hipoteza da bi taj Diognet mogao biti onaj Diognet koji je iz povijesti poznat kao učitelj Marka
Aurelija (H. Lietzmann). To je moguće, ali ostaje samo hipoteza.“2 Više od same povijesti djela
koju su dakle neki, bezuspješno pokušavali osporiti, ovom djelu treba priznati ljepotu izražaja
i oduševljenje kojim je pisano. Živahnost izraza i mistični zanos svakako dotiču bit kršćanske
poruke tako da je djelo u svakom vremenu, tako i u današnjem, itekako aktualno kao smjerokaz
i ideal kojem bi trebalo težiti kršćansko društvo.

Ovo apologetsko djelo teži odgovoriti na tri pitanja (mi se nećemo time baviti) te započinje
ovim riječima: „Vidim Te, vrli Diognete, gdje se, pun revnosti trsiš, da upoznaš religiju kršćana,
i gdje se jasno i brižno raspituješ o njima; Kakav je to Bog i kakvo pouzdano bogoštovlje, po
kojem svi omalovažavaju svijet i preziru smrt, pa niti priznaju bogova, što ih Grci za takove
drže, niti se drže praznovjerja Židova? Nadalje: Kakva je ta uzajamna ljubav njihova? Pa zašto
se napokon ova nova vrsta ljudi ili (vjerska) ustanova pojavila u životu tek sada, a ne prije?“3
Mi ćemo se u ovom radu baviti onim dijelovima poslanice koji govore o životu tadašnjih
kršćana.

U samoj poslanici u V. poglavlju pisac će ovako reći: „Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi
ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima,
ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobiti život. Nisu pronašli taj način
života nekim domišljanjem i nastojanjem radoznalih ljudi. Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom
kao neki drugi. Nastavajući grčke i barbarske gradove, gdje je koga sudbina postavila,
prihvaćajući svagdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time

1
Usp. Tomislav J. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1976., str. 284
2
Isto., str. 285
3
I. P. Bock, Poslanica Diognetu, https://hrcak.srce.hr/file/91213, (3. 12. 2018.)
predlažu izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj
domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci.
Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju
djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju.“4 Nije li to
istinsko kršćansko društvo, nisu li to istinski kršćani, što će se još više istaknuti u nastavku
teksta. Oni po ničem nisu posebni, samo što se trude živjeti sveto. Njihova je domovina svugdje
jer kršćanstvo je vrijednost iznad naroda i narodnosti. A posebno je važno istaknuti da su u ono
vrijeme došljaci imali uvelike otežan položaj u državama o kojima govori ovaj spis. Kršćani su
bili, možemo reći, gledani kao nova sekta koju su gotovo sve tada postojeće vjere i vlasti
odbacivale, a mnoge i otvoreno progonile. Zbog svoje vjere bili su svugdje došljaci i nigdje
nisu imali domovine te su tako u svemu trpjeli kao tuđinci. I ovo je predivno, kršćani rađaju
djecu, a ne odbacuju nerođene! Nakon tisuću i osamsto godina Poslanica Diognetu još uvijek
pogađa tamo gdje je najvažnije.

„U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu.
Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi
ih progone. Preziru ih i osuđuju.“5 Oni žive u tijelu, ali ne po tijelu i na nebu imaju domovinu.
Osjeća se zanos pisca i oduševljenje načinom života prvih kršćana. Veliki je ovo poziv
modernom kršćaninu. Duboka je tajna izrečena, ne živjeti po tijelu. Pokoravati se zakonima ali
tako žive, ne da poštuju zakone, nego da ga nadvisuju. Kršćani ne čine samo ono propisano već
u ljubavi i dobru idu dalje i daju više od onog što je propisano. Ljube sve, a svi ih progone. O
kako volim vidjeti moderne kršćane koji hrabro nose terete progonstava, oni su živi primjer
mlakom zapadu. Tu se mogu navesti primjeri i u kršćanskom dijelu svijeta gdje nasuprot ljepoti
kršćanstva staje kultura smrti, ali više od toga to se očituje kod kršćanskih misionara i kršćana
koji žive u nekršćanskim zemljama gdje su često progonjeni i marginalizirani.

„Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime
obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju slavu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o
njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad
dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju.
Židovi ratuju protiv njih kao protiv tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti
razloga zbog kojeg su im neprijatelji.“6 Ah kad bih danas vidio ovakvog kršćanina negdje okolo

4
Poslanica Diognetu, (3. 6. 2011.) http://www.zupa-sveti-kriz-
du.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=133:poslanica-diognetu, (3. 12. 2018.)
5
Isto.
6
Isto.
sebe, brzo bih pozvao sve da ga slijede i sam bih išao za njim. Divio bih mu se i potaknuo bih
druge da mu se dive. Mnoge bi knjige bile napisane o njemu. Ah, Gospodine, postoji li takav?
U svijetu časti i ugleda jedan mali kršćanin, bezimen i beznačajan, s ovim atributima prvih
kršćana, mogao bi podignuti čitave narode na novi nivo oduševljenog kršćanstva. Jedan čovjek
slobodan od ljudskih ograničenja mogao bi pokrenuti lavine dobra i biti veleuzor svetosti.

„Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. (…) Tijelo mrzi i progoni
dušu, jer mu duša zabranjuje uživanje naslada, ali mu ona nije nanijela nikakve nepravde. Svijet
mrzi kršćane, jer se kršćani bore protiv zlih požuda, a ipak mu ne nanose nikakve nepravde.“7
Nije li ova teza aktualnija nego ikada. Svijet, shvaćen kao ono što nije od Boga, mrzi kršćanstvo
jer mu ono „nameće“ moral i suzdržavanje od zlih požuda. Ali kršćanin mu ne čini nikakva zla,
niti ga osuđuje. Kršćanin se sam drži kršćanstva i njegovih odredbi i samim time postaje
opomena, i ako govori onda govori zbog spasenje duša, za dobro svakog čovjeka i nikome time
ne čini nepravde, a ipak ga osuđuju kao da takva što čini.

„Duša ljubi tijelo i njegove udove, a tijelo mrzi dušu. Kršćani ljube svoje mrzitelje. (…) I
kršćana je svakim danom sve više, iako su izvrgnuti mukama. Bog ih je postavio na takav
položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći.“8 Da, u tome je jedna važna razlika između kršćana
i ostalih vjeroispovijesti. Kršćani ljube svoje mrzitelje. Premda je kroz povijest bilo zastranjenja
oni živi i pravi izdanci Crkve uvijek su ljubili svoje mrzitelje. U prvim vremenima o kojima i
piše poslanica Diognetu to se držalo tako snažno da su mnogi s oduševljenjem prihvaćali patnju,
pa i smrt, ljubeći svoje mučitelje. Imajući uvijek pred sobom sliku Krista na križu koji moli za
svoje mučitelje. A nadalje postavljeni su na takav položaj, da nisu mogli uzmaknuti bez da
pogaze svoju vjeru, na što najveći dio nikada nije pristajao te je radije primio smrt nego li
počinio apostazu9.

„Njega je poslao njima. A zašto? Zar, kako bi tko od ljudi mogao pomisliti, na tlačenje, na strah
i trepet? Nikako. Nego u blagosti i krotkosti, kao što Kralj šalje Sina Kralja, posla ga kao Boga,
posla ga kao čovjeka ljudima, posla ga kao Spasitelj, da milom, ne silom pridobije, jer u Boga
nema silništva. Posla ga, da zove, ne da progoni; posla ga u ljubavi, ne kao Sudac.“10 Kako lijep

7
Isto.
8
Isto.
9
Otpadništvo, čin otpadnika (osobito iz vjere, ali i iz stranke, ideologije i sl.),
http://hrvatski.enacademic.com/111542/apostaza, (4. 12. 2018.)
10
I. P. Bock, Poslanica Diognetu, https://hrcak.srce.hr/file/91213, (3. 12. 2018.)
prikaz Kristova dolaska. On uistinu dolazi na svijet kao Otkupitelj. Ne da uništi, ne da osudi,
nego da sve, u ljubavi, privuče k sebi.

„Zar ne vidiš11, kako ih bacaju pred zvjerad, da se odreku Gospodina, a ne daju se svladati? Zar
ne vidiš, što ih se više muči, to se drugi više množe? Vidi se, to nije djelo čovječje; to je moć
Božja, to su dokazi njegova dolaska.“ Uistinu, zar ne primjećujete, to nije djelo čovječje; to je
moć Božja, to su dokazi njegova dolaska!

Neki će istraživači reći da su zadnja dva (XI. i XII.) poglavlja nadodana i sumnjaju u njihovu
vjerodostojnost pripisujući ih nekim drugim autorima. Ne postavljajući ta pitanja završit ćemo
ovaj rad zadnjim dijelom desetog poglavlja gdje pisac piše: „Doista blaženstvo ne stoji u
gospodstvu nad bližnjima niti u želji za većim blagom nego što imaju slabiji, niti u bogatstvu i
tlačenju manjih; niti u tom može tko nasljedovati Boga, jer je to izvan njegova veličanstva. Ali
tko uzima na se teret bližnjega svoga, tko hoće da slabijemu dobro učini u onome u čem je jači,
tko darove primljene od Boga dijeli potrebnima te postaje Bog podarenih, taj nasljeduje Boga.
Tada ćeš, boraveći još na zemlji, uvidjeti, da Bog vlada na nebu; tada ćeš početi kazivati tajne
Božje; tada ćeš se pun ljubavi diviti onima, koji trpe kaznu, jer ne će da zataje Boga; tada ćeš
prezreti varku svijeta i opsjenu, kad naučiš živjeti pravim životom nebeskim, kad prezreš ovu
tobožnju smrt ovdje, kad se pobojiš prave smrti, koja čeka osuđene na oganj vječni...“12

11
Ovaj početak ne postoji u izvorniku već ga dodaje Dr. Kihn
12
I. P. Bock, Poslanica Diognetu, https://hrcak.srce.hr/file/91213, (3. 12. 2018.)