BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova
Federalno ministarstvo unutarnjih poslova
POLICIJSKA AKADEMIJA
SARAJEVO

POLAZNIK: HASEČIĆ AMER

ZAVRŠNI RAD

NASTAVNI PREDMET: KRIVIČNO I PREKRŠAJNO PRAVO

TEMA: URAČUNLJIVOST

PREDMETNI NASTAVNIK: SMAJLOVIĆ MESUD

Datum: 03.06.2019.godine
SADRŽAJ
UVOD

Krivica je subjektivni elemenat krivičnog djela, ali i osnov kažnjivosti. Stoga

krivice ni krivičnog djela nema ako je u konkretnom slučaju pri dejstvu određenih
okolnosti isključeno svjesno i voljno postupanje učinioca krivičnog djela. Ove
okolnosti koje isključuju postojanje krivice predstavljaju zapravo i subjektivne osnove
isključenja krivičnog djela: To su:

1. neuračunljivost
2. sila i prijetnja
3. stvarna zabluda
4. pravna zabluda.

Član 35. ZKP FBiH – Sadržaj (elementi) krivice:

1. Krivica postoji ako je počinitelj u vrijeme počinjenja krivičnog djela bio uračunljiv i
pri tome postupao s umišljajem.
2. Krivica za krivično djelo postoji i ako je počinitelj postupao iz nehata, ako to zakon
izričito predviđa.

Vinost ili krivica podrazumijeva njegov psihički odnos prema izvršenom djelu koji
potvrđuje njegovu krivicu za to djelo i predstavlja osnov njegove odgovornosti. Ona
može biti različitog intenziteta odnosno može se izražavati u različitim stpenima
težine, koji se uglavnom svode na dva osnovna oblika: umišljaj i nehat. Pri tome,
umišljaj predstavlja teži oblik krivice za koji se redovno predviđa kažnjavanje, dok je
nehat lakši oblik i stoga je za nehatno izvršenje krivičnih djela odgovornost izuzetna,
samo kada je to izričito predviđeno.

Krivica je u osnovi individualna kategorija; ona je neprenosiva i svaki učinilac

odgovora samo za ono što je on učinio ili je propustio učiniti.
2. Pojam uračunljivosti

Pojam uračunljivosti odnosno neuračunljivosti se prema krivičnom zakonu FBiH,

članu 36., karakteriše na sljedeći način:

(1) Nije uračunljiva osoba koja u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije mogla shvatiti
značaj svog djela ili nije mogla upravljati svojim postupcima zbog trajne ili
privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog
psihičkog razvoja (neuračunljivost).
(2) Učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili
sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz
stava 1. ovog člana, može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost /smanjena
uračunjivost).
(3) Kriv je učinitelj krivičnog djela koji se upotrebom alkohola, droga ili na drugi način
doveo u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim
postupcima, ako je u vrijeme dovođenja u to stanje krivično djelo bilo obuhvaćeno
njegovim umišljajem ili je u pogledu krivičnog djela kod njega postojao nehat a zakon
za takvo krivično djelo propisuje krivicu i za nehat (Actio libera in causa).
(4) Bitno smanjena uračunljivost u koju se učinitelj doveo na način iz stava 3. ovog
člana ne može biti osnov za ublažavanje kazne.

Uračunljivost je - svojstvo normalnog i duševno razvijenog čovjeka da ispravno

rasuđuje, odn. da shvati značenje određenog djela i da se u skladu s tim ponaša.
Zakon uračunljivost određuje negativno tj. određuje ko se smatra neuračunljivim, jer
je opšta predpostavka da su ljudi uračunljivi, a neuračunljivi su samo izuzetno. Ako
pitanje uračunljivosti uopšte nije problematično i ako na to okolnosti datog slučaja
ukazuju, što postoji u najvećem broju slučajeva, sud se i ne upušta u ispitivanje
postojanja uračunljivosti. Dakle, sud će utvrđivanju neuračunljivosti pristupiti samo
onda kada postoje okolnosti koje u konkretnom slučaju izazivaju sumnju u odnosu
na uračunljivost učinioca.
Prema zakonskom određenju neuračunljiva je ona osoba, koja u vrijeme izvršenja
krivičnog djela nije mogla shvatiti zanačaj svog dejla, ili koja nije mogla upravljati
svojim potupcima.
Svijest o značaju djela je intelektualna komponenta a mogućnost upravjanja
postupcima voljna komponenata. Za postojanje neuračunljivosti, a time i isključenje
krivice, dovoljno je da je ispunjen jedan od dva navedena uslova. To praktično znači
da je neuračunljiva osoba, koja u vrijeme izvršenja krvičnog djela, nije mogla shvatiti
zanačaj svoga djela, kao i osoba koja nije mogla upravljati svojim postupcima. U
praksi se najčešće dešava da su oba ova uslova kumulativno ispunjena, ali postoje
slučajevi, kada je ispunjen samo jedan uslov. Uračunljivost se sastoji iz intelektualni i
voljne sposobnosti, kao psihičko stanje ima dvojak i sadržaj: biološki (odsustvo bilo
kog oblika i vida duševne poremećenosti) i psihološki (sposobnost za rasudjivanje i
sposobnost za odlučivanje)
Razlozi koji dovode do neuračunljivosti su:

1. trajna duševna bolest - najčešće se manifestuje u vidu šizofrenije, progresivne

paralize i neki slučajevi poligofrernije. Kad je riječ o ovom osnovu u praksi uglavnom
nema problema oko utvrđivanja neuračunljivosti, jer se radi o duševnim bolestima,
koje redovito veoma dugo ili vječno traju i koje su skoro uvjek neizlječive.

2. privremena duševna bolest - to su oboljenja koja se javljaju povremeno ili se

razvijaju u određenim intervalima, tako da se smjenjuju periodi oboljenja i periodi
duševnog zdravlja. To se često javlja kod manično–depresivne psihoze. Kod ove
bolesti smjenjuju se depresivno stanje i slobodni intervali. U slobodnim intervalima
postoji duševno zdravlje i osoba je odgovorna za djelo učinjeno u tom stanju. Ova
oboljenja poznata su i pod nazivom lucida intervala, tj. svjetli momenti.

3. privremena duševna poremećenost - to su nenormalna psihihička stanja. Ova

stanja nemaju karakter duševnog oboljenja, njihovo trajanje je privremeno. Uzrok
ovih stanja mogu biti: alkohol, droga, i dr. omamljujuća sredstva, otrovi, stanje bunila
usljed trovanja, visoke temperature ili groznice, stanje hipnotisanosti, mjesečarstvo i
sl. Ova stanja su prolazna, tako da lice koje je učinilo djelo u takvom stanju, kasnije
dolaze u sasvim normalno stanje.

4. zaostali duševni razvoj - to je nenormalno psihološko stanje nastalo usljed

nedovoljne psihičke razvijenosti ličnosti. Stepen duševne zaostalosti može biti
različit, pa se duševno zaostala lica svrstavaju u debile, imbecile i idiote. Uzroci koji
dovode do zaostalog duševnog razvoja su različiti i mogu biti: povrede centralnog
nervnog sistema ili povrede mehaničkim sredstvima ili preležane bolesti. Te povrede
ili promjene mogu nastati i u periodu embrionalnog razvoja. Od zaostalog duševnog
razvoja treba razlikovati duševnu nedozrelost djece i maloljetnika, kod kojih je proces
sazrijevanja ličnosti još u toku.

Dakle, neuračunljivost bi se mogla definisati kao nesposobnost učinioca da u vrijeme

izvršenja djela shvati značaj toga djela ili da upravlja svojim postupcima usljed trajne
ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog
duševnog razvoja.
Postojanje ne/uračunljivosti relevantno je samo u odnosu na psihičko stanje učinioca
u vrijeme izvršenja krivičnog djela (tempus commissi delicti), sa izuzetkom koji se
odnosi na samoskrivljenu neuračunljivost tj. ustanovu “actiones liberae in causa”.
Neuračunljivost se uvijek utvrđuje u odnosu na konkretno krivično djelo, jer kod
određenog lica može postojati uračunljivost u odnosu na jedno djelo, ali ne mora i u
odnosu na druga. Tako npr. jedno lice nedovoljne duševne razvijenosti može biti
svjesno značaja krivičnog djela ubistva a istovremeno da ne bude svjesno značaja
neprijavljivanja krivičnog djela ili nepružanja pomoći.
Zakon je u odnosu prema neuračunljivim licima napustio klasičnu koncepciju, prema
kojoj su ovakvi učinioci, iako neuračunljivi i bez krivice za učinjeno djelo, ostajali u
krivičnom pravu i prema njima su primjenjivane prinudne mjere medicinskog
karaktera. Po ugledu na neka zakonodavstva, KZ FBiH je prihvatio drugo rješenje
prema kojem su ova (apsolutno) neuračunljiva lica isključena iz domena krivičnog
prava, što znači da za ova lica nisu predviđene nikakve krivičnopravne mjere. Prema
tome, izricanje krivičnopravne sankcije uvijek ima za pretpostavku vinost učinioca, a
neuračunljivo lice za to ne posjeduje sposobnost. Time se napušta i dvojni kolosijek
kazne i mjere bezbjednosti: kazna za uračunljivog i vinog učinioca, a mjera
bezbjednosti za neuračunljivog učinioca.
3. Bitno smanjena uračunljivost

Učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili sposobnost
da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz stava 1.
ovog člana, može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost)

Bitno smanjena uračunljivost je takvo stanje učinioca u vrijeme izvršenja krivičnog

djela u kojem je njegova sposobnost da shvati značaj svoga djela ili mogućnost da
upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog trajne ili privremene duševne
bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja
Dakle, za razliku od neuračunljivosti koja može samo da postoji ili ne postoji,
uračunljivost se može stepenovati, manifestovati u različitoj mjeri. Zapravo, osnovna
razlika između neuračunljivosti i bitno smanjene uračunljivosti sastoji se u intenzitetu
poremećenosti psihičkih funkcija; kod neuračunljivosti one su posve isključene, a
ovdje one postoje ali su usljed postojećih abnormalnih stanja bitno smanjene. To
znači da je za primjenu ove ustanove potrebno da je smanjenje ovih mogućnosti
većeg intenziteta, da je ono izraženo u znatnijoj mjeri i da je opredjeljujuće uticalo na
učinioca u odnosu na izvršenje djela. Umanjenja ovih psihičkih mogućnosti koja su
manjeg intenziteta ne isključuju uračunljivost, ali se mogu uzeti pri odmjeravanju
kazne u okviru stepena krivice. Razgraničenje između neuračunljivosti i bitno
smanjene uračunljivosti u praksi je veoma složbeno i ovo pitanje u praksi se
razrješava isključivo vještačenjem od strane specijalizovanih zdravstvenih ustanova
ili u lakšim slučajevima vještačenjem od strane ljekara neuropsihijatara kao
pojedinaca.
Ako se pojavi sumnja da je uračunljivost smanjena, ona se mora u svakom
konkretnom slučaju da utvrđuje, kao što se to čini kada je u pitanju i neuračunljivost.
Zakon bitno smanjenu uračunljivost tretira kao fakultativni osnov za ublažavanje
kazne, iz čega se zaključuje da takvo stanje učinioca ne isključuje njegovu krivicu,
odnosno da ovakav učinilac može da postupa kako umišljajno tako i nehatno, pa
zbog toga se ovim licima uz kaznu mogu izricati i mjere bezbjednosti.

actio libera in causa (Član 36. Stav 3)

Kriv je učinitelj kriv. djela koji se upotrebom alkohola, droga ili na drugi način doveo u
stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima,
ako je u vrijeme dovođenja u to stanje kriv. djelo bilo obuhvaćeno njegovim
umišljajem ili je u pogledu kriv. djela kod njega postojao nehat a zakon za takvo kriv.
djelo propisuje krivicu i za nehat (actio libera in causa).
Pravilo je da se neuračunljivost kao i bitno smanjena uračunljivost procjenjuju se u
vrijeme izvršenja krvičnog djela (tempus commissi delicti) izuzetak od ovog pravila
postoji u slučaju actio libera in causa, kada se uračunljivost procijenjuje prema
vremenu kada se učinilac stavljao u neuračunljivo stanje. npr. lice koje je sklono
upotrebi alkohola i pravljenju izgreda, u alkoholiziranom stanju napadne drugo lice i
nanese mu tjelesnu povredu. U vrijeme nanošenja povrede učinilac je neuračunljiv,
ali je kriv jer je bio uračunljiv u vrijeme kada se dovodio u alkoholizirano stanje, a pri
tome je znao da u takvom stanju može učiniti kriv. djelo
Suština ovog instituta je u tome da se učinilac doveo u stanje neuračunljivosti
upotrebom alkohola ili drugih omamljujućih sredstava uslijed čega nije mogao
shvatiti značaj djela ili upravljati svojim postupcima.
Uračunljivost ovakvih osoba ne procjenjuje se u vrijeme izvršenja djela, nego u
vrijeme kada se učinilac dovodio u takvo stanje. On je kriv, ako je u vrijeme
dovođenja u neuračunljivo stanje krivično djelo bilo obuhvaćeno umišljajem ili je u
odnosu na krivično djelo kod njega postojao nehat, a zakon za takvo djelo propisuje
kažnjavanje za nehata.
Ovaj institut poznat je i pod nazivom „actiones libera in cause“ – radnje slobodne u
uzroku a nisu slobodne u izvođenju. Npr. pijanac ima vlastito iskustvo u
pijanstvu,(zna se da agresivan kad je pijan) pa u pijanom stanju učini krivično djelo,
tu se ne može primjeniti ovaj institut; dok recimo kod nekog ko nikad ne pije i iz nekih
razloga se napije pa učini krivično djelo, tada se može isti pozvati na institut
uračunljivosti. Ili npr: vozači teretnjaka po nepisanom pravilu svraćaju u birtije gdje
se opijaju. Naš vozač ide iz Skoplja u Ljubljanu i svjestan je, odnosno mora biti
svjestan da je saobraćaj opasna djelatnost i da alkohol smanjuje mogućnost
upravljanja vozilom, da mora stići na odredište i šta ga sve čeka na putu. On ipak
nakon toga sjedne u auto i nastavi vožnju i dođe do saobraćajne nesreće. U vrijeme
počinjenja bio je neuračunljiv, ali sudja da ima u vidu ovaj institut, mi ga osuđujemo
zbog toga što je kada je sjeo da pije bio sjestan jer je vozač profesionalac. Radit će
se o eventualnom umišljaju-ne isključuje krivicu samo kod odmjeravanja kazne.
4. Skrivljena neuračunljivost

Cilj instituta actiones liberae in causa je rešavanje problema krivice kod učinilaca koji
su krivično djelo učinili u stanju neuračunljivosti, ali su sami sebe doveli u to stanje.
Iako u momentu izvršenja njegove radnje nisu više bile slobodne, u jednom
prethodnom stanju, pre nego što je prouzrokovao stanje sopstvene neuračunljivosti,
njegove radnje su bile slobodne u smislu skrivljenog započinjanja uzročnog toka koji
se završio vršenjem krivičnog djela u neuračunljivom stanju.
Ovaj institut dozvoljava jedini izuzetak od pravila da se krivica utvrđuje u vrijeme
izvršenja djela – naime, krivica se utvrđuje prema momentu prije nego što je učinilac
sam sebe doveo u stanje neuračunljivosti u kojem je učinio krivično djelo.
Za primjenu ovog instituta potrebno je da kumulativno budu ispunjena dva uslova:
1. Da je učinilac sam sebe doveo u stanje neuračunljivosti
2. Da je u tom stanju učinio krivično djelo u odnosu na koje je kod njega, u
momentu prije nego što se doveo u to stanje postojao umišljaj ili nehat
(ukoliko je zakonom predviđen uopšte nehatni oblik).
Za primjenu ovog instituta potrebno je da je kod učinioca u momentu prije nego što
se doveo u stanje neuračunljivosti postojala krivica u odnosu na kasnije učinjeno
krivično djelo.
Dvije situacije:
 Umišljajna actiones liberae in causa
 učinilac se s umišljajem dovodi u stanje neuračunljivosti u kojem vrši kd u
odnosu na koje postoji umišljaj u momentu actio praecedens
 mišljenje da postoji i onda kada se neko iz nehata doveo u stanje
neuračunljivosti nije prihvatljivo jer je nespojivo sa postojanjem
umišljaja u odnosu na djelo koje se kasnije vrši u stanju
neuračunljivosti
 umišljajno stavljanje u stanje neuračunljivosti da bi se s umišljajem učinilo
kd a djelo ne bude učinjeno ne predstavlja pokušaj već nekažnjivu
pripremnu radnju
 moguć je direktni umišljaj – učinilac je svjestan da će u stanju
neuračunljivosti učiniti krivično djelo i to hoće, kao i
 eventualni umišljaj – učinilac je svjestan toga da može učiniti krivično djelo
u stanju neuračunljivosti i na to pristaje
 Nehatna actiones liberae in causa
 postoji u momentu prethodnog djelovanja nehat u odnosu na kd koje je
kasnije učinio u stanju neuračunljivosti u koje je sam sebe doveo iz
nehata ili sa umišljajem
 postoji nehatna actio libera in cause i onda kada je učinilac od ranije
planirao djelo ali se u neuračunljivo stanje u kojem je učinio doveo iz
nehata
 moguć je svjesni nehat – učinilac je svjestan mogućnosti da u tom stanju
može učiniti krivično djelo, ali olako drži da do toga neće doći, odnosno da
će to moći da spriječi kao i
 nesvjesni nehat – učinilac nije svjestan toga da u tom stanju može izvršiti
krivično djelo, niti je to htio, ali je prema okolnostima i svojim ličnim
svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti
Primenjuje se i kod krivičnih djela nečinjenja
 kada učinilac sam sebe dovede u stanje neuračunljivosti, bio je svjestan da u
tim stanju, svojim propuštanjem može ostvariti određeno krivično djelo, a to je
htio ili je na to pristao (umišljaj) ili je olako držao da do toga neće doći ili da će
to moći da spriječi (svjesni nehat) odnosno nije bio svjestan toga ali je bio
dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti (nesvjesni nehat)
Ne primenjuje se kada se neko doveo samo u stanje bitno smanjene uračunljivosti
 učiniocu koji se sam doveo u stanje bitno smanjene uračunljivosti ne može se
po tom osnovu ublažiti kazna
5. Pretpostavka uračunljivosti

Postoji prirodna pretpostavka da je svaka odrasla osoba uračunljiva. U teoriji

krivičnog prava se ukazuje da ukoliko se u krivičnom postupku pojavi sumnja u
pogledu postojanja ove činjenice, tada se njeno postojanje mora dokazati. Ako se
uračunljivost optuženog ne dokaže uzima se da je on neuračunljiv, jer je to za njega
povoljnije shodno principu in dubio pro reo.

Pravilna procena uračunljivosti učinioca krivičnog dela u krivičnom postupku

ima veliki značaj jer od toga upravo zavisi da li če mu se izreći mera bezbednosti
psihijatrijskog karaktera, ili kazna odnosno alternativna mera. Pravilna procena
uračunljivosti je imperativ u krivičnom postupku. Krivična zakonodavstva postoje od
redovne situacije gde je odrasli učinilac krivičnog dela uračunljiv, a suprotno se mora
dokazivati.

Pretpostavka uračunljivosti je neophodna. Bez ovakve pretpostavke

uračunljivosti nije moguć društveni život, kontrolisanje genetski stečenih i pod
uticvajem okruženja nastale nagone, donošenje odluka u skladu sa normama i
vrednostima zajednice u kojoj živi. Uračunljivost je krivičnopravna varijanta slike
čoveka koji je osnova našeg celokupnog pravnog i života zasnovanog na propisima.
Medjutim. pretpostavka uračunljivosti nije neoboriva, povod za proveru uračunljivosti
je sumnja da bi uračunljivost okrivljenog mogla biti smanjena ili isključena. Pri čemu
je neophodno da sumnja bude osnovana, zasnovana na činjenicama a ne na intuiciji.
Pri raspravljanju o ovom pitanju subjektivni osećaji i lični stavovi okrivljenih se ne
smeju uzeti u obzir.

Uračunljivost može biti isključena:

- zbog nepostojanja zrelosti,kod maloletnika,

- zbog duševnih poremećaja, kod odraslih.
U teoriji krivičnog prava je opšte prihvačeno da su deca generalno, bez
izuzetaka, neuračunljiva, što izričito propisuju i krivični zakonici. Ovim se ukazuje da
je to neopboriva pretpostavka. Ideja nekažnjavanja dece u krivičnom postupku nije
nova, potiče još iz rimskog prava, gde se dete ispod sedam godina ne može kazniti.
Rimsko preavo razlikovalo je tri stupnja mladalačkog doba: infantia – do sedme
godine života, nisu kažnjavani, impubertas – do četrnaeste, kažnjavani su samo
ako su bili doli capaces, minorennitas – do dvadeset pete, ovaj uzrast je bio bez
uticaja na kaznu. U našem krivičnom pravu detetom se smatra učinilac koji u vreme
izvršenja dela nije napunilo 14 godina starosti. Protiv ovih lica se ne može voditi
krivični postupak niti im se mogu izricati krivične sankcije jer samo izricanje krivičnih
sankcija nema preventivni karakter.
 6. utvrđivanje neuracunljivsoti

Pod zakonskim izrazom „bolest“ podrazumeva se ono duševno stanje učinoca krivičnog dela
koje je uticalo na njegovu sposobnost rasudjivanja i odlučivanja u vreme izvršenja krivičnog dela.
bolest mora biti takva da bitno izmeni u izvrši utaicaj na ličnost učinioca, na njegovo predstavu o
normama i vrednostima društva u kome živi. medjutim, pravni pojam bolesti se ne odvaja od
medicinskog pojma. Jedina razlika je razlika u terminologiji obzirom da je zakonska terminologija
neuskladjena sa aktuelnom psihijatrijskom leksikom.

Metodi utvrdjivanja neuračunljivosti

U teoriji krivičnog prava poznate su tri metode koje se koriste za utvrdjivanje

neuračunljivosti. To su: biološka, psihološka i mešovita metoda.

Biološka metoda – njena suština je u tome da zakon propisuje jhednu ili više psihopatoloških
karakteristika koje ukoliko postoje automatski dovode do ekskulpacije učinioca. Samo ustanovljenje
propisane psihijatrijske dijagnoze dovoljno je da se donese zaključak o neuračunljivosti učinioca
krivičnog dela.

Psihološka metoda – prema ovoj metodi ispitivanje uračunljivosti odnosno neuračunljivosti

odnosilo se samo na sposobnosti rasudjivanja i odlučivanja učinioca u vreme izvršenja dela i u
odnosu na samo delo. Ovo ispšitivanje trebalo je da bude u iskljulivoj nadležnosti sudije.

Biološko – psihološka (mešovita) metoda – prema ovoj metodi najpre se navode biološki
razlozi neuračunljivosti, nakon čega se utvrdjue kakvo dejstvo su imali ovi faktori na sposobnost
rasudjivanja i odlučivanja učinioca krivičnog dela u vreme njegvog izvršenja i uz odnosu na delo.
Učinilac se smatra neuračunljivim tek kada na osnovu polazinih obeležja bude isključena jedna od
ovih sposobnosti.