SREDNJA MEDICINSKA ŠKOLA

TUZLA

Predmet:Zdravstvena njega

DIJAGNOZA I LIJEČENJE TUMORA

MOŽDANOG STABLA

Učenici: Mentor:
Meho Mrakanović prof.Bahrija Hasić

Tuzla,februar ,2019.
MOŽDANO STABLO
Moždano stablo ili moždano deblo (lat. Truncus encephali – u anatomiji kičmnjaka,
uključujući i čovjeka – je zadnji dio mozga, koji ga strukturno povezuje sa kičmenom
moždinom. Kod čovjeka, obično se opisuje uključujući i produženu moždinu (medulla
oblongata), (myelencephalon), pons (dio krajnjeg mozga = metencephalon) i srednji mozak
(mesencephalon).Manje učestalo, uključuju se i dijelovi međumozga (diencephalon).Moždano
stabla omogućava glavne motorne i senzorne inervacije na lice i vratu, preko moždanih
živaca. Od 12 parova moždanih živaca, deset ih dolazi iz moždanog stabla. Iako mali, ovo je
izuzetno važan dio mozga kao živčana veza motornog i čulnog sistema glavnog dijela mozga
sa ostatkm dodatnih tijela kroz moždano stablo.

TUMORI MOŽDANOG STABLA

Tumori moždanog debla su invazivni i šire se gore-dolje po neuralnoj osi.Simptomi su
disfunkcija kranijskih živaca, deficiti kortikospinalnog i senzornog trakta, cerebelarna
disfunkcija, disfagija i povraćanje tijekom bolesti. Može doći do iznenadne smrti zbog
prodiranja u vitalna područja.
Gliomi moždanog stabla predstavljaju 10-15% svih pedijatrijskih intrakranijalnih neoplazmi.
S obzirom na lokalizaciju i vitalne funkcije koje su smještene u sklopu moždanog
stabla dugo vremena su smatrani kao inoperabilne lezije. Predominantno se javljaju u dobi
između 7-9 godine života. S obzirom na radiološke karakteristike dijelimoih na: difuzne,
fokalne i egzofitične. Difuzni intrinzični pontini gliomi čine oko 60-80% svih glijalnih tumora
moždanog stabla, dok su fokalni i egzofitični rjeđi i predstavljaju niskogradusne neoplazme.
Specifični znaci i simptomi tumora moždanog stabla zavise od njihove anatomske
lokalizacije. Pacijenti sa difuznim pontinim gliomom pokazuje znakove rapidno-progresivne
kranijalne neuropatije praćene sa piramidalnom i cerebelarnom disfunkcijom. Sa druge strane
fokalni gliomi pokazuju podmuklu sliku sa lokalnim znacima poput izoliranog kranijalnog
deficita sa kontralateralnom hemiparezom koja traje mjesecama. Tumori kraniocervikalne
junkcije prezentuju se sa znacima lezije donjih kranijalnih nerava, piramidalnim simptomima,
ataksijom, disfunkcijom kičmene moždine i nistagmusom,dok se znaci hidrocefalusa javljaju
kasnije. Skoro svi difuzni pontini gliomi su visokogradusne lezije veoma loše prognoze bez
obzira na patohistološki gradus i modalitet liječenja. Ipak osnovni modalitet liječenja
predstavlja radioterapija od 50Gy. Palijativna iradijacija dovodi do privremenog kupiranja
simptoma u 75% slučajeva, ali nažalost svi pacijenti dožive rekurencu lezije. Hirurški tretman
je preporučen u vidu tretmana opstruktivnog hidrocefalusa.

DIJAGNOZA
Prvi korak u dijagnozi tumora mozga se poduzima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.
Uzima se bolesnikova anamneza i obavi se fizikalni pregled bolesnika, čime se otkrivaju
znakovi i simptomi neurološke bolesti. Slijedeći korak je upućivanje bolesnika neurologu na
daljnje pretrage i postavljanje konačne dijagnoze.
 U odraslih, pojava napadaja u anamnezi je zabrinjavajući nalaz. Znakovi i simptomi
povišenog intrakranijskog tlaka, lokalizirani neurološki deficiti i promjene u ponašanju
ukazuju na tumor mozga. Kako bi se potvrdila dijagnoza tumora mozga, obavljaju se slijedeće
pretrage:
• MR
• pregled vida i vidnog polja
• CT
• EEG
• cerebralna angiografija
• lumbalna punkcija i analiza punktata

Zdravstvena njega bolesnika tijekom pretraga

Jedan od glavnih zadataka tijekom dijagnostičkog perioda je pružanje informacija
bolesniku o pretragama koje će se provesti. U bolesnika mogućnost tumora mozga može
izazvati ekstreman stres. Utjecaj takve dijagnoze ovisi o bolesnikovoj sposobnosti
razumijevanja što dijagnoza znači i kako će utjecati na njegov svakodnevni život. Bolesnik
koji razumije što se događa, može u početku nijekati dijagnozu. Bolesnik može odbiti
preporučeni postupak liječenja. Ako prihvaća dijagnozu može reagirati ljutnjom. Strah od
smrti i vegetacije, gubitak neovisnosti i mentalnih funkcija su zastrašujuće brige. Pozitivan i
suportivan pristup medicinske sestre može pomoći bolesniku nositi se sa realnošću svoga
stanja. Potrebno je poticati ga da postavlja pitanja i izrazi osjećaje o situaciji. Medicinska
sestra treba pružiti realna uvjerenja o bolesnikovoj budućnosti kao intaktnoj osobi, te pružiti
mu mogućnosti donošenja odluka što je češće moguće.

LIJEČENJE
Jednom kada je dijagnoza tumora mozga potvrđena, započinje se sa specifičnim
liječenjem. tri metode liječenja tumora mozga su operativni zahvat, radijacija i kemoterapija.
Standardni operativni zahvat
U većini slučajeva, operativni zahvat je posljednji korak prema pozitivnoj dijagnozi
tumora mozga. Biopsijom tkiva i identifikacijom tumora histološki dobiva se znak o prognozi.
No, malignost i kirurška dostupnost su također važni faktori u donošenju prognoze. Neki
tumori, iako histološki benigni, ne mogu se kompletno ukloniti, ali se mogu privremeno
olakšati simptomi.
Psihološka priprema pacijenta provodi se od trenutka kada saznaje za potrebu liječenja
kirurškim putem sve do odlaska u salu. Može se zaključiti da psihološku pripremu započinje
kirurg koji je postavio indikaciju za kirurško liječenje. On će bolesniku i njegovoj obitelji na
razumljiv način objasniti potrebu, važnost i korisnost kirurškog zahvata. Dolaskom u bolnicu
sama uspostava pozitivnih odnosa između bolesnika i medicinskog osoblja smanjit će
tjeskobu i potištenost kod bolesnika i poboljšat će međusobnu suradnju. Pomoć članova
obitelji ili drugih bliskih osoba vrlo je važna pa i njih treba uključiti u rad s pacijentom.
Prisutan je osjećaj bespomoćnosti i izgubljenosti, strah od smrti, strah od boli, strah od
operacijskog zahvata i /ili anestezije, strah od same dijagnoze. Prisutan je i strah od vlastitog
izgleda nakon operacijskog zahvata, strah kako će obitelj podnijeti izbivanje iz doma osobito
ako skrbi o maloj djeci ili nemoćnoj starijoj osobi. Moguć je i strah od gubitka zaposlenja,
podrške obitelji i sl. Problemi se mogu javiti i stoga što bolesnici ne mogu zadovoljiti neke od
svojih ljudskih potreba iz Maslovljeve piramide npr. : potrebe za sigurnošću, afilijativne
potrebe, potrebe za samopoštovanjem i druge. Prvim pristupom pacijentu medicinska sestra
svojim osmjehom, toplom riječi može zadobiti njegovo povjerenje. Potrebno je uključiti
bolesnika u planiranje i provođenje zdravstvene njege, uputiti u važnost i svrhu određenog
postupka, pružiti informacije o predstojećem zahvatu, ali samo onoliko koliko smo ovlašteni
te pružiti emocionalnu podršku. Dobra psihološka priprema bolesnika pridonosi boljem
podnošenju operacijskog zahvata, brži oporavak uz manje analgetika.
Fizička priprema bolesnika:
1. potpuni fizički pregled- potpuni fizikalni pregled je potreban kako bi se utvrdila prisutnost i
opseg svih zdravstvenih problema koji bi mogli biti kontraindikacija za predloženi zahvat ili
koji mogu zahtijevati posebne mjere opreza prije, tijekom ili nakon operacije 2. krvne
pretrage - kompletna krvna slika (KKS) može ukazati na prisutnost anemije, infekcija, nizak
broj trombocita. 3. elektrokardiogram 4. Rtg srca i pluća- radi se da se isključi patološko
stanje koje bi moglo kompromitirati disanje. 5. krvna grupa, Rh faktor- krvna grupa i križna
proba su potrebne kako bi na raspolaganju bila kompatibilna krv tijekom operacije ukoliko
dođe do značajnijeg krvarenja 6. pretrage uvjetovane osnovnom bolesti zbog koje je
indicirano neurokirurško liječenje (specijalne pretrage kod tumora hipofize npr.).
Obavezno stavljanje elastičnih čarapa prije spuštanja bolesnika u operacijsku salu, radi
prevencije tromboze. Ukoliko nije postavljen urinarni kateter, uvodi se u operacijskoj sali,
zbog smanjene mogućnosti infekcije. Bolesnika se vozi u operacijsku salu na čistom
bolničkom krevetu u čistoj bolničkoj odjeći. Ne ostavlja se bolesnika samog, već se predaje
osoblju iz sale s potrebnom dokumentacijom. Nakon identifikacije bolesnika, provjeravaju se
dokumenti te je li potpisan pristanak za operaciju i za anesteziološke postupke prilikom
operativnog zahvata. Zatim se bolesnika uvodi u operacijsku salu.
Nakon operacije bolesnika se premješta na 48 do 72 sata u jedinicu intenzivne njege, radi
boljeg monitoringa i praćenja vitalnih funkcija, te se nakon stabiliziranja vraća na odjel
neurohirurgije. Zdravstvena njega neurohirurških bolesnika u ranom postoperativnom
razdoblju je usmjerena na praćenje bolesnikova stanja, otklanjanje ili smanjenje tjelesnih
simptoma i prepoznavanje komplikacija.
Radicijska terapija
Cilj radijacijske terapije je uništenje tumorskih stanica bez uništenja normalnih stanica.
tumorske stanice su radiosenzitivnije od netumorskih stanica. Slijed radioterapije može
povećati stopu preživljavanja nakon operativnog zahvata. Doza radijacije tumora ovisi o
nekoliko varijabli kao što je histološki tip tumora, reakcija tumora na radijacijski terapiju,
lokacija i razina tolerancije. tumori koji dobro reagiraju na radijacijsku terapiju su:
meduloblastom i neke metastatske lezije. Nažalost, neki bolesnici ne reagiraju dobro na
radijacijsku terapiju, što stvara probleme u zbrinjavanju.
Medicinska sestra pomaže bolesniku u primanju zadovoljavajućih odgovora na postavljena
pitanja. Ako je bolesnikova razina svijesti ili mentalna funkcija oštećena, potrebno je od
obitelji zatražiti pristanak za liječenje. Specifične sestrinske odgovornosti tijekom radijacijske
terapije su:
 prije započinjanja tretmana, obavijestiti bolesnika i obitelj o aktivnostima koje će
se zbivati na odjelu za radioterapiju. Informiranje bolesnika o onome što može
očekivati pomoći će mu u otklanjanju strahova uzrokovanih nepoznatom situacijom i
procedurama
 pružiti odgovarajuću njegu kože radijacijskog mjesta. Može se očekivati nastanak
radijacijskog dermatitisa (epidermis se skine u periodu od 4 – 6 tjedana).
Koža postaje crvena i deskvamozna. Zbog osjetljivosti kože, ne smije se trljati,
primijenjivati flasteri, izlagati suncu ili aplicirati alkohol, puder, kremu ili kozmetiku.
Kožni markeri koji se koriste za lokalizaciju radijacije se ne smiju oprati
 ako bolesnik ima mučnine, povraćanje ili proljev, potrebna je primjena anitiemetika
ili antidijaretika
 kako bi se zbrinula anoreksija bolesnika, potrebno je ponuditi male obroke hrane koji
su lako probavljivi i po bolesnikovom ukusu
 zbog opće malaksalosti, planirati aktivnosti koje su u skladu sa bolesnikovim
periodima odmora
 promatrati neurološke znakove koji indiciraju povišeni intrakranijalni pritisak
 pružiti emocionalnu potporu.

Kemoterapija
Uporaba kemoterapije u liječenju tumora mozga je opće prihvaćeni pristup u liječenju
malignih tumora mozga, a najbolje utječe na meduloblastom i glioblastom. No, nuspojave
kemoterapeutika ograničavaju dozu lijeka. Najčešće nuspojave su mučnina, povraćanje,
dijareja, depresija koštane srži, alopecija, stomatitis i neurološko propadanje. o mogućnosti
kemoterapije bolesnik se suočava odmah nakon konačne dijagnoze tumora mozga. operativni
zahvat i eventualna radijacijska terapija prethode planu kemoterapije. Bolesniku je potrebno
pružiti potrebne informacije o kemoterapiji, kao i mogućnost nastanka nuspojava
kemoterapeutika. Uloga medicinske sestre tijekom kemoterapije je ista kao i uloga u slučaju
radijacijske terapije. Dodatne mjere su usmjerene prema zbrinjavanju stomatitisa, alopecije i
smanjenog broja krvnih zrnaca. U slučaju stomatitisa potrebno je često voditi brigu o usnoj
šupljini i primjene raznih površinskih aplikacija (glicerin, ksilokain...). Alopecija može
stvoriti probleme u tjelesnom imidžu bolesnika i samopoimanju te ga je potrebno savjetovati o
nošenju perika ili privlačnih šalova/ kapa.
Zadaci sestre kod radijacijske i kemoterapije:
 promatrati verbalne i neverbalne znakove koji ukazuju na aksioznost
 pružiti emocionalnu potporu
 poticati bolesnika da verbalizira strahove
 procjeniti prisutnost mučnine
 osigurati male i učestale lakoprobavljive obroke
 primijeniti antiemetike prema odredbi liječnika
 primjetiti da li ima povraćanja prilikom obavljanja terapije
 ništa na usta dokle god povraćanje traje
 njega usne šupljine.
 procijeniti prisutnost, količinu i učestalost dijareje te dokumentirati podatke
 primjena antidijaretika prema odredbi liječnika.
 raspraviti o uzrocima alopecije i procesu ponovnog rasta kose
 potaknuti nošenje perike
 ispraviti bilo koja kriva razumijevanja
 dopustiti bolesniku da verbalizira svoje osjećaje
 procijeniti bolesnikovu sposobnost u izvođenju svakodnevnih aktivnosti
 osigurati česte periode odmora
 prilagoditi raspored kako bi se očuvala energija bolesnika
 pružiti bolesniku potporu