Professional Documents
Culture Documents
A.Škorić Pedologija Izdvojeno
A.Škorić Pedologija Izdvojeno
* Dakle , na granici gdje se susreću kozmičke i terestričke sile nastaje tako posebnim
procesima tanji ili deblji tla – pedosfrea.
MORFOLOGIJA TALA
* Profil tla – je vertikalni presjek tla , koji pokazuje sukcesiju horizonata od površine do
matičnog supstrata. Dobiva se kopanjem pedološke jame. Na profilu možemo utvrditi mnoge
karakteristične znakove kao : - sklop tla , boju tla , teksturu i strukturu , porozitet , specifične
pedodinamske tvorevine.
* Sklop profila - čine horizonti , njihov broj , izraženost , debljina i prijelaz jednog u drugi.
- Horizont je sloj tla sa karakteristikama , koje su nastale kao rezultat pedogenetskih procesa.
- Prijelaz jednog pothorizonta ili horizonta u drugi može biti oštar ( unutar 3 cm ) ,
izrazit ( 3-5 cm ) i postepen ili difuzan , ako se ne mogu uočiti njihove granice ni unutar 5 cm.
* Boja tla – je vrlo važan morfološki znak , koji prvi pada u oči. Na osnovu boje
diferenciramo horizonte , očitavamo dinamiku u tlu , a i često klasificiramo tlo kao tipove ili
kao staništa. Boju tla određuje kemijski i mineraloški sastav tla.
* Čvrstu fazu tla čine mineralne, organomineralne, i organske čestice koje su različitog
stupnja usitnjenosti ( disperznosti ). Čestice tla različitih dimenzija i oblika , koje ne možemo
dalje dijeliti slabim mehaničkim snagama ili peptizatorima, nazivamo mehaničkim
elementima.
* Koloidni sistemi pokazuju za razliku od pravih otopina Tryndallov fenomen. Ako kroz
koloidni sistem propustimo pramen svjetlosnih zraka, svjetlo se odbija od koloidnih čestica i
vidi se svjetlucanje od propuštenih zraka. Utvrđeno je na taj način da su koloidi u stalnom
gibanju i to uslijed sudaranja koloida i molekula disperzne sredine. Takvi sudari drže čestice
koloida dispergirane, one lebde, a to se kretanje zove Brown-ovo gibanje.
* Za razliku od zola postoji i gel stanje , kada su koloidi sjedinjeni u pahuljaste agregate i ne
mogu lebdjeti nego se talože.
* Pojedine čestice u vodi pokazuju vrlo malo privlačenje vode, to su liofobni koloidi.
Nasuprot ovih postoje liofilni koloidi koji privlače molekule vode velikom snagom.
* Mehaničke analize tla se vršne različitim metodama. One mogu biti indirektne i direktne.
- Indirektnim metodama ne određujemo kvantitativni odnos pojedinih frakcija. Na osnovu
pojedinih osobina , koje su svojstvene raznim kategorijama čestica određujemo odmah
mehaničku građu tla – ocjenjujemo približno mehanički sastav.
- Direktne metode – su kvantitativne , jer pomoću njih određujemo količine pojedinih
mehaničkih frakcija i izražavamo ih u postocima. Od direktnih metoda najpoznatije su :
- a) Prosijavanje
- b) Sedimentacija
- c) Elutracija
- d) Centrifugiranje
Frakcioniranje sitima služi za odvajanje čestica skeleta tj. kamena i šljunka i frakcije krupnog
pijeska. Krupnije čestice od 0,02 mm se određuju elutracijom, a sitnije sedimentacijom.
* Klasifikacija na bazi sadržaja čestica manjih do 0,02 mm odnosno manjih od 0,002 mm.
% čestica manjih od 0,02 mm % čestica manjih od 0,002 mm
- pijesak do 10 do 4
- ilovasta pjeskulja 10-20 4-9
- pjeskovita ilovača 20-30 9-15
- ilovača 30-40 15-20
- teža ilovača 40-50 20-25
- ilovasta glina 50-75 25-36
- teška glina više od 75 više od 36
* Pod ovim nazivom spominje Baver nekoliko svojstava tla koje nazivamo: koherencija (
otpor pritiska ) , zbijenost, ljepljivost i plastičnost. To su stanja tla koja ovise o teksturi,prirodi
koloida , humusu i naročito vlagi.
* Koherencija :- je sila koja drži na okupu čestice tla u suhom stanju, a ovisi o veličini
dodirnih površina čestica, dakle o strukturi,o količini glinastih čestica, o njihovom obliku i
kemijskom karakteru. Koherencija se mjeri silom koja je potreba da se zdrobi jedna jedinica
volumena suhog tla a izražava se u kilogramima. Kosistencija tla u suhom stanju je vrlo važno
svojstvo, i upravo koherencija čini da se tla razlikuju po zbijenosti.
* Zbijenost tla mjerimo otporom kojeg ono pruža prodiranju raznih tijela. Mjeri se u kg/cm2
* Plasticitet – je sposobnost glinenih čestica da veže vodu i stvori takvu masu koja se bez (
pucanja) lomljenja da modelirati , ( mijenjati oblike ) , a kad prestane vanjski utjecaj , ta masa
zadrži načinjene oblike i u osušenom stanju. Plasticitet ovisi o količini koloida, dakle o
dodirnoj plohi, o karakteru i prirodi tih koloida,te o količini organske tvari.
* Broj plasticiteta je razlika između količine vode pri gornjoj i donjoj granici plasticiteta.
STRUKTURA TLA
* Struktura je način nakupljanja mehaničkih elemenata u strukturne agregate. Tla koja imaju
sposobnost da se raspadaju na nakupine slijepljenih mehaničkih elemenata imaju strukturnost
i to su strukturna tla. Nasuprot njih postoje i tla koja su ne strukturna tj.ne vezuju se u
agregate kao pijesak ili čine slivenu,bez strukturnu masu, koja se ne drobi,kao vlažna
plastična glina.
* Klasifikacija strukture vrši se na više načina. Klasifikacija na osnovu prirode i karaktera
pora tj. šupljika u tlu. Nadalje se može karakterizirati po mikrostrukturi tj. mikroskopski
utvrđivati poredak sastojaka tla – građa tla. Najraširenija i kod nas najpoznatija klasifikacija
strukture odnosi se na veličinu,oblik i karakter agregata. Po veličini najčešće ih dijelimo na
mikroagregate i makroagregate. Granicu uzimamo 0,25 mm . Gračanin daje jednu precizniju
podjelu :
- mikroagregati do 0,25 mm
- mezoagregati 0,25 – 2,0
- makroagregati 2,0 – 50,0
- megaagregati 5 cm
* Specifična težina ili gustoća je broj koji pokazuje koliko je puta neki volumen tla teži ( ili
lakši ) od istog volumena vode. Ako se taj broj odnosi na odnos težine vode i istog volumena
šupljikavog tla ( tla u prirodnom stanju ) onda se naziva volumna ili prividna gustoća tla (Vg).
Ova se gustoća određuje tako, da se pomoću valjka poznatog volumena ( npr.100 ccm ) izvadi
uzorak prirodnog tla ( sa prirodnim rasporedom pora ) i težina tog suhog tla dijeli se s
njegovim volumenom ( a to odgovara volumenu valjka kojim smo uzimali uzorak ).
* Postoji i gustoća čvrste faze tla ili prije specifična težina prava ili faktična (Čg). To je broj
koji odgovara odnosu vode i istog tolikog volumena samo čestica čvrste faze. Znači čestice
mineralne i organske , bez ikakvih šupljika. Ova gustoća određuje se tako, da se određena
težina suhog tla dijeli sa volumenom samih čvrstih čestica, a ovas je odredi na principu
tekućine koju istisne to tlo iz napunjene baždarene posude.
* Poznavanje vrijednosti gustoće tla omogućuje nam da izračunamo količinu pora u tlu.
POROZITET
* Na osnovu postotka pora u tlu tj.ukupnog sadržaja šupljika klasificiramo tla kao :
- a) vrlo porozna , više od 60 %
- b) porozna , 45 – 60 %
- c) slabo porozna , 30-45 %
- d) vrlo slabo porozna, manje od 30 %
* Ukupna količina pora ovisi osim o mehaničkom sastavu, naročito o strukturi i o količini
organske tvari. Stoga je jasno da će dubinom opadati porozitet u tlima. Jednako toliko je
važno kakav je odnos krupnih i sitnih šupljika. Dakle, postoje u tlu s obzirom na veličinu
mikro-pore i makro-pore. U sitnim porama, koje često nazivamo i kapilarnim, pretežno se
zadržava voda, a u krupnim ili ne kapilarnim nalazi se zrak.
VODA U TLU
* Voda dospijeva u tlo uglavnom kao oborinska. U određenim uvjetima,kada je visok nivo
podzemne vode,kapilarnim dizanjem mogu se znatne količine vode uspeti u zonu korijenja.
Postoji još jedan način na koji voda u prirodi može da dospijeva u tlo, a to je kondenzacijom.
* Ako za trenutak ispustimo kemijski vezanu vodu,koja se naziva i konstituciona ili kristalna
voda tj.ona koja je ugrađena u kristalne mreže minerala i spojeva,razlikujemo najčešće ove
oblike :
- 1. Voda u obliku vodene pare. Nalazi se u porama koje nisu popunjene tekućom vodom.
Znači,ona je slobodna i kreće se ovisno o tenziji vodene pare i temperaturi.
- 2. Higroskopna voda je onaj najtanji omot adsorbiranih molekula vode na čvrste čestice tla.
- 3. Filmska ili opnena voda je dalji sloj vode, koji se nalazi iznad higroskopne kao tanki film.
To je još uvijek voda koja se drži molekularnim silama.
- 4. Kapilarna voda je voda kad debljina opne oko čvrstih čestica poraste tako da ispunjava i
neke kapilarne pore. Drži se silama površinske napetosti.
- 5. Cijedna ili gravitacijska voda je slobodna koja se ne zadržava u tlu. Ta se voda kreće kroz
krupne, ne kapilarne pore isključio pod utjecajem sile teže.
- 6. Podzemna voda ili donja voda je voda koja se nakuplja na nepropusnom sloju tla.
- 7. Voda se javlja u tlu i u obliku leda. Kod nas se u kontinentalnim predjelima ne nalazi
dublje od 50 cm. Najlakše se smrzava cijedna, pa kapilarna, a mnogo teže opnena i najteže
higroskopna.
* Higroskopicitet – to je ona količina vode koju tlo može da upije iz zraka koji je zasićen
vlagom do 96 % .
* Najmanja količina vode koju tlo ima je neka higroskopna vlaga, jer u prirodi nema
apsolutno suhog tla. Najviše vode, koja može u tlo da stane je ona količina koja ispunjava sve
pore i zove se maksimalni kapacitet tla za vodu. Količina vode koju tlo zadrži poslije
cijeđenja suvišne vode zove se kapacitet tla za vodu.
* Vodni kapacitet – je sposobnost tla da drži neku količinu vode svojim unutarnjim fizikalnim
snagama,pod određenim uvjetima,jačim od sile teže
* Poljski kapacitet – je ona količina vode,koju tlo zadržava svojim unutarnjim snagama u
prirodnim uvjetima duže vrijeme poslije obilnog vlaženja i poslije gravitacijskog cijeđenja
suvišne cijedne vode. Poljski kapacitet za vodu za mineralna tla iznosi po Laatschu :
- a) pijesak 10 % ( volumnih )
- b) ilovasti pijesak 20 %
- c) pjeskovita ilovača 25 %
- d) ilovača 30 %
- e) glinasta ilovača 35 %
- f) glina 40 %
* Minimalni vodni kapacitet – to je količina vode koju tlo može da drži snagama osmoze i
koja ne podliježe gravitaciji.
* Snaga sisanja naših kulturnih biljaka je 6-16 bara i zato one ne mogu koristiti hidroskopnu
vlagu.
* Točka uvenuća – je granica kod koje je podjednaka moć držanja vode od strane koloida tla i
sisajuće snage korijena. Sva voda ispod ove granice je mrtva vlaga, a veća količina , iznad ove
točke venuća je korisna za biljke.
Točka venuća je ona količina vode u tlu pri kojoj biljke venu i ne mogu ponovno nastaviti
rast to jest ni život ni ako dospiju u atmosferu zasićenu vodenom parom.
* Sva količina vlage koja se dobije kao razlika između kapaciteta tla za vodu i količina vode
koju biljke ne mogu koristiti naziva se biljkama korisna voda ili fiziološki aktivna vlaga.
* Descedentno kretanje vode u tlu je gravitacijsko cijeđenje vode u prvom redu kroz široke ne
kapilarne pore. Te makropore tla uzrokuju da tlo ima sposobnost propuštanja vode kroz svoju
masu, koja se kreće pod utjecajem sile teže. Dobra i stabilna struktura povećava propusnost, a
ne strukturna tla ili tla nestabilnih strukturnih agregata imaju slabu propusnost. Vrsta
adsorbiranih kationa također utječe na sposobnost tla da propušta vodu. Ako se u
adsorbicijskom kompleksu nalaze adsorbirani Ca,Mg i K tla su propusna, a slabo ili potpuno
su ne propusna tla u čijim adsorbcijskim kompleksima dominira Na ( slana tla ) . Količina
elektrolita koagulatora u otopini tla, a posebno Ca-iona u otopini ima utjecaja na propusnost.
Propusnost ovisi i o toplini cjedne vode , barometarskom tlaku zraka,dakle o čitavom nizu
faktora. Zato Kopecky smatra, da možemo govoriti samo o relativnoj propusnosti tla za vodu,
pod čim razumijeva onu količinu vode koja se procijedi kroz valjak tla visine 10 cm , a
presjeka 10 cm2 u 24 sata. U hidropedologiji i kulturnoj tehnici propusnost se izražava
koeficijentom propusnosti. Koeficijent propusnosti pokazuje brzinu filtracije vode u cm/sek.,
a određuje se na uzorcima u laboratoriju i na terenu u prirodnom tlu. Lizimetri su uređaji
kojima se hvataju, mjere i proučavaju gubici iz tla, tj. koji su rezultat descedentnog kretanja
vode.
* Ascedentno kretanje vode u tlu je ono koje se vrši iz nižih horizonata prema površini. To
kretanje se objašnjava ili kapilarnom teorijom ili teorijom opnene vode ili razlikom
kapilarnog potencijala na raznim mjestima tla.
* Lateralno kretanje vode tj.kretanje u bočnom smjeru nezavisno od sile teže daje se tumačiti
također kapilarnom teorijom ili još bolje i lakše teorijom filmske vode i osmotskog tlaka ili
pak kapilarnim potencijalom. To bočno kretanje vode koristi se kod navodnjavanja pomoću
brazda.
* Isparavanje ( evaporacija ) – je direktni gubitak vode iz tla. Ovisi o relativnoj vlagi zraka.
Što je manja relativna vlaga zraka, to je isparavanje veće. Nadalje ovisi o kretanju zraka
tj.brzini i suhoći vjetrova.
* Biljke troše mnogo vode za svoje životne funkcije, korijenjem sorbiraju vodu iz tla,dio
ostaje u biljnom organizmu za sintezu,a većim dijelom se gubi kroz puči. To je transpiracija.
Potrošak vode za izgradnju jednog kg suhe organske tvari zove se transpiracioni koeficijent.
Koliki će biti transpiracioni koeficijent ovisi o klimi, o vlažnosti tla, o količini hraniva u tlu i
mnogim drugim faktorima.
* Poznavajući vodni režim i sve elemente koji ga određuju možemo sastaviti bilancu vode iz
slijedećih elemenata :
- Primitak vode odnosno snabdijevanje tla vodom vrše : oborine,kondenzacije,pritok vlage iz
podzemne vode i eventualno navodnjavanje
- Gubici vode iz tla nastaju uslijed : zadržavanja vode na nadzemnim dijelovima
vegetacije,oticanjem vode po površini ,isparavanjem,usisavanjem vode od strane korjenja i
transpiracijom i gubicima vode descenzijom.
* Kretanje zraka u tlu je vrlo važno, jer se na taj način vrši prozračivanje tla. To kretanje vrši
se kroz pore i zato ovisi o količini vode tj.koliko je pora ispunjeno zrakom.
* Specifična toplina tla je broj kalorija koji je potreban da se jedan gram tla zagrije za 1
celzijev stupanj , ili 1 ccm tla da se zagrije za 1 celzijev stupanj.
* Kapacitet tla za toplinu je sposobnost tla da primi stanovitu količinu topline. Ta sposobnost
ovisi o specifičnoj toplini i masi tla i jednaka je upravo produktu ove dvije veličine tj.
specifična toplina x odgovarajuća joj mala tla. Specifična toplina vode je najveća i iznosi 1.
Specifična toplina zraka se navodi u literaturi kao vrijednost 0,000306.
* Provodljivost tla za toplinu je sposobnost tla da kroz svoju masu provodi toplinu.
Kvantitativno mjerilo provodljivosti za toplinu je količina topline izražena u kalorijama koja
prođe kroz sloj tla debljine 1 cm, na površini 1 cm2 u jednoj sekundi a pod uvjetom da razlika
u temperaturi između gornje i donje granične plohe sloja tla iznosi 1 celzijev stupanj. Od
poznatih faza tla najbolje provode toplinu čvrsti mineralni sastojci, zatim voda odnosno
tekuća faza tla, a najlošiji vodič topline je zrak.
* Osim klimatskih područja i svojstava samih tala spomenuli smo , da na toplotna svojstva tla
utiču i boja tla, i to tako da mrka tla upijaju više sunčeve energije , nego svjetla tla, a crvena i
žuta tla više od bjelkastih, ekspozicija i inklinacija koje također posebno u
planinskim,brjegovitim i brežuljkastim terenima utiču na toplinu tla. Najtopliji su južni
pristranci zatim istočni i zapadni,a najhladniji su sjeverni. Živi i mrtvi pokrov također utiču na
toplinu. Gole površine više zrače i albedo je veći od zračenja obraslih površina. Albedo je
odbijanje energije radijacije od površine. Snijeg utječe na toplinu tla kao izolator. Pokusima
Wollny-a je utvrđeno, da je tlo ispod snježnog pokrova toplije nego golo tlo.