UVOD

* Pedologija – nauka o tlu.

* V.V.Dokučajev ( 1846. – 1903. ) je istraživanjima „ ruskog černozema „ udario temelje

pedologiji kao posebnoj nauci. On je prvi ustanovio uzajamnu vezu
atmosfere,litosfere,hidrosfere,živih organizama i drugih prirodnih tijela o kojima su se
dotadašnjim proučavanjima već nakupila mnoga znanja. Upravo je on došao do spoznaje da
su tla prirodno povijesna tijela sa određenim karakterističnim znakovima i svojstvima , koja
žive svojim posebnim životom i čije zakone treba da otkrije nauka o tlu – pedologija.

* Tla – su rastresite prirodno-povijesne tvorevine nastale iz stijena utjecajem faktora

pedogeneze i djelovanjem procesa pedogeneze.

* Dakle , na granici gdje se susreću kozmičke i terestričke sile nastaje tako posebnim
procesima tanji ili deblji tla – pedosfrea.

MORFOLOGIJA TALA

* Različite kombinacije faktora ( činilaca ) pedogeneze , različiti pravac i intenzitet

pedogenetskih procesa dovodi do stvaranja tala , koja se međusobno razlikuju po
karakterističnim znakovima. Ti morfološki znaci su , dakle , rezultat pedogeneze.

* Morfološke znakove proučavamo na terenu. Ako smo u prirodi prvo uočimo :

a) Vanjsku morfologiju tala – vanjski morfologijski znaci , koji nam omogoućuju određene
zaključke o tlima su reljef, zatim živi i mrtvi pokrivač.
b) Endomorfološka svojstva – tj. Unutarnje lice tla omogućava da pročitamo i rekonstruriamo
procese i dinamiku po znakovima , koje vidimo na profilu tla.

* Profil tla – je vertikalni presjek tla , koji pokazuje sukcesiju horizonata od površine do
matičnog supstrata. Dobiva se kopanjem pedološke jame. Na profilu možemo utvrditi mnoge
karakteristične znakove kao : - sklop tla , boju tla , teksturu i strukturu , porozitet , specifične
pedodinamske tvorevine.

* Sklop profila - čine horizonti , njihov broj , izraženost , debljina i prijelaz jednog u drugi.
- Horizont je sloj tla sa karakteristikama , koje su nastale kao rezultat pedogenetskih procesa.
- Prijelaz jednog pothorizonta ili horizonta u drugi može biti oštar ( unutar 3 cm ) ,
izrazit ( 3-5 cm ) i postepen ili difuzan , ako se ne mogu uočiti njihove granice ni unutar 5 cm.

* Boja tla – je vrlo važan morfološki znak , koji prvi pada u oči. Na osnovu boje
diferenciramo horizonte , očitavamo dinamiku u tlu , a i često klasificiramo tlo kao tipove ili
kao staništa. Boju tla određuje kemijski i mineraloški sastav tla.

* Tekstura i struktura – na profilu se mogu uočiti i ocijeniti mehanički elementi različite

veličine ( tekstura ) i povezanosti mehaničkih elemenata u razne strukturne agregate.
* Poroznost – je osobina koju određuje količina i veličina šupljika u tlu. Pore ( šupljike ) se
razlikuju po veličini i obliku. Na osnovu veličine pora možemo na profilu tla ocijeniti da li su
tla : - a) Sitno porozna ( šupljike ispod 1 mm )
- b) Porozna ( pore 1-3 mm )
- c) Spužvasta ( pore od 3-5 mm )
- d) Rupičasta ( šupljike 5-10 mm )
- e) Rupasta ( pore veće od 10 mm )
- To je vrlo važna osobina , jer se u porama ili šupljikama tla nalaze i kreću voda i zrak.

* Specifične pedodinamske tvorevine – to su spojevi koji nastaju u procesu formacije i

razvoja tla utjecajem pedogenetskih procesa.

FIZIKALNA SVOJSTVA TLA

MEHANIČKI SASTAV

* Tla se sastoje od čvrste,tekuće i plinovite faze.

* Čvrstu fazu tla čine mineralne, organomineralne, i organske čestice koje su različitog
stupnja usitnjenosti ( disperznosti ). Čestice tla različitih dimenzija i oblika , koje ne možemo
dalje dijeliti slabim mehaničkim snagama ili peptizatorima, nazivamo mehaničkim
elementima.

* Podjela dimenzija tla : - a) kamen ( veće od 20 mm )

- b) šljunak ( od 20 do 2 mm )
- c) krupni pijesak ( od 2 do 0,2 mm )
- d) sitni pijesak ( od 0,2 do 0,02 mm )
- e) prah ( od 0,02 do 0,002 mm )
- f) glina ( manje od 0,002 mm )
c,d,e,f 🡪 sitnica ( sitno tlo )

* Glavne karakteristike pojedinih kategorija čestica ili mehaničkih frakcija :

- a) Krupni pijesak – nema sposobnost da drži vodu , ima veliku propusnost, nije vezan,
neplastičan je i mineralna tla sastavljena pretežno od ovih čestica nisu za poljoprivredu
- b) Sitni pijesak – je pun već sitnih pora , kretanje vode je vrlo brzo, nema sposobnosti
lijepljenja , ne bubri i sipa se u suhom stanju
- c) Prah – ima dobar vodni kapacitet, propusnost nije velika kao kod pijeska , slabo je
plastičan ne bubri ili slabo bubri, ima dobar kapilarni uspon, slabo lijepi i u suhom stanju je
vezan
- d) Glinene čestice – su praktično nepropusne za vodu, vrlo velike plastičnosti, jako bubre u
vodi, a kad se osuše smanjuju volumen. U vlažnom stanju su vrlo ljepljive, a u suhom stanju
postaju kompaktne i tvrde. Glinena kategorija čestica je najaktivniji dio tla i ona se smatra
grubo koloidnom frakcijom.

* Koloidni sistemi pokazuju za razliku od pravih otopina Tryndallov fenomen. Ako kroz
koloidni sistem propustimo pramen svjetlosnih zraka, svjetlo se odbija od koloidnih čestica i
vidi se svjetlucanje od propuštenih zraka. Utvrđeno je na taj način da su koloidi u stalnom
gibanju i to uslijed sudaranja koloida i molekula disperzne sredine. Takvi sudari drže čestice
koloida dispergirane, one lebde, a to se kretanje zove Brown-ovo gibanje.

* Dispergirane koloidne čestice u tekućini nazivaju se zol stanjem.

* Koagulacija je proces agregiranja koloidnih čestica. Koagulacija je važna u tlu pri tvorbi
agregata, zatim kao pojava koja priječi ispiranje pojedinih tvari, a najbolji kogulator od svih
elektrolita je kalcijev ion.

* Za razliku od zola postoji i gel stanje , kada su koloidi sjedinjeni u pahuljaste agregate i ne
mogu lebdjeti nego se talože.

* Pojedine čestice u vodi pokazuju vrlo malo privlačenje vode, to su liofobni koloidi.
Nasuprot ovih postoje liofilni koloidi koji privlače molekule vode velikom snagom.

* Mehaničke analize tla se vršne različitim metodama. One mogu biti indirektne i direktne.
- Indirektnim metodama ne određujemo kvantitativni odnos pojedinih frakcija. Na osnovu
pojedinih osobina , koje su svojstvene raznim kategorijama čestica određujemo odmah
mehaničku građu tla – ocjenjujemo približno mehanički sastav.
- Direktne metode – su kvantitativne , jer pomoću njih određujemo količine pojedinih
mehaničkih frakcija i izražavamo ih u postocima. Od direktnih metoda najpoznatije su :
- a) Prosijavanje
- b) Sedimentacija
- c) Elutracija
- d) Centrifugiranje
Frakcioniranje sitima služi za odvajanje čestica skeleta tj. kamena i šljunka i frakcije krupnog
pijeska. Krupnije čestice od 0,02 mm se određuju elutracijom, a sitnije sedimentacijom.

* Klasifikacija po mehaničkom sastavu – poznavajući sadržaj pojedinih frakcija, tla se

kasificiraju tj.označuju teksturnim oznakama dogovorenim za pojedine vrste tla.

* Klasifikacija na bazi sadržaja čestica manjih do 0,02 mm odnosno manjih od 0,002 mm.
% čestica manjih od 0,02 mm % čestica manjih od 0,002 mm
- pijesak do 10 do 4
- ilovasta pjeskulja 10-20 4-9
- pjeskovita ilovača 20-30 9-15
- ilovača 30-40 15-20
- teža ilovača 40-50 20-25
- ilovasta glina 50-75 25-36
- teška glina više od 75 više od 36

* Klasifikacija skeleta koju donosi Gračanin :

- 1. Skeletna tla, sa više od 50 % skeleta :
a) apsolutno skeletno tlo ( sa više od 90 % skeleta )
b) jako skeletno tlo ( 70-90 % )
c) skeletno tlo ( 50-70 % )
- 2. Skeletoidna tla sa manje od 50 % skeletnih čestica :
a) jako skeletoidno ( 30-50 % skeleta )
b) skeletoidno ( 10-30 % )
c) slabo skeletoidno ( sa manje od 10 % )
KONSISTENCIJA TLA

* Pod ovim nazivom spominje Baver nekoliko svojstava tla koje nazivamo: koherencija (
otpor pritiska ) , zbijenost, ljepljivost i plastičnost. To su stanja tla koja ovise o teksturi,prirodi
koloida , humusu i naročito vlagi.

* Koherencija :- je sila koja drži na okupu čestice tla u suhom stanju, a ovisi o veličini
dodirnih površina čestica, dakle o strukturi,o količini glinastih čestica, o njihovom obliku i
kemijskom karakteru. Koherencija se mjeri silom koja je potreba da se zdrobi jedna jedinica
volumena suhog tla a izražava se u kilogramima. Kosistencija tla u suhom stanju je vrlo važno
svojstvo, i upravo koherencija čini da se tla razlikuju po zbijenosti.

* Puchner navodi ove vrijednosti koherencije u gramima :

za čestice 0,25 – 0,01 mm 200
0,01 – 0,005 mm 35,000
manje od 0,0015 mm 96,500

* Gračanin iznosi slijedeću klasifikaciju po stupnju koherencije :

- a) vrlo teška tla, suha se ne daju drobiti prstima i to su tla po teksturnoj oznaci teške gline
- b) teška tla, teško se u ruci drobe, a to su glinasto-ilovasta i neka glinasta tla
- c) srednje teška tla imaju osrednju koherenciju, jer se pod prstima osrednje drobe.Takva su
ilovasta i glinasto pjeskovita tla
- d) drobiva tla, koja se lako drobe i radi toga vrlo lagano obrađuju
- e) rahla tla, humozna ili pjeskovita tla, koja se raspadaju na mrvice i grudice
- f) tla koja ne pokazuju uopće vezanost, pjeskulje – „ živi pijesak „

* Zbijenost tla mjerimo otporom kojeg ono pruža prodiranju raznih tijela. Mjeri se u kg/cm2

* Promjenom vlažnosti tla mijenja se koherencija. U pravilu koherencija se smanjuje

porastom vlažnosti tla i tla postaju sve više drobiva i rahla. Razlog tome su vodene opne oko
čestica tla koje umanjuju koherenciju. No, paralelno raste adhezija, tj.sila koja drži na okupu
različite čestice. Tako se pri nekoj vlažnosti pojavi sposobnost tla da se lijepi drvene ili
metalne predmete. Ljepljivost raste tj.povećava se, a zatim se iza neke granice smanjuje.
Hidrofilni koloidi u tlu uzrokuju veliku ljepljivost. Ljepljivost se mjeri silom izraženom
gramima, koja je potreba na se odvoji metalna pločica veličine 1 cm2 od površine vlažnog tla.

* Plasticitet – je sposobnost glinenih čestica da veže vodu i stvori takvu masu koja se bez (
pucanja) lomljenja da modelirati , ( mijenjati oblike ) , a kad prestane vanjski utjecaj , ta masa
zadrži načinjene oblike i u osušenom stanju. Plasticitet ovisi o količini koloida, dakle o
dodirnoj plohi, o karakteru i prirodi tih koloida,te o količini organske tvari.

* Broj plasticiteta je razlika između količine vode pri gornjoj i donjoj granici plasticiteta.

STRUKTURA TLA

* Struktura je način nakupljanja mehaničkih elemenata u strukturne agregate. Tla koja imaju
sposobnost da se raspadaju na nakupine slijepljenih mehaničkih elemenata imaju strukturnost
i to su strukturna tla. Nasuprot njih postoje i tla koja su ne strukturna tj.ne vezuju se u
agregate kao pijesak ili čine slivenu,bez strukturnu masu, koja se ne drobi,kao vlažna
plastična glina.
* Klasifikacija strukture vrši se na više načina. Klasifikacija na osnovu prirode i karaktera
pora tj. šupljika u tlu. Nadalje se može karakterizirati po mikrostrukturi tj. mikroskopski
utvrđivati poredak sastojaka tla – građa tla. Najraširenija i kod nas najpoznatija klasifikacija
strukture odnosi se na veličinu,oblik i karakter agregata. Po veličini najčešće ih dijelimo na
mikroagregate i makroagregate. Granicu uzimamo 0,25 mm . Gračanin daje jednu precizniju
podjelu :
- mikroagregati do 0,25 mm
- mezoagregati 0,25 – 2,0
- makroagregati 2,0 – 50,0
- megaagregati 5 cm

* Prema obliku dijele se strukturni agregati u kockaste,prizmatične i plosnate.

Kockastima se nazivaju takvi agregati kojima su sve tri osi podjednako razvijene.
Prizmatični ili stubasti su onakvi agregati koji imaju jače razvijenu tj.izduženu vertikalnu os, a
plosnati agregati imaju mnogo dulje horizontalne osi od vertikalne.

* Određivanje strukture – vrše se analize agregata tj.utvrđuje kvantitativni odnos raznih

veličina. To se postiže frakcioniranjem pomoću sita. Ili se prosijava tlo u stanju kakvo je na
polju, ili se prethodno vlaži. Najmanji otvori sita su 0,25 mm. Sitniji agregati se mogu
frakcionirati i elutracijom. Makroagregatima se ocjenjuje stabilnost u destiliranoj vodi
tj.brzina i način dezagregacije makroagregata. Mikroagregati se ocjenjuju prema faktoru
stabilnosti , a izračuna se iz razlike čestica gline u prepariranom i ne prepariranom tlu.

* Geneza strukturnih agregata – u tlu je najpoželjniji koagulator Ca-ion.

Povezivanjem mikroagregata u čvrste,veće agregate – makroagregate , vrši :
- a) organska tvar, odnosno humusne materije, stvarajući opne oko čestica
- b) mineralni koloidi, koji oblijepe veće mehaničke elemente i poslije dehidracije su
ireverzibilni ili slabo reverzibilni. Vrlo dobar cement su ireverzibilni koloidi željeza i
aluminija, a odatle i dobra i postojana struktura naših crvenica, iako su siromašne humusom.

* Važno je istaknuti da za tvorbu agregata najvažnija uloga pripada Ca-ionu,humusu i

mineralnim koloidima. Glavni utjecaji i faktori koji utječu na sadržaj kalcija u tlu su :
- a) matični supstrat, koji određuje dijelom mehanički sastav i količinu elektrolita
- b) klima, koja količinom oborina i raznom temperaturom utječe na stupanj osiromašenja tla
elektrolitima , na teksturu , na sušenje tla i dehidraciju koloida, na smrzavanja i visoke
temperature , dakle koncentraciju elektrolita i koagulaciju, a u dobroj mjeri klimom je
određena i
- c) vegetacija i fauna. Biljke svojim korijenjem razmiču i zbijaju čestice tla, luče CO2 i
pospješuju trošenje, pa mogu povećati količinu elektrolita. Ostavljaju mrtvu organsku tvar iz
koje nastaje humus, vrlo važan faktor tvorbe makroagregata. Mikroorganizmi imaju također
veliko značenje, a i predstavnici faune miješaju i lijepe čestice tla ( gliste ) .

* Važnost strukture za poljoprivredu – uvjeti za visoku produktivnost tla su istovremeno

maksimalne količine vode i hrane, dovoljno zraka i to tokom cijelog razvoja kultura. Zato se
struktura i smatra ključem proizvodnih kapaciteta tla. Obično takve uvijete ponajbolje
osiguravaju strukturna tla sa mrvičastim agregatima, a u praksi još uvijek su odlična tla i
graškaste strukture. Znači, najpoželjniji su agregati 1-10 mm.

* Mjere za održavanje strukture su pravilan plodored, racionalna obrada i pravilna gnojidba

organskim i mineralnim gnojivima.
GUSTOĆE ILI SPECIFIČNE TEŽINE TLA

* Specifična težina ili gustoća je broj koji pokazuje koliko je puta neki volumen tla teži ( ili
lakši ) od istog volumena vode. Ako se taj broj odnosi na odnos težine vode i istog volumena
šupljikavog tla ( tla u prirodnom stanju ) onda se naziva volumna ili prividna gustoća tla (Vg).
Ova se gustoća određuje tako, da se pomoću valjka poznatog volumena ( npr.100 ccm ) izvadi
uzorak prirodnog tla ( sa prirodnim rasporedom pora ) i težina tog suhog tla dijeli se s
njegovim volumenom ( a to odgovara volumenu valjka kojim smo uzimali uzorak ).

* Postoji i gustoća čvrste faze tla ili prije specifična težina prava ili faktična (Čg). To je broj
koji odgovara odnosu vode i istog tolikog volumena samo čestica čvrste faze. Znači čestice
mineralne i organske , bez ikakvih šupljika. Ova gustoća određuje se tako, da se određena
težina suhog tla dijeli sa volumenom samih čvrstih čestica, a ovas je odredi na principu
tekućine koju istisne to tlo iz napunjene baždarene posude.

* Poznavanje vrijednosti gustoće tla omogućuje nam da izračunamo količinu pora u tlu.

POROZITET

* Na osnovu postotka pora u tlu tj.ukupnog sadržaja šupljika klasificiramo tla kao :
- a) vrlo porozna , više od 60 %
- b) porozna , 45 – 60 %
- c) slabo porozna , 30-45 %
- d) vrlo slabo porozna, manje od 30 %

* Ukupna količina pora ovisi osim o mehaničkom sastavu, naročito o strukturi i o količini
organske tvari. Stoga je jasno da će dubinom opadati porozitet u tlima. Jednako toliko je
važno kakav je odnos krupnih i sitnih šupljika. Dakle, postoje u tlu s obzirom na veličinu
mikro-pore i makro-pore. U sitnim porama, koje često nazivamo i kapilarnim, pretežno se
zadržava voda, a u krupnim ili ne kapilarnim nalazi se zrak.

VODA U TLU

* Voda dospijeva u tlo uglavnom kao oborinska. U određenim uvjetima,kada je visok nivo
podzemne vode,kapilarnim dizanjem mogu se znatne količine vode uspeti u zonu korijenja.
Postoji još jedan način na koji voda u prirodi može da dospijeva u tlo, a to je kondenzacijom.

* Ako za trenutak ispustimo kemijski vezanu vodu,koja se naziva i konstituciona ili kristalna
voda tj.ona koja je ugrađena u kristalne mreže minerala i spojeva,razlikujemo najčešće ove
oblike :
- 1. Voda u obliku vodene pare. Nalazi se u porama koje nisu popunjene tekućom vodom.
Znači,ona je slobodna i kreće se ovisno o tenziji vodene pare i temperaturi.
- 2. Higroskopna voda je onaj najtanji omot adsorbiranih molekula vode na čvrste čestice tla.
- 3. Filmska ili opnena voda je dalji sloj vode, koji se nalazi iznad higroskopne kao tanki film.
To je još uvijek voda koja se drži molekularnim silama.
- 4. Kapilarna voda je voda kad debljina opne oko čvrstih čestica poraste tako da ispunjava i
neke kapilarne pore. Drži se silama površinske napetosti.
- 5. Cijedna ili gravitacijska voda je slobodna koja se ne zadržava u tlu. Ta se voda kreće kroz
krupne, ne kapilarne pore isključio pod utjecajem sile teže.
- 6. Podzemna voda ili donja voda je voda koja se nakuplja na nepropusnom sloju tla.
- 7. Voda se javlja u tlu i u obliku leda. Kod nas se u kontinentalnim predjelima ne nalazi
dublje od 50 cm. Najlakše se smrzava cijedna, pa kapilarna, a mnogo teže opnena i najteže
higroskopna.

* Higroskopicitet – to je ona količina vode koju tlo može da upije iz zraka koji je zasićen
vlagom do 96 % .

* Higroskopna voda je ovisna o mehaničkom sastavu tj.količini koloida i aktivnosti njihove

površine. Ova uzajamna povezanost omogućuje stoga da se priličnom točnošću strukturni
sastav tla izrazi pomoću Hy :
strukturna oznaka % Hy
- 1. pijesak manje od 2
- 2. ilovasta pjeskulja 2–5
- 3. pjeskovita ilovača 5–7
- 4. ilovača 7–9
- 5. glin.ilov. i ilov.glina 9 – 12
- 6. teška glina više od 13

* Kapilarni potencijal – snaga sisanja,odnosno zadržavanja vode u tlu.

* Dolgov predlaže sasvim drugačiju podjelu vode u tlu i to na :

- 1. Sorbirana voda koja se drži utjecajem sorpcije, tj.uzajamnim djelovanjem vode i površine
čestica tla i sorbiranih iona. Ovu vodu dijeli dalje na :
- a) čvrsto vezana ili adsorbirana
- b) Slabo vezana ili liosorbirana
- 2. Slobodna ( tekuća ) voda. Drži se u tlu pretežno utjecajem gravitacijskih i kapilarnih sila,
u zavisnosti o količini vode u porama. Sorbcijska snaga čestica nema utjecaja i zato se naziva
slobodna. Dijeli se na :
- a) kapilarno nepokretna voda
- b) kapilarno pokretna voda
- c) kapilarno lako pokretna voda
- d) cijedna voda
- e) voda podzemnog toka.
- 3. Voda u obliku vodene pare.

* Najmanja količina vode koju tlo ima je neka higroskopna vlaga, jer u prirodi nema
apsolutno suhog tla. Najviše vode, koja može u tlo da stane je ona količina koja ispunjava sve
pore i zove se maksimalni kapacitet tla za vodu. Količina vode koju tlo zadrži poslije
cijeđenja suvišne vode zove se kapacitet tla za vodu.

* Vodni kapacitet – je sposobnost tla da drži neku količinu vode svojim unutarnjim fizikalnim
snagama,pod određenim uvjetima,jačim od sile teže
* Poljski kapacitet – je ona količina vode,koju tlo zadržava svojim unutarnjim snagama u
prirodnim uvjetima duže vrijeme poslije obilnog vlaženja i poslije gravitacijskog cijeđenja
suvišne cijedne vode. Poljski kapacitet za vodu za mineralna tla iznosi po Laatschu :
- a) pijesak 10 % ( volumnih )
- b) ilovasti pijesak 20 %
- c) pjeskovita ilovača 25 %
- d) ilovača 30 %
- e) glinasta ilovača 35 %
- f) glina 40 %

* Apsolutni kapacitet za vodu je maksimalna sposobnost tla da drži u sebi vodu

molekularnom adhezijom, kapilarnim snagama , te površinskom napetošću.

* Klasifikacija sa obzirom na apsolutni kapacitet :

apsolutni kapacitet tla za vodu u vol. %
- 1. Tla sa vrlo malim kapacitetom manji od 25
- 2. Tla sa malim kapacitetom 25 – 35
- 3. Tla sa srednjim kapacitetom 35 – 45
- 4. Tla sa velikim kapacitetom 45 – 60
- 5. Tla sa vrlo velikim kapacitetom veći od 60

* Minimalni vodni kapacitet – to je količina vode koju tlo može da drži snagama osmoze i
koja ne podliježe gravitaciji.

* Ekvivalent vlažnosti – je ravnotežno stanje između tla i vode, koje se dobije

centrifugiranjem vlažnog uzorka tla silom koja odgovara tisuću puta sili teže.

* Snaga sisanja naših kulturnih biljaka je 6-16 bara i zato one ne mogu koristiti hidroskopnu
vlagu.

* Točka uvenuća – je granica kod koje je podjednaka moć držanja vode od strane koloida tla i
sisajuće snage korijena. Sva voda ispod ove granice je mrtva vlaga, a veća količina , iznad ove
točke venuća je korisna za biljke.
Točka venuća je ona količina vode u tlu pri kojoj biljke venu i ne mogu ponovno nastaviti
rast to jest ni život ni ako dospiju u atmosferu zasićenu vodenom parom.

* Sva količina vlage koja se dobije kao razlika između kapaciteta tla za vodu i količina vode
koju biljke ne mogu koristiti naziva se biljkama korisna voda ili fiziološki aktivna vlaga.

* Descedentno kretanje vode u tlu je gravitacijsko cijeđenje vode u prvom redu kroz široke ne
kapilarne pore. Te makropore tla uzrokuju da tlo ima sposobnost propuštanja vode kroz svoju
masu, koja se kreće pod utjecajem sile teže. Dobra i stabilna struktura povećava propusnost, a
ne strukturna tla ili tla nestabilnih strukturnih agregata imaju slabu propusnost. Vrsta
adsorbiranih kationa također utječe na sposobnost tla da propušta vodu. Ako se u
adsorbicijskom kompleksu nalaze adsorbirani Ca,Mg i K tla su propusna, a slabo ili potpuno
su ne propusna tla u čijim adsorbcijskim kompleksima dominira Na ( slana tla ) . Količina
elektrolita koagulatora u otopini tla, a posebno Ca-iona u otopini ima utjecaja na propusnost.
Propusnost ovisi i o toplini cjedne vode , barometarskom tlaku zraka,dakle o čitavom nizu
faktora. Zato Kopecky smatra, da možemo govoriti samo o relativnoj propusnosti tla za vodu,
pod čim razumijeva onu količinu vode koja se procijedi kroz valjak tla visine 10 cm , a
presjeka 10 cm2 u 24 sata. U hidropedologiji i kulturnoj tehnici propusnost se izražava
koeficijentom propusnosti. Koeficijent propusnosti pokazuje brzinu filtracije vode u cm/sek.,
a određuje se na uzorcima u laboratoriju i na terenu u prirodnom tlu. Lizimetri su uređaji
kojima se hvataju, mjere i proučavaju gubici iz tla, tj. koji su rezultat descedentnog kretanja
vode.

* Ascedentno kretanje vode u tlu je ono koje se vrši iz nižih horizonata prema površini. To
kretanje se objašnjava ili kapilarnom teorijom ili teorijom opnene vode ili razlikom
kapilarnog potencijala na raznim mjestima tla.

* Lateralno kretanje vode tj.kretanje u bočnom smjeru nezavisno od sile teže daje se tumačiti
također kapilarnom teorijom ili još bolje i lakše teorijom filmske vode i osmotskog tlaka ili
pak kapilarnim potencijalom. To bočno kretanje vode koristi se kod navodnjavanja pomoću
brazda.

* Isparavanje ( evaporacija ) – je direktni gubitak vode iz tla. Ovisi o relativnoj vlagi zraka.
Što je manja relativna vlaga zraka, to je isparavanje veće. Nadalje ovisi o kretanju zraka
tj.brzini i suhoći vjetrova.

* Biljke troše mnogo vode za svoje životne funkcije, korijenjem sorbiraju vodu iz tla,dio
ostaje u biljnom organizmu za sintezu,a većim dijelom se gubi kroz puči. To je transpiracija.
Potrošak vode za izgradnju jednog kg suhe organske tvari zove se transpiracioni koeficijent.
Koliki će biti transpiracioni koeficijent ovisi o klimi, o vlažnosti tla, o količini hraniva u tlu i
mnogim drugim faktorima.

* Poznavajući vodni režim i sve elemente koji ga određuju možemo sastaviti bilancu vode iz
slijedećih elemenata :
- Primitak vode odnosno snabdijevanje tla vodom vrše : oborine,kondenzacije,pritok vlage iz
podzemne vode i eventualno navodnjavanje
- Gubici vode iz tla nastaju uslijed : zadržavanja vode na nadzemnim dijelovima
vegetacije,oticanjem vode po površini ,isparavanjem,usisavanjem vode od strane korjenja i
transpiracijom i gubicima vode descenzijom.

KAPACITET TLA ZA ZRAK

* Kretanje zraka u tlu je vrlo važno, jer se na taj način vrši prozračivanje tla. To kretanje vrši
se kroz pore i zato ovisi o količini vode tj.koliko je pora ispunjeno zrakom.

TOPLINSKA SVOJSTVA TLA

* Glavna toplinska svojstva tla su : specifična toplina,kapacitet tla za toplinu i provodljivost

tla za toplinu.

* Specifična toplina tla je broj kalorija koji je potreban da se jedan gram tla zagrije za 1
celzijev stupanj , ili 1 ccm tla da se zagrije za 1 celzijev stupanj.

* Kapacitet tla za toplinu je sposobnost tla da primi stanovitu količinu topline. Ta sposobnost
ovisi o specifičnoj toplini i masi tla i jednaka je upravo produktu ove dvije veličine tj.
specifična toplina x odgovarajuća joj mala tla. Specifična toplina vode je najveća i iznosi 1.
Specifična toplina zraka se navodi u literaturi kao vrijednost 0,000306.
* Provodljivost tla za toplinu je sposobnost tla da kroz svoju masu provodi toplinu.
Kvantitativno mjerilo provodljivosti za toplinu je količina topline izražena u kalorijama koja
prođe kroz sloj tla debljine 1 cm, na površini 1 cm2 u jednoj sekundi a pod uvjetom da razlika
u temperaturi između gornje i donje granične plohe sloja tla iznosi 1 celzijev stupanj. Od
poznatih faza tla najbolje provode toplinu čvrsti mineralni sastojci, zatim voda odnosno
tekuća faza tla, a najlošiji vodič topline je zrak.

* Osim klimatskih područja i svojstava samih tala spomenuli smo , da na toplotna svojstva tla
utiču i boja tla, i to tako da mrka tla upijaju više sunčeve energije , nego svjetla tla, a crvena i
žuta tla više od bjelkastih, ekspozicija i inklinacija koje također posebno u
planinskim,brjegovitim i brežuljkastim terenima utiču na toplinu tla. Najtopliji su južni
pristranci zatim istočni i zapadni,a najhladniji su sjeverni. Živi i mrtvi pokrov također utiču na
toplinu. Gole površine više zrače i albedo je veći od zračenja obraslih površina. Albedo je
odbijanje energije radijacije od površine. Snijeg utječe na toplinu tla kao izolator. Pokusima
Wollny-a je utvrđeno, da je tlo ispod snježnog pokrova toplije nego golo tlo.

* U pogledu promjene temperature tla tokom dana i godine vrijedi pravilo da se :

- 1. utjecajem sunčane radijacije površinski horizonti zagrijavaju znatno jače nego sam zrak
- 2. tlo ljeti zagrijava postepeno u smjeru descedentom
- 3. na jesen i zimi temperatura obično smanjuje smjerom ascedentnim

Napisao Ja ( Ante Velić ) :D