Forenzička psihologija

Predmet proučavanja
Predmet proučavanja
 Forenzička psihologija je jedna od
najuzbudljivijih grana psihologije koja se
najbrže razvija.
 Riječ „forensis“ (na trgu, javni, sudbeni) je
latinskog porijekla i dolazi od forum = mjesto
gdje su Rimljani raspravljali o pravnim
pitanjima i gdje su se vodili sudski procesi.
 S obzirom na porijeklo riječi forensis- predmet
forenzičke psihologije bila bi područja gdje se
miješaju psihologija i pravo, pa se forenzička
psihologija na osnovu toga može smatrati
sinonimom za pravnu psihologiju.
 Ne možemo govoriti o opšteprihvaćenoj
definiciji forenzičke psihologije
Predmet proučavanja
 Široka određenja predmeta forenzičke
psihologije prisutna su u SAD-u, pa je prema
tom shvaćanju forenzička psihologija bilo koje
područje koje povezuje psihologiju i pravni
sistem
 Uža određenja forenzičke psihologije su
prisutna u Evropi prema kojima je forenzička
psihologija - grana primjenjene psihologije
usmjerena na sakupljanje, istraživanje,
dijagnostiku i prezentaciju dokaza za potrebe
sudova, bilo da se radi o predmetima koji se
odnose na područja kompetencije
porodičnog,građanskog ili krivičnog suda.
Predmet proučavanja
 Psihologija iskaza proučava takve normalne
duševne procese, koji nastaju i razvijaju se kod
učesnika u krivičnom postupku, za vrijeme i
povodom ispitivanja.
 Nije teško shvatiti da čovječiji unutrašnji
(duševni) život nema neograničenu radnu
sposobnost.
 Obim trenutnih opažanja svakog pojedinca
zavisi od one individualne sposobnostikoju
psiholozi nazivaju simultanim kapacitetom.
 Opće je pravilo, da zbog ograničenosti
simultanog kapaciteta, čovjek nikada ne
doživljava čitavu svoju sredinu nego samo
njezin isječak, samo jedan njen sektor.
 Koliki će taj sektor biti zavisi od ličnog
simultanog kapaciteta svakog učesnika u
krivičnom postupku.
Predmet proučavanja

 U psihologiji iskaza znači to da, pored

zajedničkih crta, svaki čovjek doživljava
svijet na svoj način.
 Nikada ne smijemo tvrditi da je svjedok baš
morao zapaziti neke činjenice.
 Čovjek zapaža u prvome redu one
činjenice koje odgovaraju životnom stilu
njegove ličnosti.
 Zbog toga se i zahtijeva da se saslušavaju
svi informatori i svjedoci.
Predmet proučavanja
 Specifičnost posla forenzičnog psihologa je
komunikacija sa sudom, koji postavlja
posebne zadatke tako da je i psihološka
procjena, kao odgovor na te zadatke
sasvim posebna, ali za njihovu javnu
raspravu svima dostupna ekspertiza.
 Ona se zasniva na činjenicama i mora se
argumentirano braniti pred sudom, tamo
gdje se traži istina i donosi presuda, a
izvan stručnih, kliničkih krugova jer njima
nije ni namjenjena.
.
 Procjena psihologa u domenu forenzičke
psihologije donosi se dakle, u fazi sudskog
postupka, a naziva se vještačenjem.
 Produkt vještačenja je pismeni izvještaj koji
se obično zove ekspertiza.
 Ekspertiza postaje predmet rasprave pred
sudom, podrazumijeva se da je na tom
mjestu dostupnom javnosti psiholog
spreman demonstrirati svoj nalaz i
obrazloži svoje tumačenje, tako da na
ubjedljiv i razložan način pokaže da je
njegova procjena najbliža istini u
konkretnom slučaju.
 Rasprava kojom se to ustanovljava i
presuda suda svakako razlikuju posao
forenzičkog psihologa od drugih javnih
djelatnosti u toj struci.
.
 Forenzičko-psihološka procjena odnosi se
na „cijelu“ ličnost u određenoj situaciji ili na
neki njen aspekt. U praksi se najčešće, i
onda kada se ne traži nalaz o „cjelovitoj“
ličnosti, u stvari smjera na ispitivanje
mogućnosti prisustva određenih
sposobnosti i posebnih obilježja koja za
pravnika ne moraju imati značaj
neutralnog, stručnog opisa, već
predstavljaju prilog tezi odbrane ili optužbe.
 Najčešće se logikom određenih zakonskih
paragrafa od psihologa traži da procjeni
„duševnu razvijenost“, odnosno
sposobnost i zrelost maloljetnika i mlađih
punoljetnih lica.
.
 Prilikom vještačenja podobnosti za
uračunljivost, izjašnjava se o sposobostima
ispitanika da shvati značaj svojih djela i da
upravlja svojim postupcima u vrijeme
izvršenja zabranjene radnje, kao i
eventualnoj potrebi za izricanjem neke
mjere bezbjednosti ili psihijatrijskog i
psihološkog tretmana.
 Predmet procjene također može biti
prisustvo pojedinih crta ličnosti koje su od
značaja za kvalificiranje inkriminirane
radnje: sugestibilnosti, raznih devijacija
(sud najviše zanimaju seksualne devijacije
i patološko laganje).
 Od vještaka se zahtjeva da što razumljivije
objasni konkretno ponašanje pojedinca
PRAVNI MODEL LIČNOSTI
 Pitanje krivice i odmjeravanje kazne
zahtijevalo je od pravnika da se istraži kako
sam čin tako i njegov učinitelj.
 ZAŠTO?
 Jer je ljudski postupak složena pojava.
 Ako je on, u principu, plod namjerne,
intencionalne aktivnosti, onda je prvi
njegov sastojak namjera, pobuda ili
htijenje.
 Drugi aspekt je izvršavanje, a treći
posljedica po druge.
 Možemo li dakle, ljudima koji su učinili
ubistvo drugog uvijek pripisivati namjeru?
 Ubistvo u lovu vs ubistvo tokom pljačke
PRAVNI MODEL LIČNOSTI
 Složeni sudski postupak od tada nalaže arbitru
da ustanovi što potpuniju istinu o zločinu. Tri
osnovna uvjeta za presuđivanje u skladu s
istinom bila su:
 poznavanje prestupa,
 poznavanje lica odgovornog za taj prestup i
 poznavanje zakona.
 Mnoštvo ocjena, dijagnoza, predviđanja i
stavova vanpravne prirode o učinitelju
kaznenog djela ugrađuje se u proces suđenja i
donošenje presude. Pojavljuju se razni
stručnjaci (među njima i psiholozi) kao
savjetnici za kažnjavanje koji pomjeraju
okosnice sudskog sistema. Traga se za novom
vrstom istine i kazne koja ne bi bila odmazda,
već popravka
PRAVNI MODEL LIČNOSTI
 Pitanje iracionalnosti-dobijanje legitimiteta
 U cilju nalaženja zajedničke forenzičko-
psihološke strategije pravna definicija
ličnosti bi izgledala ovako:
 ličnost je osoben skup usvojenih pravila
uspostavljanja društvenih odnosau kome
iracionalnost ima nesumnjivu ulogu, ali koja
pretežno počiva na odgovornosti i slobodi
izbora.
 Time su otvorena vrata ispitivanju i
prepoznavanju stanja emocionalnih
uzbuđenja, koja se ovdje često označavaju
kao afekti.
PRESTUPNIČKO PONAŠANJE I
NJEGOVI UZROCI
 Prestupnik je onaj drugi dio nas koji ne
možemo upoznati ili onaj dio svijeta koji ne
poštuje društvena pravila.
 Sa stanovišta društva dileme nema.
Prestupnik je onaj koji šteti društvu, pa će
zbog te štete koje mu je nanio i opasnosti
kojoj ga je izložio morati ispaštati, utoliko
duže ukoliko je i društvo slabije.
 Uloga kazne je okrenuta ka sadašnjosti i
budućnosti. Ona treba krivcu oduzeti
mogućnost da bude i dalje opasan, a da
nevinog odvrati od svakog sličnog
prestupa.
.
 Reći za prestupnika da je prešao na djelo, za
razliku od onoga koji to nije, znači ustvari samo
to da je on povrijedio neku zakonsku
konvenciju, a to sigurno nije psihološka
kategorija.
 Sve se svodi na to da prestupnik čini nešto što
drugi ne čine ili što se ne otkriva da čine. Osim
ove tvrdnje o činjenju, koja bi predstavljala
specifičnu razliku, navodi se i mnoštvo teza o
psihološkim odlikama prestupnika
 One se zasnivaju na konceptu crta ličnosti, kao
općem modelu za poređenje. Po jednom široko
prihvaćenom određenju, crta je samostalna
jedinica ili obrazac po kojem neka ličnost
funkcionira, a koji se ispoljava u svim
personalnim i socijalnim kontekstima.
 Osnovni problem koji se ovdje postavlja tiče se
odnosa koji postoji između ustanovljene crte
ličnosti i ponašanja.
.
 Slučajevi nesuglasnosti dominantnih
crtai ponašanja nisu izuzeci
 Eysenck- svi smo mi uz dovoljan
povod skloni da izvršimo
antisocijalan, pa i kriminalan akt, dok
se, naprotiv, ne može reći da smo
svi skloni psihotičnim epizodama
 Frojd- bitne odlike zločinca:
bezgranična sebičnost, jaka
destruktivna sklonost,
bezosjećajnost i nedostatak
afektivnog prihvaćanja ljudi.
.
 Neke faktorske analize posebno izdvajaju
slijedeće karakteristike ličnosti prestupnika:
 • strepnju i lošu prilagođenost,
 • taštinu i usredočenost na sebe,
 • nisku snagu Super-ega,
 • pretjerivanje u reakcijama i oholu
nezavisnost.
 Ovome se još u nekim drugim ispitivanjima
dodaju: nesposobnost da se trpi
osujećenje, nestalnost i impulsivna
osjećajnost.
 Često se kao neko kohezivno svojstvo
delinkventne populacije imenuje
agresivnost
.
 Da li će se neko svojstvo ličnosti zaista
ispoljiti u nekom vidu prestupničkog
ponašanja zavisi od mnogih okolosti.
 Neke od tih okolnosti potiču iz same
ličnosti i njenih dominantnih načela vladnja,
a neke od sredine u kojoj živi i radi.
 Faktori sredine imaju dvostruki značaj. Oni
prvo djeluju na socijalizaciju ličnosti, a time
i na formiranje pojedinih crta ličnosti i
drugo, na „kriminalizaciju“, tj. na konkretno
javljanje određenih oblika prestupničkog
ponašanja.
.
 Izdvajaju se dvije dominantne teorije, koje
se u suštini ne isključuju, kako njihovi
protagonisti ne dijele ovo mišljenje.
 • Po prvoj teoriji, kod prestupnika postoji
opća dispozicija ka prestupničkom
ponašanju. Mijenjaju se samo pojavni oblici
kriminala, a ova sklonost je svima
zajednička i samo se manifestira na
različite načine. To je tzv. opća ili
generalna dispozicija.
 • Po drugom načinu tumačenja, koju
zastupaju teorije tzv. srednjeg ranga, za
svaku vrstu krivičnog djela postoji posebno
pogodan sklop ličnosti. Prema tome,
postoji toliko psihologija prestupnika koliko
postoji različitih tipova krivičnih djela.
.
 Iz brojnih socio-psiholoških istraživanja
obično se izdvajaju kao bitna dva
mikrosocijalna činitelja koji sudjeluju u
predikciji kriminalnog ponašanja:
 • Prvi činitelj predstavljaju patološke
pojave u obitelji, a
 • drugi, pripadanje prokriminalnim
grupama.
 Razlikovanje (ne)prestupnika:
 nesumnjiva činjenica da za razliku od
drugih koji možda o tome sanjaju,
kriminalci „prelaze na akt“ upućuje na
nešto što, uvjetno rečeno, možemo nazvati
generalnim faktorom prestupničkog
ponašanja.
 Taj faktor se može shvatiti kao jedna opća
dispozicija ka prestupničkom ponašanju,
koja se ispoljava na različite načine.
.
 često se postavlja pitanje da li postoji
razlika u strukturi ličnosti prestupnika
i ne-prestupnika.
 Novija faktorska ispitivanja upućuju i
pored svih rezervi, na zaključak da
takve, ipak uvjetno rečeno, razlike
postoje.
 Prevedeno sa jezika faktorske
analize, osnovna razlika se nalazi u
slabosti volje kod prestupnika. Oni
se od neprestupnika najviše razlikuju
po tome što nisu u stanju kontrolirati
svoje konativne funkcije.
PSIHOLOGIJA ISKAZA U
SUDSKOM POSTUPKU
 Iskaz je pojam dvostruke prirode
 Dvostrukost iskaz ogleda se u tome što on
ima svoje procesnopravno i psihološko
značenje.
 Prema procesnopravnom značenju iskaz je
rezultat saslušanja.
 Također, prema ovom značenju iskaz se
smatra za izjavu koju neko daje u svojstvu
procesnog učesnika, da je to rezultat
utvrđivanja određenih činjenica, da je on
takođe izvor saznanja činjenica u krivičnom
postupku, i najzad da je iskaz dokazno
sredstvo.
.
 U općoj psihologiji iskaz označava proces
saopštavanja određenih psihičkih sadržaja.
 Gdje god da se primjenjuje, bilo s ciljem
rasvjetljavanja nekog krivičnog slučaja, bilo
u psihologiji ili ma bilo kojoj drugoj oblasti
života, iskaz nastaje na način da se
činjenice opažaju putem čula, opaženo se
zadržava putem pamćenja i potom se
zapamćeno saopštava.
 Ova tri psihička procesa su međusobno
povezana, a sa njima je povezan i proces
mišljenja , kao i razne druge psihičke
pojave ( emocije, motivi, učenje itd. ) .
.
 Postepeno širenje i razvijanje psihologije
iskaza rezultiralo je nekim pozitivnim
promjenama.
 Šire shvatanje iskaza kaže da je to
saopštavanje koje u okviru krivičnog
postupka daje bilo koji učesnik postupka i
to u svojstvu takvog učesnika;
 to saopštavanje se može odnositi na bilo
koje pitanje koje bi moglo biti značajno za
razvoj i ishod postupka tj. na činjenice koje
bi mogle biti relevantne ili činjenice koje
ove razjašnjavaju i dopunjavaju, kao i na
procesno i materijalno pravna pitanja
uključujući odnos raspravljanih činjenica sa
pravom, naročito kad o takvim pitanjima
daju iskaz učesnici čiji je zadatak da
primjenjuju pravo;
 a saopštavanje je rezultat opažanja,
pamćenja i mišljenja učesnika postupka
koji daje iskaz.
Nastajanje iskaza

 Iskaz nastaje tako što neko lice

opaža činjenicu putem čula,
zadržava opaženo putem pamćenja i
potom usmeno ili pismeno saopštava
zapamćeno.
 Paralelno sa ovim odvijaju se i drugi
psihički procesi, a poseban značaj
među njima ima mišljenje.
.

 Svaki iskaz može biti tačan ili netačan.
 Dalje, on može biti tačan ili netačan u
cjelini ili u svojim pojedinostima.
 Netačan iskaz je u najvećem broju
slučajeva lažan (laž je svjesno iskazivanje
neistine), mada on može biti i nesvjesno
neistinit. Naime, do netačnog iskaza može
doći prilikom grešaka u bilo kojoj od tri
fazenjegovog nastajanja: u toku opažanja
(percepcije), pamćenja (memorije) ili
saopštavanja (reprodukcije).
 Lažan iskaz može da se daje aktivnim
laganjem (neistinitim iskazivanjem),
pasivnim laganjem (prećutkivanjem) i
slijepim iskazom.
 Slijepi iskaz predstavlja situaciju kada
saslušavana osoba ni sama ne zna da li
iskazuje laž ili istinu, a to ne napominje.
. Davaoci iskaza u krivičnom postupku
(prema širem shvatanju) nisu samo
saslušavana lica većsu to uopće svi
učesnici krivičnog postupka.
 To bi bili okrivljeni, ovlašteni tužilac,
oštećeni, svjedoci, vještaci, tumači, a isto
tako i sudije, pa čak i zapisničar.
 Između svih njih pored određenih sličnosti,
postoje i značajne individualne razlike.
Glavni izvor tih razlika jeste psihološka
izdiferenciranost ljudi i to posebno razlike s
obzirom na motive, stavove, interese te
razlike u mišljenju, percepciji, memoriji i
reprodukciji činjenica.
.

 Generalno izvor razlika bi bile sve one psihološke
karakteristike čovjeka koje bi se kod procesnih
učesnika mogle individualno izražavati.
 U literaturi se najviše raspravljao razlikama usljed
stepena psihičke normalnosti i razlikama do kojih
dolazi usljed pola i starosti.
 Zbog individualnih razlika među procesnim
učesnicima neki autori su pokušali da stvore
izvjesne tipologije. Tako Altavila opisuje:
subjektivne i objektivne tipove, osjetljive i apatične,
nestabilne, prividno ravnodušne, prividno osjećajne,
preosjetljive, euforične, hipomanične i depresivne,
 bojažljive, pričljive, sujetne, lažljive, mitomanske, i
patološki lažljive.
 Međutim, ovakve tipologije imaju niz slabosti pa
stoga nemaju neke praktične koristi.
SASTAV, JEDINSTVO I
INDIVIDUALNI KARAKTER
ISKAZA
 Iskaz se sastoji iz četiri glavna elementa i to iz
psihičkih procesa opažanja, pamćenja, iskazivanja i
mišljenja.
 Odvojeno prikazivanje ovih elemenata je
nemogućno jer iskaz čini jednu, jedinstvenu
psihološku pojavu.
 Prilikom nastajanja iskaza osim pomenutih zapažaju
se i druge pojave.
 Opažanje čini osnovu saznajnih procesa, među koje
spadaju i učenje i mišljenje.
 Opažanje je proces kojim postajemo svjesni
prisutnih predmeta, a na osnovu njihovog djelovanja
na čula.
 To je subjektivno odražavanje objektivnog svijeta
putem čula.
.
 Pamćenje obuhvata ne samo zadržavanje
naučenog, nego i zaboravljanje,
prepoznavanje i obnavljanje naučenih
sadržaja. Samim opažanjem i njegovim
obnavljanjem ne uviđamo dovoljno odnose
i veze među pojavama već to postižemo
mišljenjem.
 Mišljenje je usmjereno operisanje znacima
ili simbolima pomoću koga dolazimo do
uviđanja odnosa.
 Iskazivanje se sastoji u saopštavanju
opaženog i zapamćenog putem govora,
pisanja ili drugih postupaka.
 U jednom krivičnom postupku
najrelevantniji je proces saznanja kod
sudije, koji treba da spozna istinu na
osnovu koje donosi pravilnu presudu.
.
 Osjećanja su doživljaji našeg subjektivnog
odnosa prema stvarima, ljudima,
događajima i prema vlastitim postupcima.
 Oni su psihološka kategorija i kao takvi
moguu velikoj mjeri da utiču na ponašanje
učesnika krivičnog postupka.
 Među osnovne psihološke pojmove kojima
se služi psihologija krivičnog postupka
takođe spadaju i motivi.
 Motivi su organski i psihološki činioci koji
pokreću ili usmjeravaju ponašanje čovjeka,
i to kako njegove postupke tako i njegovo
opažanje, učenje i mišljenje, dok se
motivacijom naziva proces pokretanja
aktivnosti radi ostvarenja određenih ciljeva,
usmjeravanja aktivnost na određene
objekte i regulisanje načina na koji će se
postupiti.
Kriteriji vjerodostojnosti
iskaza
 Za procjenu valjanosti iskaza razvijena je
posebna procedura koja omogućuje
procjenu valjanosti izjave.
 Njezina važnost je naglašena u
slučajevima kada bi mogli postojati motivi
za lažne navode i optužbe, ili pak kad
postoji vjerojatnost da je izjava dana pod
značajnim utjecajem sugestije ili pritiska
druge zainteresirane osobe.
 Ta procedura je poznata pod nazivom
Kriterijski temeljena sadržajna analiza
(Criteria-based Content Analysis – CBCA).
.
 CBCA je kvalitativna analiza sadržaja
izjave pomoću točno određenih kriterija.
 Ova je metoda uklopljena u širu tehniku po
nazivom Procjena vjerodostojnosti izjave
(Statement Validity Assesment, SVA), a
razvijena je za evaluaciju izjava dobivenih
od djece koja su svjedoci navodnih zločina,
uglavnom seksualnog zlostavljanja.
 No danas se ona primjenjuje i na odraslim
koji daje izjave koje nisu samo vezane uz
seksualno zlostavljanje.
 Temelje navedene procedure postavio je
50-ih godina Undeutch stvorivši tzv. analizu
realnosti izjave (Statement Reality
Analysis).
 Ova se metoda zasnivala na hipotezi da se
izjave nastale na temelju mašte, iluzija ili
laži razlikuju u sadržaju i kvaliteti od izjava
koje se temelje na stvarno proživljenim
događajima – Undeutscheva hipoteza.
.

 CBCA metoda se sastoji od 19 specifičnih

kriterija koji se koriste pri procjeni sadržaja
izjave. Zadovoljavanje kriterija ukazuje na
stvarno doživljeni događaj.
 Pri primjeni kriterija na djeci važno je uzeti
u obzir dob, iskustvo i kognitvni kapacitet
djeteta.
 Primjena CBCA zahtijeva što je moguće
ranije uzimanje izjave od djeteta, a izjavu
treba uzeti uvježbani ispitivač pomoću
struktuiranog intervjua
Kriteriji su grupirani u 5 kategorija:

 1. Kriteriji za analizu općih kriterija izjave

 logička struktura – govori o tome je li izjava
sadržajno koherentna i logična
 nestruktuirana produkcija – odnosi se na stil i
redoslijed opisa (istinita izjava nije kontinuirano
struktuirana već su informacije raspršene oko
okosnice, odnosno izjava je djelomično
neorganizirana, postoje digresije i spontana
premještanja pažnje, no izjava mora biti logički
konzistentna)
 opširnost detalja – specifičnost opisa mjesta,
vremena, osoba, objekata i događaja (istinite
izjave imaju više detalja)
.
 2. Kriteriji za analizu specifičnih sadržaja
izjave
 povezanost s kontekstom – u kojoj su mjeri
događaji stavljeni u prostorni i vremenski
kontekst, te da li je događaj povezan s drugim
događajima
 opis interakcija – da li izjava sadržava navode
o postupcima i reakcijama žrtve ili navodnog
počinitelja ili o razgovoru koji je vođen
 reprodukcija razgovora – da li izjava sadržava
originalnu verziju razgovora (upotreba
nepoznatih termina)
 neočekivane komplikacije tijekom djela – da li
se dogodio neki neplanirani prekid incidenta,
neočekivana komplikacija ili teškoća
.
 3. Kriteriji za analizu posebnosti sadržaja
 neobični detalji – postojanje realističnih, ali
neobičnih detalja koji unutar konteksta imaju
svoje značenje
 preobilnost detaljima – preobilnost
nepotrebnim detaljima koji nemaju direktne
veze s optužbom
 krivo razumijevanje točno reproduciranih
detalja – ukoliko dijete točno opisuje objekt ili
događaj koji ne razumije (npr. ejakulacija =
urin)
 povezane vanjske asocijacije – postoji li
povezanost djela s nekim drugim događajem
ili razgovorom seksualne prirode, s time da se
taj drugi događaj ili razgovor nije dogodio
unutar samog djela
 navodi o subjektivnom psihičkom stanju –
opisuje li dijete vlastite osjećaje ili misli koje je
imalo tijekom događaja
 atribucija psihičkog stanja počinitelja – iznosi li
dijete emocije ili misli koje je pripisalo
počinitelju tijekom incidenta
.
 4. Kriteriji za analizu sadržaja
vezanog uz motivaciju
 spontane ispravke – spontano dodane
ispravke i dodatne inf. na prethodnu
izjavu, koje tu izjavu čine preciznom
 priznavanje nedostatka sjećanja ili
znanja za neki dio incidenta
 postavljanje sumnje u vlastito
svjedočenje
 samoosuđivanje – opisuje li dijete
neka svoja ponašanja povezana s
incidentom kao loša ili neprikladna
 nalaženje isprike za počinitelja
.
 5. Kriteriji za analizu sadržajnih
elemenata specifičnih za kriminlnu dob
 detalji karakteristični za kazneno djelo –
postoje li elementi koji su uobičajeni za ovaj
tip kaznenog djela, pri čemu je postojanje
detalja suprotnih uobičajenom shvaćanju
posebo jak indikator
 SVA je sveukupna forenzičko-psihološka
dijagnostička procedura za ocjenu
vjerodostojnosti izjave, koja uz CBCA
uključuje i evaluaciju drugih podataka
kao što su biografski podaci, rezultati
psihologijskog testiranja, ponašanje
djeteta tijekom davanja izjave, podaci koji
se tiču nastanka izjave i konteksta
prilikom prve izjave djetata o zlostavljanju
te podaci koji se odnose na odnos
između žrtve i navodnog počinitelja.
. Pored navedenog još se procjenjuju:
 psihološke karakteristike: prikladnost
djetetovog jezika i znanja, prikladnost
emocija i podložnost sugestiji
 karakterisitke provedenog intervjua:
sugestivna pitanja, neodgovarajuće
metode testiranja (npr. obećavanje
nagrade, prijetnja kaznom)
 motivacija: koji su bili motivi za prijavu i da
li su oni upitni sa stanovišta
vjerodostojnosti, kontekst otkrivanja djela ili
prijave, pritisci da se lažno prijavi
 pitanja vezana uz istragu: konzistentnost s
prirodnim zakonitostima, konzistentnost s
drugim izjavama, konzistentnost s drugim
dokazima
Metoda «monitoriranje
realnosti»
 Monitoriranje realnosti (Reality Monitoring)
je metoda razvijena kao alterantiva za
utvrđivanje vjerodostojnosti izjave.
 Ova metoda se znatno lakše uči i
primjenjuje od CBCA metode. Razvili su je
Johnson i Raye, a opisuje kako se sjećanje
za izmišljene događaje temeljno razlikuje
od sjećanja doživljenih događaja.
 Budući da se sjećanja vezana uz stvarne
događaje stvaraju kroz perceptivne
procese, veća je vjerojatnost da će, između
ostalog, sadržavati perceptivne informacije:
.
 vizualne detalje («Vidio sam kako prednji dio
kotača udara u rub pločnika»)
 detalje zvuka («Čuo sam skvičanje kočnica»)
 detalje mirisa («Mogao sam namirisati benzin»)
 detalje okusa («Mislio sam da mogu osjetiti krv
sa posjekotine na čelu»)
 fizičke osjećaje («Jako me boljela lijeva noga»)
 spacijalne detalje – detalje o tome gdje se
događaj dogodio («Auto me pogodio preko
puta stare školske zgrade»)
 detalje o tome kako su stvari i ljudi bili
smješteni s obzirom jedni na druge («Moj sin je
bio na stražnjem sjedalu auta»)
 temporalne detalje – detalje o vremenskom
redoslijedu događaja («Policija je došla prije
vozila hitne pomoći»)
 detalje o trajanju događaja («Činilo se kao
cijela vječnost dok me nisu izvukli iz auta»)
.
 Sjećanja na stvarne događaje osim
navedenih uključuju i informacije o
emocijama, živost izjave, mogućnost
rekonstrukcije događaja i
realističnost.
 S druge strane, izjave izmišljenih
događaja, budući da imaju unutarnji
izvor, će sadržavati više kognitivnih
operacija, kao što su misli i
zaključivanje («Vjerojatno sam imao
uključeno grijanje, budući da je bilo
vrlo hladno te noći»).
Subjektivni i objektivni
pokazatelji laži
 Subjektivni indikatori laži su uvjernja ljudi o tome što
su indikatori laži, tj. to su znakovi (sterotipi) koje
ljudi koriste pri procjeni iskrenosti osobe s kojom
komuniciraju.
 Istraživanja su pokazala da ljudi vjeruju u
povezanost laganja i neverbalnog ponašanja, pa
tako vjeruju da ljudi koji lažu: izbjegavaju pogled,
koriste više pokreta, dugo im treba da odgovore,
zamuckuju, imaju povišen ton glasa.
 Međutim, samo je ovaj posljednji znak točan (visoki
ton glasa), a ostali su prvenstveno znakovi
anksioznosti (nervoze), ne nužno i laganja. Upravo
zbog ovih krivih uvjerenja o tome koji znakovi
ukazuju na laž, ljudi su vrlo loši indikatori laži;
točnost oko 50% - pogađanje po slučaju.
.
 Objektivni pokazatelji laži su sistematske razlike u
neverbalnom i verbalnom ponašanju kod laganja.
 Istraživanja su pokazala da postoje neki verbalni i
neverbalni odgovori koji mogu pomoći do određene
mjere u razlikovanju lažljivaca i onih koji govore
istinu.
 No, valja napomenuti, da zapravo i nema nekog
specifičnog znaka ili sindroma laži.
 Prepoznavanje laži ovisi o brojnim faktorima, a neki
od njih su: vrsta laži (jednostavne/složene), ulog
(visok/nizak), karakteristike ličnosti (kreativnost,
inteligencija, makijavelizam, niska empatija i sl.).
Neki od znakova složene laži su duža latencija
odgovora, donekle promijenjena boja glasa i
smanjivanje pokreta ruku i nogu.