SAŽETAK SEMINARSKIH RADOVA:

1. Predator, plijen ,interakcija i efekat ove

interakcije na ekostitem
2. Polinacija kao oblik specijske interakcije
3. Specijske interakcije u zemljištu
4. Koevolucija
5. Definicija i primjeri alelopatije

1
SADRŽAJ

1.PREDATOR, PLIJEN I UTICAJ OVE INTERAKCIJE NA EKOSISTEM..................................................................4

2. POLINACIJA KAO OBLIK SPECIJSKE INTERAKCIJE.......................................................................................7

3. SPECIJSKE INTERAKCIJE U ZEMLJIŠTU.....................................................................................................12

4.DEFINICIJA I POJAM KOEVOLUCIJE...........................................................................................................19

5.DEFINICIJA I PRIMJERI ALELOPATIJE.........................................................................................................22

2
 1. Predator, plijen ,interakcija i efekat ove interakcije na
ekostitem
Uvod

Populacija je grupa jedinki iste vrste koja naseljava određeni prostor i mogu međusobno da se
razmnožavaju dajući potomstvo.U prirodnim uslovima rijetko se mogu naći jedinke koje čitav
život provode izolovano. Sve jedinke jedne vrste, koje naseljavaju jedno stanište, uspostavljaju
određene međusobne odnose i odnose sa spoljašnjom sredinom. Tako čine biološki sistem koji
se naziva populacija.
Tako npr., populaciju predstavljaju sve jedinke maslačka na jednoj livadi, divlje svinje u jednoj
šumi ili slijepi miševi u jednoj pećini.
Biocenoza je zajednica organizama različitih vrsta biljki, životinja, gljiva i mikroorganizama u
jednom ograničenom životnom prostoru (biotop). Biocenoza i biotop zajedno tvore Ekosistem
Biotop naseljavaju pripadnici odgovarajuće biocenoze. Oni uspostavljaju vrlo složene
međusobne odnose i istovremeno se, određenim odnosima, povezuju sa okolinom u kojoj žive.
Na taj način biocenoza i biotop zajedno čine ekološki sistem višeg reda –ekosistem.
Predator - pod predatorima se podrazumevaju životinje sa slobodnim načinom ishrane tj. hrane
se drugim vrstama i mesojedi su. To su brze životinje, izuzetno pokretljive, sa dobro
razvijenim refleksima i čulnim organima. Poseduju određene organe za hvatanje i ubijanje
plijena. Tehnika lova kod predatora je različita. Neke plijen pronalaze i love pjedinačno-solitarno,
dok druge vrste plijen love u grupama, kao naprimer, šakal, lavovi i hijene.
Plijen takođe, ima dobro razvijene čulne organe, brzinu i poseduje različite organe za odbranu
od predatora. Najčešće su to otrovne žlijezde, zatim kopita, rogovi, bodlje. Mnogi organizmi se
štite od predatora putem kriptične ( zaštitne) obojenosti. Oni se svojom bojom tijela uklapaju u
boju okoline i postaju manje uočljivi. Potom, pojava poznata kaomimikrija tj. oponašanje vrsta
koje sadrže otrovne materije ili bodlje. Česta je kod zmija koje nisu otrovne, ali svojom bojom
tijela oponašaju zmije koje su otrovne i na taj način upozorava, odnosno brani od predatora.

3
1.Predatorstvo

1.2. Predator

Ovo je odnos kada jedna jedinka predator, a druga plijen ili služi kao hrana drugoj

Primjer:

Biljojed životinja I bilje kao plijen, vuk I jelen, lisica I zec, orao I zmija , sova I miš, štuka I uklija,

Morske zvijezde I školjke, vodene zmije I žabe , hidre I dafnije .

Najpotpuniji primjer predatatorstva pokazuje lanac ishrane, na početku su biljke, zatim

predatori biljojedi, zatim mesojedi, potom mikroorganizmi kojima se hrane račići, a
račićima se hrane ribe ili vodeni insekti kojima se hrane ribe, zatim karnivorni sisari koji
se hrane ribom.

Prilagodbe za napad : snažne i oštre kanđe kod Jastreba, vodeni su dobri plivaći,
rastegljive čeljusti za hvatanje plijena , sistem za ishranu kod biljojeda je produzen.

Prilagodbe za odbranu: na travnjacima uspiješan bijeg je jedini spas trčeći, biljke se

adaptiraju oštrim kanđama i trnjem, spore životinje se brane bodljem i oklopom, zaštitni
skelet kod morskih zivotinja dna .

Predatori love u skupini, pa mogu savladati I znatno kupniji plijen od sebe .

1.3. Prilagodbe predatora

Mnogi su plošnjaci predatori koji napadaju sesilne životinje kao što su spužve, ascidije,
mahovnjci, školjkaši itd

Imaju nabrana ždrijela koja mogu izbacit I uvuci u plijen. Kroz ždrijelo izlučuju enzime koji
razgrađuju tkivo žrtve I potom ga isisaju.

Lorencijeve ampule – posebni organi kojima morski psi registruju električni potencijal u moru.
Morsi psi mogu osjetit vrlo male koncentracije krvi u morskoj vodi I to na velikoj udaljenosti .

Dupini i Kitovi pomocu ultrazvuka vizualiziraju svoj okoliš.Pomoću svog ultrazvuka ponalaze svoj
plijen (čak i kada je zakopan ispod morskog dna ); a koriste ga za obamnjivanje ili ubijanje
plijena.Mnoge ribe oblikom i bojom savršeno oponašaju svoj okoliš i tako svoj plijen love čekajući
da im se on priblizi.
4
1.4. Prilagodbe plijena

Organizmi koji su ekstremno mali u odnosu na predatora pokazuju vrlo malo prilagodbi za
njegovo izbjegavanje . Sa druge strane, veći plijen može pobjeći ili se boriti.Uspješan bjeg zavisi
od o ranom opažanju predatora, okretnosti i brzini. Mnoge životinje nisu jestive jer sadrže
otrovne spojeve. Sesilne životinje se štite pomoću bodlji i oklopa ( ježevi,spužve, školjke ).

Žarnice kod žarnjaka služe za obamnjivanje plijena, al isto tako i za odbijanje predatora.

Neke se ribe poput drhtulje brane proizvodnjom električne struje ( ta prilagodba osim za
odbranu sluzi i za napad na svoj plijen ).

Otrovne bodlje (pauk, škripina ) i otrovna krv ( ugor, murina ) takođe su načini odbrane od
predatora.

1.5. Teorija optimalne ishrane

Predator bi se trebao ponašati na način da ostvari najveću moguću korist ( pojede sto vise
hrane ) uz plaćanje najmanje moguce cijene ( utoršak vremena I energije ).Ekološka teorija se
bavi analizom cijene I koristi prilikom izbora plijena od strane predatora naziva se “Teorija
optimalne ishrane “.

Pacifička zvjezda specijalizirala se na ishranu koraljima koji žive u skupinama koje neujednačeno
prekrivaju različito velike dijelove staništa. Ukoliko zvjezdača provede puno vremena u jednom
dijelu staništa broj koralja se zbog predacije smanjuje pa zvjezdača ulaže sve više energije i
vremena za sve manju dobit.

Optimalna veličina plijena

Primjera prehrane kod riba sunčanice pokazuje da porast gustoće plijena vodi ka njihovoj većoj
spelizaciji u prehrani, upravo kako to predviđa teorija optimalne prehrane. Kada je ukupna
količina plija gušća sunčanica propusta manji plijen I specijalizira se na hvatanje većeg plijena.

Rak Carcinus maennas hrani se dagnjama.Male dagnje je lako otvorit ali i imaju manju količinu
mase.Velike dagnje sadrže puno mesa, ali treba uložit puno energije na njihovo otvranje.Rak
preferira dagnje srednje veličine i one mu zaista donose najveći energetski profit po jedinic
ulozenog vremena.

1.6. Uticaj predatorstva na populaciju žrtve

Ako je poznato, da predatorstvo utiče pogubno na indivudulane jedinke žrtve, to možemo

očekivati, da će i na populacije žrtve u cjelini, predatorstvo uticati pogubno.
5
 2. Lanaci Ishrane
Jedan način da shvatimo kako ekosistemi funkcionišu jeste da slijedimo lance ishrane u
njemu. Lanac ishrane sastoji se od niza organizama koji vrebaju jedan drugoga. Svako stanište je
puno ovakvih lanaca, a kako se oni često spajaju i granaju jedan iz drugoga, često postaju mreža
ishrane.

U svakoj fazi lanca ishrane gubi se energija, uglavnom kao toplina koju oslobađaju
životinjska tijela. Zbog ovoga se na svakom slijedećem nivou lanca ishrane na raspolaganju nalazi
manje energije. To znači da u jednom zdravom ekosistemu uijvek ima manje predatora nego
plijena, i uvek više biljaka nego biljojeda.

2.1. Ciklusi hranljivih materija

Veoma jednostavan lanac ishrane izgledao bi ovako: trava - antilopa - lav. Međutim,
stvarnost većine ekosistema je mnogo složenija, sa mnogo više slojeva, uključujući neke životinje
koje jedu i biljke i životinje. Svaki lanac ishrane završava se vrhunskim predatorom, u našem
primjeru lavom. Ništa ne vreba lava, barem ne dok je živ, ali kada ugine nastavlja se lanac ishrane
budući da se insekti, gljivice i drugi razlagači hrane lešinom. Na kraju ništa ne ostane od lavljeg
tijela. Svu energiju pohranjenu u njemu odnijeli su razlagači, a hemijske materije koje su
sačinjavale njegovo tijelo vratile su se u okruženje u obliku ugljen-dioksida, vode i minerala u tlo.
A to su one iste materije koje su potrebne biljci da bi rasla. Ciklus je zatvoren.

2.2.Zajednički život

Kao što pokazuju lanci ishrane, život različitih životinja u jednom ekosistemu blisko je
povezan. Kada bi zbog nekog razloga sve biljke izumrle, ne bi ostali gladni samo biljojedi. Kada bi
svi oni počeli da nestaju, predatori bi takođe skapavali od gladi. Možda bi na dobitku bili samo
razlagači. Izraženo drugačije, druge vrste koje žive pokraj jedne životinje integralni su dio
okruženja te životinje kao što su vremenske prilike i predio. Ovo je još jedan dokaz da se
životinjske vrste nisu razvile odvojeno jedan od druge.

2.3. Grupni život

Krdo, jato ili roj predstavlja grupu životinja koja se okuplja iz bezbjedonosnih razloga.
Svaki član grupe deluje kao pojedinac,ali je fizički najbezbjedniji kada se nalazi u sredini gupe, s
obzirom na činjenicu da je opasnost od napada najveća na rubu. Članovi društvene grupe, s
druge strane, rade zajedno na pronalaženju hrane, podizanju mladunčadi i na odbrani. Mnogi
sisari, na primer majmuni, psi, delfini i slonovi, formiraju društvene grupe, koje postoje u raznim
formama. Na jednoj strani spektra nalaze se visoko uređena društva, kao što su čopori lavova ili

6
družine pavijana, koje često kontroliše jedan dominantni mužjak, dok drugi članovi imaju
sopstveni rang u strogoj hijerarhijsoj strukturi. Na drugoj strani su grupe životinja bez vođe, kao
što su južnoamerički majmuni koji se sastaju i rastaju bez neke stvarne svrhe.

2. POLINACIJA KAO OBLIK SPECIJSKE INTERAKCIJE

Pod oprašivanjem se podrazumijeva prenošenje polenovih zrna na žig skrivenosjemenjača,

odnosno sjemene zametka golosjemenjača. Prenošenje polena vrši se na razne načine ali se
uglavnom mogu razlikovati dva tipa oprašivanja:

Samooprašivanje (autogamija)

Unakrsno oprašivanje (alogamija)

Prilikom samooprašivanja polen jednog cvijeta dospijeva na žig toga istog cvijeta, dok prilikom
ukrštanja polen jednog cvijeta dospijeva na žig cvijeta druge individue ili drugog cvijeta iste
individue.

U unakrsnom oprašivanju razlikujemo dva podtipa:

oprašivanje između cvijetova iste individue (geitonogamija)

oprašivanje između cvijetova različitih individua (ksenogamija)

Polinacija je proces kojim se polen prenosi kod biljki, čime se omogućava osjemenjivanje i
seksualna reprodukcija. Zrna polena sadrže muške gamete (spermu). Ženski gameti se nalaze
unutar tučka.

Polenova zrna na žigu tučka počinju da se izdužuju na dole, stvarajući polenovu cijev. Cijev se
kreće ka podniku tučka u kojem je udobno smješten zametak budućeg sjemena. Spajanje muške
spermatocidne i ženske jajne polne ćelije naziva se oplođenje. Iz oplođene jajne ćelije-zigota,
razvija se klica - začetak buduće biljke. Plodnik tučka nastavlja da raste, stvarajući plod, a većina
ostalih cvjetnih dijelova polako se suši i opada.

SAMOOPRAŠIVANJE

Pojedine biljke u svojoj su evoluciji razvile sposobnost samooprašivanja. Podudarnost u položaju

antera i njuški tučka istoga cvijeta omogućuje samooprašivanje i samooplodnju. Kod
7
samooprašivanja pelud s jednog cvijeta prelazi na stigmu tučka istog cvijeta. Samooplodne biljke
koje se oprašuju pomoću vjetra nazivamo anemofilne biljke. One su evolucijom razvile takvu
mogućnost oprašivanja, imaju sitnu (30-35 µm) i vrlo laganu pelud tako da je vjetar raznosi i do
nekoliko kilometara uokolo. Pojedine su vrste razvile i dodatne oblike poput nekih vrsti bora i
imaju dodatne "mjehuriće za let".

UNAKRSNO OPRAŠIVANJE

Unakrsno oprašivanje u prirodi mnogo je češća pojava nego samooprašivanje.

Kod biljaka koje se oprašuju ksenogeno cvijetovi imaju vrlo karakterističnu građu i ekološke
prilagođenosti, pa je oprašivanje osigurano polenom druge individue.

U zavisnosti od agensa u prenošenju polena sve se ksenogamne biljke dijele

na:

1. Anemofilne - polenova zrna prenosi vjetar,

2. Ornitofilne - polenova zrna prenose ptice,

3. Malakofilne - polenova zrna prenose puževi,

4. Hidrofilne - polenova zrna prenosi voda,

5. Entomofilne - polenova zrna prenose insekti i

6. Chiropterofilija - polenova zrna prenose slijepi miševi.

Anemofilija

Anemofilija je zastupljena kod samo 10 % cvijetnica.

Ovakav način oprašivanja zastupljen je kod skoro svih trava i žitarica, oštrica, mnogih palmi i
velikog broja drvenastih biljaka (breze, topole, hrasta, lijeske, duda i mnogih drugih), a od
zeljastih kod hmelja, koprive, konoplje itd.

Cvijetovi navedenih vrsta su sitni i neugledni. Polenova zrnca su sitna i suha, a razvijaju se u
ogromnim količinama.

Za uspiješno oprašivanje vjetrom od bitnog su značaja spoljašnji uslovi. Kod trava najvažniji
faktor je temperatura, pa onda vlažnost vazduha. Kiša i niska temperatura mogu da pomjere
cvjetanje nekoliko sati, pa čak i nekoliko dana.Visoke temperature i suh vazduh također nisu
pogodni za otvaranje cvjetova.
8
Za većinu trava najpogodniji uslovi za otvaranje cvijeta su u ranim jutarnjim satima.

Ornitofilija

Ornitofilija je oprašivanje pomoću ptica.

U subtropskim i tropskim oblastima Južne Amerike, Afrike, Azije i Australije ptice su značajni
oprašivači cvijetova.

Sve ove ptice najčešće upotrebljavaju nektar kao hranu i često imaju zaštitu protiv povreda koje
bi mogle izazvati ptice prilikom sondiranja unutar njih svojim oštrim kljunovima.

Malakofilija

Malakofilija je oprašivanje biljaka pomoću puževa, kako pomoću golaća tako i pomoću puževa sa
ljušturom. Ovaj način oprašivanja svojstven je samo nekim biljnim vrstama, kao na primjer
vrstama vodene sočivice, kopitnjaka i zvončića.

Puževi imaju ljepljivo stopalo i puzeći preko cvjetova priljepljuju izvjesne količine polenovog
praha, koji prenose na druge cvjetove.

Hidrofilija

Hidrofilija podrazumjeva oprašivanje biljaka koje su čitave u vodi – submerznih biljaka.

Polenova zrna ovih biljaka najčešće su končasta, što povećava površinu i šanse za dodir žigova
prilikom lebdenja u vodi.

Njihova specifična težina je nešto veća od specifične težine vode, pa one lagano tonu.

Voda se može pojaviti u ulozi agensa prilikom oprašivanja i terestričnih cvijetnica, to je

oprašivanje pomću kiše.

Prilikom oprašivanja pomoću kiše odvija se samooprašivanje, ali rasprskavanje kišnih kapi može
da dovede i do unakrsnog oprašivanja.

Entomofilija

Entomofilija je oprašivanje pomoću insekata.

Najveći broj biljaka prilagođen je na ovaj način oprašivanja.

Entamofilni cvijetovi imaju posebne tvorevine koje im omogućavaju oprašivanje insektima.

9
Polen je po površini ljepljiv da bi se priljepio za tijelo životinje.

Chiropterofilija

Chiropterofilija je oprašivanje slijepim miševima.

Cvijetovi biljaka koje oprašuju slijepi miševi su specifično građeni. Njihov miris je neobičan.
Položaj cvijetova dozvoljava slijetanje slijepih miševima na njih.Slijepi miševi lako pronalaze
cvijetove chiropterofilnih biljaka jer raspolažu čulima sličnim radaru ili sonaru.

VJEŠTAČKO OPRAŠIVANJE BILJAKA

U praksi se polen često prenosi aktivnim radom čovjeka, npr. paradajz u staklari ne donosi
plodove, ali ga čovjek vještački oprašuje. Ovo se postiže trešenjem biljke u vrijeme izbacivanja
polena iznad drugih biljaka ili direktnim nanošenjem polena četkicama.

Vještačko oprašivanje ima veoma značajnu ulogu u ukrštanju biljaka, odnosno procesu stvaranja
hibrida. U svrhu oprašivanja čovjek je uključio i tehnička sredstva.

Polenov prah se posebnom tehnikom zahvata iz polenovih kesica ili sa pčela i rasijava se
avionima ili čak pomoću specijalno izrađenih bombi. Pri tome se polen najčešće miješa sa
sporama prečica (Lycopodium) što mu povećava otpornost i prhavost. Vještačko oprašivanje
najčešće se vrši kod smokve (Ficus), vanile (Vanilla) i uljane palme (Elais guineensis).

U pčelarstvu se primjenjuje "dresura" pčela, da bi "natjerali" pčelu, da posjećuje određeno bilje

koje namjenski želimo oprašiti, kako ona ne bi obilazila ostalo bilje.

Pčele se hrane sirupom određene biljke netom prije cvatnje i na taj ih se način usmjerava, da
posjećuju baš onu kulturu koju želimo porašiti. To se pokazalo kao idealno rješenje upravo za ono
bilje, koje pčele iz određenog razloga zaobilaze.

RASPROSTIRANJE SJEMENA I PLODOVA

Plodovi i sjemenke mogu se prenositi i rasprostirati na različite načine :

 Autohorija je rasprostiranje putem mehanizama unutar same biljke

10
 Alohorija je raspostiranje putem vanjskih faktora

o putem vode (hidrohorija),

o vjetra (anemohorija),

o životinja (zoohorija),

o čovjeka (antropohorija),

o mrava (mirmekohorija)

Autohorija

• je znatno rijeđa pojava od alohrije

• samo mali broj vrsta ima sposobnost aktivnog rasprostiranja sjemena i ploda kao sto
je kikiriki i morski krastavac

• kod kikirikija odmah nakon oplodnje dijelovi cvijeta sa plodnikom se savijaju pa

sjemena sazrijevaju pod zemljom – GEOKARPIJA

• kod morskog krastavca sjemena se izbacuju posredstvom pritiska soka u plodu i

naponom živih tkiva

kada plod sazri dovoljan je i najmanji dodir da dođe do otkidanja i izbacivanja sjemena na
mjestu gdje je bio vezan za dršku.

11
3. Specijske interakcije u zemljištu

Tlo je hranjiva osnova biljkama i brojnim drugim živim bićima – bakterijama, gljivama, algama i
životinjama. Nastaje kroz dugo vremensko razdoblje iz tvrdog plašta zemljine kore (litosfere) pod
utjecajem brojnih pedogenetskih faktora i izmjena stanja u toku razvoja (odnosno procesa).

Tlo je trofazni disperzni sistem čvrste, tekuće I plinovite faze. Optimalni odnos Č:T:P je 50%:
25%:25% ili 50%, 30% I 20%.

Tokom vremena zbog utjecaja navedenih faktora mijenjaju se karakteristike tla:

struktura, konzestencija, boja, tekstura, temperatura, vlaga, fertilitet. Određeni poremećaji u

ekosistemu dovode do: ogoljivanja tla, isušivanja, ispiranja i deflacije tla, zamočvarenja tla,
povećanog pH tla, povećanog saliniteta tla, smanjenog fertiliteta tla.

Identifikacija i izdvajanje horizonta

Horizonti ili slojevi tla manje ili više su paralelni s površinom, ali različiti u genetskom smislu.
Osnova za izdvajanje horizonta su: boja, konzistencija, struktura, tekstura, mineralni sastav.
Horizonti mogu biti tanki (mm) ili debeli (>>1m). Horizonte označavamo posebnim simbolima
ovisno o svojstvima svakog pojedinog horizonta .

HORIZONT 0 je površinski horizont koji sadrži ostatke organskog materijala (lišća, plodova,
sjemenki, grana). Najčešći je u šumskim predjelima. Obrađene površine, pustinje ili travnate
površine nemaju 0 horizont.

HORIZONT A -TOPSOIL

Ovaj horizont sadrži uglavnom mineralnu tvar, a može sadržavati i ostatke organske tvari koja mu
može dati tamnu boju te je tamniji od sloja ispod. U poljoprivrednim terminima to je obrađivan
sloj.

HORIZONT E -ELUVIAL

12
Iz ovog horizonta su minerali gline, željeza, aluminija i organska tvar isprani. Doima se bijel,
odnosno svjetliji od horizonta ispod i iznad.

HORIZONT B - SUBSOIL

Ovaj se horizont naziva još i zona granulacijeu kojem se nakupljaju gline,željeza,aluminij,

organska materija i minerali te elementi isprani iz horizonata A i E. Uglavnom jcrvenkaste,
žutosmeđe ili tamnosmeđe boje, svjetliji od horizonta A.

HORIZONT C :

Ovo je najdonji horizont tla. Slabo je alteriran, mineralni sastav je sličan matičnoj stijeni u
podlozi. Bez strukture je, masivan te dijelom razdrobljen i bez organske

HORIZONT R:

Matična stijena, stjenovita podloga (bedrock), npr. vapnenci u podlozi Terra Rossa.

Većina tala sadrži više od 90 % mineralnih tvari i tek nekoliko postotaka organskih spojeva.
Organski dio je nestabilan i promjenjiv, a nastaje utjecajem živih organizama.

Plodno tlo sadrži približno 10 % humusa, koje je bogato biogenim elementima. Prema teksturi
razlikuju se četiri osnovne vrste tla:

• pjeskovita (lako se obrañuju, prozračna su i lako

se vlaže, ali i brzo suše te lako gube

hranidbene minerale),

• skeletna tla (mlada tla, siromašna hranidbenim tvarima, karakteristična za kamenjare),

• glinena tla,

• ilovasta tla (pogodna za poljodjelstvo).

U svom probavnom sisitemu neki organizmi životinjskog porijekla:

13
• Direktno utiču na promjene sastojakazemljišta

• razgrađuju njegove komponente

• djelimičnom dekompezicijom osiguravaju uvjete za aktivnost drugih organizama –

mikroorganizama.

U zemljištu živi veliki broj organizama različitih dimenzija i oblika. Koncentracija organizama u

pedosferi je znatno veća nego u litosferi i atmosferi.

Slojevi zemljišta u kojima je zastupljena fauna se dijele na:

• MINERALNA PODLOGA ILI C-D HORIZONT – život u ovom sloju je slabo razvijen, tu
stalno mogu živjeti neki kičmenjaci a prilikom prezimljavanja ili u drugim nepovoljnim uslovima
tu su zastupljnei i neki drugi organizmi i tada su u stanju mirovanja

• ORGANOGENO ZEMLJIŠTE ILI A-B HORIZONT – u ovom sloju se nalazinajveći broj

organizama

• POVRŠINA ZEMLJE – tanki prizemni sloj između površine i 15 cm iznad zemljišta. Tu se

nalaze organski ostaci biljka i životinja i odvija se intenzivan život.

Uloga i značaj organizama u zemljištu

U zemljištu se nalazi veliki broj predstavnika živih organizama. Ova pedoflora i pedofauna se
nazivaju edafon. Organizmi koji žive u zemljištu se mogu podjeliti na:

o Biljnog porijekla – PEDOFLORA

o Životinjskog porijekla – PEDOFAUNA

o MIKOROORGANIZMI

Pedoflora

• Mikroflora – dijeli se prema načinu ishrane na autotrofne i heterotrofne

mikroorganizme. Autotrofni mikroorganizmi mogu koristiti ugljik iz CO2, dok heterotrofni to nisu

14
u mogućnosti. Autotrofni se snadbjevaju sa energijom iz vanjskog izvora, a bi mogli
transformisati CO2 u protoplazmu, dok heterotrofni koriste gotovu biljnu hranu.

• Mezoflora

• Makroflora čine ih korijenje biljaka, dlačice i drugo.

Flora tla se prema korištenju kiseonika može podjeliti na aerobnu i anaerobnu. Aerobna- mora
imati dovoljno slobodnog kiseonika, dok anaerobna živi u odsustvu slobodnog kisika. Takođe
postoji i fakultativno anaerobna koja ne zahtjeva suvišak kiseonika.

Pedofauna

Najvažnija uloga pedofaune je u usitnjavanju organskih sastojaka. Osim toga najsitnija

pedofauna učestvuje u povezivanju agregata, a veća na miješanju tla.

Pedofauna se prema veličini dijeli na:

o Mikrofaunu < 0,2 mm ( protozoe, metazoe - rotatorie i dr.)

o Mezofaunu 0,2 – 2 mm (nematode, kolembole i dr.)

o Makrofaunu 2-20 mm i više ( insekti, gliste, stonoge, puževi, mravi, larve.. )

o Megafaunu-kičmenjaci (krtice, miševi i dr.)

Mikroorganizmi

Čine 1 do 2% ukupne mase organske tvari u zemljištu. Tu spadaju: bakterije, gljive, aktinomicete,
alge.

Bakterije uglanom žive u površinskom sloju tla i smatraju se kao najprostija životna forma. One
se vrlo brzo razmnožavaju naročito ako su uslovi pogodni.

Aktinomicete

Učestuvuju u dekompoziciji organske tvari (uglavnom ugljikohidrata), u procesima humifikacije i

mineralizacije a neki su i patogeni. Nastanjuju zemljišta koja su bogata organskom materijom i
koja nisu kisela. Aktinomiceti mogu da razlažu relativno otporne organske materije kao što su
fitin koje inače bakterije sporo razlažu.

15
Gljive

Gljivice nemaju hlorofila, kao i većina bakterija, te potrebnu energiju i ugljik uzimaju iz organskih
materija, to su heterotrofni končasti organizmi. Smatra se da gljivice pomažu višim biljkama u
snadbijevanju sa hranivima, a sa druge strane one dobivaju hranu i energiju iz korijenja biljaka.
To je jedan način simbioze, koji se zove mikoriza.

Pored važne uloge u razgradnji detritusa, neke gljive rastu na površini ili u unutrašnjosti korjenja
biljaka i povećavaju njegovu sposobnost uzimanja hranjiva iz tla, tako što prodiru u veći volumen
tla i povećavaju ukupnu površinu biljke koja je aktivna za asimilaciju hranjiva. Najznačajnija
uloga u kiselim šumskim zemljištima.

Mikoriza

ENDOMIKORIZA – gljiva prodire u tkivo korjena. Simbiontska zajednica u kojoj se vegetativno

tijelo gljive (micelijum) najvećim delom razvija između kortikalnih ćelija korena biljke ili u njima.

Endomikoriza orhideja je obligatna za sve vrste familije Orchidaceae, a posebno u periodu kada
ne mogu samostalno da sintetišu organske materije. Naime, sjemena orhideja su jako sitna i
nemaju rezervne hranljive materije, tako da se za njihovo klijanje troše materije obezbeđene od
strane gljiva koje stupaju u endosimbiozu sa embrionom.

Alge

Terestrične – imaju sposobnost fiksacije N2

Vezane uz vodu

One sa gljivicama žive u simbiozi kao lišajevi i mogu imati veliku ulogu u nastanku tla. Lišaji su
posebna skupina biljaka, a zapravo su obligatna mutualistička simbioza između algi i gljivica

Lišajevi

Lišaji su posebna skupina biljaka, a zapravo su obligatna mutualistička simbioza između algi i
gljivica. Lišaji su rezultat obligatnog mutualističkog odnosa u kojem je gljivica zadužena za
opskrbu mineralima, a alga ugljikohidratima.

Članovi ove simbioze se međusobno dopunjuju tako što:

16
• fotobiont obavlja fotosintezu; pripada modrozelenim algama, tj. cijanobakterijama i/ili
zelenim algama;

• mikobiont je gljiva iz grupe askomiceta (Ascomycetes) ili bazidiomiceta

(Basidiomycetes) ili [deuteriomicete|deuteriomiceta] (Deuteriomycetes) svojim hifama upija iz
podloge vodu sa mineralnim solima.

Simbiozom algi i gljiva nastaje organizam sa osobinama koje inače nemaju ni jedna ni druga vrsta
udruženih organizama i koje su toliko neobične da se vrlo često lišaji nazivaju haosom prirode.

Simbioza u zemljištu

Azot je neophodan za rast i razmnožavanje biljaka. Ali ipak postoji jedan problem. Da bi ga biljke
mogle koristiti, najprije se mora pretvoriti u spojeve kao što je amonijak. Taj se proces naziva
fiksacija dušika. Leguminozne biljke, odnosno biljke iz reda mahunarki, rješavaju taj problem u
suradnji s bakterijama koje se nazivaju rhizobia. Takva životna zajednica dva organizama koji
pripadaju različitim vrstama, a kod koje oba učesnika imaju koristi, naziva se simbioza.

Mahunarke sadrže određenu hemijsku tvar kojom privlače bakterije, koje zatim prodiru u njen
korijen.

Uticaj biljke na mikroorganizme u rizosferi - kompeticija

Različite vrste biljaka, ali i različiti dijelovi korijena iste biljke mogu imati sasvim različitu
mikrofloru. Produkti otpušteni korijenom mogu biti vrlo specifični za vrstu biljke ili kulture -
selekcija mikroorganizama u rizosferi; adaptacija mikroorganizama na iskorištavanje specifičnog
organskog materijala kojeg biljka otpušta. Ostali mehanizmi na kojima korijen biljke utječe na
mikrobnu populaciju su kompeticija za hranjivo i opskrba čvrstom podlogom za priljubljivanje
mikroorganizama.

Uloga i značaj organizama u zemljištu

1. Kontinuirano izmjenjuju energiju između različitih medija (pedosfera, litosfera,

atmosfera)

2. Nakupljaju, usitnjavaju (organizmi) i razgrađuju (mikroorganizmi) organsku tvar

3. Obogaćuju zemljište organskom tvari i učestvuju u sintezi humusa

4. Oksidacija i redukcija mineralnih elemenata N, P, S, Fe, Mn itd

17
5. Dreniraju i prozraćuju zemljište

6. Učestvuju u biološkom kruženju u sastavu (zemljište-biljka-atmosfera)

7. Mehanički miješaju i agreriraju zemljište

Biogeohemijski ciklusi

Kruženje ugljika

Velike količine ugljika isključene su iz ciklusa kruženja jer su vezane u karbonatne stijene, kredu
(MgCO3). Mnoge od tih stijena nastale su djelovanjem živih bića (krednjaci). Ugljik je vezan i u
fosilnim gorivima te se u ovom obliku u pravilu ne uključuju u ciklus kruženja osim ako ih ne
koristi čovjek. Količina CO2u atmosferi je konstantna. Međutim posljednjih godina postoji
konstantno povećanje koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi koje doprinosi efektu
staklenika. U vodi CO2 ima mnogo više nego u zraku i može se reći da su vode rezervoari CO2. U
vodi je u otopljenom stanju, spaja se s vodom i daje H2CO3

Iz ovog agresivnog oblika prelazi u topivi bikarbonat .To se u vodama događa noću kada nema
fotosinteze, u podzemlju ili u područjima gdje kao nusprodukt razgradnje nastaje CO2.

U fotosintezi od CO2, H2O i sunčeve energije nastaju ugljikohidrati (jednostavni šećeri →složeniji
šećeri →organske tvari) i O2. U tom procesu sudjeluju zelene biljke i cijanobakterije. Za razliku,
kemosintetske bakterije (npr. sumporne bakterije) koriste kemijsku energiju za proizvodnju
organske tvari. Ugljični dioksid se vraća u kruženje ili

staničnim disanjemili razgradnjom mrtve organske tvaripri čemu se dio gubi npr. skelet se taloži.

Kruženje azota

Azot zauzima vrlo važno mjesto, po količinskoj zastupljenosti, u građi molekula bjelančevina,
nukleinskih kiselina i drugih spojeva. U atmosferi se nalazi u plinovitom stanju, sa zastupljenošću
od 79 vol. %. Iz atmosfere se dušik relativno malo troši za živi svijet. Ima i u tlu, u obliku
anorganskih spojeva (nitrati, nitriti, amonijevi spojevi).
18
Dušik također dolazi u obliku organskih spojeva (urea, mokraćna kiselina, aminokiseline,
bjelančevine). U svom kruženju azot se mijenja i neprestano prelazi iz jednog oblika u drugi.
Prevođenje azotaa iz atmosfere u nitrate i amonijak naziva se nitrogena fiksacija. U upotrebi
atmosferskog azota u tlu učestvuju simbiotske dušikove bakterije.

U biljkama se sintetiziraju spojevi bogati azotom. Neke bakterije i modrozelene alge iz tla i vode
vežu također atmosferski azot i prevode ga u amonijak. Amonijak se pomoću bakterija iz tla
procesom nitrifikacije oksidira u nitrite, a zatim u kiseline. Dušična kiselina u vodi tla disocira u
nitrat (NO3), kojeg može rabiti najveći broj biljaka. U tim reakcijama oslobađaju se energija i
toplina, potrebne za život bakterija nitrifikatora. Iz tla ili vode biljke ugrađuju nitrate, njima se
hrane biljojedi, a njima mesojedi i svaštojedi.

Kruženje azota završava uginućem životinja i smrću ljudi. Njihovom mikrobiološkom razgradnjom
procesom truljenja nastaje od organskih dušikovih spojeva (npr. bjelančevina) ponovno
amonijak. Taj proces naziva se amonifikacija. Djelovanjem denitrifikacijskih bakterija moguće
jerazgraditi nitrate u tlu i vodi. Mogu nastati međuspojevidušikovi oksidi, od kojih bakterije
koriste kisik te se u atmosferu vraća slobodan plin azot. Taj proces naziva se denitrifikacija.

4.DEFINICIJA I POJAM KOEVOLUCIJE

Koevolucija je takva evolucija dvije ili više vrsta, gdje evoluciona promjena u jednoj vrsti utiče na
evoluciju druge vrste (drugih vrsta). Moglo bi se reći da svaka vrsta ima ulogu selektivnog pritiska
za druge vrste, i evoluira kao odgovor na pritisak koji one vrše.

Organizmi se često pojavljuju u istom staništu, te su se razvili, tako da oni imaju intimnu
interakciju . Ako svaki od njih ima prilagodbe koje su specifično vezane za biologiju drugoga ,
onda se kaže da su koevoluirali , u procesu koji se zove koevolucija. U koevoluciji, kada jedna
vrsta razvije evolucijsku prednost, to izaziva promjene i kod usko povezane vrste. Ova promjena
onda izaziva još jednu evolucijsku promjenu kod prve vrste.

Koevolucijom mogu rezultirati kako antagonističke (predacija, parazitizam, kompeticija), tako i

mutualističke interakcije¬

Kad se koevolucija javlja kod međusobno korisnih vrsta, to se zove mutualistička koevolucija. Kad
se koevolucija nalazi među vrstama koje imaju negativne efekte na drugoga, to se zove
kompetitivna (natjecateljska) koevolucija.

19
Dvije vrste interakcija između vrsta koje mogu dovesti do kompetitivne koevolucije

1. Predatorstvo je tip odnosa gdje jedan organizam ubija i jede drugi organizam. Plijen je vrsta
koja će biti pojedena od strane predatora.

2. Parazitizam je tip odnosa gdje jedan organizam koristi te tako ošteti drugi organizam, ali ga ne
ubija, bar ne odmah. Parazit ima korist od ovog odnosa, dok na domaćina negativno utiče.

TIPOVI KOEVOLUCIJE

1. POPULACIJSKA KOEVOLUCIJA - koevolucija koja rezultira lokalnim specijalizacijama kod

mutualista.

2. KOEVOLUCIJA VRSTA - koevolucija koja vodi ka specijalizaciji koja se javlja u istom obliku i sa
istim intenzitetom duž cijelog geografskog raspona vrsta koje su u interakciji.

3. DIFUZNA KOEVOLUCIJA -koevolucija unutar širokog raspona vrsta čije su međusobne

interakcije različitog intenziteta.

PRIMJERI KOEVOLUCIJE

Predator i plijen koevolucija: zmije i vodenjaci

Predator mora biti brz i dovoljno jak kako bi mogao uhvatit svoj plijen na osnovu lukavosti. Plijen
se zbog toga razvio kako bi se zaštitio od predatora.

Jedan vodenjak grube kože proizvodi dovoljno otrova da ubije 100 ljudi . Dakle, pomislili bismo
da ništa ne bi moglo jesti takvo meso, ali pogriješili bi! Garter zmije su mogle jesti ove vodenjake.
(Slika 2.) Tokom vremena, ove zmije su postale otporne na otrove tih vodenjaka. To je dobro za
zmije, ali ne i za vodenjake. Vodenjaci koji proizvode manju količinu toksina će biti pojedeni. Ali
ako postoje neki vodenjaci koji proizvodu više otrova, oni će biti u mogućnosti da opstanu. Ova

20
evolucijska promjena kod vodenjaka ponovno će pokrenuti zmije da razviju otpornost prema
većoj količini otrova.

3.3 Parazit i predator koevolucija

Biljke imaju mnogo složenije hemikalije pod nazivom " sekundarne hemikalije".

Mnogi od tih spojeva ( na primjer, tanini i drugih fenolni spojevi, alkaloidi poput nikotina ,
kokaina, opijata i THC) su vrlo otrovne . Mnoge životinje kao što su insekti su prilagođeni
hranjenu isključivo na tim biljkam . Ako biljka evoluira kako bi se izbjegla insekte, a insekti
evoluiraju kako bi obrađivali hemiju biljaka dolazi do kovevolucije biljka / insekt.

Primjer ovakve koevolucije je bagrem

Većina bagremovih stabala, koje nalazimo u tropskim predjelima širom svijeta, imaju vrlo gorke
alkaloidne spojeve. Mravi (Pseudomyrmex ferruginea) žive isključivo na tim proizvodima.

Trnje ove vrste su osobito velika i šuplja, i pruža utočište mrava. Pokazalo se eksperimentalno da
mravi će također ukloniti sve gusjenice iz lišća. Mravi čak mogu i ukloniti loze i biljaka iz cijelog
podnožja stabla, stvarajući golu mrlju na tlu.

Parazit i domaćin koevolucija: leglo parazitizma kod ptica

Postoje mnoge vrste ptica za koje smatramo da su legla parazita. Ove ptice polažu jaja u gnijezda
drugih vrsta ptica. Legla parazita ne podižu svoje mlade. Umjesto toga, oni se oslanjaju na
domaćinske vrste ptica, koji će se hraniti i brinuti se za svoje mlade.

Zajedničko leglo kukavica je i leglo Paradoxornis gularis. Ova vrsta ptice će prihvatiti brigu za
kukavičje jaje samo ako je iste boje kao i vlastiti jaja. Paradoxornis gularis su razvili osobinu da
mogu prepoznati parazit jaja koja se razlikuju od njihovih. Oni će odbaciti ova jaja tako da ih gura
iz gnijezda ili jednostavno napuštajući gnijezdo. Dakle, samo one kukavice čija jaja mogu vrlo
blisko uskladiti boju sa parrotbill jajima, ona će uspješno biti u gnijezdu.

Mutualistička koevolucija: moljci i orhideje

21
Vrsta moljca se zove Morganov sfinga moljac ima rilo (proboscis) ili jezik, koji je gotovo 12
centimetara . To je više od tri puta njegove ukupne visine tijela . Zašto je moljcu potreban tako
dug jezik ? Zbog cvijeta na kojem se hrani.

Cvijet se zove Darwinova orhideja , a njegov nektar je pohranjen na dnu jako duge cijevi. Jedina
životinja koja može doći do tog nektara za hranu je Morgan sfinga moljac . Darwinove orhideje ,
kao i mnogo drugog cvijeća , se oslanjaju na životinje koje će pokupiti njihov polen te ga
prenijeti na drugi cvijet.

Dakle, gdje se koevolucija pojavljuje ? Ako jedna od tih orhideja ima nešto kraću cijev za nektar,
sfinga moljac kad dolazi piti nektar bio bi previše daleko od cvijeta koji ga oprašuje.

Dakle, samo one vrste orhideja s dugim cijevima bi se mogle razmnožavati, dok one s kratkim
cijevima za nektar bi izumrle. S vremenom, kako se cijev za nektar produživao, samo one vrste
sfinga moljaca s dovoljno dugim jezicima su preživljavale. Sfinga moljci s kraćim jezicima neće biti
u mogućnosti doći do nektara tj. njihove hrane. Dakle, kako se kod sfinga moljca produžavao
jezik kako bi dobili nektar, tako je kod orhideje evoluirala cijev tj. Postala je duža, tako da će
moljci moći dotaknuti cvijet i oprašivanje će se dogoditi.

Koevolutivni odnos između mrava i gljiva

U tropskim šumama razvoj nekih gljiva uveliko ovisi o radu pčela, mravi i termita. Npr. mravi režu
lišće šumskog drveća, vuku ga na svojim leđima, zatim frču i odnose u podzemna gnijezda gdje ga
usitnjuju u supstrat, u kojem vrlo dobro uspijeva gljiva Rozites gongylophora. Mravi sprečavaju
generativni razvoj gljiva, ali se time potiče razvoj micelija kojima se hrane.

Primjer antagonističke koevolucije

Primjer antagonističke koevolucije je jedarce gusjenice koja živi na obrubljenoj ruti biljaka.

Ruta proizvodi eterična ulja koja odbijaju fitofagne kukce. Jedarce gusjenice razvija otpornost na
te otrovne tvari, čime se smanjuje natjecanje s drugim fitofagnih kukcima.

5.

22
 6. Definicija i primjeri alelopatije

Alelopatija (od latinske reči “allelon” – jedni na druge i “pathos” patiti, podnositi) podrazumjeva,
u širem smislu, inhibiciju jednog organizma posredstvom hemijskih jedinjenja drugog organizma
(biljka–biljka, biljka–mikroorganizam, mikroorganizam–mikroorganizam i slično), dok u užem
smislu podrazumjeva inhibiciju razvoja jedne biljke hemijskim jedinjenjima druge biljke.
Alelopatija kao multidisciplinarna nauka, nalazi sve veću primjenu u savremenoj proizvodnji u
svijetu, a u smislu povećanja prinosa i kvaliteta gajenih biljnih vrsta na alelopatskoj osnovi, bazira
se na pozitivnoj i negativnoj alelopatiji, kao osnovnim pravcima alelopatskog djelovanja biljaka.

Naime, negativna alelopatija koja se bavi biohemijskim interakcijama u kojima jedna vrsta biljke
može da izlučuje materije koje inhibiraju rast i razvoj drugih biljaka a da sama pri tome ne trpi
inhibiciju, može naći i praktičnu primjenu kao princip u savremenoj poljoprivrednoj praksi i
biološkoj borbi protiv korova.

Biljke svojim podzemnim organima usvajaju hranljive materije, vodu kao i kiseonik, ali one
takođe izlučuju neke od materija kao na primjer: organske kiseline, šećere, aminokiseline,
fitoncide, koji imaju štetno delovanje na mikroorganizme u tlu kao i na druge biljke.

Primjera radi, orah (Juglans regia) luči aktivnu materiju juglandin, čijom hidrolizom i oksidacijom
nastaje jedinjenje koje je toksično za zeljaste biljke, zato vrlo često ispod oraha i okolo njega
nema zeljastih biljaka. Na juglanon su rezistentne drvenaste biljke iz rodova Betula, Acer, Fagus i
drugi...

Pelin ( Artemisia absinthium) takođe luči jedinjenje absintin, koje inhibitorno djeluje na niz
biljaka (Foeniculum vulgare, Carum carvi, Ocimum basilicum, Mellissa officinalis, Salvia sclarea) i
druge. Neke biljke luče aktivne materije koje stimulativno djeluju na druge biljke i organizme,
recimo kukuolj (Agrostemma githago) luči aktivnu materiju agrostemin, koja ubrzava klijanje
sjemena lana.

Klasifikacija hemijskih tvari koje sudjeluju u alelopatskim odnosima :

1. Antibiotici – inhibitori u međuodnosima sa mikroorganizmima

2. Fitoncidi- izlučevine viših biljaka koje djeluju na mikroorganizme

3. Marazmini- izdvajaju ih mikroorganizmi i djeluju na više biljke

4. Kolini- hemijski inhibitori viših biljaka koji djeluju na više biljke.

23
ALELOHEMIKALIJE

Supstance koje se oslobađaju iz biljaka i imaju alelopatsko dejstvo su označene kao

alelohemikalije. Većina njih pripada sekundarnim metabolitima. Uloga većine sekundarnih
metabolita u samoj biljci je nepoznata, ali se zna da neki od njih mogu imati strukturnu ulogu (u
lignifikaciji) ili učestvuju u opštem odbrambenom odgovoru biljke na napad herbivora ili
patogena. Alelohemikalije se mogu naći u raznim djelovima biljaka, uključujući korijen, rizom,
listove, koru stabla, cvjetove, plod i polen. One se oslobađaju u spoljašnju sredinu evaporacijom
iz nadzemnih djelova biljke (etarska ulja), eksudacijom iz korijena i raspadanjem izumrlih delova
biljke (npr. otpali listovi).

Prema načinu na koji se izlučuju kroz ćelijsku membranu, postoje tri klase eksudata korenova.
Prvu grupu čine jedinjenja, kao što su aminokiseline, organske kiseline, šećeri i fenolna
jedinjenja. Oni se iz ćelija korijena, gdje je njihova koncentracija veća, izlučuju u spoljašnju
sredinu (zemljište), gdje je njihova koncentracija manja, putem difuzije tj. pasivnog transporta.
Drugu grupu eksudata čine soli organskih kiselina: citrati, malati, oksalati i slična jedinjenja, koja
se izlučuju u zemljište pomoću jonskih kanala. Treću grupu predstavljaju jedinjenja velike
molekulske mase, kao što su polisaharidi i proteini.

Alelopatski efekat: Abutilon theophrasti

Abutilon theophrasti (europski mračnjak) je jednogodišnja ne-nativna korovna vrsta.. Svojim

visokim rastom zasjenjuje usjevne biljke pričinjavajući velike štete. Problem predstavljaju i
relativno krupne sjemenke mračnjaka, koje klijaju neujednačeno i time otežavaju suzbijanje
biljaka te korovne vrste. Osim kompetitivnih karakteristika, korovna vrsta Abutilon theophrasti
posjeduje visok alelopatski potencijal inhibirajući klijanje i rast konkurentskih biljaka, čime dolazi
u nadređeni položaj.

Alelopatski efekat: Chenopodiastrum murale

Nekoliko studija ukazalo je na alelopatski efekat C. murale na korovske i gajene biljke. El–Kathib i
sar. su ustanovili da zemljište na kome su rasle biljke C. murale, kao i zemljišta sa ostacima biljaka
Chenopodiastrum murale, inhibiraju rast klijanaca Trifolium aleksandrinum, Triticum aestivum,
Melilotus indicus, Lycopersicum esculentum i Cucumis sativus. Dalja istraživanja su pokazala da
alelohemikalije porijeklom iz C. murale imaju fitotoksičan efekat na rast i razvoj test biljaka:
Melilotus indicus, Trifolium alexandrinum, Triticum pyramidal, Lycopersicon esculentum i
Cucumis sativus.

24
FENOLNA JEDINJENJA KAO ALELOPATSKE SUPSTANCE

Fenolna jedinjenja čine značajnu grupu alelohemikalija. Oni su najzastupljenija grupa

sekundarnih metabolita koji se u biljkama sintetišu tokom različitih faza rastenja i razvića.

Fenolna jedinjenja uključeni u alelopatske interakcije izazivaju sljedeće promjene kod osetljivih
biljaka:

1. promjene u propustljivosti ćelijske membrane i inhibiciju apsorpcije hranljivih materija

2. inhibiciju elongacije, ćelijskih dioba i promjene u ćelijskoj strukturi

3. promjene u procesima fotosinteze i respiracije

4. promjene u funkciji i aktivnosti različitih enzima

5. promjene u sintezi endogenih biljnih hormona

6. promjene u sintezi proteina.

Pod invazivnim vrstama podrazumijevaju se one vrste biljaka, životinja i gljiva koje potiču iz
drugih florno-zoogeografskih oblasti, a u procesu kompeticije potiskuju autohtoni genofond
osvajajući raspoložive ekološke niše. Invazivne vrste se najčešće šire kao slučajan pratilac
različitih ljudskih aktivnosti.

Invazivne alohtone vrste– vrste čije unošenje i daljnje širenje direktno ugrožava ekosistem,
stanište i autohtone vrste (biološku raznolikost)→ ekološke i ekonomske posljedice. Prema
Svjetskoj udruzi za zaštitu prirode (The World Conservation Union –IUCN) invazivne vrste na
nekom području, uz izravno uništavanje staništa, predstavljaju drugi glavni uzrok ugroženosti
autohtonih vrsta.

 Invazivne biljne vrste→ zauzimaju prostor zavičajnim vrstama, koriste vodu i hranjive
tvari, mijenjaju uvjete na staništu, strukturu i sastav zajednica, izlučuju tvari koje negativno
utječu na rast i razvoj drugih biljaka.

 Invazivne životinjske vrste→ zavičajnim vrstama oduzimaju hranu i sklonište, prenose

bolesti...

Invazivnom biljnom vrstom smatra se biljka koja se prilagodila novom okolišu na području na
koje je namjerno ili slučajno unesena, te pričinjava ekološke ili ekonomske štete i zdravstvene

25
poteškoće. Proučavajući invazivne biljke, znanstvenici su utvrdili značajke odnosno biološka
svojstva koja uzrokuju njihovu invazivnost.

Jedna od glavnih značajki i preduvjet širenja stranih vrsta biljaka na nekom području je njihovo
intenzivno razmnožavanje. Spolnim razmnožavanjem one najčešće stvaraju velik broj sjemenki
koje dugo vremena mogu provesti u fazi mirovanja i imaju veliku sposobnost preživljavanja. Osim
toga, sjemenke ovih vrsta često mogu koristiti različite mehanizme koji im omogućuju uspješno
širenje na velike udaljenosti, bilo da je to vjetar, voda i/ili životinje. Osim spolnim
razmnožavanjem neke vrste mogu se razmnožavati i vegetativno.

Pajasen (Ailanthus altissima) tako npr. stvara velik broj plodova, ali se uspješno širi i
vegetativno. S druge strane, neke se biljke na novom području razmnožavaju samo vegetativno.

Bitna karakteristika invazivnih biljaka je, osim intenzivnog razmnožavanja, brz rast i razvoj,
često brži od zavičajnih biljaka. Na mjestima gdje rastu, mijenjaju uvjete u okolišu, kao što su
hemijski sastav tla ili kruženje vode i mineralnih tvari. Osim toga, neke invazivne biljke proizvode
spojeve koji negativno utječu na rast i razvoj drugih biljaka, što se naziva negativnom
alelopatijom. Takve su vrste npr. gomoljasti suncokret (Helianthus tuberosus L.) te već prije
spomenuti pajasen. Isto tako, mnoge invazivne biljke nisu izbirljive po pitanju staništa.

Još jedna od značajki stranih invazivnih biljaka je nedostatak njihovih prirodnih neprijatelja na
novom području. Osim nedostatka predatora, tu je i izostanak patogena i bolesti koji bi
populacije ovih vrsta držali pod kontrolom. Uz to, mnoge su vrste razvile i vlastite mehanizme
zaštite.

PRIMJERI ( biljni )

Čivitnjača ili amorfa (Amorpha fruticosa) listopadni grm visok do nekoliko metara porijeklom iz
sjeverne Amerike. Upravo kombinacija velike brojnosti i velike klijavosti glavni je atribut koji
čivitnjači omogućava brzo širenje na nove prostore. Veliki problem čivitnjača predstavlja i u
nizinskim poplavnim šumama hrasta lužnjaka i poljskog jasena, gdje u potpunosti obrasta
prizemni sloj i zasjenjuje ga, onemogućavajući na taj način razvoj drugih zelenih biljaka, te
otežava prohodnost.

Neke od invazivnih vrsta raširene su zajedno sa kulturnim biljkama a danas vrlo česti korovi su:
Ambrosia artemisifolia, koja intenzivno osvaja staništa vlažnih i poplavnih šuma, ruderalna i
urbana staništa, te vještačke livade, koja je i najpoznatija i nastanjuje gotovo sva staništa
potiskujući autohtone korovne i ruderalne vrste. Pri fruktaciji proizvodi velike količine peludi

26
tako da je jedan je od glavnih alergena u Europi. Ova vrsta je uzročnik alergijskog oboljenja čiji
broj je u intezivnom porastu pogotovo u kopnenom dijelu Bosne i Hercegovine.

PRIMJERI (životinjski )

Alohtone životinjske vrste su dospijevale na prostor Bosne i Hercegovine direktnim uticajem

čovjeka u cilju uzgoja ili spontano. Od invazivnih vrsta u vodenim ekosistemima najprisutnije su
vrste riba koje su dospjele iz kulture u slobodne vode ili spontano iz dodirnih rijeka i jezera.
Prirodna i vještačka jezera su staništa koja invazivne vrste lako osvajaju. Invazivne vrste riba
nalazimo u hidroakumulacijama Salakovac, Grabovica, Svitavsko jezero, Gorica...

Krkuša Gobio gobio spada među najznačajnije invazivne vrste riba kod nas. U toplijim
hidroakumulacijma kao što su Bardača, Hutovo Blato, Buško blato veoma je česta babuška
Carassius auratus gibelio. U neretvanskim hidroakumulacijama se pojavljuje i šaran Cyprinus
carpio, koji dostiže izuzetno visoku brojnost populacija. Invazivne vrste riba su u značajnoj mjeri
narušile strukturu ekosistema mnogih vodotoka. U posebnoj opasnosti se nalazi endemični
genofond, kao što je neretvanska mekousna pastrmka Salmothymus obtusirostris oxyrhynchus.

 Kao osnovni faktori koji omogućavaju invaziju različitih vrsta biljaka, životinja i gljiva na
prostor Bosne i Hercegovine, mogu se navesti sljedeći:

 Heterogenost bosanskohercegovačkih staništa

 Geografska i biogeografska povezanost BiH sa ostalim dijelovima Europe

 Hidrološka mreža

 Nedovoljna kontrola pri unosu hortikulturnih biljaka

 Nedovoljna kontrola pri unosu različitih domaćih životinja

 Neizgrađena monitoring mreža praćenja invazivnih vrsta

 Nizak stepen ekološke svijesti o potrebi očuvanja autohtone flore i faune.

 Harlekinske bubamare

 Još jedan skori primjer invazije alohtone vrste bubamare koji se desio na prostoru
cijelog Balkana, naročito kod nas u BiH i u susjednoj Hrvatskoj. U pitanju su Harlekinske
bubamare koje se prepoznaju po brojnim rojevima u kasno ljeto ili ranu jesen. Budući da dolaze
u velikom broju, rade velike štete našim, autohtonim vrstama bubamara, oduzimaju im hranu te
narušavaju prirodnu ravnotežu u ekosistemu.

27
 Imaju čudan broj tačkica ili mrlja po sebi, mogu biti od žute boje pa sve do crne sa
crvenim tačkicama. Ipak, ponekad ih je teško razlikovati od naših vrsta bubamara. Harlekinske
bubamare dolaze iz Azije, a ljudi su ih unijeli u Ameriku i Europu kako bi se uz pomoć njih borili
protiv biljnih ušiju. Mogu proždrijeti 200-tinjak uši na dan pa su tako štedjeli na pesticidima.
Vrsta se sada nekontrolirano širi Europom. Prema riječima stručnjaka, niko nije vjerovao da će se
tako dobro prilagoditi, a ličinke su toliko agresivne da jedu ličinke domaćih vrsta, a to do sada
nije zabilježeno.

 Crvenouha kornjača (Trachemys scripta elegans) je vrsta koja je nativna za područje

Sjeverne Amerike i živi i do 40 godina i da ovaj popularan kućni ljubimac, najveću prijetnju
predstavlja našoj domaćoj (autohtonoj) barskoj kornjači (Emys orbicularis) jer joj uzima hranu,
pogodna staništa za sunčanje i s vremenom je moguće da dovede do izumiranja barske kornjače.
Također može prenijeti bakterije i parazite koji mogu utjecati i na druge životinje.

28