Dinka Juričić:

Zašto čitati Krležu na Uskrs?

Kad bih sve ponovno morao proći, odabrao bih drogu. Miroslav Krleža

Samo zbog Krleže sam studirala književnost. Bila sam opčinjena njegovim
gustim, čupavim rečenicama koje su me tjerale da se kroz njih probijam kao
kroz šikaru punu kupinovog trnja.Iz njegovih sam tekstova izlazila sva
izgrebana, poderana, opečena koprivama, ali sa slatkim okusom sočnih kupina
kojih sam se pritom nazobala...
Prije četrdesetak godina, kad sam se dočepala svojih prvih srednjoškolaca, činilo mi
se najvažnijim na svijetu zaljubiti ih u Krležu prije nego odu iz škole. Radila sam tad u
jednoj strukovnoj srednjoj školi u čijim su razredima sjedili sami dečki. Vrtjeli su oni u
glavama neke druge filmove, ali ja zapela da im približim Krležu. U programu su bila
3 sata Krleže godišnje. Malo. Ta sam tri sata ulupala u pokušaje da ih zainteresiram
za Filipa Latinovicza. Naravno, nije išlo. Pa sam si dopustila još tri sata, ovaj put s
dramama. Ništa. Pa još tri sata, gledali smo Vrdoljakove Glembajeve, nadala sam se
da će ih makar Ena Begović kao barunica Castelly zainteresirati. Nije. Onda sam
sljedeća tri sata pokušavala s Baladama Petrice Kerempuha. Ništa. Na kraju je
jedan učenik, najbolji, predstavnik svih trideset momaka koliko ih je bilo u razredu
došao k meni i rekao: „Molimo vas, preklinjemo, bit ćemo do kraja godine mirni kao
anđeli, samo nemojte nam, zaboga, više spominjati Krležu. Radije ćemo učiti
gramatiku.“ Ja i danas mislim da sam ih mogla uspjeti zaljubiti u Krležu, samo nisam
tada znala odabrati dobar način…
Miroslav Kleža:

Veliki petak godine hiljadu devetsto i osamnaeste

Karlu Liebknechtu u spomen

O, Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje,

u sve vijeke vjekova!
 Krvavi čavli opet čovječju ruku gnoje,
a zloguka ptica tmine mrtvačku pjesan poje.
Zloguka ptica tmine, slijepa ptica sova.

O, Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje

u sve vijeke vjekova!

U borbi s krdom lažnih i krivih bogova

pao je Čovječji Sin.
Krstove svoje je golgotski zabio cirkus
iz gubave Judeje u carski Berlin.

U crvenom uzničkom svjetlu

crvene pandurske lampe,
što može hrvatski čovjek?
On hrvatske guta suze.
Slanu i gorku sol.

Ideal hoće li bijeli,

prezren i popljuvan, gol,
razapet biti dovijek?
U krvavom uzničkom svjetlu
crvene pandurske lampe,
što može hrvatski čovjek
na Evropski Veliki Petak?

Kad Sina Čovječjeg kolju, rane mu pale i deru,

na glavu mu siplju kletvu i kamen i metak,
na oblačni, crni Evropski Veliki Petak,
kad trese se krvava kugla zemlja,
od Pekinga do Rima, od Transvaala do Kremlja,
hrvatski čovjek posmrtni žižak pali,
karmine tužne pije i razbito pjeva:
jedna je glava opet ko krvavo sjeme pala.
na jarbolu lađe su opet pribili admirala.

Al Ništa! Sviće. Internacionala.

Ili Uskrsna pjesma:

https://youtu.be/VIYqjHb8Wjo

Treba djeci priuštiti iskustvo probijanja kroz kupinovo trnje da bi se osladili

kupinovim plodom. Neki će izići iz te šikare ljutiti i ništa iz tog iskustva neće
naučiti. Ali bit će i onih koji će usporediti takvu kupinu s onom kupovnom i
shvatiti da nešto nije u redu. Zbog takvih se vrijedi truditi. Takve valja odgajati.
Takve, koji misle. Takve, koji vraćaju vjeru u uskrs pameti.