Anamaria Pejković: Podnesak na temu Luecke, R.

, Upravljanje kriznim situacijama

Krize mogu biti predvidljive ili nepredvidljive, ali svaka zahtijeva brzo i učinkovito djelovanje.
Kada kriza nastupi ne mogu se spriječiti određene posljedice, ali planiranje ih može ublažiti i time
omogućiti brže vraćanje normalnom stanju. Autori navode pet koraka koje treba sadržavati svaka
priprema za izradu plana djelovanja u krizi. Prvi je sastavljanje tima za planiranje. Timovi mogu
biti vrlo učinkoviti u rješavanju kriza, ali moraju biti sastavljeni od ljudi s iskustvom i posebnim
vještinama. Različita znanja i vještine većeg broja ljudi obogaćuju proces planiranja. Drugi korak
uključuje razmatranje svakog problema koji bi se mogao javiti u upravljanju krizom. Autori
savjetuju brainstorming među članovima tima i zapisivanje zamisli u cilju donošenja zaključaka.
Zatim je potrebno načiniti plan za rješavanje svakog od detektiranih problema. Autori ovdje
naglašavaju potrebu izrade plana komunikacije. Plan treba odrediti tko i kako treba biti obavješten
o krizi. Poruke trebaju biti jednostavne, koherentne i pouzdane kako bi se stvorila atmosfera
sigurnosti unutar organizacije, ali i prema vani. Četvrta faza je iskušavanje plana simulacijama.
Sudjelovanjem u simulacijama ljudi usavršavaju svoje vještine te nauče raditi zajedno i brzo
odlučivati za vrijeme krize. Zadnji korak je redovito ažuriranje plana. Autori navode primjer
obučavanja novih zaposlenika u tvrtkama. Za kraj, autori naglašavaju opasnost od nepredviđenih
kriza koje često nanose najveću štetu. Međutim, upravo ovakvim pripremama olakšava se
upravljanje krizom kakva god ona bila. Dakako, podrazumijeva se da članovi timova moraju biti
prilagodljivi i odlučni pojedinci s organizacijskim sposobnostima i ovlastima da djeluju.

Planiranje djelovanja u krizama danas postalo je važnije no ikad. Različite organizacije i državni
aparat shvatili su koliko je važno pripremati se za krize kojim se posljedice mogu ublažiti. Tako
danas velik broj tvrtki te škole i bolnice moraju provoditi simulacije kriza. Osim toga, planovi
evakuacija i djelovanja u kriznim situacijama moraju biti dostupni u tvrtkama. Ipak, ja smatram
kako je potrebno konkretnije obučavati ljude za djelovanje u krizama. Primjerice, jedna od
osnovnih stvari trebala bi biti obuka za pružanje prve pomoći. U Hrvatskoj nije zakonski
obvezujuće da se ta vještina uči za vrijeme školovanja nego tek pri polaganju vozačkog ispita. To
je nedostatno jer postoji velik broj ljudi koji nije polagao vozački ispit. S druge strane, nakon
polaganja vozačkog ispita ne provjerava se poznavanje ove vještine. Vrlo je vjerojatno da će
određen broj ljudi zaboraviti kako točno pružiti prvu pomoć ukoliko ne vježbaju vještinu. Nadalje,
autori analiziranog poglavlja dobro su detektirali korake za izradu plana djelovanja u kriznim
situacijama. Posebno je važna uloga tima koja se naglašava u čitavom tekstu. Kritika ide
prikazanom primjeru u radu koji je suviše jednostavan te lako savladiv. Za razliku od toga, stvarne
situacije znaju biti puno zahtjevnije te uključivati puno kompleksnije odluke i koordinaciju
različitih organizacija. Ipak, danas su te organizacije puno uvježbanije i učinkovitije. Dijelom, to
možemo zahvaliti i činjenici da su se do danas u svijetu dogodile brojne krize. Upravljanje u
velikom broju tih kriza analizirano je u literaturi te su detektirane kritične točke. Zbog toga je
danas puno manja vjerojatnost za nepredvidive krize, a planiranje je puno lakše što rezultira i
učinkovitijem rješavanju kriza. Za kraj, mora se naglasiti važnost novih tehnologija koje pomažu
kriznom menadžmentu. Od različitih softvera do društvenih mreža koje omogućuju trenutačnu
komunikaciju s velikim brojem ljudi uključujući policiju i ostale službe. Time se ubrzava reakcija,
ali i povećava učinkovitost djelovanja.

Luecke, R.(2005) Upravljanje kriznim situacijama. Zagreb: Zgombić i partneri.