DINKO SULE

BUDI PAS, PAS KOJI LAJE

GROHOTE, 2017.

1
DINKO SULE
BUDI PAS, PAS KOJI LAJE

VLASTITA NAKLADA

UREDNICA: ŽELJKA ALAJBEG

NASLOVNICA I GRAFIČKA PRIPREMA: LUKA BEZIĆ

FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI: ELLIEMAY LOGAN

Ako drukčije nije navedeno, haiku prevela: ĐURĐA V. ROŽIĆ

If not otherwise noted, haiku translated by ĐURĐA V. ROŽIĆ

Tiskanje ove knjige novčanim prilogom pomogli su:

Nikola Mateljan, Luisa Prar i Luka Bezić.

TISAK: DES - SPLIT

-------------------------------------------

CIP - Katalogizacija u publikaciji

SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA
U SPLITU

UDK 821.163.42-1
821.163.42-32

SULE, Dinko
Budi pas, pas koji laje / Dinko Sule. -
Grohote : vlast. nakl., 2017.

ISBN 978-953-98108-3-0

170114056

-------------------------------------------
ISBN 978-953-98108-3-0

2
Željka Alajbeg

Predgovor

Nisam rođen
da budem umjetnik.
Umjetnost nije
moje zvanje,
nije ni poslanje.
Uz Božju pomoć
umjetnost je meni
pojas za spašavanje.

Pojas koji spas donosi Dinko Sule otvoreno i bez zadrške pruža
svima onima koji u stihu i prozi pronalaze utočište, kutak smiraja.
Kao u ritualu ispijanja Jutarnje kave, pojas ka pandul baca diljem
domovine (natječaji u Poreču, Delnicama, Ludbregu, Samoboru),
pa i šire (Rumunjska, Bugarska, Kanada), „hita“ daleko, na sve četiri
strane svijeta, siguran da negdje i nekada dotaknut će strune čuvst-
va, dosegnuti najfiniju istančanost. Dok poziv na književni natječaj
budi prirodnu reakciju, a zadane predispozicije definiraju, Sule pon-
ire u urođenu senzibilnost, zaranja u svijest, uzburkava osjetilnost
i stvara... predano, ali uvijek odano vlastitom izričaju, osobnim afi-
nitetima i zaokupljenostima. Pronalazimo ih u oslikavanju prirode,
skiciranju života, nekada i danas, filigranskom arhiviranju običaja,
sociološkom komentiranju suvremenosti, prikazu aktualnosti. Sve
„cime“ pojaseva privukao je odjednom, pa haiku, aforizme i crtice,
bilo objavljivane ili one nastale za dana što ih specifičnost otoka
probudi, objedinio.
Nacionalnost, identitet, mentalitet i narav čovjeka su nepromjen-
jive veličine... zapisao je (da, zapisao). U nepromjenjivoj svojstve-
nosti donosi sebe. Pandul je bačen!

3
4
 Dinko Sule: Budi pas, pas koji laje, vlastita naklada, Grohote, 2017.

Najnovija zbirka Dinka Sule donosi nam 79 pjesama, od čega su

62 haiku pjesme, potom 46 crtica te 10 kratkih priča – anegdota iz
šoltanskoga života. Haiku pjesme prevedene su i na engleski jezik.
Teme koje autor obuhvaća mahom su slike života, prošloga i
sadašnjega, vizije budućega, osjećaji doživljeni i oživljeni slikom,
susretom, bojom, mirisom, imaginacijom, promišljanjem… Redom
se nižu snažne slike koje iza konciznog izraza kriju bespuće emocija.
Gotovo da se mogu osjetiti mirisi proljeća, ljetna žega i može svim
čulima doživjeti živost snježnog ljekovitog bagrema ili nježnog
runa trešnje u punom cvatu, miris dunje na komodi, proljetni osinji
praznični ples na makom posutom dvorištu, bujni pupoljasti kapari
koji izniču iz gologa kamena, razigranost i bjelina galebova koji se
stapaju s morskom pjenom i oživljuju mrkjentu na obalnim hridi-
ma, dubina sjajnog slapa zlatnoga šoltanskog maslinova ulja, ogol-
jeno stablo na pragu zime. Priroda koju autor dobro poznaje i du-
boko osjeća ponuđena nam je u živopisnim prizorima pa nas nakon
čitanja ove zbirke ni bistro zvjezdano nebo s jasnim zviježđem ni
svakodnevni zalazak sunca više neće ostaviti ravnodušnima. Autor
nas lakoćom svoga izraza vraća i u prošlost, u djetinjstvo, u igre i
razbibrigu u prirodi. Oživljene su nedužne dokoličarske berekinade,
davni svijet gdje su praćke bile i igračke i oružje kojima se vješto
vladalo, osnovni pribor – tablica i kreda u otočkoj pučkoj školi; slike
svakodnevice kao što je kruh koji kisne u koritu. Prisjeća nas kako
južina podnebaljski tradicionalno i pouzdano negativno utječe na
raspoloženje čovjeka… Donosi nam nisku ponešto zaboravljenih
običaja, sličicu strpljive i pažljive pripreme dote za vjenčanje, svad-
benih običaja, običaje o pojedinim blagdanima gdje ćemo i prizor
tradicionalnog tiještenja zrelog jesenskog grožđa ponovno živo priz-
vati u sjećanje. Kao dio svakodnevice, autor ovom zbirkom donosi
i slike tradicijskih zanimanja, pomoraca i ribara, trudnih težaka i
njihovih tovara i kamenih gromača. Gotovo da možemo oćutjeti
nježnu klapsku pjesmu u mirnoj ljetnoj noći. Preko pjesničke riječi
Dinka Sule saznajemo o duboko ukorijenjenoj religioznosti. Vjera
pomaže izdržati teške životne prilike na žednome kamenitom ško-
ju. Dotiče se i socijalnih prilika u kojima se nekada živjelo što je
odvodilo Šoltane i preko oceana, ostavljajući ili prazne domove ili
nezbrinutu obitelj. Dodiruje se autor i suvremenih socijalnih pri-
lika; ponekad s dozom zabrinutosti, ponekad s dozom ironije.

5
 U svojim se kratkim proznim tekstovima dohvaća i propitivanja
morala i vjere, nacionalnosti, identiteta i mentaliteta; životnih istina
izrečenih kroz kratke crtice. I u njima je doza humora, umjetnički
sažet prozni izraz prikriven koprenom narodnih istina i mudrosni-
ca.
Autorove pjesme slobodnog su izričaja i stiha, slobodnih tema,
nastale u hipu, u treptaju misli koja plovi od pitanja narušene
prirodne ljepote rodnoga škoja, dovedene do strukovnog apsurda
prekrasne nečujamske vale koja je tada još netaknuta očarala i ve-
likane Marka Marulića i Petra Hektorovića, novijih previranja oko
Zlatnoga rata, do pitanja srca, vremešnosti, pitanja postojanja i žala
za preminulim dragima.
U kraćim pripovijestima progovara o pučkom vjerovanju – Mac-
injorgu, tovaru, japjenicama i japjeničarima i teškom, ali lijepom
(su)životu na škrtoj zemlji, a sve ponovno, kao i do sada, zaokružuje
i objedinjuje vjerom i ljubavlju – štovanjem Gospe, majke i uspom-
enama na/iz djetinjstva.
Osim umjetničkoga, veliki je doprinos ovdje ispjevane i ispričane
umjetničke riječi i bilježenje autohtonoga grojskoga, šoltanskoga
govora koji se polako gubi, sve manje čuje. Autor svakom zabil-
ježenom riječju pokazuje kako je jedan od čvrstih čuvara i svjedoka
rodne mu čakavštine, domaće jezične baštine i jedan od njezinih
vrijednih pregaoca.
Dinko Sule dobro je poznat svim Šoltanima, ali poznat je i šire.
U prvom ga redu njegovi otočani poznaju kao umjetničku dušu,
pjesnika, slikara, zanesenjaka. Oni koji ga poznaju više i bolje, znaju
da je on i mnogo više od toga. Dinko Sule je dobri duh svoje rodne
Šolte. On je čuvar škrinje kolektivnoga sjećanja i tradicijskih znanja
i vještina rodnog mu otoka. Osim toga, kada je posrijedi istraživan-
je Šolte suradnik je mnogim znanstvenicima različitih područja –
prirodnih, tehničkih, biotehničkih, društvenih, humanističkih i iz
zemlje i inozemstva. Gotovo sve što na Šolti živi, raste, postoji ili je
postojalo Dinko Sule je dokumentirao ili riječju ili fotografijom ili
slikom. Njegova se snažna ljubav prema rodnom otoku i u ovoj zbir-
ci pretočila još jednom u pjesničku sliku: Eto, i mene je Šolta dopala.
Šolta je moja sudbina. Šolta ni moja kletva, Šolta je moja zakletva.
Na sve riječi obeshrabrenja na koje je na svom dosadašnjem
stvaralačkom putu nailazio – nije se ošerva! Hvala Vam šjor Dinko
na tome.

Katarina Lozić Knezović

6
odbor za doček
cvijet trešnje zaželi
dobrodošlicu

a large committee
wishing us welcome–
a blossoming cherry

****

trešnja u cvatu
prijatelji blaguju
u slasnu jelu

cherry in bloom
my friends under it
enjoying their meal

7
piknik na travi
miriše trešnjin cvijet
nemirna djeca

picnic in the grass

and sweet smell of cherry’s bloom
–restless children

****

naušnice zdrele
djeca se igraju sa
slasnim voćem

ripe earrings
the children play with
sweet fruits

8
trešnje na stolu
majka dočekuje
drage goste

cherries on the table

my mother waits for
her dear guests

****

s okusom soli
teku zlatne niti
maslinova ulja

having a salty taste

the golden threads of
a flowing olive oil

9
hrid na pučini
galebovi se gnijezde –
u svom staništu

an open sea cliff

the seagulls nest
in their habitat

****

maslinovo ulje
stoljetno stablo prkosi
suncu i vjetru

olive oil
a centennial tree defies
the sun and wind

10
smeće oko nas
galebovi nas brane –
od zaraze

trash around us
the seagulls protect us
from contagion

****

olujno jugo
galebove u pratnji
hrane putnici

stormy south wind

passengers feed the gulls
in escort

11
kameni zid
zijevalica zijeva
naušnice

a stone wall
a dragon flower
yawning–earrings

****

mjesec knjige
kraljičin stih piše –
zvjezdano nebo

the book of the month

the queen’s verses written by
the starry sky

12
južni vjetar
raspoloženje u padu
odlukama - ne

the south wind

no resolutions
in a blue mood

****

bosa djevojka
jesen bere grožđe
radost u kući

a berefoot girl
harvesting grapes
joy in the house

13
umirovljenik
u kontejneru traži
svoj minuli rad

a retired man
in search of his
past performances

****

niz brijeg
Sunce se otkotrljalo
u novi dan

downhill
the sun rolling
into a new day

14
hladno jutro
Bog je ustao prvi
pusta ulica

a cold morning
God awakened first-
an empty street

****

nestašno dijete
ptica gradi gnijezdo
praćka u ruci

a restless boy
with a sling in his hands
a bird building its nest

15
zaprta vrata
iseljenicima zjape
prazne kuće

a closed door
empty houses
of the emigrants

****

veseli svatovi
konopom prijeći put –
žena s maramom

merry wedding procession

old woman wearing a scarf
obstructs the steep road

16
repata zvijezda
dijete na slami leži
blagoslov kuća

a falling star
an infant on the straw
blessing of the house

****

skriveni mjesec
vjetar svjetiljku nosi
zvijezde na nebu

hidden moon
the wind carrying a lantern
stars in the sky

17
oblačna bura
starcima oči suze –
u zavjetrini

cloudy Bora
old men’s eyes fill with tears –
in the lee

****

brod u oluji
ljubavnik mazi
kruh sa sedam kora

a ship in the storm

sailor’s wife with her lover
a hard earned bread

18
vrući rujan
đaci idu u školu
tablica i kreda

a hot September
pupils going to school
a table and chalk

****

sunčani ožujak
motike se sunčaju
podnevni odmor

sunny March
the hoes sunbathing
midday break

Prevela/Translated by Alenka Zorman

Objavljeno/Published:
Haiku zbornik, Ludbreg, 2017.

19
nemirne ptice
led je okovao
zrcalo neba

restless birds–
ice chained
the mirror of the sky

****

pognutih leđa
za magaricom hoda
gonič sudbine

with bent back

the chaser of destiny walks
behind the jackass

20
oblaci se dižu
ribari se vraćaju
s kriškom mjeseca

rising clouds
the fishermen return
with a slice of moon

****

žedan je otok
mineri se znoje
tvrdi kamen

thirsty island
the miners full of sweat
above the hard stone

21
uz toplu peć
djevojka miraz sprema
kukica u ruci

by a warm stove
a girl prepares her dowry
a crochet in her hand

****

tiha ljetna noć

muška klapa pjeva
harmonika

quiet summer night

a male klapa sings
with accordion

22
privezana koča
mjesec nebom luta
ribar se zapio

a moored fishing boat

the moon wandering over the sky
the fisherman is drunk

****

veseli ribar
mjesec za brijeg bježi
mreže pune ribe

merry fisherman
the moon hides behind the hill
the nets full of the fish

23
tramontana
nevremenu prkosi
brod u boci

tramontane
a boat in the bottle
defies the storm

****

golo stablo
zima čeka startni pucanj
list u herbaru

a bare tree – winter

waits for the starting shot
a leaf in the herbarium

24
zvjezdano nebo
medvjedi kolo vode
tiha je noć

a starry sky
the bears dancing
in a quiet night

****

poput ptice
odlutao starac
pustim otokom

like a bird
an old man wandering
over a deserted island

25
nebeske zvijezde
zvijezde Zemljom šeću
istine i laži

the stars in sky

the stars walk over the Earth
their truths and lies

****

makovi u vrtu
svibanjski stijeg nose
ose praznik slave

poppies in the garden

carrying the flag of May
wasps celebrating as well

26
vlažna jesen
gljive berače mame
košara i nož

a damp autumn
mushrooms await the pickers
a knife and a basket

****

vitke grane
breza ka nebu stremi
lijek od kore

slim boughs
of the birch trees aim at the sky
bark as a cure

27
nebeski svod
svemirska banka pozira
astronomu

a space bank poses

the cope of heaven
to the astronomer

Objavljeno/Published:
The sixth haiku contest sharpening the Green pencil
organized by Romanian Kukai Group

****

olujno nebo
orhideja se skrila
u crvenu knjigu

stormy sky
an orchid hides
in a red book

28
na ljetnoj žezi
sa vrućinom se bore
endemske biljke

dog days
endemic plants fight with
high temperatures

****

dašak vjetra
pijanac se tetura –
posut mjesečinom

puff of a breeze
a drunk man totters
besprent with moonlight

29
Veliki četvrtak
svećenik noge pere –
vjernicima

Holy Thursday
a priest washing the feet
of the faithful

****

bagrem u cvatu
nektare svoje priprema
pčelama za med

acacia in bloom
preparing its nectar
for the honey bees

30
knjige iskona
potiskuju zaborav –
nova knjižnica

ancient books
suppress oblivion–
a new library

****

zaljubljenima
valovi zatomljuju
krikove strasti

a couple in love
the waves suppress
the screams of passion

31
susnježica
liječnik jaše na konju –
bolesno dijete

the sleet
a doctor riding a horse–
to visit an ill child

****

na stolu tisak
misli starca lutaju
nad šalicom čaja

newspapers on the table

thoughts of an old man wander
over a cup of tea

32
dunje na komodi
dijete u zipki leži
metla iza vrata

quinces on the commode

an infant lies in the cradle
a broom behind the door

****

zalazak sunca
težak se kući vraća
prazna tikva

the sunset
a farm worker returns home
an empty gourd

33
nedjeljni ručak
sa stola nos golica
juha od buče

sunday dinner
the pumpkin soup tickles
the nose

****

Zapad na djelu
djeca kroje i buše
noć vještica

West at work
children tailor and drill
the Halloween

34
brašno i voda
u koritu kisne
kruh svagdašnji

flour and water

in the wooden bowl
a sour dough

****

radosna djeca
sletjela bijela roda –
na otok sreće

merry children
a white stork landed
on the island of happiness

35
prsten na nozi
klepetanje dozove
nemarnog lovca

a ring on her leg

bill clattering attracted
a careless hunter

****

grešna Malena
Klepetan dolijeće
u Ginisovu knjigu

sinful Malena*
Klepetan lands into
the Guiness Book of Records

*Malena and Klepetan are a white stork couple. Due to an

injured wind she stays in Croatia during winter and her
wind returns to her ever Spring.

36
trešnjin cvijet
ljepotom svom piše
himnu slobodi

cherry in bloom
with its beauty it writes
an ode to freedom

****

pozdrav proljeća
trešnja praznik čeka
bijelo runo

greetings from the spring

a cherry waits for the holiday
in a white attire

Objavljeni haikui uglavnom su napisani za natječaje.

37
Kad godine ne mogu obuzdati misli,
obuzdaju tijelo.

Sve što sa zemlje ishlapi, kad tad opet se zemlji vrati.

Sve što ishlapi iz državne blagajne, ostane u novčanicima.

Ako tvoj prijatelj ima prijatelje koji nisu tvoji prijatelji,

a i ti imaš prijatelje koji nisu prijatelji tvom prijatelju,
prijatelj i ti, jedan drugoga će te kad-tad ogovarati.

38
Svi oni koji pišući prekrajaju povijest,
sebe u povijest neće nikad upisati.

O svojim tajnama ne pričaj,

izgubit će svoj smisao.

Znan na karte igrat.

S dobrin san kartan gubi.
Iza mene zrcalo su mekli.
Nisan se ošerva.

39
Boli li te više puta trbuh,
zapitaj sebe jesi li svoj rob.
Od toga zna zaboljeti trbuh.
Ne jedi bilo što
i ne budi svoj rob
pa te neće boljeti trbuh.

40
Bolesno je i vrijeme.
Više ne liječi rane.

Ne zovi Boga na sud za svidoka.

Bog ti pamet prosvitli, to ti je zaludu.
Boga moli kako ne bi na sud dospi.

41
Za uspenć se na Venerin brig
ne moraš se znat penjat.
Moraš jemat kin
i znat upravit sa njin.

42
Crna udovica
ubije svoga dragoga
čim je oplodi.
Poslije nema
s kim voditi ljubav
pa poludi
i postane otrovna.

43
U pulitiki je sve višje likari,
a država nikako da ozdravi.

Ne odi nikud sam.

Vrimena su zla.
Alibi neš jemat.
Kogo bi te moga zajebat.

44
Zakonita žena je ka i uknjižena zemja.
Kad ti je drugi dupera priznaj mu pravo pocesa.
Neka je na sebe intavula.

Ako ti se muž vaja po tujon zemji,

ti usadi novo drivo života.

45
Žigolo ni jebač.
Žene to svatu kad žigolu platu.
Žigolo je nadničar.

46
Ako si namoran
a nisi malo đelož,
onda naspravju nisi namoran.
Đeložija je bolesno stanje,
jednako ka i namoranost.

47
Brak je sve manje institucija.
Postaje sve više samo vremenski rok,
omeđen vjenčanjem i razvodom.

Čovik kojemen je obraz ka i guzica,

troši višje karte – za guzice trat.
Kad se jema, more se.

48
Život u dvoje ne gradi se na povjerenju.
Život u dvoje gradi se na strpljenju.
Navike i naravi teško je mijenjati.

Neki članovi naših stranaka su kao i ptice:

gnjezdarice, selice, stanarice i one u vječitom preletu…

Struja je ušla i u rupe strasti,

a mnoge pripizdine su još neelektrificirane.

49
Priroda ima nevjerojatnu memoriju.
Osveta joj je jedna od vrlina.

Za života poštujte roditelje,

kad umru nedostajat će vam.

Sve što nam Bog dariva,

vrag nam više puta odnese.

50
Kad partizani i ustaše prestanu ratovati,
Hrvati će imati svijetlu budućnost.

Ne misli o postojanju Boga.

Poštuj Njegove zakone i za njim hodaj.

Kad se obrtnik počne baviti trgovinom,

postane loš obrtnik.

51
Odreknite se svojih nekretnina,
postat ćete bogati.

Nitko ne oplakuje sebe poslije smrti,

zato se i ne smijemo kad se rađamo.

Braća se ne bi svadila,
jedino kad bi umisto zemaj govna dilila.

52
I danas ima djece,
koja su kukavičja jaja.
Ima i vanbračne, iz računa.

Svi se rađamo bez išta.

Odlaskom ne odnosimo ništa.
Bez išta i ništa,
neka nam budu
vodilje življenja.

Ne gubi vrijeme s osobom

koja te u razgovoru ne prati.

53
Joga se kući na kojon jema
piturani i nepiturani škuri.
Joga se i oniman unutra.

Nacionalnost, identitet, mentalitet

i narav čovjeka su nepromjenjive veličine.
Onaj koji ih mijenja neće dobiti Oskara.

Komplimenti bi bili iskreniji

kad ne bi bilo ogledala.

54
Kad samo prneš, dobro si proša.

Joga se onima koji prin spavanja pineze broju.

Najebali su oni koji prin spavanja,
iz čikar munitu vadu da bi sutra kupili kruva.

Pulitičari praznu slamu tuću,

a vriće in uvik pune žita.

Kad ti pobignu ovce,

ne čekaj da se same tornaju.
Išći ih!

55
Zašli smo duboko u tunel,
zalud(u) i petokraka.

Za mnoge bolesti,
oprost je spasonosni lijek.

Zakonodavac je zaštitio
neke životinje i neke biljke.
Nikako da zaštiti čovjeka od čovjeka.

56
Da ne bi vidjela kako se u sudnici
namiguju odvjetnici i suci,
božici pravde stavili su povez preko čiju.

Što li znače spojene obrve,

zloću, dobrotu, nekakvu posebnost?
Ne vidim u tome nikakav značaj.
Spojene obrve su kao i Sijamski blizanci.
Samo su spojene.

57
PRORAČUN

Triba rizat!
Ča odrizat?
Nožice su tupe,
a nove su skupe.
I brez nožic sve se riže,
dnu smo sveto bližje.
Platit će kajiši.
Kredit ćedu dignut.
Bužat će se nove buže.
Siva kora?
Siva ekonomija!

58
ČOVJEK

Čovjek,
može biti čovjek.
Čovjek,
može biti pas.
Može čovjek
biti i zvijer.
Budi čovjek.
Budi pas,
pas koji laje.
Zvijer ne može
čovjekom postati.

59
STARI LEVUT

Privezan je u mandraču.
Škaf mu se je profunda.
Banket puka.
Stari levut
izgubi je gospodara.
Niko za njega ne mari.
Kalafati partili su odavno.
Ostari je levut,
kosti počeli mu škripjat.
Ne more govorit,
ne more se tužit,
niti more vikat.
A ne zna ni pisat.
A želi bi i on,
štoriju napisat.
Kad ostariš tako ti je.
Grubo mu se piše.
Mlađarija ne bacila.

60
MOBITELI

Mobitelom djeca se igraju.

Mobitele kurve imaju,
lopovi i dileri,
paparaci i jarci,
špijuni i pizduni.
Imaju ga i poslovni ljudi.
Svatko ga ima.
Za svašta nam služi.
Sa zračenjem
on nas kuži.
Privatnost nam je sve manja,
a primanja sve su tanja.
Pjevat ćemo mi uskoro pjesmu:
Vrati slike i poruke,
mobitelom što sam slao.

61
BIJELI PRAHOVI I TRAVE

Tri bijela praha:

sol, brašno i šećer
neprijatelji su nas starijih.
Zaboravila mi u godinama,
jestive i ljekovite trave.
Mladi se „praše“,
prahovima bijelim
i poznaju dobro,
jednu vrstu trave.
Ubija nas zaborav.
Nemar nas čini nesretnima.
I još jedna opasnost nam prijeti.
Mišolovke će biti pune.
Prijeti nam najezda bijelih miševa.

62
Gledam je.
Mlada je i lijepa.
Od ljepote se ne živi.
Izgled joj govori,
ima prazni hod.
Neka mijenja kod.
Vrijeme je od čipova.

63
VALLE SURDA

Na pristanu sam
s duhovima velikih pjesnika.
Apartmani, apsurd struke,
nelagodu mi stvaraju.
U vidokrugu se pojavi žena.
Opazi me i skrene
sa zamišljene putanje.
Odgovara joj samoća?!
Druži li se i ona
s duhovima pjesnika?
Još neko vrijeme
ostanem na pristanu
i prepustim se mislima.
Apartmani, apsurd struke,
nelagodu mi stvaraju.
Duhovi pjesnika,
vas je očarala Gluha uvala,
mene danas nije.
12. 01. 2017.

64
Sanjam te svaku noć.
Vrijeme brzo prolazi.
Još malo,
pa ću te uzalud sanjati.
Dok vremena još imam
daruj mi jednu noć,
noć punu zvijezda.
Neba mi malo treba.
Pa otputuj, putuj u sreći.
Nađi i ti vremena za snove,
odvest će te među zvijezde.

65
Nisam rođen
da budem umjetnik.
Umjetnost nije
moje zvanje,
nije ni poslanje.
Uz Božju pomoć
umjetnost je meni,
pojas za spašavanje.

66
STARIMA NA SPOMEN

Taka san oganj.

Dim oči grize.
Žmul vina.
Na spici slanina.
Daži.
Misli letidu.
Nima i’ ukraj mene.
Dažd ispire misli.
Žmul vina,
feta kruva i slanina.
Dim oči grize.
U duši mi zima.

67
JEDAN U NIZU

Zoron ranon
slipa je prid bumbeton.
Postole je šijolava,
ši i inbrokava.
Po dnevu je krči,
masline i loze sadi.
Stica je,
za dicu je kuću gradi.
Po večeri jopet bi
prid bumbeton slipa.
Nedijon je slavi dan Gospodnji.

Dica mu gamižu
po tujemen svitu.
Na kanati kasil mu je bi
duži od sprovoda.
A sa sobon odni ni ništa.

Pjesma je ušla u uži izbor na natječaju Gradske knjižnice

Poreč, te je objavljena u zborniku pjesama XXIV. verši
na šterni, Gradska knjižnica Poreč, Poreč, 2017.

68
STARI POŠĆER

Vitar i škropac.
Mrak ka u rogu.
Vapor samo ča ni taka.
Požuriva je stari pošćer
svojega službenega tovara.
Služba je služba.
Tovar mu radnik i družba.
Po nevrimenu i po zvizdanu
svakin danon s tovaron je odi u porat.
Pridava je poštu sa škoja,
a vazimja onu s talaferne.
Tovaru je rašćicu bra
i vodi o njemu brigu
ka da je čejadin.
Bi nan je drag,
neka je nosi depeše od suda
i letere za pod levu.
Nosi nan je jubavna pisma,
pisma svojbine iz Jamerik,
čestitke o Božiću i Uskrsu.
Penšijunati su ga puno volili.

69
PRVOSVIBANJSKI FAŽOL

U parku plemića
fažol se dijeli.
Što to slavimo danas?
Rugamo se
obespravljenima
i poniženima,
koji crnče u raljama
svojih gospodara.
Danas smo trebali svi
transparente nositi,
trebali smo ustat,
ustat protiv nevaljalih gospodara.
Trebali smo dignut glas,
da se praznik slavi,
da se nedjeljom ne radi.
Pojeli smo fažol.
Izdali smo obespravljene.
Danas smo trebali dignut glas,
dignut glas za Zlatni rat.

Grohote, 1. svibnja 2017.

70
SVI NA IZBORE

Osvanule liste stratega.

Liste realista i nadrealista.
Liste Zlatarevih junaka –
šarmera bez pokrića…
Po listama zaplesali otočki plesači.
Kruha i igara…
U ime oca i …,
i takvih po listama ima.
Sram na stranu.
Otoče moj,
na bini će popucati daske,
a narodu manjka novca.
Svi na izbore.
Kruh naš svagdašnji…

Grohote, 7. svibnja 2017.

71
RASPARANA VRŠA

Upa san u vršu.

Zapi san se sa šocijon
kojon ne pripadan.
Kvragu i tura?
Ali, kako oni dišu?
Štrapa san one kojih nima.
Dotišni mi sutra,
pozdrave su uskratili.
Ni, ni čudo.
Dozna san ćud,
judi sa kojiman san pi.
Poj s čovikon i plati mu piće.

72
Molili smo Boga
da nan mater dušu pusti,
da jon projdu muke.
Nismo kontali da će naše tek počet.
Ča će nan mater reć?

73
Jutarnju kafu ispijan sam.
Brez ispovidnika
i brez sugovornika.
Pandul bacan.
I niko neće da potegne cimu.
(U)vik u žici.

74
 KLETVE

Jema li grubji riči o’ kletav koje izjusti čovik? Mislin da nima. A

ča su kletve? Kletve su riči koje izjusti čovik bližnjemu svomu želeći
mu zlo, želeći ga ponizit. A one kolikogod su grube i nejuske, bile su
dil naše šoltanske svakodnevice. Nažalost, moremo ih čut još i dan-
as. Jemate li za potribu da kogagod počastite sa timan najgrubjima
ričiman na svitu, vodite vavik računa na stari proverij – „kletve se
na pola dilu“, ča oće za reč da će vas o’ kletve koju ste izjustili dopast
polovica.
Moga bi nabrajat kletve i kletve koje me je sve tokalo ćut, a evo
kojugod ću i notat. „Dabogda ti ruka usahla“, ovu kletvu su naši
stari duperali ako bi ko koga zalopati oli ako bi ko kome čago labri.
Onda, „dabogda očori“, pa onda ako bi ko koga napa s neistinon,
odma bi mu sasu kletvu: „dabogda ti se justa iskrivila“. „Vrag te
odni“, „dabogda te črvi rastočili“, „more ti zikva bila“, „ča dobi, sve
za spicijaliju potrati“, kletve su naših grubih navik. Jema je naš čovik
smisla i zloče u sebi za sastavjat kletve. „Dabogda ti izgorilo sve osin
japjenice“, jema li za japjeničara gorje kletve od ‘ve. Ča bi bidan
čini da mu ne izgori japjenica? Pusti trud, puno žurnati, a japno
ne bi moga prodat. „Sve ti vrag odni, osin duga i bolesti“, jo, koliko
je bi zločest i talentiran kletvotvorac ‘ve kletve? Goripojska kletva,
„nenadinja te uvatila“, jema bit da pokrije sve ‘ve napisane kletve.
Ma, kad bi ih se uvati pisat, nikad kanate. Kletve koje je naš čovik
dupera jesu grube i nejuske, ali poza kletvan, svit bi se jopet pomi-
ri, naravski, dok ne bi došlo vrime da kletve jopet dojdu po-sridi.
Kletve su bile dil grihov, svak je svoje kletve nosi na ispovid.
A sad kletva – „Šolta te dopala“. Ovu kletvu ni izumina naš čovik,
niti je nastala na Šolti. Ovako napisana izgleda bezazlena, ma beza-
zlene kletve nima. Za ovu kletvu niki Šoltani mislidu da je nastala
u Kaštiliman i da je š njon mater klela svoju čer, a prokleta čer je,
ka tribala se odat na Šolti pa nosit maštil vode na glavi oli frašku za
japjenicu. Teško je povirovat u istinitost ‘ve kletve i ča ona nosi sa
sobon. Još je težje povirovat u to da je mater klela svoju čer. Kašti-
la su jemala vode, svako misto jemalo je potok, ma isto je iz tegar

75
potoka vajalo vodu prinit u maštilu na glavi. Kako san istinu o ‘von
kletvi ću, tako san van je i proda. Ali, jema bit da je istina o ‘von
kletvi drugovačija.
U Kaštiliman me je tokalo ćut od jednega učenega čovika, po-
visničara od umitnosti drugu štoriju o ‘von kletvi, koja za mene viš-
je drži vodu. Evo oba ćemur se radi. U ne tako davna vrimena jedna
Kaštelanka se je „najila boba“ – ostala je truhla, ni se bila odala, a
da bude još i gorje „pumpadur“ jon je šmugnu. Rodit vanbrašno
dite – mulo, u ‘no vrime bila je velika sramota, za divojku i njezinu
famiju. Navodno je ta divojka prin nego jon je trbuh naresa do zub
našla utočišće na Šolti, kako bi pobigla isprid zli očiju i zli jazikov.
Biće došla kod kogago od rodbine, bome nismo jemali ošpidal. Bid-
na, kad je rodila, morala se je tornat doma i progucat svoju sramotu.
Narod je digoc vrlo zločest, zna se narugat, zna botunižavat, zna se
karat i klet. Takoc su se jema bit pokarale dvi Kaštelanke, suside, i
bome po običaju jedna drugu častile sa kletvan. Ma kako je običaj
kad padaju kletve izmišjat ča gorju, jedna je opalila: „Dabogda ti čer
Šolta dopala“. Tivala jon je sa kletvon reč da jon čer na Šoltu pojde
rodit mulo, ka ča je rodila i Kaštelanka iz dila ‘ve štorije. Od jednega
tužnega slučaja, koji se more dogodit bilo kojon curi, u bilo koje-
men mistu, nastala je kletva koja ni zaudobjena. I danas se čuje, ma
u nikemu drugemu smislu.
Držin da je ‘vo tumačenje kletve „Šolta te dopala“, koju me je to-
kalo ćut od povisničara umitnosti, istinito, jerbo se u ne tako davna
vrimena ni ništa boje živilo na našiman drugin škojiman u odnosu
na Šoltu. Na sviman škojiman život žen bi je jednako težak.
Eto, i mene je Šolta dopala. Šolta je moja sudbina. Šolta ni moja
kletva, Šolta je moja zakletva.

Objavljeno u: Šoltanske novitadi br. 10, Općina Šolta, Grohote, 2010.

76
 ČA JE ZA IZGORIT, MORA IZGORIT*

Živit u zajednici bilo je potribito jer se je tako jedino moglo

priživit. U našemen mistu bila je to užanca. U timan zajednican ži-
vile su i po četiri đeneracije. Svi su se slagali, svak je zna koji je dil
njegova posla. Di je u famiji bilo puno ruk, bila je i boja intrada. Ni
bilo lako priživit na žednoj škrapi. Ma, malo oko zemje, malo jap-
jenice, malo oko mora, spaja se je kraj sa krajen.

Svak je zna di mu je misto za stolon, di mu je misto za kominon,

zna je di mu je misto za leć. Kad već spominjen liganje, ni bilo lako
sve ukućane postivat po postejan, jerbo je postej bilo malo. Ali i toj
nevoji su naši stari doskočili. Na posteju o’ peršone ligali su i po dva
ukućanina, jedan bi lega kako Bog zapovida, a drugi na podan nog,
u „formaciji“ noge-glava. Ako su bila u pitanju dica, postivali bi i’
po posteji ka u barilu slane srdele. Jo meni, a kako su se pokrivali?
‘ko bi bilo falilo bijaci i sukanac, pokrivali su se sa starin kapotiman,
a zanamisto blazinj pod glavu bi smotali ča bi in trefilo pod ruku.
Znalo se je dogodit da je kogoc dreti kosti na banku.

U svoj toj nevoji, u temen životu u zajednici, bilo je suz i smiha.

Kad bi došlo vrime da se koji od ukućani oženi, on bi za leć sa svo-
jon ženon dobi svoju posteju. Ni smetalo ča je ta posteja u prostoriji
di jema još postej. U toj neimašćini i mižeriji živit bez letrike bilo
je jo i kuku. Tako se je jedne večeri jedan od ukućani malo nakrca,
priko reje, pa kad je uliza u kamaru, ni puno bira, lega je u najbližju
mu posteju. U toj posteji ležala mu je već „friška“ nevista. Ni mu
ništa rekla, biće mislila da jon je muž. Umalo potla njega doša mu
je brat, sta ga je tiskat i reče mu: „Ča si lega tote, to je moje misto. A
ovi ni pet, ni šest, odgovori mu: „Ko je prvi, prvi je.“

U jednoj famiji živila su dva brata sa svojiman famijan. Jedan

je fuma, drugi ni. Dozlogrdilo je ovemen bratu ča ni dimi, jidi se je
kako mu brat gori šolde prid jočiman pa mu je jednega dana skresa
u brk: „Brate, ti fumaš i tratiš šolde. Ja ne fuman, ali ću od danas

77
mećat na bandu noliko šoldi koliko ti potratiš za španjulete.“ „Bog-
areti, brate, to si moga učinit i prin“ – odgovori mu. I tako brat koji
ni gori pineze prid jočima, meća je šolde sa bande. Špara je. I kad je
skupi malo višje pinez, kupi je sebi svetašnju košuju. Superbija se je
sa ton novon košujon. Ka i svaka druga roba, išporkala se je i košu-
ja. Vajalo je oprat da bude čista za poć u crikvu. Žena mu je oprala
i mekla blizu komina da se bržje osuši. Sa komina skočila je iskra
i takala mu košuju. Kad je vidi ča se je dogodilo, poronza je sebi u
bradu. „Ča tote ronješ?“ – zapita je ga brat. „A evo ronjen. Nego
znaš ča? Više neću mećat sa bande pineze umisto španjuleti. Fumaj
ti i daje. Ča je za izgorit, mora izgorit.“

78
 KOLAČI, SUHI I SLAKI*

Suhi kolač – još ga zovemo i šćeti kolač, ka namirnica dupera se

je u našin kućan, a jednako tako ka namirnica bi je zastupjen i u ni-
kima našin običajima. Pa najprvo vaja reć da je oti kolač bi okrugal
i da je bi ispečen o’ bile muke, a sama rič suhi govori da je bi tako
ispečen da je bi suh i tvrd. Koliko me pamet služi naše babe i matere
nisu činile suhe kolače. Suhi kolači kupovali su se većinon u Splitu.
Naši stari su iz Splita redovito nosili suhe kolače, a bili bi ih povezali
sa špagon. Mislin da nikor ni doša iz Splita, a da ni doni suhi kolači
povezanih špagon. U doba mojega ditinstva ti’ suhi kolači bilo je za
kupit u našin butigan. E, sad će nikor reć, neš ti suhi kolač? Pa ča?
Ma ni baš tako. U kući je vajalo uvik jemat suhi’ kolači. A evo zašto.

Ako bi kogo banu u vižite, odma bi prida nj mekli bocun vina

oli bocu prošeka i suhe kolače. I gozba je mogla počet. Prilomi bi se
kolač i usupa u vino oli prošek. Pa malo namočena kolača pa malo
vina, i Bog te veseli. Znalo je pofalit vina pa bi se bilo starešini reklo:
„Daj donesi još malo vina (oli malo prošeka), sve mi je kolač popi.“

Onda, ako je u kući bi kogoc marot, bilo bi ga se pokripilo su

malo panibroda – u jusi zdrobjeni suhi kolač. To je bilo ka za kri-
post. Sa suhin kolačen i vinon bili bi počastili težake koji su kopali
na dnevnicu oli uzajmice. Kad ste u kući jemali suhi kolač i žmul
vina, jemali ste malo bogastvo, mogli ste počastit likara i popa, i bilo
koga drugega.

U moje misto užanca je bila sa suhin kolačen, vinon oli prošekon

počastit onega (oli onu) koji bi van doni dobru vist. Evo jednega
primjera. Muški o’ motike i drugi’ posli nisu čekali doma ako je bilo
vrime da in rodi ćer oli nevista. Oni bi išli za svojin poslon. Uz ženu
ča se jema porodit vavik je bila nika ženska iz kuće, koje starije dite
da se more poć javit babici. I kad bi se žena porodila, ukućane koji
nisu doma vajalo je avizat. Za ti posal našla bi se uvik koja osoba
koja bi išla prinit vist o rođenju. Kad bi došla prid one kojima triba

79
prinit vist, bila bi i’ najprvo pozdravila sa Faljen Isus, a onda bi rek-
la: „Tebi (oli van) ćer (oli unuka) meni kolač.“ Tu osobu bili su dužni
počastit sa suhin kolačen i žmulon vina, digo umisto vina moglo se
je počastit i sa žmulon prošeka. Sa prošekon je malo stimanije.

Suhi kolač jema je i svoje misto na vrhu barjaka koji se je nosi kad
bi se kogo bi oženi. Kolač je pripada barjaktaru pa ga je mora dobro
čuvat. Za barjaktara je bila sramota ‘ko su mu dica uspila sa barjaka
skinut jabuku i kolač.Suhin kolačima i vinon redovito je častila naša
bratovština one ča su slavili užežin Vele Gospe i užežin Svetega Sti-
pana. Bila bi častila i ako bi bi pa koji veći posal. U našin tovirnan uz
vino su se posluživali suhi kolači, naravski ako ste ih naručili.

A sad dvi riči o slakemu kolaču. Iste je bi forme ka i suhi kolač,

ma bi je mek i slak, posut cukron. Slake kolače naše babe i matere
same su misile i pekle ako bi jemale poć kojon rodiliji na babine. ‘ve
kolače pekle su i o malemu Uskrsu. Materijali i riceuda za ‘vi kolač
isti su ka i za sirnice koje su se činile za Uskrs. A i ‘ve slake kolače
kupovali su naši stari kad bi bili s poslon u Split. Za nas dicu bila bi
brguja kad bi nan donili iz Splita slaki kolači.
I danas se u Splitu moru kupi suhi i slaki kolači. Kupite suhe neka
van popiju malo vina.

80
 UKRELI MU ŠKURU*

Ondašnja mlajarija, momci za prid ženidbu potla kopačije oli bilo

kojega posla najprvo bi se malo saprali pa večerali. Onako trudni
nisu odili leć nego bi se priobukli pa bi se svi našli u selu na jedneme
mistu. Tode je pada dogovor ča će činit i di će poć. Užali su bacit
pismu pod ponistran svoji cur, znali su se zapit u konobi kojega iz
šocije, a znali su i smišjat berekinade, vele i male, a znali su i poć
ofirat kod cur. Ma najdražje bilo in je smišjat berekinade.

Redovito bi sa ponistar kreli kofe sa siron koji se je šuši. Na goz-

bu sa tin ukredenin siron redovito su zvali one kojima su ga ukreli.
Znali su uletit u koji vinograd pa potaracat rano grozje. Kako bi
spremili marendin, ni in bilo mrsko uletit u tuju kućicu pa podbit
kunca, a brž i dva. Ma kad su spravjali kunca ni in omaklo zvat
gospodara da blaguje š njiman. Znali su učinit pomoritad na čigovu
sadu. Pobrali bi najveće turske kukumare i mlune koje bi gospodar
pokri zemjon da se ne vidu. Znali su tovare pituravat da sliču na
zebre. Trud i berekinade bile su in sastavni dil života.

Digoc su u berekinadan znali prislanit. Znali su stvorit veliki

problem. Tako je jedne večeri jedna malo razularena šocija ukrela
škure sa jedne kuće. Kad je ujutro gospodar vidi da nima škuri, na-
jidi se je, ma ne puno. Najpro je iša priko sela pa nako nezaintere-
sirano se propitiva ne bi li dozna ko mu je to skomoda. Otkrila se
zemja raju pa se sve tajne izaznaju, govorili su naši stari. Tako je i on
izazna ko mu je ukre škure pa je iša na žandarmeriju prijavit. Na-
jprvo je lipo pozdravi žandara pa mu je lipo ispripovida kako su mu
nestale škure sa kuće. Žandar ga je pomjivo sasluša, pa ga je zapita:
„Sumjate li vi, barba, ko van je to moga učinit?“ Gospodar ukredeni’
škuri pogleda ga je pa mu otrese: „Šjor žandar, ne da sumjan, nego
znan, ma van ne smin reć radi skandala.“

Kad je njega najidila mlajarija, ča ne bi i on žandara. Život je tako

teka iz dana u dan, u smihu i u strpjenstvu.

81
 PRIPOVIDALA MI KATE*

Tega dana bi san u vižitan u popa, onako po običaju. Za stolon

pop i Kate. Kate, već pomalo starica, cura, jerbo se ni nikad odala,
japjeničarka, fraškarica i bivša remeta, pomagala je popu u kužini.
Ne znan ča je Kati bilo tega dana, iz nje se je provalilo sve ča je kupi-
la u prsima ko zna koliko vrimena.

- Nisu mi nikad cvatile rusule, mana mi ni nikad s neba padala.

Sami trud i poniženja. Oca san prvi put vidila kad mi je bilo dvajsti-
pet godin. Onda se smuti, suze jon se otrtajašaju niz obraze, a po-
gled odleti nikud daleko, daleko od mene, njezinega sugovornika.
- Kate, di si odlutala?
- Daleko, daleko, sinko. Evo sad mi se čini da san u spliskome portu,
sad mi se čini da čekan kad će takat prikooceanski brod Radnik.
Sad vidin oca po prvi put, sad ga zoven po prvi put. Vidin na skali
kako je zanimi kad san ga zazvala čale. I sebi se čudin kako san ga
bila pripoznala.

I onda je jopet odlutala pogledon, ovega puta uprtin u zid, ka da na

zidu postoju sve te slike njezina prvega susreta s ocen. Nisan je tiva
vraćat u stvarnost, nego san čeka da to učini sama. U meni se učini
nevera. Protapanaju i moje joči.
- Je, je sinko, doša je iz Arđentine, bolestan, a ni još jema ni pedeset
godin. Tako san uz bolesnu mater i njega morala uzdržavat. A za
svo vrime dok je bi tamo ni nas se siti nego dva-tri puta. Primila ga
je mater, pa eto i ja. Pusti trud me je zgrči, a kad dojden doma u ‘no
potleušice, zaželin da me Bog digne. I znaš, poza raton ni bilo šale,
vajalo je trudit i najteže posle radit. Eto, oni su svi na istini, a ja na
laži…
- Kate, koji to?
- Bome, Bepo, otac ti i Cirkulić. Sva tri su umrla. S njima san izvela
jednu japjenicu. Sve smo učinili sami. Namučili se ka beštije. Jap-
jenicu smo učinili na Šorafinovoj ogradi u Banjan, a stine vozili s
poteštatovon gajeton lipo sa Šupinskega raca. Je, poteštat nan je bi

82
da gajetu, ni nan ništa vaze, ali nan je reka da mu je juski gledamo.

Stala je s pričon pa ne zna bi li se smijala oli bi plakala, a na licu jon

se pojavi ka niki strah.
- Stine smo vozili i po dva puta na dan, na vesla. Nismo bili dobro
prošli. Bušak je bi zelen, bilo je malo suhega. Zaladili se gronali.
A, onda, da ga san ne mencujen, da nan je da poberemo frašku, i
reka nan da mu ne tribamo ništa platit. Kad smo pobrali frašku i
očistili mu ogradu od mini onda nan je naplati i list komorike. E,
moj sinko… Ni to sve, i tajnik općine nas je progoni za dva brimena
ubrana na komunsko… Biž, biž sinko… Kalvarija…

Pričala je o ocu, pa jopet o japjenici, pa jopet o ocu, a ja san se više

puti maši priko očiju.
- Eto, sinko, po drugi put, oni su na istini, a ja na laži. Bog in pokoj
da.
Iša san doma bez riči, a prid jočiman mi je dugo bila slika Kate
kako slavi za presesjun na blagdan Vele Gospe. Ni jon bilo lako, bez
letrike, a ona je slavila i slavila, dostojanstveno i časno. Jema bi ča
slavit i kapaci muški.
Kate, fala ti za štoriju. Neka te Bog nagradi i neka ti pokoj vični da.

*Objavljeno u: Bašćina br. 26, Kulturno – informativni centar Općine Šolta,

Grohote, 2017.

83
 KOPAČIJA1

Počela je kopačija, svršila je jebačija, govorilo se je u vrime kad bi

se počeli kopat vinogradi. Neznan ko je ovu uzrečicu izumina, teža-
ci, koji su s motikon priko ramena odili od kuće prin vidila, a doma
dohodili u sami sut oli njiove žene koje bi držda bile uskraćene za
one stvari jerbo su in muži doma dolazili umorni ka beštije. Poza
kopanjen, onako umorni, malo bi saprali zemju sa sebe, čago izili i
legli, baš onako kako su užalo govorit lezi torba, lezi ja. Vrime ko-
pačije za žene je to bilo vrime križnega puta.

Uza sve posle koje su morale obavit po kući; lušijat, fregat, mest,
must, sirit, dat beštijan jist, dicu čuvat, tokalo i(h) je skuvat obid i
odnit ga mužu-težaku u poje. Bile bi dobro prošle ako su in muži
kopali sami, ma ako su kopali jedan s drugin, uzajmice, e onda bi
bile nadrjale. Ni višje bi u pitanju samo obid (ručak) nego je vajalo
u poje odnit i ručak (doručak) i marendu (užinu). Sve ča bi bile
paričale, mekle bi u konistru, pa konistru na glavu, tikvu vina priko
ramena i put poja. Bilo bi jin boje razorit oltar u crikvi negoli doć
u poje brez piva (pića). Ni za ništa ona uzrečica i pivo siti. Vrime
kopačije za naše žene bilo je više puti i vrime kad su bile ponižavane
od svoji muži.

Bilo je judi koji nisu svojin ženan tili reč na kojoj zemji kopaju,
pa su uz cili svoj trud oko paričavanja spize morale pogajat na koju
će bandu pojat. Bože sačuvaj sa spizon zatardigat . Bile bi tad pale
litanije svih sveti. Ako je muž bi pušač, a žena bi mu zaudobila donit
tabaka, sva spiza znala je odletit u fošu, pala bi zapovid: Sad moreš
doma poć. Bile su to vrlo grube slike jerbo u mejašu bi vavik kopa
niki drugi težak, koji bi to sve vidi i sve ću. Zapravo bile su to prave
pravcate pristave, pravi tejatar.

Tako su jednega dana kopala tri susida na svojiman zemjan, a

zemje su in bile blizu jedna druge – u mejašu. Anton, bi je sriće,
žena mu je na vrime donila obid. Bepo, prvi susid do njega odma je

84
poće sa litanijan, a treći, Mate, pognute je glave kopa i kopa ka da se
ni ništa dogodilo. Kad je Bepotu arivala žena zapovidi jon je: Nosi
sve to doma. Je li to bila zapovid izrečena zato ča je zna da mu žena
u krtolu ni donila ništa, jerbo neimašćina je i to znala priredit, oli se
je stvarno najidi ča mu je žena okasnila, nikad se ni doznalo. Bepo
je nastavi kopat i svaku malo bi pogleda gre li žena Matina. Kad u
niko vrime evo ti je. Praznih ru – ni mu donila ništa. Uši su napeli
njegovi susidi, ma ništa nisu čuli. Ništo mu je rekla utiho, tornala se
i pojala put doma.

- Odi te k meni, jema obilato - zazove Anton.

- Uslast, fala, fala, ka da jesan. Meni je žena u praznin rukan donila

obid boji, uzvrati Mate.

- Ma donila ti je niku stvar - javi se Bepo.

- Je, je , donila mi je vist da se je pridala mala crna.

Našima težaciman i dobra vist znala je bit obilatin obidon, ka i

ovemu siromahu. Žena mu ni jemala ča za donit, ma mu je donila
lipu vist, ovan mu je otpasa crnu ovcu. Je su li naši stari u vrime ko-
pačije i neimašćine mogli mislit na one stvari? Jesu, jesu. Bilo je dice
puno i rajala su se u sve štajune.

85
 TOVAR1

Govori se da je pas najboji čovikov prijatej. Brž i je, ma u vrime

mojega ditinjstva, najboji čovikov prijatej je bi tovar. Tovar je čoviku
bi sve, i prijatej, i pomagač i za njega je fabrika – čini mu je gnjoj.
Tovar je za svoju družicu jema kenju oli ugotu. Mladi tovar zva se je
pulić, a mlada kenjica, pulica oli ugotica.

Druženje tovara i čovika bila je nika neraskidiva veza. Zato se je

i govorilo: čovik i tovar znaju više negoli sami čovik. Tovar je čoviku
bi sve. Čovik bi teško opsta brez tovara. Na tovaru naš čovik je prig-
anja drva, masline, sagna bi jematvu, kiće za koze i ovce, goni stine,
savuru, japno i ča sve ne.

Tovar, ta pametna beštija, zna je odma izjutra di gre sa svojin

gospodaron. Zna je ako je gospodar na samar meka daske za stine
da će tega dana gonit stine. Ako mu je na samar meka sprte, zna je
da će cili dan gonit savuru oli grumpinu. Kad bi gospodar naprti
mezaline, zna je tovar da će vodu gonit oli da će gospodar vinograd
polivat. Tovar je gospodara vodi digod je tiva, sve je tovar razumi,
ni mu tribalo govorit ni šo, ni de, ni pule ovamo, ni pule tamo. Zna
je gospodar svoga tovara dobro priprtit, zna ga je nogon bugnut pod
bočinu, ali redovito mu je bra rašćicu, redovito ga je poji, a digod
bi ga podmiti sa suhin rogačen oli smokvon. O blagdaniman i od
nedije redovito ga je prin mise vodi na pašu, a prid sut bi ga dogna
doma i zatvori u kućicu. Tovar je zarana rovanjem pozdravja svoje-
ga gospodara.

Svome gospodaru je bi i špija, jerbo ga je napinjanjen ušiju avi-

zava na na prisutnost nikoga oli na niku opasnost. U vrime mlade
trave kad bi tovar ugleda kenju gospodar je jema posla. Tovar bi se
usprdeca, iskesi zube, rova u svu šesnajest i izvali onu stvar. Gos-
podar je svome tovaru zna pustit na voju, rasamari bi ga i mola neka
se sa kenjon prdeca. Bilo je i zločesti gospodari koji bi svojiman
tovariman tajali jaja, kako bi ji umirili za sva vrimena. Bilo je i oni

86
koji su svojiman tovariman znali ugajat, zgradili bi malu pristavu
(kameni plato) kako bi tovar sa nje moga skakak na kobilu. Bilo je
to ugađanje iz računa.

Ti naši tovari zaslužili su da jin dignemo spomenike jerbo su

nas za života zadužili, jerbo su nan virno služili. Obučivali smo jih
u maškare. Na svojin kostima gonili su i likare i kurate. Sluša san
štoriju kako su jednega našega kurata, koji od starosti ni moga odit
seli na tovara za vrime rogacijuni (blagoslov polja). Tovaru su na
glavu meknuli vriću, za svaki slučaj da ne bi ugleda kenju, da se ne
bi usprdeca, da ne bi zarova i tako ometa obred. Živili su tovari sa
nan našu svakodnevicu.

Danas kad oćemo koga izgadit rečemo mu, tovare jedan. Vriđa-
mo tako dostojanstvo naši tovari.

87
 TOVAR – MACINJORGO1

Naš jedan mišćanin, u ona doba, jubova je u drugemu selu. Ni

mu bila laka, jerbo kod svoje dimje vaja je poć na noge, a bilo je
daleko, ura dobrega hoda. Za te vicije ni smi zapojarmit tovara, jer-
bo bi ga otac potaroka. Ali za jubav i ta ura hoda ni bila smak svita,
makar je toliko vrimena odeć tribalo potratit vračajući se nase.

Jedne noći kad se je tornava doma prid njin se je stvori se tovar.

Mrak ka u rogu, život mu se uzdrća, a tovar se prid njin inkanta.
Malo se je pribra, brk mu se nasmija, uzjaha je na tovara, ma tovar
ni naprid ni nase, a ondak s noge na nogu, sve oće neće.

Dozlogrdilo je čoviku pa ni pet ni šest, podbode nogon tovara

u bočinu. Tovar se usprdeca, skrene sa puta i okroji sa sebe svoga
jahača u jednu jamu. Tovara nestane, a jahač je osta visit o jednoj
grani. Iz jame je dopra glas: Moli Boga za Boga i tri mise božićne,
spasili su te škapulari, a da ne bi bi di san sad ja.

Čovik se je nikako iskobeja i put doma poja. Kad je doša doma

spopale su ga puge, a mater mu bržje boje pojde po kurata. Čin ga
je kurat ugleda, a priču ča mu se je dogodilo već je zna, reka mu je:
„Ni ti to bi tovar, nego macinjorgo. Molit ću ti sad Boga i zapameti,
u male ure ne gre se vanka.“
Macinjorgo je prikinu ovu jubav.

88
 DOJENJE1

Najgrubja beštimija koju je čovik moga izuminat, svakako je

‘en ti mliko materino. Ova beštimija ni se duperala baš pod svaku.
Triba si se dobro najidit na bilo koga da bi mu je skresa u brk. Samo
onda si mora bit spreman, ne više na beštimije i vriđanje nego na
šake, bovan u glavu i neznan na ča sve ne.

Va beštimija, va grubost i vriđanje ča u njon stoji, govori o naj-

dragocinijon tekučini, govori o mliku materinu. O mliku brez ko-
jega se u dobima kad nisu postojala umitna mlika: Laktoviti, Bebi-
roni, Humana 1 i Humana 2, dica nisu mogla odgojit. A bila su to
doba kad su dica umirala leva-leva, bila su to doba kad je svaku
malo breca zvon. Kad bi se dogodilo da koja rodilija nima mlika, ti
problem brzo se je rišava, jerbo u mistu je vavik bilo žen koje su do-
jile, a dojile bi svoju dicu deboto i po dvi godine, a ne ka ‘ve današn-
je, samo u rodilišću. Bože sačuvaj da jin dojenje ugrozi izgled čić.

Naše žene uvik su jedna drugoj priskakale u pomoć pa mlika ni

nikad falilo. Žena dojilija tujega diteta bila bi vavik dobila čago spize
da se pokripi kako bi jon mliko ča boje nabrizgalo, i za njezino dite i
za dite koje je usput dojila. Žene bi dojile jedna drugoj dite ne samo
onda ako rodilija nebi jemala mlika, nego i u drugin prilikan, ako
bi koja rodilija umrla u porodu. Kad bi koja dojilija išla nosit frašku
oli japno, svoje dite na dojenje ostavjala bi susidi. Ako bi poslon
morala skočit u grad, jopet je susida oli bilo koja druga mišćanka
bila Humana.

1
Objavljeno u: Izazov tradicijske kulture – Svečani zbornik za Zoricu Vitez, Insti-
tut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2009.

89
 JEDNEGA JUTRA

- Majko, je li ti se ukazala Gospe?

- Nisan sinko dostojna da mi se ukaže – mudro mi je odgovorila.
- Pa ča si onda odila na ti dugi put? – jopet je podboden malo.
- Vira je sinko važna. Odila san da tu viru poduplan. Sve drugo je u
Božjin rukan.

Ovi kratki razgovor kojega san vodi davno sa svojon materon, bi

je okidač da jednega jutra zarana sa brimenon svoji brig krenen put
pod-noge do Svetišta moga škoja. Svetište ni daleko, ma ni ni blizu.
Dvi ure hoda. Puno vrimena za razmišjanje i za molitvu. Ma ča ću
razmišjat, ionako ništa ne mogu prominut. S noge na-nogu molit-
von san krati put. Kako san za Veliki petak priskoči izmolit sto Oče
naši i učinit sto zlamenovanji odluči san to učinit tega jutra. Bilo
mi je drago, izmoli san priskočeno, a i siti san se matere. A materi
svih nas san i hodočasti. Lipo mi je bilo. Izmoli bi Oče naš pa bi se
zlamena. Nakon izmoljeni deset sa gušton san moli molitvicu koju
me je mater naučila:

Oj ti dušo grišna
drž se vazda kripna
znaš da ti je putovati
u dolinu Jozefata.
Trefit će te livi neprijatej
a ti mu ovako reci:
Ja te se ništa ne bojin
ja san na Veliki petak
izmoli sto Oče naši
učini sto zlamenovanji
na čast trudne
muke Isusove.

I tako, Oče naš po Oče naš, pa kad bi ih na prste zbroji deset,

jopet Oj ti dušo grišna …… Sladeći se molitvom brzo san ariva u

90
Svetište. Visoki čemprsi zaželili su mi dobrodošlicu. Crikva je bila
zatvorena pa nisan moga kleknut prid čudotvornu sliku Gospe od
bori. Zlamenan se i izmolin Zdravo Marija pa se obratin Gospi.
- Gospe, doša san sa brimenon svoji brig. Ne išćen od Tebe Gospe,
da mi brige vazmeš. Molin te Gospe, učini me jakin da pokorno
brige nosin.

Pripustin se još malo čudnoj mistici prostora pa se tornan nase.

Lastan i pun neobjašnjive force brzo doma dojden. Sritan. Gospu
nisan vidi, jerbo za to nisan ni dostojan. Podupla san svoju viru.
Fala ti majko za mudrosti tvoje i za tvoju molitvicu. Ko viruje ti je
spašen. Ja virujen. Oj ti dušo grišna ….

Objavljeno u: Vrelo nadahnuća, Radio Ludbreg d.o.o., Ludbreg, 2017.

91