Filozofska antropologija kao znanost o bivstvu i bivstvenoj izgradnji covjeka; o njegovom odnosu

prema carstvima prirode(anorgansko, biljka i zivotinja) kao i k osnovu stvari; o njegovom

metafizickom bivstvenom porijeklu kao i o njegovom fizickom, psihickom i duhovnom pocetku o
svijetu; o snagama i mocima koji ga pokrecu i koje on pokrece; o osnovnim smjerovima i osnovnim
zakonima njegovog bioloskog, psihickog, duhovno-povijesnog i socijalnog razvoja, kako o njegovim
bivstvenim mogucnostima tako i o njihovim stvarnostima.

Svaka od ovih 5 ideja ima posebnu povijesnost kao korelat. Tri su dobro poznate onima koji imaju tek
opce obrazovanje, a dvije – najmladje i nedavno nastale – izmicu u svojoj ostroj osobitosti svijesti
znanstvenog dohvatanja.

5 osnovnih tipova samoshvacanja covjeka, idejni smjerovi koji medju nama vladaju jos u rasponu
zapadnoga kulturnog kruga o bivstvu covjeka. Svakoj od ovih idjea jednoznacnim nacinom smisleno
pripada odredjena vrsta povijesti, tj. nacelnog shvacanja ljudske povijesti.

1.Religiozno vjerovanje

Prva ideja o covjeku, koja je davno vladala u teistickim (zidovski i krscanski), osobito svima crkveno
vezanim zivotnim krugovima, nije proizvod filozofije i znanosti, nego je ideja religioznog vjerovanja.
Ona je vrlo slozena posljedica religioznog zidovstva i njegovih svjedocanstava, osobito Sarog zavjeta,
antike povijesti vjere i evangelja. Poznati mit po kojem je osobni bog stvorio covjeka (tijelom i dusom)
da covjek potjece od jednog para, mit o rajskom stanju (nauka o prastanju), oistocnom grijehu

2.

Druga ideja je izum Grka, grckog gradjanstva, koji su samo oni otkrili i nijedan drugi ljudski kulturni
krug. To je ideja homo sapiensa; najprije od Anaksagore, Platona i Aristotela pojmovno i filozofski
najistancanije, najodredjenije, najjasnije izradjena. Ova ideja dijeli covjeka od zivotinje.

umom covjek ima mogucnost da sve postojece, kakvo u sebi jest, bozanstvo, svijet i sebe samog sam
spozna; u logein – da prirodu smislenu oblikuje, a u pragmaein u prema sebi ravnom da dobro
postupa, tj da tako zivi da ovaj specificni agens – najsavrsenije izgradi.

1. Covjek u sebi ima bozanski agens, koji sva priroda subjektivno ne sadrzava;
2. Ovaj agens i ono sto svijet svijetom vjecno tvori i oblikuje (haos, materiju racionalizira u
kozmos) jest ontoloski ili prema svom principu jedno te isto; stoga je covjek i doista dorastao
za spoznaju svijeta;
3. Ovaj agens kao logos (carsvo formae substantiales kod Aristotela) i kao ljudski um je takodjer
bez one covjeku i zivotinji zajednicke nagonitosti i osjetilnosti (zamjedba) dovoljno mocan i
snazan da ostvari svoje idealne sadrzaje (moc duha, vlastita moc ideje);
4. Ovaj agens je povijesno, narodno i staleski apsolutno konstantan.

Hegel porice dakle konstantnost ljudskog uma, sto je silan napredak. On poznaje povijest
subjektivnih kategorijskih svjetova oblika i struktura samoga ljudskoga duha – a ne samo povijest
kumulacije djela uma.Ta povijest samog ljudskog duha je neovisna od bioloske mijene ljudske
prirode. Ta povijest je povijest samoosvjescivanja vjecnog bozanstva i njenog vjecnog,
kategorijalnog idejnog svijta u covjeku, povijest, dakle, historijski dinamiziranog logosa Grka.
Dvije ideje koje su iskljucene iznesenom idejom homo sapiensa.

Prva je dionizijski covjek koji kao i homo sapiens svojom svjesnom tehnihom nastoji iskljuciti svoj
nagonski i osjetilni zivot da bi shvati vjecite ideje, obratno sa svoje strane ni za cim vise tako ne zudi
nega da duh um iskljuci (opojnost, ples, narkotik), da se u osjecaju jedinstva, u zajednickom zivotu
zdruzi sa stvaralackom prirodom, s naturom naturans – antropoloska ideja, koju um osjeca kao bolest
zivota, kao ono sto ga odbija od stvaralackih moci prirode i provijesti. Drugo je „homo faber“
pozitivizma uopce porice nov bitno duhovni agens u covjeku.

3. Homo faber

Ova ideja naturalisticka, pozitivisticka kasnije i pragmaticka nauka koja se oznacava kratkom
formulom ''homo faber''. I ona je kritikom poljuljana kao i sve ostale, iako danas vlada i obuhvata sve
osnovne probleme jedne antropologije a bitno se razlikuje od teorije o covjeku kao homo sapiensu.
Ova nauka o homo faberu prije svega porice uopce posebnu specificnu moc ljudskog uma. Ne postoji
BITNA razlika izmedju covjeka i zivotinje, samo graduelne diference. Covjek je samo posebna
zivotinjska vrsta. U njemu djeluju isti elementi, snage i zakoni kao i u svim drugim zivim bicima, samo
sa kompleksnijim posljedicama. To vrijedi fizicki, psihicki i soi-di sant „noeticki“.

Nepotrebno je jedinstvo logosa koji svijet sam formira i koji u nama ujedno djeluje kao ratio. Što je
čovjek primarno ? On je

1. Zivotinja sa znakovima
2. Zivotinja s orudjem
3. Bice s mozgom, tj bice u kome se mnogo veci dio energije vise utrosi samo za mozak, osobito
za djelovanje kore, nego kod zivotinje.

Takodjer znakovi, rijeci, takozvani pojmovi, ovdje su samo orduja, bas samo profinjena psihicka
orudja. Sve morfoloski, organoloski i fizioloski sto ima u covjeku nalazi se kod najviseg reda
kraljeznjaka, pa tako nema nista kod covjeka ni psihicko ili noeticko da ne bi bilo kod njih.

Nagoni su oni koji sacinjavaju jedinstvo psihofizickog organizma.

Podjela pranagona: u sluzbi vlastitog ja, altruisticki nagoni u sluzbi drugog, za samoodrzanjem, za
samorazvojem, koji odrzavaju i podizu vrstu, pojedinog bica i nagoni kolektiva, plemena, copora. Svi
bogato razgranati nagonski smjerovi, impulsi koji nastaju dijelom psihoenergetickim procesom medju
svagda antagonistickim nagonima samim, dijelom u covjeku . duhovnim preradjivanjem nagonskih
poticaja – daju se svesti na tri pranagonske moci. To su :

1. Nagon za rasplođivanjem i svi njegovi derivati (spolni nagon, nagon za njegovanjem legla,
libido);
2. Nagon za rastom i nagon za moci;
3. Nagoni koji sluzep rehrani u najsirem smislu.

Tri naturalisticke povijesne teorije

Shvati li se covjeka prvobitno kao iskljucivo nagonsko bice, izvodeci njegov tzv. Duh geneticki iz
nagona i percepcije, npr. iz potiskivanja i sublimacije, onda mogu ovoj naturalistickoj ideji covjeka
primjerena naturalisticka shvatanja povijesti primiti tri osnovna oblika, prema tome kome je od tri
gore skicirana nagonska sistema dana prednost:

a) Tzv. Ekonomsko (marksisticko) shvacanje povijesti,- povijest primarno klasna borba, borba za
mjesto hrane, misli u sistemu „nagona za hranom“ naci najmocniju i najodlucniju pokretnu
snagu svoga kolektivnog zbivanja, te takodjer da moze smatrati duhovni kulturni sadrzaj
svakoe vrste samo epifenomenima i zapletenim zaobilaznim putem za zadovoljenje ovoga
nagona uz naizmjenicne situacije povijesnog drustva.
b) Dalje jedno naturalisticko shvacanje povijesti, vidi u procesima krvnog mijesanja i ciscenja, te
u promjeni sistema rasplodjivanja i radjanja neovisnu varijablu sveg zbivanja. Ova vrsta
naturalistickog shvacanja povijesti odgovara onoj nauci o nagonu koja vidi u pranagonu
rasplodivanja i njegovih kvantitativnim i kvalitativnim djelovanjima primum movens povijesti
(Schopenhauer, Freud)
c) Posljednja podvrsta naturalistickog shvacanja povijesti je shvacanje u kojem se ocituje teznja
za politikom moci. Nadovezujuci se na Hobbesa i Machiavellija, vidi u uspjehu politickih
(dakle ne ekonomski osnovanih) borbi za vlast, tj. imperijalnih borbi drzava i staleza i skupina
unutar drzave, momenat koji takodjer fundira osnovne linije za moguci ekonomski i duhovno-
kulturni bitak i zbivanje – tj. momenat koji iz osnova odredjuje povijest.

Ovo shvatanje povijesti odgovara nauci o covjeku koja s Nietzscheom a i s Adlerom, vidi u volji za
moc, i u „nastojanju za vazenjem“, tj. u oduhovljenom nastojanju za moci pramotor nagonskog
zivota.

IV - Princip covjecnosti

Ova ideja unosi nesklad izmedju ovih pet ideja, jer ona nije u svom jedinstvu, niti u svom znacenju, ni
u svom relativnom pravu dosada od opceg obrazovnog svijeta shvacena i priznata.

Na pitanje: „Kakvo je bice covjek“? odgovor je ove antropologije: „Covjek je stvor koji je na osnovu
svojih golih surogata (jezika, orudja) odbjegao prava za razvoj sposobna zivotna svojstva i djelatnosti,
te u bolesnom izdizanju svoje samosvijesti zivi kao DEZERTER ZIVOTA uopce, a napose dezerter od
njegovih osnovnih vrijednosti, zakona, njegovog svetog kozmickog smisla.

Prema ovoj nauci covjek nije kao neke vrste biljaka i zivotinja neki corsokak razvoja, u kom zivot ne
moze u odredjenom razvojnom smjeru kretati naprijed i stoga nastupa smrt vrste. ON JE CORSOKAK
ZIVOTA UOPCE!

V - ateizam

Peta zastupana ideja i njoj odgovarajuca svojevrsna povijest. Ako je cetvrta ideja covjeka ponizila
prema kojem je on „od svoga duha odbjegla zivotinja – to obratno omogucuje ova peta ideja ljudskoj
samosvijesti da odskoci na takav stepen, na tako naglu, ponosnu, vrtoglavu visinu kao sto to nikad
nije ucinila nijedna poznata nauka.

Ovaj novi oblik antropologije je opet prihvatio i nanovo racionalno potkrijepio Niceovu ideju
natcovjeka. U strogo filozofskom obliku to u prvom redu biva kod dvojice filozofa koji zasluzuju da se
upoznaju: Heinricha Kerlera i Nikolaja Hartmanna, cija velicanstvena, pomno izgradjena Etika
predstavlja filozofski najstrozu i najcistiju izvedbu ove ideje!