KRŠĆANSTVO I FILOZOFIJA

RANO KRŠĆANSTVO
Kršćanstvo se javlja u Palestini, ponajprije unutar židovske zajednice, u početku kao kult i pokret
malobrojnih sljedbenika. Uglavnom pod tuđinskom vlašću, Židovi su očuvali vjeru u jednog Boga
i Mesiju, a kršćanstvo se razvilo upravo na židovskoj starozavjetnoj tradiciji. Međutim, kao nov i
revolucionaran pokret (Novi zavjet), kršćanstvo je također sintetiziralo različite religiozne i idejne
utjecaje onog vremena.

Ontologija:
Isus propovijeda spas na drugom svijetu kroz odricanje od vrijednosti ovog materijalnog i
osjetilnog svijeta - bezvrijedne doline suza koja svoj smisao ima tek kao priprema za zagrobni
vječni život u duhu. Kršćanstvo tako predstavlja prekid antičke tradicije harmonije duha i tijela,
temeljeći preporod na duhovnome i nutarnjem (Bog je u našim srcima).
Epistemologija:
Naviještenjem skorog obračuna (sudnji dan), nada se i perspektiva (na drugom svijetu, gdje će
biti ostvarena zajednica ljubavi) pruža puku vjerom u milostivog Boga Oca, neiscrpnog izvora
ljubavi. Žrtva Isusa podaruje vjernicima vječni život, a vjera u uskrsnuće Njegovo daje im
sigurnost.
Etika:
Kršćanstvo osvaja svijet dvama revolucionarnim novitetima:
1. Etikom ljubavi – Za razliku od starozavjetnog Boga stroge prevednosti, novozavjetni Bog je
Bog ljubavi – on zapovijeda ljubav, nenasilje, praštanje i milosrđe.
2. Kozmoplitizmom – Nova religija prevladava plemensku ograničenost, nacionalnu
zatvorenost i netrpeljivost starih religija. Svi su ljudi djeca Božja, svi pred Njim jednaki.

Kršćanstvo su u početku prihvatili niži slojevi, a ono se ponajprije njima i obraća – onim
potlačenim masama koje najviše osjećaju zlo, koje najviše žude za mirom, ljubavi i pravednosti.
(U početku, kršćanstvo bogatima i moćnima gotovo poriče mogućnost spasenja)

S takvim porukama kršćanstvo predstavlja otpor vlasti, pa su kršćani izvrgnuti dugotrajnim i

okrutnim progonima. No, unatoč tome, kršćanstvo se širi, a kako jača, tako ga i vlast počinje prvo
štititi (313. godine Konstantin je Milanskim ediktom priznao kršćanstvo ravnopravnim s drugim
kultovima), potom prihvaća (319. godine ono postaje državnom religijom Rimskog Carstva), da bi
napokon institucionalizirano kršćanstvo (već u 2. stoljeću stvara se crkvena organizacija i
kršćanstvo se snažno institucionalizira) napustilo svoj izvorni revolucionarni svjetonazor tražeći
od vjernika pokornost vlasti (vlast je od Boga) i poštovanje postojećih odnosa moći.

RANA KRŠĆANSKA FILOZOFIJA - PATRISTIKA

Vjerovanje u ono što je dano najvišim svjedočanstvom objave isključuje propitivanje, pa čak i
promišljanje objavljenih istina. Kršćanstvo isprva ne nastoji oko racionalne uvjerljivosti svojih
teza, no valjalo se, s jedne strane oduprijeti herezi i filozofskoj kritici, a s druge približiti
obrazovanijim ljudima – onima odgojenima u filozofskoj tradiciji. Crkva stoga odlučuje racionalno
utemeljiti svoje učenje, odnosno izgraditi kršćanstvo na filozofskoj osnovi. U par narednih
stoljeća Crkva će uspjeti osvojiti stari svijet usvojivši njegovu kulturu.

Gnostici (grč. Gnosis = znanje) nastoje spoznajom doći do objavljene istine vjere i time
uspostaviti filozofiju kršćanstva, no njihovi nesustavni pokušaji počinju ugrožavati osjećaj
sigurnosti koji ulijeva vjera. Apologeti (branitelji vjere), s druge strane, brane izvorno vjersko
čuvstvo pretpostavljajući ga svakoj znanstvenoj i filozofskoj spoznaji. Tertulijan (“Vjerujem jer je
apsurdno!”) odbija svaku vezu vjere s umom, odnosno religije s filozofijom, smatrajući da je svaki
priprosti kršćanin bliži Bogu od Platona. Za apologete je dalje istraživanje istine nakon što smo do
nje već došli vjerom heretički čin.
Potrebe su Crkve koja želi svoju religiju približiti obrazovanima (bogatima, moćnima) ipak jače od
otpora apologeta, te već u prvom stoljeću započinje postupna helenizacija kršćanstva. Razdoblje
od 1. do 9. stoljeća tijekom kojeg niz crkvenih otaca (grč. Pater = otac) najprije nastoji učvrstiti
kršćanstvo u konkurenciji raznih poganskih religija i ranih kršćanskih sekti, a zatim filozofskim
pojmovljem antike izgraditi kršćanski nauk zove se patristika.

AURELIJE AUGUSTIN (~354-430)

Najznačajniji mislilac ranog kršćanstva, rodom iz Tagaste u sjevernoj Africi. U mladosti skeptik,
agnostik i pristaša manihejstva (sinteze tradicionalnog perzijskog vjerskog dualizma dobra i zla i
ranoga kršćanstva) da bi se kasnije priklonio kršćanstvu, pokrstio i vratio u rodnu Afriku, te na
koncu postao biskupom boreći se za jedinstvo Crkve - pobijajući neprijatelje vjere i polemizirajući
sa skepticima. Augustinove Ispovijest analiza su njegovih unutarnjih borbi – svjedočanstvo o
Augustinovim razmišljanjima i osjećajima tjekom mladenačkih lutanja.

"Sumnjam, dakle jesam"

Augustin puno prije Descartesa izlaz iz skepse nalazi u samoizvjesnosti samosvjesnog subjekta.
Teocentrizam i novoplatonizam
Augustin želi spoznati dušu i Boga – jedno naime upućuje na drugo. Do Boga se dolazi polazeći
od čovjeka, a do čovjeka jedino ako se u njemu prepozna Boga.
Bog (poput Platonove ideje Dobra) ima središnje mjesto - on je uzrok i svrha svega, sve jest
(bitak) i razumije se (istina) pomoću njega. Zlo je samo nedostatak dobra.
Voluntarizam
“Vjerujem da bih mogao znati” – Augustin se u pitanju odnosa vjere i uma opredjeljuje za primat
vjere. Volja je bitna moć - ona je nadređena razumu, njom se čovjek opredjeljuje u pitanjima
vjere i prihvaća istinu objave, ona je nezavisna od razuma i svijesti. Samo onaj koji vjeruje može i
umom dokučiti Boga.
Čovjek ima slobodnu volju da bi mogao činiti dobro i pošteno živjeti. Iako Bog kao sveznajuć
unaprijed zna za buduće događaje, čovjek je za svoje djelovanje odgovoran jer djeluje pod
slobodnom voljom.
Filozofija povijesti
Svojim djelom O državi božjoj Augustin prvi postavlja pitanje o smislu povijesnog događanja. Za
Augustina povijest je stalna borba dobra i zla, ali kako zlo nije supstancijalno (ono je samo
nedostatak Dobra) povijest ima svoj kraj (svrhu). Konačnim odvajanjem i pobjedom nebeske
države (zajednica onih koji žive po Bogu od vodstvom Crkve) nad zemaljskom državom (zajednica
pod svjetovnom vlašću) bit će dostignut cilj povijesti – pobjeda Dobra.

ZNAČAJKE KRŠĆANSKE FILOZOFIJE

Dok se grčka filozofija razvila iz znatiželje prirodnog bića koje je nastojalo prvenstveno samome
sebi pružiti racionalno obrazloženje svijeta i mjesta čovjeka u njemu, kršćanska filozofija u službi
Crkve gubi smisao za kozmos i proučavanje prirode. U svom teocentrizmu kršćanska će filozofija
razviti interes za druga pitanja kojima će se sustavno baviti filozofija srednjeg vijeka:
- odnos vjere i uma
- problem univerzalija
- čovjekov odnos s Bogom
- problemi slobode i predestinacije, grijeha i kazne

Dok se za grčku filozofiju može reći da predstavlja slobodno istraživanje nezavisnih mislilaca,
kršćanska filozofija se razvija uz obavezu da um slijedi nepovredivu istinu zadanu svjedočanstvom
objave. U tom smislu, kršćanska filozofija gubi vlastitu samostalnost podređujući se teologiji.

SREDNJOVJEKOVNA KRŠĆANSKA FILOZOFIJA – SKOLASTIKA

Srednjovjekovna kršćanska filozofija - skolastika (Lat. scolasticus - učitelj) postavlja pred sebe
zahtjev da objasni i obrani dogme, odnosno privede čovjeka razumijevanju već objavljenih i
prihvaćenih istina. Budući da cilj filozofskog istraživanja nije pronaći istinu, odnosno kritički
propitati ono što se smatra istinom, nego shvatiti i opravdati već danu, objavljenu istinu,
filozofska se argumentacija u srednjem vijeku svodi na pozivanje na autoritete tradicije (Bibliju,
mišljenja crkvenih otaca, napose Augustina, mišljenja istaknutih filozofa – prvo Platona, a kasnije
i Aristotela). Filozofija zadobiva status sredstva (“služavka”) teologije.
Tekstovi autoriteta se doduše ne čitaju nekritički - filozofija se i dalje u nastojanju da rasvijetli
dogmu poziva na razum, razvija se skolastička metode propitivanja dviju suprotstavljenih
mogućnosti (pro et contra) neke teze, a najveći srednjovjekovni mislioci svjedoče o mogućnosti
autonomije filozofije i autentičnog filozofiranja i u teološkom kontekstu.

U srednjem se vijeku uz skolastiku razvija i mistička tradicija (na tragu helenističkih mistika Filona
i Plotina), usmjerena na pojedinca i njegovu intuitivnu spoznaju Boga.

RANA SKOLASTIKA (9. – 12. st.)

IVAN SKOT ERIUGENA (~810-877)

Prvi veliki filozof rane skolastike. U svom glavnom djelu O podjeli prirode, pod utjecajem
novoplatoničkog panteizma opisuje put od Boga (stvaranja svijeta i bića) i povratak bića Bogu.
Uvodi kasnije opće prihvaćeno panteističko razlikovanje dvaju aspekata Prirode ili Boga – natura
naturans (priroda koja stvara) i natura naturata (stvorena priroda).

U pitanju univerzalija Eriugena je ekstremni realist. Opće postoje realno, prethodi pojedinačnoj
stvarnosti - Universalia ante res. Univerzalije su supstancije, utoliko realnije koliko su općenitije.
(Vidi Platon)

Opće (recimo rod) je bitnije i zbiljnije od posebnog (vrste i individuuma). Opće iz sebe stvara i u
sebi sadrži pojedinačno. Bog je ono najopćenitije. Sve stvari svijeta su teofanije, pojave Boga
(logički panteizam). U istraživanju valja stoga početi od najopćenitijeg (dedukcija).

Uvjeren da postoji slaganje uma i vjere budući da oba izvora spoznaje imaju izvor u božanskoj
mudrosti, Eriugena filozofira u smislu izmirenja razuma i kršćanske teologije, davajući prednost
razumu nad autoritetom.

ANSELMO CANTERBURYSKI (~1033-1109)

Naziva se i ocem skolastike jer od njega potječe skloastički slogan – «Vjera treba zadobiti uvid»!
«Ne nastojim spoznati da bih vjerovao, nego vjerujem da bih spoznao, i ovo još vjerujem: ako
najprije ne budem vjerovao, neću moći spoznati»
Anselmo izvodi u ekstremno realističkom duhu tzv. ontološki dokaz za postojanje Boga –
Savršeno biće nužno postoji. Naime, pojam savršenog bića postoji u našem umu, a kako je u
sadržaju pojma savršenstva uključeno “biti stvaran”*, savršeno biće ne može postojati samo kao
pojam (samo u umu), nego mora postojati i u stvarnosti. Božja esencija dakle sadrži egzistenciju.
*U suprotnom bi “savršeno” bilo ništa, pa bi bilo koje nesavršeno bilo bolje od savršenog naprosto zato što je nešto.

PETAR ABELARD (~1079.-1142)

Preteča francuskog racionalizma - postoji sklad vjere i uma, a on je provjerljiv razumom. Nije,
naime, nešto Istina zato što je to Bog rekao, nego je nešto Bog rekao zato što je to Istina.

Abelard obnavlja i dugo zanemarivanu etičku problematiku raspravljajući o problem grijeha.

Grijeh pripada duši. Nije grijeh (zlo) u žudnji, jer ona potječe od tijela. Grijeh je u pristanku na
žudnju, jer duša je ta koja pristaje i namjerava.

Po pitanju univerzalija Abelard je umjereni nominalist ili konceptualist (Lat. conceptus = pojam).
Universalia post res - Opće postoji samo u našoj svijesti kao pojam do kojeg dolazimo
apstrahiranjem - misaonim procesom odvajanja bitnog od nebitnog iz niza pojedinačnih stvari.
(Vidi Sokrat)
 ZRELA SKOLASTIKA

ROGER BACON (~1220–1292)

Engleski franjevac, preteča engleskog empirizma, odbacuje tradicionalan postupak pozivanja na
autoritete i zahtijeva da svoj interes usmjerimo s proučavanja knjiga na istraživanje prirode (to je
onaj koji se drznuo konju prebrojati zube). Prirodu možemo spoznati samo iskustveno -
promatranjem i eksperimentom, dakle induktivno. Bacon razlikuje vanjsko iskustvo (temelj prave
filozofije kao eksperimentalne spoznaja prirode) i unutarnje iskustvo (temelj ekstatičkog
doživljaja natprirodnih pojava).

TOMA AKVINSKI (~1227-1274)

Toma Akvinski, talijanski je domenikanac i najčuveniji kršćanski teolog, učitelj Katoličke crkve, a
tomizam je kasnije priznat i službenim crkvenim učenjem. Glavna su mu djela"Summa
theologiae" i "Summa contra Gentles".
Toma smatra Aristotela vrhuncem znanja kad je u pitanju spoznaja prirode (iz poštovanja titulira
ga nazivom Filozof), dok nam o pitanjima o natprirodnim stvarima govori Objava. Tomina je
osnovna nakana Aristotelovu filozofiju prilagoditi kako bi ona bila što primjerenija zahtjevima
koji su pred nju postavljeni – objasniti i poduprijeti objavljenu Istinu.

Nakon što je talijanski franjevac Bonaventura proglasio neprikosnovenu nadmoć vjere nad
razumom, a Albert Veliki, njemački domenikanac, promovirao učenje o dvostrukoj istini,
odvojivši filozofiju (koja se bazira na logičkom izvodu) od teologije (koja se bazira na Objavi),
Toma obnavlja jedinstvo uma i vjere. Istina je samo jedna – istina uma ne može proturječiti istini
Objave. Um je,međutim, podređen vjeri - on joj služi braneći i dokazujući dogme kršćanstva, ali
ne može pokriti cijelo područje vjere. Upravo u tome vjera ima i svoje opravdanje - u tome što
Objava prekoračuje granice uma.

Teologija kao znanost o nužnom bitku Boga nadređena je filozofiji kao znanosti o konačnom bitku
stvorenih stvari. Kod stvorenih stvari razlikujemo njihovu bit, esenciju (koja se očituje kao
hilemorfičko jedinstvo*) od njihove egzistencije. Sve stvoreno moguće je, dakle, zamisliti, a da
ono istovremeno ne bude. Riječ je o tzv. konačnom (slučajnom) bitku. Stvorenim stvarima
egzistencija mora doći izvana – od Boga – jedinog nužnog bića, bića čija je egzistencija sastavni
dio esencije.
*Tipična Tomina intervencija u Aristotela. Hilemorfičko jedinstvo kod Aristotela ne čini bit bića (bit bića je forma)
nego predstavlja biće samo – egzistenciju s esencijom, te mu kao “gotovom proizvodu” nije potrebno udahnuti život
izvana.

U etici Toma zastupa intelektualistički determinizam – volja teži onome što razum spoznaje kao
dobro. Sloboda izbora moguća je samo po tome što se volja odlučuje za ono što razum spoznaje
kao najbolje od više mogućnosti.
Po pitanju univerzalija Toma je umjereni realist - Univerzalia in rebus. Priznaje općem
egzistenciju, ali tako da se opća bit individualno oblikuje u svakoj pojedinačnoj stvari. (vidi
Aristotel)

Toma Akvinski – putovi prema Bogu

A posteriorni tip dokazivanja (argumentacije), budući da Toma dokazuje Božju opstojnost

zaključujući od premisa utemeljenih u iskustvenoj spoznaji posljedica (npr. Sve je u našoj
iskustvenoj zbilji promjenjivo – pokrenuto) prema konkluziji o Bogu kao uzroku tih posljedica
(npr. Bog je uzrok promjena – kretanja)

KOZMOLOŠKI DOKAZ 1
Sve je u iskustvenoj zbilji pokrenuto. Sve što je pokrenuto pokrenuto je od nečega drugoga,
jer pokrenuti znači potencijalno ozbiljiti, a ništa ne može samo sebe ozbiljiti budući bi takvo
nešto istovremeno i u istom smislu trebalo biti i potencijalno (da bi bilo ozbiljivo) i aktualno
(budući je ozbiljeno), a takvo nešto je nemoguće. Na primjer, živi je čovjek potencijalno
mrtav i nikako ne može biti istovremeno aktualno mrtav. No, pokretanjem on aktualno
postaje ono što je bio potencijalno – mrtav, no sada više nije potencijalno, nego aktualno
mrtav, a ono što je prije bio aktualno – živ, više nije. Dakle, sve pokrenuto je pokrenuto od
nečeg drugog. Regresija pokrenutih pokretača u beskonačnost je neprihvatljiva jer u tom
slučaju nema prvog pokretača, a ako nema prvog pokretača nema niti drugog budući tog
može pokrenuti samo prvi, niti bilo kojeg drugog (pa ni zadnjeg od kojeg smo u izvodu
krenuli). Nameće se konkluzija o prvom pokretaču, koji je sam nepokrenut.

KOZMOLOŠKI DOKAZ 2
Ništa se u iskustvenoj zbilji ne događa bez razloga (uzroka). Svaki je uzrok, dakle, i sam
uzrokovan. Ako je tako, onda je svaki uzrok ujedno i posljedica. Ali (kao i u 1.) ne istovremeno
i u istom smislu (glavobolja može biti posljedica neprospavane noći i neprospavana noć
može biti posljedica glavobolje, ali ne istovremeno i u istom smislu), pa je neki uzrok x uzrok
od nekog y, ali ne i posljedica od tog y, nego od nekog z. Utoliko ništa nije uzrok samog sebe.
Osim toga, uzrok prethodi posljedici, pa bi ono što je uzrokom samog sebe trebalo prethoditi
samome sebi. Ako ništa nije uzrokom samom sebi preostaje još samo beskonačni niz uzroka i
posljedica. No, u takvom nizu opet nema prvog uzroka, a ako nema prvog uzroka nema niti
drugog (koji je njegova posljedica, a uzrok nečeg drugog), pa niti zadnjeg, dakle nema ničega.
Budući nešto ipak jest, nemeće se zaključak o prvom uzroku koji sam nije uzrokovan.

KOZMOLOŠKI DOKAZ 3
Neka su bića prolazna - niti su oduvijek bila, niti će zauvijek biti, stoga je njihova egzistencija
slučajna. U svojoj slučajnosti ona ovise o nekim drugim bićima koja su također slučajna.
Egzistencija ovih opet je uvjetovana egzistencijom drugih i tako u beskraj. Zbog istih razloga
kao u 1 i 2 nameće se zaključak o nužnom biću, egzistencija kojeg nije uvjetovana. Toma
dodaje: Slučajna bića, po svojoj definiciji, mogu i ne biti, pa kad bi sva bića bila slučajna, sva
 bi mogla ne biti, što bi (u određenom trenutku) i bio slučaj. U tom slučaju nikada ništa ne bi
ni bilo, jer ono što slučajno jest, jest iz nečega što već jest.

KOZMOLOŠKI DOKAZ 4
Bića u našem iskustvu pokazuju različit stupanj savršenstva. Više su ili manje dobra, istinita,
lijepa. Biti “više” ili “manje” u odnosu jedna na drugu moguće je samo u usporedbi s nečim
što nije ni više ni manje, nego potpuno. Utoliko su sve stvari u našem iskustvu onoliko
“savršene” koliko se više ili manje približuju tom savršenstvu. Podupirući argument, Toma
nastavlja kako ono što je savršeno unutar nekog roda mora biti uzrokom ostalih stvari koje
spadaju u taj rod. Riječ je, naravno, o najvišem biću, koje je u svom savršenstvu savršeno, a
time i najistinitije (stoga i uzrokom istinitosti svakog drugog bića).

TELEOLOŠKI DOKAZ
Uočavamo da je i kod nesvjesnih bića u našem iskustvu promjena njihova stanja ili djelovanja
upravljena k nekom cilju. To je vidljivo iz toga što ona uvijek, ili barem obično, svoju
promjenu postižu na isti ili sličan način (prirodni procesi u anorganskom i organskom). Svoju
svrhu ta bića postižu “namjerom”, a ne slučajno. Budući nisu svjesna, jasno je da su
upravljana nekim inteligentnim svjesnim bićem.

DUNS SCOT (~1226-1308)

Scot, za razliku od Tome, smatra da volji pripada apsolutno samoodređenje i odgovornost. Time
započinje sukob tomizma (intelektualizma) i skotizma (voluntarizma) u sklopu Crkve. Za Tomu je i
Božja volja podređena njegovu razumu - Bog nužno stvara ono što sam prethodno spoznaje kao
dobro. Duns pak uči da je Bog stvorio svijet takvim kakv jest jer je tako naprosto htio, a mogao je
to učiniti i na bezbroj drugačijih načina.
Po Scotu filozofija je teorijska znanost. Utemeljena je na razumu, a njene istine vrijede za sve
ljude. Filozofija teži istini – znanju.
S druge strane, teologija je praktična znanost. Temelji se na volji, a njene istine vrijede samo za
one koji ih hoće prihvatiti – za vjernike. Cilj je teologije ljubav. Stoga je u odnosu čovjeka prema
Bogu važnija ljubav nego razmišljanje o Bogu.

WILLIAM OCCAM
Occam,engleski franjevac, poriče postojanje skolastičkog problema odnosa vjere i uma, odričući
svaku vezu između filozofij i teologije, odnosno uma i objave. Znanost i vjera su heterogenic, a
time i neusporedivi. Teologija se treba oslanjati samo na vjeru u Objavu i autoritete, a filozofija
na dokaze uma. Odvajajući teologiju od filozofije Occam postavlja zahtjev za slobodom
filozofskog istraživanja (Objava ne može biti vodstvo umu, vjera ne može biti uvjet znanja), ali i
zahtjev za slobodom religioznog uvjerenja i života (Crkva treba biti slobodna religiozna
zajednica).
Po pitanju univerzalija Occam je ekstremni nominalist. Postoje samo pojedinačne stvari. Ono što
nazivamo “općim” samo su imena – prazan zvuk.
Filozofsko istraživanje mora se usmjeriti k samoj zbilji, a iskustvo prihvatiti kao izvor spoznaje.
Svo znanje, naime, dolazi iz osjetilnog opažanja. Za spoznaju nam ne treba ništa više nego zor
izvanjskoga svijeta i unutarnja refleksija o tako dobivenim predodžbama.

HERMAN DALMATIN
Istranin, najstariji znanstvenik i filozof s područja današnje Hrvatske. Poslije završenog triviuma
(gramatika, retorika I logika) u Istri i quadriviuma (aritmetika, geometrija, muzika, astronomija) u
Parizu, putuje Bliskim istokom i upoznaje arapsku znanost i kulturu onog vremena. Po povratku u
Europu (Španjolska, Francuska) prevodi na latinski djela arapske kulture i znanosti (mahom
astronomska), pridonoećii toleranciji spram islama (prevod Kurana), a prevodom grčkih klasika
Euklida i Ptolomeja doprinosi potpunijem poznavanju starogrčke geometrije i astronomije.

RASPRAVA O PROBLEMU UNIVERZALIJA

Jedno od središnjih pitanja srednjovjekovne filozofije jest pitanje o ontološkom status općega.
Složimo li se s dominantim antičkim gledištem (Platon, Aristotel i drugi) o općem kao predmetu
spoznaje (o pojedinačnom nema znanja) postavlja se pitanje o ontološkom status onoga što čini
predmet spoznaje - jesu li opće realno i kakav je odnos općeg i pojedinačnog.

Problem univerzalija je stigao u srednjovjekovnu filozofiju zahvaljujući Porfirijevom Uvodu u

Aristotelove kategorije, odnosno Boetijevim komentarima tog djela. Plotinov sljedbenik,
neoplatonist Porfirije (3. st) je 200 godina prije Boetijevog* prevoda Aristotelovih Kategorija (dio
Organona), u uvodu u ovaj Aristotelov spis postavio sljedeća pitanja:

*Samo 5 godina nakon što je neoplatonist Boetije napisao svoje djelo Utjeha filozofije čekajući pogubljenje u tamnici, rimski car Justinijan je dao
zatvoriti posljednju filozofsku školu u Ateni. Stoga se Boetija naziva “posljednim Rimljaninom”, smatrajući ga posljednjim izdankom antičkoga
svijeta i stanja duha.

Jesu li pojmovi (opće) tjelesni ili netjelesni?

Ako su netjelesni, postoje li po sebi ili samo u našoj svijesti?
Ako postoje neovisno o našoj svjesti, postoje li odvojeno od osjetilnih predmeta ili se na njima
ostvaruju?

O odgovorima na ova pitanja su se tijekom srednjeg vijeka iskristalizirala četiri različita

stanovišta:

Stanovište ekstremnog realizma predstavlja platonističko i novoplatonističko uvjerenje da opće

postoji realno - neovisno o svijesti i od pojedinačnih stvari. Izjednačujući stupnjeve općenitosti sa
stupnjevima bitka (što je nešto općenitije, to je realnije), ekstremni realizam ono općenitije
smatra uzrokom onog manje općenitog (rodovi su, tako, uzroci vrsta). Predstavnik: I.S. Eriugena,
Anselmo Canterburyijski
Umjereni realizam priznaje općem egzistenciju, ali ne i neovisno o pojedinačnome. Opća se bit
na individualan način ostvaruje u svakoj pojedinačnoj stvari. Predstavnik: Toma Akvinski
Umjereni nominalizam ili konceptualizam (lat. conceptus = pojam) drži da opće postoji u umu
kao pojam, a ne i realno u svijetu (skupu pojedinačnih stvari). Stanovište nominalizma, naime,
jest da je realno samo ono što je pojedinačno. Predstavnik: Peter Abelard
Ekstremni nominalizam nastoji dokazati da je opće tek riječ kojom povezujemo više
pojedinačnih stvari na temelju sličnosti proizvoljno odabranih karakteristika. Predstavnik: Jean
Roscelin,William Occam

U raspravi oko univerzalija Crkva je osudila nominalizam i službeno se opredijelila za realizam,

budući da nominalizam ugrožava neke njenih temeljnih dogma. Po logici nominalizma,
primjerice, Otac, Sin i Duh Sveti su tri odvojena supstancijalno različita bića, a Isus ne može
svojom žrtvom iskupiti čovječanstvo jer ljudski rod nije ništa supstancijalno (tek je “prazno ime”,
kao i sve opće).

S druge strane, logička konzekvenca realizma u njegovoj ekstremnoj varijanti, kao što to pokazuje
učenje I.S. Eriugene, jest panteizam. Kao najopćenitiji, Bog je najrealniji – stoga u svemu što jest
treba vidjeti Boga. Ne čudi, dakle, da je umjereni realizam (Aristotelizam) Tome Akvinskog postao
službenim stavom Crkve.