1.

BOSANCICA
U pisanom naslijeđu na bosanskohercegovačkom tlu aktivnu ulogu
igraju bosančica i arebica. Ta dva pisma daju osoben pečat razvoju
pisanih formi bosanskog jezika.
Bosančica je adaptirana bosanska ćirilica koja se dugovremena
upotrebljavala na dvorovima sandžakbega, imajući karakter pisma
zvanične prepiske. To se pismo nazivalo i begovo pismo", ili
"begovica", a upotrebljavalo se ne samo u zvaničnom dopisivanju
unutar vladajućih slojeva muslimanskoga društva, već i u. privatnoj .
prepisci u tim slojevima, čuvajući .slavenski jezički kontinuitet i među
muslimanskim stanovništvom. Interesantno je da su i neki tekstovi na
turskom jeziku pisanibosančicom, tj. bosanskom ćirilicom.

2. Arebica
Pojava pisanja bosanskim jezikom, ali arapskim pismom
karakteristična je za Bosnu i njezino naslijeđe. Otkud uopće takva
pojava u Bosni i Hercegovini? Skupa sa primanjem islama širilo se i
arapsko pismo, koje se intenzivno uči u vjerskim školama. Koliko god
je bilo relativno lahko savladati tu grafiju, toliko je teško bilo ovladati
arapskim jezikom. Čisto praktični razlozi uslovili su manir pisanja
arapskim pismom na svome jeziku.

Da jedan jezik ima samo tradiciju bosančice i arebice (da nema ništa
drugo "svoje"), imao bi puno pravo da se zove jezikom i imenom koje
mu historijski pripada. Jer bosančica je odlika pisane tradicije bosanskog
jezika, a ne nekog drugog. Kao što je arebica pismo iz arapskog, a ne
npr. iz kineskog (jer bi se tada zvala "kinezica"), odnosno pismo
upotrebljavano na govornomc materijalu drugog jezika, u ovom slučaju
bosanskog, a ne npr. srpskog ili hrvatskog.
Prema slici Slika.1 vidimo glasove napisane arapskim pismom i
translitirane na b/h/s jeziku. Na ovoj slici su dati glasovi za koja su
nađeni određeni glasovi i slagaju se iz b/h/s jezika. Naravno, teško je
pisati arapskim pismom bez prilagođavanja bhs jeziku, zapravo
nemoguća kako kaže u svom radu Baćićanin.15 Zbog toga je na slici
prikazano prilagođavanje jednog pisma drugom. Za one glasove koji
se nisu slagali morali su autori alhamijado-tekstova da pronađu
znakove za glasove kojih nema u arapskom, turskom i perzijskom
jeziku, a to su glasovi [c ], [č ],[ đ] ,[ ñ], [ l`]. Tek negdje u drugoj
polovini 19. stoljeća donekle je arebica prilagođena slovima
bosanskoga jezika, djelimično formirana ortografska pravila pisanja.

Alhamijado
književno stvaralaštvo na bosanskom jeziku arapskim pismom
njegovano je u vremenu od XVII do XIX vijeka; jedan n aročit pravac
razvoja pisanoga bosanskog jezika, koji se naziva alhamijado-
literatura. Stvaraoci te literature njeguju kult maternjeg jezika, jezika
koji obavezno nazivaju bosanskim, ističući njegove vrijednosti, čak ga
nerijetko i idealizirajući. Jezik te literature bio je često opterećen i
knjiškim, forsiranim turcizmima, što je kvarilo prirodni izraz, mada su
se upotrebljavali i turcizmi koji su već bili srasli sa bosanskim
govornim jezikom.

U izrazu alhamijado-literature veoma je interesantan odnos između

ijekavizama i ikavizama, te štaka vizama i šćakavizama, jer je i inače
taj odnos bitan za historiju bosanskog jezika. U tom izrazu snažan je
prodor ijekavizama i štakavizama (s!jeno; štap), ali se za sve vrijeme
njegovog razvoja čuva tijesna veza sa ikavizmima i šćakavizmima,
tim iskonskim odlikama zapadne štokavštine, kao dijalekatske
podloge bosanskog jezika. Na turskom, arapskom i perzijskom jeziku
pisali su mnogi bošnjački autori u vremenu od XV do XIX vijeka.
Neki od njih obogatili su čak i orijentalne pjesničke škole, a velik je
broj gramatičara, leksikografa i sintaksičara iz oblasti orijentalnih
jezika. To za nas ovom prilikom ne bi ni bilo toliko važno da njihovo
stvaralaštvo nisu odlikovale i jezičke osobenosti. One su se ogledale u
proturanju bosanskog jezika i u taj izraz i narušavanju sistema
orijentalnog jezika.

jezik kitab Mehmeda Agića iz 1868. godine, a poslednja Fikhul-ibadat

Muhameda Seida Serdarevića iz 1941. godine, između kojih je
objavljeno četrdesetak knjiga u tiražu od preko pola miliona
primeraka (Baćićanin, Šemsović 2010).

Narodni jezik koji je bio u upotrebi dobija naziv bosanski, koji je u

bliskoj vezi sa turskim, arapskim, i persijskim, s jedne strane i
očuvanja upotrebe vlastitoga govora srednjojužnoslovenskoga tipa s
druge strane.
2. Književnost bosanskih muslimana se razvija na orijentalnim
jezicima (turskom, arapskom i persijskom) i pismima. Za vrijeme
turske vladavine u Bosni, turski jezik se koristio u administraciji,
arapski je bio jezik vjere, a persijski jezik orijentalne poezije.
3. U ovom periodu dolazi do pojave alhamijado literature (od
polovine XVII do kraja XIX vijeka) na narodnom jeziku i arapskom
pismu-arebici, koje se učilo u vjerskim školama (mektebima). Naziv
alhamijado izvden je od arapske riječi„ala'džemijje“ što znači strani,
nearapski. U BiH ovaj oblik literature koji je bio raznovrstan i
tematski i forme radi (pjesme, kratke priče, udžbenici i vjerske pouke)
je karakterističan samo za muslimansku sredinu.
4. Jezik usmene narodne književnosti
Posebno se ističu naše narodne balade Hasanaginica, Smrt Omera i
Merime, sevdalinke, epske junačke pjesme bošnjačkih Krajišnika,
sandžački junački ep Ženidba Smailagić Meha - Avda Međedovića...
Nailazimo na odnos ikavizama i ijekavizama, izvršenu i neizvršenu
novu jotaciju, šćakavizme i štakavizme...(vidi se u različitim
varijantama balade Hasanaginica).

Jezik sevdalinki posjeduje zapadnobosanski, srednjobosanski i

hercegovački jezički tip.
5. Epistolarna književnost ili pisma muslimanskih krajišnika
(krajišnička pisma) su službenog karaktera, a nastaju u periodu od 16-
18. vijeka, pisana narodnim jezikom sa dominirajućim ikavizmima i
prisustvom zapadnih šćakavskih bosanskih oblika, dok su iz
Hercegovine ijekavska sa novoštokavskim osobinama i bosančicom,
bosanski oblik stare ćirilice, koji se upotrebljavao kao svjetovno a ne
kao vjersko pismo. Bosančicu koriste bosanski begovi, pa se stoga
nazivala begovo pismo ili begovica.
6. Tada nastaje prvi dvojezični rječnik (bosansko- turski) Potur-
Šahidija (pučki) narodni rječnik iz 1631. godine, čiji originalni naziv
glasi Magbuli-Arif, što u prijevodu znači „Što se sviđa razumnima“,
čiji je autor čuveni Muhamed Hevaija (Zračni) Uskufija. Naglasila bih
da je to ujedno najstariji rječnik bosanskoga jezika i ujedno dokaz
vezanosti Bošnjaka za svoj vlastiti jezik i tradiciju koja se već
početkom 17. vijeka ogleda u leksikografskom radu. Interesantno je
da je rječnik pisan u stihovima, bogat je ne samo leksičkim
pojedinostima iz bosanskoga jezika, već i upotrebom ikavizama, što je
i bilo karakteristično za taj period u Bosni.
Rječnik ima tri dijela: predgovor, sam rječnik i pogovor.
U predgovoru Hevaija navodi svoju biografiju, kao i razloge zbog
čega je značajno da sastavi rječnik bosanskoga jezika. Pisan je na
turskom jeziku u stihovima (330 stihova) po sistemu arapske metrike.
Ukupno sadrži 700 riječi bosanskoga jezika.
Pored ovog rječnika sačuvani su još neki djelovi započetih rječnika u
rukopisu koji su nažalost ostali nedovršeni.
U intervalu između 16-18. vijeka izvršene su značajne pravopisne
reforme arebice. Nastojalo se da se riješi grafijski problem, tj. radilo
se na prilagođavanju glasovnim potrebama i osobinama bosanskog
jezika. Naime, arebica nije imala grafeme za obilježavanje nekih naših
glasova , i obrnuto-imala je neke grafeme za koje u našem jeziku nije
imalo glasova. Tek na prelazu 19-20. vijek ovaj problem je polovično
riješen.

7. Bečki književni dogovor iz 1850. godine i njegov uticaj na razvoj

bosanskog jezika
Godine 1850. u Beču su se sastali najistaknutiji predstavnici hrvatskih
i srpskih jezičkih stručnjaka i književnika. Smatrali su da za osnovu
zajedničkog jezika treba uzeti „južno narječje“, misleći na Vukov
istočnohercegovački dijalekat i štokavsko narječje koje su
koristili Gaj i Ilirci. Vuk je sa svojim saradnicima smatrao da svi ljudi
koji govore štokavskiim narječjem su u stvari Srbi, pa tako i Bošnjaci.
Stoga je njihov jezik nazvao srpskim. Reforma se odvijala
prvenstveno na planu pravopisa, gramatike i leksike.
Učesnici Bečkog dogovora su prećutali bosansku a time i crnogorsku
štokavsku i ijekavsku jezičku tradiciju, iako je Bosna središnji
štokavski prostor.

Nakon što je Bosna i Hercegovina, pala pod tursku vlast u drugoj

polovini 15. stoljeća, veliki dio njihovog stanovništva se odmah
uključio u novi vjerski, politički, vojni, ekonomski i kulturni život pod
čijim okriljem su se slobodno razvijale i nesmetano svaka u svome
domenu granale. Tek je u posljednjim desetljećima ovoga stoljeća
orijentalistika dala nemjerljiv doprinos istinskom i pravilnom
sagledavanju osmanlijsko-islamske civilizacije i kulture nastale na
balkanskim prostorima u vremenu od 15. do 20. stoljeća. Doprinos,
značenje i udio Bošnjaka u književnom stvaralaštvu na orijentalnim
jezicima je zasigurno ogroman iako u historiji književnosti ima i
drugačijih mišljenja koja su naučno neprihvatljivi i lahko oborivi.
Prema kritičarima koji su bili sagledavali tu književnost kao negativno
i da nije niti dala neki poseban značaj, možemo reći da je alhamijado
književnost ipak ostavila jak i dubok trag na našim prostorima jer je
pisana arebicom ali narodnim govorom. Narod uz tu književnost
naročito uz pjesme su se mirili, veselili se i tugovali. Najprije ta
književnost je podučavala i davala ljudske moralne upute. Pismo
arebice nazvano je i trećim pismom naše pismenosti. Arebica,
modifikovano pismo je najčešće neujednačeno ali ipak logično i lahko
za shvatanje.48 Što se tiče vrste književnosti alhamijado, imala je
veliku ulogu gdje se može podvući linija zbog različitih žarnova.
Ilahije pjesme pjevane o Bogu, uputa etičkog i moralnog ponašanja.
Kasidama se želi uputiti ka boljem životu i da mijenja društvo na
bolje. Što se tiče ljubavnih pjesama one su spjevane na uzor naroda.
Pjevaju o dvoje zaljubljenih, većinom tragičnih svršetaka, udajom za
drugog ili izgubljenog dragog u ratu. Arzuhali ili buntovne pjesme
nastale pod pritiskom države. Pjesme pjevane o nezadovoljnom
statusu, o nepravdi i društvenom sloju. Poznati su još i listovi koji su
spomenuti u mom radu: Tarik i Jeni Misbah kao i kalendar Mekteb.
Kroz ove listove i kalendar možemo vidjeti tadašnju društveno-
socijalnu i ekonomsku situaciju, kao i obrazovanje ljudi i upute za
obrazovanje djece. Ovaj moj rad je kratak pregled tadašnje situacije
na prostoru Bosne i Hercegovine i preplitanja kultura kao i kratak
pregled tekstova koji su nastali na tom prostoru. Kao što možemo
zaključiti da većinu tekstova su napisali muslimani, kao glavni razlog
učenje u mektebima pisma i čitanjem Kurana, koju su kasnije
iskoristila za pisanje i prepisivanje alhamijado tekstova. Duboke
tragove ostavili su preplitanjem kultura na stanovništvo, a obilježila i
književnu pojavu koja je trajala nekoliko stoljeća. Na pitanje šta je
alhamijado možemo kroz cijeli rad odgovoriti da je to kao neka
posljedica multikulturološkog života ljudi različitih tradicija,
neistražene književno, kulturološke i lingvističke oblasti. Alhamijado
literatura predstavlja pojavnu neobičnost u okvirima historijskog
kontinuiteta literatura južnoslovenskih jezika