TEMA ZA STRUČNO USAVRŠAVANJE:

RAZVOJ AGRESIVNOSTI

Sadržaj
UVOD...............................................................................................................................................................................3
Što je zapravo agresivnost i kako je prepoznati?........................................................................................................3
Koje su dobre, a koje loše strane agresivnog ponašanja?..........................................................................................4
Uzroci agresivnosti......................................................................................................................................................5
Razvoj agresivnog ponašanja......................................................................................................................................6
Kako sprječavati agresivno ponašanje........................................................................................................................8
ZAKLJUČAK......................................................................................................................................................................9
LITERATURA...................................................................................................................................................................10
UVOD
U posljednje vrijeme sve češće se susrećemo s fenomenom agresivnosti kod djece, pa se nameće
pitanje da li je agresivnost u dječjoj dobi postala učestalija pojava ili je pak šira javnost postala
senzibiliziranija, a struka se počela intenzivnije baviti ovim fenomenom.

Što je zapravo agresivnost i kako je prepoznati?

Neki autori agresivnost definiraju dosta široko ubrajajući u isto: svađe, galamu, vrijeđanje,
psovku, udaranje, ugrize, štipanje, povlačenje za kosu, zadirkivanje, ismijavanje, otimanje
tuđih stvari, prijetnje, osvete, tiraniziranje pa sve do nametanja drugome vlastitog mišljenja.
Drugi pak kažu da je agresivnost svako ono ponašanje koje ima za nakanu nekome ili
nečemu nanijeti štetu ili povredu bilo koje vrste. O agresivnosti počinjemo govoriti onda
kada je dijete već sposobno da bar djelimično ocijeni posljedice svog postupka, ili kad
namjerno čini zlo i raduje se tuđoj šteti ili bolu i to prema zrelosti odnosno uzrastu te prema
očekivanjima odgojne sredine. Primjerice okrutnost mališana oko njihove treće godine prema
životinjama se drugačije ocjenjuje kod djece iz seoske, a drugačije kod djece iz gradske
sredine, odnosno mora se voditi računa koliko su česte te pojave, koliko se ponavljaju, koliko
su djeca fiksirana za njih, kakvi su im tada osjećaji, koliko je takvo ponašanje posljedica
stava obiteljske sredine u kojoj dijete živi. Kada se često ponavljaju okrutnosti koje nisu
motivirane situacijom, dijete u njima nalazi zadovoljstvo, može se govoriti o početku
patološkog stanja, na koje se većinom može utjecati povećanom odgojnom brigom i
liječenjem.

Vrste agresivnosti:
Fizička – fizički napad (udaranje, čupanje, griženje...)
Verbalna – (vikanje, tužakanje, psovanje, vrijeđanje...)
Tiha – (odbijanje nekoga, pr. u igri „Ti si premala za to“)

Često vlada uvjerenje da je fizička agresivnost najčešći vid agresivnosti dijelomično i zato
jer izaziva napetost, strah da sukob ne eskalira, proširi se i na promatrače, pa samim time i
privlači najveću pozornost. Međutim, verbalna agresivnost daleko je učestalija, po nekim
istraživanjima na istu otpada više od polovine agresivnih ponašanja. Uvredljiva
zapovijedanja, prijetnje, povišen ton, okrivljavanja, psovke, žalbe, zabrane, naređenja i
slično, najčešći su oblici verbalne agresije. Tihu agresivnost mnogi i ne primjećuju, ili ako i
primijete, ne smatraju to agresivnošću. Međutim, ona može biti jednako neugodna kao i
prethodne dvije. Nimalo nije ugodno kad dijete ne želi odgovarati, ne želi sudjelovati u
razgovoru, u igri, kad želi ignorirati druge i slično. Takve reakcije djece, jednako kao i
fizička ili verbalna agresivnost, izazivaju kod drugoga povredu, razočaranost, ili neku drugu
vrstu neugode.
Osim ove tri vrste razlikujemo heteroagresivnost- agresivnost prema
drugima te autoagresivnost- agresivnost usmjerenu prema sebi.

Autoagresivnost dijelimo na samopovrijeđivanje isamoubilačke pokušaje.

Samopovrijeđivanje do 4. godine često je bezazleno (griženje, bockanje, čupanje) dok se kod
starije djece pojavljuje se rjeđe, ali postaje ozbiljnije (gašenje opušaka na rukama,
zarezivanje žiletom ili nožem). Neka djeca postaju autoagresivna već samo zbog toga što su
jako uzbuđena preko boli koju sami sebi nanose. Samoubilački pokušaji najčešće
predstavljaju poziv za pomoć, kažnjavanje sebe ili drugih, igru, bježanje od zastrašujućih i
nepodnošljivo bolnih okolnosti i ucjenjivanje okoline.

Koje su dobre, a koje loše strane agresivnog ponašanja?

Prije nego li se pozabavimo dobrim i lošim stranama agresivnosti, bitno je objasniti razlike
između normalne, neprijateljske i potisnute agresivnost. Normalna agresivnost, odnosno
suprotstavljanje koje nema neprijateljsko značenje, donekle je normalna ili očekivana.
Pojavljuje se tijekom dječjeg razvoja, ističući se u nekim životnim razdobljima, no ta
dječja agresivnost vodi dijete ka samostalnosti i prodornosti u društvu.

Neprijateljska agresivnost očituje se otvorenim neprijateljstvom prema cilju, a ima dva

oblika: heteroagresivni (očituje prema van, dakle prema ljudima, životinjama, predmetima
iz okoline), i autoagresivni (usmjeren prema prema sebi npr. grizenje noktiju, čupkanje
vlastite kose i slično).

Potisnuta agresivnost pojavljuje se u slučajevima jakog straha od kazne i može imati

heteroagresivni oblik. Takva se djeca pri zabrani i prikraćenosti ne odupiru otvoreno, nego
se povlače, tj. odbijaju hranu, spavanje, pražnjenje crijeva i slično. Dijete odbija izvršavati
određene zadaće i zapovijedi. Takvo je ponašanje često u fazi prkosa, kad je ambivalencija
prema roditeljima prirodna pojava. Agresija postaje problem kad je prejaka. Cilj prejake
agresije je da zavlada situacijom, da savlada zapreku ili da uništi objekt.

Budući da su “normalni” agresivni postupci dio odrastanja, važno je razlikovati

“normalnu agresivnost” od “abnormalnog” agresivnog ponašanja. Nedavno su sastavljene
opće smjernice koje upućuju na razlike (Moeller 2001).
Abnormalno agresivno ponašanje
• kvalitativno odstupa od “normalnih” oblika agresivnosti.
U djece predškolske i osnovnoškolske dobi fizički obračuni su vrlo česti, međutim,
podmetanje vatre ili mučenje životinja kvalitativno odstupaju od normalnih
agresivnih postupaka i zato bi se prije mogli označiti “abnormalnima”.
• razlikuje se i kvantitativno od “normalne” agresivnosti i to u pogledu učestalosti,
intenziteta ili duljine trajanja.
Kod djece predškolske dobi “normalno” je pojavljivanje određenog broja
ispada bijesa, što kod desetogodišnjaka već može biti “abnormalno”.
• u značajnoj mjeri odstupa od onoga što se smatra “normalnim” za djecu
iste razvojne dobi i istog spola.
To znači da su određeni oblici agresije u određenoj dobi “normalni”, ali ne i na
drugim dobnim razinama. Budući da se fizička agresivnost češće susreće u dječaka
nego u djevojčica, ista bi količina agresivnosti u sedmogodišnje djevojčice prije
bila razlog za zabrinutost nego da se radi o dječaku iste dobi.
• uvelike ometa različite aspekte dječjeg razvoja (npr. školski uspjeh,
međuljudske odnose).
• štetno utječe na ponašanje ili imovinu drugih
Loše strane agresivnog ponašanja su ugrožavanje okoline, širenje socijalno
neprihvatljivog ponašanja, dok su dobre strane agresivnog ponašanja ventiliranje
teških emocija, te činjenica da osoba ima puno energije i da se želi boriti za sebe i
za svoje interese. Na nama je da iskoristimo dobre strane tog ponašanja, tako da
agresivno usmjerimo k prosocijalnom ponašanju (pomaganje u nevolji, dijeljenje
igračaka).

Uzroci agresivnosti
Uzroci agresivnog ponašanja vrlo su složeni, kao najčešći faktori spominju se obiteljske
prilike, neuspjesi u školi, spolne razlike, dob, subkultura te šire društvene okolnosti. Premda
je sljedeće roditeljima teško čuti, stručnjaci kao najčešći uzrok agresivnom ponašanju kod
djece, vide loše odgojno postupanje njihovih roditelja. Istraživanja su pokazala da agresivni
roditelji imaju, u pravilu, agresivno dijete. Istina, agresivnost se dijelom nasljeđuje, a dijelom
uči. To je vrlo postojana i stabilna osobina koja se učvršćuje još u predškolskoj dobi.
Istraživanja su potvrdila tezu da agresivno dijete uglavnom odrasta uz agresivnoga
odrasloga. Stručnjaci su također suglasni i oko činjenice da se agresivnost uglavnom prenosi
preko dva temeljna oblika učenja. To je učenje potkrjepljenjem i učenje po modelu.
Postoji niz faktora za koje se može tvrditi da svakako predstavljaju potencijalna
izvorišta problema agresivnosti:

1. Nasljedni činitelji pridonose razvitku agresivnog ponašanja, npr. u oblikovanju

djetetova temperamenta. Dijete koje je vrlo aktivno sklonije je razvitku agresivnosti.
Znatan utjecaj imaju i neuropsihološke poteškoće, razine testosterona u krvi, kao i
2.
višak jednog
Obiteljska
agresivnog
obiteljima, muškog kromosoma
situacija je ličnost
ponašanja.Odnosi
antisocijalnu kod nekih
premasemajke
mnogima
ponajprije osoba
najvažniji
na
ili oca, (xyy).
faktor
tenepovoljnu
bračno u nastankuroditelja.
emocionalnu
nezadovoljstvo dječjegu
klimu
Uzroci agresivnog ponašanja tiču se i odgojnog stila roditelja, ako se roditelji
ponašaju agresivno, djeca će usvojiti njihov model; ako dopuštaju agresivno
ponašanje, djeca će ga i razvijati. Zlostavljanje u djetinjstvu na emocionalnom planu
rezultira potiskivanjem straha, bola, poniženja, dok na spoznajnom planu dijete
može zaključiti da je agresivno ponašanje način preživljavanja.
3. Situacija u društvu, posebice, ratne okolnosti mogu imati značajan utjecaj. Rat i stresni
događaji mogu se shvatiti kao niz opasnosti, prijetnji, ograničenja i frustracija, tj. niz
događaja koji izazivaju „teške“ emocije i povisuju opću razinu pobuđenosti pojedinca te
tako povećavaju vjerojatnost agresivnog reagiranja. Velika mogućnost učenja agresivnih
oblika ponašanja, praćena povećanom tolerancijom takvog ponašanja, mogući su
mehanizmi kojima rat utječe na povećanje dječje agresivnosti.
4. Situacija u školi, također, je bitan čimbenik. Učenici strahuju od neuspjeha, od
neispunjavanja očekivanja, primjerice svaka ispitna situacija pridonosi napetosti, što
može generirati agresivno ponašanje. Agresivni potencijal donesen u školu uvećava
se akademskim i osobnim neuspjesima, nekorektnim postupcima drugih, lošom
komunikacijom.
5. Suvremeni stil življenja primjerice loša prehrana («junk food») potencira rast
adrenalina što pak utječe na agresivnost. Snažne posljedice ima i nekontrolirani
utjecaj medija. Istraživanja pokazuju da djeca, gledajući mnogo nasilja na TV-u, videu
i računalnim igricama, često postaju agresivnija i manje suosjećajna sa žrtvama
nasilja.

Razvoj agresivnog ponašanja

Dugo se vremena smatralo da je doba ranog djetinjstva lišeno agresivnosti, međutim danas
znamo da se agresivnost kod djece uočava još u najmlađoj dobi. U ranim međuljudskim
konfliktima mala djeca razvijaju i uče učinkovite socijalne strategije pomoću kojih se mogu
izboriti za svoja prava i rješavati. Oni pritom uče važne lekcije koje im pomažu da se
poslije aktivno kreću u širem socijalnom okružju. Određena količina agresivnosti ne samo
da olakšava razvoj tih vještina, nego potiče i suparničko ponašanje tijekom igranja i dovodi
do uspješnijeg svladavanja zahtjeva svakodnevice. Oblici i uzroci agresivnosti tijekom
razvoja se mijenjaju.
Prvi oblici agresivnog ponašanja pojavljuju se već prije navršene godine dana života.
Budući da mala djeca kognitivno nisu u stanju nekome namjerno nanijeti štetu, teoretski oni
još ne mogu očitovati agresivnost. Izgleda da se između drugog i sedmog mjeseca pojavljuju
reakcije bijesa (Sternberg I sur., 1983 koje najčešće izazivaju tjelesna neugoda, želja za
pažnjom ili rutinske aktivnosti poput vršenja nužde, hranjenja ili odlaska na spavanje.
Agresivno ponašanje koje se pojavljuje tijekom druge godine općenito je vezano uz igračke
(Caplan i sur., 1991).
Napadaji bijesa dosežu vrhunac u dobi od tri i pol godine, a od treće godine nadalje raste
tendencija reagiranja na napad ili frustraciju mjerama uz napadaje bijesa I sposobnost
samoregulacije vraćanja. Između treće i pete godine smanjuje se fizička agresivnost, što je
možda uzrokovano moralnim razvojem djeteta. Govorni razvoj također omogućuje djetetu
verbalno izražavanje agresivnosti. Iako se i starija djeca svađaju zbog predmeta, ipak sve
veći broj agresivnih ispada poprima oblik neprijateljskog ponašanja čiji je cilj nanošenje
štete drugome.

U školskoj dobi dolazi do smanjenja ukupne količine agresivnog ponašanja, čemu u najvećoj
mjeri doprinose razvoj samoregulacije i te kognitivni razvoj i razvoj socijalnih vještina. Ako
dijete ipak ne nauči nove načine ponašanja, ako ga u agresivnim ispadima okolina svjesno ili
nesvjesno podržava, povremena agresija postat će s vremenom uobičajeni način ponašanja.

Tijekom srednjeg djetinjstva fizička agresivnost i otvoreno antisocijalno ponašanje (npr.

neposlušnost) i dalje se smanjuju onoliko koliko se povećava djetetova sposobnost
odustajanja od svađe (Hartup, 1974). Dječja agresivnost je u toj dobi češće namjerna,
neprijateljska i reaktivna. To znači da je veća vjerojatnost da će dijete školske dobi
prepoznati agresivnu namjeru i neprijateljskim se ponašanjem osvetiti zlotvoru, za razliku
od djeteta predškolske dobi. Tijekom odrastanja agresivnost se sve više izražava simbolički i
verbalno, djelomično zbog razvoja djetetovih jezičnih sposobnosti. Govor omogućuje djeci
verbaliziranje bijesa, što u ranom djetinjstvu još nisu bili u stanju. Kognitivni napredak i sve
veće značenje socijalnih odnosa razlog su što oblici relacijske agresivnosti (tj. agresivnog
ponašanja unutar odnosa) postaju sve važniji.

Tijekom razvoja u mladu osobu i mladog odraslog izgleda da dolazi do smanjenja broja
otvorenih oblika agresivnosti, primjerice, napadaja bijesa i fizičkih obračuna (Loeber i
Stouthamer, 1998). Istodobno raste broj oblika prikrivene agresivnosti (npr. prijevare, krađe),
antisocijalnog i delinkventnog ponašanja. U adolescenciji postaju, možda s početkom spolne
zrelosti, značajni konflikti u kojima se uspostavlja ili učvršćuje socijalna dominantnost.
Kako sprječavati agresivno ponašanje
Agresivno i prosocijalno ponašanje su suprotni stilovi međuljudskog ponašanja, suprotni
načini rješavanja problema koji se stječu i uče u ranoj dobi. Koliko dijete više učite da se
brine o drugima, da im pomaže i da ih tješi, toliko će manje biti agresivno i neuviđavno.
Svako dijete može naučiti da izražava svoju agresivnost na prihvatljiv način, da se brine
o sebi i drugima, da razgovara i dogovara se te da rješava sukobe na nenasilan način!

Smjernice:
1. Organizirajte svakodnevni život kao stabilan i predvidiv.
• sve u svoje vrijeme, na svome mjestu, na isti način (osjećaj sigurnosti)
• sport, rekreacija, opuštanje (smanjivanje napetosti)
• postavljanje granica i pravila prihvatljivog ponašanja (predvidivost i sigurnost)
2. Učite dijete prosocijalnom ponašanju - da dobrovoljno pomaže i dijeli s drugima, da
bude velikodušno, da prepoznaje osjećaje drugih ljudi i djece i uživljava se u njih.
TREBA MU PRIMJER I PODUKA!
3. Demonstrirajte asertivno ponašanje (npr. Reci NE kad se od tebe traži nešto
nerazumno).
4. Izbjegavajte tjelesno kažnjavanje – vaša agresivnost potiče djetetovu. Iako na prvi
pogled djeluje kao učinkovit način za postizanje cilja, agresija pokazuje upravo
suprotno – nemoć. Stručnjaci upozoravaju da vrijeđanje i ponižavanje nose jednake,
ako ne i gore posljedice nego tjelesno kažnjavanje. Dakle, ne zatomljujte negativne
osjećaje, nego o njima razgovarajte kad god osjetite potrebu, pa makar se i 'izvikali
na zid'.
5. Naučite dijete konstruktivnom izražavanju ljutnje-.Najefikasniji način izražavanja
ljutnje je razgovor – naučite dijete da jasno izrazi svoje stavove, zauzme se za sebe i
istovremeno sasluša stavove drugih.No ne može se svaka frustracija, nepravda ili
uskraćenost riješiti razgovorom. Potičite dijete da frustraciju koju ne zna riješiti izrazi
na posredne načine – neka je ne drži u sebi, nego je izbaci trčanjem po dvorištu ili
udaranjem po vreći. Tehnike vizualizacije dijete može učiti i dok je malo – neka
zamisli da je vreća problem i neka viče na nju, neka je istuče dok se ne počne osjećati
bolje, jer i sama tjelesna iscrpljenost donosi olakšanje.Naučite dijete dijeljenju
igračaka i drugih dragocjenosti
6. Razvijajte pozitivan stav prema drugima, naučite dijete da dijeli igračke i slatkiše,
neka provodi dovoljno vremena s vršnjacima. Na konkretnim primjerima objasnite
mu da i drugi imaju osjećaje te da ih možemo povrijediti. Uvažavanje tuđih osjećaja
među najvažnijim je porukama koje djetetu možete dati.
7. Ponekad dijete neće u potpunosti shvatiti da je agresija nepoželjna – objasnite mu
da se druga djeca s njime neće igrati ako se bude tako ponašalo, a ako je potrebno i
 primjereno ga kaznite. Primjerena posljedica je ona pri kojoj dijete razumije da je
kažnjeno zbog svog postupka, a ne zbog onog što ono samo jest (ako dijete prijekor i
kaznu shvati kao rezultat činjenice da je ono loša osoba i da ga ne volite, kazna nije
primjerena).
8. Uvijek reagirajte na agresivno ponašanje jer se tim pokazuje da
agresivno ponašanje nije poželjno ni prihvatljivo.
9. Ne budite nestrpljivi, ne požurujte djecu pri savladavanju zadataka– poštujte njihov
tempo. Naime, za agresivnu djecu karakteristično je da imaju poteškoće u percepciji
te im treba pomoći da točno opažaju i procjenjuju situaciju.
10. Učite dijete samokontroli. Ovo nije lak zadatak no samokontrola djeci daje
informaciju i o osobnoj snazi, što vodi samopoštovanju i razumijevanju veze između
osjećaja i ponašanja. Djeca svakoga dana osvještavaju nešto novo te s vremenom
postaju spremna prihvatiti razliku između osjećaja i ponašanja - kad shvate da je i na
osjećaje i na ponašanje moguće utjecati, lakše će se frustracijama.

ZAKLJUČAK
Agresivnost kod djece je problem koji definitivno zahtjeva intervenciju, kako od strane roditelja,
tako i od strane odgajatelja i drugih stručnih osoba osposobljenih za rad s djecom. Živimo u
vremenu u kojemu se svakodnevno susrećemo s nekim oblikom agresivnog ponašanja kod
određenih ljudi te bi zbog toga trebali postati svjesni težine ovog problema, ali i činjenice da se
na njega može značajno utjecati kod djece koja su još u razvoju i tek počinju učiti. Mnogi
roditelji izbjegavaju prihvatiti činjenicu da njihovo dijete ima problem. Smatraju da se to ne
može promijeniti jer „dijete je takvo“ i ne shvaćaju da postoje uzroci zbog kojih nastaje taj
problem. Ili pak odbijaju vjerovati odgajatelju kada im kaže da njihovo dijete izaziva sukobe u
skupini jer ono doma ne pokazuje takva ponašanja. Roditelji često nisu svjesni posljedica koje
ostavljaju na svoje dijete svojim postupcima u odgoju, ali i samim svojim ponašanjem. „Dijete
vidi – dijete radi“ nam najbolje objašnjava na koji način dijete stječe određene oblike ponašanja,
a ono najčešće dolazi iz roditeljskog doma jer ondje dijete provodi najviše vremena i ima svoje
uzore. To većina roditelja odbija vjerovati jer je ljudima općenito teško prihvatiti činjenicu da su
oni odgovorni za nastanak problema, pogotovo kada se radi o djetetu koje bezuvjetno vole. Jedna
od najvećih pogrešaka koju roditelji rade jest da neprimjereno kažnjavaju dijete zbog agresivnih
ispada. Ni ne zapitaju se kako se dijete osjeća nakon svega i što ga je nagnalo na takvo ponašanje
te zapravo s time postižu kontraefekt. Zbog ovih razloga bilo bi dobro informirati sve roditelje o
ovom problemu i pokazati im neke jednostavne smjernice koje mogu uključiti u svoj odgoj kako
bi spriječili uopće razvoj agresivnog ponašanja i naučili djecu kako da se sama nose s ljutnjom i
frustracijama. Ja sam prilično uvjerena da djeca nekad sama sebe iznenade s određenim ispadima
i da se osjećaju loše zbog toga te upravo zato smatram da je najvažnije pričati s djetetom što više,
saznati njegove razloge i osjećaje, pomoći mu pronaći prikladan način za rješavanje određenog
problema i biti mu podrška. Dijete mora osjetiti da su nekome važni njegovi problemi, da smije
tražiti pomoć kad mu je potrebna i da se ne mora samo nositi sa svime. Živimo u 21. stoljeću i
vrijeme je da ljudi posvete što više pažnje, vremena i truda odgoju djece jer s time određujemo
kakva će dijete biti osoba u budućnosti i njegove sposobnosti za svladavanje prepreka u životu.
LITERATURA
1. Čuturić Nevenka: „Zabrinjava me moje dijete“ Zagreb, Školska knjiga 1995.
2.Gruden Zdenka: „Dječja psihoterapija“, Medicinska naklada, 1996.
3.www.udbina.com; „Agresivnost u djece”mr. sc. Nenad Jakušić, dr. med., spec.psihijatar