Seminarski rad iz predmeta „Politička sociologija“

Fromm: Psihološki profil Hitlera i Staljina iz djela

Anatomija ljudske destruktivnosti

Radili:

Amel Petrović 2739/p

Emily Šoljić 2863/p Mentor:

Tihomir Radić 2843/p prof. dr. Halima Sofradžija

 SADRŽAJ

1. Uvod.............................................................................................3

2. Biografija Ericha Fromma............................................................4

3. Definiranje destruktivnosti...........................................................5

4. Maligna agresija: Adolf Hitler, klinički slučaj nekrofilije...........8

5. Josip Staljin: klinički slučaj neseksualnog sadizma...................13

6. Zaključak....................................................................................18

7. Literatura....................................................................................19

2
 UVOD

Djelo Ericha Fromma „Anatomija ljudske destruktivnosti“ je ostavilo veliki značaj u

teoriji i praksi psihoanalize. Za razliku od klasičnih psihoanalitičara Frommu je prioritet
analiza svjetskohistrojiskih ličnosti poput Hitlera i Staljina koji su svojom destruktivnošću
ostavili enormni pečat na cjelokupnu historiju čovječanstva. Detaljnu psihoanalizu
potkrepljuje iskustvom, detaljnom biografijom ličnosti i psihološkom teorijom.

Fromm je na početku svog rada pažnju posvetio pojmu agresije. Izdiferencirao je

agresiju na benignu i malignu, odnosno, ovu podjelu možemo razumjeti kao defanzivnu
agresiju koju poistoovjećujemo s agresijom životinja i agresiju koja manifestira u težnji da
drugima načinimo štetu. Refereirajući se na brojne autore u ovom djelu možemo pronaći i
razmišljanja Freuda i Lorenza, a uz njihova definiranja agresije iz različitih aspekata Fromm
pravi kompaktnu cjelinu.

Kao meritorne karaktere analize i za ovaj seminarski uzeli smo izrazito zanimljive, ali
i izrazito maligno destruktivne nekrofilne, neseksualne sadističke ličnosti Staljina i Hitlera.
Dijelovi seminarskog koji se konkretno bave ovim karakterima koncipirani su na način
suštinskog prikaza Frommove analize bazirane na knjizi „Anatomija ljudske destruktivnosti“.

3
 Biografija Ericha Fromma

Erich Fromm je počeo studirati 1918. na Sveučilištu u Frankfurtu na Majni. Tijekom

ljetnog semestra 1919. Fromm je studirao na Hajdelberškom sveučilištu, gdje je promijenio
smjer studija s prava na sociologiju kod Alfreda Webera (brat Maxa Webera), Karla Jaspersa i
Heinricha Rickerta. Fromm je postao doktorom filozofije (Ph.D.) 1922., a završio je svoju
izobrazbu u psihoanalitici 1930. na Psihoanalitičkom Institutu u Berlinu. Iste godine je
otvorio kliniku i pridružio se Institutu za socijalna istraživanja u Frankfurtu. Nakon što su
nacisti preuzeli vlast u Njemačkoj, Fromm se preselio u Ženevu, a onda 1934. u New York i
na Columbia University. Nakon što je napustio Columbiu, pomogao je stvaranju njujorške
filijale Washingtonske škole psihijatrije 1943. i William Alanson White instituta za
psihijatriju, psihoanalizu i psihologiju 1945.

Kada se Fromm preselio u Mexico City 1950., postao je profesorom na UNAM

(Universidad Nacional Autónoma de Mexico) i osnovao psihoanalitički odjel u medicinskoj
školi. Poučavao je na UNAM-u do mirovine 1965. U međuvremenu je podučavao kao
profesor psihologiju na državnom sveučilištu Michigana od 1957. do 1961., a kao pomoćni
profesor psihologije na odjelu Umjetnosti i znanosti njujorškog sveučilišta poslije 1962.
godine. Fromm se preselio u Muralto, Švicarska, 1974. i umro u svom domu 1980., pet dana
prije svog osamdesetog rođendana. Cijelo vrijeme je imao svoju kliniku i izdavao seriju
knjiga.

Počevši sa njegovim prvim radom, Bijeg od slobode, Fromova djela su poznata po

njegovim socijalnim i političkim komentarima, kao i filozofskim i psihološkim
podvlačenjima. Njegova druga knjiga, Čovjek za sebe (Man for Himself): An Inquiry into the
Psychology of Ethics iz 1947. je bila nastavak Bijega od slobode. Zajedno, te knjige su činile
Frommovu teoriju o ljudskom karakteru, koja je bila prirodan izdanak Frommove teorije o
ljudskoj prirodi. Frommova najpopularnija knjiga je svakako Umjeće ljubavi, internacionalni
bestseler koji je rekapitulirao i dopunio teoretske principe ljudske prirode iz djela Bijega od
slobode i Čovjek za sebe (Man for Himself).

Kulminacija Frommove socijalne i političke filozofije je bila njegova knjiga "Zdravo

društvo", tiskana 1955., u kojoj favorizira humani, demokratski socijalizam. Oslanjajući se
primarno na radove Karl Marxa, Fromm je bio prvi politički i sociološki komentator te vrste

4
misli, koja je zagovarala ideal osobne slobode, koje se češće nalazila u knjigama klasičnih
liberalista. Frommova inačicasocijalizma je odbacila i zapadnjački kapitalizam i sovjetski
komunizam, na koje je on gledao kao nehumane i birokratske socijalne strukture koje
rezultiraju otuđivanjem pojedinaca od društva i svijeta. Fromm je bilo vrlo aktivan u
američkoj politici. Pridružio se Socijalističkoj stranci Amerike 1950-ih, i dao sve od sebe
kako bi se dalo alternativno gledište na makartizam koje je preovladavalo u to doba. Ipak, kao
suosnivač SANE-a, Frommov najjači politički interes je bio međunarodni pokret za mir,
boreći se protiv utrke u nuklearnom naoružavanju i američkog sudjelovanja u Vijetnamskom
ratu. Nakon što je uzalud podržavao senatora Eugene McCarthyja tokom predsjedničke
nominacije demokrata 1968., Fromm se manje-više povukao s američke političke pozornice.

Ljevičar je i humanist pod utjecajem Marxa, Freuda i frankfurtskog kruga, te kritičar

suvremenog društva. Predstavnik je neopsihoanalize. Fromm se istakao kao originalni kritički
interpretator Freudovih koncepcija koje su njegova druga osnovna inspiracija.

Definiranje destruktivnosti
Zbog obimnosti knjige, nismo u mogućnosti sve dijelove detaljno obraditi, pa ćemo u
ovom dijelu rada analizirati samo dijelove za koje smatramo da su značajniji. Djelo je
koncipirano da objasni vrste agresije i njihove uzroke, a knjiga ima dva dijela i u predgovoru
autor navodi kako je ova vrsta istraživanja kompleksna i zbog toga je morao predstaviti
određene teoretske aspekte iz drugih područja i dissciplina da bi objasnio ljudsku
destruktivnost.

Na samom početku jako bitno je objasniti terminologiju i sam pojam agresije. U

Frommovom izlaganju on agresiju smatra kao širok pojam (taj pojam upotrebljava se za
ponašanje čovjeka koji brani svoj život, za kradljivca koji ubija žrtvu da bi uzeo novac, za
sadistu koji muči zatvorenika. Konfuznost ide još dalje: pojam „agresija“ upotrebljava se i za
seksualni pristup muškarca ženi, za ambiciozne poticaje planinara, trgovca ili seljaka koji ore
zemlju). Fromm je, također, primjetio i nedostatak kod Freudovog definiranja agresije koje je
prema njegovom mišljenju dosta usko definisan i zbog toga ima problema u elaboriranju i
daljnoj razradi tema koja se tiću agresivnog ponašanja. Pored riječi agresija u fokusu njegove
pažnje je i termin „čovjek“, a taj pojam i prema njegovom mišljenju, a i prema našem ne treba
dodatno objašnjavati.
5
 Fromm se, naravno, morao referirati i na druge autore, a u svojoj knjizi spominje
Freuda i Lorenza koju su pisali na ovu temu, mada se javlja distinkcija u odnosu na period
kada su oni stvarali svoja djela i na Fromove poglede.

U diferencijaciji agresije on pronalazi dvije vrste: malignu i benignu agresivnost. Prvu

dijeli sa životinjama i to je oblik defanzivne agresije, dok je druga destruktivna agresija. Ove
dvije vrste agresija su povezane i s instinktom i karakterom, tako da se Fromm bavi i ovim
fenomenima. Na početku svog izlaganja o instinktivnostni on se referira na Freuda i na
njegovo poimanje instinktivnosti. Freud je smatrao da postoje dvije vrste instinktivnosri, prva
je seksualni instinkt i drugi je samoočuvanje. Freud je uz EROS (instinkt života) pridodao i
drugi, suprotan, instinkt, a to je instinkt smrti. Na kraju ovog poglavlja, referirajući se na dva
autora, akcentira i pojam rata. Freud i Lorenz su došli do zaključka da je rat, kao način
ispoljavanja agresije, pojam koji se ne može iskorjeniti.

U suprotnosti s instinktivnizmom javljaju se i envirnomentalisti koji su smatrali da na

čovjekovo ponašanje utječe okolina, a ne unutrašnji faktori. Uz envirnomentaliste pojavljuje
se i biheviorizam. 1Njihova formula se sastoji Formula se sastoji u tome da čovjek čini, osjeća
i misli na način koji se pokazao uspješnim u postizanju onog što želi.

Fromm u svom djelu „Anatomija ljudske destruktivnosti“ teoretski obrađuje i pojam

frustracija. Referira se na nekoliko autora od kojih su neki zastupali da za agresivno
ponašanje nužno mora prethoditi frustracija, dok su drugi smatrali da frustracija jeste bitna, ali
da nije od krucijalnog značaja za pojavu agresivnosti.

Psihoanalitički pristup proučavanju agresije je objedinilo sve prethodne pristupe. Uz

ovaj pojam se nadovezuje i čuvena Freudova psihoanaliza, o kojo zbog obimnosti ovog
seminarskog rada nećemo mnogo pisati, ali ćemo se kroz primjere u nastavku rada baviti
psihoanalizom.

Da bi se mogla razumjeti ljudska destruktivnost potrebno je analizirati i

neurofiziologiju (proučavanje mozga). Naučnici su došli do zaključka da je mozak osnova
agresivnog ponašanja.

1
Fromm, Erich, Anatomija ljudske destruktivnosti II, Naprijed, Zagreb, 1989, 59

6
 Na kraju prvog dijela knjige Fromm se zadržava na pojmu „čovjek“. Antropologija
čovjeka je determinirajući faktor u određivanju svih pojava koje implicira čovjek, pa tako i
agresivnog ponašanja.

Druga knjiga je koncipirana na način da objasni mailgnu i benignu vrstu agresije.

Benignu vrstu agresije objašnjava kao prirodnu potrebu da se čovjek, baš kao i životina,
odbrani od raznih napada, tako da smo već napominjali da je ovo vrsta agresije koja ima
defanzivni karakter. Benigna agresija se dalje dijeli na: nehotičnu agresiju, nestašnu agresiju,
samopotvrđujuću agresiju i defanzivnu.

Maligna agresija se očituje u više oblika, a neki od uzroka ovakvog ponašanja su:
kronična depresija, dosada, egzistencijalne potrebe čovjeka...

Ljudska agresivnost je proizašla iz unutrašnjih promjena, odnosno iz ljudske

destruktivnosti.

Veza između samopotvrđivanja, agresije, muških hormona i — možda — Y

kromosoma navodi na mogućnost da muškarci mogu biti obdareni s više samopotvrđujuće
agresije no žene i da su bolji generali, hirurzi ili lovci, dok žene mogu biti više zaštitne,
brižne, bolji liječnici i učitelji.

U ovom dijelu rada smo sumirali Fromovo viđenje ljudske destruktivnosti (agresije).
Njegova „Anatomija ljudske destruktivnosti“ dala je veliki doprinos u shvatanju pojma
agresije i uzročnika ratova i opčenito o svim vrstama nasilja. Konstantim referiranjem na
Lorenzovo istraživanje koje je provodio na životinjama, Fromm je uspio da napravi paralelu
životinja i čovjeka i dožao je do zaključka da su uzročnici kod čovjeka i kod životinja dosta
slični.

Ratovi su veliki problem čovječanstva, tako da je ovim autorima glavni motiv bio
analiziranje uzročnika rata, ali iz perspektive proučavanja čovjekovog ponašanja. Svi autori su
došli do istog zaključka, a to je da agresivno pronašanje dolazi iz instinkta koji se reflektira u
određenom trenutku, a taj trenutak se može opisati kao savrženi trenutak za kanalisanje tog
instinkta. Sve je to u vezi s antropologijom čovjeka i odrednicama koje uslovljavaju
instinktivno ponašanje.

7
 Kroz cjelokupno elaboriranje komparirali smo pojmove čovjeka i životinja, a
determinirajuća stavka koja ih razlikuje u ovom kontekstu jeste što čovjek ubija bez razloga
(dakle, nisu mu potrebni ni ekonomski ni biološki faktori kao što je to slučaj kod životinja).

Ljudska destruktivnost se danas sve više percipira u formi nekrofilije. U ovom

vremenu sve veći primat imaju pojmovi koji su mrtvi, koji se raspadaju... Sve veći primat
preuzimaju strojevi, ali i u umjetnosti nije ništa drugačije. Slikarstvo i književnost sve veći
primat daju ovim gore navedenim pojmovima.

Na kraju ovog dijela ćemo naglasiti da pored Fromma veliki doprinos izučavanju
ljudske destruktivnosti imaju Lorenz i Freude, ali Fromm je ovome pristupio na drugačiji
način, jer struka Lorenza (zoolog) i vrijeme u kojem je Freude pisao su sugerirali da ova
njihovadjela neko na kraju mora sklopiti u jednu kompaktnu cjelinu.

Maligna agresija: Adolf Hitler, klinički slučaj

nekrofilije
Frommova analiza maligne agresije u slučaju Adolfa Hitlera, odnosno analiza
kliničkog slučaja nekrofilije kod Adolfa Hitlera, polazi od kontrateze klasičnim
psihoanalitičarima da se karakter čovijeka razvija do šeste godine, smatrajući tu koncepciju
neodrživom Fromm argaumentira: „Iskustvo me dovelo do uvjerenja da je ova koncepcija
mehanicistička, te cjeloviti proces življenja i karaktere ne smatra razvojnim sistemom“2.
Fromm smatra da utjecaji u ranom djetinjstvu nisu u pravilu djelotvornijih od kasnijih
događaja, što je pokazao detaljno psihoanalizom Hitlerovog destruktivnog karaktera.
„Uzimajući Hitlera kao primjer, ne možemo očekivati da ćemo u njegovom djetinjstvu naći
potpuno razvijen nekrofilni karakterni sistem, ali možemo očekivati da ćemo naći neke
nekrofilne korjene koji vode do razvoja sasvim razvijenog nekrofilnog karaktera“3

2
. Fromm, Erich, Anatomija ljudske destruktivnosti, „NAPRIJED“, Zagreb, 1989, str. 202
3
Ibid, str. 203

8
 Hitlerovo porijeklo i rane godine

Jedna od osnovnih teza psihoanalize od kojih i polazi psihoanaliza osobe u

frojdovskom smislu jeste utjecaj karaktera roditelja na djecu. Upravo i Fromm polazi od te
logičke sheme. No, Fromm razuvjerava one analitičare koje se vode simplicističkom
formulom da je loš razvoj djeteta grubo proporcijalan „opakosti“ roditelja, jer proučavanjem
karaktera Hitlerovih roditelja, koliko pokazuju poznati podaci, donosi iznenađenje: i majka i
otac su bili stabilni dobronamjerni i nedstruktivni ljudi.

Majka Klara bila je domaćica, koja je svoju pažnju u najvećoj mjeri posvećivala djeci.
Iako je bila pod utjecajem autoritarnog muža Aloisa, njen karakter i ponašanje bili su
paradigmatki određeni za srednji stalež njemačko-austrijskog društva. Jedina optužba je bila
ta što je bila previše popustljiva prema sinu i da je potaknula osjećaj jedinstvenosti, odnosno
narcisoidnosti. Ipak, postavlja se pitanje, da li je to bio razlog Hitlerovoj „malignoj
incestuoznosti“ i autističkoj preferenciji. S druge strane otac Alois, kako je već navedeno bio
je autoritaran muž i otac, ali nikada nije bio fanatik u smislu da je fizički maltretirao mladoh
Adolfa ili sl. Izbivao je puno iz kuće i uživao u životu uz žene i čašu vina, ali nikada nije bio
pijanica. Bitni događaji u životu Adolfa dogodili su se u 5-oj godini, kada je dobio brata i
osjetio punu slobodu igrajući se sa vršnjacima minijaturnih ratnih igara, poput indijanaca i
kauboja, rata između Njemaca i Francuza u kojem je poprimio prve nazore etničkih
diferencija.

Iako neki analitičari smatraju da je se Adolfov odnos i nako rođenja brata odvijao u
antagonističkoj ravni prema njegovom ocu, te da je tako stekao oba aspekta edipovog
kompleksa (mržnja prema ocu, sexualnost i ljubav prema majci), Fromm pokazuje da se kod
Adolfa nikada nije izrazila drugačija ljubav prema majci od one dječije. „Ona je bila simbol
boginje koja štit i koja se divi, ali i boginje smrti i kaosa. Istovremeno je bila predmet njegove
sadističke vlasti, jer je u njemu izazvala duboki bijes čim ne bi bila potpuno uslužna“4

Nakon što je Alois Hitler promijenio radno okruženje, sve je češće bio kod kuće
provodeći vrijeme sa sinovima i odgajajući ih u autoritarno ambijentu što je mladog Hitlera
sputavalo u njegovoj „slobodi“, pa je ponovno bježao u maštu igrajući se vojnika. Tu je već
stekao crte karaktera izražene godinama kasnije. Uvijek je imao potrebu da bude vođa i da se
ne pokorava ničijim pravilima. Nakon što je pošao u gimnaziju, godine koje su slijedile do

4
Ibid, str. 211

9
smrti oca proizvele su odlučan obrat na lošije i pojačale uvjere za njegov maligni razvoj.
Odlučni događaji u sljedećim godinama njegovog života bili su: neuspjeh u sednjoj školi,
sukob s ocem koji je inzistirao da postane državni činovnik i Adolfovo sve veće i veće
gubljenje u svijetu mašte iz svojih igara. Ova tri događaja su bili u uskoj vezi i utjecala jedan
na drugi. S obzirom na Adolfovu narciosoidnost i natprosječnu inteligenciju koju je
pokazivao za vrijeme osnovnoškolskog obrazovanja, kada nije morao ulagati puno truda da bi
dobio ocjene u gimnaziji je situacija bila drugačija. Iako u „Mein Kampfu“ navodi da je u
školi bio loš iz protesta jer je otac pod svaku cijenu htio da on bude činovnik usprkos
njegovoj želji da postane umjetnik, bjeg u igre u kojem se iskazivao kao vođa i organizator,
pokazivao sebi i drugima da može natjerati druge da ga slijede, su također utjecale na
neuspjeh u školi. No, Hitler, također, nikada nije bio radikalan u suprostavljanju prema ocu,
za razliku od starijeg brata koji je sa četrnaest godina napustio kuću i osamostalio se. Hitler se
ipak prilagođavao situaciji i konstantno bježao u svijet mašte.

Beč i Minhen.

Početkom 1907. godine Hitlerova majka omogućuje svom sinu da se osamostali i ode
u Beč upisati likovnu akademiju. Tim je Adolf postao samostalan i slobodan, nepodređen
željama i pritiscima oca, čak je bio i financijski osiguran za vrijeme koje je dolazilo. Svoju
narciosoidnost je produbljavao uvjerivši svog druga Kubizeka da krene sa njim u Beč, upravo
je na njemu Hitler vježbao svoju moć uvjeravanja i podređivanja ljudi sebi. No, stvari nisu
tekle onako kako ih je on zamišljao. Akademiju likovnih umjetnosti nije uspio upisati što je
bio veliki poraz za njegov izraženi ego. „Njegova ličnost i njegov način života onemogućili su
ga da prizna svoje greške i da neuspjeh na prijemnom ispitu shvati kao znak potrebe za nekom
promjenom.“5 Nakon neuspjeha pri upisu na likovnu akademiju Hitler ponovno pravi bijeg od
realnosti, sanjajući da će postati arhitekta, tumarajući ulicama Beča, praveći skice fasada. To
nije bio poraz samo Hitlera-umjetnika već i Hitlera ponosnog i dobro odjevenog buržuja koji
je gajio samo prezir prema nižim klasama. „Najgore se dogodilo i on je postao žilav, njegova
narciosoidnost nije slomljena; sada je sve ovisilo o brisanju poniženja osvećivanjem svim
svojim „neprijateljima“ i posvećivanju svog života cilju dokazivanja da njegova narciosoidna
samoslika nije bila mašta nego stvarnost. Okušao se i u komercijalnom slikarstvu,
preslikavajući radove drugih umjetnika i slikanjem razglednica, to je nastavio i u Minhenu, ali
također bez nekog velikog uspjeha. Početak rata6 označio je možda i najveću prekretnicu u

5
Ibid, 221
6
Ovdje se misli na 1. Svjetski rat, u kojem je Hitler učestvovao na strani Njemačke vojske.

10
Adolfovom životu. „Rat je izbio upravo u času kada je već jedva mogao izbjegavati potpuno
priznavanje svog neuspjeha kao umjetnika, te je osjećaj poniženja zamijenio osjećajem
ponosa i sebe kao „heroja“.“7 Iako nije uznapredovao u vojnoj hijerarhiji do vrha, bio je
ocijenjen kao hrabar vojnik i uživao je poštovanje svojih nadređenih. Ipak, pobjeda
revolucionara dala je Hitlerovoj destruktivnosti njen konačan i neiskorjenjiv oblik. Revolucija
je bila napad na njega, na njegove vrijednosti, na njegove nade, na njegovu megalomaniju u
kojoj su on i Njemačka bili jedno. Njegovo je poniženje bilo to veće budući da su neki
revolucionarni vođe bili Jevreji koje je mnogo godina smatrao arhineprijateljima i koji su od
njega načinili bespomoćnog promatrača destrukcije njegovih nacionalističkih,
malograđanskih ideala.

Hitlerovi neuspjesi redali su se stupnjevito, od neuspjeha u školi, preko neostvarene

želje da postane umjetnik do neuspjeha u vojnim pretenzijama Njemačke s kojom se
identificirao. Nemamo dovoljno detalja da bismo dokazali prisustvo jakih nekrofilnih
tendencija u njegovom ponašanju. Vidjeli smo samo karakterološku osnovu koja je
pogodovala rastu takvih tendenncije. Tek od 1912. godine, budući da je dostupan obiman
materijal o njegovom životu, možemo prepoznati, sa sve većom jasnoćom, manifestacije
njegove nekrofilije.

Hitlerova destruktivnost i potiskivanje destruktivnosti

Gradovi i ljudi su bili objekti Hitlerove destruktivnosti. Kontradiktornost u karakteru

izazvana porazima ambicija i izražena narcisoidnost uvjetovali su da od sanjara graditelja
Beča, Minhena, Linca i Berlina, postane čovjek koji je želio razrušiti Pariz, Lenjingrad, pa
naposlijetku i Berlin. „Najekstremniji izraz njegove manije za destruiranjem zgrada i gradova
bio je njegov dekret „Spaljena zemlja“ za Njemačku, izdan u rujnu 1944. godine u kome je
naredio da, prije no što neprijatelj zauzme njemački teritorij, sve jednostavno sve bitno za
održanje života bude razoreno“8 Manifestacije Hitlerove destrukcije bile su više nego očite.
Među prvim manifestacijama destruktivnosti, što se može uvidjeti i čitajući „Mein Kampf“
jeste istrebljenje defektnih ljudi, zatim mjere koje je poduzeo kako bi se obračunavao sa
pobunjenicima, ali glave žrtve fizičke destrukcije su bili Jevreji, Poljaci i Rusi. Osim
demagogije koju je širio među svojim vojnicima i sljedbenicima kako su Jevreji prijetnja

7
Smith prema Frommu.
8
ibid str.229

11
Njemačkoj, posebno je zanimljiva izjava upućena Čvalkovskom9 u kojem otkriva stvaran
motiv za destrukcijom Jevreja, Poljaka i Rusa, a to je pobjeda revolucionara u 1. Svjetskom
ratu. Krajnja manifestacija Hitlerove destruktivnosti bila je i naredba da se i njemački narod
uništi, jer je Hitler sam osjetio da mu se poraz približava.

Adolf vjerovatno čak nije svjesno lagao kada je govorio da je jednostavno poprimio
staru ulogu „umjetnika“ i „pisca“, nikada ne priznajući svoj neuspjeh na ta dva polja. Izgovori
te vrste međutim imali su mnogo važniju funkciju, onu koja je povezana sa srži Hitlerove
karakterne strukture: funkciju potiskivanja svijesti o vlastitoj destruktivnosti. Npr. svaku
akciju, naredbu je racionalizirao opstankom, razvojem, sjajom njemačke nacije. No, još
efikasniji oblik potiskivanja je stvaranje reakcije kada osoba negira njihovo postojanje
razvijanjem crta koje su upravo suprotne. Npr. Hitler nikada nije prisustvovao ubojstvu,
smaknuću, nikada nije ulazio u logore, postao je vegaterijanac nakon što je polunećakinja i
ljubavnica izvršila samoubojstvo itd. Pred kraj života, kada je osjetio približavanje svog
konačnog poraza, Hitler više nije bio sposoban i dalje potiskivati svoju destruktivnost.
Drastičan primjer je reakcija na viđenje mrtvih tijela vođa neuspjelog pokušaja pobune
generala iz 1944. godine, čovjek koji nije mogao gledati leševe sada je izdao naređenje da se
pokažu filmovi o mučenjima i smaknuću generala i o leševima u njihovoj zatvorskoj odjeći
obješenim o kuke za meso.

Drugi aspekti Hitlerove ličnosti i odnos prema ženama

Da bismo razumjeli čovjeka, a tako i Hitlera, njegove postupke i namjere, nije

dovoljno analizirati samo neke od njegovih strasti, kompletna karakterna slika se stvara tek
zadiranjem i u druge karakterne crte. „Da bismo shvatili kako je taj čovjek gonjen
destruktivnošću, uspio postati najmoćnijim čovjekom u Europi, kome su se divili mnogi,
moramo pokušati uočiti njegovu cijelu karakternu strukturu. Uz nekrofiliju Hitler također
pruža sliku sadizma, premda je ona zasjenjena snagom njegove žudnje za otvorenom
destrukcijom. Istovremeno njegovo podredljivo držanje uzrokovalo je osjećaj da djeluje u
ime više sile. U jednoj rečenici Hitler izražava i svoje sadističke i nekrofilne aspekte: „One
(mase) žele pobjedu jačega i uništenje ili bezuvjetnu predaju slabijeg“10 Sadist bi zahtjevao
bezuvjetnu predaju, a nekrofil uništenje. Tri druge karakterne crte, međusobno usko
povezane, bile su njegova narcisoidnost, njegovo povučeno držanje i nedostatak bilo kakvog

9
Ministar vanjskih poslova Čehoslovačke za vrijeme 2. Svj rata
10
Hitler prema Frommu, 1986

12
osjećaja ljubavi, topline ili suosjećanja. S Hitlerovom narcisoidnošću je povezan potpuni
nedostatak zanimanja za bilo koga i za bilo što. Toj apsolutnoj narciosiodnosti odgovaralo je
potpuno nemanje ljubavi, nježnosti ili suosjećanja za bilo koga. I „prijatelje“11 poput
Kubizeka i Speera držao je za publiku i obožavaoce, iako postoji enormna razlike između
odnosa njih dvojice i Adolfa.

Hitlerovi odnosi prema ženama pokazuju isti nedostatak ljubavii nježnosti ili
suosjećanja kao i njegovi odnosi prema muškarcima. Izgledalo bi da taj iskaz proturječi
tvrdnji da je Hitler biovrlo vezan za svoju majku; ali ako pretpostavimo da je
Hitlerovaincestuoznost bila malignog tipa, tj. da je bio vezan za svoju majku, ali da je ta veza
bila hladna i impersonalna, bit ćemo spremnizaključiti da su njegovi odnosi prema ženama, u
njegovom kasnijem životu, također bili hladni i impersonalni. Među ženama za koje se Hitler
zanimao možemo razlikovatiu biti dvije kategorije, uglavnom karakterizirane njihovim
društvenim položajem: (1) »ugledne« žene koje odskaču svojim bogatstvom,socijalnim
statusom ili svojom glumačkom slavom, i (2)žene koje su bile društveno »niže« od njega, kao
njegova polunećakinja Geli Raubal i njegova dugogodišnja ljubavnica Eva Braun.Njegovo
ponašanje i osjećaji prema ženama iz prve grupe bili su sasvim drugačiji od onih prema
ženama iz druge grupe. I u odnosu prema ženama iskazuje se Hitlerova želja za dominacijom,
posebno kada je riječ o prvoj grupi žena, njegova narciosoidnost i maligna nekrofilija.

Josip Staljin: klinički slučaj neseksualnog sadizma

Josif Visarionovič Staljin, ili Iosif Besarion (Soso) Džugašvili, sin postolara Visariona
i sluškinje Ekatarine Ivanovič Džugašvili, rođen je u Gruziji gdje je rano djetinjstvo proživio
u velikom siromaštvu. Bio je četvrto dijete, ali jedino preživjelo, nakon troje koji su preminuli
nedugo nakon poroda. Njegov otac je bio pijanica, i postoje tvrdnje da je prema mladom
Staljinu i njegovoj majci bio grub i nasilan, što je zasigurno moralo ostaviti traga na razvoju
Staljinovog karaktera. Vrlo je vjerojatno da je upravo zbog odnosa s ocem Staljin osjećao
ogorčenje prema onima koji vladaju te prema svakome tko je bio iznad njega.12Njegova
majka Ekaterina bila strpljiva i brižna, jako pobožna, Staljina je poslala u crkvenu školu, a

11
Fromm navodi da Adolf Hitler nije imao prijatelje, pa ove dvije ličnosti označava kao „osobe koje su se najviše
približile prijatelju Adolfa Hitlera“
12
Green, Vivian H. H., Ludilo kraljeva, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., 324

13
njegov odnos prema majci može se tumačiti kroz nekoliko konkretnih primjera, između kojih
je vrlo znakovit onaj da majci nakon njezine smrti nije došao na pogreb niti je dopustio da joj
se stavi križ na grob.13Jedan od Staljinovih biografa Anton Antonov-Ovsejenko navodi još
jedan događaj koji potkrepljuje tezu da nije volio svoju majku. Kada je 1927. došao je u
Tbilisi i ugledao svoju majku među svijetom koji ga je dočekao, on joj je tad dobacio: «I ti si
došla stara kurvo?» 14

Staljin je bio odličan učenik, iznimnih sposobnosti, brzo zapažen od strane svojih
učitelja, ali ne samo zbog njegove inteligencije, nego i posjedovanja sklonosti isticanju, želji
da nadvisi sve svoje kolege i vršnjake. Tokom svog školovanja se po prvi put u životu sussreo
sa klasnim razlikama i mržnjom, ali je pokazao i svoju moć upravljanja drugim ljudima. Iz
toga doba potječu dva zanimljiva primjera te njegovi moći. U prvom se vidi njegova želja za
vlasti. «Najomiljenija Sosina (Staljinov nadimak) igra bila je „krivi“ (kolektivni dječji boks).
Postojale su dvije momčadi boksača: oni koji živjeli u gornjem gradu i predstavnici donjega
grada. Mlatili su jedni druge nemilosrdno, a mali kržljavi Soso bio je jedan od najspretnijih
boraca. Znao se on iznenada naći iza leđa snažnoga protivnika. Ali uhranjena djeca iz donjega
grada bila su snažnija. I tada je Ceradze, najsnažniji boksač u gradu, ponudio Sosi da prijeđe k
njima, ali on je odbio jer je u svojoj momčadi bio prvi.“.15 Drugi primjer pokazuje njegovu
sposobnost organiziranja i upravljanja ljudima jačim od sebe. „Organizirao je društvo
najsnažnijih dječaka i nazvao ga – „Tri mušketira“. Petja Kapanadze, Mihail Ceradze, Griša
Giludžidze imena su dječaka koji su bespogovorno izvršavali sve naredbe omalenog
d`Artagnana – Sose.“16 Staljin je kasnije pokazao brigu za svoja tri prijatelja iz mladih dana te
im je i u starosti slao pisma i pomoć.

Nakon ranog školovanja majka ga upisuje u sjemenište, gdje je bio prisiljen na stroga
pravila koja su oblikovala njegov život u sjemeništu, moguće je da je Staljin upravo u tom
periodu svog života osjetio prijezir prema religiji te uočio licemjerstvo crkvenog i državnog
ustrojstva u kojem siromašni uvijek izvlače deblji kraj. Staljin iz sjemeništa na kraju biva
izbačen, kao razlog mnogi izvori navode različite tvrdnje, ali on je uvijek govorio da se to
dogodilo zbog njegovog propagiranja marksizma.

13
Green, Vivian H. H., Ludilo kraljeva, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., 323
14
Antonov-Ovsejenko, Anton, Staljin – portret tiranina, Naprijed, Zagreb, 1986., 239
15
Radzinski, Edvard, Staljin, ITG, Zagreb, 2000., 29
16
ibid.

14
 Imao je nekoliko fizičkih mana, naime, bio je niskog rasta, tek 16 centimetra, kože lica
izbrazdane nakon preboljenih velikih boginja, teško je pomicao lijevu ruku u laktu nakon vrlo
opasnog trovanja krvi, i imao je spojen drugi i reći prst lijeve noge. Vivian Green navodi da je
zbog svog neuglednog izgleda te uz svoje fizičke mane, možda imao osjećaj manje
vrijednosti.17Antonov-Ovsejenko puno je oštriji te kaže da su njegove tjelesne mane, zajedno
s njegovom duševnom izopačenošću, urodile velikom mržnjom koja se u pojedinim prilikama
pretvarala u krajnju opakost.18

Staljin je prema Frommu bio jedan od istaknutih primjera mentalnog i fizičkog

sadizma, školski primjer neseksualnog sadizma.Kao srž sadizma navodi strast za
posjedovanjem apsolutne i neograničene vlasti nad živim bićem. Prisiljavati nekoga tko nije
sposoban braniti se da podnosi bol ili poniženje jedna je od manifestacija apsolutne vlasti, ali
nikako ne i jedina. Osoba koja ima potpunu vlast nad drugim živim bićem pretvara to biće u
svoju stvar, svoje vlasništvo, dok ona postaje bog drugog bića.

Prvi je među revolucionarima uveo mučenja zatvorenika, prakticirao je iznimno

okrutna mučenja koja je ponekad osobno predlagao, a u njima je uglavnom bio usmjeren na
mentalni sadizam. „Jedan poseban oblik u kome je Staljin uživao bio je da uvjeri ljude u
njihovu sigurnost da bi ih samo dan ili dva kasnije dao uhititi.“19

Uživao je u osjećaju nadmoći nad sudbinom drugih, i time što ju je u tim trenucima
samo on znao, dok su se žrtve osjećale sigurno zbog čega su ih njihove nesreće još više
pogađale. Narod je za Staljina tada vjerovao da nije u toku događaja. Bilo im je puno lakše
povjerovati u njegovo neznanje nego u suptilnu perfidiju.

Staljin se nije ništa manje okrutno odnosio prema ženama i djeci, zabilježeno je da je
ponekad žene i djecu svojih partijskih funkcionera slao u logore za prisilni rad, što su oni
bespogovorno prihvaćali smatrajući da je za to imao ispravne razloge. No bolji odnos nije
imao ni prema svojoj ženi i djeci. Staljin bio vrlo privržen svojoj prvoj ženi Ekaterini
Svanidze iako je nekad bio nasilan prema njoj. Ona je umrla pri porodu, a na njezinom
sprovodu je navodno rekao: „To je stvorenje mekšalo moje tvrdo srce. Kad je umrla, moja je
naklonost narodu umrla s njom.“. Jedan od njegovih engleskih biografa Alex de Jonge kaže

17
Green, Vivian H. H., Ludilo kraljeva, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., 322
18
Antonov-Ovsejenko, Anton, Staljin – portret tiranina, Naprijed, Zagreb, 1986., 254
19
Fromm, Erich, Anatomija ljudske destruktivnosti II, Naprijed, Zagreb, 1989., 113

15
da je tad postao: „psihički bogalj, koji zbog te invalidnosti nije imao pristup u svijet osjećaja,
što je raspirilo njegovu zavist i mržnju“.20 Njegov odnos prema vlastitoj djeci može najbolje
opisati zgoda koja govoti o situaciji u kojoj je njegov sin bio zarobljen. Trebalo je doći do
zamjene zarobljenika, a Nijemci suu zamjenu za njegova sina tražili generala Friedricha
Paulusa. Na taj je zahtjev Staljin odgovorio: „Vojnika za maršala ne mijenjam.“.

Još jedan od oblika iskazivanja njegovog sadizma bila je i sama nepredvidljivost

njegovog ponašanja. Nekada je za određene ljude naređivao da da budu uhapšeni, da bi ih
nakon mučenja i strogih osuda oslobodio, a potom imenovao na visoke dužnosti, često bez
objašnjenja.želju da pokaže ljudima da ima apsolutnu moć i vlast nad njima. Silno je uživao u
činjenici da ih je samo jednom svojom riječju mogao ubiti, mučiti, ponovo ih spasiti ili
nagraditi. Osjećao je da ima moć boga nad životom i smrću, moć prirode da uzrokuje
napredak i destrukciju, da nanosi bol i da liječi.. Radilo se o motivu Staljinovog uživanja u
dojmu vlasti hirom i raspoloženjem koje ne ograničava nikakav princip.

Ovakvo ponašanje se vidjelo na primjeru Staljinovog odnosa prema njegovom starom

prijatelju Sergeju Ivanoviču Kavtaradzeu, koji je Staljinu jednom pomogao u Petrogradu, i
koji je bio pripadnik trocističke opozicije, te mu je Staljin jednom prilikom pomogao vrativši
ga iz progonstva. No Kavtaradze i njegova žena iznenada bivaju uhapšeni, on biva optužen za
planiranje Staljinovog ubojstva sa Budu Mdivanijem, i osuđen na strijeljanje nakon
dugotrajnog mučenja. Mdivaniji je srtijeljan, a on iz nepoznatih razloga oslobođen i vraćen
supruzi, nakon čega je dobio posao i stan. Staljin ga je često posjećivao i zvao na večere,
zbijao bi šale, ali za vrijeme jedne od tih večera iznenada je ustao i pred svojim gostom rekao:
„I još si me želio ubiti.“

„Sadistički karakter se boji svega što nije sigurno i predvidivo, onoga što pruža
iznenađenja koja bi ga prisilila na spontane i izvorne reakcije. Zbog toga se boji i života.
Život ga straši upravo zato što je, po samoj svojoj prirodi, nepredvidiv. On je strukturiran, ali
nije metodičan; postoji samo jedna izvjesnost u životu: da svi ljudi umiru. Ljubav je jednako
neizvjesna. Biti voljen zahtijeva od subjekta da sam voli, da pobuđuje ljubav, a to uvijek
donosi rizik odbacivanja i neuspjeha. Zbog toga sadistički karakter može „voljeti“ samo kada
vlada, tj. kada ima moć nad predmetom svoje ljubavi. Sadistički karakter je obično

20
Green, Vivian H. H., Ludilo kraljeva, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., 326-327

16
ksenofobičan i neofobičan — netko tko je stran tvori novinu, a ono što je novo pobuđuje
strah, sumnju i odbojnost jer se tada traže spontane, žive i nerutinizirane reakcije.“21

21
Fromm, Erich, Anatomija ljudske destruktivnosti II, Naprijed, Zagreb, 1989, 117

17
 ZAKLJUČAK

U radu smo sažeto prikazali nekoliko najvažnijih poglavlja Frommovog djela

Anatomija ljudske destruktivnosti, u kojima smo predstavili kratku biografiju Ericha Fromma,
pojasnili njegovo definiranje pojma destruktivnosti, i na primjeru Hitlera objasnili malignu
agresiju, te neseksualni sadizam kroz ličnost Josipa Staljina.

U diferencijaciji agresije Fromm pronalazi dvije vrste: malignu i benignu agresivnost.

Prvu dijeli sa životinjama i to je oblik defanzivne agresije, dok je druga destruktivna agresija.
Ove dvije vrste agresija su povezane i s instinktom i karakterom, tako da se bavi i ovim
fenomenima. Ljudska agresivnost je proizašla iz unutrašnjih promjena, odnosno iz ljudske
destruktivnosti. Ljudska destruktivnost se danas sve više percipira u formi nekrofilije.

Hitlera prema Frommu uz nekrofiliju Hitler također obilježava i doza sadizma, premda
je ona zasjenjena snagom njegove žudnje za otvorenom destrukcijom, također se očituje i
izrazita narcisoidnost i želja za dominacijom.

Kao jedan od istaknutih primjera mentalnog i fizičkog sadizma, odnosno školski

primjer neseksualnog sadizma navodi Staljina. Srž sadizma za njega je strast za
posjedovanjem apsolutne i neograničene vlasti nad živim bićem.

18
 LITERATURA

1. Fromm, Erich, Anatomija ljudske destruktivnosti II, Naprijed,

Zagreb, 1989
2. Green, Vivian H. H., Ludilo kraljeva, Naklada Ljevak, Zagreb,
2006
3. Antonov-Ovsejenko, Anton, Staljin – portret tiranina, Naprijed,
Zagreb, 1986.
4. Radzinski, Edvard, Staljin, ITG, Zagreb, 2000
5.

19