Pavle Stanišić nadom gore strašna radovanja

požari su proljećna znamenja

Pjesma o spasenju ***

Hvalu pjevam svevišnjem neznanju

Šta se zari na umornom čelu bijelu crkvu gradiš mi u oku
po kojem su pogašena slavlja kraj potoka vičnog poniranju
ko to traži zvijezde po pepelu u prazninu živu u duboku
koga ovo ljubav zaboravlja *
* zoru mojih uzaludnih noći
na opasnim pustarama mojim kao hajduk il uhoda gluva
Ovaj kraj se ničega ne sjeća nasred neba krijem tvoje oči
ja na rubu samog sebe stojim nježnu vjernu ljubav da sačuvam
i nabrajam imena nesreća *
* od rušenja moga Svi su znaci
Noć je crna moje pomračenje odlaženja meni izrečeni
tamni potop samo moga vida budući se ne čuju koraci
Jesi li mi smislila spasenje za proljeća ne znaju jeseni
s kojom ćemo zvijezdom preko zida *
* Svake noći svjetla žedne tmine
Šta javljaju žile kucavice tajno misle ove razgovore
kolike su dubine u tami dolaze mi danu pod zidine
Znaš šta kažu moje nesvjestice najljepše mi kradu odgovore
strašno ćemo osvanuti sami ...

*** A kod crkve čudno čudo ima

Naše glave zaboravi žele ludi oblak zemlji prigovara
dan opsijeda noćne ruševine zavodi je plavim ponorima
zora zlatne podiže čengele i tebe mi u sunce pretvara
strah uhodi naše svetkovine *
* nigdje sjene da se skrije zbilja
a noć misli najtiše odaje niti zore gase zaboravi
topla usna žarku ranu sluti vječna mudrost zelenilo bilja
bol noževe vadi iz potaje sve će ove žeđi da objavi
samo sunce kruži oko mrti *
* u buduća čudesna neznanja
Sastale se vesele aveti Bezbroj gine po zemlji plodova
s kojima smo gorke snove pili sanjajući nebeska cvjetanja
ranjene se rađaju plaveti a ko bijela jat galebova
kojeno smo u snu pohodili *
* popadali po zemlji grobovi
Vedar plamen o požaru sanja Zar sav život izgovor za pjesmu
dušu traži zvijezda večernja Kao vruć hljeb brane te dlanovi
i pčela te skriva u vrijesu po svom strahu tebe dozivati
S kojom ćemo zvijezdom preko zida
***

Šta mi nesnom odnesoše tmine

U grlu su grke riječi spasa
zvonkim nebom obnavljam ti ime
tišine mi rastu oko glasa
*
Riječ posljednja nema utočišta
ko zvijezda se otkida i pada
nasred neba vedrog gubilišta
posred oka porušenog grada
*
Čime da te zaklonim od noći
i od jutra i od straha Ni kraj
ni početak nisu mi u moći
prebrzi su zaboravi a sjaj
*
oka ludo rasipaju zvijezde
okrutna je ljepota u želji
spremaju se opake najezde
samo su ti snovi prijatelji

***

Svijet se bijeli danas preseljava

vesele se odmetnule riječi
u tvom sjaju ljepotu spasava
nebo staro i dok sužanj klečim
*
tumači mi tišinu poraza
svi su prošli napušteni dani
sviet je odjek vlastitoga glasa
rovovi su novi iskopani
*
u sred duše u sred gore tavne
nasred naše nade starostavne
upamti mi radosti potajne
sačuvaj mi od sunca kolajne
*
po čemu ću tebe prepoznati
u tminama vlastitoga vida