UNIVERZITET U SARAJEVU FAKULTET ZA KRIMINALISTIKU,

KRIMINOLOGIJU I SIGURNOSNE STUDIJE

Dr.sc. Azra Adžajlić-Dedović

RESTORATIVNA PRAVDA

Sarajevo, 2014. godina

2
 ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Restorativna pravda
Autorica: Azra Adžajlić-Dedović
Izdavač: Office Shop
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo
ISBN 978-9958-681-39-4
COBISS.BH-ID 21800454

3
UNIVERZITET U SARAJEVU FAKULTET ZA KRIMINALISTIKU,
KRIMINOLOGIJU I SIGURNOSNE STUDIJE

Dr.sc. Azra Adžajlić-Dedović

RESTORATIVNA PRAVDA

Sarajevo, 2014. godina

4
5
SADRŽAJ

SADRŽAJ............................................................................................................................... 6
UMJESTO PREDGOVORA....................................................................................................10
Prof.dr. Hasan Balić...................................................................................................................10
Prof.dr. Haris Halilović............................................................................................................... 12
Doc.dr. Goran Bašić...................................................................................................................15

U V O D...................................................................................................................................18

I. POJAM RESTORATIVNE PRAVDE..................................................................................20

1. Restorativna pravda – etimološko određenje..............................................................................20
2. Odnos restorativne pravde sa drugim naukama.......................................................................... 21
2.1. Odnos restorativne pravde i viktimologije................................................................................21
2.2.Odnos restorativne pravde i kriminologije.................................................................................21
2.3.Odnos restorativne pravde i konfliktologije............................................................................... 22
2.4.Odnos restorativne pravde i sociologije...................................................................................22
2.5.Odnos restorativne pravde i psihologije....................................................................................22
2.6.Odnos restorativne pravde i sociologije prava...........................................................................23
2.7.Odnos restorativne pravde i građanskog prava.........................................................................23
2.8.Odnos restorativne pravde i upravnog prava............................................................................23
2.9.Odnos restorativne pravde i radnog prava...............................................................................23
2.10.Odnos restorativne pravde i privrednog prava........................................................................ 24

II. RAZVOJ RESTORATIVNE PRAVDE.................................................................................26

1. Običajno pravo i restorativna pravda.........................................................................................26
2. Različiti modeli za ostvarivanje nakanade štete žrtvama.............................................................28
2.1. Francuski model (action civil) ili athezioni postupak..................................................................28
2.2. Probacijski model ili postupak zaštitnog nadzora (i uvjetne osude)...............................................29
2.3. Engleski model ili isplata kompenzacije oštećeniku...................................................................29
3. Nastanak i razvoj restorativne pravde.....................................................................................30
4. Kodifikacija restorativne pravde...............................................................................................33
5. Evropsko pravo i prava žrtave.................................................................................................35

III. RESTORATIVNA PRAVDA U TEORIJI............................................................................. 40

1. Pravne teorije o restorativnoj pravdi.........................................................................................40
1.1. Teorija Margaret Fray............................................................................................................43
1.2. Teorija „osiguranja“ i teorija „dobročinstva“..............................................................................44
2. Ostale teorije o restorativnoj pravdi.........................................................................................45
2.1. Teorija etiketiranja............................................................................................................... .46

6
2.2. Kontrolna teorija ..................................................................... ........................................................... 47
2.3. Teorija subkultura .................................................................. .......................................................... 47
2.4. Teorija reintegrativnog posramljivanja ....................................... ........................................................ 48

IV. RESTORATIVNA PRAVDA - ELEMENTI, PRINCIPI I FAZE POSTUPKA .......................... 50

1. Elementi restorativne pravde........................................................ ........................................................ 50.
2. Principi restorativne pravde.......................................................... ....................................................... 51
2.1. Dobrovoljnost stranaka............................................................. ........................................................ 52
2.2. Neutralnost medijatora............................................................. ........................................................52
2.3. Jednakost strana u sporu ......................................................... ....................................................... 52
2.4. Povjerljivost ........................................................................... .......................................................... 53
3. Faze restorativnog postupka.......................................................... ..................................................... 53
3.1. Faza prije posredovanja............................................................... ...................................................... 54
3.2. Faza posredovanja...................................................................... ....................................................... 54
3.3. Faza praćenja rezultata posredovanja............................................ ....................................................55
V. RESTORATIVNE PRAVDE - MODELI, POSTUPCI I MJERE ............ ................................. 56

1. Restorativni modeli .................................................................... ....................................................... 56

1.1. Konferensiranje ....................................................................... ......................................................... 56
1.2. Pordična medijacija................................................................... ........................................................ 57
1.3. Medijacija................................................................................ .......................................................... 57
1.4. Krug za presudu........................................................................ ......................................................... 58
1.5. Rad za opće dobro................................................................... .......................................................... 59
1.6. Vijeće zajednice......................................................................... ......................................................... 59
2. Restorativni postupci i mjere u sistemu pravosuđa............................ .................................................. 60
3. Primjena restorativnih mjera i postupaka u zatvorima........................ ................................................. .62
4. Primjena restorativnih modela nakon oknočanja oružanih konflikata... ................................................ 65
VI. MEDIJATOR ............................................................................... ................................................... .70

VII. TEHNIKE IZVOĐENJA MEDIJACIJE .......................................... ............................................. 74

1. Postavljanje pitanja.................................................................. ........................................................ 76

2. Aktivno slušanje..................................................................... .......................................................... 77
3. Parafraziranje.................................................................. ................................................................. 78
4. Sažimanje........................................................ ................................................................................ 78
VIII. MEDIJACIJA U BOSNI I HERCEGOVINI ............................... ............................................... 80

1. Pravni osnov za primjenu medijacije u Bosni i Hercegovini........... .................................................. 80

2. Primjena medijacije u Bosni i Hercegovini................................ ........................................................ 82
2.1. Maloljetnička delinkvencija i medijacija u Bosni i Hercegovini...... .................................................. ..83
2.1.1. Etimološko određenje maloljetničke delinkvencije..................... ...................................................... 83
2.1.2. Vaspitne preporuke kao restorativne mjere u Bosni i Hercegovini....... ........................................... 86

7
2.1.3. Restorativna pravda i maloljetnička delinkvencija...................................................................88
2.2. Nasilje u porodici i medijacija u Bosni i Hercegovini................................................................ 91
2.2.1. Etimološko određenje nasilja u porodici................................................................................91
2.2.2. Sprječavanje i suzbijanje nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini..............................................93
2.2.3. Restorativna pravda i nasilja u porodici.................................................................................94

IX. EVROPSKE NORMATIVI RESTORATIVNE PRAVDE..................................................100

1. Preporuka REC (2002) 10 Komiteta ministara državama članicama o medijaciji o građanskim
stvarima........................................................................................................... ........................................100
2. Evropksi kodeks i uputa medijatorima..................................................................................... 102
3. Primjena medijacije u Evropi...................................................................................................103

X. PRIMJENA MEDIJACIJE KAO RESTORATIVNOG MODELA U BOSNI I HERCEGOVINI -

PROBLEMI I DIELEME.......................................................................................................106

XI. P O P I S L I T E R A T U R E.........................................................................................108

XII. P R I L O Z I.................................................................................................................. 112

1. Zakon o postupku medijacije u Bosni i Hercegovini....................................................................114
2. Zakon o prenosu poslova medijacije na Udruženje medijatora.................................................... 120
3. Preporuka br. R (99) 19 SAVJET EVROPE KOMITET MINISTARA.............................................. 122

8
9
 UMJESTO PREDGOVORA
RECENZIJA : TEKSTA UDŽBENIKA „RESTORATIVNA PRAVDA“

Autorice: Dr. sc. Azre Adžajlić - Dedović

I DATUM RECENZIRANJA: 19. 10. 2014. godine.

II PODACI O RECENZENTU

Dr. sc. Haris Halilović, vanredni profesor na predmetima „Krivično procesno pravo I“ i „Krivično procesno pravo
II“ na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, Univerziteta u Sarajevu.

III PODACI O RECENZIRANOM DJELU

Tekst udžbenika “RESTORATIVNA PRAVDA“ autorice dr. sc. Azre Adžajlić Dedović docenta na
predmetima „Viktimologija I, II i III“ na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije
Univerziteta u Sarajevu razmatra institute restorativne pravde kao alternativnog pravosudnog modela koji
uporedo s postojećim sistemom pravosuđa nudi sudsko ili vansudsko rješavanje sporova. Ovaj model
osigurava s jedne strane, a to posebno dolazi do izražaja na području krivičnog pravosuđa, adekvatniju
satisfakciju žrtvama zločina u odnosu na konvencionalni model krivičnog pravosuđa, dok s druge strane
kroz različite vidove preuzimanja odgovornosti i izvršenja preuzetih obaveza predstavlja efikasniji vid
rehabilitacije i reintegracije počinitelja zločina. Strukturu predočenog teksta udžbenika čini ukupno deset
poglavlja i to: „I Pojam restorativne pravde“, „II Razvoj restorativne pravde“, „III Restorativna pravda u
teoriji“, „IV Restorativna pravda – elementi, principi i faze postupka“, „V Restorativne pravde – modeli,
postupci i mjere“, „VI Medijator“, „VII Tehnike izvođenja medijacije“, „VIII Medijacija u Bosni i Hercegovini“,
„IX Evropski normativi restorativne pravde“ i „X Primjena medijacije kao restorativnog modela u Bosni i
Hercegovini – problemi i dileme“. Tekst udžbenika je napisan na 130 stranica sa navedenih 48
relevantnih bibliografskih jedinica

IV PROSUDBA RECENZENTA

Restorativna pravda kao specifičan oblik sudskog, odnosno vansudskog postupka za ostvarivanje pravde
žrtvama pravosudni je model novijeg datuma. Iako korijene materiji koju tangira ova disciplina možemo tražiti u
postupanjima država i raznih drugih oblika kolektiviteta hiljadama godina unatrag, emancipaciju u smislu
posebnog pravosudnog modela i discipline koja ga izučava restorativna pravda doživljava tek u posljednjoj
četvrtini 20 stoljeća. Udžbenik autorice doc. dr. sc. Azre Adžajlić – Dedović upravo je jedan od doprinosa
izučavanju restorativne pravde kao u savremenim uvjetima opravdanog i potrebnog alternativnog modela
pravosuđu, po našem mišljenju posebno krivičnom pravosuđu s obzirom na činjenicu da je isti ne samo efikasniji
i ekonomičniji već kako mnoga istraživanja pokazuju u konačnici i pravičniji. Kroz strukturu predočenog teksta
udžbenika jasno se može uočiti adekvatnost metodološkog pristupa autorice koja

1
0
polazeći od pojmovnog i sadržajnog određenja restorativne pravde, analizirajući potom elemente,
principe i faze postupaka ostvarivanja ovog pravosudnog modela, dolazi i do medijacije kao jednog od
najvažnijih, specifičnih, instrumenata restorativne pravde u savremenim uvjetima. Od posebne je važnosti
činjenica da autorica značajan dio udžbenika posvećuje pitanjima institucionalizacije restorativne pravde
kroz medijaciju u Bosni i Hercegovini, naglašavajući pritom mnoštvo problema i dilema koje se kroz
njezinu institucionalizaciju pojavljuju. U tom smislu u Bosni i Hercegovini istaknuta je određena uloga
medijacije na području imovinskih i privrednih sporova, ali i njezino zakazivanje na području krivičnog
pravosuđa, unatoč činjenici da većina provedenih istraživanja ukazuje na veliki stepen efikasnosti u
primjeni ovog modela na razrješavanja sporova, pa tako i onih koji su rezultat počinjenja krivičnog djela.
U vezi s istaknutim smatram da s metodološkog stajališta predočeni tekst udžbenika zadovoljava
općeprihvaćene metodološke kriterije postavljene u pogledu sadržaja ovakve vrste pisanih djela.
Korištena literatura je adekvatna i korektno citirana. S obzirom da se radi o djelu udžbeničke prirode, kao
takvo prvenstveno je namijenjeno studentima dodiplomskih i postdiplomskih studija prava ali i drugih
srodnih studija, pri čemu s obzirom na aktualnost problematike koju razrađuje može biti dragocjen izvor
saznanja o alternativnim modelima pravosuđa, posebno krivičnog i istraživačima, te stručnjacima s
područja viktimologije, krivičnog prava, kriminologije i drugih srodnih znanosti.

V PRIJEDLOG

U skladu sa prethodno navedenim iskreno preporučujem objavljivanje udžbenika “Restorativna pravda“, autorice
doc. dr. sc. Azre Adžajlić – Dedović, smatrajući kako će njegova javna prezentacija zainteresiranoj publici
doprinijeti dubljem izučavanju materije restorativne pravde u Bosni i Hercegovini ali i šire.

Rezenzent: Prof. dr Haris Halilović

R E CE N Z I J A

11
Tekst „Restorativna pravada“, autorice dr. sci. Azre Adžajlić Dedović napisan je na strana formata A4
kompjuterskom tehnikom, latiničnim pismom. Podjeljen je na uvod, deset poglavlja, popis literature i priloge.

Uvod je u logičnoj i bliskoj vezi sa poglavljima. Svako poglavlje je samo za sebe dio i tako egzistira.
Međusobno, kada se povežu u jednu znanstvenu i logičnu cjelinu, djeluju kao kvalitetan udžbenik urađen
u skladu sa nastavno naučnim programom Univerziteta u Bosni i Hercegovini, na kojim se izučava ova
disciplina.

Iz uvoda i glave prve, koja ima naslov „Pojam restorativne pravde“, autorica sa pravom ukazuje da i
Restorativna pravda ima svoju povijest. Da bi se to potkrijepilo, on se vraća rimskom pravu i na latinskom
jeziku koji je u to vrijeme bio jedin svjetski jezik iz koga kao sa pravnog uzusa uzimao mislitelj: „Restitucio
in integrum“ (povraćaj u prijašnje stanje). To sa stanovišta restorativne pravde u praksi znači obeštećenje
onoga kome je učinjena nepravda.

Autorica u ovom poglavlju restorativnu pravdu sa razlogom želi podići na nivo norme. Ona to i jeste, ali
samo kao naučna disciplina i to po našem shvatanju kao pomoćna disciplina koja je usko povezana sa
drugim usko povezanim naučnim disciplinama kao dio restorativnog prava: viktimologija, kriminologija,
sociologija i druge. Široka je lepeza tih odnosa da bi se moglo reći da je restorativna pravda pomoćna
interdisciplinarna znanost koja sarađuje sa drugim društvenim znanostima zavisno od predmeta koji
rješava i cilja koji se želi postići. Moguće da se trebalo više posvetiti pažnje odnosu restorativne pravde i
krivično pravnih naučnih disciplina. Taj propust je autorica ispravila kroz drugo poglavlje knjige.

U glavi drugoj „Razvoj restorativne pravde“, autorica se na originalan način uspješno bavi povijesti
restorativne pravde. Impozantno djeluju običaji i pisani izvori na koje se autorica poziva i prati njihov put
od običajnog do savremenog prava, pravo UN i pravo Evropske unije.

U glavi trećoj „Restorativna pravda u teoriji“, autorica daje do znanja da su pored prakse nauka i pravna
praksa stvarali i razvijali teoriju i praksu restorativne pravde. U ovom poglavlje, autorica se znalački koristi
pravom današnjim, što joj je omogućilo da dođe do zaključka da u su vansudski načini rješavanja
društvenih konflikata brži i efikasniji za žrtve ili sa vikimološkog aspekta, zbog čega se u drugoj polovini
XX i prvim godinama XXI vijeka ova znanost i praksa intezivno razvijaju. Još uvijek ne postoji jednostrana
definicija restorativne pravde koja bi zadovoljila sve. Umjesto toga, imamo elemente iz kojih se može
izvesti, njena definicija. Ispravno autor zaključuje da su onda bitni brojni elementi koji treba da uđu u tu
definiciju, a njihov značaj zavisiće od senzibiliteta autora, koji se bavi definicijom. Već to, samo po sebi
pokazuje da je A. A. Dedović pažnje vrijedan znanstvenica u ovoj oblasti.

Autorica ovog udžbenika je široke kulture, ali prije svega ona je pravnik. To joj je omogućilo da preko pravnih
škola prvenstveno u Evropi, prati razvoj ideje restorativne pravde na evropskom kontinentu i u svijetu.To joj je
pomoglo da ide prema traženju puta pravde za žrtvu in media res, ili u centar problema. Samo autori, poput A. A.
Dedović, i ako ne naglašavaju princip Triparticije, čiji je jedan od utemeljivača sa kraja XIX vijeka, akademik
Toma Živanović, profesor krivičnog prava na Univerzitetu u Beogradu, mogu da

1
2
budu istovremeno originalni i znanstveno interesantni u restorativnoj pravdi. Pomoću te metode, koja je
kao matematička jednačina sa dvije nepoznate, autor traži treću nepoznanicu.To je pravda za žrtvu. To je
smisao filozofije i prakse ove naučne discipline.

Zločin-zločinac, žrtva-restorativna pravda. Tu leži ključ problema. To je sadržano i u poglavljima, kod

glave četvrte da „Restorativna pravda – element pravne faze postupka“, pa zaključno sa glavom deset,
„Primjena medijacije kao restorativnog modela u Bosni i Hercegovini – Problemi i dileme“.

Glava peta „Restoratorna pravda – modeli, postupak i mjere“ logičan su nastavak prethodnih poglavlja u
kome autorica „spušta na zemlj“ pravdu za žrtvu i tako povezuje nauku sa praksom. Da to nije uradila,
moglo bi se postaviti pitanje. Ima li se smisla uopće baviti restorativnom pravdom.

Pozitivan odgovor na to dala je autorica u galvi sedam „Medijatori i medijacija“. U tome djelu, pa dalje,
idući kraju ovog teksta, autorica je sasvim ispravno pošla od definicije medijatora i medijacije i izvela
zaključak da je medijacija proces sui generis (svoje vrste), u koji sa razlogom zabrinuti svijet polaže nade,
jer sve je bolje spriječiti, nego liječiti. Suzbiti zločin, popraviti učinjeno zlo i obeštetiti žrtvu, i u tome biti
efikasan, to je smisao pravde koju preko grčkih filozofa i pravne nauke i filozofije prava, autorica uvodi i u
ovaj na nepravdi globalizacije zasnovan svijet sa kraja XX vijeka i početaka XXI stoljeća.

Posebno je pažnje vrijedno poglavlje osam koje govori o „Medijaciji u Bosni i Hercegovini“ koje je čvrsto i
blisko povezano sa poglavljem deset. „Primjena medijacije kao restoratornog modela prakse“. Ovdje je
bitno naglasiti da autorica pravdu uzima kao materijalno dobro, sa pravne i naučne strane, a medijaciju
kao vansudski pravni proces kojim se dolazi do pravde za žrtvu. Po našem mišljenju, sasvim ispravno i
naučno utemeljeno i praktično aktuelno pitanje je normativnih rješenja restorativne pravde u Evropi. Jer,
bar mi Evropljani grubo držimo da je Evropa koljevka prava i da su tu nastale prve pravne škole. Moguće
je da je to i tačno. Ali, mnogo prije toga donešen je Hamurabijev zakon, kao prvi pisani zakon 1792.
godine, prije nove ere u Babilonu, koji u članu 205. konstatuje „...bilo da rob napadne gospodara, ima da
mu se osječe uho“, ili član. 196, koji glasi: „Ako čovjek izvadi oko drugom čovjeku, ma da mu se oko i
njemu izvadi “, koja je to pravda. U Evropi su počeli krstaški ratovi, počeo prvi i drugi svjetski rat, izvršen
je holokaust i genocid nad Jevrejima i na kraju XX stoljeća, holokaust i genocid nad bosanskim
Muslimanima. Gdje je tu pravda, pa i restorativna pravda? Šta je uradila?
Autorici ovoga teksta razumljivo je da nije mogla dati odgovore na ta pitanja. Na njih je skrenula pažnju u
granicama koje su pomenute u udžbeničkoj literaturi i to je u tekstu ove vrste dovoljno.

Poglavlje XIII – Medijacija u Bosni i Hercegovini, i poglavlje IX – Evropski normativi, doista su

najinteresantan i naučno uemeljen način predstavljanja restorativne pravde u kojim je došla do izražaja
sposobnost autorice da povezuje i istražuje maratonska rješenja i njihov doprinos nauci i praksi
restorativne pravde.
Poglavlje IX i X je specifično po uporednim rješenjima u Eropi i Bosni i Hercegovini i ono je višetruko
interesantno za pravnu nauku i praksu koja se provodi izvan klasičnih pravosudnih institucija. Evropu i
prostor naše bivše zajedničke države povezuje jedinstven sistem evropskog prava, koji se u njenim
institutima procesnog prava bitno razlikuje od anglosansonskog prava. Pravda je u oba sistema

1
3
ustanovljena kao isti luk materijalnog prava u dva osnovna oblika materijalne i nematerijalne štete za žrtve.
Taj sistem globalizacija je ozbiljno narušila.

Normativi i standardi anglosaksonskog prava već sada su ozbiljno uzdrmali institucije pravde. Tužilaštvo i
sudovi se sporo i teško snalaze. Tamo je u mnogome doprinjela spora i neefikasna pravda Haškog
tribunala koji niti u jednoj presudi nije dosudio naknadu štete žrtvi. Zbog toga je centralno pitanje ovog
udžbenika, budućnosti pravde, a time i restorativne pravde, autorica korektno postavila. Na njega je dala i
znanstveno utemeljen odgovor.

Autorica ovog teksta polazi od činjenice koja je u nauci poznata i zbog toga sa razlogom tvrdi da je XX i
početak XI vijeka vrijme nasilja, nereda i nepravde. Globalizacija kao svjetski, ekonomski, tako i
obrazovni i kulturni proces nisu donijeli čovječanstvu očekivanu sreću. Naprotiv, na zemlji sve više vlada
nered, a pravda je postala skupa, spora i neefikasna. Autorica u tome nema iluzije. Ona se uspješno
koristi pravnim znanjem u ideologiranju društvenih normi i tako otvara razloge zbog čega se u početku XI
vijeka u svijetu nauka bavi transformacijama klasičnih oblika zaštite čovjeka i države od nasilja koje može
da započne upravo u porodici, na ulici, u školama i vjerskim zajednicama i društvu uopšte.

Autorica se korektno služi naučnom literaturom i bez obzira što se radi o definicijma i naučnim stavovima
restorativne pravde i pravde uopšte, ona vidi budućnost u restorativnoj pravdi.

Na kraju, iz svega navedenog se može zaključiti:

Tekst restorativna pravda autorica A.A. Dedović je originalno znanstveno utemeljeno djelo, među prvima
ove vrste na univerzitetima u Bosni i Hercegovini, koje je urađeno u skladu sa nastavno naučnim
planovima i programima Univerziteta.

Pravda, pa i restoratina pravda u svijetu, a time i u Bosni i Hercegovini, u defanzivi je u odnosu na nasilje
koje je u stalnom porastu. Istarživanje uzroka tome stanju sa razlogom navodi autorica A.A. Dedović, kao
jedanu od pretpostavki za suzbijanje te društvene patologije. Pravda je potrebna svijetu i ako ova
civilizacija želi da opstane i da se dalje razvija, efikasna pravda jednako za sve nalaziće su u temeljima
boljeg svijeta od ovog u kojem živimo. Ovo je temeljni razlog što se ovaj tekst preporučuje za štmpanje.

Sarajevo, decembar, 2014. godine

Recezent:Prof. Dr Hasan Balić

Recenzija knjige: Restorativna pravda

Spisateljica: dr.sc. Azre Adžajlić-Dedović

1
4
 Univerzitet u Sarajevu, Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije

Knjiga dr.sc. Azre Adžajlić-Dedović predstavlja vrijedno intelektualno svjedočanstvo centralninh tema
fenomena ”restorativna pravda”. Knjiga je isto tako kvalitetan doprinos budućim teorijsko-empirijskim
istraživanjima i znanstvenim raspravama o viktimologiji i restorativnoj pravdi kako na međuljudskom tako i
na društvenom i međudržavnom nivou.

Poseban doprinos knjige se očitava u otkriću da se fenomen ”restorativna pravda” producira i reproducira
u razgranatoj mreži svakodnevnih interakcija u društvu. Spisateljka nam razotkriva da su politika i pravni
postupci interaktivno isprepleteni sa stvaranjem individualnog identiteta žrtve, sve to dok se žrtva
istovremeno bori sa pitanjima: Trebam li oprostiti zločincu(ima), i u tom slučaju kako? Hoću li se pomiriti?
Kako da nastavim dalje nakon zločina?

Knjiga dr.sc. Azre Adžajlić-Dedović prezentira dio aparata izraza koji je neophodan za analizu ovih
pitanja. Bez analize ovakvih procesa u jednom društvu postoji rizik da će žrtve živjeti u društvu bez
priznanja a zločinci rizikuju permanentnu povezanost sa svojim (ne)djelima. Zato je ova knjiga, po mom
mišljenju, nezaobilazno štivo kako za studente sociologije, kriminologije, kriminalistike, sigurnosnih
studija, prava, socialnog rada, socijalne psikologije i pedagogije, tako i za svakoga ko želi učestvovati u
diskusiji o viktimologiji i restorativnoj pravdi poslije zločina ili serije zločina u jednom društvu.

Lund, dana 15 oktobra 2014,

Goran Basic
Department of Sociology
Lund University, Box 114
221 00 Lund, Sweden
Phone: +46 (0)46 222 36 81
E-mail: goran.basic@soc.lu.se
Personal page:
http://www3.soc.lu.se/index.php?id=261
http://www.lunduniversity.lu.se/lucat/user/a7a136c42de541915c7f34a733557b17

1
5
1
6
UVOD

17
Razvoj demokratije i ljudskih prava direktno su uticali na razvoj i promjenu osjećaja pravičnosti kroz historiju što
se odrazilo na kaznenu politiku od propisivanja najstrožijih kazni za zločince (vješanje, strjeljanje, električna
stolica) do ukidanja smrtne kazne. Međutim, sve do 70 godina xx stoljeća posljedice, pomoć, podrška i oporavak
žrtava nisu bili obuhvaćeni kaznom, već se naknada materijalne štete prouzrokovane krivičnim djelom mogla
postiću samo u građanskoj parnici i u većini pravnih sistema nije obuhvatala štete koju je žrtva pretrpjela kao
povredu psihičkog integriteta. Uvođenjem restorativnih modela i postupaka, kao alternativnih načina rješavanja
sporova, ne samo da se pronašao adekvatan odgovor na sve potrebe i zahtjeve žrtava, već se kroz oprost i
pomirenje u toku postupka direktno utiče na rehabilitaciju i reintegraciju žrtava, ali i počinitelja zločina, što je
rezultiralo razvojem posebnih pravnih disciplina koje se bave pravičnošću i pravdom poput retributivne,
restorativne, tranzicione i administrativne pravde.

Retributivna, restorativna, tranziciona i administrativna pravda su pravne discipline koje su se razvile kroz
analizu postojećih i uvođenje novih sudskih i vansudskih postupaka za ostvarivanje pravde za određene
kategorije žrtava, pri čemu su konvencionalni zločini definirani krivičnim zakonima i žrtve satisfakciju
postižu putem retributivne pravde, dok je naknada štete ili postizanje potpune satisfakcije za žrtve zadaća
restorativne pravde. Međutim, ratni zločini definirani su statutima međunarodnih krivičnih sudova (stalni ili
ad hoc sudovima), ili međunarodnim krivičnim pravom, i žrtve rata satisfakciju sa pomirenjem nakon
okončanja konflikta ostvaruju putem tranzicione pravde, dok je administrativna pravda vezana za javnu
upravu i državnu službu ili žrtve zloupotrebe vlasti i moći.

Pojam restorativne pravde prvi put je upotrjebio Albert Englash (1977.), ali su se ubrzo nakon toga
pojavile mnogobrojne definicije koje istu vide i tumače na različite načine. Restorativna pravda najčešće
se definirana kao poseban model pravosuđa koji egzistira paralelno sa postojećim pravosudnima
sistemom kao alternativan sudski ili vansudski način rješavanja sporova radi preusmjeravanje slučajeva
izvan tradicionalnog pravosudnog sistema koji zbog prepopterećenosti i sporosti ne postiže efikasno i
brzo kažnjavanje počinitelja zločina.

Restorativna pravda kroz svoje modele, postupke i mjere postiže mnogo više od brze i efiksane pravde, jer je
usmjerena prema prevenciji i uključuje sve one koji su direktno ili indirektno pogođeni krivičnim djelom, a to su
žrtve, počinioci i njihova najbliža zajednica (primarne i sekundarne žrtve), i koji nastoje na brz i efikasan način
riješiti spor (ili konflikt) prema volji zainteresiranih strana uz izvinjenjenje, pomirenje i adekvatnu satisfakciju za
žrtve. Pored postizanja adekvatne naknade pričinjene materijalne i nematerijalne štete za žrtve, restorativni
modeli, postupci i mjere kroz preuzimanje odgovornosti i izvršenje preuzetih obaveza omogućavaju uspješnu
reintegraciju i rehabilitaciju, kako počinitelja zločina, tako i žrtava, i u dosadašnjoj primjeni pokazali su se bržim,
pravednijim i jeftinijim od tradicionalnog pravosuđa.

1
8
 Glava prva
POJAM RESTORATIVNE PRAVDE

1. RESTORATIVNA PRAVDA – ETIMOLOŠKO ODREĐENJE

19
Naziv restorativna pravda potiče od pravnog instituta rimskog prava „restitucio in integrum“ koji državi
nalaže obavezu da žrtvama zločina obezbjedi adekvatnu moralnu i materijalnu satisfakciju kroz naturalnu,
ili finansijsku naknadu, ili na drugi način putem kojeg bi se postigao potpuni oporavak žrtve. U rimskom
pravu ovaj pravni institut „restitucio in integrum“ uveden je sa usvajanjem Zakona XII ploča kao zahtjev za
adekvatnom naknadom/popravljanjem štete koja je kompenzacija za posljedice koje je djelo/zločin
prouzrokovalo. Restitucija je povraćaj vlasništva ili prava koja su u prošlosti neopravdano oduzeta
određenom licu, grupi građana, ili čitavoj klasi, ili etničkoj grupi, i predstavlja proces vraćanja imovine
privatnim vlasnicima (u naturalnom obliku ili u vidu novčanog obeštećenja) jer im je nepravedno oduzeta
na osnovu nepravednog propisa o agrarnoj reformi, kolonizaciji, konfiskaciji, sekvestraciji, nacionalizaciji i
eksproprijaciji bez adekvatne naturalne i finansijke naknade.

Prema Opštoj deklaraciji o ljudskim pravima UN –a i članu 1. Prvog protokola uz Evropsku konvenciju o
zašiti elemntarnih ljudskih prava i sloboda (Rim, 1950.) demokratska država obavezna je svakom
građaninu omogućiti zaštitu prava na slobodno uživanje privatne imovine i svojine, a ukoliko istu oštećuje
ili oduzima obavezna je izvršiti popravljajna učinjene štete kroz isplatu adekvatne naknade. Prema tome
restitucija ne predstavlja kaznu, već nastojanje da se djeluje na posljedice koje su proizišle usljed zločina
ili povrede prava na slobodno uživanje privatne imovine i svojine kroz naturalnu i finansijsku restituciju
koja omogućava povraćaj u pređašnje stanje.

Restorativna pravda kroz modele, postupke i mjere za ostvarivanje adekvatne satisfakcije za žrtve usko
je vezana za krivično-procesno pravo, ali je predmetno i sadržajno vezana za viktimologiju, kriminologiju,
konfliktologiju, sociologiju, psihologiju, kao i neke druge pravne nauke, jer je u središtu njenog interesa
konflikt i njegovo mirno rješenja uz postizanje adekvatne moralne i materijalne satisfakcije za žrtve.

Predmet istraživanja restorativne pravde jesu društveni konflikti i njihova rješenja mirnim putem u
najboljem interesu obje strane u sporu/konfliktu, adekvatna moralna i materijalna satisfakcija za žrtve,
rehabilitacija i resocijalizacija žrtava, rehabilitacija i reintegracija počinitelja zločina, kao i efikasnost
postojećih restorativnih postupaka, modela i mjera za postizanje pravde za žrtve.

Subjekti restorativne pravde su uvijek obje strane (stranke) u sporu (žrtva i počinitelj zločina) i treća
neutralna strana koja pomaže u postizanju sporazumnog rješenja spora (i zavisno od modela restorativne
pravde to su medijator, implementator, posrednik, članovi zajednice).

Restorativni postupci za ostvarivanje restorativne pravde mogu se uspešno primjeniti prije pokretanja
krivičnog postupka (pretkrivični postupak), tokom krivičnog procesa i paralelno sa izrečenom krivičnom
sankcijom. U Belgiji je restorativna pravda dio tradicionalnog krivično-pravnog sistema, u Holandiji se primjenjuje
paralelno sa krivično-pravnim sistemom, dok je na Novom Zelandu u primjeni kombinovano sa reagovanjima
krivično-pravnog sistema. Generalno, u teoriji postoji razlika između posredovanja i pregovaranja kao postupaka
za postizanje restorativne pravde, ali su u praksi moguće kombinacije, i u

2
0
skladu sa legislativom, kulturom i običajima različitih država razvili su se različiti modeli od kojih su do
sada najuspješniji medijacija, konferensiranje, krug za presudu, rad u korist zajednice i vijeće zajednice.

2. ODNOS RESTORATIVNE PRAVDE SA DRUGIM NAUKAMA

Naziv restorativna pravda jasno ukazuje na vezu ove naučne discipline sa pravom. Restorativna pravda
kao naučna disciplina, kao i njeni modeli, postupci i mjere, nastali su na zahtjevima za ostvarivanjem
adekvatne pravde za žrtve. Međutim, specifičnost našeg pravnog sistema i osobenost svake pravne
discipline u njemu ukazuje na potrebu utvrđivanja međusobnog odnosa restorativne pravde i drugih
nauka i naučnih disciplina.

2.1. Odnos restorativne pravde i viktimologije

Restorativna pravda nastala je na upornim zahtjevima žrtava za ostvarivanjem pravde ili naknade za
štete, patnje i boli koju je žrtva usljed posljedica zločina ili nasilja pretrpjela, a žrtve i sve njihove potrebe i
interesi u središtu su interesa viktimologije. Restorativna pravda razvila se na kritikama koje su žrtve u
posljednjem desetljeću upućivale represivnim organima zaduženim za realizaciju retributivne pravde.
Restorativna pravda neodvojivi je dio ili posebna oblast viktimologije posmatrano ne samo kroz naknadu
štete, već i prevenciju zločina/nasilja ili prevenciju različitih oblika stradanja, šteta i viktimizacije. Radi
toga, što kroz restorativnu pravdu, kao i tranzicionu i administrativnu pravdu, ostvarujemo neke od
segmenata pravde za žrtve ove nove naučne discipline smatramo primjenjenom viktimologijom ili
viktimološkim naučnim disciplinama.

2.2. Odnos restorativne pravde i kriminologije

Krivična odgovornost počinitelja, kazna, reintegracija i rehabilitacija dodirne su tačke kriminologije i

restorativne pravde, s tim da u restorativnom postupku nema stigmatizacije i etiketiranja, a bez posebnih
institucija i finansijskih sredstava kroz oprost i pomirenje postiže se potpuna rehabilitacija i reintegracija
počinitelja zločina. Sporazumno rješenje spora/konflikta uvijek je usmjereno prema uzrocima, a u većini
slučaja kroz ispunjenje preuzetih obaveza od strane počinitelja zločina direktno se utiče na prevenciju
zločina (stopa recidiizma se bitno smanjuje).

2.3. Odnos restorativne pravde i konfliktologije

2
1
Konfliktologija kao nauka o konfliktima ili sporovima u društvu razvila se na znanjima sociologije i
psihologije u namjeri otkrivanja uzroka, posljedica, toka konflikta/spora i načina njegovog rješavanja radi
čega su njena znanja od posebne važnosti za restorativnu pravdu. Konfliktologija kao relativno mlada
multidisciplinarna nauka nudi teorijska i praktična znanja neophodna za razumijevanje, upravljanje i
rješavanje konflikata/spora, a Komisije za istinu i pomirenje u Ruandi jedan su od modela uspješne
primjene znanja konfliktologije radi rješavanja konflikta (pomirenja) i ostvarivanja restorativne pravde,
iako je isto na različite načine prisutno i u svim drugim restorativnim modelima i postupcima.

2.4. Odnos restorativne pravde i sociologije

Sociologija je kroz istraživanje društvenih odnosa posebno motivirana za mirno rješavanje

konflikta/sporova u društvu radi čega je u uskoj vezi sa restorativnom pravdom o čemu svjedoči i
posebna sociološka teorija na kojoj se razvila restorativna pravda. Procjena koju svaka strana vrši u
odnosu na predmet spora/konflikta kulturno i socijalno je determinisana. Obrazac ponašanja, oblikovan
kulturom, može da proizvede pogrešnu predstavu ne samo o značaju predmeta spora/konflikta, već i o
značaju druge strane, što utiče na procesno ponašanje i način korištenja procesnih ovlaštenja strana u
sudskim i drugim postupcima koji se vode radi rješavanja spora/konflikta, pri čemu je restitucija
istovremeno i vid specijalne prevencije budućih nasilja i sporova/konflikata u društvu.

2.5. Odnos restorativne pravde i psihologije

Psihologija se bavi ne samo uzrocima nastanka konflikta/spora, već i najboljim načinima da se ti konflikti/sporovi
u komunikaciji riješe. Znanja iz psihologije u restorativnim postupcima omogućavaju brzo postizanje sporazuma
među stranama u sporu/konfliktu uz psihološku potporu i bez sekundarne viktimizacije žrtava. U dinamici
pravnog spora/konflikta jasno je prepoznatljiv proces eskalacije i tok konflikta/spor, kao što je poznato i da svaki
spor/konflikt prate određena negativna psihička stanja, što je svojevrsna psihologija spora/konflikta. Tok procesa
eskalacije javnog spora nije uvijek isti i zavisi od niza faktora, ali je radi uspješnog okončanja spora/konflikta u
restorativnim postupcima neophodno da eskalatorna dinamika spora/konflikta upućuje strane u sporu/konfliktu
da tragaju za adekvatnim načinom čija bi primjena dovela do sporazumnog rješenja. Znanja psihologije
neophodna su za uspješno okončanje sporova/konflikata u društvu, što znači da omogućavaju trećoj neutralnoj
strani da strane u sporu/konfliktu dovede do sporazumnog rješenja, u čemu se ogleda i njena veza sa
restorativnom pravdom. Psihologija i komunikologija zajedno svojim znanjima omogućavaju mirni tok
restorativnih postupaka uz uvažavanje dostojanstva i prava svih učesnika, rješavanje spora na civliziran način i
ispravljanje društvene nepravde.

2.6. Odnos restorativne pravde i sociologije prava

Sociologija prava nastala je u nastojanju da se utvrdi šta je to prava mjera pravičnosti ili pravde za žrtve u
jednom društvu i na koji način je moguće u različitim društvenim uređenjima postići realizaciju pravde, radi

2
2
čega je ona značajna za pravno utemeljenje restorativne pravde kao posebne naučne discipline.
Socijologija prava nauka je o društvenim mjerilima pravednosti, dok je restorativna izraz nastojanja da se
adekvatno odgovori na zahtjeve članova društva za ispravljanje nepravde.

2.7. Odnos restorativne pravde i građanskog prava

Građansko pravo supsidijarni je izvor privrednog prava, s tim što je građansko i imovinsko pravo, a
privredno i trgovačko pravo koje se fleksibilnije prilagođava društvenim potrebama i tako vrši uticaj na
građansko. Različiti modeli restorativne pravde pokazali su se kao efikasan način za rješavanje upravo
imovinskih sporova/konflikata, jer se do sporazumnog rješenja dolazi mnogo brže i uz manje troškove, a
upravo ova saznanja uticala su na brzi razvoj i kodifikaciju restorativne pravde.

2.8. Odnos restorativne pravde i upravnog prava

Upravno pravo od posebnog je značaja za dobro funkcioniranje demokratije jer uređuje odnose svih
nivoa uprave u društvu (javna uprava). Javna uprava u službi je građana, njihovih zahtjeva i potreba.
Tačnije uspješnog nadzora i kontrole nad društvenim institucijama i organima nema bez raličitih
mogućnosti da se strogo kazne za sve pogreške i povrede građanskih interesa (upravne mjere) kako bi
građani sa uspjehom i brzo dosegli pravdu kada su im ljudska prava i slobode povrijeđene njihovim
pogrešnim postupanjem, a to im upravo omogućavaju različiti modeli za ostvarivanje restorativne pravde.

2.9. Odnos restorativne pravde i radnog prava

Rad omogućava čovjeku egzistenciju ili opastanak u društvu, radi čega se razvilo radno pravo kao
posebna grana prava koja regulira radne odnose u društvu. Radno pravo u uskoj je vezi sa privrednim
pravom, ali je dosadašnja sudska praksa pokazala da su sporovi/konflikti nastali iz radnog odnos, poput
mobbinga, mnogo efikasnije rješavaju u restorativnim postupcima. Pored brzine i adekvatne naknade
mober i žrtva mobinga kroz sporazumno rješenje postižu pomirenje i mogu nastaviti rad bez
stigmatizacije i etiketiranja, ne nanoseći pri tome štete svojoj radnoj organizaciji.

2.10. Odnos restorativne pravde i privrednog prava

Privredno pravo možemo, u odnosu na građansko, posmatrati kao posebni dio građanskog prava i upravo radi
toga je njegova povezanost sa restorativnom pravdom velika. Kao što smo već rekli, privredno pravo je regulator
privrednih tokova, a rješenje sporove u restorativnom postupku čuva ugled privrednih subjekata i postiže brzo
zadovoljenje ili realizaciju njihovih interesa. U razvijenom kapitalizmu gdje je privreda pokretač razvoja društva,
brzo rješavanje privrednih sporova u direktnoj je vezi sa daljim razvojem društva.

2
3
Ovako predstavljen odnos restorativne pravde sa drugim naukama i naučnim disciplnama mogao bi nas
navesti na zaključak o multidisciplinarnom pristupu ili restorativnoj pravdi kao multidisciplinarnoj nauci, što
restorativna pravda nije, jer ona kao i viktimologija, svoj osnov i svrhu pronalazi u pravu, kao regulatoru
društvenih sporova ili konflikata. Prema tome, jasno je da je viktimologija isključivo pravna nauka, dok su
restorativna pravda, tranziciona pravda, administrativna pravda, kao i fornezička viktimologija, nove
naučne discipline koje su se razvile iz viktimologije.

24
 Glava druga
RAZVOJ RESTORATIVNE PRAVDE

1. OBIČAJNO PRAVO I RESTORATIVNA PRAVDA

25
Prije nastanka država i razvoja prava društvene odnose regulirali su običaji i običajno pravo (u
rodovskom i plemenskom uređenju). Običajno pravo zadržalo se na Balkanu u upotrebi do sredine 19.
vijeka, najduže u Crnoj Gori i Albaniji (Dečovi, 1986), gdje je sačuvan u pisanoj formi «Kanuni i Leke
Dukagjinit» 1933. godine kao zasebna zbirka sa ukupno 1263 paragrafa. Pored Kanona Leke Djukagjini
kodificirano običajno pravo albanskog naroda bilo je sabrano i zapisano i kroz Skenderbegov i Gorski
kanon, ali je samo Kanon Leke Djukagjini i dalje vrlo aktuelan, u smislu da se državni zakon u potpunosti
zanemaruje, a svakodnevni život i sporovi u potpunosti uređuju prema Kanonu Leke Djukagjini
(Mladenović, 1938:39).

Kanon Leke Djukagjini sastoji se od 1263 paragrafa, podijeljenih u 12 knjiga, koje posebno obrađuju
odnose albanaca unutar crkve, porodice i u braku, te u vezi sa imovinom (kuća, stoka i imovina), radom,
davanjem, izgovorenom riječi, časti, nanesenom i pretrpljenom štetom, učinjenom pakosti,
presuđivanjem, oslobađanjem i izuzimanjem. U dijelu koji obrađuje crkvu sadržana su pravila koja
regulišu odnos i obaveze građana prema crkvi, kao i kazne koje se izriču ukoliko se ove obaveze ne
poštuju ili se na druge načine učini zlo prema crkvi.

Dio o porodici bavi se patrijarhalnom porodicom i odnosima unutar porodice u kojoj je domaćin „glava
porodice“ ili „pater familias“ dok su svi ostali u njegovoj vlasti, a žena tretira na podređen način. Prema
članu 19. ovog Kanona „članovi porodice“ su „kućna čeljad; kad se ovi razmnože, dijele se na bratstva,
bratstva na rodove, rodovi na plemena, plemena na barjak, a svi zajedno sakupljaju se u širu porodicu,
koja se zove narod; oni imaju istu domovinu, istu krv, isti jezik i običaje“.

Dio o braku odnosi se na sklapanja braka, prosidbu, te imovinsko-pravne odnosa koji iz njega proizilaze.
U ovom dijelu sadržan je običaj miraza, pri čemu se tačno određuje cijena «krvi žene» koju se prosi, što
znači da žene na spadaju u krvnu osvetu ili da su tretirane „kao stvari“ ili „vlasništvo muža“ od momenta
plaćanja miraza koji mužu daje pravo i da je ubije u slučaju prevare i ubistva gosta.

U dijelu o imovini uređuju se imovinsko pravni odnosi u ruralnoj zajednici (posjedovanje i prodaja stoka,
određivanje granica posjeda, međe, putevi, pašnjaci), dok je peti dio regulirao rad, zanate, lov i trgovinu,
kroz tada značajna zanimanja (mlinar, kovač, težak, plaćeni putnik) i u ovom dijelu sadržan je zahtjev za
restituciju za učinjeno zlo i štetu.

Šesti dio odnosi se na davanje, zajam, poklanjanje i obećanje, pri čemu posebnu važnost ima obećanje i
data riječ, koja je istovremeno i pokazatelja časti i mjerilo poštenja čovjeka, jer je ne ispunjenje date riječi
rezultiralo gubitkom časti i prezirom unutar zajednice.

Ova problematika posebno se obrađuje u sedmom dijelu kroz propisivanje posebnog postupka u vezi sa datom
riječi, poricanjem riječi i davanjem zakletve. Data riječ ili obećanje u vezi je sa časti, a gubitak časti u direktnoj je
vezi sa statusom unutar zajednice ili svim društvenim odnosima, radi čega osmi dio detaljno obrađuje društvenu
i ličnu čast. Međutim, u ovom dijelu predstavljen je način ostvarivanja restorativne pravde prema običajnom
pravu ili detaljan opis «posredništva», tako da je prema članu 668. „posrednik onaj tko posreduje zavađenima,
otklanja kavgu zbog koje može doći do ubojstva ili nekog drugog zla“, dok se prema članu 679. opisuje
posredništvo sljedećim riječima: »Ostavite se svađe, o ljudi, ja sam posrednik!

2
6
- Prestanite s pucnjavom, ljudi, ja sam posrednik sve dok se ne sporazumijete! - Prestanite s pucnjavom, jer
selo . . . barjak . . . posreduje!» Nakon toga, deveti dio bavi se štetom i načinima nadoknade štete, tako što se
članom 740. nalaže: „da se za svaku štetu plaća odšteta oštećenom, bilo za njivu i livadu, baštu ili vinograd, sa
izuzetkom navedenim u članu 741. ili „nitko se ne kažnjava globom zbog štete koju čini stoka“.

U desetom dijelu predstavljena je krvna osveta i njene zakonitosti, dok se u jedanaestom opisuje vrste i
načine sprovođenja kazni, te postupanje Vijeća starih koje se nalazi na čelu svakog plemena. Članovi
vijeća biraju se prema njihovom iskustvu, mudrosti i poznavanju zakona, jer oni izriču sankcije članovima
svog plemena koji su prekršili kanon. Na kraju, u dvanaestom dijelu opisuju se i definišu slučajevi u
kojima se osoba izuzima od prethodno opisanih kazni i izvšenja, ali i običaj smrti i troškova vezanih za
smrt, na detaljan način. Svaka od knjiga sadrži primjer doslijedne primjene sadržaja kanona.

Prema Kanonu Leke Djukagjini, ukoliko dođe do ubistva, ili nekog teškog krivičnog djela, porodica
ubijenog dužna je da ga osveti, kako bi sačuvali čast, a nekada su i unajmljivali nekoga ko će izvršiti sam
čin ubistva. Od ubice se prema ovom Kanonu očekuje da dođe porodici ubijenog i preuzme odgovornost
za ubistvo, da pomogne pri transportu i pošalje dokaz ubistva u toku 24 sata ili za vrijeme određenog
roka - bese - u kojem se ubici garantuje da porodica ubijenog neće sprovesti osvetu, kako bi se sahrana i
obredi smrti nesmetano obavili. Ubijanje u vrijeme bese ili protivno drugim propisima Kanona izazvaće
novu krvnu osvetu, dok ubijanje na način propisan Kanonom ne podliježe daljoj krvnoj osveti. Međutim,
besa je mnogo širi koncept i odnosi se u stvari na zadatu riječ, čuvanje časti, na poštenje i gostoprimstvo
prema gostu. Besa je sveta stvar za lokalnu zajednicu, jer je garancija poštenja i odanosti porodici.
Međutim, u samom kanonu opisuje se i „umir krvi putem posrednika“ koji nalaže pomirenje između dvije
porodice u konfliktu, a to pomirenje jednako je časno, preporučljivo i adekvatno kao i krvna osveta.

Pitanje časti u slučajevima „umira krvi putem posrednika“ vezano je za opraštanje i pomirenje i oslobađa
od obaveze prolijevanja krvi članu porodice ubice. „Umir krvi putem posrednika“ restorativni je model iz
prošlosti koji pokazuje da je posredovanje, u svojoj tradicionalnoj formi, primjenljivo i u slučajevima
najtežih delikata. Naime, pozivajući se na Kanon Leke Djukagjini i njime propisane običaje, koji su
lokalnom stanovništvu sveti i neprikosnoveni, te duboko ukorijenjeni u svijest i način razmišljanja, moguće
je pridobiti povjerenje ljudi i uputiti ih u proces pomirenja i u slučajevima najtežih zločina (krvni delikti), što
potvrđuje potrebu daljeg razvoja restorativne pravde i ističe njenu društvenu korist i značaj.

2. RAZLIČITI MODELI ZA OSTVARIVANJE NAKNADE ŠTETE ŽRTVAMA

Pravo na naknadu štete žrtvama je originarno pravo izvedeno iz „stradanja žrtve“ ili posljedica koje su za žrtvu
nastupile usljed izvršenja krivičnog djela. Sa aspekta građanskog pava razlikujemo dvije vrste šteta koje nastaju
kao posljedica izvršenog krivičnog djela, i to su: materijalne i nematerijalne štete. Prema Horvatiću
„kompenzacija je davanje određene naknade žrtvi radi izjednačavanja zla i koristi od te naknade
– otkupnina“ (Horvatić, 2002: 190.), što znači da je restitucija zasnovana na nezastarivim i neotuđivim
pravima vlasništva ili na pravu na imovinu i svojinu, dok su bol, patnja ili štete koje žrtva trpi lične patnje

2
7
žrtava radi čega onaj koji povređuje ličnost žrtve treba žrtvama da pruži adekvatnu satisfakciju u smislu
isplate kompenzacije radi oporavka žrtava. Štete nanesene imovini i tijelu mogu se mjeriti i kvalifikovati
na prirodan način, dok bol i patnju, kao i neostvarene dobiti i uskraćene mogućnosti koje su posljedica
izvršenog krivičnog djela nisu podložni objektivnom kvalifikovanju.

Retributivna pravda bila je usmjerena prema kažnjavanju prekršitelja zkona, pri čemu je kazna bila odmazda
zbog nepoštivanja odredbi koje je društvo propisalo kao društveno nedopuštena ponašanja, dok je restitucija
žrtve ili restorativna pravda bila potisnuta ili od sekundarnog značaja sve do 6o godina xx kada je sutkinja
Margary Fry inicirala uvođenje programa za obeštećenje žrtava (1964.). Ako se osvrnemo na do sada
primjenjivane modele za ostvarivanje naknade štete za žrtve u okviru postojećih pravosudnih sistema kao
najefikasniji načini za reaizaciju zahtjeva za naknadom štete za žrtve izdvojili su se francuski, probacijski i
engleski model, koji su bazirani na zahtjevu žrtve za naknadu štete koja se upućuje sudu, ili na kombinaciji
uslovne osude i pregovaranja sa žrtvom o adekvatnoj moralnoj i materijalnoj satisfakciji, ili na kompenzacionom
sudskom nalogu koji zamjenjuje izricanje presude za izvršene zločine i nasilje.

2.1. Francuski model (action civil) ili athezioni postupak

Prema Šeparoviću: „Francuski model poznat pod nazivom "action civil" znači civilnu tužbu koju žrtva
podnosi kaznenom sudu, poznatiji još i kao adhezijski postupak. Inicijativa i teret dokazivanja je na
oštećeniku” (Šeparović, 1998: 67). Imovinskopravni zahtjevi mogu se odnositi na naknadu štete
prouzrokovane krivičnim djelom, zatim na povraćaju stvari i poništenje određenog pravnog posla. Kod
zahtjeva za naknadu štete koja je prouzrokovana krivičnim djelom, razlikujemo naknadu za stvarno
pretrpljenu štetu i naknadu za izmaklu dobit, zatim zahtjeve za naknadu materijalne štete (imovinske) i
idelane štete (bol, patnja, povreda časti i ugleda).

Zahtjev za povraćaj stvari podrazumijeva povrat stvari koje su oduzete izvršenjem krivičnog djela i ukoliko
je pri tome stvar oštećena, podrazumijeva i naknadu pretrpjele štete.
Zahtjev za poništenjem pravnog posla može biti potpun i djelimičan i podrazumijeva povrat na pravno
stanje prije izvršenja krivičnog djela. Krivični sud ove zahtjeve može djelimično ili u potpunosti usvojiti ili
odbiti da odlučuje o njima. Ukoliko sud odluči da odbije ili samo djelimično odlučuje o ovim zahtjevima za
naknadom štete, oštećeni svoja prava može ostvariti u parničnom postupku.

2.2. Probacijski model ili postupak zaštitnog nadzora (i uvjetne osude)

Za razliku od francuskog modela, probacijski model prema Šeparoviću: “Sastoji se u tome da je restitucija od
strane počinitelja uvijet za otpuštanje u prethodnom postupku ili postupku probacije, odnosno zaštitnog nadzora
(i uvjetne osude). Prednost je ovog sustava što istražni sudac ili službenik probacije ima inicijativu i može
pomoći oštećeniku u prikupljanju sredstava” (Šeparović, 1998: 67). Međutim, iskustva iz SAD pokazuju da je
teško ostvariti restituciju na ovaj način jer je probacijsko tijelo prinuđeno da bira između intersa žrtve i počinitelja,
te se radi toga što mu je prvenstvena zadaća rehabilitacija počinitelja, fokusira na

2
8
zločinca, dok nema utvrđene načine da ga i prinudi na plaćanje nadoknade štete za žrtve zločina, pa je
time restitucija žrtve zapostavljena.

Probacijski model podrazumijeva otpuštanje osuđenika uz preuzimanje obaveze o isplaćivanju naknade

štete za žrtve u procesu njegove resocijalizacije.

Probacijski model u sebi sadrži elemente restorativne pravde jer je naknada štete žrtvi od strane
počinitelja uslov za njegovo otpuštanje ili sud odlučuje o zamjeni zatvorske kazne uvjetnom osudom
ukoliko je počinitelj spreman brzo naknaditi štete koje su posljedica zločina. Probacijski model, za razliku
od francuskog koji se primjenjuje prije, ili koji pokreće pravosudni aparat, primjenjuje se nakon izricanja
presude, ili po okončanj krivičnog postupka kroz izvršenje kazni u zatvorima. Tačnije, probacijski model
omogućava zamjenu zatvorske kazne uslovnom osudom ukoliko postoji mogućnost brze i efikasne
naknade štete žrtvama zločina, i također je primjenjen kroz institut pomilovanja i u Bosni i Hercegovini.

2.3. Engleski model (compensation orders) ili isplata kompenzacije oštećeniku

Najefikasnijim se, ipak, do sada pokazo engleski model što potvrđuje i Šeparović kada kaže: “Engleski model
kompenzacijskog isplatnog naloga ("compensation orders") sastoji se u mogućnosti da sudac umjesto kazne
naloži počinitelju isplatu kompenzacije oštećeniku. Tu kompenzacija nije uvjet za zaštitu nadzora (probaciju) već
globa prikupljena od države i potom predana žrtvi" (Šeparović, 1998: 67). Engleski model restitutivne pravde
najeefikasniji je jer se isplata ove nadoknade izriče u okviru presude. Upravo radi toga što se engleskim
modelom postiže efiksna pravda za žrtve, Šeparović predlaže da se obeštećenje za žrtve ostvaruje u okviru
krivičnopravnog sistema putem presude koja će ovo obeštećenje prvo zatražiti od počinitelja, pa tek, ukoliko to
nije moguće, od države putem državnih fondova za žrtve zločina.

Naše pravo poznaje institut kompenzacije krivice u slučajevima kada je oštećeni doprinio nastanku štete
ili je njegovom krivicom šteta bila veća. Dakle, kod kompenzacije krivice neophodno je da je oštećenik
doprinio svojim postupanjem ili da je kriv za nastanak štete tako da je šteta rezultat zajedničkog
djelovanja štetnika i oštećenog. Ukoliko je sud u mogućnosti da utvrdi dio štete koji potiče od
oštećenikove radnje, visinu nakande odmjerava shodno njegovom doprinosu ili okolnostima slučaja, a
ukoliko to nije moguće, sudovi obično štetu dijele na ravne dijelove između oštećenog i štetnika.

Engleski model omogućava brzu i efikasnu pravdu putem naloga koji sudija upućuje počiniocu zločina i
nasilja kako bi se kroz isplatu kompenzacije omogućilo direktno obeštećenje žrtava. Engleski model
uključuje zahtjev za ostvarivanje restorativne pravde žrtava u toku postupka, pri čemu je žrtva pod
direktnom ingerencijom pravosuđa, što znači da je sud dužan da je zaštiti od svakog vida sekundarne
viktimizacije, da joj omogući aktivnu ulogu u krivičnom postupku i obezbijedi druge vidove pomoći (poput
besplatne pravne pomoći ili zaštite žrtve i njene porodice od zastrašivanja ili da se obezbIjedi da žrtva
bude stalno informirana o toku i krajnjem ishod postupka) i nije zastupljen u Bosni i Hercegovini.

2
9
3. NASTANAK I RAZVOJ RESTORATIVNE PRAVDE

Restorativna pravda razvila se na zahtjevima za adekvatnim obeštećenjem žrtava kao posebna naučna
disciplina koja svoja znanja crpi iz viktimologije, kriminologije, sociologije prava, sociologije, konfliktologije,
psihologije, upravnog, radnog, građanskog i krivično-procesnog prava. Najveći zagovornici restorativne pravde
bili su Mark Umbreit i Russ Immarigeon, s tim da je prvi program ili model restorativne pravde primjenjen u
Ontariju - Kanadi, a kasnije i Indiani – USA i njime nisu bili obuhvaćeni samo blaži delikti, već se primjenjivao i u
teškim nasliničkim aktima. S obzirom na pozitivne rezultate Programi pomirenja ustanovljeni su u mnogim
drugim zemljama, posebno u Novom Zelendu, Asutraliji, Engleskoj i Njemackoj.

Za razliku od restitutivnih, restorativni modeli zločinu pristupaju kao društvenom sporu/konfliktu, što
potvrđuju mnogobrojne definicije kao i definicija Tonya Marshalla koji ističe „da je restorativna pravda
proces u kojem sve strane svojim udjelom dolaze zajedno do kolektivnog riješenja kako se nositi sa
posljedicama zločina u njegovim proceduralnim implikacijama u budućnost“i. Ipak, najstariji model
restorativnog postupka svakako je porodična ili grupna konferencija ili medijacija kao ugovor koji je
razvijen od strane starosjedioca Novog Zelanda, Maora (Umbreit 1998). Na ovakvim „porodičnim
okupljanjima“ svi učesnici se izjašnjavaju o djelu koje su počinili i šteti koju su nanijeli žrtvi, dok odluku
kako će se šteta nadoknaditi donosio medijatora ili poglavica plemena.

Historijski gledano, period Maora starosjedilaca Novog Zelanda, poznavao je termin „pomirenja i
nadoknade štete“, ali ne treba ići u daleku Australiju kako bi smo pronašli restituciju u običajnom pravu,
jer je i na Balkanu još uvijek u primjeni specifičan model restorativnog postupka, koji svoje korijene ima u
običajima balkanskih plemena/narda, a osnova njegovog funkcioniranja je Kanon Lege Djukagjini koji je i
danas regulator sporova/konflikta među Albancima. Albanski model restorativne pravde su Ode ili
Plemenska vijeća koje čine najuvaženiji predstavnici svih albanskih porodica, a kojim presjedavaju
izabrani predstavnici najuglednijih porodica (npr. Na Kosovu to je nakon proglašenja nezavisnosti
porodica Jašari). Ostali stari kanoni nisu sačuvani na Balkanu, iako se zna da je svaki narod imao svoj
model rješavanja sporova/konflikata u društvenim zajednicama, tada plemenima, a kasnije banovinama.

Sa nastankom kraljevina već dolazi do kodifikacije običajnog prava i nastanka prvih zakona, a jedan od
prvih i sačuvanih na području Balkana je Dušanov zakonik kao pokazatelj odnosa srbijanskog društva
prema pravdi i naknadi štete za žrtve zločina i riječ je o „zakonu taliona“ kojim su propisane stroge i teške
kazne za počinitelje zločina ili nasilja.

Prema tome, jasno je, da ako posmatramo razvoj kaznene politike kroz historiju uviđamo da su se kazne kretale
od strogih i teških do blagih (sa humanizacijom krivičnog prava) i uvođenja restorativnih modela ili postupaka
kojim se ostvarivanje adekvatne moralne i materijalne satisfakcije za žrtve postiže u dogovoru sa počiniteljem
zločina uz izvinjenje i pomirenje sa žrtvom. Radi toga je Daly (2003) ustvrdio da: „Restorativna pravda kao
alternativa tradicionalnom krivičnopravnom sistemu nema tačne definicije, jer ona sadrži niz različitih programa
(prakse, mjere, postupke) koji se mogu primjeniti u različitim fazama postupka uključujući i skretanje sa
formalnog krivičnog postupka, potom postupke koji se primjenjuju paralelno sa

3
0
postojećim krivičnopravnim sistemom, kao i na programe kojima se reaguje kako na kriminalno
ponašanje pojedinca, tako i u slučajevima masovnih kršenja ljudskih prava“ (Daly, 2003, 196) .

Naučna istraživanja do sada objavljena o učinkovitosti restorativnih postupaka ukazuju da je

pored brzine, ekonomičnosti i efikasnosti restorativna pravda i pravičnija od sudske.

Restorativna pravda osim što u većini slučajeva postiže pomirenje žrtve i učinitelja, uspjeva doseći ideal
pravde kroz individualizaciju kazne, procjenu stepena viktimizacije, određivanje obaveza i visine naknade
koje je dužan izvršiti počinitelj zločina ili nasilja.

Prednost restorativnih postupaka ogleda se u brzom preuzimanju odgovornosti za počinjeni zločin i iskrenom
pokajanju uz oprost i pomirenje počinitelja i žrtve. Svi modeli restorativne pravde usmjereni su prema prevenciji,
a ne prema osveti i kažnjavanju, ili daljem produbljivanju sukoba u društvu. U tradicionalnom krivičnopravnom
sistemu žrtva je pasini objekt, a ne subjekt postupka, dok je u postupcima za ostvarivanje restorativne pravde
aktivni subjekt, ili sudionik u postupku sa kojim se humanije postupa i od čije procjene posljedica viktimizacije
ovise obaveze koje će radi naknade štete, oprosta i pomirenja nastati za počinitelja krivičnog djela, ali i njegova
rehabilitacije, kao i ponovna reintegracija u društvo.

Prema tome, koncept restorativne pravde uspješniji je jer shvata krivično djelo kao povredu ljudi i
međuljudskih odnosa, dok je povreda pravne norme od sekundarnog značaja. Osim toga, putem
restorativnih postupaka ostvaruju se interesi obje strane u sporu/konfliktu uz opraštanje i pomirenje žrtve i
počinitelja, bez kažnjavanje. U restorativnom postupku ne postoji krivac i kazna, već je počinitelj zločina
strana u sporu/konfliktu koji sa pristankom na restorativni postupak priznaje krivnju i od izvinjenje žrtvi do
izvršenja preuzetih obaveza postiže oslobođenje od krivnje kroz oprost i pomirenje sa žrtvom.
Popravljanje štete ili naknada za žrtve nakon postizanja sporazuma u restorativnom postupku pri tome
podrazumijeva odgovornost i obaveze koje učinilac dobrovoljno prihvata.

U restorativnim postupcima nema pobjednika, a u proces ostvarivanja restorativne pravde aktivno su

uključeni učinilac, žrtva i zajednica, koji sa postizanjem sporazuma ostvaruju korist za sve strane u
postupku, a društvo nema orgomne troškove u vezi sa kažnjavanjem, rehabilitacijom i reintegracijom
počinitelja zločina.

Restorativna pravda, prema tome, teži rehabilitaciji i reintegraciji počinitelja zločina u lokalnu zajednicu, a
ne njegovom isključivanju i stigmatizaciji, ali se istovremeno kroz ovaj postupak ostvaruje i reintegracija
žrtve uz potpuno poštovanje njenog dostojanstva i osjećaja pravičnosti.

Svaki model retorativne pravde podrzumjeva uključenje trećeg lica iz šire društvene zajednice (crkve,
udruženja, škole, medijatori) koji koristeći komunikacijske vještine olakšava komunikaciju i postizanje
sporazuma između strana u sporu/konfliktu.

Restorativna pravda proces je koji zločin ili nasilje sagledava od uzroka do posljedica polazeći pri tome do
sporazumnog mirnog rješenje spora/konflikta, uz pomirenje strana u sporu/konfliktu, zatim sa adekvatnom

3
1
moralnom i materijalnom satisfakcijom žrtava/oštećenih i rehabilitacijom i reintegracijom kako žrtava, tako
i počinitelja zločina. Osim toga, stepen recidivizma kod restorativnih postupaka sveden je na minimum.

Minor i Morrison iznose tri alternative za rješavanje svih sporova/konflikata među građanima ubuduće, a
to su:
• zamjenjivanje tradicionlanog restorativnim modelima i postupcima,
• koegzistiranje oba nezavisno jedan od drugog. i
• uvođenje programa za ostvarivanje restorativne pravde u institucije pravosudnog sistema.

Savremeni koncept restorativne pravde razvio se u sklopu tzv. diverziono pravno-sociološkog koncepta,
koji je svoje uporište našao u idejama „pokreta za neformalnu pravdu“, a njegova suština ogleda se u
davanju prednosti neformalnim oblicima rješavanja sporova/konflikta u društvu. Jedan od glavnih
predstavnika diverziono pravno-sociološkog koncepta je norveški kriminolog Nils Christie, koji krivično
djelo shvata kao svojinu onih koji su u njega umiješani kako direktno, tako i indirektno, radi čega je
rješenje spora njihova obaveza.

Naučna istraživanja o učinkovitosti restorativnih modela, postupaka i mjera koji su primjenjeni u više od
80 zemalja svijeta potvrđuju da je restorativna pravda usmjerena prema prevenciji kroz veće učešće
strana u sporu/konfliktu u rješavanju problema koji je nastao povodom krivičnog djela. Pri tome,
prevencija u postupcima za ostvarivanje restorativne pravde obuhvata prevenciju od sekundarne
viktimizacije žrtava u toku ovih restorativnih postupaka (kroz bolji pristup pravdi sa minimalnom
stigmatizacijom i primjeni prinude), ali i prevenciju zločina uz popravljanje narušenih društvenih odnosa ili
djelovanje na društvene patologije.
4. KODIFIKACIJA RESTORATIVNE PRAVDE

S dobrim rezultatima koje su u primjeni postigli različiti modeli restorativnih postupaka ukazala se potreba
za kodifikacijom restorativne pravde. Osnov za formiranje različitih modela restorativnih postupaka koji
restorativnu pravdu trebaju učiniti dostupnom svim građanima predstavljaju međunarodni dokumenti, koji
se razlikuju po tome što jedni nalažu primjenu različitih modela restorativnih postupaka, dok drugi
detaljnije regulištu ove postupke zavisno od vrste spora/konflikta.

Najvažniji međunarodni dokumenti koji potiču države na razvijanje restorativne pravdu su:
1) Deklaracija Ujedinjenih nacija o osnovnim principima pravde za žrtve kriminaliteta i zloupotrebe moći
(1985),
2) Deklaracija Ujedinjenih nacija o osnovnim principima primjene programa restorativne pravde u
krivičnim slučajevima (2000),
3) Standardna minimalna pravila Ujedinjenih nacija za maloljetničko pravosuđe iz 1985. godine
(tzv.“Pekinška pravila“),
4) Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima djeteta iz 1989. godine,
5) Standardna minimalna pravila Ujedinjenih nacija za mjere kao alternativne institucionalnom tretmanu iz
1990.godine (tzv. Tokijska pravila),

32
6) Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (ETS 5, ETS 155),
7) Evropska konvencija za prevenciju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
(ETS 126, 151, 152),
8) Evropska konvencija o izvršenju prava djeteta (ETS 160),
9) Rezolucija o zakonskim i upravnim aspektima kriminaliteta među radnicima migrantima (R(75)3),
10) Rezolucija o maloljetničkoj delinkvenciji i društvenim promjenama (R(78)62E),
11) Rezolucija ekonomskog i socijlanog savjeta Ujedinjenih nacija 1997/ 30 (odjeljak br.15),
12) Okvirna odluka Evropske unije o položaju žrtava u krivičnom postupku (2001).

Preporuke Vijeća Evrope:

1) Preporuka Komiteta ministara državama članicama u pogledu zatvorenika stranih državljana (Rec (84)
12),
2) Preporuka Komiteta ministara državama članicama o Evropskim zatvorskim pravilima (Rec (87) 3),
3) Preporuka br. R (87) 20 Savjeta Evrope zemljama članicama o odgovoru društva na maloljetničko
prestupništvo,
4) Preporuka o društvenoj reakciji na maloljetničku delinkvenciju (Rec (78) 62),
5) Preporuka Komiteta ministara državama članicama o socijalnoj reakciji na maloljetničku delinkvenciju
među mladim ljudima iz porodica migranata (Rec (88) 6),
6) Preporuke Komiteta ministara zemljama članicama o Evropskim pravilima o sankcijama i mjerama
zajednice (Rec (92) 16),
7) Preporuka Komiteta ministara zemljama članicama o kriminalnoj politici u Evropi u vremenu promjena
(rec (96) 18),
8) Preporuka Komiteta ministara Savjeta Evrope br.R (99) 19 o primjeni posredovanja u krivičnim stvarima
(1999),
9) Preporuke Komiteta ministara državama članicama o značaju rane psiho--socijalne intervencije na
prevenciju kriminaliteta (Rec (2000) 20),
10) Preporuka Komiteta ministara državama članicama u pogledu novih načina postupanja u odnosu na
maloljetničku delinkvenciju i uloge maloljetničkog pravosuđa 8 Rec (2003) 20.,
11) Preporuka Komiteta ministara Savjeta Evrope Rec (2006) 8 o pomoći žrtvama kiminaliteta.

Upravo zbog toga što je u njenoj osnovi restitucija ili naknada štete društvena korist restorativne pravde najprije
je uočena kod rješavanja trgovinskih i privrednih sporova, zbog čega je na osnovu Bečkog akcionog plana iz
1998. godine i zaključaka Evropskog savjeta u Tempereu od 1999. godine, Savjet ministara pravosuđa i
unutrašnjih poslova pozvao Evropsku komisiju da pripremi Zelenu knjigu o alternativnim načinima rješavanja
sporova u oblasti građanskog i trgovinskog prava, koji su različiti u odnosu na arbitražu.

Od Evropske komisije zatraženo je da posebnu pažnju posveti principima medijacije u pojedinim oblastima, tako
da je Zelena knjiga obezbijedila informacija o novim metodima za mirno rješavanje sporova uz punu
harmonizaciju alternativnih metoda rješavanja sporova sa sudskim procedurama. S tim u vezi, nakon
dvogodišnje javne rasprave koja je povodom ovog dokumenta vođena, pripremljen je Nacrt direktive Evropskog
parlamenta i savjeta SEC(2004) 1314, koji je četiri godine bio predmet konsultativnog procesa

33
u državama članicama, ili do 21. maja 2008. godine, kada je usvojena Direktiva 2008/52/ЕО Evropskog
parlamenta i Savjeta EU o nekim aspektima medijacije u građanskim i trgovinskim stvarima.

Direktiva 2008/52/ЕО Evropskog parlamenta i Savjeta EU nalagala je veću primjenu medijacije kao
alternativnog načina za rješavanje kako prekograničnih, tako unutrašnjih sporova. Prema Rezoluciji
Ekonomskog i socijalnog savjeta Ujedinjenih nacija pod nazivom “Osnovni principi korištenja programa

restorativne pravde u krivičnim stvarima“: “restorativna pravda odgovor je na kriminalitet koji poštuje

dostojanstvo i ravnopravnost svake osobe, izgrađuje razumijevanje i promoviše društvenu harmoniju kroz
reparaciju žrtava, prestupnika i zajednice” i za njenu implementaciju neophodno je usvajanje niza zakonskih i
podzakonskih akata koji jasno preciziraju uslove i načine za njeno postizanje i bitno se razkiluju od države do
države. Društvima ili državama prepušten je izbor najboljeg i najefikasnijeg restorativnog modela, postupka i
mjera, a moguća je i primjena različitih postpaka ili modela u jednoj državi.

Rješenje spora/konflikta zahtjeva određeno ponašanje ljudi u pravnom sporu u namjeri da se očuvan
integritet sopstvene ličnosti, radi čega je neophodno poznavati dinamiku spora kako bi se u restorativnim
postupcima izbjegla eskalacije sukoba, koji karakteriše postepeni gubitak povjerenja sa izljivima bjesa,
mržnje ili emocije koje proživljavaju obje strane u sporu, što je otežavajući faktor za njegovo rješavanje.
Pristupi rješavanju sporova/konflikata različiti su i ovise od kulture, pravne tradicije, vjerskih običaja,
sistema vrijednosti i drugih specifičnih obilježja tog društva. Međutim, sve te načine za rješavanje
sporova/konflikata u društvu moguće je svrstati u dva specifična modela koji sporove rješavaju sa pozicije
prava i interesa.
5. EVROPSKO PRAVO I PRAVA ŽRTAVA

„Žrtva“ je fizička osoba koja je pretrpjela neku štetu, uključujući povredu fizičkog ili mentalnog integriteta,
duševne boli ili materijalni gubitak izazvan djelima ili propustima koji predstavljaju povredu krivičnog
prava jedne države članice. Međutim, osnovni problem u vezi sa realizacijom pravde za žrtve vezan je
upravo za definiranje žrtve. Naime, iako se pitanje definicije žrtve može činiti relativno jednostavnim na
prvi pogled, u istraživanju provedenom kroz Projekat “Victims in Europe” odgovori ispitanika su pokazali
da je to više nego kompleksno pitanje. Kada se govori o pitanju definirana žrtve, potrebno je biti krajnje
jasan: da li se pod žrtvom podrazumijeva samo direktna – primarna žrtva?, ili pak i druge osobe u vezi sa
žrtvom – sekundarne žrtve?, i u tom smislu postoje razlike u sistemima zemalja članica EU. Istraživanje
Projekta “Victims in Europe” pokazalo je da pojedini eksperti iz Danske, Malte, Slovenije i Slovačke
interpretiraju definiciju žrtve u njenom strogom, doslovnom značenju, dok su druge jasno uključile članove
porodice u pojam “žrtve”, s tim da u pojedinim zemljama, recimo, to ne uključuje istospolnog partnera
direktne žrtve (Kipar, Finska, Grčka, Latvija, Litvanija, Poljska i Portugal).

Članom 2. stav 2. Okvirne odluke utvrđeno je da je svaka država članica dužna osigurati da posebno ranjive
žrtve imaju poseban tretman kakav najbolje odgovara situaciji u kojoj se nalaze. Kriteriji “ranjivosti” različiti su i
predstavljaju osnovu kako bi države članice EU trebale kreirale svoja pravna rješenja (od posebne

3
4
zaštite date manjinama i osobama sa invaliditetom, do žrtava nasilja u porodici, seksualnih delikata,
terorizma, trgovine ljudima i sl.).

Kao kod opće definicije žrtve, i kod definicije posebno ranjivih žrtava postoji neslaganje između
stručnjaka. U nekim zakonodavstvima pojam ranjivosti se ne koristi, ali se ipak osigurava poseban
tretman određenih kategorija žrtava. Navedeno ukazuje da eksplicitna definicija ranjivosti nije možda ni
neophodna za ispravnu transpoziciju člana 2. Okvirne odluke u domaće zakonodavstvo, ali da jeste bitno
putem zakonodavstva i u praksi osigurati poseban tretman pojedinim kategorijama žrtava u skladu sa
njihovim specifičnim potrebama. Koje će to kategorije biti, čini se da ovisi od problema koji su aktuelni u
jednom društva, kao i njegovih prioriteta, a zavisno od pristupa država razvilo se nekoliko osnovnih teorija
ili shvatanja i koncepcija, kao što su: teorija zaštite ili ideologija socijalne zaštite, instrumentalna ili
ideologija rehabilitacije, ideologija retribucije i ideologija abolicije ili antipravosudna ideologija.

Prema ideologiji socijalne zaštite, težište je na brizi za žrtve kako bi se umanjio teret oštećenja koje trpi
pojedinac, koje proizlazi iz bolesti, nesreće, nezaposlenosti. U skladu sa ovom ideologijom imamo
različite pristupe u realizaciji: uspostavljanje ovisne veze žrtve zločina i pravosuđa prema kojoj je briga za
žrtvu u direktnoj ovisnosti od spremnosti žrtve za saradnju sa pravosuđem, retribuciju kroz razmjerno
zasluženu kaznu u srazmjeri sa zlom nanesenim žrtvi i društvu, mirenje, reparaciju, pomoć žrtvama i
prevenciju zločina.

Deklaracija o prvadi za žrtve UN-a (1985) sadrži širok spektar garancija žrtvama koje su pretrpjele
novčane gubitke, fizičke ili mentalne povrede, značajne povrede osnovnih ljudskih prava, činjenjem ili
propuštanjem, uključujući zloupotrebu moći. Žrtve imaju pravo na pomoć (zadovoljenje) i da budu
informirane kako da ostvare svoja prava. Danas je opće prihvaćen stav da se pravo na pomoć sastoji od
dva aspekta: procesnih prava ili pristupa pravdi i prava na pomoć zbog povreda koje je žrtva pretrpjela
učinjenim djelom ili djelom koje predstavlja kršenje prava priznatih domaćim ili međunarodnim pravom
(moralna i materijalna satisfakcija za žrtve).

Žrtve ne žele da samo njihovo stradanje bude prepoznato kao takvo, one također žele potvrdu uzroka
njihovog stradanja (na primjer, povreda i zločina počinjenih protiv njih), odnosno žele potvrdu pogrešne
prirode tih zločina i osudu tih akata. Žrtve, zapravo, žele potvrditi činjenicu da ono što im se desilo
jednostavno nije normalno, da je time došlo do kršenja društvenih ugovora i određenih normi i vrijednosti,
da se radi o djelima koja su u osnovi loša. Ako ovakva potvrda nije data žrtvama, one nikada neće biti
sposobne povratiti svoje povjerenje u društvo i njegovu dimenziju ljudskosti (Feyters, Parmentier, Bossuyt
i Lemmens, 2005: 114. i 115.).

Kada je riječ o zemljama EU, može se reći da se donošenjem Okvirne odluke po prvi put sistemski
rješavaju krucijalna pitanja vezana za žrtve u krivičnom postupku, a to su:
1) poštovanje i priznanje;

2) saslušanje i pružanje dokaza;

3) pravo na informacije;

3
5
4) garancije u vezi s komuniciranjem;

5) posebna pomoć žrtvi;

6) troškovi žrtve u krivičnom postupku;

7) pravo na zaštitu;

8) pravo na odštetu tokom krivičnog postupka;

9) nagodba u krivičnom postupku;

10) prava žrtve s prebivalištem u drugoj državi članici;

11) saradnja među državama članicama;

12) profesionalne službe i organizacije za potporu žrtvama;

13) osposobljavanje osoba uključenih u postupak ili osoba koje su na neki drugi način u kontaktu sa
žrtvama.

Goodey (2005) tvrdi da su četiri ključne logičke podloge na kojima države zasnivaju svoje sheme pomoći
žrtvama, prihvatajući ih pojedinačno ili pak u kombinaciji:
1) „pravna obaveza“ države da nadoknadi žrtvama štetu koju su pretrpjele zbog propusta države
da neželjeni događaj spriječi;

2) „moralna obaveza“ države da pomogne žrtvama na humanitarnom polju i polju socijalne zaštite;

3) forma „distribucije štete“ u skladu sa socijalnim osiguranjem iz novca poreskih obveznika; i

4) kao „dobrobit države“ zato što to daje politički kredibilitet onima koji su uveli i provode shemu
državne pomoći (Goodey; 2005: 141).

Osiguranja žrtvama besplatne pravne pomoći izuzetno je važno i obuhvata pravo na savjete, odnosno
besplatnu pravnu pomoć (koja se zahtijeva članom 6. Okvirne odluke), ali nije adekvatno transponirano
na nivou nacionalnih zakonodavstava drugih zemalja članica EU. Izmjene postojeće legislative vezane za
besplatnu pravnu pomoć uvjetovane su obimnim finansijskim izdacima, što je limitirajući faktor uslijed
kojeg, kao što smo rekli, član 6. Okvirne odluke nije adekvatno implementiran u većini zemalja članica
EU. Određena prava u Okvirnoj odluci postavljena su tako da služe satisfakciji žrtve (pravo da budu
saslušane, informirane i zaštićene).

Ovdje je posebno važno istaći odredbu člana 3. Okvirne odluke koja osigurava pravo žrtvama da budu
saslušane tokom postupka i dostavljaju dokaze. Osim toga, navedeni Izvještaj ukazuje i da se učešće žrtve u
postupku medijacije, također, ima smatrati formom zadovoljenja prava žrtve da bude saslušana. Član 3.

3
6
Okvirne odluke iziskuje specifičnu pažnju u provedbi jer se stalno mora imati na umu da pravo na
saslušanje jeste važno pravo za žrtvu, ali dobrobit od ovog prava vrlo lako se može pretvoriti u
sekundarnu viktimizaciju ako interesi žrtve nisu respektirani na pravi način.

Treba još spomenuti da je pravo žrtvama na nadoknadu troškova nastalih tokom postupka priznato u većini
zemalja EU, kao i mogućnosti zaštite žrtava/svjedoka u krivičnom postupku u skladu sa članom 13. Okvirne
odluke, koji naglašava da službe za zaštitu svjedoka mogu biti u odgovornosti i vladinih organa, kao odjeli za
podršku žrtvama/svjedocima, ali moraju pokrivati cijelu zemlju i pružati opće usluge svim vrstama žrtava.

Mjere zaštite žrtava svjedoka koje nalažu svi do sada usvojeni međunarodni dokumenti, a koje su
predviđene našom krivičnopravnom regulativom su:
1) tjelesna i tehnička zaštita, što predstavlja neposredno pružanje zaštite s ciljem sprječavanja
ugrožavanja života, zdravlja, tjelesne nepovredivosti, slobode ili imovine ugrožene osobe;
2) premještanje ugrožene osobe privremeno ili trajno kod roditelja, rođaka, prijatelja ili u sigurne kuće;
3) posebne mjere prikrivanja identiteta obuhvaćaju izradu i uporabu osobnih isprava u kojima su
privremeno promijenjeni osobni podaci, kao i izradu i uporabu isprava o vlasništvu ugrožene osobe;
4) promjena identiteta kroz promjenu dijela ili svih osobnih podataka o žrtvi.

Evropska konvencija sadrži relativno snažne mehanizme za primjenu ljudskih prava, a to su: Evropski
sud za ljudska prava, individualni žalbeni postupak i Vijeće ministara koje nadzire da li se država stvarno
pridržava odluka Evropskog suda. Evropski sud za ljudska prava nije zamjena za nacionalne sudove već
predstavlja pomoćno sredstvo nacionalnim sistemima u očuvanju ljudskih prava, kroz konačne odluke
Evropskog suda koje su pravno obvezujuće za države kojim su upućene.

U članovima Evropske konvencije se tačno navodi koji su oblici kršenja ljudskih prava, tako da član 2. iste
Konvencije garantuje pravo na život, član 5. pravo na slobodu i sigurnost pojedinca, član 3. pravo na
slobodu od mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana, član 13. efikasno pravno sredstvo pred
nacionalnim vlastima u slučaju kršenja ljudskih prava prema ženi i član 14. uživanje prava i sloboda po
Konvenciji bez diskriminacije po bilo kakvom osnovu. Pomenuti članovi Evropske konvencije se
neposredno dovode u vezu sa zaštitom prava žrtava.

U skladu sa Deklaracijama Svjetskog viktimološkog društva koje su usvojili Ujedinjeni narodi Europski savjet
donio je rezoluciju o kompenzaciji žrtvama zločina nasilja i u znantnom broju zemalja već su doneseni zakoni o
kompenzaciji žrtvama krivičnih djela. Prema postojećoj krivičnopravnoj regulativi Bosna i Hercegovina još uvijek
nije adekvatno riješila pitanje naknade štete za žrtve ratnih zločina, dok o obaveznoj naknadi iz državnih fondova
za žrtve nasilja možemo govoriti tek sa promjenom krivičnopravne regulative.

3
7
3
8
 Glava treća
RESTORATIVNA PRAVDA U TEORIJI

1. PRAVNE TEORIJE O RESTORATIVNOJ PRAVDI

Govoreći o pravednoj državi, Platon je, prema našem mišljenju, najbolje izrazio suštinu restorativne
pravde sljedećim riječima: “zadatak najboljih zakona leži u tome da se delima ili rečima, pomoću uživanja
ili bola, ukazivanjem počasti, ili oduzimanjem građanskih prava, novčanim kaznama i poklonima, ili bilo
na koji drugi način postigne da čovek nepravdu omrzne, a pravdu zavoli ili bar da je ne omrzne” (Platon,
2004: 218). Najbrži način da države svoje pravedne namjere i sprovedu u stvarnosti jeste putem legalne
pravde ili policije, tužilaštva i sudstva, a ovaj vid pravde istovremeno je oblik retributivne pravde za žrtve i
smatra se “minimumom pravičnosti”. Dakle, retributivna pravda polazi od hapšenja počinitelja zločina i
njegovog kažnjavanja za počinjeni zločin, a kazna je prvi vid satisfakcije zbog učinjene nepravde ili
zločina za žrtve i porodice žrtava. Drugim riječima, i žrtva ima određena prava, što se ne može samo
svesti na klasično pravo oštećenog, najčešće u tzv. adhezionom postupku na naknadu štete ili pravo
oštećenog kao supsidijarnog tužioca.

Restitucija je postupak popravljajna učinjene štete. Restitucija, prema tome, podrazumijeva popravljanje
čovjekovih pogrešaka kroz vlastiti trud, čime treba da ostvare korist ne samo onaj koji je povrijeđen već i

3
9
onaj koji je povrijedio. Dakle, zahtjevi za restorativnom pravdom su proaktivni a ne reaktivni jer se njima
ne teži samo oprostu i obeštećenju žrtve, već i rehabilitaciji počinitelja zločina.

U dosadašnjoj krivičnopravnoj praksi, odmazda je bila prvi cilj krivičnog prava, dok je restitucija žrtve
donekle zanemarivana ili bivala potisnuta u drugi plan. Osim toga, ukoliko je riječ o odmazdi prema osobi
koja je djelo počinila iz nehata ili je bila duševno bolestna, počinitelju se izriče blaža kazna, čime se ne
postiže svrha kažnjavanja ili zaštita žrtve. Ako se pri tome još ima na umu da kriminalci znaju simulirati
duševnu bolest kao način da izbjegnu kažnjavanje, kazna postaje besmislena, a pravda nepravdom za
žrtve zločina.

Pravo (zakon, u općem smislu) jedne zajednice predstavlja skup posebnih pravila koja određuju koje
ponašanje je podložno kažnjavanju ili kako to Dvorkin tumači:“Odluka o tome koje pravilo važi a koje se
mora odbaciti ili modifikovati, mora se doneti na osnovu elemenata izvan samih pravila” (Dvorkin, 2001:
50). Dakle, pravo je moguće mijenjati u skladu sa principima pravičnosti u namjeri da bi se postigla
pravda. Osim toga, na primjenu prava direktno utiču sudije prilikom izricanja kazni za počinitelje zločina i
time šalju poruku ne samo žrtvama već društvu u cjelni o tome šta je pravičnost i pravda za građane te
države. Pravedna presuda, ustvari, treba da omogući restituciju za žrtve ili da povrati osjećaj sigurnosti i
vjeru u pravdu kroz moralnu i materijalnu nadoknadu za žrtve.

Institucionalni povrat ili restitutcija za žrtve datira još iz antičkih vremena (Karmen, 1990: 279), a
poznavao ga je i Hamurabijev zakon koji je žrtvama davao pravo na isplatu za određene imovinske
prekršaje. Rimski Zakon dvanaest tablica također je propisivao otplate za krađu imovine, dok je Mojsijev
zakon nalagao da kradljivac stoke vrati ukradena goveda vlasniku. Galaway i Hudson su restituciju
definirali kao “novčanu uplatu od strane počinitelja prema žrtvi za štetu nastalu od prekršaja” (Galaway i
Hudson, 1990: 34-35). Prema tome, restitucija je činjenje dobra ili davanja nadoknade za štetu, ozljedu ili
gubitak tj. oštećenje žrtve. Međutim, restorativne teorije i programi postali su aktuelni krajem 20. stoljeća
kao alternativa krivičnoj praksi, a njihova krajnja namjera je povrat gubitka kroz nadoknadu za štetu u cilju
pomirenja počinitelja i žrtve.

Prije ovih teorija restitucija se temeljila na obavezi prekršioca da žrtvi nadoknadi materijalne gubitke,
oštećenja imovine ili gubitak imovine, pri čemu se prekršiocu određivao probni rok za realizaciju
nadoknade, a žrtvama je ostala mogućnost da se u slučaju neispunjenja mogu ponovo obratiti sudu radi
nastavka civilnog procesa ili realizaciju retributivne pravde. Međutim, sudska praksa ukazuje da se
restitucija za žrtve na ovaj način nije postizala jer je isplata nadoknade bila jako spora ili naknada uopće
nije isplaćivana zbog nesolventnosti prekšitelja. Prema tome, dosadašanja sudska praksa pokazala je da
su, iako je zakonima većine država restitucija bila predviđena, žrtve bile uskraćene iz sljedećih razloga:
tužioci nisu zahtijevali restituciju, odbrana ili pravni zastupnici nisu upućivali žrtve na ovu mogućnost,
prestupnici su bili nesolventni, nisu predviđene oštre kazne za neuspjeh plaćanja nadoknade, i nisu
adekvatno ustanovljeni instrumenti procjene bola i patnje zbog oštećenja ili gubitka.

Restitucija žrtve, prema svemu do sada iznesenom, podrazumijeva niz radnji ili mjera koje država ili članovi
društva moraju poduzeti kako bi se dosegla adekvatna moralna i materijalna satisfakcija za žrtve. Države

40
su ukidanjem privatne osvete žrtvama obećale legalnu pravdu ili kažnjavanje počinitelja zločina, ali sva
dosadašnja iskustva različitih krivičnopravnih sistema pokazuju da ovaj vid satisfakcije nije dovoljan za
oporavak žrtve. Žrtve radi toga zahtijevaju od države resitutuciju, a restituciju je moguće ostvariti
legalnom pravdom, kompenzacijom i reparacijom. Osim toga, treba imati na umu da restitutivna pravda
osim zahtjeva za legalnom pravdom, kompenzacijom i reparacijom ima jednu emotivnu komponentu koja
se gubi sa protokom vremena. Radi toga se od krivičnog pravosuđa zahtijeva “brzina” u presuđivanju jer
se sa protokom vremena gubi smisao kažnjavanja.

Žrtva s protokom vremena ne samo da gubi emocije (želju da se počinitelj kazni), već gubi pamćenje u
vezi za okolnostima zločina, radi čega je vrijeme bitan faktor restitutivne pravde jer se direktno
manifestira na osjećaje žrtve. Restitutivna pravda stoga mora imati na umu tri različita vremenska
mehanizma i to:
1) urgentnost,
2) nestrpljivost, i
3) anticipaciju gubljenja emocija.

Svijest o nedovoljnoj brizi za žrtve, prema trenutnim krivičnopravnim okvirima u većini država Evrope, potvrdila
je Bečka deklaracija o kriminalitetu i pravdi koja je 2002.-u godinu proglasila godinom u kojoj države treba da
izvrše analizu svoje dosadašnje prakse u vezi sa žrtvama kriminaliteta i poduzmu odgovarajuće mjere putem
kojih će se omogućiti restitucija žrtava. Krivičnopravni sistemi, za sada, sigurno obezbjeđuju samo jedan vid
restitucije za žrtve, a ova pravda ogleda se u kažnjavanju onih koji su izvršili protivzakonita djela, radi čega se
ova pravda najčešće naziva legalnom pravdom. Legalnu pravdu u jednom društvu karakterišu: zakoni i državne
institucije koje žrtvi pomažu da dosegne legalnu pravdu. Legalna pravda je, prema tome, minimum pravde na
koju su se države obavezale onog trena kada su zabranile “privatnu osvetu” između članova tog društva. Za
legalnu pravdu pri tome su najbitniji subjektivni uslovi krivice (mens rea), čime se opet zapostavlja šteta koja je
učinjena žrtvama izvršenjem zločina. Za legalnu pravdu presudni su motiv počinitelja i znanje (uračunljivost i
umišljaj), te se u skladu sa motivima i krivicom procjenjuje visina kazne za počinitelje zločina. Dakle, legalna
pravda nije podređena žrtvi, ili u svrhu realizacije pravde za žrtve, već “društvenom sistemu” ili odbrani društva
od društveno nedopuštenih ponašanja. Radi toga, legalna pravda nije uspjela u “odbrani društva od zločina”, što
potvrđuje Lowenstein sljedećim riječima: “Mi znamo tko je počinio zločin, ali nismo osigurali dovoljno dokaza koji
bi bili dovoljni za sud…čak i kada dovedemo poznatog kriminalca pred sud, konačni rezultat je novčana kazna,
ili olakotna presuda…zločinci nam se smiju i naravno većina njih ponovo će počiniti kazneno djelo”
(Lowenstein,1992: 286). Društvo nije uspjelo ni sa rehabilitacijom zločinaca, pa se time otvara pitanje
svrsishodnosti kazne i kažnjavanja. Radi toga Lowenstein tvrdi: “Potrebno je promijeniti sadašnji postupak
popustljivosti u postupku s mladim i starijim prestupnicima. Isto tako je od životne vrijednosti osiguranje
rehabilitacije unutar rezidencijalnog ambijenta otvorenog i zatvorenog tipa, slično kao i u zatvorima. Tada se
može primjeniti neki oblik rada koji se može smatrati rehabilitacijom, a ne tek utamničenjem. Kazne zbog toga
trebaju biti duže ili kraće, ovisno o rezultatima takvog tretmana i sposobnosti pojedinaca da žive unutar društva
više kao korisne nego nesocijalne osobe” (Lowenstein,1992: 289).

Sa razvojem ljudskog društva i demokratije i humanizacijom kazne, te ukidanjem smrtne kazne, uobičajena je u
XXI vijeku primjena dvije vrste kazni: novčana kazna i kazna oduzimanja slobode u različitom trajanju

41
(sa sve rjeđom primjenom kazne doživotnog zatvora). Međutim, sve je češća zamjena zatvorske kazne
korisnim radom na slobodi, ili uvjetne osude mjerom opominjanja, te drugi vidovi sankcija umjesto
bezuvjetnog oduzimanja slobode, ali je jasno da država ovakvim kaznenim politikama šalje lošu poruku
žrtvama i izlaže ih ne samo ponovnom i češćem stradanju, već i sekundarnoj viktimizaciji kroz rad
državnih organa. Država mora spriječiti sekundarnu viktimzaciju žrtava, jer ukoliko krivičnopravni sistem
nije prilagođen žrtvi, žrtva će u “strahu od sekundarne viktimzacije” odustati od prijavljivanja zločina.

Engleska, Vels i Sjevrna Irska, prve su evropske države koje su pokušale putem Programa za pomoć i zaštitu
žrtava poboljšati tretman žrtava formiranjem posebnih tijela, ili nacionlanih službi za pomoć žrtvama, a ove
službe dio su Evropskog foruma za pomoć žrtvama. “Forum danas okuplja organizacije iz 15 evropskih država,
a među njima su jedino Mađarska, Češka i Slovačka iz centralno i istočnoevrospkog regiona. Očekuje se da će
se od bivših jugoslovenskih republika, u sklopu priprema za ulazak u Evropsku uniju Forumu prva pridružiti
Slovenija, koja je kao i Srbija do sada imala status posmatrača” (Ćopić, Vidaković, 2002: 28). Kazna se, dakle,
smatrala društvenom odbranom i osnovnom svrhom krivičnog postupka, dok je reparacija štete žrtvama bila jako
dugo zanemarivana ili rješavana samo u izuzetnim slučajevima. Međutim, pitanje adekvatne nadoknade štete za
žrtve zločina, ponovo je aktueliziralo Svjetsko viktimološko društvo (1979) raspravama o dva ključna pitanja i to:
o naknadi štete žrtvama krivičnog djela i potrebom za reformom krivičnog sistema na način da se naknada štete
učini djelotvornom.

1.1. Teorija restitutivne pravde Margery Fry

Pravosuđe je, dakle, prva državna insitucija koja omogućava moralnu i materijalnu satisfakciju za žrtve, jer se
njenim radom ostvaruje kažnjavanje počinitelja zločina i postiže kompenzacija za bol, patnju i štete koje su
nastale kao posljedica zločina za žrtve. Međutim, u svijetu je problem pravičnog obeštećenja žrtve postao
aktuelan tek posljednjih trideset godina, a inicirala ga je britanska sutkinja Margery Fry, time što je široko
podržala i stimulirala obavezu države da obešteti žrtve. Suštinu ove restitutivne teorije Garrett ukratko
objašnjava sljedećim riječima: “ona je predložila da obeštećenje bude jedan oblik osiguranja koje bi društvo
garantiralo time što bi poreski obveznici u tome sudjelovali jer su svi oni izloženi opasnosti od zločina. Njen je
argument bio: ako država ne dopusti građanima da zahtijevaju individualnu osvetu, ili obeštećenje, tada država
treba preuzeti odgovornost za svoje propuste u zaštiti njenih građana od kriminalnih čina njihovim obeštećenjem
od takvih događanja.” (Garrett, 1990: 77-78). Ovaj članak sutkinje Fry inicirao je uvođenja programa za
obeštećenje žrtava, najprije 1964. godine u Novom Zelandu, a zatim u Velikoj Britaniji. Analizirajući ovaj program
obeštećenja žrtava, Gerrettu zaključuje da: “u Velikoj Britaniji neka osoba postaje kandidat za obeštećenje
ukoliko su on ili ona (i osobe koje od njih zavise) žrtve nasilničkog zločina. Za oštećenje imovine (s nekim
izuzecima) i osobne ozljede, osim nasilničkih čina, ne daje se nikakvo obeštećenje. Veličina naknade zavisila je
od stvarnih posljedica za žrtvu u vidu boli i patnje te finacijskog gubitka” (Garrett, 1990: 83). Međutim, da bi se
provelo plansko obeštećenje žrtve, neophodno je bilo odrediti koji to kandidati imaju pravo na obeštećenje. Radi
realizacije obeštećenja, formirano je posebno tijelo (odbor) zaduženo da vrši procjenu “ozbiljnosti ili težine
povrede”, ili procjenu efekata viktimizacije i procjenu doprinosa žrtve vlastitoj viktimizaciji. Na osnovu procjene
posljedica viktimizacije, odlučivalo se o tome da li žrtva treba potpuno ili djelimično obeštećenje. Prema
programu za obeštećenje

4
2
žrtava u Velikoj Britaniji, žrtve su dužne podnositi zahtjeve za obeštećenje ovom odboru i to najkasnije do
tri godine od dana podnošenja povreda.

Kasnije, 1973. godine, Zakonom o krivičnim sudovima u Velikoj Britaniji, sudovi su ovlašteni da zahtijevaju
plaćanje odštete od počinitelja zločina u svakom slučaju kada je ozljeda, gubitak ili oštećenje proizišlo za žrtve iz
krivičnog djela. Time je odluka o obeštećenju žrtve proizilazila iz presuda ovih Sudova, što znači da je presuda
bila osnov za pokretanje zahtjeva za obeštećenje žrtava. Žrtve su time, po prvi put, dobile ovlaštenje da od
pomenutog odbora zahtijevaju obeštećenje u skladu sa Zakonom o krvičinim sudovima. Međutim, u početku,
ovaj Program za obeštećenje nije obuhvatio porodice ili bliže srodnike žrtava, da bi od 1979. godine u Velikoj
Britaniji bilo dozvoljeno da osobe s kojim je žrtva bila u istom domaćinstvu mogu, pod određenim uvjetima, tražiti
obeštećenje. Slično su nakon toga postupile i SAD, s tim što u Velikoj Britaniji finansijski status žrtve nije
kvalificiran kriterij da žrtva postane kandidat za obeštećenje, dok u brojnim državama SAD, žrtva-kandidat mora
dokazati loše finansijsko stanje prije nego što se zahtjev za obeštećenjem uzme u razmatranje. Osim toga, u
Velikoj Britaniji ovo obeštećenje na osnovi odštetnog prava može obuhvatiti bolove i patnju žrtve, dok u SAD to
nije dopušteno. Prvi zakon o obeštećenju žrtava u SAD je donešen 1965. godine, a ovaj Zakon usvojen je na
osnovu prava građana na obeštećenje, zatim iz prava i potrebe čovjeka da mu društvo omogući odbranu jer
zabranjuje privatnu osvetu.

1.2. Teorija “osiguranja” i “dobrobiti”

U svim društveno-političkim sistemima kao najveća prepreka za široku teoriju obeštećenja pojavljuju se
troškovi. Radi toga su države prinuđene da se služe selektivnim restrikcijama koje se pojavljuju u svim
državnim programima o obeštećenju žrtava, tako da se žrtvama nameću različita ograničenja poput:

1) boravišta tj. samo stanovnici određene države mogu kao žrtve koristiti pogodnosti obeštećenja,
2) zatim isključenje rođaka prijestupnika u namjeri naplate odštete,
3) isključenja osoba koje žive u istom domaćinstvu sa žrtvom iz prava na obeštećenje,
4) zahtijeva se dokumentacijom kojom se dokazuje finansijska situacije ili pozicija žrtve ili osobe
koje je živjela u istom domaćinstvu sa žrtvom;
5) prava na obeštećenje koje se ograničava samo na maloljetnu djecu o kojoj je žrtva vodila brigu,
6) prava na obeštećenje koje se ograničava samo na nadoknade za medicinske troškove za
povrede koje su nastale kao posljedica zločina, ili
7) prava na obeštećenje koje se ograničava samo na razumne troškove koji su nastali kao
posljedica zločina.

U skladu sa obavezom države da zaštiti žrtvu, nastale su sljedeće restitutivne teorije:

1) “teorija osiguranja” prema kojoj žrtve trebaju dobiti obeštećenje – Velika Britanija,
2) “teorija dobročinstva”, koja nalaže obeštećenje od države samo u izutenim slučajevima ili kada je riječ
o siromašnim žrtvama – USA.

43
Prema navedenom, jasno je da većina Programa o obeštećenju žrtava uređuje pravo na obeštećenje
žrtava kada je riječ o fizičkim i psihičkim posljedicama zločina (i to u najvećem broju slučajeva ukoliko je
kao posljedica nastupila smrt žrtve ili je došlo do teških tjelesnih oštećenja), dok gubitak imovine nije
pokriven u većini programa obeštećenja žrtava, a ukoliko je ovo obeštećenje i predviđeno, ograničeno je
na pokrivanja gubitaka ili štete na račun osnovne imovine. Tako je, naprijed spomenuta “teorija
dobročinstva” ograničila obeštećenje žrtava time što od žrtve ili porodice žrtava traži da dokaže loše
finansijsko stanje prije nego što se zahtjev o obeštećenju uzme u razmatranje. Radi toga je “teorija
dobročinstva” kao restitutivna teorija kritikovana, jer postavljanjem ovog ograničenja za žrtve „narušava“
“privatnost” žrtava, čime se na određen način diskriminiraju žrtve koje su prije viktimizacije štedjele
novac. Međutim, većina teoretičara restorativne pravde saglasna je u stavu da doprinos žrtve vlastitoj
viktimizaciji može da predstavlja najpravedniji uslov ili ograničenje za obeštećenje.

U skladu odgovornosti žrtve zaključujemo da nedužne žrtve zločina ne smiju biti ograničene u pravu na
obeštećenje, dok se ovi zahtjevi mogu reducirati ukoliko se utvrdi da je ponašanje žrtve doprinijelo
izvršenju krivičnog djela.

Odnos prema žrtvama i sudska praksa Velike Britanije i USA-a, te drugih razvijenih demokratija, ukazuju
da su države prvo odobrile ograničenu pomoć žrtvama putem Programa za obeštećenje žrtava, da bi
nakon toga usvojile Zakone o žrtvama zločina ili obeštećenju žrtava, i to tek nakon što su formirale
Fondove za pomoć žrtvama.

Tako je u USA-a Zakon o žrtvama zločina donesen 1984. godine, da bi kasnije bio dopunjen od strane Kongresa
USA-a donošenjem Zakona o pravosudnoj zaštiti djece. Istovremeno sa usvajanjem ovog Zakona, u
Ministarstvu finansija ustanovljen je jedan fond za žrtve zločina koji na jednogodišnjoj osnovi prima sredstva od
federalnih novčanih kazni, poreskih i carinskih kazni, te koristi koje ostvare osuđeni kriminalci svojim
prekršajima. Također se od svake države USA-a tražilo se da udovolji selektivnim kriterijima, kako su oni izloženi
u Zakonu o žrtvama zločina. Dakle, u državama USA-a istovremeno su prihvaćena ista ograničenja obeštećenja
žrtava. Prema Garrettu: » Selektivni kriterij što ih pojedina država utvrđuje te plan korištenja financijskih
sredstava određuje u konačnom da li će pojedina žrtva zločina udovoljiti tim kriterijima i na taj način dobiti
novčani iznos izravnog obeštećenja” (Garrett,1990: 81).

Zakon o žrtvama zločina donesen 1984. Godine predvidio je da državna služba za obeštećenje žrtava
može na osnovu diskrecionog prava odlučiti o tome koji će lokalni programi za pomoć žrtvama dobiti
financijska sredstva iz ovog Fonda, a njime je i utvrđeno koje su to službe za pomoć žrtvama:
1) službe za krizne intervencije,
2) hitni prevoz do suda,
3) službe za pomoć djeci prije definitivanog zbrinjavanja,
4) privremene mjere u domaćinstvu,
5) mjere sigurnosti,
6) pomoć žrtvi kao stranci u krivičnom postupku,
7) te plaćanje troškova za sudsko-medicinsko ispitivanje žrtve silovanja.

4
4
Na osnovu izloženog jasno je da ni Velika Britanija, a ni USA-a nemaju izravnih obeštećenja, posebno za
ozljede nanesene žrtvi, već je riječ o indirektnoj kompenzaciji putem fondova za žrtve zločina. Međutim,
da je ovim Programima za obeštećenje žrtava, a zatim Zakonima o žrtvama zločina, postignut značajan
napredak, potvrđuje Garrett (Garrett, 1990: 85).

2. OSTALE TEORIJE O RESTORATIVNOJ PRAVDI

Restorativna pravda pored toga što je utemeljena na zahtjevima žrtava za realizaciju pravde (socijogija prava,
naknada štete i restitucija) snažnu podršku imala je kroz ideje koje su razvili predstavnici sociološke teorije,
prevashodno Dirkem i Veber (Durkheim i Weber), zatim kriminolozi društvene kontrole, posebno Hiršijev (Hirshi)
teorija društvenih veza, a potom i radikalna, kritička ili nova kriminologija, kao i kriminologija mirotvorstva.
Kriminologija društvene kontrole javila se šezdesetih godina prošlog veka, u SAD-u i Evropi,
a nastala je na kritici formalne kontrole koja stigmatizira počinitelje zločina (Konstantinović-Vilić, Nikolić-
Ristanović, Kostić, 2009: 325, Ignjatović, 2008: 91). Društvo može da reaguje mehanizmima formalne i
neformalne kontrole na kriminalitet, pri čemu formalna društvena kontrola obuhvata mehanizme koje
primjenjuje država (krivičnopravni sistem), dok se neformalna može usmjeriti na institucionalizovane ili
neinstitucionalizovane oblike delovanja pojedinaca u pravcu usvajanja određenih društveno prihvatljivih
normi i modela ponašanja (porodica, škola, sredstva masovne kulture i slično). Pored toga, društvo može
da aktivira strožje kažnjavanje u slučaju ponašanja suprotnih opšte-prihvaćenim društvenim normama, a
to su različite forme društveno baziranih sankcija (engl. community sanctions), ali i različite oblike
neformalne kontrole poput mjera, postupaka i modela za ostvarivanje restorativne pravde.

Teoriju drušvenih veza razvio je Trevis Hirši (Travis Hirshi), a zasnovana je na tezi da su društvene veze
jače od intervencije države prema nedozvoljenim ponašanjima. Prema Hirshiju: „društveno neprihvatljiva
ponašanja, odnosno delinkventni akti mogu da se posmatraju kao rezultat slabljenja ili kidanja veza
pojedinca i društva“ (Hirshi, 1969, prema Ignjatović, 2008: 117). Pored Hirshija, teorijsko uporište ideji
restorativne pravde nalazi se u učenjima predstavika radikalne odnosno kritičke kriminologije.

U skladu sa ovim razmišljanjima promjenio se i odnos prema kaznama na način da je kao neljudska
(nehumana) ukinuta smrtna kazna i kazna doživotnog zatvora, a kazna zatvora zamjenjena probacijom,
društveno koristnim radom, novčanom kaznom, elektronskim nadzorom i slično. Skul (Scull), Fuko
(Foucault) i Koen (Cohen) (Cordero, Garcia, 2001: 278) kao kritičari alternativnih mjera postupanja sa
učiniocima krivičnih djela analizirajući stanje kriminaliteta nakon ovih promjena ustvrdili su da iste nisu
uticale na smanjenje broja zatvorenika, jer su alternativne mjere izricane u slučajevima lakših krivičnih
djela, primarnih delinkventi i djela za koja u redovnim postupcima ne bi bile izrečene zatvorske kazne.
Osim toga, žrtve su i kroz alternatvine mjere zanemarene i uskraćene u ostvarivanju adekvatne moralne i
materijalne satisfakcije. Društvenu sigurnost i bezbjednost, kao i zaštitu od sekundarne viktimizacije
neophodno je kroz kažnjavanje obezbjediti ne samo za žrtve, već i za počinitelje.

4
5
Pored ovih teorija, predstavnicima republikanske kriminologije, kao i teorije mirotvorstva (Pepinsky i
Quinney), kao i teorije razrešenja konflikata (Kennedy i Scimecca), svojim promišljanjima također su
uticali na razvoj ideje restorativne pravde.

Mnoge teorije dovođene su u vezu sa nastankom i razvojem restorativne pravde, ali ćemo se mi za
potrebe ovog udžbenika ograničiti na one sociološke kroz koje se i ogleda društvena korisnost i
neophodnost primjene restorativnih mjera, postupaka i modela, a to su: teorija etiketiranja, subkluturalna
teorija, kontrolna teorija i teorija reintegritativnog posramljivanja.

2.1. Teorija etiketiranja

Začetnik prvonastale teorije etiketiranja je G.H. Mead (1863-1931), dok su njegovi najznačajniji
sljedbenici Becker H., Lemert E. i Tannenbaum F. i prema ovoj teoriji proces etiketiranja može pojačati
devijantno ponašanje uvažavajući perspektive simboličkog interakcionizma. Pri tome, proces etiketiranja
određen je brojnim društvenim faktorima, i to: načinom na koji zajednica percipira formalno
sankcioniranje, zatim saznanjima da li su društvene norme prihvaćene od većine pripadnika zajednice i
do kojeg stupnja neko djelo predstavlja kršenje tih normi kako za počinitelja tako i za društvo u cjelini.
Dakle proces etiketiranja odvija se preko samopoimanja i samopoštovanja, pod uslovom da delinkvent i
društvo prepoznaju etiketu, da delikvent razumije i prihvati etiketu ponašajući se u skladu s njom i da
ponašanje osoba iz delinkventovog okruženja simbolizira da mu je pripisana negativna etiketa. Teoriju
etiketiranja (labelling theory) Becker je sociološkim jezikom predstavio kroz ključne postavke teorije
etiketiranja, a to su društvene grupe koje stvaraju pravila i pokušavaju ih nametnuti i provesti. Prema
teoriji etiketiranja samopoimanje i samopoštovanje ključni su elemnetni na kojim treba graditi restorativne
modele, postupke i mjere kako bi se izbjeglo etiketiranje i stigmatizacija počinitelja zločina.

Društvena pravila definiraju odgovarajuće vrste ponašanja kao «dobro» i kao «loše» djelovanje, a
Beckerova teza naglašava činjenicu da je devijacija društveno stvorena, jer društvo stvara pravila, a
devijacija nastaje kao posljedica odgovora drugih na djelovanje onih koji ta pravila krše. Devijacija nastaje
u interakciji između prekršitelja pravila i onih koji reaguju na ovo ponašanje, radi čega Howard Becker
smatra da naučna istraživanja treba usmjeriti prema onima koji stvaraju i provode pravila, a ne prema
onim koji ih krše. Djelovati na popravljanje počinitelja moguće je samo uz njegovu saradnju i prihvatanje
odgovornosti za izvršeni zločin uz želju za popravljanjem štete koja je posljedica djela, ali i ponašanja
počinitelja koja društvo ne odobrava.

2.2. Kontrolna teorija

Teorija izbora je teorijska osnova realitetne terapije koja izvire iz kliničke prakse dr. Glassera, te biološke
teorije po imenu Perceptualna kontrolna teorija koja tumači ponašanje svih živih bića. Prema teoriji izbora
ljudsko ponašanje motivirano je iznutra, a ne vanjskim podražajima, dok je osnovna karakteristika
čovjeka da nadzire (kontrolira) okolinu u vezi s tim ponašanjima. Teorija izbora tumači ponašanja kao
naše izbore

4
6
kojim u datom trenutku najbolje zadovoljavamo jednu ili više osovnih psihičkih potreba, a ovi izbori temelj
su kvalitetnih odnosa, ali i našeg mentalnog zdravlja. Putem realitetne terapije moguće je savjetovanjem
pomoći ljudima da uspostave kvalitetnije odnose i riješe teškoće i probleme. Realitetna terapija ostvaruje
odnos međusobnog prihvaćanja, povjerenja i uvažavanja između savjetnika i klijenta uz promjenu
ponašanja klijenta sa uvažavanjem njegovih potreba. Ova terapija kao i teorija kontrole i izbora ukazuju
na ulogu i značaj čovjekove volje u promjeni stanja svijesti, vlastitog položaja i društvenih odnosa u
skladu sa društvenim potrebama, čemu teže restorativne mjere, postupci i modeli.

2.3. Teorija subkultura

Subkultura je skup normi, vrijednosti i obrazaca ponašanja koje razlikuje grupu ljudi od ostalih članova
društva, dok subkulturne grupe nastaju iz potrebe ljudi za pripadanjem, za pronalaskom vlastitog
identiteta, za spontanošću ili, jednostavno, za druženjem sa istomišljenicima.

Subkulture se prema dominantnoj kulturi mogu odnositi na sljedeće načine:

1. da prihvaćaju dominantne kulture,
2. da su odvojene od dominantne kulture, ali bez suprotstavljanja, i
3. da pružaju otpor prema dominantnoj kulturi - kontrakultura i alternativna kultura.

Utemeljitelj pojma subkulture je Albert Cohen (knjiga " Deliquent Boys: The Culture of the Gang"), koji je
tvrdio da postoji kultura unutar kulture ili da je društvo raslojeno na subgrupe, te da pojam subkulture
nastaje unutar teorije delikventne subkulture. Čikaška škola (kojoj su pripadali Thomas, Park, Burgess,
McKenzie, Wirth, Shaw), teorije etiketiranja (Lemert, Becker), kontrakulture, koncepta "moralne panike"
(Stanley Cohen) i razdoblje Birminghamske škole (Hall, Willis, Hebdige) bavili su se pojmom subkulture i
došle do istovjetnog zaključka da se sa razvojem društva osigurava razvoj novih subkulturnih grupa, što
znači da će uvijek postojati subkulture (dok je društva), a sa njima i delinkventne subkulture. Dakle,
društvo bez konflikata nije moguće postići, ali je moguće pronaći najbolji model rješenja društvenih
konflikata ili sporova, a to je svakako restorativna pravda.

2.4. Teorija reintegrativnog posramljivanja

Edwin Lemert razlikovao je primarnu od sekundarne devijacije, i za njega primarna devijacija uklopljena
je u «normalno» ili konvencionalno ponašanje, dok sekundarna nastaje u uvjetima društvene reakcije.
Reakcija društva izaziva novu devijaciju, jer je etiketiranje devijanata uvećalo devijaciju. Prema Marshallu
teorija reintegrativnog osramoćivanja koju je razvio Džon Brejtvejt (John Braithwaite) predstavljala je
osnovu Hauardu Zeru (Howard Zehr) za kreiranje sveobuhvatanog modela restorativne pravde (Marshall,
1998: 29). Za Zera restorativna pravda koja je u suprotnosti sa principima koji se nalaze u osnovi legalne,
odnosno, retributivne pravde, postiže društveni mir izvan društvenih institucija uz djelovanje članova
društvene zajednice uključenih u konflikt/spor, ali bez stigmatizacije i etiketiranja. Mark Ambrajt (Mark
Umbreit) u SAD, Martina Rajta (Martin Wright) i Džon Harding (John Harding) u Velikoj Britaniji razvili su

47
restorativnu pravdu kroz posredovanje kao model na individualnom nivou – nivo individualne pravde, dok
su Heri Mika (Harry Mika) u SAD i Toni Maršal (Tony Marshall) u Velikoj Britaniji učinili zaokret ka
shvatanju restorativne pravde kao društveno zasnovane pravde. Dalje od njih otišao je Džon Brejtvejt
(John Braithwaite) kroz tzv. teoriju reintegrativne sramote, odnosno reintegrativnog osramoćivanja, koja
se uklapa u širi teorijski okvir – teoriju društvene kontrole. Teorija reintegrativne sramote oslanja se na
teoriju etiketiranja, teoriju subkulture, teoriju oportuniteta, teoriju kontrole, teoriju diferencijalne asocijacije
i teoriju socijalnog učenja, polazeći od tendencije da država kroz klasičan krivičnopravni odgovor vrši
stigmatizuju učinioca, što za posljedicu ima stvarno ili simbolično isključivanje učinioca iz socijalnih
interakcija. Prema Brejtvejtovoj teoriji procesa reintegrativnog osramoćivanja može biti ublažen ili
izbjegnut ukoliko ovaj proces prate pokajanje i prihvatanje izvinjenja ili oprost koji znači ponovno
prihvatanje od strane društva (po uzoru na rješenje sporova u društvenim zajednicama na tlu Afrike i
Azije). Pri tome, ceremoniju osramoćivanja „prate ceremonije pokajanja i ponovnog prihvatanja“
(Braithwaite, 1989: 74). Suština Brejtvejtove teorije kriminalnog ponašanja i socijalne kontrole je u tome
da postoji veoma značajna razlika između reintegrativne sramote, koja se doživljava u krugu poznatih, i
stigmatizacije, do koje dolazi u klasičnom sistemu državne reakcije na kriminalno ponašanje.
Reintegrativno osramoćivanje postiže jaču socijalnu kontrolu, jer sramota ima određeni efekat na članove
njegove mikro zajednice, koja će preuzeti kontrolu nad ponašanjem učinioca kao svog člana i time
djelovati u pravcu sprječavanja drugog društveno neprihvatljivog ponašanja. Ključni elementi ovog
pristupa su inkluzija i podrška, a ne isključivanje i osuda počinitelja, dok mu je nedostatak interakcija
između učinioca i žrtve, i efikasna pravda za žrtve.

Medijacija u prvom redu počiva na interdisciplinarnim spoznajama o sukobima i načinima njihova

rješavanja (Ajduković i Sladović Franz, 2003.a,b), a najutjecajnija je teorija pregovaranja koju su
predstavili Fisher i Ury (1981.), prema kojoj su definirani ključni aspekti principijelnog pregovaranja:
1) odvojiti osobe od problema (zajedničko „napadanje“ problema, a ne međusobno),
2) usmjeriti se na interese, ne na pozicije (početno iskazane pozicije ne odražavaju nužno ono što osobe
stvarno žele ili trebaju odnosno interes zbog kojeg zauzimaju određenu poziciju),
3) stvoriti što više opcija (kako bi mogli odabrati onu mogućnost za rješenje sukoba koja zadovoljava sve
strane u sukobu), i
4) prihvatiti objektivne kriterije (neovisno o volji bilo koje strane u sukobu, npr. pravni propis, tržišna
vrijednost, itd.).

Posebnu važnost za posredovanje ima upravo pomak od pozicionog prema interesnom pregovaranju,
dakle pomak od iskazanih zahtjeva prema interesima koji se određuju kao brige i potrebe strana u
sukobu koji se trebaju zadovoljiti kako bi bili zadovoljni s rješenjem pregovora (Kruk, 1997.).

Polazeći od pravne definicije štete kao povrede pravno priznatih interesa,odnosno kao štetetnom radnjom
prouzročene povrede nečijeg subjektivnog prava ili interesa3, na razvoj samog instituta naknade
namaterijalne štete uticalo je tradicionalno rimskopravno civilističko poimanje štete kao isključivo
materijalne kategorije, čime se pojam štete izjednačavao sa gubicima imovinske prirode kao što su
damnum emergens i lucrum cessans. U tom smislu, poimanje imovinskog interesa izjednačavalo se sa
imovinskom vrijednosti, a šteta je po prirodi stvari mogla biti samo imovinska. Međutim, su sa protokom

4
8
vremena pored res mancipi, predmetom vlasništva postaje i res non mancipi, a pojam res kao objekt
prava proširio se na res corporales i res incorporales, što je omogućilo da se za mnoge protupravne
povrede, a koje se danas shvaćaju kao neimovinska šteta, mogla utužiti izvjesna svota novaca koja je
tužitelju trebala pružiti zadovoljenje za nanesenu povredu.

Na našim prostorima i nama bližoj prošlosti institut naknade nematerijalne štete nije bio nepoznat, iako je
za vrijeme važenja austrijskog Obligacionog građanskog zakona, šteta mogla biti isplaćena za pretrpljene
bolove za „svaki kvar učinjen u imovini, u pravima ili u osobi“. Tako je i pretrpljeni bol bio obuhvaćen
pojmom štete u ličnosti, a ta vrsta štete naknađivana je odgovarajućim iznosom novca. Pitanje naknade
nematerijalne štete, prvi put je riješeno donošenjem Zakona o obveznim odnosima (Sl.list. SFRJ 29/78 –
46/85), koji je i danas na snazi, ali ne zadovoljava interese žrtava.

Prouzrokovani bol je povreda ličnosti čovjeka, dok je tjelesni bol prouzrokovana povredom tijela i zdravlja,
pri čemu sud mora utvrdtii intenzitet i trajnost bola, stupanj do koga taj bol unosi poremećaje što se tiče
zdravlja i odnosa povređene ličnosti.
Glava četvrta
RESTORATIVNA PRAVDA – ELEMENTI, PRINCIPI I FAZE POSTUPKA

1. ELEMENTI RESTORATIVNE PRAVDE

Porast kriminala i svakodnevno nasilje uticali su na promjenu odnosa prema tradicionalnom

pravosudnom sistemu radi čega Friday zaključuje „da politika i praksa tradicionalnog krivičnopravnog
sistema nisu pokazale efikasnost u smanjenju stope kriminaliteta, pružanju građanima sigurnosti i
dobijanju podrške od strane sudskih vlasti“. Za razliku od postupaka za ostvarivanje retributivne pravde,
restorativna pravda, pored brze i efikasne naknade štete žrtvama, omogućava i potiče ispoljavanje
osećanja (poput bola, ljutnje, prekora) koja su potaknuta izvršenjem krivičnog dela, te doseže oprost žrtve
uz izvinjenje i iskreno pokajanje počinitelja štete ili zločina. Upravo zbog toga crkvene organizacije bile su
vodeći zagovornici i pokretači razvoja restorativne pravde, a jedna od njih je kanadska crkvena
organizacija pod nazivom Crkveni savjet za pravdu i popravljanje (The Church Council on Justice and
Corrections). Prema Popoviću model restorativnog postupka koji primjenjuje Crkveni savjet za pravdu i
popravljanje iz Kanade ima pet konstitutivnih elemenata:
1) Potpuno učešće i saglasnost zainteresiranih strana;
2) Popravljanje nastalih posljedica bez kažnjavanja počinitelja zločina;
3) Preuzimanje odgovornosti od strane svih učesnika restorativnog procesa;
4) Sprječavanje podjele društva;
5) Osnaživanje zajednice kroz eliminaciju uzroka kriminaliteta.

4
9
Potpuno učešće i saglasnost svih zainteresiranih strana u sporu/konfliktu element je bez kojeg nije
moguće ostvarivanje restorativne pravde, a podrazumjeva dragovoljno učešće u sudskom ili vansudskom
postupku svih zainteresiranih osoba koje su na posredan ili neposredan način pogođeni izvršenjem
krivičnog djela, a to su: žrtva, delinkvent, najbliži članovi porodice žrtve, prijatelji i društvena zajednica.

Propravljanje nastalih posledica (štete) bez kažnjavanja počinitelja zločina podrazumjeva

sporazumno rješavanje spora/konflikta uz povratak osećaja sigurnosti, izvinjenje i naknadu štete za žrtve,
te istovremeno izbjegavanje kažnjavanja, stigmatizacije i etiketiranja počinitelja zločina, kojim se postiže
pomirenje strana u sporu/konfliktu uz razvoj svijesti da se krivično djelo više ne vrši.

Preuzimanje odgovornosti od strane svih učesnika restorativnog procesa složen je proces koji
nameće obaveze svima učesnicima i podrazumjeva:
1) suočavanje strana u sporu/konfliktu radi objašnjenje uzroka zločina ili nasilja,
2) predstavljanje posljedica ili štete i boli koju su žrtve pretrpjele,
3) preuzimanje potpune odgovornosti za nastalo stanje od strane počinitelja zločina ili prihvatanje
izvršenja obaveza koje predstavljaju adekvatnu satisfakciju za žrtve,
4) izvinjenje oštećenim ili žrtvama zločina ili nasilja od strane počinitelja,
5) oprost žrtve i prijedlog adekvatne satisfakcije za pretrpjele posljedice,
6) pomirenje žrtve i počinitelja zločina ili nasilja.

Sprječavanje podjele društva jer se zločin posmatra kao međusobni spor ili konflikt dvije strane koji se
loše reflektira na društvo u cjelini radi čega je uz pomoć treće neutralne osobe neophodno sporazumno
riješiti spor/konflikt, bez osude i izricanja sankcije, ali uz adekvatnu naknadu, izvinjenje, oprost i
pomirenje sukobljenih strana.

Restorativna pravda ili njeni modeli, postupci i mjere omogućavaju rješavanje spora ili konflikta unutar
društvene zajednice na način koji predstavlja realiziraju interesi svih članova zajednice, jer je žrtva dobila
adekvatnu moralnu i materijalnu satisfakciju, počinitelj izbjegava kažnjavanje, etiketiranje i stigmatizaciju,
a društvo dalje razvijanje spora ili konflikta kroz oprost i pomirenje ili ostvarivanje interesa sukobljenih
strana.

Osnaživanje zajednice kroz eliminaciju uzroka kriminaliteta omogućava se iskreno pokajanje počinitelja uz
prihvatanje izvinjenja od strane žrtve ili oštećenog čime se postiže humanizacija kazne koju nisu uspjele ostvariti
dosadašnje kaznene politike, jer kazna nije bila prilagođena indiviualnim osjećajima pravičnosti žrtava, a
izricanje kazni od strane pravosudnih organa rezultiralo je etiketiranjem i stigmatizacijom koja je otežavala
rehabilitaciju i reintegraciju počinitelja zločina ili nasilja, zbog čega izvršenje kazni nije postizalo očekivane
rezultate ili odvraćanje od zločina ili nasilja, što pokazuju stope recidiva.

2. PRINCIPI RESTORATIVNE PRAVDE

5
0
Restorativna pravda, kao i većina drugih sistema, kao aktualni pristup rješavanju sporova u društvu,
zasniva se na određenim principa na kojim se temelji pristupu prema učesnicima i tok restorativnog
procesa, a to su:
• dobrovoljnost stranaka,
• neutralnost treće osobe (medijatora),
• jednakost strana u sporu i
• povjerljivost.

Ovi principi restorativne pravde regulišu ponašanje i odnose učesnika u restorativnom postupku.
Restorativa pravda na spor/konflikt gleda kao sukob pojedinaca koji se negativno reflektira na društvo,
radi čega potiče i razvija modele, postupke i mjere kojim bi se sukobi rješili uz direktno učešće strana u
sporu/konfliktu, treće neutralne osobe koja rukovodi postupkom na način koji će zadovoljiti potrebe i
interese sukobljenih strana.

2.1. Dobrovoljnost stranaka

Dobrovoljnost stranaka kao princip za ostvarivanje restorativne pravde podrazumjeva volju svih
zainteresiranih strana da spor/konflikt riješe na drugi način ili u restorativnom postupku, a svoju volju
strane u sporu/konfliktu mogu izjaviti prije pokretanja sudskog postupka, u toku sudskog postupka i nakon
okončanja postupka. Princip dispozicije kao procesno načalo ogleda se u tome što pokretanje i vođenje
restorativnog postupka zavisi od volje strana u sporu/konfliktu, koje svojim sporazumom o posredovanju,
najčešće u vidu klauzule o posredovanju, određuju da će spor/konflikt pokušati da riješe mirnim putem,
uz pomoć treće, neutralne strane.

Izbor treće neutralne osobe takođe zavisi od strana u sporu/konfliktu koje iniciraju postupak, određuju
njegov predmet i svojim ponašanjem utiču na njegovu sadržinu, tok i rješenje. Princip dobrovoljnosti, koji
proizilazi iz načela dispozicije i važi kako za treće neutralne osobe koji svoju funkciju dobrovoljno
prihvataju, tako i za strane u sporu/konfliktu koje dobrovoljno učestvuju u postupku, uz mogućnost da
postupak napuste u svakoj njegovoj fazi, sve do potpisivanja sporazuma kojim se spor/konflikt rješava.

2.2. Neutralnost treće strane (medijatora)

Neutralnost medijatora ili treće strane u restorativnom postupku kao princip za ostvarivanje restorativne
pravde podrazumijeva njegovu objektivnost ili jednako postupanje sa obje strane u sporu/konfliktu uz
preuzimanje obaveze da u toku restorativnog postupka neće predlagati i nametati rješenje spora/konflikta
ili na drugi način uticati na strane u sporu/konfliktu radi postizanja sporazumnog rješenja ili bez
predrasuda u pogledu stranaka i predmeta spora/konflikta.

Medijatora ili treću stranu u restorativnom postupku obavezuje princip neutralnosti, vrhovno načelo koje u
svemu opredjeljuje način njegovog ponašanja i postupanja. Da bi uspješno posredovao u pregovorima,

5
1
medijator ili treća strana u restorativnom postupku mora imati jednak odnos prema stranama, mora
sačuvati svoju nepristrasnost tokom čitavog postupka, prevazilazeći iskušnje da utvrđuje na čijoj je strani
krivica za nastali spor/konflikt.

Praktična realizacija principa neutralnosti veoma je složen zadatak posebno u situacijama kada među
stranama postoji izrazita neravnoteža moći, te postoji potreba da medijator ili treća strana u restorativnom
postupku, ako postoje ili se u toku postupka pojave razlozi koji utiču na njegovu nautralnost i
nepristarasnost, prekine medijaciju i konstatuje da je dalje vođenje postupka nesvrsishodno.

2.3. Jednakost strana u sporu

Jednakost strana u sporu/konfliktu kao princip za ostvarivanje restorativne pravde podrazumijeva

garanciju jednakih prava za obje strane u sporu/konfliktu u restorativnom postupku. Jednakost u pravima
garantira se u toku postupka, u vezi sa troškovima postupka, u vezi sa nakandom trećoj neutralnoj strani i
u vezi sa obavezama koje proizilaze za strane sa prihvatanjem sporazumnog rješenja spora /konflikta.
Svaka od strana u restorativnom postupku ima jednaka prava u pogledu iskazivanja volje (odlučvanja i
izjašnjavanja) o početku, završetku i toku postupka, izboru medijatora, mjestu i načinu izvođenja
postupka i postizanju sporazumnog rješenja spora/konflikta.

2.4. Povjerljivost

Povjerljivost kao princip za ostvarivanje restorativne pravde nameće obavezu trećoj neutralnoj strani da
sve informacije i izjave u vezi sa predmetom spora/konflikta i stranama u sporu/konfliktu čuva u tajnosti,
kako u toku restorativnog postupka, tako i nakon postizanja sporazumnog rješenja spora/konflikta.

Povjerljivost kao princip na kojim se zasnivaju restorativni postupci nameće obeveze trećoj neutralnoj osobi da
saznanja, informacije i izjave u vezi sa sporom/konfliktom bez odobrenja strana ne može dati na korištenje kao
dokaz u nekom drugom postupku, niti o njima može raspravljati sa nekom drugom stranom.

Medijaciju kao restorativni model odlikuje princip diskrecije (povjerljivosti), što znači da restorativni
postupak nije javan i da su svi učesnici dužni da kao tajnu čuvaju sve informacije vezana za spor/konflikt i
restorativni postupak. Ukoliko se u toku restorativnog postupka vodi zapisnik ili bilješke, uobičajeno je da
se po okončanju postupka oni uništavaju.

Medijator ili treća neutralna osoba ne može se pojaviti kao svjedok u sudskom postupku koji se vodi
nakon bezuspješno okončanog postupka medijacije. Princip povjerljivosti realizira se kroz pravila koja
stvaraju povjerljivu atmosferu i omogućavaju da strane u sporu/konfliktu slobodno i iskreno govore,
nesputane strahom da će to biti iskorišteno protiv njih, što znači da se poštivanjem ovog principa
omogućava zaštiti od sekundarne viktimizacije svih učesnika restorativnog postupka.

5
2
3. FAZE RESTORATIVNOG POSTUPKA

Osnovni cilj programa restorativne pravde jeste da uz pomoć treće - neutralne strane iznađe riješenje i
dođe do restorativnog rezultata u određenom postupku. Prema Deklaracija Ujedinjenih nacija o osnovnim
principima primjene programa restorativne pravde u krivičnim slučajevima (2000) „program restorativne
pravde „je svaki program koji koristi restorativne procese ili ciljeve da bi postigao restorativni rezultat, dok
je „restorativni proces“ svaki proces u kojem žrtva, počinitelji i / ili bilo koja druga osoba ili član zajednice
na koje je krivično djelo utjecalo zajedno aktivno učestvuje u razrešenju stvari proisteklih iz zločina ili
nasilja“.

Program za ostvarenje restorativne pravde u većini slučajeva ostvaruje se kroz tri faze restorativnog
postupka:
1) Faza prije posredovanja,
2) Faza posredovanja, i
3) Faza daljeg praćenja.

3.1. Faza prije posredovanja

Faza prije posredovanja faza je u kojoj se prikupljaju informacije neophodne za početak restorativnog
postupka. U ovoj fazi prije posredovanja od počinitelja se zahtjeva da prizna krivicu, da ispolji volju za
učešće u restorativnom postupku sa žrtvom i ostalim stranama, da bude spreman na izvinjenje i iskreno
pokajanje zbog učinjenog zločina. Za razliku od počinitelja od žrtve se u fazi prije posredovanja traži
samo pristanak za učešće u restorativnom postupku. Nakon pristanka obje strane u restorativnom
postupku pristupa se dogovaranju prvog susreta ili sastanka koji je je od posebnog značaja za početak
restorativnog postupka.

Faza prije posredovanja je prva faza realizacije programa restorativne pravde u kojoj se prikupljaju
informacije o predmetu spora i nastoji obezbijedi svojevoljno učešće svih zainteresiranih strana uz
prihvatanje principa i pravila na kojim su zasnovani restorativni postupci.

Faza prije posredovanja podrazumijeva poduzimanje sljedećih aktivnosti:

1) postizanje volje i sagasnosti obje strane u sporu/konfliktu za sporazumno rješenje u restorativnom
postupku (pismena izjava),
2) izbor treće neutralne strane koja će rukovoditi restorativnim postupkom,
3) obraćanje trećoj neutralnoj osobi radi rješenja spora/konflikta u restorativnom postupku,
4) dogovor o vremenu i mjesto održavanja sastanka.

3.2. Faza posredovanja

5
3
Faza posredovanja je najbitnija faza u kojoj se uz korištenje komunikacijskih vještina i tehnika nastoji
postići sporazum i pomirenje strana u sporu/konfliktu. U fazi posredovanja treća neutralna osoba
(medijator) koristi različite komunikološke metode i tehnike kako bi strane u sporu/konfliktu doveo do
sporazumnog rješenja spora/konflikta (tehnikama aktivnog slušanja, razumjevanja i parafraziranja), ali
vodeći pri tome računa da ostane neutralan do okončanja restorativnog postupka.

U fazi posredovanja treća neutralna osoba (medijator) nastoji da upozna stranke sa pravilima toka
restorativnog postupka, da kroz razgovor omogući svim učesnicima u postupku da iznesu svoje mišljenje
o sporu ili zločinu, zatim o njegovim posljedicama ili štetama koje su nastale i o odgovornosti za njegovo
izvršenje ili obavezama koje treba radi postizanja sporazumnog rješenja spora/konflikta da izvrši počinitelj
zločina ili nasilja.

Faza posredovanja okončava se sa postizanjem saglasnosti ili sa odobrenjem i pristanakom žrtve o načinu
nadoknade nanesene štete i boli sa kojom se ostvaruje adekvatna moralna i materijalna satisfakcija
žrtava/oštećenih uz pomirenje i oprost što je već početak reintegracije i rehabilitacije počinitelja zločina.

3.3. Faza praćenja rezultata

Faza praćenja rezultata je faza nakon okončanja restorativnog postupka u kojoj se kroz kontakt sa
strankama prate aktivnosti u realizaciji ugovora ili sporazuma postignutog u restorativnom postupku. Pri
tome, u fazi praćenja rezultata posebna pažnja posvećuje se počinitelju štete ili zločina tako što se kroz
ponovni kontakt nastoji spoznati da li je svjestan posljedica koje su nastupile sa izvršenjem zločina i na
koji način prihvatio odgovornost za izvršeno djelo.

Treća neutralna osoba (medijator) u fazi praćenja rezultata treba posebnu pažnju posvetiti oslobođenju
od osjećaja krivnje koja se postiže kroz oprost žrtve čime se ostvaruje reintegracija počinitelja u
zajednicu. Ova faza praćenja rezultata u restorativnom postupku faza je resocijalizacije počinitelja zločina
i njeno uspješno okončanje nije moguće bez brzog i uspješnog ispunjenja obaveza koje su preuzete sa
postizanjem sporazuma, jer je samo brza pravda i efikasna pravda koja će rezultirati oprostom žrtve, a
time i resocijalizacijom i reintegracijom počinitelja zločina.

Nakon izvedenih predhodnih faza, efikasnot faze praćenja reultata restorativnog postupka, ukoliko je
dovoljno kvalitetno sprovedena, rezultira uspješnim okončanjem restorativnog postupka. Međutim, iako u
restorativnim postupcima sporazum o rješenju sporu/konfliktu ima snagu javne isprave, ovi postupci nisu
zasnovani na prinudi i prisili za izvršenje preuzetih obaveza, što znači da ukoliko počinitelj ne izvrši
preuzete obaveze radi ostvarivanja adekvatne moralne i materijalne satisfakcije za žrtve, žrtvama ostaje
mogućnost podizanja optužbe ili rješenja spora/konflikta pred pravosudnim organima.

5
4
 Glava peta
RESTORATIVNA PRAVDA - MODELI, POSTUPCI I MJERE

1. RESTORATIVNI MODELI

Restorativni postupak u cjelosti do posljednje faze teži postizanju „povratka u pređašnje stanje“ žrtve ili
povratku osjećaja sigurnosti, naknadi štete, poštovanju dostojanstva i postizanju adekvatne moralne i
materijalne satisfakcije bez sekundarne viktimizacije, kako primarnih, tako i sekundarnih, žrtava. Modeli
za realizaciju restorativne pravde za žrtve postižu zadovoljnje osjećaja pravičnosti kroz ostvarivanje
pravde i vraćaju vjeru u humanije društvo jer se sa izvršenjem obaveza preuzetih sporazumom od strane
počinitelja nadoknađuje bol, patnja ili štete koje je žrtva kroz izvršenje zločina ili nasilja pretrpjela.
Restorativna pravda nije usmjerena na kažnjavanje, zastrašivanje i zatvaranje počinitelja zločina ili
nasilja, već nastoji „popraviti narušene društvene odnose„ tako što će vratiti «socijalni mir» djelujući kroz
restorativni postupak na ponašanje počinitelja u smislu razvijanja njegovog karaktera, a sve sa ciljem
prevencije budućeg delinkventnog ponašanja.

Model rješavanja sporova/konflikata radi postizanja retributivne pravde sastoji se u tome što jača strana u
sukobu nameće svoje rješenje i upotrebom sile primorava drugu stranu da takvo rješenje prihvati, pri čemu
država silu upotrjebljava radi zaštite svog ustavnopravnog poretka, a ne radi odbrane i ostvarenja interesa
žrtava. Za razliku od retributivne, restorativna pravde ostvaruje se kroz modele koji rješavanju sporova/konflikata
pristupaju sa pozicije interesa, ali samo ako strane u sporu/konfliktu zajednički utvrde uzroke i pronađu
sporazumno rješenje koje će obezbijediti zadovoljenje interesi obje strane. Prema tome, bitna razlika između
retributivne i restorativne pravde ogleda se u tome što je prva usmjerena prema zaštiti državnih, a druga
individualnih ili ljudskih interesa, radi čega se restorativna pravda i pokazala humanijom ili društveno korisnijom.
Ako se zanemare razlike u pojedinostima i posmatra suština restorativnih modela namijenjenih rješavanju
sporova/konflikata sa pozicije prava i interesa do sada se izdvojilo nekoliko njihovih opštih i zajedničkih obilježja
ili nekoliko različitih modela za ostvarivanje restorativne pravde.

55
1.1. Konferensiranje

Konferensiranje predstavljaju svi restorativni postupci u kojim se sporovi/konflikti upućuju na programe

restorativne pravde od strane policije, tužioca i sudije prije glavnog pretsresa. Ovakav oblik restorativne
pravde ne postoji u Evropi osim policijskih upućivanja ovakvih slučajeva na restorativni postupak u
Finskoj i Norveškoj pri čemu je posrednik ili medijator policijski ili općinski službenik. Na Novom Zelandu
diverzioni model (konferencije) koristi za sva krivična djela počinjena od strane maloljetnika, izuzev
ubistva, i primjenjuje od novembra 1989. godine, s tim da sud ne može izreći presudu ako nije održana
porodična grupna konferencija. Konferensiranje kao restorativni model uključuje organiziranje sastanka
na koje dolaze članovi porodice i druge osobe koje ih podržavaju, članovi zajednice, stručnjaci,
predstavnici vlasti, profesionalci koji pružaju podršku učesnicima spora/konflikta kako bi se sa uspjehom
raspravljalo o razlozima, posljedicama i odgovornosti za izvršeni zločin ili nasilje, zatim kako bi se
zajednički odlučilo o tome kako se može nadoknaditi šteta i na kraju kako bi se na najbolji način počinitelj
zločina ili naslja odvartio od ponovnog počinjenja ovih djela. Osoba koja posreduje na takvom sastanku je
facilitator koji treba da podstakne komunikaciju između strana u sporu/konfliktu, pri čemu se izražavanju
emocija posvećuje veća pažnja od utvrđivanja adekvatne naknade za žrtve.

1.2. Porodična medijacija

Porodična medijacija ozakonjena je na Novom Zelandu 1989. godine kao restorativni model konferencije koju
vodi koordinator u relativno neformalnom okruženju. Kada je riječ o maloljetnicima, porodičnu medijaciju kao
konferenciju saziva i vodi koordinator za maloljetnike koji radi u Odjelu za socijalnu brigu. Konferencija počinje
tako što policajac opisuje djelo, a počinitelj se poziva da prizna ili opovrgne sudjelovanje u njemu. Ukoliko
počinitelj prizna djelo konferencija se nastavlja opisom utjecaja djela na žrtvu koja objašnjava svoje iskustvo,
emocije i postavlja pitanja počinitelju. Osobe koje dođu na konferenciju kao podrška žrtvi, govore kako je djelo
utjecalo na njih, a počinitelj i njegova porodica, isto tako, sudjeluju u razgovoru. Raspravlja se o pomirenju i
nadoknadi štete, nakon čega porodica počinitelja sama izrađuje plan naknade štete uzimajući u obzir potrebe
žrtava i planirajući mjere prevencije budućeg delinkventnog ponašanja. Nakon toga, ponovo se saziva sastanak
na kojem porodica i počinitelj predstavljaju svoj plan žrtvi i stručnjacima koji o njemu raspravljaju kako bi se
počinitelj suočio sa posljedicama svog ponašanja na žrtvu i njene bližnje, kao i na porodicu i prijatelje počinitelja.
Prema kritičarima ovog modela bitan nedostatak su prevelike ovlasti koje ima policija, dok je široka mreža
socijalne kontrole njegova prednost.

1.3. Medijacija

Medijacija između počinitelja i žrtve primjenjena je 60-ih godina dvadesetog stoljeća u SAD-u, s tim da je važan
utjecaj na medijaciju imao razvoj pokreta za prava žrtava (Umbreit, Coates i Vos, 2001). Ovakvi programi
postoje u Australiji, Novom Zelandu i Južnoj Africi (Umbreit 1996, Wynne 1996, Claes 1998, The

5
6
European Forum for Victim-Offender Mediation and Restorative Justice 2000, prema Zernova 2007), a
primjenjuju se i u Evropi od 80 godina dvadesetog stoljeća. Model se posebno razvio vezano uz
maloljetničku delinkvenciju (Crawford i Newburn, 2003) i zasnovan je na ideji da nakon počinjenja
krivičnog djela počinitelj i žrtva imaju zajednički interes u popravljanju ili nadoknadi štete, ali i na pomoć
počinitelju u smislu promjene životnog stila (Zehr 1990, prema Zernova, 2007). Ovaj model obično
podrazumijeva susret «licem u lice» počinitelja i žrtve u sigurnom i kontroliranom okruženju uz
posredovanje medijatora (Umbreit i Greenwood, 2000, prema Ryals, 2004; U.S. Department of Justice,
2000), a zajedničkom susretu počinitelja i žrtve prethodi individualni susret svakog od njih s medijatorom
s ciljem pojašnjavanja cijelog postupka medijacije, ali i kako bi oboje (i počinitelj i žrtva) dali pristanak za
zajednički sastanak (Bazemore i Umbreit, 2001). Uz pomoć neutralne osobe, medijatora, obje strane
imaju priliku izraziti svoje osjećaje, stavove i razgovarati o tome što se dogodilo (Zernova, 2007).
Medijacija je metoda komunikacije u kojoj dvije suprotstavljene strane vođene trećom neutralnom
osobom nastoje riješiti problem koji je nastao počinjenjem kaznenog djela (Crawford i Newburn, 2003).
Žrtva ima priliku reći počinitelju o fizičkom, emocionalnom i financijskom utjecaju djela na nju, ali proces
nije primarno fokusiran na sklapanje nagodbe. Postizanje dijaloga uz ojačavanje žrtve i suočavanje
počinitelja sa posljedicama djela uspjeva istovremeno postići i to da počinitelj zločina ili nasilja preuzme
odgovornost za vlastito ponašanje, a odnos žrtve (oprost i pomirenje) sa izvršenjem obaveza utiču na
razvijanje njegovog karaktera, stavova i sistema vrijednosti ili rehabilitaciju i reintegraciju počinitelja
zločina ili nasilja. Praksa u svijetu različita je tako da medijaciju u nekim dijelovima svijeta provode suci,
službenici, pravnici, državni odvjetnici i to uglavnom kako bi se izbjeglo suđenje, ali je upućivanje na
medijaciju moguće i nakon što počinitelj prizna krivnju na sudu. Medijacija se primjenjuje kako na
maloljetne, tako i na punoljetne osobe, te i za lakša, ali i za teža krivična djela.

1.4. Krug za presudu

Krug za presudu koristi se za rješavanje pitanja u većim zajednicama, a zajednicu pri tome treba da
predstavlja što je moguće veći broj predstavnika. Predstavnici zajednice okupe se u krug i postižu
konsenzus o tome što se dogodilo, zajednički utvrđuju nanesene povrede i određuju mjere potrebne za
prevenciju ponovnog počinjenja djela. Ovaj model restorativne pravde pojavio se ranih 90-tih u Kanadi, a
proširio se i u SAD-u. Sama ideja potječe od indijanske prakse mirenja i medijacije u Sjevernoj Americi.
Krugovi podrazumijevaju sastanke na kojima sudjeluju žrtva, počinitelj, njihove porodice i prijatelji,
zainteresirani članovi zajednice, te predstavnici pravosudnog sustava. Sudionici mogu činiti jedan veliki
krug ili se mogu podijeliti u dva - vanjski i unutarnji, pri čemu unutarnji krug uključuje žrtvu, počinitelja,
njihove pristalice i profesionalce iz sustava pravosuđa koji obično rade na sudu, dok vanjski krug čine
profesionalci i zainteresirani članovi zajednice.

Facilitator određuje tok komunikacije, osigurava poštovanje svakog sudionika, sumira što je bilo rečeno i vodi
krug ka postizanju konsenzusa, s tim da često krug za presudu započinje molitvom radi nadilaženja trenutnih
emocija i traženja rješenja. Krivično djelo pri tome predstavlja narušavanje društvenog mira, koji se nastoji
povratiti kroz Krug za presudu, s tim da svi u krugu dijele odgovornost za iznalaženje rješenja, jer rješenja
donose u skladu sa svojim vrijednosnim sustavom i običajima. Krug za presudu kao restorativni

5
7
model pri tome obezbjeđuje ponovno povezivanje počinitelja sa zajednicom, izgrađuje pokidane veze
kroz oprost i pomirenje uz istovremeno zadovoljenja potreba žrtava. Krug za presudu pomaže otkriti
uzroke, uslove i povode kriminala, što zauzvrat rezultira inicijativama lokalne zajednice s ciljem
zadovoljenja potreba i žrtava i počinitelja, ali i uspostavljanja socijalnog mira. U mnogo karakteristika
slični su porodičnim konferencijama, s tim da u krugu za presudu veći značaj ima zajednica. Uobičajeno
je uključiti proširenu porodicu i članove zajednice u cijeli proces, zbog čega su krugovi za presudu
organizirani su u skladu s kulturom, običajima i navikama kulture u kojoj se odvijaju. Glavne zamjerke
krugu za presudu kao restorativnom modelu vezane su uz neravnomjeran odnos moći u toku
restorativnog postupka ili nejednakost prava glasa, i nepotpuna realizacija interesa žrtve, jer se na ovaj
način žrtva prisiljava na pristanak radi realizacije interese zajednice ili „socijalnog mira“.

1.5. Rad za opće dobro

Rad za opće dobro određen je presudom, kao kazna, i ne ispunjava uvjete na kojim su zasnovani
restorativni modeli i postupci, jer odluka o prihvatanju rada za opće dobro nije donijeta dobrovoljno, ali
ako je počinitelj dobrovoljno pristao na rad radi popravake nastale štete može se smatrati praksom
restorativne pravde. Prema tome, rad za opće dobro prije je restorativna mjera, a ne restorativni model,
koja se primjenjuje u okviru krivičnog postupka, ali bi mogao postati restorativnim modelom ukoliko se
često primjenjuje u praksi.

1.6. Vijeća zajednica

Vijeća zajednica kao model restorativne pravde fokusira se na uticaj konflikta ili spora na društvo što
znači da je zajednica u potpunosti uključena u rješvanje i usaglašavanje o naknadi, uz sudelovanje
pojedinca, čak i skupina, iz zajednice na koje je utjecao zločin ili nasilje. Vijeće zajednica kao restorativni
model veću primjenu bi mogao ostvariti kod lakših delikata za koji bi počinitelji inače, u sudskom procesu,
bili vrlo vjerojatno osuđeni na sankciju probacije ili kratkotrajnu kaznu zatvora. Vijeća su otvorena za
javnost, a sastavljena su od male grupe građana (2-7) koji su završili posebnu edukaciju, a koji su
odabrani kao članovi Vijeća zajednice od lokalne zajednice. Kod kriterija odabira članova vijeća presudne
su njihove osobne karakteristike, a ne profesionalne u smislu razine i stupnja obrazovanja. Vijeće provodi
javne sastanke «licem u lice», a strane u sporu/konfliktu upućuju se na Vijeće od strane suda kojeg imaju
obavezu obavjestiti o uspostavljanju dogovora s počiniteljima, kao i o provođenje dogovorenih obveza.

Za razliku od ostalih modela za ostvarivanje restorativne pravde u Vijeću zajednice nema profesionalnih
medijatora ili voditelja, već to mogu biti svi članovi zajednice nakon završene edukacije, s tim da se postupak
nastavlja i ako žrtva ne pristaje na zajednički susret s počiniteljem. Ukoliko žrtva odbije sudjelovanje u postupku,
njene interese pred Vijećem zajednice može zastupati za to ovlaštena osoba ili žrtva daje pisanu izjavu u kojoj
obrazlaže na koji je način kazneno djelo ostavilo posljedice na nju/njen život kao i na koji način smatra da bi se
šteta prouzročena počinjenjem kaznenog djela, mogla nadoknaditi.

5
8
Sporazum može uključivati pisanje pisma izvinjenja, rad za opšte dobro, uključivanje u trening za razvoj
određenih vještina i sposobnosti uz saglasnost počinitelja zločina/nasilja. U slučajevima kada počinitelji
ne pristanu na sporazum ili ga ne izvrše vijeće zajednice žrtve upućuju na sud, jer nema ovlasti
određivanja i izricanja formalnog nadzora ili zatvaranja počinitelja kao dio obveze iz ugovora.

Isto tako, u svim slučajevima kada je riječ o naknadi štete, financijsku kompenzaciju može odrediti samo sud, a
ne Vijeća zajednice, zbog čega se ovaj model restorativne pravde primjenjuje samo prema maloljetnim i
punoljetnim počiniteljima manje ozbiljnih delikata i nenasilnih kaznenih djela, dok je Engleskoj i Walesu njena
primjena striktno ograničena na maloljetnike koji su prvi put počinili kazneno djelo.

2. RESTORATIVNI POSTPUCI I MJERE KAO DIVERZIONI MODELI U SISTEMU PRAVOSUĐA

Restorativna pravda je poznata kao koncept koji nastoji da eliminiše nedostatke retributivne pravde, na kojoj se
krivičnopravna reakcija i dalje zasniva i pored toga što standardni krivični postupak ne uspeva da zadovolji
potrebe oštećenih, niti da potpomogne rehabilitaciju okrivljenih. Povećano interesovanje za ideje restorativne
pravde uočeno je tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. veka, kada se sve više kritikuju načela
retributivne pravde. Prvi put je u pravosudni sistem jedne države pristup restorativne pravde uveden na Novom
Zelandu. Koncept se realizovao kroz društvenu raspravu, odnosno okupljanjem pripadnika lokalne zajednice na
unaprijed određenom mejstu radi razgovora, a sa ciljem pronalaženja rješenja koje će u datim uslovima
zadovoljiti sve strane. Pošto restorativna pravda nije regulisana odgovarajućim propisima, kao što je to slučaj sa
retributivnom pravdom na kojoj se krivičnopravni sistem zasniva, potrebno je naznačiti bar neke konkretne oblike
putem kojih se ona ostvaruje. Tako, restorativna pravda podrazumeva okupljanje šireg ili užeg kruga pripadnika
jedne lokalne zajednice radi diskusije, kojom prilikom ne bi trebalo da dođe do zauzimanja protivničkih strana,
niti do upotrebe stručne terminologije.

U Evropi se već duži niz godina preduzimaju aktivnosti i mjere u cilju što potpunije implementacije
restorativne pravde. Ustanovljen je "Evropski forum za medijaciju između žrtve i učinioca i za restorativnu
pravdu" (2000), čije je ime kasnije svedeno na "Evropski forum za restorativnu pravdu". Iste godine je
rezolucijom Ekonomsko-socijalnog saveta br. 2000/14 od 27.07.2000. godine usvojena i Deklaracija UN o
osnovnim principima primene programa restorativne pravde u krivičnim slučajevima, shodno kojoj se
programom restorativne pravde smatra svaki program koji teži ostvarivanju restorativnih ciljeva, a to su:
postizanje sporazuma, naknada štete, rad u korist zajednice i svi drugi programi koji će omogućiti
reparaciju za žrtvu i zajednicu, ali i neophodnu reintegraciju za učinioca.

Savjet Evrope donio je veliki broj preporuka od kojih su najznačajnije: Preporuka o položaju žrtve u sistemu koji
tvore materijalno i procesno krivično pravo, broj R (85) 11, koja omogućava uvođenje medijacije između
oštećenog i učinioca, zatim Preporuka o pomoći žrtvama i sprečavanju viktimizacije, broj R (87) 21 i Preporuka o
pomoći žrtvama, broj R (06) 8. Preporuka o medijaciji u krivičnim stvarima, broj R (99) 19 sadrži niz korisnih
uputstava za sprovođenje medijacije (dobrovoljnog učešća, poverljivosti, dostupnosti i odgovarajućeg nivoa
nezavisnosti lica koja posreduju u medijaciji i sl). Međutim, restorativna pravda ne

59
mora se dovoditi u vezu samo sa diverzionim modelima postupanja, a obaveze koje se mogu odrediti
osumnjičenom su:
• otklanjanje štetne posledice nastale izvršenjem krivičnog dela ili naknada pričinjene štete;
• uplaćivanje određenog novčanog iznosa za humanitarne ili druge javne svrhe;
• obavljanje određenog društveno korisnog ili humanitarnog rada;
• ispunjavanje dospjelih obaveza izdržavanja;
• podvrgavanje odvikavanju od alkohola ili opojnih droga;
• podvrgavanje psihosocijalnom tretmanu radi otklanjanja uzroka nasilničkog ponašanja i
• izvršavanje obaveza i poštovanje ograničenja ustanovljenih odlukom suda.

Diverzioni model primjenjuje se u sistemu maloljetničkog pravosuđa i predstavlja proces u kojem se mladi
koji dođu u sukob sa zakonom preusmjeravaju na vansudsko rješavanje spora. Dva najzastupljenija
načina rješavanja sukoba primjenom principa restorativne pravdem su: pregovaranje (društvena
rasprava) i posredovanje (medijacija između žrtve i učinioca). Kod posredovanja do restorativne pravde
se dolazi na osnovu odluke policije, tužilaštva ili suda, na incijativu žrtve ili učinioca, ili neke treće osobe
(kao npr. porodice ili lokalne zajednice) koji mjere za ostvarivanje restorativna pravda može predložiti u
predkrivičnom postupku, krivičnom postupku i paralelno u toku izvršenja krivične sankcije. Jedan od
primjera diverzionog modela od strane policije jeste Holandija, koja nudi mogućnosti preusmjeravanja u
svim fazama postupka: policiji, tužilaštvu i sudu.

U Holandiji postoji ustanova za obustavu policijskog postupka koja se zove HALT ( Het Aletrnatief-
Alternativa ) koju su uspostavile lokalne vlasti u saradnji sa državnim tužilaštvom kao privatne
organizacije radi efikasnijeg suzbijanja zločina i nasilja uz ostvarivanje restorativne pravde i isto regulirale
posebnim zakonom. Policija može maloljetnog prestupnika za lakša krivična djela uputiti da učestvuje u
HALT projektu kako ne bi bio optužen za izvršenje krivičnog djela, ali samo pod uslovima da prizna
krivično djelo i da se složi da će radi naknade štete pristati da učestvuje u projektu tako što će izvršiti
radne zadatke ili obrazovne aktivnosti koji ne mogu trajati duže od 20 dana. Za razliku od Holandije
policija u Velikoj Britaniji od 1998. godine ima ovlaštenja da može maloljetnom prestupniku koji se prvi put
pojavljuju sa sukobom sa zakonom izdati mjeru ukora (eng. Reprimands) ili za maloljetnika koji je
ponovno izvršio krivično djelo može izreći mjeru posljednje opomene prije pokretanja postupka. Do
primjene posljednje opomene dolazi kad maloljetnik nije bio ranije opominjan ili ako jeste samo ukoliko je
od tog momenta pa do izvršenje novog krivičnog djela prošlo najmanje dvije godine, a službenik polcije
smatra da u konkretnom slučaju nije opravdano podizanje optužnice.

U Republici Hrvatskoj je na osnovu Zakona o sudovima za mladež ustanovljen je posebnan model

vansudske nagodbe kao specifičan vid skretanja sa klasičnog krivičnog postupka u radu sa maloljetnim
počiniocem krivičnih djela kroz suspenziju krivičnog gonjena na određeni probni period, rad u zajednici i
metod vansudskog poravnanja. Prema ovom modelu državni tužioc pod određenim uslovima može
predmet proslijediti medijatoru, s tim da poslove medijatora vode specijalno obučeni radnici centra za
socijalni rad, a nadzor na primjenom i izvršenjem vansudske nagodbe vrši državni tužioc. Pored toga, na
sprječavanje i suzbijanje maloljetničke delinkvencije moguće je djelovati i restorativnim mjerama koje se
izriču umjesto propisanih kazni, a to su vaspitne preporuke.

6
0
U skladu sa principom postupnosti maloljetnicima se najčešće izriču vaspitne preporuka ukora i
pojačanog nadzora, ali za razliku od krivičnih sankcija primjena vaspitnih preporuka zahtjeva daleko
aktiviniji odnos maloljetnog počinioca, porodice i državnih organa i ustanova kako bi se otklonila šteta
nastala povodom počinjenog krivičnog djela, promijenilo ponašanje maloljetnika, otklonili rizični faktori koji
su imali za posljedicu izvršenje djela i posebno promjenio odnos prema zločinu ili nasilju maloljetnog
prestupnika. U Bosni i Hercegovini koristi se pregovaranje i posredovanje kao diverzione mjere u sistemu
maloljetničkog pravosuđa, a prema članu Zakona o krivičnom postupku postoji obaveza tužitelja i suda da
sve one slučajeve koji bi se brže i uspješnije okončali u postupku medijacije i upute na medijaciju i to sve
do okončanja glavne rasprave u toku redovnog sudskog postupka.

Za raliku od medijacije koja se preporučuje u slučajevima maloljetničke delinkvencije, prema preporuci

Vijeća Europe R(98)1 medijacija se preporučuje i kod porodičnih sporova/sukoba, u sivm slučajevima u
kojim:
1) porodični sporovi/konflikti uključuju osobe koje imaju međuovisan i kontinuirani odnos;
2) porodični sporovi/konflikti se javljaju u kontekstu snažnih emocija;
3) odvojeni život i razvod braka utječu na sve članove porodice, posebno djecu.

Niz je prednosti medijacije u rješavanju porodičnih sporova/konfliktu u odnosu na rješenja sukoba i

sporova koja donose sudovi ili treće osobe unutar socijalnih službi:
1) Odluke donose strane u sporu/ konfliktu uz samopoštovanje i dignitet članova obitelji;
2) Samostalno donošenje odluka povećava vjerojatnost ostvarivanja sporazuma;
3) Porodično posredovanje olakšava donošenje odluka uzimajući u obzir potrebe svih čalnova;
4) Razvijanje trajnog roditeljskog partnerstva u skrbi oko djece;
5) Omogućava izbjegavanje stigmatizaciju i etiketiranje nasilnika u porodici.

Dakle, praksa u primjeni medijacije i vaspinih preporuka kao restorativnih mjera ili kao diverzionog
modela sprječavanja i suzbijanja maloljetničke delinkvencije u Bosni i Hercegovini ukazuje da se pri
primjeni vaspitnog naloga poravnanja najčešće primenjuje izvinjenje ili eventualno naknada štete, čime
se snošenje posljedica krivičnog dela faktički prevaljuje na roditelje koji obezbjeđuju sredstva za
nadoknadu, čime se onemogućava primjena dodatnih mjere kojima bi se podstakla (re)socijalizacija
maloljetnika. Tako se izvinjenje redukuje na nivo na formalnosti bez iskrenog pokajanja i pomirenja, a
postupak okončava bez primjene medijacije u slučajevima maloljetničke delinkvencije, na štetu djece,
roditelja i društva, čime se i dalje narušavaju već narušeni društveni odnosi (eskalacija nasilja).

3. PRIMJENA RESTORATIVNIH MJERA I POSTUPAKA U ZATVORIMA

Kazne za počinitelje zločina mijenjale su se kroz historiju od progonstva i smrtne kazne do kazne lišenja slobode
i ograničenja kretanja, dok je naknada štete bila od sekundarnog značaja. Kazne nisu bile u skladu sa
posljedicama koje je zločin proizveo, a u mnogim slučajevima predstavljale su ponovnu viktimizaciju i

6
1
omalovažavanje žrtava. Zločinci su kroz vrste kazni i način njihovog izvršenja također prolazili kroz razločite
oblike viktimizacije i nepoštivanja njihovih ljudskih prava, a zatvori nisu imali veliku ulogu u resocijalizaciji
zatovrenika. Retributivna pravda bila je iznimno skupa zbog izgradnje zatvora, njihovog održavanje i skrbi oko
zatvorenika. Međutim, sa izmjenama i dopunama krivičnog zakonodavstva koje su usledile sa promjenama
društveno-političkih uređenja u namjeri da se usklade sa modernim, kapitalističkim i demokratskim društvima,
došlo je do razvoja restorativne pravde i različitih modela restorativnih postupaka i mjera. Povećanje nasilja i
stope kriminala direktno su uticali na udaljavanje od retributivne pravde koja je žrtvama postala nedovoljna, a
paralelno sa uvećanim i snažnim zahtjevima žrtava za ostvarivanje adekvatne satisfakcije uticali su na razvoj
restorativne pravde i razločitih modela, postupaka i mjera za njeno ostvarenje, što se dogodio i u Bosni i
Hercegovine sa reformom krivičnog zakonodavstva od 2003. godine i usvajanjem Zakona o postupku medijacije
Bosne i Hercegovine, s tim da je zatvorenicima restorativna pravda postala dostupna kod nas tek kroz uvođenje
Instituta pomilovanja.

O primjeni restorativne pravde u zatvorskim ustanivama Popović navodi da restorativna pravda ima veliku
primjenu u zatvorskim uslovima gdje se često nalaze ljudi sa neadekvatnim stepenom socijalizacije usljed
čega vrlo često dolazi do konfilikta, te da se primjenjuje za rješavanje disciplinskih prestupa zatvorenika i
to u slučaju: tuče, oštećenja imovine, prijetnji i/ili uvrede upućene drugom delinkventu i maloljetničke
delinkvencije.

Medijacija u zatvorima proces je u koji treba uključiti sve zainteresirane strane i to:
1) službenike zatvora,
2) zatvorenike,
3) žrtve,
4) lice koje posreduje i
5) grupe zatvorskog osoblja.
Dobrovoljnost i neutralnost su osnovni principi na kojim se bazira medijacija u zatvorima, s tim da ona
počinje sa priznanjem krivnje i izvinjenjem zatvorenika, a da bi imala uspješan ishod, potrebno je:
1) uključenje žrtve, zatvorenika i članova zatvorske sredine u proces,
2) obezbjeđenje sigurnosti svih učesnika postupka,
3) prethodno prihvatanje odgovornosti od strane zatvorenika,
4) pružanje podrške prije, za vrijeme i poslije procesa svim stranama,
5) aktivno učešće zatvorenika i ostalih učesnika postupka,
6) edukacija i trening svih službenika zatvora,
7) usvajanje zakonske i podzakonske regulative koja će omogućiti da zaključci sa sastanka koji
predstavljaju sporazumno rješenje spora/konflikta treba da imaju elemente reparacije,
8) obezbjeđenje nadzora nad sporovođenjem preuzetih obaveza, kako od osoblja, tako i od zatvorenika.

Dušice Miladinović u svom članku „Institut pomilovanja u svetlu restorativne pravde“ tvrdi da „idealan model
restorativne pravde predstavlja okupljanje subjekata povezanih izvršenjem krivičnog dela – žrtve, učinioca i
pripadnika društvene zajednice u kojoj je zločin nastao, kako bi se na osnovu razgovora na ravnopravnoj osnovi,
uz puno poštovanje potreba i dostojanstva svih učesnika, ostvario dvostruki cilj: popravljanje štetnih posledica
izazvanih zločinom, pronalaženje njegovih uzroka, ne bi li se obnovile pokidane veze, osnažila

6
2
društena zajednica i predupredili budući zločini” (Miladinović, 2007, str. 37 ). Institut pomilovanja postojao
je i u Krivičnom zakonau SFRJ (“Službeni list SFRJ” br. 44/1976.), dok su danas u Bosni i Hercegovini na
snazi četiri Zakona o pomilovanju. Pored toga „pomilovanje“ je prema krivičnom zakonodavstvu u Bosni i
Hercegovini „oslobođenje od krivičnog gonjenja, potpuno ili djelimično oslobođenje od izvršenja kazne,
zamjena izrečene kazne blažom kaznom ili određenje brisanja osude ili ukidanje, odnosno određenje
kraćeg trajanja mjere sigurnosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti, odnosno određene pravne
posljedice osude“. Oslobođenje od krivičnog gonjena počinitelja zločina kod pomilovanja omogućava:
1) da učinilac uopšte ne bude osuđen za krivično djelo,
2) da se protiv njega ponovo ne može pokrenuti postupak i
3) da njegova primjena uopšte ne zavisi od volje lica na koje se odnosi ili počinitelja zločina ili nasilja.

Negativan efekt instituta pomilovanja ogleda se u činjenici da je žrtva lišena zadovoljenja osjećaja
pravičnosti kroz oslobođenje od izdržavanja kazne, dok je zatvoreniku uskraćena mogućnost povratka
zajednici bez stigmatizacije i etiketiranja (jer mu je već izrečena kazna), radi čega je prema članu 58.
Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 03/3) omogućena zamjena kazne
uslovnom osudom sa mogućnošću izricanja mjera sigurnosti koje čine mjere pomoći, brige, nadzora i
zaštite kojim se ostvaruje specijana prevencija. Prema članu 121. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i
Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 03/3) ukoliko počinilac ne bude ponovo osuđen za novo krivično
djelo kada isteknu zakonom određeni rokovi presuda se briše iz kaznenih evidencija, što bi prema
Miladinoviću trebalo da omogući da se osigura osuđenom povraćaj u onaj pravni položaj u kojem je bio
prije osude za krivično delo ili povraćaj u status punopravnog građanina (Miladinović, 2007. str 39.).

Pomilovanje potiče osuđenika na dobro vladanje u toku izdržavanja kazne, jer je dobro vladanje osnov za
primjenu ovog institutu, ali dobro za osuđenika nije dobro za zjednicu, jer pomilovanje prema Beccariu
predstavlja kočnicu ostvarivanju generalne prevencije i omogućuje izbjegavanja krivične pravde čime
djeluje poticajno na ponovno izvršenje zločina. Institut pomilovanja najčešće se primjenjuje na političke
delinkvente ali se ovakvo korištenje pomilovanja ne odobrava jer u namjeri ostvarivanja mirne tranzicije
predstavlja njegovu zloupotrebu od strane valadajućih politika i političara. U Bosni i Hercegovini prema
Zakonima o pomilovanju članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, predsjednici Federacije Bosne i
Hercegovine i Republike Srpske, kao i gradonačelnik Brčko Distrikta, imaju ovlaštenje da daju
pomilovanja nakon što dobiju mišljenje Komisija za pomilovanje koje rade u okviru državnog ili entitetskih
Ministarstava pravde i Pravosudne komisije Brčko Distrikta, ali mišljenja ovih Komisija nisu obavezujuća,
kao što ne postoji obaveza obrazloženja pomilovanja za ove dužnosnike.

Zaštitu od zloupotreba instituta pomilovanja u Sjedinjenim Američkim Državama predstavlja pravo

notifikacije, a ovo pravo nalaže državi ispunjenje sljedećih obaveza:
1) da žrtva bude obaviještena od strane nadležnog organa o činjenici da je podnijeta molba za pomilovanje,
2) da žrtva bude obaviještena o načinu na koji je molba riješena i
3) da se žrtvi omogući da se izjasni o pomilovanju počinitelja zločina.

Međutim, ovo pravo notifikacije u Sjedinjenim Američkim Državama nije dostupno svim žrtvama, već o
dostupnosti prava notifikacije odlučuje nadležni organ i to samo kada je riječ o težem krivičnom djelu, sa

6
3
elementima nasilja, i ukoliko je zahtjev podnesen u kratkom vremenskom periodu nakon izvršenja djela.
U Bosni i Hercegovini ne postoje mehanizmi za učešće žrtve u postupku pomilovanja, ali je zaštita
određenih prava žrtve obezbjeđena članovima 120. KZ BiH, 125. KZ FBiH, KZ BD i 118. KZ RS, i
najčešće su to imovinska prava i to: potraživanja za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom, pravo
na povraćaj predmeta prisvojenih izvršenjem djela, pravo na naknadu troškova u postupku vođenom po
privatnoj tužbi i dr.

Analiza pozitivnih propisa u kontekstu modela restorativne pravde koji se kroz institut pomilovanja
primjenjuje u Bosni i Hercegovini ukazuje na disbalans interesa u korist učinioca krivičnog djela, jer je
žrtva pasivni objekt, a ne subjekt, jer je zapostavljena i obespravljena, i jer ne postoje instrumenti putem
kojih bi mogla djelovati i izraziti svoje stavove i mišljenja o primjeni instituta pomilovanja. Radi toga institut
pomilovanja treba prilagoditi žrtvama, a ne počiniteljima zločina, kako bi se kroz njegovu primjenu
omogućila realizacija interesa svih strana ili treba omogućiti utjecaj žrtve na donošenje odluke o primjeni
Instituta pomilovanja, kao što i medijaciju treba učiniti dostupnom u zatvorima i nakon izricanja snakcje, ili
treba omogućiti da se kroz ove postupke izvršenje kazne zamjeni uslovnom osudom kroz preuzimanje
obaveza koje za počinitelja odredi žrtava u toku postupka medijacije u zatvorima.

Upravo radi toga, Mrgery Fry (1874-1985) i Stephen Schafer navode da se žrtva zapostavlja i ignorira od
strane krivičnog zakonodavstava, radi čega njen položaj treba biti podignut za „par stepenica više“, što
znači da kroz sudske i vansudske postupke za ostvarivanje kako restorativne, tako i retributivne pravde,
treba omogućiti da žrtva aktivno učestvuje kako u fazi prije pokretanja sudskog postupka, tako u toku i
nakon okončanja sudskog postupka, ili kroz pozitivne propise (odredbe zakona o krivičnom postupku) .

4. PRIMJENA RESTORATIVNIH MODELA NAKON ORUŽANOG KONFLIKTA

Komisije za istinu i pomirenje, međunarodni i domaćim sudovi, programi reparacije i reformama institucija čine
strategije suočavanja sa prošlošću koje omogućavaju realizaciju ili uspostavljanja tranzicione pravde.
Budućnosti nema bez suočavanja sa prošlošću, a uspješna tranzicija moguća je samo kroz osudu i kažnjavanje
zločina iz prošlosti bez kojih nema ozdravljenja društva. Zločini u bivšoj Jugoslaviji i stravični genocid u Ruandi
(kada je za sto dana ubijeno više od 800,000 pripadnika naroda Tutsi i umerenih Hutua) uticali su na formiranje
međunarodnih sudova i komisija za istinu i pomirenje kao instrumenata za brzu i efikasnu osudu ovih
međunarodnih zločina i kažnjavanje počinitelja kao prvi vid satisfakcije primarnim i sekundarnim žrtvama.
Međutim, krivično gonjenje počinilaca i sudski procesi ne postižu zadovoljenje potreba žrtava i zajednica koje su
preživele zločine, radi čega se formiraju posebne komisije koje će zadovoljiti ostale zahtjeve žrtava i zajednice, i
to su do sada bile komisije koje su fokusirane na prošlost tako što istražuju obrasce kršenja ljudskih prava, ili
zločine sa velikim brojem žrtava, ili posebnim kategorijama žrtava. Prva Komisija za istinu formirana je 1974.
godine osnovana u Ugandi, a od tada do danas formirano je više od 40 komisija među kojim su se kao
najuspješnije izdvojile Nacionalna komisija za nestale u Argentini (Conadep) 1983-1984, Komisija za istinu i
pomirenje u Čileu (Retigova komisija) 1990-1991, Komisija za istinu u El Salvadoru 1992-1993, Komisija za
istinu i pomirenje u Južnoj Africi 1995-

6
4
1998/2004, Komisija za rasvetljavanje istorije u Gvatemali 1997-1999, Komisija za istinu i pomirenjeu Sijera
Leoneu 2000-2004, Komisija za istinu i pomirenje u Peruu 2001-2003, Komisije koje je osnovao Afrički
Nacionalni Kongres (Nigerija, Ekvador, Burundi, Istočni Timor), kao i one na području bivše Jugoslavija.

Prednost komisija za istinu u odnosu na ostale mehanizme koji se upotrebljavaju u post-konfliktnim

društvima ogleda se u tome da one u cjelosti pokrivaju teritoriju za koju su formirane tako da obuhvataju
čitave spletove problema te društvene zajednice i ne fokusiraju se samo na pojedinačne slučajeve
(zločine i zločince) već nastoje utvrditi odgovornost svih koji su u zločinu participirali na različite načine, i
u skladu sa tim saznanjima nastoje zadovoljiti potrebe žrtava i zajednice. Upravo radi toga za njihovo
formiranje neophodna je saglasnost predsjednika/predsjedništava i vlada, a većina dosadašnjih komisija i
osnovana je predsedničkim ukazom uz imenovanje članove komisija i određivanje kompentencija
komisija. Prednost ovakvog osnivanja komisija su njihova efikasnost i brzina, ali je nedostatak šira
društvena podrška što u konačnici rezultira neuspjehom, manjim uspjehom ili osporavanjem rezultata
rada ovakvih komsija od strane lokalnih organizacija za ljudska prava, žrtava i njhovih udruženja.

Upravo radi toga veoma je važno prilikom formiranja ovakvih komisija posebnu pažnju posvetiti izboru
članova koji imaju zadaću da definišu politiku komisije, rukovode istragama i odlučuju šta će od
prikupljenog materijala ući u izveštaj. Veoma je važno da čalnovi komisija za istinu i pomirenje dobiju
podršku šire javnosti, radi čega ovaj izbor treba biti trasnparentan i javan, obavljan uz pomoć konsultacija
sa različiim organizacijama, a prvenstveno sa organizacijama za ljudska prava.

Dosadašnje iskustvo u radu ovih komisija pokazalo je da je organizacija veoma značajna za uspjeh radi
čega bi unutar komisija trebalo formirati podkomisije ili odobore, poput Odbora za kršenje ljudskih prava
(dokumentovanje izjava žrtava, svjedoke i njihovo saslušanje), Odbora za obeštećenja za reparacije i
rehabilitaciju (preporuke u pogledu nadoknade štete žrtvama), Odbor za amnestiju (odobrenje amnestija
počiniocima) i Odbora za zaštitu žrtava i svjedoka sa programom zaštite žrtava i svjedoka kojim bi se
bavio određeni broj ljudi unutar Komisije. Svrha rada Komisija za istinu i pomirenje ogleda se kroz izradu
izvještaja na osnovu kojih trebaju biti urađene:
1) preporuke o kažnjavanju počinitelja,
2) preporuke o naknadi štete za žtve, i
3) preporuke o prevenciji budućih konflikata.

Prema svemu prethodno predstavljenom zaključujemo da ove Komisije mogu raditi na dva načina:
1) na zatvorenim sjednicama ili sjednicama zatvorenim za javnost, i
2) otvorenim sjednicama ili kao vijeća zajednica.

Javnim svedočenjem pred komisijom osnovanom od strane države, žrtve dobijaju tako potrebno priznanje
za svoje patnje, a to je prvi korak ka oporavku žrtava. Pored toga, veoma je važno kroz programe zaštite
žrtava i svjedoka predvidjeti kako policijsku zaštitu, tako i izmeštanje ljudi u sigurne kuće pod strogom
zaštitom komisije, ali i kazne zbog davanja lažnih iskaza. Međutim, samo neke od do sada formiranih
komisija imale su ovlašćenje da imenuju počinioce (u Salvadoru, Čadu, II komisija ANK i južnoafrička),
dok druge poput gvatamalske to nisu mogle (nisu bile ovlaštene).

6
5
Nalazi komisija počivaju prvenstveno na izjavama žrtava - svedoka, pa i samih počinilaca, ali ove
informacije moraju biti dobro provjerene. Za navode i zaključke komisije su koristile pored izjava kao
primarnih izvora, i dokumentaciju državnih arhiva, dokumentaciju organizacija za ljudska prava, nalaze sa
ekshumacija, članke iz štampe, zvanična dokumenta, itd.
Komisije su dokazale da je ostvarivanje restitucije za žrtve rata također moguće putem restorativnih modela i
postupaka sa kojim želimo da ostvarimo promjene kako na ličnom, tako i na društvenom planu kroz:
1) oporavak ili ponovnu izgradnju ličnih kapaciteta,
2) prihvatanje odgovornosti za pričinjene povrede,
3) ponovno uspostavljanje osećanja sigurnosti,
4) ponovno uspostavljanje odnosa poverenja, i
5) popravljanje narušenih odnosa.

Restorativni modeli za ostvarivanje restorativne pravde za žrtve rata su:

1) Krug za presudu, i
2) Vijeće zajednice.

Zaraćenim državama prepušteno je da izaberu koji od ovih modela bi bio učinkovitiji za ostvarivanje ne
samo restorativne, već i tranzicione pravde. Bosna i Hercegovina odredila se prema vijećima zajednice
koja su nazvana Komisijama za istinu i pomirenje u Bosni i Hercegovini. U namjeri da se dođe do istine i
pomirenja u Bosni i Hercegovini do sada je pokretano nekoliko inicijativa za formiranje različitih Komisija
za istinu i pomirenje koje su trebale utvrditi tačan broj žrtava i omoguće prvi vid satiskacije za sekundarne
žrtve ili preživjele članove porodice žrtava. Od potpisivanja sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini
(Dayton, 1995.) do sada su formirane dvije Komisije za istinu i pomirenje, ali su obje prestale sa radom
bez nekih velikih postignuća.

Prvu inicijativu za formiranje Komisije za istinu i pomirenje pokrenula je NVO Udruženje građana istina i
pomirenje 2000. godine i ova inicijativa završena je podnošenjem zakonskog prijedloga u Parlament Bosne i
Hercegovine prema kojem bi negiranje genocida i ratnih zločina predstavljalo krivično djelo. Međutim, o ovom
prijedlogu ili posebnom zakonu koji bi regulirao formiranje državne Komisije koja bi utvrdila tačan broj žrtava,
nikada se zvanično nije raspravljalo. Nažalost, u proces formiranja državne Komisije koja bi utvrdila tačan broj
žrtava nisu bile uključene žrtve, a Međunarodni krivični sud za zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije
nije imao povijerenja u osnivanje ove Komisije jer je u tom trenutku bio jedina institucija koja se bavila
utvrđivanjem odgovornosti i uspostavljanjem autoriteta istine, pa je smatrao da će dalji rad ove Komisije ugroziti
rad Suda. Pored toga ova Komisija također bi sprovodila istražne radnje koje je ovaj međunarodni sud već
sprovodio, nije imala jasan mandat, vremenski rok u kojem treba da pruži svoje nalaze, jasno utvrđen način
izbora predstavnika, kao i način koji će osigurati da se sve preporuke sprovedu, što je također otvorilo prostor za
manipulaciju i rezultiralo neuspjehom ove inicijative.

Druga inicijativa za formiranje Komisije za istinu i pomirenje u Bosni i Hercegovini pokrenuta je 2005. godine od
američke fondacije USIP, koja je kontaktirala trojicu predsjedavajućih Parlamentarne skupštine Bosne i
Hercegovine, kako bi unutar osam parlamentarnih političkih stranaka inicirali pregovore sa ciljem donošenja

66
zakonskog prijedloga o uspostavljanju Komisije za istinu i pomirenje u Bosni i Hercegovini. Krajem 2005.
godine formirana je radna grupa koja je održala nekoliko sastanka pod okriljem NVO Dejton projekat na
kojim su kao posmatrači učestvovali i predstavnici USIP-a i UNDP-a u Bosni i Hercegovini. U maju 2006.
godine ova radna grupa završila je svoj rad usvojivši zakonski prijedlog koji se nije značajno razlikovao
od prijedloga zakona prethodne inicijative.

Nakon toga su prestali svi razgovori oko formiranja Komisije, ali su državni organi i organi vlasti u entitetima
formirali do sada nekoliko komisija za utvrđivanje tačnog broja žrtava. Komisija za istraživanje događaja u i oko
Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine formirana je odlukom Vlada Republike Srpske 15. decembra 2003.
godine kao radno tijelo koje bi trebalo da preduzme sve istražne radnje u cilju utvrđivanja istine o događajima u i
oko Srebrenice u predmetnom periodu. Vlada Republike Srpske formirala je ovu Komisiju izvršavajući sa jedne
strane odluku Doma za ljudska prava (da se isplati 4 miliona KM Fondaciji Srebrenica-Potočari i da sprovede
brzu i nepristrasnu istragu kako bi se utvrdila sudbina prvenstveno 1.849 nestalih, pronašlo gde su sahranjeni i
da se počinioci privedu pravdi), a sa druge strane zahtjev OHR-a u kojem se izražava podrška odluci Doma za
ljudska prava. Komisija je otkrila tri primarne i 29 sekundardnih i tercijarnih grobnica (ukupno 32) koje su do tog
trenutka bile nepoznate i do dana podnošenja izvještaja utvrđeno je da je nestalo 7.779 lica od 10. do 19. jula.
1995. godine, ali ovaj broj nije konačan.

Za razliku od ove, Komisija za utvrđivanje činjenica o stradanjima Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i
ostalih u Sarajevu od 1992 – 1995. godine osnovana je u junu 2006. godine na inicijativu Vijeća ministara
Bosne i Hercegovine kao Komisija za Sarajevo. Inicijativu za formiranje ove Komisije pokrenuli su
poslanici srpskih stranaka i udruženja žrtava iz Republike Srpske početkom 2004. godine, a njihov
prvobitni zahtjev odnosio se na osnivanje komisije koja bi ispitivale činjenice o stradanjima Srba, ali po
završetku rada ove Komisije sa objavljenim podacima nisu bili zadovoljni srpski političari iz Republike
Srpske. Prema iskustvima o primjeni modela za ostvarivanje restorativne pravde nakon okončanja
oružanih konflikata u Bosni i Hercegovini ne može se izvući zaključak o uspješnosti restorativnih modela,
mjera i postupaka, kao što je to pokazuju isksutva u primjeni ovog modela u Ruandi.

Za razliku od Bosne i Hercegovine Komisije za istinu i pomirenje imale su mnogo veći značaj i rezultat u
procesu pomirenja zaraćenih plemena u Ruandi. U Južnoj Africi je uloga Komisije za istinu i pomirenje
bila da definiše kako je zlo aparthejda moralno poraženo.„Patnjama žrtava iz prošlosti može se dati
počast kroz proglašenje moralne pobede upravo u onoj meri u kojoj su oni spremni da prihvate moralnu
pobedu kao dovoljnu pobedu i da napuste zahteve za revolucionarnom pravdom” (Meister, 2002: 95).

Restorativna pravda kroz formiranje Komisija za istinu i pomirenje usmjerena je ne samo na otklanjanje
štete koju su izazvali ratni zločinci, već i na prevenciju budućih zločina kro izvinjenje i pomirenje.
Južnoafričke Komisije za istinu i pomirenje (TRC) efikasno su riješile neriješeno pitanje žrtava kroz
uspostavljanje moralnog konsenzusu na način da se žrtve depolitizuju radi bržeg postizanja pomirenja.
Međutim, prva komisija za utvrđivanje istine je osnovana u Argentini 1983. godine (Teitel, 2003) radi
realizacija tranzicione pravde, koju Teitel opisuje kao uobičajeni uslov globalne politike, iskazan kroz
stvaranje stalnog međunarodnog krivičnog suda, koji će procesuirati „zločine protiv čovečnosti kao
rutinsku stvar u međunarodnom pravu“ (Teitel, 2003: 90).

6
7
Sva krivična djela motivisana netolerancijom prema određenim grupama zbog predrasuda, neznanja i
nerazumjevanja u društvu nazivaju se krivičnim djelima počinjenim iz mržnje. Pojedini krivični zakoni u
Bosni i Hercegovini sadrže ograničeni broj odredaba, koje propisuju strožije kažnjavanje za krivična djela
motivirana predrasudom. U krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko distrikta Bosne i
Hercegovine to su ubistvo, silovanje i teška tjelesna ozljeda, koji se terete kao teži oblik djela, kada su
izvršena na osnovu predrasuda, dok je kod krivičnog djela oštećenja tuđe imovine „izvršenje po sonovu
predrasuda“ otežavajuća okolnost.

Zakoni o javnom redu i miru na kantonalnom nivou zabranjuju i propisuju kaznu za vrijeđanja na
nacionalnoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi koji se kao prekršaj kažnjiva novčanom kaznom, dok su odredbe o
izazivanju nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti sadržane u krivičnim zakonima
Bosne i Hercegovine. Postoji sveobuhvatan niz međunarodnih i regionalnih instrumenata, koji postavljaju
jasne obaveze državama da reagiraju na krivična djela počinjena iz mržnje. Konvencija UN-a o uklanjanju
svih oblika rasne diskriminacije zahtijeva da države provedu zakone kojima se kažnjavaju krivična djela
koja su motivirana rasizmom.

S obzirom na to da Bosna i Hercegovina stremi ka članstvu u Evropskoj uniji, Okvirna odluka Unije o
rasističkom i ksenofobnom kriminalu također je relevantna. Okvirna odluka, usvojena 2008. godine, ima
za cilj uspostavu jedinstvenog pristupa krivičnog zakonodavstva krivičnim djelima počinjenim iz mržnje,
uključujući otežavajuće okolnosti za motiv koji je zasnovan na predrasudama. U vezi s organima za
primjenu zakona, Evropski sud za ljudska prava zauzeo je stav da države imaju obavezu da provedu
adekvatnu istragu rasno motiviranih krivičnih djela. Države članice OSCE-a, uključujući Bosnu i
Hercegovinu, preuzele su obavezu da osiguraju da njihovo zakonodavstvo bude odgovarajuće, da
prikupljaju statističke podatke, da provode detaljne istrage i procesuiraju krivična djela počinjena iz
mržnje, i da, po potrebi, vrše obuku vezanu za ovu problematiku.

Svako može biti žrtva krivičnog djela počinjenog iz mržnje, iako su žrtve najčešće članovi manjinskih
zajednica. Imovina, koja pripada ili se dovodi u vezu sa zajednicom, kao što su vjerski objekti, također je
meta krivičnih djela počinjenih iz mržnje. Žrtve zločina iz mržnje su mnogo dublje ugrožene od sličnih
slučajeva koji se ne zasnivaju na predrasudama. S obzirom na to da počinioci smatraju da krivično djelo
čine u ime cijele zajednice, oni osjećaju moralno opravdanje za svoja djela. Ukoliko ta zajednica ne kazni
i ne osudi ova krivična djela na efikasan način, ovi i drugi mogući počinioci potaknuti su da nastave takve
radnje, i time će se povećati broj krivičnih djela počinjenih iz mržnje. Počinioci koji počine blaža krivična
djela, a nisu uhvaćeni i zaustavljeni, često nastavljaju sa činjenjem težih krivičnih djela, radi čega su i
prekršaji počinjeni na osnovu predrasuda opasni i zahtijevaju odlučnu reakciju.

6
8
 Glava šesta
MEDIJATOR

U literaturi se susreću različite, najčešće opisne definicije medijacije, ali se najčešće navodi da je
medijacija postupak koji se vodi sa ciljem da strane u sporu/konfliktu uz pomoć jednog ili više posrednika,
(ko)medijatora, putem pregovora postignu prijateljsko i sporazumno rješenje nastalog spora/konflikta.
Postupak medijacije čine pregovaračka djelatnost stranaka i posrednička aktivnost jednog ili više
medijatora, čiji se zadatak sastoji u tome da olakšaju pregovaranje i stranama pomognu da postignu
sporazumno rješenje. Medijacija je, kako se u literaturi navodi, pregovaranje u koje je uključena treća,
neutralna strana, sa zadatkom da sukobljenim stranama pomogne da koordiniraju svoje pregovaračke
aktivnosti, da razumiju suštinu sukoba, da prepoznaju svoje intrese i da pronađu rješenje koje
obezbjeđuje da interesi obje strane budu zadovoljeni.

Medijator u toku medijacije ima dvostruku ulogu:

1) pregovaračku, i
2) posredničku.

Medijator kroz posredovanje utiče na odvijanja procesa posredovanja, ponašanje strana u sporu,
komunikaciju i uspjeh pregovaranja, s tim da za razliku od sudije, medijator nije ovlašten da svojom
odlukom riješi spor, već je rješenje spora isključivo u rukama stranaka.

Medijacija se odvija na jednom ili više sastanaka i ima formu običnog ljudskog razgovora, koji obuhvataju:
1) pripremu i pretpregovaranje,
2) iznošenje svih bitnih aspekata problema,
3) razmjenu relevantnih informacija,
4) struktuiranje problema,
5) planiranje koraka njegovog rješevanja,
6) predloga rješenja,
7) evaluacija predloga i dogovor oko izbora konačnog rješenja,
8) konkretizacija dogovora, pisanje sporazuma, i
9) predviđanje mehanizama za realizaciju dogovorenog.

Medijacija je specifičan mehanizam koji se primjenjuje na mirno rješavanje sporova iz različitih oblasti
društvenih odnosa. Ona je podrobna za rješavanje pravnih i intresnih sporova, ali njene prednosti dolaze
posebno do izražaja kada postoji potreba za rješavanje interesnih sporova, koji zbog svog karaktera nisu
podobni za presuđenje. U svakom pravnom sistemu postoje izvjesne kategorije sporova čije je rješavanje
država monopolizovala tako što je njihovo rješenje rezervisala za državne sudove i time isključila
mogućnost da spor bude riješen primjenom nekih dugih mehanizama i riječ je o pravnim sporovima koji
tangiraju javni interes ili je riječ o pravnim sporovima iz odnosa regulisanim kogentnim normama, te je,
stoga, potrebno da se u postupku njihovog rješavanja ostvari određeni stepen zakonitosti i pravne

6
9
sigurnosti, koji se, zbog garancija koje oficijelni sudski postupak pruža, može ostvariti samo u postupku
pred državnim pravosudnim medijem.

Uprkos svim ograničenjima, oblast primjene metoda medijacije je široka, budući da u svakodnevnom
pravnom životu najveći broj sporova nastaje u odnosima zasnovanim na načelu autonomije volja.
Međutim, na obim primjene medijacije utiče okolnost da je obavezno vođenje postupka medijacije u
pojedinim slučajevima predviđeno kao uslov za dopuštenost pružanja pravne zaštite pred državnim ili
arbitražnim sudom, kao i ovlaštenje suda da stranke samoinicijativno uputi na medijaciju, ukoliko procijeni
da je to cjelishodno. Proces medijacije je neformalnog karaktera i primjenjuju se u različitim spornim
stvarima, te je, stoga, i razumljivo što on ne može biti detaljno i striktno uređen.

Medijacija se u praksi odvija na neograničen broj načina, tako da i sam postupak koji se tokom medijacije
primjenjuje nije uniforman i jednoobrazan. Radi prilagođavanja medijacije specifičnostima pojedinih vrsta
sporova, tokom vremena izrađene su specifične tehnologije posredovanja, te se danas može govoriti o
posebnom modalitetima medijacije namijenjenih rješavanju određenih vrsta sporova. Uprkos tome što
medijacija nije jedinstven metod, postoji nekoliko osnovnoh principa na kojima je medijacija zasnovana, a
ovi principi garancija su prevencija mogućih zloupotreba i neprijatnih iznenađenja, kao i stvaranje uslova
za uspješno pregovaranje. Iskustva u dosadašnjoj primjeni ukazuju da je za uspjeh medijacije presudna
uloga medijatora. Mnogi centri za medijaciju, advokatske komore, akademske i obrazovne ustanove,
brojne nevladine organizacije, organizuju posebne kurseve i treninge za medijatore, u okviru kojih
polaznici stiči znanja iz različitih oblasti društvenih nauka, kako bi stekli i usavršili posredničku vještinu.
Dok su se u prošlosti posredovanjem bavila lica različitih obrazovnih profila i zanimanja, danas je u
mnogim zemljama posredovanje posebna profesija, koju obavljaju eksperti za medijaciju, posebno
stručno osposobljena lica za ovu vrstu djelatnosti.

Za medijatora je od izuzetne važnosti vještina aktivnog slušanja, zahvaljujući kojoj medijatori mogu
komunicirati sa stranama na nekonfrontirajući način, pravilno trasirati tok njihovog dijaloga i taktično i
nenametljivo ih usmjeravati ka kooperativnom i konstruktivnom rješenju spora. Medijacija se u praksi
odvija na neograničen broj načina, tako da i sam postupak koji se tokom medijacije primjenjuje nije
uniforman i jednoobrazan. Međutim, postoje određeni sporovi koje nije moguće riješiti medijacijom jer je
riječ o pravnim sporovima iz odnosa regulisanim kogentnim normama koje je neophodno riješiti samo u
okviru pravosudnog sistema. Dr.sc. Andrea Tunde Barabas prema rezulatatima međunarodnog projekta
„Medaition and Restorative Justice in Prision Settings“ predstavljenim na međunarodnoj konferenciji u
Bilbaou 2010. godine ističe da restorativni modeli i program, unatoč teorijskoj usmjerenosti na žrtve, u
praksi rijetko u svom fokusu imaju žrtve i njihove potrebe.

Njemački restorativni program je „TOA: Tater-Opfer-Ausgleich“ (uspostavljanje ravnoteže između žrtve i

prestupnika) želi postići ne samo pomirenje već zadovoljenje pravičnosti kao primjer ostalim sudionicima
u društvu, a zato je prema njihovom iskustvu neophodan visok stručni stepen posrednika i skladnost u
svim elementima projekata. Prema tome njemački restorativni program je vansudska nagodba koja pored
adekvatne satisfakcije za žrtve znatno umanjuje osjećaj krivice kod počinitelja zločina i kroz priznanje,
izvinjenje i naknadu srazmjerno nanaesene štete postiže mirno rješenje spora i pomirenje strana u sporu.

7
0
Za uspjeh programa i njegovu veliku primjenu zaslužno je Udruženje za posredovanje u sukobu koje
obezbjeđuju novčana sredstva za naknadu žrtvama ukoliko prestupnici nemaju sredstava za isplatu odštete, a
njima omogućava dobijanje kredita bez kamata radi isplate odštete i društevne ili dobtortvorne aktvinosti koje im
omogućavaju isplatu rata kredita. Za razliku od postupka presuđenja, koji je okrenut prošlosti, proces medijacije
fokusiran je na budućnost jer se prevashodna pažnja posvećuje budućem načinu ponašanja strana u sukobu, uz
nastojanje da se poboljša komunikacija i uspostavi korektan odnos među stranama u sukobu. Dok je postupak
presuđenja kontradiktoran, postupak medijacije nije baziran na suprostavljanim zahtjevima koji se međusobno
iskoljučuju, već je usmjeren ka pronalaženju konstruktivne opcije koja integriše interese obje strane. Stoga je
medijacija u stanju da prevenira nastanak budućih sporova između istih strana budući da ovaj integrativni pristup
doprinosi njihovom boljem međusobnom razumijevanju. U poređenju sa metodama za rješavanje spornih stvari
presuđenjem, medijacija je znatno jednostavniji, neformalniji i kraći postupak, čije vođenje izaziva znatno manje
troškova.

Medijacija je poseban metod za rješavanje sporova koji omogućava da strane u sporu, putem pregovora
koji se vode uz pomoć i posredovanje trećih lica (medijatora), zajednički pronađu konstruktivno,
prijateljsko i obostrano prihvatljivo rješenje, rješenje koje neće značiti ni pobjedu ni gubitak jedne strane,
već njihov obostrani dobitak. Komparacija postupaka za rješavanje sporova presuđenjem, kao modela
rješavanja sporova s pozicije prava, i medijacije, kao metoda za mirno rješavanje sporova sa pozicije
interesa, pokazuje da svaki od ovih mehanizama ima izvjesne prednosti i nedostatke. Uprkos svim svojim
negativnim stranama i rizicima, medijacija ima niz pozitivnih karakteristika, te je za mnoge pravne stvari
ona bolji i efikasniji metod u odnosu na klasični način rješavanja sporova presuđenjem. To je i razlog što
je posljednjih godina medijacija favorizovana i što u mnogim zemljama doživljava pravu ekspanziju.

Bosna i Hercegovina odredila se prema kanadskom modelu restorativnog postupka ili medijaciji.
Medijacija je poseban restorativni postupak koji je baziran na posredovanju radi rješavanja
sporova/konflikata među građanima uz pomoć trećih lica (medijatora). Stranke i medijator imaju
mogućnost da same urede način na koji će se medijacija sprovoditi, da stranke aktivno učestvuju u tom
pravcu da same odrede medijatora, da odluče da li će ih zastupati zakonski zastupnici, odnosno
punomoćnici, da odrede datum, mjesto i vrijeme medijacije, da u svakom trenutku mogu da odustanu od
postupka medijacije, kao i da aktivno učestvuju u zaključenju poravnanja. Sve navedene radnje pokazuju
neformalnost postupka medijacije, a posebno u odnosu na sudski postupak, koji je strogo formalan.
Medijator nema ovlaštenje da predlaže ili odlučuje o konačnom rješenju ili okončanju spora, jer se do
rješenja spora dolazi na osnovu prijedloga i uz saglasnost strana u sporu ili sporazumom starna u sporu.
Iskustva stranih zemalja ukazuju da je za uspjeh medijacije od presudne važnosti uloga medijatora radi
čega se posebna pažnja posvećuje edukaciji medijatora, a medijatori su danas posebna profesija koju
obavljaju stručno osposobljena lica za ovu vrstu djelatnosti.

U širokoj lepezi vještina i sposobnosti neophodnih svakom medijatoru od posebnog značaja su:
1) vještina rezimiranja i prezentovanja,
2) sposobnost izgrađivanja povjerenja i razumijevanja situacije i ljudi,
3) kreativnost,
4) analitičnost,

7
1
5) fleksibilnost,
6) uravnoteženost,
7) pravičan i fer tertman.

Medijator zbog neutralnosti i nepristrasnosti u toku medijacije treba da izbjgava sugestivna ptanja. Poziv
za upis u Registar medijatora trajno Je otvoren, a broj medijatora koji se mogu upisati u Registar nije
limitiran.Uduženje medijatora kako bi se zadovoljile potrebe svih stranaka ovlašteno je za izvođenje
obuka medijacije i vodi Registar o medijatorima u Bosni i Hercegovini.

Medijator može biti osoba koja ispunjava opće uslove za zapošljavanje. Prema članu 31. Zakona o
postupku medijacij u Bosni i Hercegovini medijator mora ispunjavati i sljedeće uslove:
a) visoka stručna sprema,
b) završena obuka prema programu Udruženja ili prema programu obuke koji priznaje Udruženje,
c) upis u registar medijatora koji vodi Udruženje medijatora Bosne i Hercegovine.

Pravilnika o listi medijatora koji je usvojilo i primjenjuje Udruženje medijatora Bosne i Hercegovine postoje
kriteriji koje bi stranke trebale imati u vidu kod izbora medijatora, a to su:
1) ugled,
2) njegova obučenost i iskustvo u radu,
3) metod rada,
4) visina naknade za rad, i
5) nepostojanje sukoba interesa.

Prema članu 5. Pravilnika o listi medijatora ako se stranke ne mogu dogovoriti oko izbora medijatora, medijatora
imenuje Udruženje sa liste medijatora, a prema abecednom redu i prema mjestu održavanja medijacije, vodeći
računa o pravnoj prirodi spora i složenosti slučaja i zanimanju medijatora. Garancija nezavisnosti i neutralnosti
medijatora naložena je članovima od 2., 3., 4. i 5. Zakona o postupku medijacje u Bosni i Hercegovini, kao i
etički kodeks medijatora, koji zajedno sa podzakonskom regulativom nalaže isplatu nakande štete učesnicima
medijaciji u svakom slučaju kada medijator naruši jedan od ovih principa.

Medijatori su lica sa višom stručnom spremom koji su prošli dvostepenu obuku i njihova su imena
objavljena u službenim novinama. Spisak sa imenima medijatora je dostavljen sudovima, tako da su
stranke u mogućnosti da samostalno biraju medijatora.

Glava sedma
TEHNIKE IZVOĐENJA MEDIJACIJE

72
Medijacija pomaže strankama da nađu svoje sopstvene opcije za rješenje njihovog konflikta, kojem pripada i
centralno mjesto u ovom postupku. Iz tog razloga, naglasak je stavljen na potrebi da se dozvoli strankama da
odlučuju o rješenju koje je najprihvatlivije za obje stranke. Da li će one postići sporazum u cjelini, dijelu cjeline ili
neće zaključiti ništa, ostavljeno je njima da same odluče. Medijator ne smije reći strankama šta da rade tokom
medijacije, ali ih može uputiti da su one slobodne da u svakom trenutku medijaciju napuste. Upravo, značajan
elemenat postupka posredovanja je dobrovoljno učešće kako stranaka, tako i medijatora, a koje zavisi od
njihove spremnosti da učestvuju u ovom postupku u dobroj namjeri. Jednakost stranaka omogućava
ostvarivanje pravičnosti, efikasnosti, brzine i ažurnosti postupka medijacije.

Medijator je osoba koja se stara o ravnopravnosti stranaka i to na način što se podjednako obraća
strankama u postavljanju pitanja i dilema, ima obavezu da ostavi strankama vrijeme da iznesu svoje
stavove, vodi računa o zastupanju stranaka i sl.

Medijator je dužan da sprovodi postupak medijacije nezavisno i nepristrasno u cilju mirnog rješenja
spora.

Medijator ne smije da vrši medijaciju ni pod uticajem drugih osoba i dužan je da tokom postupka
medijacije fer postupa sa svakom strankom u sporu. Medijator je dužan da ostane nezavisan i
nepristrasan za čitavo vrijeme postupka medijacije.

Pod nezavisnošću medijatora podrazumijeva se da medijator ne može učestvovati u postupku u kojem je imao ili
ima lični interes, lični, porodični ili poslovni odnos sa strankom u sporu, dok se pod nepristrasnošću
podrazumijeva da medijator ne pokazuje naklonost ili favorizovanje prema jednoj stranci. On je nepristrasan
kada pokazuje interesovanje za obje stranke i predlaže im opcije koje će obje zadovoljiti.

Medijacija ima svoje pozitivne i negativne karakteristike.

Kao pozitivne karakteristike medijacije izdvojili smo sljedeće:

1) da je prema dosadašnjim iskustvima mnogo brži i efikasniji metod u odnosu na klasični način
rješavanja sporova presuđenjem;
2) da je jednostavniji i nefoormalniji postupak;
3) da je ekonomičnija ili jeftinija u odnosu na redovni krivični postupak;
4) da je sekundarna viktimizacija žrtava svedena na minimum;
5) da pruža šansu sukobljenim stranama da kontrolišu čitav proces medijacije;
6) da strane u sporu preuzmuju odgovornost za pronalaženje adekvatnog rješenja koje će zadovoljiti
osnovne interese i potrebe obje strane;
7) da je zaštita identiteta strana u sporu ili kao i povjerljivost u toka postupka zagarantirana.

Uz osnovne komunikacijske vještine za medijaciju su značajne i sljedeće vještine i postupci:

1) upotreba neutralnog govora,
2) upotreba metafora,
3) postavljanje pitanja,

7
3
4) reflektiranje,
5) preoblikovanje,
6) normaliziranje,
7) preusmjeravanje s pozicija na pregovaranje o interesima,
8) poticanje uzajamnosti i zajedničke veze među stranama,
9) usmjeravanje na budućnost,
10) usmjeravanje na zadatak.

Prema filozofiji restorativnih postupaka društvenih kršenje uključuje dvije strane:

1) žrtve i
2) počinitelje štete ili zločina,

koje su u sporu ili sukobu radi čega se rješenje spora ili sukoba može postići samo sa njihovim uključenjem i
izravnom učešću da se on riješi. Zbog emocija koje se bude sa njihovim suočavanjem i sporazumjevanjem za
njegovo mirno rješenje i okončanje neophodno je prisustvo trećeg neutralnog lica ili više lica iz društvene
zajednice. Međutim, ova komunikacija u restorativnom postupku može se odvijati preko medijatora kao
posrednika bez suočavanja strana u sporu ili sukobu radi izbjegavanja ponovne viktimizacije žrtava.

Loša komunikacija uzrokom je novih konflikata i može dovesti do razdora i nemogućnosti rješenja
spora/konflikta. Način komunikacije u vezi je sa kulturom, a dobra komunikacija je sredstvo za uspješno
rješavanje spora/konflikta .

Dobrom komunkacijom smatra se nenasilna komunikacija, jer uspjeva da kontrolira osjećanje ljutnje,
bjesa, straha, zabrinutosti i da kroz povratak samopouzdanja strane u sporu usmjeri prema pronalaženju
odgovarajućeg rješenja spora/konflikta.

Najutjecajnija je teorija pregovaranja koju su predstavili Fisher i Ury (1981.) definirana ključne aspekte
principijelnog pregovaranja, i to su:
1) odvojiti osobe od problema (zajedničko „napadanje“ problema, a ne međusobno),
2) usmjeriti se na interese, ne na pozicije (početno iskazane pozicije ne odražavaju nužno ono što
osobe stvarno žele ili trebaju odnosno interes zbog kojeg zauzimaju određenu poziciju),
3) stvoriti što više opcija (kako bi mogli odabrati onu mogućnost za rješenje sukoba koja
zadovoljava sve strane u sukobu), i
4) prihvatiti objektivne kriterije (neovisno o volji bilo koje strane u sukobu, npr. pravni propis,
tržišna vrijednost, itd.).

Posebnu važnost za posredovanje ima upravo pomak od pozicionog prema interesnom pregovaranju,
dakle pomak od iskazanih zahtjeva prema interesima koji se određuju kao brige i potrebe strana u
sukobu koji se trebaju zadovoljiti kako bi bili zadovoljni s rješenjem pregovora (Kruk, 1997.).

Tehnike komunikacije omogućavaju medijatoru da obezbjedi:

7
4
 1) dobru i uspješnu komunikaciju,
2) uspješnu razmjenu informacija,
3) kontrolu emocija,
4) izbjegavanje nesporazuma, i
5) pronalaženje sporazumnog rješenja spora/konflikta.

Medijator koristi sljedece komunikacijske tehnike i to:

1) postavljanje pitanja,
2) aktivno slušanje,
3) parafraziranje, i
4) sažimanje.

1. POSTAVLJANJE PITANJA

Postavljanje pitanja komunikacijska je tehnika kojom se medijator služi u toku postupka medijacije. Kroz
postavljanje pitanja medijator usmjerava strane u sporu/konfliktu u toku postupka medijacije kako bi efikasno na
najbolji način došle do adekvatnog rješenja koje će zadovoljiti interese svih učesnika postupka.

Osnovno pravilo ove komunikacijske tehnike koju medijator treba slijediti kroz cjelokupan postupak jeste
postavljanje pravog pitanja u pravo vrijeme, na način da strane u sporu/konfliktu shvate uzroke,
posljedice i pronađu najbolje načine putem kojih je moguće postići sporazumno rješenje koje predstavlja
zadovoljenje interesa svih učesnika spora/konflikta.

U namjeri da ostvari dobru komunikaciju strana u sporu/konfliktu medijator u restorativnom postupku

najčešće koristi otvorena i zatvorena pitanja.

Otvorena pitanja zahtjevaju od osobe kojoj su upućena razmišljanje, informacije i detaljnije objašnjenje, za
razliku od zatvorenih koja su traže jednostavan odgovor najčešće kao potvrdu ili negaciju sadržaja pitanja. Radi
toga koristeći se komunikacijskom tehnikom postavljanja pitanja medijator kroz postavljanje otvorenih pitanja
nastoji spoznati uvjerenja, stavove, vrijednosti i interese zainteresiranih učesnika spora/konflikta, dok zatvorena
pitanja omogućavaju da se oni brzo potvrde ili negiraju. Pri tome, medijator mora znati da zatvorena pitanja ne
treba postavljati na početku il prvom sastanku, jer ona mogu biti shvaćena i doživljena kao ispitivanje što ne bi
olakšalo već otežalo dobru komunikacije, jer bi im se onemogućilo da na nabolji način iskažu stavove i
razmišljanja o sadržaju, predmet i rješenju spora/konflikta.

Sugestivna pitanja, kao jedna vrsta zatvorenih pitanja koja u sebi već nose dio odgovora, mogu se
primjenjivati samo u kombinaciji sa parafraziranjem ili kada pitanje sadrži prijedlog ili mišljenje koje su
stranke iznjele u toku postupka, jer u svakom drugom slučaju mogu predstavljati povredu principa
neutralnosti ili jednakosti, bez čijeg poštivanja nije moguće postići sporazumno rješenje uz zadovoljenje
svih zainteresiranih strana.

7
5
2. AKTIVNO SLUŠANJE

Aktivno slušanje svim učesnicima u postupku omogućava da utvrde šta sukobljene strane misle, žele i
osjećaju, što će omogućiti ili olakšati postizanje sporazuma. Aktivno slušanje je slušanje bez uplitanja sa
razumjevanjem sadržaja razgovora i podrazumjeva tri radnje:
1) slušati,
2) čuti i
3) razumjeti.

Aktivno slušanje mogu da prate verbalni i neverbalni znakovi slušanja, ali je bitno da ovi znakovi ne
narušavaju aktivno slušanje kako aktivno ne bi postalo loše slušanje koje vodi ka lošoj komunikaciji koja
ne vodi sporazumnom rješenju spora/konflikta i postoji šest vidova lošeg slušanja.

Pored aktivnog, medijator može koristiti i selektivno slušanje, ili prihvatanje samo dijelova izlaganja koji
ga interesuju, s tim da izvlačenje dijelova izlaganja iz konteksta ne smije biti slobodno interpretirano, već
se može koristiti samo kao potvrda već rečenog u kontekstu daljeg postavljanja pitanja.

Loš oblik slušanja svakako je „slušanje radi otimanja riječi“ pri čemu slušalac prati sadržaj riječi na način
da ih shvata kao napad na svoju ličnost i sluša radi pripreme odbrane.

Pored „slušanja radi otimanja riječi“ postoji i „slušanje u zasjedi“ koje također predstavlja jedan od oblika lošeg
slušanja, jer slušalac sluša sagovornika kako bi ga napao ili uzdrmao njegove argumente, što također ne vodi ka
dobroj, već lošoj komunikacije u kojoj nije moguće postići sporazumno rješenje spora/konflikta.

Medijator ne samo da mora izbjeći ove oblike lošeg slušanje, već mora pronaći najbolji način da svojim
komentarima i pitanjima spriječi lošu komunikaciju i dobije dodatno pojašnjenje za sve što je ostalo nedorečeno i
nejasno u toku razgovora. Medijator je prema svemu moderator razgovora koji se u postupku najviše i koristi
komunikacijskom tehnikom aktivnog slušanja, dok mu postavljanje pitanja, parafraziranje i sažimanje
omogućavaju da stranke u dobrim odnosima i komunikaciji dovede do okončanja postupka, i to neovisno od toga
da li će biti postignut sporazum ili će medijacija biti nesvrsishodna.

3. PARFRAZIRANJE

Parafraziranje je komunikacijska tehnika kojom se medijator služi kako bi svojim riječima ponovio sadržaj
rečenog radi pribiližavanja strana u sporu/konfliktu na način da i drugi razumiju njihove interese i potrebe
ili uzroke i posljedice zločina ili nasilja.

7
6
Parafraziranje kao komunikacijska tehnika omogućava da svi učesnici na jednak način razumiju tok
razgovora, s tim da se parafraza ne smije previše udaljiti od izrečenog i treba da kroz parafraziranje
izražava suštinu razgovora.

Parafraziranje je prepričavanje do sada rečenog na način koji neće izazvati protivljenje strana u
sporu/konfliktu zbog pogrešnog razumjevanja i interpretiranja rečenog, ali koji će stranama u sporu
ostaviti dovoljno prostora da se ne slože sa iznesenim radi čega najčešće počinje sa riječima: ako sam
dobro razumio, da li to znači, i sl.

4. SAŽIMANJE

Sažimanje kao i parafraziranje predstavlja osvrt medijatora na sadržaj razgovora, s tm što kod
parafraziranja meijator kroz prepričavanje nastoji potvrditi rečeno ili razjasniti nedorečeno i nejasno, dok
kod sažimanja to radi na mnogo brži način.

Prema tome, sažimanje je komunikacijska tehnika kojom se nastoji na kraći način predstaviti sadržaj toka
razgovora ili pomoću koje medijator strane u sporu/konfliktu ukratko podsjeća na tok razgovora i suštinu
rečenog.

Sažimanjem u toku medijacije medijator nastoji istaći ključne tačke razgovora od kojih su svakako
najznačajniji prijedlozi rješenja spora koje su stranke iznjele.

7
7
 Glava osma
6. MEDIJACIJA U BOSNI I HERCEGOVINI

Medijacija u Bosni i Hercegovini je alternativni postupka vansudskog rješavanja sporova među

bosanskohercegovačkim građanima u kojem treća neutralna osoba medijator, pomaže strankama u
nastojanju da postignu obostrano prihvatljivo rješnje spora/konflikta. Medijacija je uvdena kao povoljniji
postupka za stranke, jer omogućava da stranke u postupku brže dolaze do rješenja, efikasnije, uz
ostvarenje moralne i materijalne satisfkacije za oštećenog/žrtvu.

78
Za uvođenje medijacije u Bosni i Hercegovini od presudnog značaja je bilo formiranje Udruženja
medijatora Bosne i Hercegovine, koje je bilo nosilac svih aktivnosti na stvaranju pravnog okvira i promociji
medijacije kao alternativnog načina rješavanja sporova. Naš model restorativnog pravosuđa razvijen u
saradnji sa Nezavisnom sudskom komisijom ( IJC ) i Američkom advokatskom komorom- ABA CEELI. koji
su bili inicijatori uvođenja medijacije i koji su finansijski podržali donošenje zakona, osnivanje trening
centra za obuku medijatora i studijska putovanja, dok je Kanadski institut za rješavanje sporova postao
dugoročni pratner Udruženja medijatora u Bosni i Hercegovini.

Uduženje medijatora Bosne i Hercegovine osnovano je 2002. godine, nakon čega je sve do 2006.
uređivana i usvajana zakonska i podzakonska regulativa koja bi omogućila primjenu medijacije u Bosni i
Hercegovine, nakon čega je urađen program obuke medijatora, a ove edukacije o medijaciji prošao je i
veći broj sudija i tužilaca, iako medijator može biti svaki građanin koji ispunjava podzakonskim aktima
jasno utvrđene i propisane kriterije.

1. PRAVNI OSNOV ZA PRIMJENU MEDIJACIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

Izmjene zakona o parničnom i krivičnom postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj
omogućile su upućivanje na medijaciju od strane suda, dok je Zakon o postupku medijacije usvojen u
junu 2004 godine. Prema zakonskom rješenju, u Bosni i Hercegovini je predviđena dobrovoljna
vansudska medijacija. Krajem 2005. godine pristupilo se izradi podzakonske regulative koja je omogućila
implementaciju Zakona o postupku medijacije u Bosni i Hercegovini, a usvojena je u februaru 2006.
godine, tako da se medijacija počela primjenjivati od maja 2007.godine. U podzakonske akte koji su
omogućili primjenu medijacije u Bosni i Hercegovini svrstavamo:
1) Pravilnik o registru medijatora,
2) Pravilnik o listi medijatora,
3) Pravilnik o upućivanju na medijaciju,
4) Pravilnik o odgovornosti medijatora na štetu pričinjenja u toku obavljanja poslova medijacije,
5) Pravilnik o disciplinskoj osgovornosti medijatora,
6) Pravilnik o programu obuke za medijatore i
7) Kodeksd medijatorske etike.
Na medijaciju se odnosi „Zakon o postupku medijacije” donesen je od strane Parlamentarna skupština
Bosne i Hercegovine 2004. godine, a objavljen je u „Službeni glasnik BiH”, br. 37/04., dok je „Zakon o
prenošenju poslova medijacije na udruženje medijatora” također donesen od strane Parlamentarne
skupštine BiH 2005. godine, a objavljen je u „Službeni glasnik BiH” 52/05.

Za medijaciju su značajni i Pravilnici i Etički kodeks Udruženja medijatora u BiH, koji su objavljeni u
„Službeni glasnik BiH”, br. 21/06, a medijacija se spominje i u „Zakonima o parničnom postupku”,
„Zakonima o krivičnom postupku” (u dijelu: odlučivanje o imovinsko pravnom zahtjevu ) i u „Zakonima o
izvršnom postupku” u Bosni i Hercegovini, Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine.

7
9
Prema Zakonu o medijaciji u Bosni i Hercegovini predviđena je dobrovoljna, vansudska medijacija, koju
karakterišu principi jednakosti, povjerljivosti, neutralnosti i nepristrasnosti, dok postupak medijacije može
biti pokrenut prije i poslije pokretanja sudskog postupka, s tim da ukoliko je pokrenut sudski postupak
strane u sporu na medijaciju mogu biti upućene samo do zaključenja glavne rasprave uz odgodu ročista
na 30 dana.

Poslove medijacije obavlja Udruženje medijatora u Bosni i Hercegovini, koje uspostavljanja pravila,
procedure i obrasce za obavljanje poslova medijacije. Reformom krivičnog zakonodvastva 2003. godine
kroz izmjenu zakona o parničnom i krivičnom postupku u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i
Hercegovine usvojen je pravni osnov za upućivanje strana u sporu da do sporazumnog mirnog rješenja
dođu u postupku medijacije. Međutim, ovaj pravni okvir koji omogućava primjenu medijacije u krivičnim
predmetima i porodičnim stvarima ne zadovoljava potrebe i ne ostvaruje interese žrtava.

Poslove medijacije u Bosni i Hercegovini mogu obavljati sve osobe koje ispunjavaju opšte i posebne
uslove za zapošljavanje, a pod posebnim su navedeni:
1) visoka stručna sprema,
2) završena obuka o medjaci i
3) registrovanje u Udruženju medijatora.

Medijacija se u Bosni i Hercegovini okončava sporazum o nagodbi koji ima snagu izvršne ipsrave.

Prema čl. 19. Zakona o postupku medijacije u Bosni i Hercegovini medijator može i prekinuti postupak
ukoliko ocijeni da je dalje vođenja postupka nesvrsihodno i to mora konstatirati u formi posebnog akta -
odluke koju potpisuje i ima obavezu da je dostavi ne samo Udruzenju medijatora, već i postupajućem
sudu, ukoliko su stranke od suda upućene u postupak medijacije. Osim toga, Zakon o advokaturi
Federacije Bosne i Hercegovine predviđa medijaciju kao način rješavanja sporova između članova
Advokatske komore, dok Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine nalaže obavljanje medijacije
prije razvoda braka.

Naknadu štete moguća je nakon sporazuma žrtve i počinitelja zločina, međutim ukoliko nema sporazuma
strane se ponovno upućuju na pravosuđe.

Na početku postupka medijacije, medijator ukratko upoznaje stranke s ciljem medijacije, postupkom koji
će biti proveden i ulogom medijatora, kao i stranaka u postupku. Stranke medijatoru nakon dobrovolnog
pristanka moraju blagovremeno dostaviti svu relevantnu dokumentaciju u vezi s predmetom spora.

Pored medijatora, stranka, odnosno njihovih zastupnika, postupku mogu prisustovati i treće osobe, uz
saglasnost stranaka, ali se moraju u pismenoj formi obavezati da će poštovati princip povjerljivosti
postupka medijacije.

Strategija reforme sektora pravde u Bosni i Hercegovini za period 2008-2012 godine bavila se
intezivnijom primjenom medijacije i u skladu s tim donesen je Akcioni plan za razvoj medijacije.

8
0
Postupak medijacije pokreće se pismenim ugovorom o medijaciji koji potpisuju stranke u sporu i medijator
i prema čl. 11. „Zakon o postupku medijacije” ugovor o medijaciji mora sadržavati:
1) podatke o ugovorenim stranama, zakonskim zastupnicima ili punomoćnicima,
2) predmet medijacije (opis spora),
3) izjavu o prihvaćanju načela medijacije definiranih ovim zakonom,
4) mjesto održavanja medijacije kao i odredbe o troškovima postupka (što uključuje i naknadu medijatoru).

Kako je već spomenuto medijator ne može nametnuti strankama rješenje spora, ali kada stranke u postupku
medijacije iznađu rješenje spora, uz pomoć medijatora, sačinit će pismeni sporazum o nagodbi i odmah ga
potpisati, a koji prema čl. 25. Zakon o postupku medijacije u Bosni i Hercegovini ima snagu izvršne isprave.

2. PRIMJENA MEDIJACIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

Udruzenje medijatora Bosne i Hercegovine regostrovano je u Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija

Bosne i Hercegovine (Odluka br. RU/44/02), kao jedno od prvih udruženja registrovanih na državnom
nivou, da bi kasnije ova registracija bila izvršena u Ministrastvu pravde Bosne i Hercegovine.

Postupak medijacije vodi medijator upisan u Registar Udruzenja meijatora Bosne i Hercegovine o čijem
izboru su strana u sporu/konfliktu saglasne, s tim da kada ne postoji saglasnost o izboru medijatora može
postaviti Udruzenje.

Prema pravnom okviru za uvođenje medijacije Odluku o pokretanju postupka medijacije u skladu sa članom
4. Zakona o postupku medijacije u Bosni i Hercegovine zainteresirane strane mogu donijeti:
1) prije pokretanje sudskog postupka, i
2) nakon pokretanja sudskog postupka do okončanja glavne rasprave kada sudija može predložiti
strankama da spor pokušaju riješiti u postupku medijacije.

Medijacija se obavlja u kancelarijama Udruženja medijatora u Sarajevu i Banjoj Luci, u kancelarijama

medijatora, kao i na drugim mjestima koja predlože stranke.

Određenu stimulaciju strankama koje postignu sporazum u postupku medijacije predstavljaju i odredbe
novih zakona o sudskim taksama, koji predviđaju povrat 50% sudske takse u Republici Srpskoj ili u
pojedinim kantonima u Federaciji Bosne i Hercegovine povrat cjelokupne sudske takse strankama koje
postignu sporazum u postupku medijacije do završetka glavne rasprave. Sudske takse manje su od
troškova postupka medijacije za jednu stranu samo u slučaju spora vrijednosti manje od 3.000,00 KM, ali
bilo je i takvih predmeta koji su se rješavali postupkom medijacije, kao i predmeta u kojima nije bila
naznačena vrijednost spora, gdje je za medijaciju stranke opredijelila brzina postupka.

Do kraja 2006. godine u Bosni i Hercegovini održano je 590 medijacija od kojih je 330 riješeno sporazumom ili
56% od ukupnog broja medijacija. U prve dvije godine primjene medijacije (od 01.06.2007. do 31.05.2009.)
održano je 68 medijacija, od kojih je 47 (oko 70%) okončano sporazumom stranaka, što je

8
1
zadovoljavajući omjer za modele dobrovoljne medijacije. Kada je u pitanju, vrsta predmeta na medijaciji je
bilo najviše privrednih sporova, a slijedi manji broj dugovanja iz parničnog postupka, radnih sporova i
poništenja ugovora. Pored toga što stranke same dolaze do rješenja, medijacija im omogućava da ostanu
u dobrim odnosima, te da u budućnosti nastave kontakte i saradnju. Međutim, prema do sada objavljenim
istraživanjima o radu Udruženja medijatora Bosne i Hercegovine medijacija nije primjenjivana u
slučajevima nasilja u porodici i maloljetničke delinkvencije.

2.1. Maloljetnička delinkvencija u Bosni i Hercegovini

2.1.1. Etimološko određenje maloljetničke delinkvencije

Neprihvatljivo ponašanje mladih je neprilagođeno ponašanje, maloljetnička delikvencija, maloljetničko

prestupništvo, vaspitna zapuštenost i druga ponašanja koja društvo ne odobrava predstavljaju
neprihvatljivo ponašanje mladih ili širi pojam od maloljetničke delinkvencije. Maloljetnička delinkvencija i
maloljetničko prestupništvo nisu sinonimi, jer se delinkvencija odnosi na teže (organizirani kriminal), a
prestupništvo na lakše zločine koje vrše maloljetnici.

Ključni principi Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima djeteta su:

1) uvažavanje najboljeg interesa djeteta,
2) pravo djeteta na život,
3) pravo djeteta na opstanak i razvoj,
4) pravo djeteta na nediskriminaciju, i
5) aktivno učešće djeteta u svim postupcima koji ga se tiču.

Dijete u sukobu sa zakonom mora uživati puno poštovanje ljudskih prava zagarantovanih ustavom,
zakonom i važećim međunarodnim propisima. Međunarodni instrumenti zaštite djece u sukobu sa
zakonom ističu značaj poštovanja principa proporcionalnosti-srazmjere, koji podrazumijeva da svaka
reakcija prema maloljetnicima u sukobu sa zakonom mora biti u srazmjeri sa okolnostima koje se tiču
maloljetnika i sa karakteristikama izvršenog djela, pri čemu se ne uzima u obzir samo težina prestupa,
već se cijene i ličnost i lične karakteristike maloljetnika.

U skladu sa UN Konvencijom o pravima djeteta prava djeteta koja je neophodno poštovati su:
1) pravo da se djetete obavjesti o optužbi,
2) pravo da se dijete brani ćutanjem,
3) pravo da se dijete smatra nevinim dok mu se ne dokaže krivica,
4) pravo da se dijete ne prisiljava na priznanje silom,
5) pravo djeteta na pravnu pomoć (branioca),
6) pravo djeteta da njegovi roditelji, odnosno zakonski staratelji budu odmah obaviješteni o njegovom
hapšenju, zadržavanju i svim optužbama protiv njega, ukoliko to nije protivno interesu djeteta,
7) pravo djeteta da održava kontakt sa porodicom,

8
2
8) pravo djeteta na djelotvoran pravni lijek,
9) pravo djeteta na zaštitu privatnosti,
10) pravo djeteta na hitnost u postupanju (hitnost postupka),
11) pravo djeteta na slobodu i sigurnost ličnosti , i
12) pravo djeteta da bude ispitano u roku od 48 sati od lišenja slobode.

Postupci koji se primjenjuju prema maloljetnicima moraju obezbjediti poštovanje prava i sigurnosti djeteta
s obzirom na uzrast djeteta, kako bi se izbjegao bilo kakav oblik stigmatizacije i etiketiranja djeteta.

Zaštita privatnosti djeteta nalaže da se iz krivičnih postupaka koji se vodi prema maloljetniku isključi
javnosti kako bi se maloljetnik kroz zaštitu identiteta zaštitio od sekundarne viktimizacije putem (prisutnih
u toku postupka ili medija).

Maloljetnici imaju pravo da ih tokom cijelog postupka zastupa branilac, a maloljetnik, njegov zakonski
zastupnik ili srodnici, mogu izabrati branioca, ali ako to ne učine, branioca će po službenoj dužnosti
postaviti sudija za maloljetnike.

Maloljetnik se ni pod kojim uslovima ne može odreći prava na branioca i na njegovo prisustvo.

Postoje različite konceptualizacije krivične odgovornosti maloljetnika i u skladu sa njima i različit sadržaj
intervencija, od kojih se izdvajaju sljedeće:
1) kažnjavajući pristup (retributivni),
2) restorativne mjere – vaspitne preporuke,
3) restorativni postupci – vršnjačka i porodična medijacija.

Krivične sankcije koje se izriču maloljetnim učiniocima krivičnih djela su:

1) vaspitne mjere i
2) kazna maloljetničkog zatvora.

Svrha izricanja krivičnih sankcija prema maloljetnicima, (preko socijalnih, vaspitnih i drugih mjera) je
višestruka, i ogleda se kroz:
1) zaštitu i pomoć maloljetnim učiniocima,
2) vršenje nadzora nad maloljetnim učiniocima,
3) stručno osposobljavanje maloljetnih učinioca,
4) razvijanje lične odgovornosti maloljetnih učinioca,
5) prevaspitanje i pravilan razvoj maloljetnih učinioca,
6) osposobljavanje za pozitivne društvene uloge maloljetnih učinioca,
7) spriječavanje od ponovnog vršenja krivičnih djela.

Prema maloljetniku koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela napunio 14 godina do napunjene 16-te
godine (mladjem maloljetniku), mogu se izreći samo vaspitne mjere, i to su:

8
3
a) disciplinske mjere (izriču se maloljetniku prema kojem ne treba preduzimati trajnije mjere vaspitanja,
naročito ako je krivično djelo izvršio iz nepromišljenosti ili lakomislenosti).

b) mjere pojačanog nadzora (izriču se maloljetniku prema kojem treba preduzeti trajnije mjere
vaspitanja, prevaspitanja ili liječenja uz odgovarajući nadzor, a nije potrebno njegovo potpuno odvajanje
iz dotadašnje sredine u kojoj živi).

c) Zavodske mjere (izriču se prema maloljetniku prema kojem treba preuzeti trajnije mjere vaspitanja,
prevaspitanja ili liječenja, njegovo odvajanje iz dotadašnje sredine).

Socijalni i materijalni (imovinski) status, zbog nezrelosti i konfuzije maloljetnika najčešće vode u
neprihvatljivo ponašanje mladih, ali su osobine ličnosti i okruženje maloljetnika presudni za njegov
pravilan odgoj i vaspitanje.

Žrtve maloljetnih učinioca su slabiji i hendikepirani, pojedinci koje maltretira grupa, starije i bespomoćne
osobe, dok su poluo-rganizovanom nasilju skloniji mlađi maloljetnici. Organizovano nasilje maloljetnika
događa se u maloljetničkim bandama u kojim se individualni ciljevi realizuju kroz grupno ponašanje.
Postotak maloljetnih delinkvenata raste sa porastom dobi, a najčešći oblik kriminala je imovinski.

Za maloljetnički kriminalitet u Bosni i Hercegovini prema podacima centra za socijalni rad, policije i
tužilaštva karakteristično je da su počinioci obično muškog spola, dok je maloljetnica znatno manje, iako
su u porastu njihova učešća u deliktima imovinskog kriminala, ali i prostitucije. Posljednjih godina
učestala je i pojava djece ispod 14 godina starosti među kojima ima i višestrukih povratnika, od kojih su
većin iz urbanih, a rjeđe iz ruralnih sredina, bez srednjeg, ali i osnovnog obrazovanja. To su pokazatelji
da se konflikt sa društvom javlja u školi ili povodom škole nakon čega se pojačava i konačno poprima
oblik pravog delikta. Međutim, posljednje statistike o žrtvama trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini
pokazuju da su većinske žrtve bile romkinje bosanskohercegovačke državljanke, što znači da, i u drugim
oblicima organiziranog kriminala ova statistika brzo mijenjati na štetu maloljetnika.

2.1.2. Vaspitne preporuke kao restorativne mjere u Bosni i Hercegovini

Vaspitne preporuke se mogu definisati kao diverzioni model reagovanja društva na kriminalitet mladih koji
su u sukobu sa zakonom.

Vaspitne preporuke su restorativne mjere koje se mogu izreći maloljetnicima bez formalnog suđenja.

Vaspitnim preporukama se izbjegava vođenje krivičnog postupka prema maloljetnicima koji su počinili
lakša krivična djela i postiže svrha specijalne prevencije.

8
4
Primjenom vaspitnih preporuka kao restorativnih mjera postiže se rasterećenje tužilaštva i sudova od predmeta
gdje su počinjena bagatelna ili lakša krivična djela kako bi se tužioci i sudije za maloljetnike više angažovali na
složenijim predmetima gdje su počinjena teža krivična djela čiji su izvršioci maloljetna lica.

Prema pozitivnim propisima izricanje vaspitnih preporuka u nadležnosti je tužioca odnosno sudije za
maloljetnike. Tužilac razmatra mogućnost i opravdanost izricanja vaspitnih preporuka u skladu sa
Krivičnim zakonom, a uslovi za primjenu vaspitnih preporuka kao restorativnih mjera su:
1) da je za predmetno krivično djelo propisana novčana kazna ili kazna zatvora u trajanju do tri godine,
2) da maloljetnik priznanje izvršenja krivičnog djela, i
3) da je maloljetnik spreman na pomirenje sa oštećenim.

Primjena vaspitnih preporuka je moguća i kod krivičnih djela gdje nema oštećenog, jer postoje određena
krivična djela gdje se ne pojavljuje oštećeni. Primjena vaspitnih preporuka je uslovljena saradnjom
roditelja, organa starateljstva, humanitarnih organizacija, udruženja i organa vlasti koji su uključeni u
prevenciju maloljetničkog prestupništva i rad sa maloljetnicima koji imaju poremećaj u ponašaju.

Prednosti vaspitnih preporuka u odnosu na sudski postupak:

1) da se ne pokreće krivični postupak prema maloljetniku (nema stigmatizacije i etiketiranja),
2) da se primjenom vaspitnih preporuka utiče na pravilan razvoj maloljetnika (smanjenje stope recidivizma).

U Bosni i Hercegovini mogu se primjeniti sljedeće vrste vaspitnih preporuka:

1) izvinjenje oštećenom;
2) naknada štete oštećenom;
3) redovno pohađanje škole;
4) rad u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice;
5) prihvaćanje odgovarajućeg zaposlenja;
6) smještanje u drugu porodicu, dom ili ustanovu;
7) liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi;
8) posjećivanje odgojnih, obrazovnih, psiholoških i drugih savjetovališta.

Vaspitna preporuka primjenjuje se nakon donošenja odluke o primjeni vaspitne preporuke koju donosi
tužitelj ili sudija na prijedlog organ starateljstva ukoliko su prethodno obje strane dale saglasnost za
izricanje ove mjere i nakon što je nadležni organ starateljstva donio odluku o provođenju postupka u
kojem je utvrđeno da li postoji mogućnost i opravdanost za primjenu ove vaspitne preporuke.

Ukoliko jedna od strana nije bila saglasna sa primjenom vaspitne preporuke sačinjava se službena
zabilješka i predmet vraća na ponovno razmatranje.

Ukoliko postoji saglasnost obje strane za primjenu vaspitne preporuke o tome se obavještavaju
maloljetnik, njegov zakonski zastupnik i oštećeni koji u postupku daju izjavu o pristanku na primjenu
preporuke, dok je maloljetnik dužan dati i izjavu o spremnosti za pomirenje sa oštećenim.

8
5
Organ starateljstva dužan je da nadzire provođenje vaspitnih preporuka i o tome najmanje jednom
mjesečno obavještava tužioca ili sudiju. Međutim, ukoliko je maloljetnik naknadio štetu oštećenom, tužilac
donosi naredbu o nepokretanju pripremnog postupka, a sudija rješenje o nepostupanju po prijedlogu
tužioca za izricanje predložene krivične sankcije.

Ako maloljetnik ne naknadi štetu oštećenom ili ne obavi lični rad u određenom broju sati, odnosno ukoliko
maloljetnik ili oštećeni ne prihvate mogućnost primjene vaspitne preporuke, kao i ukoliko se nisu saglasili
oko visine naknade štete, tužilac donosi naredbu o pokretanju pripremnog postupka, dok sudija postupa
po prijedlogu tužioca za izricanje predložene krivične sankcije.

Maloljetnik se obavještava da preporuka može biti zamijenjena drugom ili ukinuta, odnosno ukoliko je ne
bude ispunjavao, ili da može biti pokrenut pripremni postupak odnosno postupljeno po prijedlogu tužioca
za izricanje krivične sankcije.

Ukoliko maloljetnik u potpunosti ispuni vaspitnu preporuku, organ starateljstva podnosi izvještaj tužiocu
koji donosi naredbu o nepokretanju pripremnog postupka. Istu odluku tužilac može donijeti i u slučaju da
maloljetnik djelimično ispuni navedenu vaspitnu preporuku, ukoliko smatra da pokretanje postupka ne bi
bilo cjelishodno s obzirom na prirodu krivičnog djela i okolnosti pod kojim je učinjeno, raniji život
maloljetnika, njegova lična svojstva i razloge neispunjenja obaveze.

Tužilac donosi naredbu o pokretanju pripremnog postupka u slučaju kada maloljetnik ne ispuni vaspitnu
preporuku ili je ispuni djelimično, ali u mjeri koja opravdava pokretanje postupka, na osnovu mišljenja
nadležnog organa starateljstva i u saradnji sa odgovornim licem iz škole ili poslodavcem gdje je
maloljetnik zaposlen.

Izbor rada ili posla vrši se po pribavljenom mišljenju nadležnog organa starateljstva, vodeći računa da rad
nije usmjeren na postizanje ekonomske koristi i ne smije prevazilaziti fizičke mogućnosti maloljetnika, ne
smije štetiti njegovom zdravlju, ugledu i dostojanstvu, niti ometati školovanje maloljetnika. Ovom odlukom
se određuje da maloljetnik može raditi najviše 60 sati u periodu od tri mjeseca, s tim da rad ne ometa
njegovo školovanje ili zaposlenje.
U praksi je u Bosni i Hercegovini prisutan problem primjene vaspitnih preporuka, pa je potrebno da
nadležni organi u što kraćem roku donesu Uredbu o primjeni vaspitnih preporuka kako bi se otklonili
uočeni propusti i omogućila direktna primjena međunarodnih standarda. Sa posljednjim izmjenama
zakonskih propisa stvaraju se pretpostavke za primjena ovog instituta i za krivična djela za koja je
propisana kazna zatvora do pet godina zatvora.

Osim obezbjeđenja odgovarajućih materijalnih sredstava za uspješnost ovog procesa neophodno je obezbjediti
odgovarajuću edukaciju kadra koji će sprovoditi proces posredovanja. Obzirom da će prema planiranim
rješenjima težište procesa posredovanja biti na organima starateljstava to je neophodno da u procesu edukacije
predstavnici organa starateljstva steknu neophodno znanje i vještine kako bi mogli uspješno sprovoditi proces
posredovanja. Obrazovanjem predstavnika organa starateljstva ovaj kadar steći će potrebna znanja i vještine
koja će biti dobra osnova za uspješnost ovog procesa. Naravno, pri tome ne

8
6
treba izgubiti iz vida da će biti potrebno i da svi ostali subjekti ovog procesa (policija, tužioci, sudije,
advokati i dr.) prođu odgovarajuće edukacije i specijalizacije radi sticanja odgovarajućih znanja i vještine
kako bi ovaj proces bio što efikasniji.

Pored navedenog domaće vlasti obavezne su da obezbijede odgovarajuću infrastrukturu radi uspješnosti
primjene vaspitnih preporuka, te da podstiču lokalnu zajednicu da u lokalnim okvirima provode ove mjere
kroz odgovarajuće projekte.

2.1.3. Restorativna pravda i maloljetnička delinkvencija

Koncept restorativne pravde je motivisan aktivnijim pristupom žrtve u krivičnom postupku i humanijem
postupanju sa počiniocem krivičnog djela, ali istovremeno ovaj postupak omogućava žrtvi i zajednici da
učestvuju u procesu rehabilitacije učinioca. Koncept restorativne pravde shvata krivično djelo kao
povredu ljudi i međuljudskih odnosa, dok je povreda pravne norme sekundarnog karaktera (princip
personalizma). Kontakt i uključenost u formalni pravosudni sistem, te lišavanje slobode maloljetnika kao
način obezbjeđenja njegovog prisustva postupku su izbjegnuti.

Restorativna pravda, s jedne strane ima za cilj reintegraciju učinioca u lokalnu zajednicu, a ne njegovom
isključivanju i stigmatizaciji. Sa druge strane, model restorativane pravde ima za cilj i potpunu
reintegraciju žrtve koja je često puta marginalizovana, diskriminisana ili stigmatizovana u svojoj sredini
što sve nepovoljno utiče na proces njenog oporavka od traume izazvane krivičnim djelom. Dakle, model
restorativne pravde je okrenut prevenciji i budućnosti i ona ima za cilj kako specijalnu, tako i generalnu
prevenciju, i kao takva predstavlja konstruktivan odgovor na kriminalitet koji teži ka tome da se popravi
šteta, a ne odmazdi i kažnjavanju odnosno produbljivanju sukoba.

Diverzioni model u sistemu maloljetničkog pravosuđa predstavlja proces u kojem se mladi koji dođu u
sukob sa zakonom tretiraju van formalnog sistema krivičnog pravosuđa kako bi se drugim mjerama
odvratili od vršenja neprihvatljivih ponašanja i delikata. U svijetu postoje brojni programi restorativne
pravde kao npr.posredovanje između žrtve i učinioca, porodične i društvene rasprave, krugovi
mirotvorstva, paneli u kojima se žrtva obraća učiniocima, rad u korist žrtve ili lokalne zajednice, grupe u
okviru društvene zajednice koje pružaju podršku žrtvi odnosno učiniocima djela i sl.

Restorativni postupci mogu biti primjenjeni:

1) u pretkrivičnom postupku,
2) u krivičnom postupku, i
3) u toku izvršenja krivične sankcije.

Od primjera primjene diverzionog modela od strane policije treba svakako spomenuti Holandiju koja nudi
mogućnost preusmjeravanja u svim fazama postupka: policiji, tužilaštvu i u sudu. U Holandiji postoji ustanova za
obustavu policijskog postupka koja se zove HALT (Het Alternatief-Alternativa) koju su uspostavile lokalne vlasti u
saradnji sa državnim tužilaštvom, i to su privatne organizacije koje sarađuju sa

8
7
policijom i tužiocem. Policija može maloljetnog prestupnika za lakša krivična djela uputiti da učestvuje u
HALT projektu pod uslovom da prizna krvično djelo i ako se složi da učestvuje u projektu, s tim da
izvršenja radnih zadatka ne mogu trajati duže od 20 dana, tako da se ako zadatak ne bude izvršen u tom
roku postupak protiv maloljetnika nastavlja.

U Velikoj Britaniji od 1998. godine policija ima ovlašćenja da može maloljetnom prestupniku izdati mjeru
ukora ili mjeru posljednje opomene. Mjera ukora se izriče maloljetnim prestupnicima koji se prvi puta
pojavljuju u sukobu sa zakonom, dok ponovno izvršenje krivičnog djela vodi posljednjoj opomeni ili
pokretanju postupka, jer jedno lice ne može da bude dva puta ukoreno. Do primjene posljednje opomene
dolazi kad maloljetnik nije bio ranije opominjan ili ako jeste, ali je od tog momenta pa do izvršenja novog
krivičnog djela prošlo najmanje dvije godine, a službenik policije smatra da u konkretnom slučaju nije
opravdano podizanje optužnice protiv maloljetnika.

U Austriji se kao uspješni diverzioni modeli prema maloljetnicima provode suspenzija krivičnog gonjenja
na određeni probni period, rad u zajednici i metod vansudskog poravnanja. Posljednji model je zbog
svoje uspješnosti uveden i u opšte krivično zakonodavstvo tako da se isti primjenjuje i prema punoljetnim
učiniocima krivičnih djela. Prema austrijskom zakonodavstvu u slučajevima krivičnih djela za koja je
propisana kazna zatvora do pet godina javni tužilac pod uslovom da maloljetnik prizna krivično djelo i uz
saglasnost maloljetnika i oštećenog koji su prethodno dali svoj pristanak može predmet proslijediti
posebnim odjelima u okviru organizacije koja pruža usluge medijacije, a koje finansira nadležno
ministarstvo pravde.

U Republici Hrvatskoj, na osnovu Zakona o sudovima za mladež, ustanovljen je poseban model

vansudske nagodbe kao specifičan vid skretanja sa klasičnog krivičnog postupka u radu sa maloljetnim
počinicima kivičnih djela. Ovaj model u potpunosti je zasnovan na principima restorativne pravde i u
velikoj mjeri temelji se na austrijskom modelu. Prema ovom modelu državni tužilac pod određenim
uslovima, a postupajući u okviru načela oportuniteta može predmet proslijediti medijatoru. Poslove
medijatora u Hrvatskoj vode specijalno obučeni radnici centara za socijalni rad, a nadzor nad primjenom i
izvršenjem vansudske nagodbe vrši državni tužilac.

U Republici Sloveniji je državni tužilac ovlašten da predmet uputi na medijaciju ako maloljetnik i oštećeni
postignu dogovor u pogledu krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina. Proces
medijacije provode specijalno obučeni medijatori, a u tom procesu postiže se pismeni sporazum između
maloljetnika i oštećenog o načinu naknade počinjene štete. Medijatori nadgledaju izvršenje poravnanja, a
ako je isto u cjelosti izvršeno onda je tužilac ovlašten da odbaci krivičnu prijavu.

Restorativna pravda kao alternativa tradicionalnom krivičnopravnom sistemu, sadrži niz različitih programa ili
modela, koji se mogu primjeniti u različitim fazama krivičnog postupka uključujući i skretanje sa formalnog
krivičnog postupka, potom postupke koji se primjenjuju paralelno sa postojećim krivičnopravnim sistemom, kao i
na programe kojima se reaguje, kako na kriminalno ponašanje pojedinaca, tako i u slučajevima masovnih
kršenja ljudskih prava. U tradicionalnom krivičnopravnom sistemu žrtve često imaju osjećaj osoba kojima se
sudi, dok se učinioci zadržavaju u sistemu nastavljajući da vrše krivična djela tako da su

8
8
presuđenjem često nezadovoljni i žrtva i učinilac. Kada govorimo o prestupniku kao maloljetnom licu
takođe se narušava njegov proces nastajanja čovjekom, zrelom osobom i članom društva. Model
restorativne pravde polazi od aktivnijeg pristupa žrtvi u krivičnom postupku i humanijem postupanju sa
počiniocem krivičnog djela, ali je istovremeno i davanjem prilike žrtvi, ali i zajednici da učestvuju u
procesu rehabilitacije, i to pogotovo maloljetnih učinioca.

Popravljanje štete podrazumijeva odgovornost i obaveze, a odgovornost se ne utvrđuje već je učinilac prihvata,
kao i odgovornost da popravi štetu, zbog čega su modeli za ostvarivanje restorativne pravde „idealni modeli“ koji
uključuju prestupnika ili učinioca, žrtvu i zajednicu u proces iznalaženja rješenja koje treba da promoviše
popravljanje štete, pomirenje i sprječavanje ponovnog vršenja krivičnog djela. Restorativna pravda ima za cilj
reintegraciju učinioca u lokalnu zajednicu, a ne njegovo isključivanje, stigmatizaciju, i etiketiranje kao
nepoželjnog člana društva, kako to on biva nakon izlaska iz raznih institucija za odsluženje kazne maloljetničkog
zatvora. Pri tome, maloljetnici, imaju tendenciju shvatati značaj svojih djela ili kakav je uticaj imalo njegovo djelo i
na druge osobe. Pored toga, zatvore koji sadrže i maloljetne prestupnike možemo svrstati u kategoriju institucija
u kojima mladi lakše dolaze do saznanja o kriminalitetu, do učenja novih kriminalnih znanja i vještina, što ih
nakon izdržavanja kazne ponovo potiče da vrše nova krivična djela (recidiv ili povratništvo). Naučna istraživanja
pokazuju da mladi ljudi koji su došli u sukob sa zakonom, a koji su odvraćeni od formalnog sudskog procesa
imaju nižu stopu recidiva.

Kod teških krvnih delikata kao što mogu biti teška ubistva ili pak silovanja, nije preporučljiva primjena
restorativnih postupaka zbog reakcije žrtava koje najčešće zahtjevaju da se maloljetnici budu osuđeni za
učinjeni zločin. Specifičan primjer svrsishodne i uspješne medijacije grada je Mayo u Kanadi koji je
primjenio medijaciju tipa `krugova`u slučaju odvraćanja od kriminala punoljetnog mladića, 26 godina
starosti, kome su bile prethodno izrečene 43 krivične presude. Zloupotreba alkohola i ostalih opojnih
supstanci je bila uobičajena za ovog prestupnika, a upućivanje na liječenje od ovih ovisnosti uvijek je bilo
propisano, ali nikada provedeno. Diverzioni programi su sastavni dio pokreta za restorativnu pravdu.
Diverzija je zamišljena tako da djecu odvraća od sudskog procesa, a usmjerava ka zvaničnoj ili
nezvaničnoj podršci koju obezbjeđuje zajednica, čime se izbjegavaju negativni uticaji sudskih procesa.
Svi diverzioni programi sadrže četiri fundamentalna zahtjeva:
1) dijete mora da prizna da je učinilo krivično djelo,
2) dijete se ne može lišiti slobode da bi učestvovalo u diverzionom programu,
3) djete ima pravo na sudski postupak ukoliko se ono ili njegovi roditelji ili staratelji ne slažu sa primjenom
diverzione mjere,
4) dijete se može u svakom momentu odreći diverzionog procesa i imati pristup zvaničnom sudskom
postupku.

U različitim fazama postupka kojima se pomaže djeci koja su došla u sukob sa zakonom postoji više
diverzionih mjera među kojima se najčešće spominju:
1) posredovanje između žrtve i počinioca,
2) opomena,
3) popravni odbor lokalne zajednice,
4) zajednički porodični sastanak,

8
9
5) suđenje u krugu,
6) sudovi mladih,
7) rad u korist društvene zajednice.

Žrtve često imaju osjećaj osoba kojima se sudi, a učinioci se zadržavaju u sistemu nastavljajući da vrše
krivična djela. Presuđenjem su često nezadovoljni i žrtva i učinilac . Nema tačne definicije, sadrži niz
različitih programa (prakse, mjere, postupke) koji se mogu primjeniti u različitim fazama krivičnog
postupka uključujući i skretanje sa formalnog krivičnog postupka.Savremeni koncept restorativne pravde
daje prednost neformalnim oblicima rješavanja konflikta nastalog izvršenjem krivičnog djela. Restorativna
pravda predstavlja konstruktivan odgovor na kriminalitet koji teži ka tome da se popravi šteta, a ne
odmazdi i kažnjavanju odnosno produbljivanju sukoba. Koncept restorativne pravde shvata krivično djelo
kao povredu ljudi i međuljudskih odnosa, dok je povreda pravne norme sekundarnog karaktera (princip
personalizma). Odgovornost se ne utvrđuje, već je učinilac prihvata, kao i odgovornost da popravi štetu.
Učinilac, žrtva i zajednica uključuju se u proces iznalaženja rješenja koje treba da promoviše popravljanje
štete, pomirenje i sprečavanje ponovnog vršenja krivičnog djela.

2.2. Nasilje u porodici i medijacija u Bosni i Hercegovini

2.2.1. Etimološko određenje nasilja u porodici

Posebni oblici novijeg kriminaliteta imaju obilježje nasilničkog izražaja, a to su nasilje u porodici i nasilje
prema djeci. Porodica je osnovna društvena ćelija, a njen društveni značaj ogleda se kroz njenu
reproduktivnu, odgojnu i zaštitnu ulogu. Zdrava porodica je funkcionalna porodica u kojoj svi njeni članovi
uživaju svoja osnovna ljudska prava.

Pojam nasilja u porodici podrazumijeva sve oblike nasilja koji se događaju u porodici, proširujući
mogućnost da počinioci nasilja i žrtve nasilja mogu biti sve osobe koje ne žive u porodici, ali su članovi
ovog domaćinstva. Najjednostavnija definicija ovog pojma bi bila sljedeća: Nasilje u porodici obuhvata
svaki čin nasilje unutar uže i šire porodice koji razara, ugrožava, povređuje i ponižava ljudsko biće i
predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava.

Nasilje u porodici predstavlja manifestaciju moći i kontrole nad drugim članom ili članovima porodice
(žrtvom ili žrtvama) uporeba prijetnje ili sile od strane nasilnika sa namjerom da se žrtva povrijedi i stavi u
kontrolisani podređeni položaj koji rezultira narušavanjem odnosa poverenja i ugrožavanjem psihičke i
fizičke sigurnosti ostalih članova porodice.

Nasilje u porodici nije lični problem članova porodice, već nezakonito i nedopustivo ponašanje, koje se
mora sankcionirati i spriječiti.

9
0
Nasilje u porodici je krivično djelo u Bosni i Hercegovini i najčešće se ispoljava kao nasilje u braku, nasilje
prema djeci i nasilje prema članovima zajedničkog domaćinstva

Svjetska zdravstvena organizacija definiše nasilje kao „namjernu upotrebu fizičke snage ili moći i trenutnu
prijetnju prema samom sebi, prema drugim osobama ili grupi u zajednici koji dovode do povređivanja,
smrti, psihičkih posljedica i lišavanja slobode izbora.

Žrtve nasilja su osobe koje su pojedinačno ili kolektivno pretrpjele štetu narušavanjem njihovog
mentalnog i fizičkog integriteta, moralnim patnjama, materijalnim gubitkom ili ozbiljnom povredom njihovih
osnovnih prava koje su u suprotnosti sa važečim državnim zakonom.

Razlikujemo primarne i sekundarne žrtve nasilja u porodici, primarne su one koje trpe primarnu
viktimizaciju, dok su sekundarne žrtve one koje preživljavaju bol, patnju i štete usljed primarne
viktimizacije primarnih žrtava nasilja u porodici. Oblici nasilja u porodici su:
1) fizičko nasilje,
2) psihičko nasilje,
3) ekonomsko nasilje,
4) seksualno i
5) kombinovano nasilje.

Fizičko nasilje predstavlja svaki oblik fizičkog zlostavljanja bez obzira kojeg je pojavnog oblika i
intenziteta i ono u većini slučajeva ima za posljedicu nanošenje teških ili lakših fizičkih povreda
(šamaranje, čupanje za kosu, guranje, udaranje šakama, nogama ili predmetima, ozljeđivanje oružjem –
koje mogu izazvati lakše i/ili teže tjelesne ozljede žrtve).

Psihičko zlostavljanje zahtjeva posebnu pažnju zbog svoje „nevidljivosti“, djelotvornosti i podmuklog
djelovanja. Psihičko nasilje nastaje kao posljedica štetnog djelovanja na psihu koje se obično ispoljava u
vidu laganog i dugotrajnog transformiranja ličnosti žrtve (riječi, zabrane, prijetnje žrtvi ili njoj dragoj osobi,
uvrede, podcjenjivanje, izrugivanje, omalovažavanje, ucjene, kontrola kretanja, izolacija – koje mogu
narušiti psihičkom zdravlju žrtve).

Ekonomsko nasilje podrazumijeva skraćivanje i oduzimanje financijskih sredstava, neplaćanje

alimentacije i drugi oblici uskraćivanja finansijske podrške koji žrtvi/žrtvama uskraćuju ili onemogućavaju
zadovoljenje osnovnih ljudskih potreba.

Seksualno zlostavljanje podrazumijeva svaki vid seksualnog nasilja počinjen protiv volje drugog člana
porodice (seksualno uznemiravanje, seksualna zloupotreba, incest, nedobrovoljne seksualne radnje,
silovanje – koje predstavlja višestruku viktimizaciju žrtava).

2.2.2. Sprječavanje i suzbijanje nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini

91
Pravni osnov za sprječavanje i suzbijanje nasilja u porodici sadržan je u članu 2., paragrafu 2. Ustava Bosne i
Hercegovine. Pored zasnovanosti na Ustavu i utemeljenja u međunarodnim dokumentima čija je implementacija
obvezna za Bosnu i Hercegovinu (Aneks 1 i 6), problem nasilja u porodici obuhvaćen je krivičnim
zakonodavstvom na državnom i entitetskom nivou. Naime, nasilje u porodici je novo krivično djelo, jer je sve do
krivičnopravne reforme 2003. godine tretirano isključivo kao prekršaj protiv javnog reda i mira. Od 2003. godine,
donošenjem novih krivičnih zakona na državnom i entitetskom nivou garantirana je potpunija krivičnopravna
zaštita psihičkog i fizičkog integriteta čovjeka u okviru bračnih i porodičih odnosa.

Nasilje u porodici možemo naći u Krivičnom zakonu Federacije BiH u članu 222., Krivičnom zakonu
Republike Srpske u članu 208. i Krivičnom zakonu Brčko Distrikta u članu 218. Kriminalnopolitički cilj ove
inkriminacije je sprječavanje i sankcioniranje porodičnog nasilja koje se najčešće ispoljava kao nasilje u
braku, nasilje prema djeci i nasilje prema članovima zajedničkog domaćinstva (Savjet Vijeća
Europe/Europska komisija, 2005:1617).

Pored krivičnog djela „nasilje uporodici“, u ovim krivičnim zakonima su propisane i druge nedozvoljene,
kažnjive radnje koje također predstavljaju jedan vid nasilja u porodici, ali su definirana kao posebna
krivična djela, a izmijenjeni je koncept krivičnog djela silovanja u svim krivičnim zakonima kojim se ukida
do tada prisutna tzv. bračna diskriminacija ( i na lica koja se nalaze u bračnoj i izvanbračnoj zajednici)
(član 203. KZFBiH, član 193. KZRS, član 200. KZDB). Pomenutim izmjenama zakonodavac je na
autoritativan način istakao činjenicu da bračni i porodicaski odnosi, iako spadaju u intimnu sferu svakog
čovjeka, ne mogu biti temelj za opravdavanje bilo kojeg vida i oblika nasilja.

U Bosni i Hercegovini je u oba entiteta na snazi bio Porodični zakon SR BiH preuzet iz SFRJ, svo do
septembra 2002. godine kada je u Republici Srpskoj stupio na snagu novi Porodični zakon. Novi
Porodični zakon FBiH usvojen je u junu 2005. godine, dok Distrikt Brčko nema vlastiti Porodični zakon, te
tako sjeverna zona Distrikta primjenjuje Porodični zakon RS, a južna Porodični zakon FBiH.

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici počeo se primjenjivati od 2003. godine. Ovim Zakonom uređuje se:
zaštita od nasilja u porodici, pojam nasilja u porodici, osobe koje se smatraju članovima porodice u smislu
ovog Zakona, način zaštite članova porodice, te vrsta i svrha prekršajnih sankcija za učinioce nasilnih
radnji (Zakon o zaštiti od nasilja u porodici). U Republici Srpskoj Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici je
donesen također 2005.godine i objavljen u Službeni glasnik Republike Srpske, broj 118/05, a važio je sve
do 2008. godine kada je donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

Zakonom od zaštiti od nasilja u porodici nastojala se osigurati brza i efikasna zaštita žrtava nasilja u
porodici radi čega je zakonodavac predvidio sljedeće zaštitne mjere:
1) udaljenje nasilnika u porodici iz stana i zabrane vraćanja u isti;
2) zabranu približavanja žrtvi;
3) osiguranje zaštite osobe izložene nasilju u porodici;
4) zabranu uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju u porodici;
5) obaveza psihosocijalnog tretman nasilnika.
6) obavezno liječenje od ovisnosti nasilnika.

9
2
U skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini doneseni su podzakonski akti
koji omogućavaju njegovu provedbu koji su omogućili aktivno ukljućivanje članova civilnog društva i
nadležnih službi vladinih institucija (policije, sudova, institucija socijalne skrbi/zaštite, itd.) u sprovedbi
predviđenih zakonskih mjera (protokoli o postupanju u slučajevima nasilja u porodici).

2.2.3. Restorativna pravda i nasilje u porodici

Kruk (1997.) navodi četiri modela za ostvarivanje restorativne pravde u slučajevima nasilja u porodici:
a) model "strukturom do sporazuma", medijacija,
b) terapeutski model,
c) feministički model,
d) kulturalno specifični modeli.

Prema Milneu i sur. (2004.) ključni modeli odnosno vrste porodične medijacije su:
1) facilitativna,
2) evaluativna,
3) transformativna i
4) kombinirana.

Facilitativna (olakšavajuća) medijacija usmjerena je prema prihvatanju odgovornost članova porodice za

donošenje odluka koje su važne u njihovim životima, pri čemu je prihvatanje odgovornosti u funkciji
osnaživanja nasilnika u porodici.

Evaluativna (procjenjivačka) medijacija usmjerena je na postizanje sporazuma uz posredovanje treće

neutralne osobe koja koristeći svoje specifično profesionalno znanje i iskustvo (npr. socijalnog rada ili
prava) članovima porodice iznosi mišljenje koje treba da posluži mirnom rješenja spora.

Transformativna medijacija (preoblikovana) usmjerena je prema kvalitetnoj interakciji između članova

porodice koja bi trebala da izazove promjenu u svjesti i ponašanju, a ova promjena trebala bi da dovede
do pomirenja i rješenja spora/konflikta.

Kombinirani model obiteljske medijacije usmjeren je na primjenu medijacije istovremeno sa terapijom,

savjetovanjem ili nekim drugim metodama za promjenu postojećih narušenih porodičnih odnosa.

Medijator kod porodične medijacije ima zadaću da:

a) osnaži sudionike porodične medijacije kako bi odlučili hoće li i kako razriješiti sukob i
b) postigne njihovo međusobno uvažavanje i priznavanje.

Kada je riječ o primjeni medijacije u slučajevima nasilja u porodici treba istaći bitne razlike između porodične
medijacije i porodične terapije, jer je medijacija usmjerena na rješavanje spora/konflikta, a terapija prema

9
3
promjeni odnosa među članovima porodcie. Pri tome, porodična medijacija obično je dodatak porodičnoj
terapiji, što znači da terapiju treba primjeniti već kada su harmonični odnosi u porodici narušeni, a
medijaciju kako bi se razriješila neka posebna pitanja ili sukobi unutar porodice.

Porodična medijacija je proces rješavanja problema ili sporova/ konflikata unutar porodice uz pomoć
treće (neutralne) osobe koja pomaže u identificiranju prihvatljivih rješenja. Predmet konflikta/spora kod
porodične medijacije može biti funkcioniranje porodice, porodični odnosi i odnosi sa širom porodicom,
odnos prema starim licima, odgoj i obrazovanje djece, proširenje porodice, razod braka, odvojeni život,
finasijske obaveze, imovina i sl.

Prema Preporuci o porodičnoj medijaciji u Europi (1998.) države mogu odrediti sadržaje kada se
posredovanje može primijeniti ili predmet porodične medijacije, s tim da se ističe moguća primjena u svim
sporovima među članovima obitelji, što znači da je ne treba koristiti samo prilikom razvoda braka i podjele
imovine bračnih drugova, što je uobičajena praksa u većini država. Upoznavanje sa psihosocijalnim i
pravnim posljedicama razvoda braka treba koristiti unutar procesa porodične medijacije, kao savjetovanje
u cilju pomirenja bračnih partnera.

Primjena porodične medijacije prije razvoda braka prevencije je razvodu braka i usmjerena je na
očuvanja porodice, ali predstavlja dobru osnovu za rješenje svih budućih sporova/ konflikata do kojih
može doći u vezi sa roditeljskom skrbi za djecu. Zaštite interesa djeteta obaveza je roditelja, ali i države,
jer dijete nije stranka u postupku razvoda braka, iako ima mogućnost sudjelovanja u postupku, zbog čega
ih roditelji mogu zloupotrijebiti, protivno namjeni porodične medijacije koja treba da pomogne
osnaživanjem njihovih resursa i roditeljske odgovornosti radi postizanja sporazuma i dogovora o brizi za
djecu i nakon prestanka bračne zajednice.

Prema Mayeru (1995., prema Kruk, 1997.), porodična medijacija razvila se iz prakse socijalnog rada kako
bi se osnažili članovi porordice radi rješenja nastalih konflikata/sporova i samostalno odlučili o izboru
najboljeg načina za postizanje rješenja i daljeg funkcioniranja ili nefunkcioniranja porodice. Praksa
socijalnog rada dokazala je da najznačajniji utjecaj na porodicu ima facilitativni model zbog postupnosti
procesa i faza medijacije koje su se u praksi pokazale vrlo efikasnim.

Medijacija u Bosni i Hercegovini je poseban alternativni postupak vansudskog rješavanja sporova među
bosanskohercegovačkim građanima u kojem treća neutralna osoba medijator, pomaže strankama u
nastojanju da postignu obostrano prihvatljivo rješenje spora. Dakle, medijacija nije vansudska nagodba,
niti se odvija u sklopu redovnog pravosudnog postupka, već je vansudski postupak na koji ima obavezu
da vas uputi pravosuđe u Bosni i Hercegovini ili žrtve nasilja u porodici ovu mogućnost za rješenje
sporova unutar porodice mogu koristiti prije prijave krivičnog djela nasilja u porodici obraćajući se direktno
Udruženju medijatora Bosne i Hercegovine. Medijacija je uvedena kao povoljniji postupak za stranke, jer
se njome omogućava da stranke same dolaze do rješenja, brže i efikasnije, uz ostvarivanje adekvatne
moralne i materijalne satisfakcije za oštećenog ili žrtvu, i bržu i uspješniju rehabilitaciju počinitelja zločina
bez njegove stigmatizacije ili etiketiranja kao zločinca u redovnim krivičnim postupcima.

9
4
Medijacija je, dakle, postupak koji vodi medijator, kao treća neutralna strana u sporu, koja nikako ne smije
da predlaže rješenje spora, već pomoću komunikacije nastoji da poveže strane/stranke u sporu kako bi
pronašli načine rješenja spora koji će zadovoljiti obje strane. Medijator pri tome koristi sljedeće
komunikacijske tehnike (postavljanje pitanja, aktivno slušanje, parafraziranje i sažimanje) treba da
izbjegne sugestivna pitanja kako bi ostao neutralan, što mu i nalaže član 2. Zakona o medijaciji Bosne i
Hercegovine. Prema članu 19. ovog Zakona medijator može i prekinuti postupak ukoliko ocijeni da je
dalje vođenje postupka nesvrsishodno i to mora konstatirati u formi posebnog akta – odluke koju
potpisuje i ima obavezu da je dostavi ne samo Udruženju medijatora, već i postupajućem sudu, ukoliko
su stranke od suda upućene na postupak medijacije.

U fazi posredovanja organizira se zajednički sastanak, ne samo žrtve i počinitelja zločina, već i ostalih
aktera koji su se ispred društvene zajednice angažirali da pomognu u iznalaženju pravde za žrtve. Svrha
sastanka, a time i faze posredovanja, ogleda se u tome da žrtva dobije izvinjenje i adekvatnu nadoknadu
za štete koje je pretrpjela, a ova faza okončava se sklapanjem ugovora ili sporazuma. Predložena
nadoknada štete ne mora uvijek biti izražena u novcu, već nju može činiti i društveno koristan rad ili neke
druge radnje u korist žrtve, a radi postizanja adekvatne satisfakcije spram viktimizacije i štete kojoj je
žrtva pretrpjela.

Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine predviđa medijaciju kao način rješavanja sporova
između članova Advokatske komore, dok Porodični zakon Federacije BiH (Službeni glasnik FBiH 58/05)
predviđa obaveznu medijaciju prije razvoda braka, pri čemu je uloga medijatora da pokuša otkloniti
uzroke konflikta između bračnih partnera, informira ih o posljedicama razvoda te ukoliko mirenje nije
moguće, posreduje u pregovorima o tome sa kim će živjeti maloljetno dijete, odnose djeteta sa drugim
roditeljem i o ostalim sadržajima roditeljskog staranja. Osim ovih, odredbe drugih zakona upućuju stranke
na postupak medijacije, a to su:
1. član 53. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
(Službeni glasnik Bosne i Hercegovine broj 36/04),
2. član 86. i član 457. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (Službeni glasnik Republike Srpske
58/03),
3. član 86. i član 457. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH (Službene novine Federacije Bosne i
Hercegovine broj 53/03),
4. član 212. koji se odnosi na odlučivanje o imovinskom pravnom zahtjevu prema Zakon o krivičnom
postupku Federacije BiH (Službene novine Federacije BiH broj 35/03) i član 108. Zakon o krivičnom
postupku Republike Srpske (Službeni glasnik Republike Srpske 50/03),
5. član 22. Zakona o prekršajima Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine broj 20/04),
i
6. član 220. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Brčko
Distrikta BiH”, br.5/2000, 1/2001 i 6/2002) i član 12. Zakona o Pravosudnoj komisiji Brčko Distrikta Bosne
i Hercegovine (“Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH”, br. 4/00).

U Republici Hrvatskoj bitne promjene u zakonodavu u vezi sa primjenom medijacije dogodile su se 2003.
godine kada je Porodični zakon donio je nove odredbe o posredovanju koje su se počele primjenjivati od

9
5
2006., a o kojima detaljno govori Korać (2005.). Međutim, mogućnost primjene porodične medijacije bila
je ograničena hrvatskim pravnim propisima na područje posredovanja prilikom razvoda braka (i to samo
na statusna pitanja, izuzimajući imovinska) i nije bila usklađena sa evropskim načelima porodične
medijacije. Porodična medijacija u Hrvatskoj bila je usmjerena ka pomirenju bračnih partnera i
upoznavanja s psihosocijalnim i pravnim posljedicama razvoda braka. Iako su prema ranije spomenutoj
Preporuci o prodičnoj medijaciji u Europi (1998.) države mogle odrediti sadržaje ili slučajeve na koje se
porodično posredovanje može primijeniti, ova Preporuka naglašava njenu moguća primjenu u svim
sporovima među članovima porodice, što znači da je trebalo proširiti područja primjene porodične
medijacije i izvan područja posredovanja prilikom razvoda braka, a u područje posredovanja prilikom
razvoda braka uključiti i imovinska pitanja razvoda, koja su do tada bivala tretirana u građanskim
parnicama, što znači dva odvojena sudska postupka. Porodična medijacija spojila je ova dva postupka u
jedan, omogućila da se izbjegne gomilanje sudionika i ponavljanje postupaka o razvodu, i prebacivanje
sadržaja sukoba iz jednog područja u druga, a najčešće iz imovinskih u roditeljske. Osiguravanje pravne
zaštite u imovinskim pitanjima i zaštite dječje dobrobiti uobičajeno je i u drugim zemljama rješava na
način da sud ili centri socijalnog rada i zaštite potvrđuje valjanost sporazuma postignutog porodičnom
medijacijom, ali kao dio predmedijacije ili porodičnog savjetovanja, dok je medijacija usmjerena na druga
područja porodičnog života prije nego dođe do količine i vrste sukoba koji vode do razvoda braka.

Utvrđivanja uzroka nastanka konflikta/spora suprotno je svrsi i namjeni porodične medijacije, jer
podrazumijeva znatnu usmjerenost na prošle događaje i odnose koji bi trebali da se koriste samo u
interesu pronalaska najsvrsishodnijih rješenja za okončanje konflikta/ spora unutar porodice. Osim toga,
utvrđivanje uzroka usporava proces i odvlači stranke od rješenja, što je u suprotnosti sa krajnjim ciljem ili
postizanjem brzog i efikasnog pomirenja sudionika, zbog čega različiti autori ističu da (Gold, 1997., Kelly,
1983., Milne, 1982., prema Milne i sur., 2004.) medijacija nije terapija, ne fokusira se na povijest sukoba,
niti pokušava promijeniti obrasce ponašanja ili osobnosti, već nastoji postići dogovor o rješavanju
konkretnih, praktičnih problema, a ne razrješavanje problema iz prošlosti, promišljanje i/ili uklanjanje
uzroka problema i sukoba u porodici.

Savremena istraživanja ukazuju na to kako je trajni sukob među bivšim supružnicima vrlo značajan je
čimbenik razvojnog rizika za dijete razvedenih roditelja (Raboteg-Šarić, Pećnik i Josipović, 2003.) u čemu
se i ogleda preventivna uloga porodične medijacije koja treba da smanji trajanje sukoba među bivšim
supružnicima te povećava održivost sporazuma i sklad u brizi za djecu ili da unapređuje roditeljsko
partnerstvo nakon prestanka bračne zajednice.

Analiza Hrvatske prakse u pružanju usluga porodične medijacije može se svrstati unutar modela evaluativne
medijacije i kombiniranih modela, sa tendencijom zakonodavca za transformativnim modelom medijacije, ali sa
propuštenim temeljnim modelom facilitativne medijacije, koji je uvijek sastavni dio svih drugih modela medijacije.
Radi toga je neophodna izrada niza studija u kojim će stručanjaci iznijeti svoje stavove i kritike postojećeg
modela uz preporuke za normiranje ili promjenu zakonodavstva na način kako bi se u potpunosti ispunili osnovni
ciljevi i svrha porodične medijacije. U Zakonu o mirenju iz 2003. godine (o postupku za realizaciju restorativne
pravde) navodi se u članu 1 kako se njime mirenje uređuje "...u građanskopravnim sporovima, uključujući i
sporove iz područja trgovačkih, radnih i drugih imovinskopravnih

9
6
odnosa u stvarima u kojima stranke mogu slobodno raspolagati...". Ovim zakonom kao sinonimi mirenja
navode se posredovanje, medijacija, koncilijacija, te se određuje da se "bez obzira na njegov naziv, radi o
svakom postupku u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti svoj spor uz pomoć jednog ili više
izmiritelja koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje“ (čl. 2),
što je također nedopustivo sa aspekta restorativne pravde. Upravo izjadnečenje značenja ovih pojmova
predstavlja uzrok zabluda i isključivanja mogućnosti primjene porodične medijacije u drugim sukobima
unutar porodice, jer nas kroz mirenje upućuje na eskalaciju sukoba do razvoda i sužava domen primejen
medijacije. Uzelac (2004.) navodi kako nije postignut konsenzus, već se izrazi posredovanje i mirenje
upotrebljavaju kao sinonimi ili određene institucije odabiru jedan od dva termina (npr. UN koristi pojam
mirenje, a EU posredovanje), dok pravna struka ističe da je mirenje mnogo sličnije sudskom postupku od
posredovanju. Bitna razliga ogleda se u činjenici da mirenje roukovodi miritelj čije preporuke nemaju
obvezujuću težinu, dok medijator kontrolira proces, sadržaj i ishod sukoba u porodici.

Proces medijacije ima znatno čvršću strukturu od posredovanja/ pregovaranja, a svrha te strukture je prema
Robertsu dvojaka:
a) omogućiti stranama u sukobu da pregovaraju na način na koji ne bi mogli bez posrednika, kroz pravila
rada koja potiču međusobno poštovanje i olakšavaju komunikaciju i
b) osigurati pravednost i jednakost prolaskom kroz faze posredovanja, korištenjem različitih vrsta i načina
posredovanja (Roberts, 1988.).

Tri su osnovne pretpostavke da bi se posredovanje moglo uopće provesti:

1) spremnost na suradnju,
2) kompetentnost i
3) ravnoteža moći (Roberts, 1988.).
Medijacija se kao specifična profesionalna vještina počela razvijati prije 30 godina, nakon što je Deutsch
uz teorije o prirodi ljudskih sukoba opisao i konstruktivnu upotrebu treće strane u rješavanju sukoba
(Milne i sur. 2004.) i to u području prava kao alternativni način rješavanja sporova na sudu, posebno u
situacijama razvoda braka i sporovima manjeg financijskog značaja, radi čega se o porodičnoj medijaciji
često govori kao o posebnoj vrsti medijacije. Na veću primjenu porodične medijacije u SAD-u uticali su
Standardi prakse porodične medijacije i medijacije pri razvodu braka (Schepard, 2004.), dok je u
europskom kontekstu najznačajnija preporuka Vijeća Europe R(98)1 Porodična medijacija u Europi, o
kojoj je još 1999. detaljno pisala Alinčić (1999.).

Argumenti u prilog primjene porodične medijacije su:

1) spor/konflikt se rješava unutar porodice,
2) postupak se odvija uz uzajamno uvažavanje i poštovanje,
3) dogovor je zajedničko rješenje spora/konflikta,
4) brži i efikasniji od drugih rješenja sporova/konflikata,
5) prihvatljivije rješenje porodične sukobe za maloljetne članove porodice (djecu) – potiče nenasilnu
komunikaciju.

9
7
Prema evrupskim smjernicama koje se odnose na obrazovne zahtjeve značajan je Europski forum za
izobrazbu i istraživanje u porodičnom posredovanju koji propisuje najmanje 180 sati edukacije medijatora
od čega 2/3 trebaju biti usmjerene na proces medijacije

Sadržaj edukacije o medijaciji prema evropskim smjernicama obuhvata:

1) edukacija o pristupu medijaciji,
2) edukacija o strukturi i procesu medijacije,
3) edukacija o zadacima medijatora,
4) edukacija o nenasilnoj komunikaciji,
5) edukacija o vještinama izvođenja medijacije,
6) određena znanja iz područja psihologije,
7) određena znanja iz područja sociologije,
8) određena znanja iz područja prava,
9) određena znanja iz područja konfliktologije,
10) određena znanja iz područja socijalnog rada, i
11) najmanje 40 sati superviziranog praktičnog rada u procesu medijacije.

Naravno, Europski forum za izobrazbu i istraživanje u porodičnom posredovanju naglašava nužnost

kontinuirane edukacije porodičnih medijatora, koji bi po svom primarnom obrazovanju trebali biti
viktimolozi, socijalni radnici, pravnici i psiholozi, dok organizaciju edukacije treba pored udruženja
medijatora izvoditi i na fakultetima kao zaseban kolegij ili studij (npr. u Velikoj Britaniji - College of Family
Mediators ili specijalistički studij u Kanadi).

Glava deveta
EVROPSKI NORMATIVI RESTORATIVNE PRAVDE

Za Evropsku uniju razvoj alternativnih metoda rješavanja sporova važan je dio aktivnosti u izgradnji zone
slobode, sigurnosti i pravde. Evropska unija u zagovaranju restorativne pravde polazi od stava da medijaciju i
druge alternativne metode za rješavanje sporova ne treba shvatiti samo kao sredstvo za prevazilaženje
problema u radu sudova, već kao alternativu, kao način za očuvanje socijalnog mira i rešavanje
konflikta/sporova mirnim putem. Pored toga, iskustva u dosadašnjoj primjeni pokazuju da su restorativni modeli
u mnogim slučajevima uspješniji metod za realizaciju adekvtane satisfakcije za žrtve u odnosu na sudski
postupak i arbitražu, i to posebno kada se radi o privrednim sporovima velike vrijednosti.

Proces stvaranja normativnog okvira za primjenu medijacije u Evropi započeo je 2004. godine sa usvajanjem
Zelene knjige o alternativnim načinima rješavanja sporova u građanskim i trgovinskim stvarima. Savjet ministara
pravosuđa i unutrašnjih poslova pozvao je Evropsku komisiju da pripremi Zelenu knjigu o alternativnim načinima
rješavanja sporova/konflikata u oblasti građanskog i trgovinskog prava. Na osnovu Bečkog akcionog plana od
1998. godine i zaključaka Evropskog savjeta u Tempereu od 1999. godine,

9
8
Evropski savjet zatražio je od Evropske komisije da prilikom pripreme Zelene knjige posebnu pažnju
posveti principima medijacije u pojedinim oblastima, kao i da obezbijedi neophodne garancije kako bi
vansudski načini rješavanja sporova/konflikata omogućili neophodan nivo ravnopravnosti stranaka u
restorativnim modelima i postupcima. Po završetku Zelena knjiga predstavljala je niz preporuka o novim
metodima za mirno rješavanje sporova/konflikata u društvu, kao i punu harmonizaciju alternativnih
metoda rješavanja sporova/konflikata sa sudskim procedurama, nakon čega je pripremljen Nacrt direktive
Evropskog parlamenta i Savjeta ministara pravosuđa i unutrašnjih poslova SEC(2004) 1314 o nekim
aspektima medijacije u građanskim i trgovinskim stvarima. Nacrt Direktive 2008/52/ЕО Evropskog
parlamenta i Savjeta EU o nekim aspektima medijacije u građanskim i trgovinskim stvarima, nakon
konsultativnog procesa u državama članicama, usvojen je 21. maja 2008. godine. Usvajanje Direktive
2008/52/ЕО Pored toga, kroz ovu Direktivu su standardizovana osnovna načela medijacije
(dobrovoljnost, povjerljvost, nepristrasnost i neutralnost), a njena primjena, kao i izbor (ko)medijatora,
prepušteni su izboru strana u sporu/konfliktu,.

1. PREPORUKA REC (2002) 10 KOMITETA MINISTARA DRŽAVAMA ČLANICAMA O MEDIJACIJI U

GRAĐANSKIM STVARIMA

Komitet ministara na osnovu člana 15b Statuta Savjeta Evrope, 18. septembra 2002. godine,u skladu sa
Preporukom br. R (98) 1 o porodičnoj medijaciji, usvojio je Preporuku br. R (99) 19 o medijaciji u krivičnim
stvarima, Preporuku Rec (2001) 9 o alternativama parničenju između upravih organa i privatnih stranaka,
kao i Preporuku (2002) 10 kojom nalaže državama članicama:
1) da omoguće medijaciju u grananskim stvarima u svim odgovarajućim slučajevima,
2) da preduzmu ili unaprijede sve mjere koje smatraju potrebnim u cilju progresivne primjene medijacije u
grananskim stvarima uključujući stvari privrednopravne, radnopravne ili potrošačko pravne prirode,
isključujući upravne ili krivične stvari,
3) da utiče na primjenu odredbi Preporuke o porodičnoj medijaciji,
4) da ustanove medijaciju na način koji njima najviše odgovara,
5) da se medijacija može odvijati u okviru sudskih postupaka ili van njih,
6) da se strankama omogućiti pristup sudu kao krajnja garancija zaštite njihovih prava,
7) da prilikom organizovanja medijacije države uspostave ravnotežu između potrebe za ustanovljenjem
rokova i njihovim efektima, kao i potrebe za brzim i lako dostupnim postupcima medijacije,
8) da prilikom organizovanja medijacije države obrate pažnju na potrebu izbjegavanja (i) nepotrebnih
zastoja i (ii) upotrebe medijacije kao taktike za odugovlačenje,
9) da države razmotre mogućnost uspostavljanja i pružanja potpuno ili djelimično besplatne medijacije ili
pružanja pravne pomoći za medijaciju posebno ako interesi jedne od stranaka zahtijevaju posebnu zaštitu,
10) da se troškovi medijacije svedu na razumne mjere,
11) da medijatori/medijatorke postupaju nezavisno i nepristrasno,
12) da obezbijediti poštovanje načela ravnopravnosti stranaka za vrijeme postupka medijacije,

99
13) da se u postupku medijacije obezbjedi da informacije o postupku budu tajne i da se ne mogu se
naknadno koristiti, osim ako se stranke drugačije ne dogovore ili ako je drugačije predvineno domaćim
pravom,
14) da se obezbijedi strankama dovoljno vremena za razmatranje svih relevantnih pitanja i svih mogućih
načina poravnanja,
15) da se razmotre primjenu mjera za usvajanje odgovarajućih standarda za izbor, obaveze, obuku i ocjenu
medijatora/medijatorki, uključujući i onih medijatora/medijatorki koji se bave međunarodnim pitanjima,
16) da se u cilju zaključenja sporazuma sastavlja pisani dokument na kraju svakog postupka medijacije,
17) da se strankama dozvoli određeno vrijeme za njegovo razmatranje i dogovor između stranaka,
18) da medijatori/medijatorke obavijeste stranke o koracima koje treba preduzeti ako jedna ili obje stranke
žele da izvrše sporazum,
19) da sporazumi ne smiju biti protivni javnom poretku,
20) da države obezbijede opšte informacije o medijaciji za javnost i stranke u građanskopravnim sporovima,
21) da države prikupe i distribuiraju detaljne informacije o medijaciji u građanskim stvarima, uključujući i
izmenu ostalog, pitanja troškova i efikasnosti medijacije,
22) da se u skladu sa domaćim pravom i praksom uspostave mreže regionalnih i/ili lokalnih centara gdje
se mogu dobiti nepristrasne informacije o medijaciji, izmenu ostalog i putem telefona, korespondencije ili
elektronske pošte (email),
23) da države pruže informacije o medijaciji o građanskim stvarima i stručnjacima/stručnjakinjama
zaposlenim u pravosuđu,
24) da države unaprijede uspostavljanje mehanizama upotrebe medijacije u rješavanju sporova s
inostranim elementom,
25) da države unaprijede saradnju između postojećih službi koje se bave medijacijom u građanskim
stvarima u cilju omogućavanja upotrebe međunarodne medijacije.

2. EVROPSKI KODEKS I UPUTA MEDIJATORIMA

Evropksi kodeks medijatora sadrži određen broj principa kojih se medijatori moraju pridržavati kada se
odluče i preuzmu odgovornost za izvođenje medijacije. Evropksi kodeks medijatora nalaže poštivanje
istih principa u građanskim i privrednim sporovima, zatim određene obaveze za medijatora kojih se on
mora pridržavati u postupku medijacije uz obaveznu obuku, izvještaje o radu i nadzor nad radom
medijatora. Kodeks nalaže usvajanje zakonske i podzakonske regulative koja će omogućiti primjenu
medijacije u skladu sa principima i pravilima koja sadrže preporuke i Direktiva Evropske unije.

Prema Kodeksu medijatora medijator mora posjedovati određenjo znanje o postupku medijacije, koje će steći
nakon odslušane edukacije i treninga na kojim treba usvojiti vještine dobre nenasilne komunikacije koja bi
trebala omogućiti uspješno okončanje postupka medijacije. Kodeks medijatora također nalaže da medijator treba
biti ugledan i obrazovan član društvene zajednice koji svojim referencama izaziva poštovanje i u dobroj mjeri
garantira pošten i korektan odnos strana u sporu/konfliktu u postupku medijacije.

10
0
Kodeks medijatora nalaže povjerljivost i neutralnost kao osnovne principe ključne za uspjeh postupka
medijacije. Neutralnost i povjerljivost su obaveze koje medijator treba poštovati od momenta izbora do
okončanja postupka medijacije. Neutralnost medijatora pri tome podrazumjeva: ne postojanje ličnih i
poslovnih veza sa stranama u sporu/konfliktu, ne postojanje finansijskog ili drugog interesa koji bi
direktno ili indirektno imao uticaj na postupak medijacije i suzdržavanje od prijedloga rješenja spora ili
ispoljavanja naklonosti prema stranama u sporu/konfliktu. Pored neutralnosti medijator se obavezuje i na
povjerljivost ili čuvanje svih informacija do kojih dođe u postupku medijacije počev od identiteta učesnika
u postupku medijacije, toka medijacije i načina na koji je medijacija okončana.

Etički kodeks uspostavlja standarde i definiranje načela rada medijatora i medijatorica, a to su:
1) Uvažavanje različitosti - podrazumjeva poštiovanje pravo pojedinca na privatnost i tajne, kao i njegovo
pravo na samoodređenje sa uvažavanjem različitosti kao što su dob, spol, rasa, nacionalnost, etničko
porijeklo, religijska pripadnost, seksualna orijentaciju, političkei stavovi, tjelesne osobine, jezik i socio-
ekonomski status.

2) Sporazum o pristupanju medijaciji – podrazumjeva saglasnost obje strane da spor riješe u restorativnom
postupku s tim da su strane u sukobu slobodne povući se iz postupka u bilo kojem trenutku.

3) Transparentnost – podrazumjeva tačno i potpuno informiranje strana u sukobu o svim aspektima rada
medijatora/ice, uključujući i kompetentnost, prošla radna iskustva, sadržaj i metode rada, izvore
financiranja, mogući sukob interesa – koji mogu uticati na odluku o pristanku na medijaciju. Medijatori i
medijatorice obavezni su dati informaciju kome se strane mogu obratiti u slučaju grubog kršenja etičkog
kodeksa o medijaciji.

4) Povjerljivost – podrazumjeva da će sve informacije dobivene tokom medijacijskog procesa biti

povjerljive. Medijator ili medijatorica to jamči svojim potpisom na Sporazum o pristupanju medijaciji.
Medijatori i medijatorice su obavezni tačno i potpuno informirati korisnike o tome koje će informacije o
medijacijskom procesu u kojem sudjeluju biti dostupne, kome će biti dostupne, pod kojim uvjetima će biti
otkriven identitet korisnika, u koju svrhu i na koji način. Sva dokumentacija (elektronska, audio, video ili
tekst) biti će pohranjena na način koji osigurava povjerljivost informacija.

5) Sukob interesa - podrazumjeva situacije kada medijatori i medijatorice imaju dodatne interese,
privatne, ili vezane za rad sa stranama u sukobu: to se može odnositi na prošlu, sadašnju ili buduću
poziciju medijatora i medijatorica unutar organizacija strana u sukobu, dostupnost informacija koje
medijatorima ili medijatoricama mogu koristiti u privatne ili poslovne svrhe ili na njihove privatne odnose
sa stranama u sukobu.

3. PRIMJENA MEDIJACIJE U EVROPI

10
1
Evropska unija nalaže primejnu restorativnih postupaka, metoda i mjera jer se pomoću ovih metoda može
u značajnoj mjeri poboljšati dostupnost pravde. Granice mogućnosti medijacijskog rješavanja
sporova/konflikata mogu biti određene:
1) s obzirom na vrstu sporova,
2) s obzirom na stranke koje u njemu mogu sudjelovati,
3) s obzirom na to može li se mirenje povjeravati samo određenim organizacijama ili se može organizirati
i ad hoc kao prigodno mirenje.

Restorativni postupak može se okončati:

a) ugovorom ili sporazumom,
b) odlukom izmiritelja da se postupak mirenja obustavlja,
c) pisanom izjavom o okončanju postupka koju su stranke uputile izmiritelju,
d) pisanom izjavom o odustajanju od postupka mirenja koju je jedna stranka uputila drugim
strankama i izmiritelju,
e) ako se nagodba ne postigne u roku od šezdeset dana od dana prihvatanja prijedloga za
rješenje spora/koflikta u restorativnom postupku.

Odluka izmiritelja o obustavi postupka trebala bi biti obrazložena zbog:

1) pravila o konačnim rješenjima u parničnom postupku, i
2) zbog toga što to zahtijevaju norme izmiriteljske etike.

Sporazum u restorativnom postupku svoj obvezujući učinak može proizvesti kada je:
1) sklopljen tijekom postupka mirenja, i
2) potvrđen potpisima obiju stranaka/strana.

Razlozi za primjenu restorativnih modela i postupaka ili metoda za ostvarivanje restorativne pravde su
sljedeći:
1) jer omogućavaju popravljanje štete nanijte građaninu-žrtvi,
2) jer uspostavljaju kvalitetu društvenih odnosa i društveni mir,
3) jer omogućavaju svojevoljno, a ne prinudno prihvatanje odgovornosti,
4) jer omogućavaju poštovanje interesa drugih,
5) jer omogućavaju realizaciju zajedničkih interesa,
6) jer omogućavaju izvinjenje žrtvama,
7) jer omogućavaju žrtvama da u potpunosti izraze svoja osjećaje,
8) jer omogućavaju žrtvama razumnu nadoknadu,
9) jer omogućava počinitelju da razumije neprihvatljivost i kažnjenivost svojih djela,
10) jer omogućavaju rehabilticaju i reintegraciju počinitelja,
11) jer omogućavaju rehabilticaju i reintegraciju žrtve,
13) jer zadovoljavaju osjećaj pravičnosti obje strane u sporu/konfliktu,
14) jer sprječavaju sekundarnu viktimiaciju žrtava,
15) jer nema stigmatiacije i etiketiranja počinitelja zločina,
16) jer smanjuju stopu recidivizma,

102
17) jer su brži i efikasniji od retributivne pravde, i
18) jer su troškovi restorativnih postupaka niži su od sudskih.

Nekoliko je načina klasificiranja posredovanja, i to:

1) prema mjestu posredovanja,
2) prema sadržaju posredovanja,
3) prema sudionicima sukoba, i
4) načinu provođenja posredovanja.

Prema mjestu na kojem se medijacija provodi najčešće se spominje:

1) medijacija pri sudu,
2) medijacija u lokalnoj zajednici,
3) medijacija unutar organizacija,
4) medijacija unutar profesionalnih službi, i
5) privatna medijacijska praksa.

Prema sadržaju medijacije korisno je razlikovati sljedeće:

1) poslovnu medijaciju,
2) medijaciju u zajednici,
3) političku medijaciju,
4) medijaciju u cilju izvansudske nagodbe,
5) medijaciju odnosa,
6) vršnjačku medijaciju, i
7) porodičnu medijaciju.

Posebna vrsta medijacije je i tzv. «izmjenična» medijacija (Roberts, 1988.) u kojoj se strane/stranke ne
susreću već ih posrednik posjećuje naizmjenično i pregovara u ime druge strane. Izmjenična medijacija
najčešće se koristi se u internacionalnim sukobima i osnova je postizanje mirovnih sporazuma, a njena
prednost u odnosu na arbitražu ogleda se u činjenici da se strane u sukobu ne moraju sastajati već kroz
odvojene sastanke sa medijatorom imaju mogućnost da aktivno učestvuju u pronalaženju mirvonog
reješenja bez preuzimanja obaveza i uticaja medijatora/posrednika.

103
 Glava deseta
PRIMJENA MEDIJACIJE KAO RESTORATIVNOG MODELA
U BOSNI I HERCEGOVINI - PROBLEMI I DIELEME

Medijacija kao model vansudske nagodbe do sada je najveću primjenu doživjela u imovinskim i
privrednim sporovima u Bosni i Hercegovini. Na mogućnost njene veće pimjene u krivičnom postupku
prema maloljetnicima i mlađim punoljetnim osobama prema iskustvima u dosadšanjoj primjeni u Bosni i
Hercegovini od presudnog je značaja edukacija svih građana o njenim prednostima i pozitivnim
iskustvima. Na osnovu njene ograničene primjene u slučajevima maljoljetničke delinkvencije proizilazi
zaključak da je za uspjeh i veću primjenu restorativnih modela i postupaka poput medijacije pored dobre
zakonske i podzakonske regulative potrebno da postoji politička volja za njenu brzu implementaciju kroz
masovnu edukaciju svih građana, a posebno uposlenika u pravosudnim institucijama koji su stranke u
postupku dužni uputiti na medijaciju. Bosanskohercegovačko iskustvo u dosadašnjoj primjeni pokazuje
da postoji ignoriranje i direktna opstrukcija kroz ne upućivanje stranaka na medijaciju od strane
pravosuđa. Međutim, iskustva u primjeni medijacije u više evropskih zemalja pokazala su da medijacija u
krivičnom postupku prema maloljetnicima može podržati obeštećenje žrtve i rehabilitaciju počinitelja,
afirmirati osjećaj odgovornosti i potrebu za nadoknadom pričinjene štete, te dugoročno smanjiti broj
povratnika u činjenju krivičnih djela (recidivizam). Nažalost, prema broju do sada upućenih maloljetnika
na medijaciju u Bosni i Hercegovini nameće se zaključak da se ona samo djelimično ili parcijalno
primjenjuje. Na pitanje uspješnosti primjene modela restorativne pravde nemoguće je odgovoriti bez
provedenih istraživanja

10
4
modela i programa restorativne pravde koja su u Bosni i Hercegovini rijetka. Većina dosada provedenih
istraživanja koje je uradilo Udruženje medijatora Bosne i Hercegovine dokazuju kako je restorativna
pravda učinkovita.

Primjena medijacija kao restorativnog modela u Bosni i Hercegovini ukazala nam je na uzroke koji
onemogućavaju ili usporavaju njenu primjenu, a to su:
1) sporo (dugo) usvajanje podzakonske regulative koja je omogućila primjenu Zakona o medijaciji u Bosni
i Hercegovini – odgovornost Ministarstva pravde i zakonodavnih organa;
2) izvođenje medijacije prema Zakonu o medijaciji u Bosni i Hercegovini povjereno je samo jednom
udruženju čime su postupci medijacije i edukacije o mogućnostima i načinima primjene postali
ekskluzivno pravo i privilegija samo Udruženja medijatora Bosne i Hercegovine – odgovornost građana i
građanskih udruženja za izmjenu de lege lata koja će omogućiti formiranje više udurženja za izvođenje
različitih modela medijacije;
3) ne postojanje ili ne propisivanje sankcija za tužitelje i sudije koji ne upućuju stranke na primjenu
medijacije zbog nesavjesnog rada – kažnjavanje tužitelja i sudija;
4) ne uvođenje medijacije kod vršnjačkog nasilja kao obaveznog načina rješavanja sprova među mladim
(djecom) unutar obrazovnog sistema (osnovno, srednje i visoko obrazovanje);
5) ne uvođenje porodične medijacije kod nasilja u porodici kao alternativnog načina rješavanja sporova
unutar pravosudnog modela ili sa formiranjem posebnih sudova samo za slučajeve nasilja u porodici;
6) izostanak medijske promocija medijacije kao alternativnog načina rješavanja sporova.

ZAKLJUČUJEM da je za uspješniju primjenu medijacije neophodno zajedničko djelovanje građana,

medija i državnih institucija. U Bosni i Hercegovini neophodna je brza i masovna edukacija građana o
mogućnostima korištenja medijacije, a najbrži način jeste edukacija putem medija. Pored toga neophodno
je provođenje jednog sveobuhvatnog istraživanja o učinkovitosti medijacije kako bi se unaprijedio
postojeći ili primjenili drugi restorativni modeli i postupci radi bržeg i uspješnijeg rješavanja društvenih
sporova/konflikata.

Ideje restorativne pravde prisutne su u određenim zakonskim rešenjima zastupljenim u krivičnopravnom

sistemu Republike Bosne i Hercegovine kroz poravnanje u skladu sa odredbama krivičnog materijalnog
prava, načelo oportuniteta krivičnog gonjenja na polju krivičnoprocesnog prava, vaspitne naloge i
posebne obaveze kada je reč o reakciji na maloletnički kriminalitet koje omogućavaju popravljanje
odnosa na relaciji oštećeni i učinilac krivičnog dela. Ipak, i pored toga ideje restorativne pravde nisu
zaživele u krivičnopravnom sistemu Bosne i Hercegovine, jer nije sa uspjehom i u cjelosti izvršeno
normativno usaglašavanje sa preporukama Saveta Evrope, Konvencijom UN o pravima deteta,
Pekinškim pravilima i drugim međunarodnim dokumentima. Utvrđivanje odgovornosti, reagovanje uže i
šire zajednice, rehabilitacija učinioca krivičnog djela i drugi elementi na kojima resotrativna pravda počiva
bitno su izmjenjene zbog brojnih praktičnih problema u implementaciji. U vezi sa svim prethodno navedenim
modelima za ostvarivanje restorativne pravde jasno je da u većini zapadnih zemalja restorativna pravda postoji
kao važan dodatak krivičnom postupku, odnosno kao alternativa zatvaranju, te da se restorativni postupci
odvijaju neovisno od sudskog sistema, ali mogu biti izvođeni u saradnji sa uredima javnog tužioca, i to samo za
punoljetne prekršioce zločina određenog stepena za koje je javni tužioc odlučio da idu u

10
5
program obeštećenja kao poseban restorativni program, jer bi njihova primjena kod teških zločina i
ponavljanja krivičnih djela imale suprotan efekat ili predstavljale amnestiranje počinitelja zločina. Upravo
zbog toga, da bi se proveo program preusmjeravanja trebaju se imati u vidu slijedeći principi:
1) pristup formalnom sistemu (prije, tokom i nakon procesa preusmjeravanja),
2) bilo kakve presude (saslušanja) ili odluke koje proizađu iz sistema preusmjeravanja (odvraćanja)
moraju biti u skladu sa međunarodnim i državnim standardima o ljudskim pravima,
3) mlade treba poticati kako bi učestovali u procesu preusmjeravanja (odvraćanja)
4) teška krivična djela (npr.ubistva, silovanja) moraju se tretirati u skladu sa formalnim procedurama.

Na osnovu predstavljenih modela za ostvarivanje restorative pravde prema svim dosadšanjim mjerama i
postupcima koje su primjenjene u praksi izdvajaju se tri jasno prepoznatljiva modela primjene, i to:
1) model van krivičnopravnog sistema,
2) model van krivičnopravnog sistema s tim da se stranke u postupku mogu usmjeriti na krivično-pravni
sistem u slučaju da restorativna pravda ne uspije, i
3) model potpuno integrisan u krivičnopravni sistem.

Glava jedanaesta
POPIS LITERATURE

Knjige

Fisher, R. i Ury, W. (1981.) Getting to yes. London: Business Books.

Gold, L. (1997.) Mediation of couple and family disputes. U: Kruk, E. (ur.); Mediation and conflict resolution
in social work and the human services. Chicago: Nelson-Hall, Inc., 19-35.
Horst Viehmann, Univerzitet u Kolnu, „Moderni koncepti u reduciranju maloljetničkog kriminala i
alternativne mjere za maloljetne počinioce krivičnih djela“, Sarajevo
Jovašević D. (2010) Položaj maloljetnika u krivičnom pravu, Centar za publikacije, Pravni fakultet, Niš.
Raboteg-Šarić, Z., Pećnik, N. i Josipović, V. (2003.) Jednoroditeljske obitelji: Osobni doživljaj i stavovi
okoline. Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. Zagreb: DZZOMM.
Roberts, M. (1988.) Mediation in family disputes. Aldershot: Wildwood House Ltd.
Uletović D., Bužanin O., Živanović A., Mutapčić Đ. (2008) Mogućnosti primjene medijacije u sistemu
maloljetničkog pravosuđa, Banja Luka.
Vučković Šahović, N. (2000) „Prava deteta i međunarodno pravo“, Jugoslovenski centar za prava deteta,
Beograd

Članci

10
6
Ajduković, M. i Sladović Franz, B. (2003.a) Razumijevanje sukoba. U: Ajduković, D. (ur.); Socijalna
rekonstrukcija zajednice. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć, 195-210.
Ajduković, M. i Sladović Franz, B. (2003.b) Prevladavanje sukoba. U: Ajduković, D. (ur.); Socijalna
rekonstrukcija zajednice. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć, 211-230.
Alinčić, M. (1999.) Europsko viđenje postupka obiteljskog posredovanja. Revija za socijalnu politiku, 6 (3-
4), 227-240.
Bush, R. i Pope, S. (2004.) Transformative mediation: Changing the quality of family. U: Folberg, J.,
Milne, A. i Salem, P. (ur.); Divorce and family mediation: models, techniques and applications. New York:
The Guilford Press, 53-71.
Gold, L. (1997.) Mediation of couple and family disputes. U: Kruk, E. (ur.); Mediation and conflict resolution
in social work and the human services. Chicago: Nelson-Hall, Inc., 19-35.
Korać, A. (2005.) Obiteljsko posredovanje – prilog alternativnom rješavanju obiteljskih sporova. Hrvatska
pravna revija, 5, 73-84.
Kruk, E. (1997.) Mediation and conflict resolution in social work and the human services: Issues, debates,
and trends. U: Kruk, E. (ur.); Mediation and conflict resolution in social work and the human services.
Chicago: Nelson-Hall, Inc., 1-17.
Koren -Mrazović , M. (2005), Izvansudska nagodba - rješavanje slučajeva maloljetničke delinkvencije izvan
sudskog postupka, Dijete i društvo. 7 (1). 150-162.
Lowry, L.R. (2004.) Evaluative mediation. U: Folberg, J., Milne, A. i Salem, P. (ur.); Divorce and family
mediation: Models, techniques and applications. New York: The Guilford Press, 72-91.
Mayer, B. (2004.) Facilitative mediation. U: Folberg, J., Milne, A. i Salem, P. (ur.); Divorce and family
mediation: Models, techniques and applications. New York: The Guilford Press, 29-52.
Miladinović, D.: „Institut pomilovanja u svetlu restorativne pravde“, Temida, 2007, str. 37.- 45.
Milne, A., Folber, J. i Salem, P. (2004.) The evolution of divorce and family mediation: An overview. U:
Folberg, J., Milne, A. i Salem, P. (ur.); Divorce and family mediation: Models, techniques and applications.
New York: The Guilford Press, 3-25.
Pruett, M.K. i Johnson, J.R. (2004.) Therapeutic mediation with high-conflict parents: Effective models and
strategies. U: Folberg, J. Milne, A. i Salem, P. (ur.); Divorce and family mediation: Models, techniques and
applications. New York: The Guilford Press, 95-111.
Perić, O. (2005) “Alternativne mjere i sankcije u novom Krivičnom zakonu o maloljetnicima“, Okružni sud
u Beogradu, Bilten br.69/2005,28; Radulović, Lj. (2008) Pravni fakultet u Beogradu, Zbornik radova
„Krivičnopravna pitanja maloljetničke delikvencije“, Srpsko udruženje za krivičnopravnu teoriju i praksu,
Beograd
Saposnek, D.T. (2004.) Working with children in mediation. U: Folberg, J., Milne, A. i Salem, P. (ur.); Divorce
and family mediation: Models, techniques and applications. New York: The Guilford Press, 155-179.
Shienvold, H. (2004.) Hybrid processes. U: Folberg, J., Milne, A. i Salem, P. (ur.); Divorce and family
mediation: Models, techniques and applications. New York: The Guilford Press, 112-126.
Schepard, A. (2004.) The model standards of practice for family and divorce mediation. U: Folberg, J.,
Milne, A. i Salem, P. (ur.); Divorce and family mediation: Models, techniques and applications. New York:
The Guilford Press, 516-543.
Trgovčević, N. i Sladović, B. (1997.) Potrebe i interesi za posredovanjem u socijalnom radu. Ljetopis
Studijskog centra socijalnog rada, 4, 119-129.

10
7
Uzelac, A. (2004.) Mirenje kao alternativa suđenju. U: Uzelac, A. i sur. Mirenje u građanskim, trgovačkim i
radnim sporovima. Zagreb: TIM press, 33-45.

Ostali izvori

Poseban izvještaj Ombudsmana Republike Srpske u vezi primjene vaspitnih preporuka, vaspitnih mjera i
krivčnih sankcija prema maloljetnicima br.1333/05, Banja Luka, maj 2005.god.

Preporuka Vijeća Europe No. R (98) 1, (1998.) Family mediation in Europe.

Uredba o primjeni vaspitnih preporuka prema maloljetnicima (Sl.novine FBiH br.6/09), Mladi u sukobu sa
zakonom (2002) Osvrt na praksu i zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini u odnosu na međunarodne
standarde, Save the children UK i UNICEF , Sarajevo

Bradbury, B. (2002): Deschutes County Delinquent Youth Demonstration Project. Secretary of State Audit
Report. Preuzeto s mrežne stranice http://www.sos.state.or.us/audits/reports/full/2002/2002-29.pdf

Bazemore, G., Umbreit, M. (2001): A Comparison of Four Restorative Justice Preuzeto s mrežne stranice
http://www.courtinfo.ca.gov/programs/cfcc/pdffi les/vorp.pdf
Cornelius, H. i Faire, S. (1989.) Everyone can win. Australia: Simon & Schuster. Daly, K. (2003) “Restorative
Justice: Real Story“,u: McLaughin, E.,Fergusson Friday, P. (2003) “Restorative Justice:The Impact on Crime“,XI
Međunarodni viktimološki simpozijum, 13-18.07.2003.godine,Stellenbosch,South Africa

Hollier, F. (1993.) Conflict resolution trainers' manual. Australia: The Conflict Resolution Network.

Hines, D. (2000): The Woodbury Police Department Restorative Justice Program Recidivism Study.
Preuzeto s mrežne stranice Resources /Research_ Annotated Bibliography /RAB /CONFERENCING
/http://www.cehd.umn.edu/ssw/rjp/

Recidivism: A Meta-Analysis. Confl ict Resolution Quarters. 24 (1). 87-98. Carr, C. VORS Program
Evaluation Report (1998):Juvenile Diversion Project.Preuzeto s mrežne stranice http://www.
cehd.umn.edu/ssw/rjp/Resources/Research_Annotated_Bibliography/RAB/VOM/Carr_1998_VOM.

Zakoni i podzakonski akti

Zakon o postupku MEDIJACIJE (Službeni Glasnik BiH 37/04).

Zakon o prijenosu poslova MEDIJACIJE na UDRŽENJE MEDIJATORA (Službeni Glasnik BiH 52/05).

Pravilnik O REGISTRU MEDIJATORA (Službeni Glasnik BiH 21/06).

Pravilnik O LISTI MEDIJATORA (Službeni Glasnik BiH 21/06).

10
8
Pravilnik O UPU IVANJU NA MEDIJACIJU (Službeni Glasnik BiH 21/06).

Kodeks MEDIJATORSKE ETIKE (Službeni Glasnik BiH 21/06).

Pravilnik O ODGOVORNOSTI MEDIJATORA ZA ŠTETU PRI INJENU U TOKU OBAVLJANJA POSLOVA

MEDIJACIJE (Službeni Glasnik BiH 21/06).

Pravilnik O DISCIPLINARNOJ ODGOVORNOSTI MEDIJATORA (Službeni Glasnik BiH 21/06).

Pravilnik O NAGRADI I NAKNADI TROŠKOVA MEDIJACIJE (Službeni Glasnik BiH 21/06).

Pravilnik O PROGRAMU OBUKE ZA MEDIJATORE (Službeni Glasnik BiH 21/06).

109
Glava dvanaest
PRILOZI

110
111
 Prilog 1.: Zakon o postupku medijacije u Bosni i Hercegovini

Na osnovu člana IV. 4. a) Ustava Bosne i Hercegovine, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine,
na sjednici Predstavničkog doma, održanoj 9. juna 2004. godine, i 25. sjednici Doma naroda, održanoj
29. juna 2004. godine, usvojila je

ZAKON
O POSTUPKU MEDIJACIJE

I Opće odredbe

Član 1.
Ovim zakonom uređuje se postupak medijacije na teritoriji Bosne i Hercegovine. Poslovi medijacije
posebnim zakonom prenose se na udruženje ili udruženja po proceduri utvrđenoj tim zakonom.

Član 2.
Medijacija, u smislu ovog zakona, postupak je u kojem treća neutralna osoba (medijator) pomaže
strankama u nastojanju da postignu obostrano prihvatljivo rješenje spora. Medijator ne može nametnuti
strankama rješenje spora.

Član 3.
Postupak medijacije vodi medijator pojedinac osim ako se stranke dogovore da postupak vodi više
medijatora.

112
Medijator je treća neutralna osoba koja posreduje u rješavanju spora između stranaka u skladu s
principima medijacije.

Član 4.
Stranke u sporu mogu se sporazumjeti, prije i nakon pokretanja sudskog postupka do zaključenja glavne
rasprave, da spor riješe u postupku medijacije.

Ako stranke prije pokretanja sudskog postupka nisu pokušale riješiti spor u postupku medijacije, sudija
koji vodi sudski postupak može, ako ocijeni da je to svrsishodno, na pripremnom ročištu predložiti
strankama da spor pokušaju riješiti u postupku medijacije.

Član 5.
Stranke zajednički biraju medijatora s liste medijatora koje utvrñuje Udruženje.

Ako se stranke ne mogu dogovoriti oko izbora medijatora, medijatora imenuje Udruženje.

Udruženje.
Pisani akt-sporazum iz stava 1. ili akt Udruženja medijatora iz stava 2. ovog člana dostavlja se i ulaže u
spis predmeta kod postupajućeg suda ukoliko je postupak medijacije pokrenut u toku ili nakon pokretanja
sudskog postupka.

II Principi postupka medijacije

Član 6.
Strane u sporu pokreću postupak medijacije i učestvuju u postizanju obostrano prihvatljivog sporazuma
dobrovoljno.

Član 7.
Postupak medijacije povjerljive je prirode. Izjave stranaka iznesene u postupku medijacije ne mogu se
bez odobrenja stranaka koristiti kao dokaz u bilo kojem drugom postupku.

Medijator će informacije koje mu budu dostavljene u toku odvojenih sastanaka sa svakom strankom posebno
zadržati u tajnosti i neće o njima raspravljati s drugom stranom, ukoliko drugačije nije dogovoreno.

Član 8.
Stranke u postupku medijacije imaju jednaka prava.

Član 9.
Medijator će posredovati na neutralan način, bez ikakvih predrasuda u pogledu stranaka i predmeta spora
.

113
 III Postupak medijacije

Član 10.
Postupak medijacije pokreće se pismenim ugovorom o medijaciji koji potpisuju stranke u sporu i medijator.

Član 11.
Ugovor o medijaciji mora sadržavati: podatke o ugovorenim stranama, zakonskim zastupnicima ili
punomoćnicima, predmet medijacije (opis spora), izjavu o prihvaćanju načela medijacije definiranih ovim
zakonom, mjesto održavanja medijacije kao i odredbe o troškovima postupka, što uključuje i naknadu
medijatoru.

Član 12.
Nakon potpisivanja ugovora o medijaciji, medijator u dogovoru sa strankama određuje vrijeme i bliže
mjesto-prostoriju održavanja sastanka za medijaciju.

Član 13.
Ako je sudski postupak već u toku, stranke koje su se sporazumjele da spor riješe u postupku medijacije
dužne su o tome obavijestiti sudiju koji vodi sudski postupak, dostavljanjem kopije ugovora o medijaciji.

Član 14.
Ako su se stranke u toku parničnog postupka, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog sudije, sporazumjele da
spor pokušaju riješiti u postupku medijacije, sud će odgoditi ročište na period od najduže 30 dana.

Član 15.
Ukoliko su stranke u sporu fizičke osobe, njihovo prisustvo postupku je obavezno.

Interese stranaka u postupku mogu zastupati njihovi zakonski zastupnici ili punomoćnici.

Radnju u postupku medijacije, uključujući i potpisivanje sporazuma o nagodbi, koje preduzima

punomoćnik, imaju isto pravno djelovanje kao da ih je preduzela sama stranka.

Član16.
Pored medijatora, stranka, odnosno njihovih zastupnika, postupku mogu prisustovati i treće osobe, uz
saglasnost stranaka.

Sve treće osobe koje prisustvuju postupku medijacije moraju se u pismenoj formi obavezati da će
poštovati princip povjerljivosti postupka medijacije.

Član 17.
Stranke moraju, blagovremeno, dostaviti medijatoru svu relevantnu dokumentaciju u vezi s predmetom
spora.

114
 Član 18.
Na početku postupka medijacije, medijator ukratko upoznaje stranke s ciljem medijacije, postupkom koji
će biti proveden i ulogom medijatora, kao i stranaka u postupku.

Član 19.
Postupak medijacije može prekinuti svaka stranka u bilo kojem trenutku u toku postupka.

Medijator može prekinuti postupak medijacije, ako ocijeni da dalje voñenje postupka nije svrsishodno.

Medijator će prekinuti postupak medijacije ako postoje ili se u toku postupka pojave razlozi koji ga
sprečavaju da bude neutralan i nepristrasan.

Pisanu ili usmenu izjavu stranke o prekidu medijacije, odnosno ocjenu medijatora da je dalje vođenje
postupka nesvsishodno, medijator će konstatirati u formi posebnog akta, potpisati i dostaviti
postupajućem sudu.
Član 20.
Medijator je dužan provesti postupak medijacije bez odugovlačenja.

Član 21.
U toku postupka medijacije, medijator može voditi i odvojene razgovore sa svakom strankom pojedinačno.
Član 22.
Medijator neće davati obećanja niti će garantirati određeni rezultat iz postupka medijacije.

Član 23.
Na zahtjev stranke, istaknut u odvojenom razgovoru, medijator može dati prijedlog opcija za rješavanje
spora, ali ne i rješenje.

Član 24.
Kada stranke u postupku medijacije iznañu rješenje spora, uz pomoć medijatora, sačinit će pismeni
sporazum o nagodbi i odmah ga potpisati.

Član 25.
Sporazum o nagodbi iz člana 24. ovog zakona ima snagu izvršne isprave.

Član 26.
Kada je parnica u toku, stranke su dužne obavijestiti sud o ishodu postupka medijacije odmah, a najkasnije do
održavanja ročišta zakazanog u skladu s članom 14. ovog zakona, dostavljanjem sporazuma o nagodbi.

Član 27.
Medijator podliježe odgovornosti za štetu koju nanese stranci svojim nezakonitim postupanjem prema
općim pravilima odgovornosti za štetu, te disciplinskoj odgovornosti u skladu s aktima Udruženja.

115
 IV Sukob interesa

Član 28.
Medijator ne može postupati u predmetima u kojima ima ili je imao, odnosno ukoliko se u međuvremenu
pojavi lični interes, lični, porodični ili poslovni odnos sa strankom u sporu ili ako postoje druge okolnosti
koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.

Medijator neće postupati u predmetima u kojima je prethodno postupao kao sudija, bio punomoćnik,
zakonski zastupnik ili savjetnik jedne od stranaka.

Član 29.
Medijator može voditi postupak medijacije i u slučajevima iz člana 28. ovog zakona, ukoliko su stranke, i
nakon što su obaviještene o postojanju tih okolnosti, saglasne da on vodi postupak.
V Uslovi plaćanja troškova postupka medijacije

Član 30.
Nagradu i naknadu troškova medijatora, u visini propisanoj aktom Udruženja kao i druge troškove
neophodne za provođenje postupka medijacije, stranke snose na jednake dijelove osim ako ugovorom o
medijaciji nije drugačije predviđeno.

VI Uslovi za bavljenje medijacijom

Član 31.
Medijator može biti osoba koja ispunjava opće uslove za zapošljavanje .

Pored uslova iz stava 1. ovog člana, medijator mora ispunjavati sljedeće uslove:
a) visoka stručna sprema,
b) završena obuka prema programu Udruženja ili prema drugom programu koji priznaje Udruženje,
c) upis u registar medijatora koji vodi Udruženje.

Osobi koja sa uspjehom završi obuku za medijatora izdat će se odgovarajući certifikat koji služi kao
osnov za upis u registar medijatora.

Član 32.
Strani državljanin koji je ovlašten da obavlja poslove medijacije u drugoj državi može u pojedinačnin
slučajevima, pod uslovom reciprociteta, voditi postupak medijacije u Bosni i Hercegovini, uz prethodnu
saglasnost Ministarstva pravde i Udruženja medijatora u Bosni i Hercegovini.

Završne odredbe

Član 33.

116
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u ''Službenom glasniku BiH '' i službenim
glasilima entiteta i Brčko Distrikta BiH.

PS BiH broj 76 / 04
29. juna 2004. godine
Sarajevo

117
 Prilog 2.: Zakon o prenosu poslova medijacije na Udruženje medijatora
PS BiH broj 204/05
28. jula 2005. godine
Sarajevo
Na osnovu člana IV. 4a) Ustava Bosne i Hercegovine, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, na
sjednici Predstavničkog doma, održanoj 21. aprila 2005. godine, i na sjednici Doma naroda, održanoj 28.
jula 2005. godine, donijela je
ZAKON
O PRENOSU POSLOVA MEDIJACIJE NA UDRUŽENJE MEDIJATORA

Član 1.
Ovim zakonom ureñuje se postupak prenosa poslova medijacije i određivanje udruženja građana koja će
obavljati poslove medijacije u Bosni i Hercegovini, u skladu sa Zakonom o postupku medijacije (“Službeni
glasnik BiH” broj 37/04), te prenos poslova na udruženje medijatora.

Član 2.
(1) Prenos poslova medijacije provodi se na osnovu zahtjeva koji se podnosi Ministarstvu pravde BiH.
(2) Ministarstvo pravde BiH priprema tekst zakona o prenosu poslova medijacije na konkretno udruženje
ukoliko je udruženje – podnosilac zahtjeva uredno registrovano za cijelo područje Bosne i Hercegovine

Član 3.
Poslovi medijacije prenose se na “Udruženje medijatora u Bosni i Hercegovini” registrovano Rješenjem
Ministarstva civilnih poslova i komunikacija BiH, broj RU/44/02 od 5.11.2002. godine.

Član 4.
(1) Kada i ako kod Ministarstva pravde BiH, nakon stupanja na snagu ovoga zakona, bude registrovano
jedno ili više novih udruženja medijatora za područje cijele Bosne i Hercegovine, dopunama člana 3,
ovog

118
zakona poslovi medijacije prenijeće se i na novoformirano udruženje ili udruženja koje, nakon što budu
uredno registrovana u nadležnom ministarstvu, podnesu zahtjev Ministarstvu pravde BiH.

(2) Ministarstvo pravde BiH, odmah po prijemu zahtjeva, pripremiće tekst i inicirati kod Savjeta ministara
BiH utvrđivanje predloga dopuna ovog zakona u smislu prethodnog stava. Zakon usvaja Parlamentarna
skupština BiH.

(3) Ukoliko je zahtjev za prenos poslova medijacije uredno podnesen, dopune zakona u smislu stava (1)
ovoga člana, može predložiti i drugi ovlašćeni predlagač zakona.

Član 5.
Poslovi medijacije vrše se u skladu sa Zakonom o postupku medijacije (“Službeni glasnik BiH”, broj 37/04).
Član 6.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenom glasniku BiH”.

119
 Prilog 3. Preporuka br. R (99) 19 SAVJET EVROPE KOMITET MINISTARA

Komiteta ministara zemljama članicama o medijaciji u krivičnim stvarima (Usvojena od strane Komiteta
ministara 15. septembra 1999. na 679. sastanku zamjenika ministara) Komitet ministara na osnovu člana
15b Statuta Savjeta Evrope,

Imajući u vidu razvoj korištenja medijacije u krivičnim stvarima u zemljama članicama kao fleksibilnu,
sveobuhvatnu, usmjerenu ka rješenju problema, participativnu opciju komplementarnu ili alternativnu
tradicionalnom krivičnom postupku,

Imajući u vidu potrebu da se poveća nivo ličnog učešća žrtve i počinioca, kao i drugih potencijalno
oštećenih strana, kao stranaka u krivičnom postupku, te nivo uključenosti zajednice;

Prepoznajući legitiman interes žrtava da njihov glas bude jači u rješavanju posljedica viktimizacije, da
komunicira sa počiniocem i da dobije izvinjenje i reparaciju;

Imajući u vidu važnost podsticanja osjećaja odgovornosti počinioca i pružanja praktične prilike za odštetu,
što može pomoći njihovu reintegraciju i rehabilitaciju;

Priznajući da medijacija može povećati svijest o važnoj ulozi pojedinca i zajednice u prevenciji i nošenju
sa krivičnim djelom i rješavanju konflikata u vezi s njim, te tako ohrabriti konstruktivnije i manje represivne
ishode krivičnog postupka;

Priznajući da medijacija zahtijeva specifične vještine, profesionalne kodekse i akreditovanu obuku;

Imajući u vidu potencijalno značajan doprinos koji bi na polju medijacije u krivičnim stvarima dale nevladine
organizacije i lokalne zajednice na terenu i potrebu da se kombinuju i koordiniraju javne i privatne inicijative;

12
0
Imajući u vidu zahtjeve Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda;

Imajući u vidu Evropsku konvenciju o pravima djeteta, kao i Preporuku br. R (85) 11 o položaju žrtve u
okviru krivičnog prava i postupka, Preporuku br. R (87) 18 o pojednostavljenju sistema krivične pravde,
Preporuku br. R (87) 21 o pomoći žrtvama i prevenciji viktimizacije, Preporuku br. R (87) 20 o društvenim
reakcijama na maloljetničku delinkvenciju, Preporuku br. R (88) 6 o društvenim reakcijama na
maloljetničku delinkvenciju meñu mladima iz migrantskih porodica, Preporuku br. R (92) 16 o evropskim
pravilima o sankcijama i mjerama u zajednici, Preporuku br. R (95) 12 o upravljanju sistemom krivičog
prava i Preporuku br. R (98) 1 o porodičnoj medijaciji;Preporučuje vladama država članica da razmotre
principe navedene u Appendixu ove Preporuke, kada budu razvijali medijaciju u krivičnim stvarima, i
omoguće što širu dostupnost ovog teksta.

Appendix Preporuke br. R (99) 19

I. Definicija

Ove smjernice se odnose na bilo koji proces u kojem se žrtvi i počiniocu omogućava da, ako su saglasni,
aktivno učestvuju u rješavanju pitanja nastalih iz krivičnog djela uz pomoć treće neutralne strane
(medijatora).

II. Opšti principi

1. Medijacija u krivičnim stvarima treba da se održi samo ako stranke dobrovoljno na to

pristaju. Strankama treba omogućiti da povuku saglasnost u svakom trenutku tokom medijacije.

2. Razgovori u medijaciji su povjerljivi i ne mogu se naknadno koristiti, osim uz saglasnost stranaka.

3. Medijacija u krivičnim predmetima treba da bude široko dostupna usluga.

4. Medijacija u krivičnim predmetima treba da bude dostupna u svim fazama krivičnog postupka.

5. Uslugama medijacije treba dati dovoljnu autonomiju u okviru sistema krivične pravde.

III. Pravna osnova

6. Medijaciju u krivičnim stvarima treba regulisati zakonom.

7. Potrebno je donijeti smjernice koje definišu korištenje medijacije u krivičnim stvarima. Takve smjernice
treba posebno da regulišu uslove pod kojim se predmeti upućuju na medijaciju i voñenje predmeta nakon
medijacije.

12
1
8. Potrebno je primijeniti osnovne proceduralne mjere zaštite u medijaciji; posebno – stranke treba da
imaju pravo na pravnu pomoć i, kada je neophodno, na prevod. Maloljetnici, uz to, treba da imaju pravo
na pomoć roditelja.

IV. Funkcionisanje krivične pravde u vezi sa medijacijom

9. Odluka o upućivanju krivičnog predmeta u postupak medijacije, kao i procjenu ishoda postupka
medijacije, treba biti isključivo u nadležnosti institucija krivične pravde.

10. Prije saglasnosti za postupak medijacije, stranke treba da budu potpuno informisane o njihovim
pravima, prirodi postupka medijacije i mogućim posljedicama njihove odluke.

11. Ni žrtva, ni počinilac se ne smiju prisiljavati nepoštenim sredstvima da prihvate medijaciju.

12. Posebna pravila i mjere zaštite za maloljetnike u sudskim postupcima, treba primijeniti i na njihovo
učešće u medijaciji u krivičnim stvarima.

13. Medijaciju ne treba nastavljati ako bilo koja od glavnih strana uključenih u postupak nije u stanju da
razumije značenje ovog procesa.

14. Obje strane u postupku bi trebalo da priznaju osnovne činjenice u vezi sa predmetom kao osnovu za
postupak medijacije. Učešće u medijaciji ne bi trebalo koristiti kao dokaz priznanja krivice u pravnim
postupcima koji slijede nakon toga.

15. Prije upućivanja predmeta na medijaciju treba uzeti u obzir očigledne različitosti u vezi sa godinama,
zrelošću, intelektualnim sposobnostima stranaka i sl..

16. Odluku o upućivanju predmeta na medijaciju treba da prati razuman vremenski rok u kojem nadležne
institucije krivične pravde treba obabvijestiti o statusu postupka medijacije.

17. Oslobañanja zasnovana na sporazumima iz postupka medijacije treba da imaju isti status kao sudske
odluke ili presude i treba da onemoguće voñenje postupka na osnovu istih činjenica (non bis in idem).

18. Kada se predmet vrati institucijama krivične pravde bez postignutog sporazuma stranaka ili nakon što
stranke nisu uspjele provesti takav sporazum, odluku o tome kako nastaviti proces treba donijeti bez
odlaganja.

V. Funkcionisanje usluga medijacije

V.1. Standardi

19. Usluge medijacije treba da budu rukovoñene priznatim standardima.

12
2
20. Usluge medijacije treba da imaju dovoljnu autonomiju. Potrebno je razviti standarde nadležnosti i
etička pravila, kao i procedure izbora, obuke i ocjene medijatora.

21. Usluge medijacije treba da nadzire kompetentno tijelo.

V.2. Kvalifikacije i trening medijatora

22. Medijatori treba da dolaze iz svih segmenata društva i treba da dobro poznaju lokalne kulture i
zajednice.

23. Medijatori treba da budu u stanju da demonstriraju ispravno prosuñivanje i interpersonalne vještine
neophodne za medijaciju.

24. Medijatori treba da proñu inicijalni trening prije preuzimanja dužnosti, kao i da prolaze trening kroz
praksu. Trening treba da bude usmjeren na osiguranje visokog nivoa stručnosti, uzimajući u obzir vještine
rješavanja konflikata, specifične zahtjeve rada sa žrtvama i počiniocima i osnovna znanja o sistemu
krivične pravde.

V.3. Voñenje pojedinačnih slučajeva

25. Prije nego što medijacija počne, medijator treba da bude informisan o svim činjenicama relevantnim za
slučaj i odgovorne institucije sistema krivične pravde treba da mu omoguće sve neophodne dokumente.

26. Medijacija treba da bude provedena na nepristrasan način, zasnovana na činjenicama predmeta i na
potrebama i željama stranaka. Medijator treba uvijek da poštuje dostojanstvo stranaka i osigura da se
stranke meñusobno poštuju.

27. Medijator treba da bude odgovoran za omogućavanje sigurnog i ugodnog okruženja za medijaciju.
Medijator treba da bude osjetljiv na ranjivost stranaka.

28. Medijaciju treba provesti efikasno, ali onom brzinom koju stranke mogu pratiti.

29. Medijacija treba da se održava in camera.

30. Uprkos principu povjerljivosti, medijator treba nadležnim vlastima ili osobama kojih se to tiče, prenijeti
svaku informaciju o mogućim ozbiljnim krivičnim djelima, koja se mogu izaći na vidjelo u toku medijacije.

V.4. Ishod medijacije

31. Sporazum stranke treba da postignu dobrovoljno. On treba da sadrži samo razumne i proporcionalne
obaveze.

123
32. Medijator treba da izvještava institucije krivične pravde o preduzetim koracima i ishodu medijacije.
Izvještaj medijatora ne treba da otkrije sadržaj sastanka medijacije, niti da iznosi njihove stavove i
ponašanja tokom medijacije.

VI. Nastavak razvoja medijacije

33. Potrebne su stalne konsultacije institucija krivične pravde i pružalaca usluga medijacije kako bi se
razvillo zajedničko razumijevanje ovog pitanja.

34. Države članice treba da promovišu istraživanja i provode evaluaciju medijacije u krivičnim stvarima.

124
12
5