Ingot

Aluminijski ingot

Ingot je komad ili dio relativno čistog materijala, obično metala, koji je izliven u oblik pogodan
za daljnju obradu.[1] U proizvodnji čelika, obično je ovo prvi korak među nedovršenim
poluproizvodima pri izlivanju. Ingoti obično zahtijevaju drugu proceduru za obradu, poput hladne
ili tople obrade, sječenja ili valjanja kako bi se dobio korisni krajnji proizvod. Nemetalni i
poluprovodnički materijali pripremljeni u većim oblicima također se mogu nazivati ingoti,
naročito ako su izliveni metodama zasnovanim na kalupima.[2] Ingoti plemenitih metala često se
koriste kao sredstva za valutne rezerve, naprimjer u vidu zlatnih poluga.

Sadržaj
 1 Vrste ingota
o 1.1 Monokristalni
o 1.2 Legure bakra
 2 Također pogledajte
 3 Reference

Vrste ingota
Metal, bilo čist ili u vidu legura, zagrijava se iznad njegove tačke topljenja te se izliva u polugu
ili blok metodom hlađenja u kalupima. Polikristalni i monokristalni ingoti napravljeni su od
poluprovodničkih materijala izvlačenjem iz istopljenog materijala. Njihova upotreba uključuje
pravljenje fotovoltnih ćelija od silicijskih ingota isijecanjem ingota u ploče, koje su poznate kao
vaferi.

Monokristalni

Monokristalni ingoti (zvani poluga, engleski: boule) nekog materijala "rastu" koristeći metode
poput procesa Czochralskog ili Bridgemanovu tehniku.

Poluge mogu biti poluprovodničke, za upotrebu u elektroničkoj industriji, ili neprovodnički

neorganski spojevi za korištenje u industriji ili izradi nakita, npr. sintetički rubini, safiri i slično.

Monokristalni ingoti od metala se prave na sličan način kao i za izradu poluprovodničkih ingota
visoke čistoće,[3] tj. rafiniranjem vakuumskom indukcijom. Takvi ingoti industrijskih metala su
od velikog interesa zbog svoje velike čvrstoće, jer u njima nema granica između zrna. Metoda
njihove proizvodnje je preko monokristalnih dendrita a ne preko jednostavnog izlivanja. Mogući
vidovi upotrebe uključuju i proizvodnju turbinskih lopatica.

Legure bakra

U Sjedinjenim Američkim Državama, bronzani i mesingani ingoti za industrijske svrhe počele su

se izrađivati početkom 19. vijeka. Američka industrija mesinga počela je rasti i dostigla prvo
mjesto u svijetu 1850tih.[4] Tokom kolonijalnog vremena industrije bronze i mesinga gotovo da i
nisu postojale jer su Britanci zahtijevali da se sva bakarna ruda šalje u Ujedinjeno Kraljevstvo na
obradu.[5] Ingoti na bazi legur bakra imali su težinu od oko 9,1 kg (20 funti).[6][7]

Mjed

Mjedena kocka uz uzorke cinka i bakra

Mjed (ili mesing; tombak je stari naziv za mjed, a posljedica je turcizma) je slitina bakra i cinka,
mada može sadržavati i manje količine drugih metala (Sn, Fe, Mn, Ni, Al i Si).
Mesinzi su otporni na koroziju, te su tvrđi od bakra i cinka; mekši su od bronce, zbog čega se od
nje lakše obrađuju - bolje izvlače, valjaju i savijaju; tj. mogu se dobro tokariti, lijevati i polirati.
Ta povoljna svojstva mjedi posljedica su njezine kristalne strukture te fine i kompaktne
mikrostrukture. Različite vrste mjedi čine značajnu skupinu slitina zbog svojih dobrih
mehaničkih svojstava, lake obradivosti i lijepe boje.

Prije su se masovno proizvodile za potrebe vojne industrije u proizvodnji streljiva – ponajviše za

izradu čahura raznih kalibara; u današnje vrijeme se najviše rabe za izradu; raznih vodovodnih
potrepština (npr. slavina), glazbenih instrumenata (žice ponajviše), u građevinarstvu (limovi,
cijevi i šipke), u strojogradnji (za izradbu različitih dijelova strojeva - kućišta, poluge, ležišta i
sl.), brodskih vijaka i matica, za izradbu armatura (pipci, držači, kvake na prozorima i vratima.,
zasuni i itd.), u obrtima za izradbu ukrasnih predmeta (bižuterije), itd.. Dobro je znati da na
mjedenim kvakama nema bakterija, jer na mjedi ne mogu živjeti patogeni organizmi:).
U Hrvatskoj se male količine mjedi proizvode u nekoliko specijaliziranih ljevaonica u Samoboru,
Splitu i Rijeci.[1]

Sadržaj
 1 Povijest uporabe
o 1.1 Rane slitine bakra i cinka
 2 Vrste mjedi
 3 Izvori i vanjske poveznice
 4 Literatura

Povijest uporabe
Iako su neki oblici mjedi u uporabi već od pretpovijesnih vremena,njena je prava priroda
shvaćena tek u postsrednjovjekovno doba, jer sve do tada cinkove pare koje su pri proizvodnji
reagirale sa bakrom nisu smatrane za metal. U Bibliji se višekratno spominje mjed. Može se
pretpostavljati da su najranije vrste dobivene metalurškom preradom bakrenih ruda bogatih
cinkom. Rimljani su mjed proizvodili procesom cementacije i ovaj je proces svoju važnost
zadržao do sredine 19. stoljeća.
Od 16. stoljeća ovaj je proces zamijenjen direktnim stapanjem bakra i cinka.

Rane slitine bakra i cinka

U zapadnoj Aziji i istočnom Mediteranu rani su primjeri uporabe slitina bakra i cinka malobrojni
i dokazani su kod razmjerno manjeg broja nalazišta iz trećeg tisućljeća prije Krista u egejskom
području, Iraku, na području današnjih Ujedinjenih arapskih emirata, kalmičkom području,
Turkmenistanu, te Gruziji, kao i kod nalazišta iz drugog tisućljeća prije Krista na području
zapadne Indije, Uzbekistana, Irana, Sirije, Iraka i Izraela. Izoliranih primjera uporabe ovih slitina
u Kini imamo već u petom tisućljeću prije Krista.

Vrste mjedi
Najpoznatija je mjed ovoga sastava: bakar 90%, cink 9,9%, željezo 0,05%, olovo 0,05%; 94%
Cu, 5% Zn, maks 0,03% Pb, maks 0,05% Fe.

Najpoznatija obojane mjedi variraju ovim sastavom >65% Cu, <35% Zn, maks 0,15% Pb, te
maks 0,05% Fe.
Mjed ako sadrži više od 45% cinka, postaje srebrnobijela, krhka i ne pokazuje više svojstva
karakteristična svojstva.

Crvene su, žute ili bijele boje, što ovisi o masenom udjelu (%-tku) cinka.
Legure u bojama se upotrebljavaju za izradu nakita, ukrasa, elastičnih cijevi, košuljica zrna za
municiju, itd.
 "Žuta mjed" je legura 65-70% Cu i 35-25% Zn. Najveću otpornost i žilavost ima kada
sadrži 30% cinka, te je poput zlata žute boje. Svakako mjed s od 20 do 38% cinka
prevladava s žutom bojom.
 „Zlatna mjed“ je najpoznatija zlatnožuta mjed sadržaja od 15% cinka, sastava: 85% Cu,
15% Zn, maks 0,06% Pb, maks 0,05% Fe. Najmekša je vrsta mjedi, a može biti i sastava
95% bakra i 5% cinka, za košuljice bojevih naboja.
 "Nordijsko zlato", koristi se za europske kovanice od 10, 20 i 50 centi, 89% bakra, 5%
aluminija, 5% cinka, i 1% kositra.

 „Crvena mjed“ je mjed s 10% cinka i ima crvenozlatnu boju bronce. Sastava je: 90% Cu,
10% Zn, maks 0,05% Pb, maks 0,05% Fe.
 Svijetlocrvena mjed ima ovaj sastav: 80% Cu, 20% Zn, maks 0.05% Pb, maks 0,05% Fe.

 Bijela mjed sadrži više od 50% cinka i suviše je krta za opću uporabu

 „Alfa-mjed“, je mjed koja sadrži manje od 36% cinka. Lako se obrađuje u hladnom
stanju. Kovka je slitina, za hladnu obradu, koristi se za prešane i kovane dijelove.

 "(alfa+beta)-mjed" ili tzv. „Muntzov metal“ ili duplex mjed, s udjelom cinka između 35 i
45%, lako se obrađuje u toplom stanju i vrlo je otporna na koroziju, a najbolju
kombinaciju svojstava pokazuje kada je udjel cinka 40%. Namijenjena je obradi u vrućem
stanju.

 Beta mjedi, sa 45–50% cinka, samo za vruću obradu, tvrda, jaka, za lijev.

 Mjedi za kovanje (60% Cu; 39% Zn; 0,30% Pb; 0,07% Fe) koriste se za izradu limova,
traka, šipki i sličnih proizvoda.

 Mjedi za zavrtanje (58% Cu; 40% Zn; dodaci do 2%) koriste se za sitne dijelove
instrumenata, zupčanike satova, graviranih skala, zakovica i sl.

 Mornarička mjed (Cu 60%; Zn 39%; Sn 1%) jeftina je, a koristi se u pomorskoj
strojogradnji (brodogradnji) u obliku ploča, traka i šipki. Otpornost prema korozivnom
djelovanju morske vode povećava joj se dodatkom od 1 do 1,5% kositra.

 Admiralitetska mjed sadrži oko 30 % cinka i 1 % kositra.Otporna na decinkfikaciju.

 Aichov metal tipično sadrži 60.66% bakra, 36.58% cinka, 1.02% kositra, i 1.74% željeza.
Za pomorsku uporabu.Po boji slična zlatu[2]
 Princ metal ili Princ Rupertov metal sadrži 75% bakra i 25% cinka. Zlatne boje.[3]
 Aluminijska mjed sadrži aluminij, stoga je otpornija na koroziju. Za pomorsku
uporabu[4]
 Arsenova mjed sadrži i arsen te često i aluminij
 Mjed za naboje sadrži 30% cinka,dobro se obrađuje na hladno.Za naboje.
 Obična mjed, ili mjed za zakovice, sadrži 37% cinka
 DZR mjed je mjed otporna na decinkfikaciju,sadrži malo arsena
 Olovna mjed je alfa beta mjed,sa dodatkom olova,odlična za strojnu obradu.
  Niklova mjed sadrži 70% bakra, 24.5% cinka i 5.5% nikla,za kovanice

 Mesing


 Mesingana kocka sa cinkom i bakrom
 Mesing je legura bakra i cinka, gdje je sadržaj cinka oko 40%. Alfa mesing sadrži 36%
cinka i ima prostorno centriranu kubičnu rešetku. Ima dobre mehaničke osobine i
otpornost na koroziju, ali lošiju električnu provodljivost. Beta mesing sadrži 30 - 36%
cinka i ima prostorno centriranu kubičnu rešetku. Lomljiv je, ali ima veću tvrdoću u
odnosu na alfa mesing. Gama mesing sadrži više od 45% cinka i nije pogodan za
obradu.[1]

Cink
cink

[Ar] 3d10 4s2 [1]

30

Zn
Periodni sustav elemenata

Osnovna svojstva

Kemijski
cink
element
Zn
Simbol
30
Atomski broj

Kemijska
prijelazni metali
skupina
 Grupa,
12, 4, d
perioda, Blok

sivoplava krutina

Izgled

Gustoća1 7140 kg/m3

Tvrdoća 412 MPa (HB), 2,5 (Mohsova skala)

Specifični
toplinski
(25 °C) 25,470 J mol–1 K–1
kapacitet (cp ili
c V) 2

Talište 419,53 °C
Vrelište3 907 °C
Toplina
7,32 kJ mol-1
taljenja
Toplina
123,6 kJ mol-1
isparavanja
1
pri standardnom tlaku i temperaturi
2
pri konstantnom tlaku ili volumenu
3
pri standardnom tlaku
Atomska svojstva
Atomska masa 65,409(4)
Elektronska
[Ar] 3d10 4s2 [1]
konfiguracija

Cink je kemijski element koji u periodnom sustavu elemenata nosi simbol Zn, atomski (redni)
broj mu je 30, a atomska masa mu iznosi 65,409(4).

Sadržaj
  1 Svojstva
 2 Dobivanje
 3 Uporaba cinka
 4 Najvažniji cinkovi spojevi i njihova uporaba
 5 Cinkove slitine
 6 Opasnosti i štetnost
 7 Izvori

Svojstva
Cink je kemijski element 12. skupine periodnoga sustava elemenata, plavkastobijela sjajna
kovina. Pri sobnoj je temperaturi krhak i lomljiv. Na temperaturi 100 - 150 °C omekša i postane
rastezljiv, pa se lako kuje, valja u tanke ploče i izvlači u žicu. Iznad 200 °C postaje ponovo krhak
i mrvi se u prah. Burno reagira s metalnim oksidima, a s kisikom i dušikom stvara velik broj
kompleksnih spojeva.
Amfoteran je, otapa se u kiselinama i jakim lužinama, pa tvori soli. Ne korodira i na zraku je
prilično stabilan, jer se na zraku prevlači zaštitnim slojem oksida ili karbonata, koji ga štiti od
daljnje oksidacije i čine ga vrlo otpornim na utjecaj vlage, neutralnih i slabo lužnatih otopina.
Dobar je vodič električne struje.

Dobivanje
U prirodi se ne nalazi u elementarnom stanju. Najčešće se dobiva iz sulfidne ruda sfalerita (ZnS)
/prženjem/, i karbonata smitsonita (ZnCO3) /žarenjem/, te iz industrijskih cinčanih otpadaka
(cinkovi pepeli). Rude se prije prerade koncetriraju flotacijom (sulfidne rude) ili redukcijsko-
oksidacijskim žarenjem (cinkovi pepeli), a potom slijedi suhi (pirometalurški) postupak, ili mokri
(hidrometalurški) postupak, tj. elektroliza.

ZnS(s) + 3 O2(g) → 2 ZnO(s) + 2 SO2(g)

Dobiveni cinkov oksid reducira se koksom u mufolnim pećima:

ZnO(s) + C(s) → Zn(g) + CO(g)

Dobiveni cink je plinovit i ukapljuje se. Onečišćen je drugim metalima, pa se podvrgava

frakcijskoj destilaciji.

Najveći svjetski proizvođači cinka su Kanada, Australija, Kina, Peru, Meksiko i Kazahstan.

Uporaba cinka
Najviše se primjenjuje od svih obojenih kovina, npr. za izradbu limova, cijevi, žica, dijelova
motornih vozila, strojeva, kućanskih aparata, suhih baterija (Lechlanceov suhi članak), za zaštitu
metala od korozije galvanizacijom, cinčanjem i katodnom zaštitom (oluci, karoserije auta,
brodski propeleri itd.), u metalurgiji za izlučivanje drugih metala iz otopine, za legiranje bakra i
aluminija, u kemijskoj industriji za proizvodnju pigmenata, u građevinarstvu za izradbu krovnih
cijevi i ploča za pokrivanje zgrada, za izradbu ambalaže i igračaka, u pirotehnici, itd.. U zadnje
vrijeme zbog dostupnosti korisnicima mobilnih telefona raste uloga cink-zrak baterija (Zn-Air)
čija se praktičnost pokazala u hitnim situacijama, premda nije punjiva.

Cink na pocinčanim predmetima služi za anodnu zaštitu, gdje se cink otapa umjesto željeza, kao
manje plemenit metal. Zbog toga se željezni predmeti često zaštićuju cinkovim prevlakama.

U brodogradnji ima široku primjenu. Tzv. "cink protektor" je najbitnija zaštita broda, jer
sprječava sakupljanje algi i jedenje metalnih dijelova broda na taj način što se on spoji na golu
neopituranu oplatu broda.

Najvažniji cinkovi spojevi i njihova uporaba

U spojevima je cink dvovalentan. Cink i njegovi spojevi, otrovni su, no bez cinka život nije
moguć jer se on nalazi u mnogim enzimima važnima za život. Mnogi cinkovi spojevi
upotrebljavaju se u velikoj mjeri u tehnici i medicini.

 Cinkov peroksid (cinkov dioksid, ZnO2) se u medicini koristi za liječenje čireva želudca,
te kao dezinficijens u kirurških infekcija. Dobiva se djelovanjem koncentriranog
vodikovog peroksida (od 15-50%) na cinkov oksid.

 Cinkov karbonat (ZnCO3) u prirodi se nalazi kao mineral smitsonit. Kao bezvodni dolazi
u obliku bijelog praha koji je gotovo netopljiv u vodi. Zagrijavanjem iznad 150°C; prelazi
u ZnO i CO2. Dolazi i u hidratiziranom obliku kao bazni karbonat cinka, koji se
upotrebljava kao puder u kozmetici. Upotrebljava se i kao bijeli pigment.

 Cinkov sulfid (ZnS) u prirodi se javlja u dvije kristalne modifikacije: kubičnoj kao sfalerit
(sa strukturom analognoj dijamantu) i u heksagonskoj kao vurcit, čija se struktura
razlikuje od sfaleritne samo u uzajamnoj orijentaciji pojedinih tetraedara. Dobiva se iz
otopine cinkova sulfata taloženjem topljivim sulfidima. Također se može dobiti
miješanjem cinka u prahu u rastaljenom sumporu u stehiometrijskom omjeru. Dodatkom
mangana i bakra u tragovima u sfaleritnu strukturu ZnS postaje vrlo osjetljiv na
ionizirajuće zračenje pokazujući efekt luminiscencije. Takav kristaliziran cinkov sulfid,
koji sadrži malo teških metala, služi za izradbu detektora za ionizirajuće i rendgensko
zračenje, te za zaslone katodnih cijevi (npr. televizijski zaslon /ekran/, rendgenski
zaslon/ekran/), jer svjetluca djelovanjem toga zračenja, odnosno katodnih zraka.

 Cinkov sulfat (ZnSO4) s kristalnom vodom nastaje pri otapanju cinka ili cinkova oksida u
sumpornoj kiselini. Iz vodene otopine kristalizira kao heptahidrat (ZnSO4 x 7 H2O; bijela
galica) u obliku bezbojnih rompskih kristala koji se lako otapaju u vodi. Upotrebljava se u
proizvodnji viskoznih vlakana, a najviše u industriji boja za pripravu litopona (tzv.
„vitriol bijela boja“) i drugih mineralnih (uljanih) boja, u bojadisarstvu kao močilo, za
dobivanje mnogih drugih cinkovih soli, za elektrolitsko pocinčavanje (galvanske cinčane
kupke) i pomjeđivanje, kao adstrigens i dezinficijens u medicini, za impregniranje
 (konzerviranje) drva, itd.. Jako male količine se dodaju umjetnim gnojivima jer suzbija
biljne bolesti.

 Cinkov oksid (ZnO) je najznačajniji spoj cinka i amfoteran je. U prirodi se nalazi kao
mineral cinkit u obliku bijelih heksagonskih kristala. Pri sobnoj temperaturi je bijel
amorfni prah koji zagrijavanjem reverzibilno postaje žut.

 Cinkov klorid (ZnCl2; bezvodni) je vrlo higroskopna sol. To je bijel zrnat prah ili bijela
porculanska masa. Cinkov klorid rabi se u tekstilnoj industriji, u metalurgiji kao sastojak
smjesa za otapanje metalnih oksida, za cinčanje, za zaštitu željeza od korozije
pocinačvanjem, za meko lemljenje kovina, za protupožarno impregniranje drvene građe,
za baterije itd..

 Cinkov hidroksiklorid (ZnOHCl) nastaje zagrijavanjem vodene otopine cinka (ili neke
cinkove soli) u klorovodičnoj kiselini. Koncentrirana otopina ZnCl2 pomiješana sa ZnO
također daje cinkov hidroksiklorid zbog kojeg se ova smjesa skrutne pa se onda i
upotrebljava za izradu zubarskih plombi.

 Cinkov nitrat se koristi kao jeftin i ne baš dobar oksidans u motorima modelatorskih
raketa, jer nije plemenit metal. Cinkov nitrat se može dobiti otapanjem cinka u dušičnoj
kiselini ili pak uranjanjem cinkovog oksida u dušičnu kiselinu.

 Cinkov stereat se koristi u proizvodnji tableta za zgušnjavanje mase, a sastojak je i dječjih

pudera.

Cinkove slitine
Cinkove slitine također su tehnički važne, posebno slitine s aluminijem i bakrom.
Čvrstoća tih slitina bitno je veća od čvrstoće cinka, ali su one osjetljive prema koroziji. To se
može ublažiti dodatkom malih količina magnezija i litija te ograničenjem udjela olova, kadmija i
kositra. Najvažnije su slitine s 3,5 do 4,3% aluminija i 0,6 do 1% bakra, koje se upotrebljavaju u
strojogradnji, proizvodnji vozila i kućanskih aparata te dijelova uređaja vrlo točnih izmjera koji
se dobivaju lijevanjem. Velike se količine cinka troše za dobivanje slitina drugih kovina, u prvom
red bakrenih slitina (mjed, novo srebro).

Opasnosti i štetnost
Budući da je kadmij gotovo uvijek vezan za cink, pocinčana ambalaža je potencijalni izvor
zagađenja kadmijem, posebice u prisustvu organskih kiselina. Zato je neophodno odlagati
cinkove dijelove, baterije i ambalažu za recikliranje.

Potraži Cink u
Wječniku, slobodnom rječniku.
Izvori
1.

1. Sebastian Blumentritt Periodensystem der Elemente, 6. izd., Blume-Verlag, Münster

(Savezna Republika Njemačka) 2012., ISBN 978-3-942-53009-5, str. 1

 Tehnički leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža; glavni urednik: Zvonimir

Jakobović. Tiskanje dovršeno 21. prosinca 2007.g., Nacionalne i sveučilišne knjižnice u
Zagrebu pod brojem 653717. ISBN 978-953-268-004-1, str. 112.

 Hrvatska enciklopedija (LZMK), Broj 2 (Be-Da), str. 540. Za izdavača: Leksikografski

zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2000.g. ISBN 953-6036-32-0

 Baterije - tehnologija i održavanje Autor: Željko Harjač, Info-Mob.com

Periodni sustav elemenata Sakrij
H He
Li Be B C N O F Ne
N M
Al Si P S Cl Ar
a g

M C
K Ca Sc Ti V Cr Fe Ni Cu Zn Ga As Br Kr
n o

Ge Se

R N M R R A
Sr Y Zr Tc Pd Cd In Sn Te I Xe
b b o u h g

Sb

C N P S D H T Y L H A H
Cs Ba La Pr Eu Gd Tb Er Ta W Re Os Ir Pt Tl Pb Bi Rn
e d m m y o m b u f u g

Po At
A T P A C B F M N D MD N O
Fr Ra U Np Pu Cf Es Lr Rf Sg Bh Hs Rg Cn Fl Mc Lv Ts
c h a m m k m d o b t s h g

Alkalijski Zemnoalkalijski Prijelazni Halogeni Plemeniti

Lantanoidi Aktinoidi Slabi metali Polumetali Nemetali
metali metali metali elementi plinovi
Meko lemljenje je spajanje metalnih materijala pomoću rastaljenog dodatnog materijala ili lema,
čije je talište niže od tališta osnovnog materijala koji se spaja, a iznosi ispod 350 ºC (Temperatura
taljenja olova Pb je 327,46ºC). S druge strane, tvrdo lemljenje se spaja s temperaturom lema
višom od 350 - 1000 ºC.

Područje taljenja nekog lema je područje temperatura od početka taljenja (temperatura

solidusa), do potpuno rastaljenog stanja (temperatura liquidusa). Pod radnom temperaturom
podrazumijeva se najniža temperatura površine izratka na mjestu lema, na kojoj temperaturi se
lem može omrežati, proširivati i vezati na osnovni materijal izratka. Radna temperatura mora
uvijek biti viša od temperature solidusa, no ipak smije biti ispod ili iznad temperature liquidusa.
Preko granične plohe lem/osnovni materijal odvija se izmjena mjesta atoma, a time i difuzija
(legiranje). Zbog toga površine lemljenja moraju biti po mogućnosti glatke (dubina hrapavosti ne
preko 20 μm) i dobro očišćene. Da bi se odstranili još postojeći površinski tanki slojevi i da bi
lem mogao dobro omrežiti površinu lemljenja, upotrebljavaju se otopine soli (DIN 8511).
Upotrebljavaju se i zaštitni plinovi, koji spriječavaju ili smanjuju mogućnost oksidacije površine
lemljenja, prije nego što se dostigne radna temperatura. [1]

Sadržaj
 1 Prednosti i nedostaci mekog lemljenja
 2 Najvažniji postupci lemljenja
o 2.1 Plameno lemljenje
o 2.2 Lemljenje pomoću lemila
o 2.3 Lemljenje uronjavanjem
o 2.4 Lemljenje u peći
o 2.5 Otporno lemljenje
 3 Podjela prema obliku lemljena mjesta
o 3.1 Lemljenje sa zračnošću
o 3.2 Lem sa šavom
 4 Materijali mekog lema
 5 Osnove oblikovanja
o 5.1 Limovi
o 5.2 Cijevi
o 5.3 Okrugle šipke
o 5.4 Spremnici
 6 Čvrstoća
 7 Izvori

Prednosti i nedostaci mekog lemljenja

Prednosti: [2]

 utjecaj temperature na osnovni materijal je manji nego kod zavarivanja;

 kontrola procesa je vrlo dobra;
 upotrebom više lemova mogu se dobiti složene strukture;
  potrebno je manje energije nego kod zavarivanja;
 i za spajanje dijelova različite debljine i tankih dijelova;
 dobra toplinska i električna vodljivost;
 moguće spajanje velikih površina;
 pogodno za serijsku proizvodnju komponenti malih izmjera.

Nedostaci:

 čvrstoća spojeva dobivenih mekim lemljenjem je ograničena

 mala otpornost na visoke temperature;
 lemovi djelomično sadrže skupe plemenite metale;
 postoji opasnost od pojave elektrolitske korozije;
 u odnosu na zavarivanje priprema površina spoja može biti skuplja.

Najvažniji postupci lemljenja

Plameno lemljenje

Mjesta spajanja ugriju se plamenikom ili plinskim napravama. Prije ili poslije zagrijavanja
prisloni se lem na mjesto spoja ili ulaže u sastav. Ovaj postupak prikladan je i za meko lemljenje
i za tvrdo lemljenje. [3]

Lemljenje pomoću lemila

Vruće, rukom ili strojem vođeno lemilo (električki ili plinsko grijano) ugrije mjesto lemljenja.
Lem se prisloni ili se površine lemljenja prije toga pokositre. Lem se pri tome otapa i spaja oba
dijela. Taj postupak dolazi u obzir samo za meko lemljenje.

Lemljenje uronjavanjem

Prije lemljenja moraju se odgovarajućim pastama ili rastopinama obraditi mjesta koja moraju
ostati nezalemljena. Dijelovi koji se spajaju urone se tada, u položaju u kojem moraju biti spojeni
lemljenjem, u rastaljeni lem i na taj način se ugriju. Lem tada prodire u mjesta spoja i spaja oba
dijela. Ovaj postupak prikladan je i za meko lemljenje i za tvrdo lemljenje.

Lemljenje u peći

Lem se dodaje mjestu spajanja, a dijelovi se ugriju u plinskoj ili električnoj prolaznoj peći, u
kojoj se obavi lemljenje. Ovaj postupak prikladan je i za meko lemljenje i za tvrdo lemljenje.

Otporno lemljenje

Mjesto koje se spaja ugrije se, slično kao kod elektrootpornog zavarivanja, sabijanjem u
kliještima ili na strojevima za elektrootporno lemljenje. Prethodno se ulaže lem. Ovaj postupak
prikladan je i za meko lemljenje i za tvrdo lemljenje.
Podjela prema obliku lemljena mjesta
Lemljenje sa zračnošću

Lemljenje sa zračnošću ili rasporom ima površine spajanja s malom, po mogućnosti jednako
širokom zračnošću (raspor za lem), koja uglavnom ne premašuje 0,25 mm. Lem se kapilarnim
djelovanjem usisava u ostavljenu zračnost između dijelova koji se spajaju.

Lem sa šavom

Površine koje se spajaju imaju razmak veći od 0,5 mm ili šav oblika V ili X. Kada je šav oblika
X, nastaju šavovi kao kod zavarivanja, tako da se ponekad govori o zavarivačkom lemljenju.

Materijali mekog lema

Meki lem je legura olova i kositra uz dodatak 0,5 - 3,5% antimona (Pb+Sn+Sb). Odnos olovo
kositar ovisi o namjeni lema. Za limarske radove koristi se lem sa većim sadržajem olova(i do
90%). Za lemljenje posuđa koristi se lem sa 90% kositra i 1,3% antimona jer preko 9% olovo je
otrovno.(Za meko lemljenje teških kovina (željezni, bakarni, nikalni materijali) dolaze u obzir
olovno kositreni lemovi (PbSn lem) prema DIN 1707. Lemovi za lake kovine (aluminij i
aluminijske slitine) prema DIN 8512 sastoje se uglavnom od kositra, cinka i kadmija. Kadmij
snižava točku taljenja.

Osnove oblikovanja
Proširenja zračnosti raspora na pojedinim mjestima, između dijelova koji se spajaju, smanjuju
kapilarno djelovanje, a suženja štete protoku oksidima obogaćene taline. Naročito su kritična
suženja koja se nadovezuju na proširenja zračnosti raspora. Brazde od obrade, koje teku okomito
na tok lemljenja, spriječavaju tečenje ako su dublje od 0,05 do 0,1 h (visina). Brazde u smjeru
tečenja djeluju kao kanali i potpomažu tečenje, tako da se češće i posebno izrađuju, ako se na
primjer traži točan centričan položaj dijelova koji se spajaju.

Limovi

Čeoni spojevi nisu prikladni zbog svoje male površine lemljenja. Najbolji su prijeklopni spojevi i
spojevi s podmetačima. Zakošenjem preklopnih sastavnih dijelova u spoju ili podmetača na
mjestu spajanja lemljenjem, blaže se skreće tok sila, a time se povećava čvrstoća. Korisna je
duljina preklopa l = 3 do 4 s (debljina lima).

Cijevi

Čeone spojeve najbolje je tvrdo lemiti. Stožasta izrada krajeva povećava površinu lemljenja.
Cijevi debljine stijenke ispod 2 mm i cijevi koje treba meko lemiti, spajaju se dodatnim prstenom
ili se na jednom kraju prošire da bi se dobio preklopni spoj.
Okrugle šipke

Čeono lemljenje krajeva okruglih šipki ne preporučuje se. Bolje je da se krajevi šipke ulože u
provrt, koji ostavlja zračnost za ulaz lema.

Spremnici

Za lemljenje posuda ili spremnika, vrijede slična pravila kao za limove. Lemljene posude se
mogu računati kao zavarene. Posebni standardi definiraju maksimalne debljine stijenki i
vrijednosti.

Čvrstoća
Meko lemljenim spojevima dinamička čvrstoća brzo pada i ne treba ih izlagati dinamičkim
naprezanjima. Koeficijenti sigurnosti se uzimaju od 2 do 4.