Sjećam se.. Bilo je to davno. Ima preko deset godina.. Banja Luka, Paprikovac, upeklo sunce..

Tata
nervozno traži mjesto na parkingu.. Bila je i velika gužva taj dan u vreloj Banja Luci, asfalt se topio od
vreline ljetnih dana. Jedva smo našli mjesto na samom kraju parkinga i jedva se uglavismo između
auta pretekavši čovjeka koji je isto tražio mjesto kao i mi. Odveć nervozni, što zbog puta što zbog
vrućine.. Uze me tajo za ruku i povede prema kliničkom centru. Vidjeh, za mene tada, ogromnu
zgradu sa nekoliko spratova. Na trenutak mi se učini zastrašujuće jer iako sam bila mala curica, znala
sam da tu veliku zgradu najviše posjećuju osobe koje imaju zdravstvenih problema. Još kao mala
zastrašena pričama o čikama u bijelim mantilima i injekcijama.. „Tina nemoj sjediti na hladnom
betonu, prehladićeš se, moraćeš u bolnicu na injekciju“.. I pomislih tada da ću opet morati na
injekciju jer sam već imala iskustva s istom i idući prema ulazu kroz glavu mi prolaziše samo najgore
moguće scene koje je dijete mojih godina tada moglo da zamisli i poveže sa bolnicom i tim strašnim
čikama i tetama u bijelom mantilu. I tako strah pomiješan sa znatiželjom da uđem u tu veliku zgradu
napravi takvu konfuziju u mojoj dječijoj glavi da sam na trenutak htjela da se otrgnem tati iz ruke i
počnem bježati prema autu ali mi nije dala želja da saznam šta me čeka kad uđem unutra i šta se to
nalazi iza vrata te velike zgrade. No ipak sam ušla, kao znatiželja bi jača (ustvari se prepala da se tata
ne naljuti ako krenem da bježim pa se pomirila sa tim da ako mi je injekcija suđena taj dan, od
sudbine pobjeći ne mogu haha).. Na samom ulazu zapuhnu nas onaj „bolnički smrad“.. Meni to nikad
nije bio smrad već miris.. Uputismo se da nađemo medicinsku sestru i dok smo čekali red i dok je
tata obavljao proceduru što se zdravstvene knjižice tiče, ja sam radoznalo posmatrala okolinu.. I kao
što većina djece ne može mirovati u mjesto tako nisam mogla ni ja.. A kako bih i mogla? Sve novo i
sve zanimljivo za radoznalu dječiju glavicu. Vidim tata se zapričao sa nekim čovjekom, rekoh mu da ću
malo prošetati jer me priče starijih tada zaista nisu interesovale. Dok sam šetala hodnicima,
radoznalost me odvukla i dalje nego što treba. Prolazeći pored jednih vrata zatekla sam prizor tamo
koji me nije ostavio ravnodušnom. Žena na krevetu leži, dvije djevojčice pored nje i muškarac,
pretpostavljam muž i kćeri. Svi plaču. Ona im tepa, izgledalo mi kao da ih tješi. Nisam znala šta je u
pitanju ali me prizor rastuži. „Mama šta je ovoj teti? Zašto plače?“ čuh glas iza sebe i prepadoh se kad
sam shvatila da nisam jedina koja to posmatra. „Ima rak, sine“ odvrati nježni ženski glas sa prizvukom
tuge i sažaljenja. RAK? Ne volim tu riječ ni da pročitam a tek da je čujem.. Prođe me jeza kroz kosti i
nastavih dalje trudeći se da odbacim misli o tome. Šetajući tako opet sam naišla na otvorena vrata
neke sobe u kojoj su bile dvije bake, raspričale se, svaka o svojoj muci. Provirih i tamo a jedna me
zapazi i nasmiješi mi se blago, toliko lijepo da i dan danas pamtim to oronulo, bolešću izmučeno lice i
taj blagi pogled koji je u djetetu izazvao lavinu emocija. Bi mi žao tih baka i pitah se onako dok sam
pokušavala da se snađem i pokušam da se vratim do tate, da li su to njihovi poslednji danii?.. U samo
jednom danu vidjeh mnogo iznurenih lica, invalida, nervoznih majki što čekaju da dođu na red sa
djetetom, nervoznih sestara koje se lome od posla.. Nekome pozlilo, neko se porodio.. strka i frka,
prava pometnja. Jedva ssam se uspjela vratiti do tate koji je bio ljut jer sam se zadržala. A onda
čekanje.. I čekanje.. Ako išta ne volim to je čekanje. Odveć nestrpljiva osoba postah nervozna
tapkajući onde u jednom mjestu.. No ipak dođe i na mene red konačno. Ušla sam sa tatom u
ordinaciju i sjela na onu stolicu koja je za mene bila k'o električna.. Kad se čiko u bijelom mantilu
okrenuo digla mi se kosa na glavi od straha. Em visok, em nosi naočare, em izgleda k'o da je na tri
ratišta bio. Strogo i ozbiljno, odmjereno. Pozdravi nas lijepo i „nabaci“ osmijeh na lice, neki kiseli
osmijeh, sigurna sam vještački, onaj „reda radi“. Piše on nešto tamo, pita tatu, pa kuca na kompjuter.
Morala sam da uradim alergo test. UH DOBRO JE, NIJE INJEKCIJA. Tad još nisam ni znala šta je alergo
test. Gledam, ne trepćem. Posmatram to ozbiljno lice, taj stav, taj bijeli, veličanstveno bijeli mantil
koji mnogoj djeci zadaje strah. Pa se sjetih žene koja plače jer, kako ona teta reče, ima rak, sjetih se
simpatičnih baka, bolesne djece, invalida.. Sjetih se i filmova, ranjavanja, saobraćajnih nesreća,
jurnjave u operacione sale, stetoskopa, maski, rukavica.. Na trenutak se zamislih. Ja se divim ovom
visokom čovjeku ispred sebe, divim se čiki u bijelom mantilu, doktoru. Posmatrah njegov izraz lica i
te bore, krive i duboke.. svaka nosi svoju priču. I zapitah se čega li se sve taj čovjek nagledao u ovoj
velikoj zastrašujućoj zgradi? Koliko li je patnji drugih ljudi prešlo preko njegovog srca? Da li je ikada
rekao „Žao mi je, nismo mogli da ga/je spasimo“ kao doktori u filmovima uz koje sam mnogo suza
prolila?.. Da li je ikada došao kući i legao s namjerom da zaspi a nije mogao? Da li su ga progonile
scene kojima je bio svjedok svaki dan i da li je i njemu teško padao blagi osmijeh osobe koja je svoje
povjerenje poklonila njemu? Da li su ga prolazili trnci od iznurenih lica i pogleda iz kojih se naziralo
„Zbogom?“ Da li je ikada zaplakao nad sudbinom bolesnog djeteta koje se nije moglo spasiti? I
njegovih roditelja kojima je morao da saopšti to? Šta li je mladih života prošlo pored njega pa u crnu
zemlju? A on nije mogao ništa da učini.. A onda mi kroz glavu prođe ona koju sam znala često da
čujem „Doktori su lopovi, njima samo da je para“. Odbacih tu misao, nisam htjela da vjerujem u to.
Ako je PRAVI doktor, on je za mene heroj. Ako se tolike godine mučio sa tolikim knjigama, ako su ga
ljubav i želja da pomogne drugome vodile do te naizgled udobne stolice u kojoj je sjedio u ordinaciji,
stolice koja kao i on sam ima svoju priču, stolice koja mu je sigurno nekad bila i kao kazna, čije su
ručke žuljale mu dušu. Ako je već život svoj posvetio tome i od srca pomaže drugima, on je heroj.
Kažu „To mu je posao, to i treba da radi. Za to se školovao“. Ova rečenica mi para uši. Nema tu
„školovao se da pomaže drugima“.. To je ono što se uči od malih nogu, uz porodicu, uz drugare.. Niti
se rađaš kao osoba koja će pomoći niti isto učiš na fakultetu. To učiš igrajući se u pijesku, učiš od
malih nogu. Učiš pružajući ruku drugome da ustane kada padne dok se igrate na igralištu, kad se
prevrne sa ljuljaške pa zaplače a ti tješiš, kad mu pomažeš da napravi svoju kulu od lego kockica jer
vidiš da mu ne ide baš najbolje, kad dobiješ čokoladu od tetke pa podijeliš sa ostalima.. Tako se uči.
Za mene će pravi doktor uvijek biti heroj jer biti čovjek dobrog srca i biti svjedok mnogih patnji, suza i
bola nije lako. Za to treba imati veliko veliko srce. I nemojte da mi miješate doktore po diplomi i
doktore i diplomom i srcem!

HVALA NA PAŽNJI !

Tekst napisala Valentina Rašljić.

04. 03. 2018. 10:59h