Professional Documents
Culture Documents
Wabi - Sabi Temeljni Pojmovi Japanske Es
Wabi - Sabi Temeljni Pojmovi Japanske Es
Filozofski fakultet
Diplomski rad
1
Sadržaj
PREDGOVOR................................................................................................................. 4
UVOD ........................................................................................................................... 6
1. DEFINICIJA ESTETIKE ................................................................................................ 8
2. UTJECAJNI KULTURNI OBRASCI .............................................................................. 10
2.1 JAPANSKI JEZIK ................................................................................................. 10
2.2 JAPANSKA RELIGIJA .......................................................................................... 12
2.2.1 NASTANAK I RAZVOJ BUDIZMA ................................................................. 13
2.2.2. EVOLUCIJA BUDIZMA U JAPANU .............................................................. 14
2.2.3. ZEN BUDIZAM U JAPANU ......................................................................... 16
2.3 ČAJNA CEREMONIJA ......................................................................................... 19
2.3.1 DEFINICIJA ČAJNE CEREMONIJE ................................................................ 20
2.3.2 OPIS IZVEDBE - ŠKOLA ČAJA MUSASHINŌKŌJI .......................................... 21
2.3.3 POVIJEST ČAJNE CEREMONIJE ................................................................... 22
2.3.4 SOCIJALNA ULOGA ČAJNE CEREMONIJE ................................................... 24
2.4. KONCEPT SHUHARI – SAVLADAVANJE VJEŠTINE............................................ 26
2.5. KEENE: ČETIRI OSOBINE JAPANSKE KULTURE ................................................. 28
3.WABI I SABI - IDEJA SIROMAŠTVA PRETVORENA U ESTETSKO NAČELO ................. 30
3.1 WABI ................................................................................................................. 31
3.1.1 ETIMOLOGIJA ............................................................................................. 31
3.1.2 PRVI ESTETSKI POJMOVI ............................................................................ 32
3.1.3 WABIZUMAI ............................................................................................... 33
3.1.4 HŌJŌKI „ZAPISI IZ KOLIBE OD DESET STOPA“............................................ 34
3.1.5 YOSHIDA KENKŌ; „TSUREZUREGUSA: ZAPISI U DOKOLICI“ ...................... 35
3.1.6 SEN RIKYŪ (1521. - 1591.)......................................................................... 37
3.1.7. DEFINICIJA................................................................................................. 39
3.2. SABI ................................................................................................................. 42
3.2.1. ETIMOLOGIJA ............................................................................................ 42
3.2.2 SABI I ZEN / SABI KAO REDUKCIJA I SUGESTIJA ........................................ 44
3.2.3 OSJETILNE OSOBINE SABIJA ....................................................................... 44
3.2.4 JUNIPER: MATERIJALNE ODLIKE PREDMETA ............................................. 46
2
3.2.5 DEFINICIJA.................................................................................................. 48
4. ZEN KAO POKRETAČ ............................................................................................... 49
4.1 MUJŌKAN – OSJEĆAJ PROLAZNOSTI SVIJETA .................................................. 49
4.2 BIGAKU – JAPANSKA ESTETIKA......................................................................... 50
4.3 ZEN KAO KOMPLEMENTARNI DUALIZAM ................................................... 51
ZAKLJUČAK ................................................................................................................. 56
Popis literature: ......................................................................................................... 60
3
PREDGOVOR
Jedan od prvih japanologa, Donald Keene, autor više od dvadeset pet knjiga o
japanskoj književnosti i kulturi piše: „Gotovo svaka opća izjava o japanskoj estetici
može se lako osporiti i čak dokazati neistinitom navodeći opće poznate suprotne
primjere.“1. Još je i danas, stotinu godinu nakon začetka japanologije, teško naći
znanstvenike koji se slažu oko mnogih pojmova japanske kulture – mnogi poznati
stručnjaci sa Zapada izabrali su pristup i metodologiju koja je dugo godina
obilježavala proučavanje Japana, a pokazala se etnocentričnom unatoč svim svojim
težnjama ka suprotnom. Nažalost (ili na zadovoljstvo upornog istraživača),
Keeneovu izjavu lako možemo proširiti na proučavanje cjelokupnog korpusa
japanske kulture; susrećemo se sa jezičnom barijerom, drugačijim filozofskim
svjetonazorima, različitom znanstvenom metodologijom. U zadnjih šezdesetak
godina naš spoznajni horizont se sve više preklapa, no tu su još uvijek razlike koje
otežavaju međusobno razumijevanje; trend specijalizacije u znanstvenom svijetu
možda nam daje detaljniju sliku predmeta interesa, ali nam otežava suradnju, što nam
se čini kritično za premošćivanje kulturnog jaza. Sir George Sansom, autor opsežne
kompilacije o japanskoj kulturi („Short History of Japanese Culture“ koja ima,
ovisno o izdanju, šestotinjak stranica) jednom se požalio kako su mnogi
1
Keene, 1981:11
4
„novi“ zapadni povjesničari Japana previše pod utjecajem ideologija, previše željni
da nešto dokažu, prebrzopleti s usporedbama i često ne znaju dovoljno opće povijesti.
Znanstvenici koji istražuju Japan u Hrvatskoj tek se trebaju pokazati, gdje se trenutno
Odsjek za japanologiju bori za ostvarenje prava redovnog studija, sada još uvijek u
sklopu Odsjeka za indologiju i dalekoistočne studije.
Budući da je ovaj rad jedan od prvih u nas koji se bavi istraživanjem japanske teorije
umjetnosti, morali smo pronaći način da kroz formu diplomskog rada damo cjelovitu
sliku nečeg što je doista teško opisati u ovako malom formatu. Literatura koju sam
našao i koristio u početku bila je prilično oskudna, ovisio sam prvenstveno o
znalačkoj preporuci mr. Klare Gönc Moačanin, koja je dugogodišnja stručnjakinja za
japansku kulturu, kazalište i književnost, i prof. dr. Nadežde Čačinović, predavačice
Estetike, te Filozofije kulture i Filozofije roda na zagrebačkom Filozofskom fakultetu,
koja me je savjetovala o disciplini i načinu pisanja. Za mnoge dodatne izvore izravno
je zaslužna studentska godina provedena na sveučilištu Chuo u Tokiju, 2008/2009. i
tamo nabavljena literatura. Otkako je Sumner 1906. definirao etnocentrizam, dobili
smo ime za predrasudu temeljenu na osjećaju nadmoći „svojeg“ nad drugačijim
običajima, vjerama, kulturama – u ovom radu nastojao sam ga izbjeći u svakom
trenutku, svjesno i savjesno.
5
UVOD
Izvori japanske estetike su mnogostruki, no onaj dio estetike koji prednjači kad
pomislimo na japansku umjetnost i dizajn uvijek je jednostavnost, poštivanje prirode
materijala, funkcionalnost i užitak u minucioznosti izrade.
Ovim radom nastojat ćemo pokazati izvore razvoja takve estetike, i objasniti dva
usko povezna pojma, wabi i sabi, izvedena iz budističkih ideala srednjovjekovnog
perioda, kad je širenje budizma po Japanu omogućilo ulazak ovih dviju ideja u
područje kulture. Postavši estetske vrijednosti, oni i danas definiraju bit većine
tradicionalnih japanskih umjetnosti.
Naravno da se cijela japanska umjetnost nije pod utjecajem budizma, kao što ni sva
umjetnost na zapadu nije pod utjecajem kršćanstva; Japan ima bogatu tradiciju
blistavih polikromnih drvoreza, pučkog kazališta, u XX. stoljeću pop kulturu pod
utjecajem zapada, sjajnu suvremenu umjetničku produkciju, strip koji je prihvaćen
kao umjetnička grana istovjetna književnosti… No ne namjeravam se baviti
cjelokupnom umjetnošću, budući da su pojmovi wabi i sabi zatvorena cjelina nastala
pod utjecajem zen budizma i klasične dvorske kulture razdoblja Heian.
Nakon kratke definicije i povijesti discipline estetike na zapadu, smatrao sam važnim
opisati kulturne obrasce koji su wabi i sabi doveli do ulaska u područje ideala. Oni su
dovoljno važni da budu opisani malo detaljnije, kako bi relativno neupućenom
čitatelju pokušao pružiti malo cjelovitiju sliku; od napomena o japanskom jeziku i
osnovnim odrednicama japanske tradicionalne kulture po Keeneu, preko nastanka i
širenja budizma Azijom, do opisa čajne ceremonije i njezinog utjecaja na japansko
društvo u trenutku nastanka pa do modernog doba. Wabi-sabi je japanski pogled na
stvarnost koji slavi nesavršenost, i vidi ljepotu naizgled nedovršenog. Ona je bitna
odlika japanskog mentaliteta, iako često Japancima nije lako definirati što je to tako
wabi ili sabi u određenom predmetu i djelu.
Treći dio sadrži prvu upotrebu pojmova wabi i sabi u klasicima japanske
književnosti, pojašnjenja etimologije i način na koji se percepcija pojmova wabi i
6
sabi mijenjala, te daje osnovne opise karakteristika ovih efemernih estetskih ideala.
Konačno, formalnim karakteristikama može se opisati fizički dio izrade predmeta.
7
1. DEFINICIJA ESTETIKE
Nakon pada apsolutizma povijest prvi puta biva shvaćena kao znanost koja ne mora
baviti samo sa bilježenjem političkih događaja već i kulturom, a otvaraju se i
mogućnosti za proučavanje povijesti umjetnosti. Usporedo s povijesti, javit će se i
prvi pokušaji sistematizacije širokog spektra znanja koje više nije pod utjecajem
crkvenih dogmi te svjetovnih vladara (Diderotova "Encyclopedie", koja je u trenutku
nastanka obuhvaćala "cjelokupno znanje vremena"3. J.J. Winckelmann pisat će o
konceptu umjetničkog stila i kulturnoj povijesti, kao i proučavanja umjetničkog djela
in situ. Nastojat će promatrati i misliti o umjetnosti u kontekstu kulture u kojoj je
nastala, i koristiti originalne izvore (Homer, Sofoklo, Ksenokrat, Platon…). Za
razliku od renesansnog biografskog pristupa jednog Vasarija, on razmišlja o ulozi
djela u životu društva u kojem je nastalo, a umjetnost nastoji smjestiti unutar
kulturnog konteksta - tako nastaje i koncept umjetničkog stila, koji kroz organski
razvoj prolazi stadije razvitka, vrhunca i propadanja.4
2
Kultermann, 2002
3
Kultermann, 2002:43
4
Winckelmann: prava je "umjetnička djela moguće razumjeti samo pomoću osjećaja jer su i stvarana
za osjećaje" (Grlić II, 1974:222.)
8
Gottlieb Baumgarten u habilitaciji 1735., a 1750. izdaje spis "Estetika"5. Riječ je
preuzeta iz grčkog jezika, αισθητικός aisthetikos - senzitivan, a konkretno se odnosi
na percepciju, odnosno percipiranje osjetilima, poglavito vidom. "Estetika je po
Baumgartenu nezavisna znanost koja daje norme za osjetilne spoznaje i zanima se
uopće usavršavanjem osjetilne spoznaje kao takve."6
Estetika je nezavisna znanost o osjetilnoj spoznaji, percepcija vidom je osjetilna
spoznaja svijeta, a uloga estetike je raščlaniti zakone osjetilne spoznaje - ljepota je
savršenstvo osjetilne spoznaje.7
5
Grlić II, 1974:49.
6
Grlić II, 1974:49.
7
Čačinović-Puhovski,1988
8
Grlić I, 1974:9
9
misaonom kritičnošću isto tako živo uzburkati duhovni horizont jednog svijeta i
epohe i potaknuti rješavanje i onih pitanja koja nisu isključivo estetske
provenijencije." 9
9
Grlić I, 1974:14
10
i objašnjenja stvarnosti. Potrebno je znati osnovne odlike jezične konstrukcije, i
način zapisivanja informacija kako bismo izbjegli osnovne pogreške tumačenja tuđe
kulture (iako ćemo uvidjeti kako je on nedovoljan za potpuno tumačenje. No o tome
više u dijelu koji objašnjava zen shvaćanje okoline).
Japanski jezik nije usko povezan niti sa jednim drugim jezikom na svijetu;
strukturalno je sličan korejskom i mongolskom, a u tvorbi riječi turskom.10
Za razliku od kineskog jezika koji nema infleksiju, japanski jezik ih ima mnogo:
kineski su ideogrami kasnije prilagođeni u slogovno pismo hiraganu i katakanu, od
IX. stoljeća nadalje. Danas se koriste zajedno sa kineskim ideogramima u rečenici:
ideogrami označavaju pojmove, a slogovno pismo odnose u rečenici i gramatičke
nastavke. Hiragana se koristi i za pisanje riječi za koje ne postoji kanji ideogram.
Fleksija glagola i pridjeva se također zapisuje hiraganom. Katakana se pak koristi za
zapisivanje posuđenica iz drugih jezika. Četvrto je pismo latinica, odnosno abeceda,
koja se koristi za posuđenice (DVD,PC… ). U uobičajenoj rečenici naći ćemo sva
četiri pisma, kao i arapske brojeve.
Problem koji se veže uz kineske znakove je taj da se u japanskom jeziku mogu čitati
na različite načine, ovisno o kontekstu (čitanje shin ima oko 62 značenja; između
ostalog „srce“, „um“, „bogovi“, „novo“…). „Većina znakova ima bar dva značenja, a
neki desetak i više.“11 Fonetski identične riječi imaju različito značenje ovisno o
znaku pomoću kojeg su napisane. Ponekad se tokom razgovora gestikulira kako bi
se naglasilo točno značenje nekog inače ambivalentnog pojma.
10
Reischauer i Jansen, 1999
11
Reischauer i Jansen, 1999:382
11
„Nejasnost je pristojna“ 12. Japanci su u komunikaciji oprezni, i neće izravno izraziti
svoje mišljenje, pogotovo ako smatraju da se razlika u mišljenju može protumačiti
kao individualizam. Japansko društvo prvenstveno poštuje grupu, a tek onda
individuu: sve u svrhu održavanja stratificiranih odnosa, i socijalnog mira. To se
odražava i na njihovu komunikaciju; Vertikalna stratifikacija postoji i u načinu
govora, govornik procjenjuje svoju poziciju naspram sugovornika, i bira određeni
nivo pristojnosti, stavljajući sebe niže na socijalnoj ljestvici, ili sugovornika više.
12
Reader, Andreasen i Stefanson, 1993:24
12
čudnovato, zastrašujuće, misteriozno, puno moći ili izvan ljudskog
razumijevanja (Reader, Andreasen i Stefansson,1993)
Konfucijanizam dolazi iz Kine, naglašava racionalni prirodni poredak, u
kojem je čovjek dio sustava i harmonijski element. Socijalni poredak je
temeljen na strogim etičkim pravilima i centralnoj ulozi države, odnosno
vlade, vođen ljudima koji su obrazovaniji, mudriji i moralniji od većine. Ima
svete tekstove, ali nema božanstva, svećenstva, ima malo rituala. (Reischauer
i Jansen,1999)
Budizam13 putuje kroz Aziju tisuću godina, i dolazi u Japan u VI. stoljeću.
Umjesto da prihvati indijski koncept patnje, japanski budizam se oduvijek
nadahnjivao time da se koncentrira na milosrđe i suosjećanje kao glavne
odlike, s naglaskom na poštivanje svetosti prirode i života. Budistički obredi
bave se sa bolesti, smrti, prosvjetljenjem i obrazovanjem. Budizam i
šintoizam zajedno zatvaraju cjelinu od rođenja do smrti.
Prije 2500 godina u sjevernoj Indiji, današnjem Nepalu, ispod boddhi stabla
Buddha14 je postigao prosvjetljenje, odnosno buđenje. U tom stanju shvatio je
prirodu postojanja - svijet ljudi je prepun patnje/trpnje, koju sami uzrokujemo
željama, a put oslobođenja čovjeka jednak je putu oslobođenja od žudnje . Nakon
toga, Buddha je ostatak života propovijedao put suzdržanosti i meditacije koja vodi
od svijeta nesvjesne patnje ka svijetu svjesnog transcendentalnog shvaćanja15 –
prosvjetljenja. Temelj Budinog nauka je oslobođenje od beskrajnog ciklusa rođenja,
smrti i ponovne inkarnacije zvanog saṃsāra, i postizanje utrnuća (sans. nirvāna),
čime se prekida samsara i dolazi do prosvjetljenja - stanja savršenog mira uma, i
neposrednog doživljaja stvarnosti. U samsari ostajemo jer se tvrdoglavo držimo
13
Uz kršćanstvo i islam, budizam je najmnogoljudnija monoteistička religija. Budizam je izronio iz
bogate politeističke tradicije hinduizma, i u početku je bio smatran heretičkom školom hinduističkog
učenja; oslobođenje od vedsko–brahmanskog kastinskog sistema.
14
Povijesni osnivač budizma je Siddartha Gautama (563-483 pr.n.e.), kraljević ratničkog Šakja klana,
koji kasnije dobiva atribut Śākyamuni Buddha (Śākyamuni - Mudrac Šakja, Buddha - probuđeni).
15
Po Kantu transcendentalno je ono što ide „iza“ ili „preko“ bilo kakvog mogućeg ljudskog znanja –
transcendira granicu spoznaje
13
materijalnog i duhovnog navezivanja za prividni svijet (na jeziku kanonskih vedskih
tekstova paliju to je dukkha, sans. duḥkha; originalno termin koji označava lončarski
kotač koji škripi dok se okreće), i radi takvog navezivanja osjećamo trpnju, odnosno
frustraciju - postajemo zarobljenici svojih želja.
Iz sjeverne Indije širi se u Šri Lanku i sjeveroistočnu Aziju, na sjeveru u Tibet, te u
Kinu i Koreju. Na tom putu nastaju raznolike škole, sekte, sveti spisi i metode, no
dvije grane na koje ga obično dijelimo su Theravada u južnoj Aziji, i Mahayana na
Dalekom Istoku i Tibetu. Theravada (sans. “učenje starih“) se još naziva i Hinayana,
(sans.„mali kotač“) jer nirvanu nudi samo nekolicini, i to isključivo svećenstvu.
Mahayana budizam (sans. „veliki kotač“) tvrdi da sva bića u sebi imaju potencijal za
izlazak iz samsare, i da je moguće spasenje za sva živa bića. Naglašava vrlinu
suosjećanja, i razvija šaroliki panteon Buddha koji mogu pomoći na putu.16
16
rani budizam (Theravada) obećavao izlaz iz samsare samo za inicirane, svećenike i Sangha-u
(zajednica vjernika), dok je u kasnijim interpretacijama budizma uvriježeno postalo i to da laici
prosvjetljenje mogu postići u zemaljskom svijetu.
日本書紀“Kronike Japana“, prva povijesna knjiga u Japanu naručena carskim dekretom 720.
17
14
obitelji Fujiwara. Većina učenih ljudi koji su osnovali kasnije sekte inicirana je u
Tendai. Radi svoje popularnosti, uskoro je postala i politički moćna18.
18
do XVI. stoljeća Enryaku, glavni hram na planini Hiei, imao je trideset tisuća stanovnika, uključujući
i redovnike-ratnike slične Teutonskim vitezovima, križarskom viteškom redu
19
Carl Jung je mandalu vidio kao reprezentaciju nesvjesnog „ja“
15
Nichiren (1222–1282) je bio vatreni nacionalist i nepokolebljiv u svom naumu da u
Japanu stvori raj na zemlji, kroz recitaciju Lotus sutre, i simbiozu vjere i države (u
vrijeme mongolskih provala). Bio je razočaran na planini Hiei, među Tendai
sljedbenicima, stekao je i puno neprijatelja, bio je svadljive naravi i spreman
posvađati se sa svima, pa i s vlastima, a za sebe je smatrao da je Buddha. Današnja
sekta Sōka Gakkai ima Nichiren porijeklo, a pristalice Nichiren zena danas čine deset
posto japanske populacije.
Preostale dvije sekte koje su se razvile u XIII. stoljeću su sekte zena. Zen stavlja
naglasak na samodostatnost u ovom postojanju, traženje spasa u kroz samodisciplinu
i meditaciju.
„Što god kažete, bez obzira na to kako se vladate, sve to nema veze s tim.“ 20
Zen dolazi nakon Tendai i Shingon budizma, u XIII . stoljeću, prihvaća ga vojna
klasa (samuraji), no na početku je bio nevoljen od plemstva, radi čega i nije zaživio u
Kyotou - prijestolnici cara, već u Kamakuri, novom glavnom gradu vojne vlade (幕
府, bakufu, doslovno „vlada pod šatorom“) koja je praktički preuzela vlast od
oslabljene i izolirane dvorske aristokracije, pod vodstvom generala Minamotoa
Yoritomoa.
20
Shi Du – Enciklopedija Mistika, 1990: 337
16
prihvatili njegovo učenje.21 Rinzai zen je bio poznat po izrazito napornim
metodama - dugotrajnoj sjedećoj meditaciji pri kojoj se kontemplira kōan;
zbog toga je bio prihvaćen u plemićkim samurajskim krugovima; ratničkoj
klasi odgovarala je religija razvijanja karaktera. „Najvažnija praksa te vjere,
meditacija, obogaćena je sjajnom simbolikom koja je prožimala svakidašnje
običaje, prikazivanja buddha, bodhisattvi, arhata, i drugih mudraca, te slike,
arhitekturu i vrtove koji su bili važan dio kulture kenmon.“22 Propadanjem
bakufua, i Ōnin ratom, uništeni su njegovi glavni samostani. U XVIII.
stoljeću Hakuin (1686.-1769.) ju je, nakon stoljeća stagnacije, ponovo
podigao na visoku i cijenjenu razinu, vraćanjem osnovama; sistematizacijom
koana i meditacijom.
U međuvremenu, sekta Sōtō, koju je nakon boravka u Kini doveo Dōgen Zenji 1227.,
procvala je „odozdo“. Propovjednici su osnivali lokalne zajednice, radili obrede s
plesom i pjevanjem te prenosili svoje učenje jednostavnim propovijedima. Rinzai i
Sōtō slažu se u interpretaciji budizma, no „trening“ je bitno drugačiji.
21
Totman, 2003:128
22
Totman, 2003:128.
23
Enciklopedija mistika, 1990, 403
24
po zbirci Zenrin Kuushu: Watts, 1962: 200
17
Zen se protivi svakoj definiciji u smislu religije, teologije, metafizike i jedva pristaje
na to da bude obilježen pojmom djelovanja. Vjerski koncepti grijeha, Boga, milosti,
budućeg života u njemu nema;
18
tradicionalnih borilačkih vještina, kroz koja čovjek može zakoračiti u svijet vlastite
kreativnosti. Postizanje 悟り, satorija je tema mnogih zen priča: stanje duha prije
ovog znakovitog događaja, trenutka spoznaje u narav svog bića, najčešće je
obilježeno potpunom zbunjenošću – učenik zena u ništa više nije siguran! Ne zna je
li blizu ili daleko od cilja, jedino učitelj na temelju svog iskustva (istog!) može o
tome zaključiti. To nije diskurzivni način shvaćanja. „Satori je izrastanje unutarnjeg
života, ne instrukcija primljena od drugoga.“ 27 Nakon dugotrajnog i zahtjevnog
traženja, dešava se iznenadni bljesak. No onda nastavljamo život: prosvjetljenje nije
„…ništa specijalno, već osnovni oblik postojanja koji se može naći i ostvariti izravno
u sadašnjosti, i kao takav se koncentrira na obične, svakodnevne stvari.“ 28. Riječima
zen redovnika, prije prosvjetljenja, cijepanje drva, nakon prosvjetljenja - cijepanje
drva.
UVODNA NAPOMENA
27
Suzuki, 1958:4
28
Reader, Andreasen i Stefansson, 1993:98
19
Kad se piše o obredu ispijanja čaja, često se koristi izraz ceremonija. Klaić definira
ceremoniju kao obred po ustanovljenim pravilima: vanjski i redoviti oblik kulta:
svečani običaj svečani čin, pompa.29 Ceremonija je događaj ritualne važnosti, koji se
izvodi u posebnim prilikama. Durkheim govori o ceremoniji i obredu kao izrazito
važnima za povećanje društvene kohezije, gdje pojedinci osjećaju da su povezani sa
višim silama, a sve u svrhu povezivanja sa ostalim članovima svoje zajednice, koja je
de facto predmet štovanja religije. Stoga smatram da bi pojavu posluživanja čaja u
posebnim uvjetima i s oblikovanim pravilima trebalo nazvati izvedbenom umjetnosti
– ceremonija udaljava namjenu tog čina od njegove prave svrhe i dočarava preveliku
formalnost. Tim više što je običaj ispijanja čaja u Japanu izrastao u specifičan čin
čije posljedice danas vidimo u japanskoj estetici. Govorim o wabicha („sirotinjski
čaj“), usavršenom idealu wabija; kultiviranog siromaštva. No, da bih mogao
definirali wabi kao filozofski svjetonazor koji je od XIV. stoljeća nadalje uvjetovao
estetske svjetonazore, moram pojasniti osnovnu definiciju čina, opisati pripremu i
ispijanje čaja, njegovu društvenu ulogu, i objasniti utjecaj budizma na čaj kroz
njegovu povijest i ono što je taj čin počeo predstavljati.
„Čaj se može prakticirati bilo gdje i bilo kad, jer nije ništa drugo doli zen“30
Japanska čajna ceremonija (茶事, chaji) je tradicionalni ritual nastao pod utjecajem
zen budizma u kojoj se samljeveni zeleni čaj (抹茶, matcha) ceremonijalno
pripravlja od strane izvježbane osobe, poslužuje maloj grupi gostiju, i ispija u
spokojnom okruženju sobe za čaj (茶室, chashitsu).
Od različitih vrsta ceremonija izdvajam chaji koji uz čaj uključuje i lagani obrok (懐
石, kaiseki), gusti čaj (濃茶 koicha), i rijetki čaj (薄茶, usucha). Izvođač čajne
ceremonije mora biti osoba upoznata sa širokim spektrom tradicionalnih japanskih
vještina i umjetnosti (kaligrafija, ikebana, keramika, slikarstvo, pjesništvo,
29
Klaić, 1998:219
30
Watts, 1962:209
20
arhitektura vrtova…), i također tradicijom škole čaja u kojoj se godinama polira
zanat. Sudionici ceremonije također moraju poznavati određene protokole ponašanja,
uključujući pravilni bonton, pokrete i fraze - uzimanje posuda za čaj, ulazak i izlazak
iz chashitsu.
Kroz čaj, prepoznaje se da je svaki ljudski susret poseban, koji se neće i ne može
ponoviti na jednak način. Zato se svaki dio događaja, i čaja mora „okusiti“; "Okus
čaja i zena je isti." 31
U jednom zidu predsoblja nalazi se niša, ili tokonoma, posebno napravljena kako bi
se istaknuo okomiti svitak sa kaligrafskim natpisom, obično od tri do četiri
ideograma ili slikom od tinte, te keramičkom ili vazom od bambusa u kojoj se nalazi
birani cvijet. Kaligrafski natpis je često izraz izabran od zen redovnika, a i svitak i
cvijet predstavljaju godišnje doba ili posebnu misao povodom upriličenja ceremonije.
(Watts, 1962)
31
Watts, 1962:106
32
koliko je to bitna i iznimna stvar, govori podatak da je samuraj mač morao nositi bilo gdje u
javnosti, kao klasni status, i za zaštitu. Nositi mač je bio zakon, kažnjiv ako se ne poštuje, i nosio je
ogromno obeščašćenje vlasniku koji nije bio u stanju imati ga uz sebe od buđenja do lijeganja noću
21
Nakon promatranja svitka i vaze, gosti se premještaju u prostoriju prekrivenu rižinim
strunjačama (畳, tatami), sa četvrtastim otvorom za ogrjev u sredini prostorije. Krov
je obično od rižine slame; a zidovi, kao u današnjem tradicionalnom japanskom
domu, od shoji papira s drvenim okvirima i gredama bez laka. Počinju ugodni
razgovori koji izričito zabranjuju priče o politici i onima koji nisu prisutni. Poslužuje
se kaiseki 33, lagani obrok, pripremljen ranije.
Domaćin grije vodu u željeznom čajniku, ispire i briše posudu za čaj i sav pribor.
Zatim bambusovom žlicom (茶杓, chashaku) grabi čaj i stavlja je u posudu, dodaje
vruću vodu bambusovom kutljačom, bambusovom metlicom (茶筅, chasen) muti čaj
do stvaranja pjene34, i poslužuje ga gostima. Posude za ispijanje razlikuju se u
dizajnu ovisno o godišnjem dobu, i naravno, izboru domaćina. Obično se piju dvije
vrste čaja, koicha, koji je dosta gorak, i kojeg svi piju iz iste posude, te usucha, malo
blaži, koji pije svatko posebno. Nakon posluživanja usucha gosti se upuštaju u
neobavezne razgovore, dok je prijašnji dio strogo određen, sa preskribiranim
ulogama i replikama gostiju na određene radnje domaćina.
Nakon što je čaj popijen, domaćin počinje čišćenje i spremanje posuda i posuđa, na
što će netko od gostiju zamoliti da pogleda posudu, koja s velikom pažnjom prelazi
iz ruke u ruku. Zatim domaćin posprema korišteno posuđe, a gosti odlaze svojim
kućama.35
U VIII. stoljeću, caru Shomūu redovnik Eichū poslužuje čaj za vrijeme posebnih
33
kaiseki dolazi od zanimljive prakse budističkih svećenika koji su imali zabranu (vinaya-u) jesti nakon
podneva; zbog fizičkog rada imali bi pravo na lagani obrok u popodnevnim satima, koji su znali
usporediti sa toplim kamenom u svojoj halji tokom zime
34
Kinezi za zeleni čaj u prahu kažu da je „pjena tekućeg žada“ (Watts,1962:210)
35
po Cultural Atlas of Japan, 1988:150
22
budističkih ceremonija. U IX. stoljeću, nakon tristogodišnje tradicije posuđivanja iz
Kine, japanska kultura odbija daljnji utjecaj s kopna, i stvara se jezgra japanske
dvorske kulture koja će stvoriti najveće pisce i najveće klasike japanske književnosti.
Sjemenje čaja donosi redovnik Eisai (1141.-1215.), 1191. Čaj uvodi kao religijsku
praksu, radi poboljšanja zdravlja i lucidnosti pri meditaciji. O blagotvornim odlikama
čaja napisao je knjigu Kissa Yōjōki („Izlaganje o ispijanju čaja za poboljšanje
zdravlja i produžetak života“) , najviše u svrhu spašavanja šoguna Sanetomoa od
alkoholizma – „šalica kojom nazdravljamo, a ne opija“36. Dōgen se nakon učenja
kod Myōzena na planini Tiantong 1227. vraća u Japan i donosi posuđe i pribor za
pravljenje čaja. Početkom XVI. stoljeća Musō Soseki stvorio je kolibu za čaj u kojoj
je počeo služiti čaj.
36
Tsunoda, 1965:257
23
zena.37 Uz daljnju redukciju raskoši, danas je Rikyū znan i po pravilima koje je
zabilježio o ceremoniji:
7. Uvijek misli na svoje goste, oni su tvoje prvo, tvoje zadnje, tvoje sve 38
37
Hideyoshiju, koji je svojim sposobnostima dogurao od običnog vojnika do desne ruke vojskovođe
Ode Nobunage, i nakon njegove smrti do pozicije šoguna, trebala je kulturna potvrda. Našao ga je,
između ostalog i u čaju. 1587 priredio je veliko čajno okupljanje u Kitanou, na koje je došlo oko
osamsto čaj-majstora, a svi su stanovnici su bili pozvani – (Cultural Atlas of Japan, 1988:149)
38
Ueda, 1967:90
24
Koliko je to značilo u tom povijesnom trenutku postat će jasnije kada ukratko
analiziram uobičajene sudionike: samuraji - uloga vojne klase samuraja od kraja XII.
stoljeća postaje sve važnija: ratnik preuzima sve važne državne funkcije, osniva
svoju vladu (bakufu) i nameće nove društvene vrijednosti u skladu s teškim ratničkim
životnim uvjetima. Budistički svećenici - budizam koji propovijeda oslobođenje od
življenja gonjenog sebičnim željama koje rezultira frustracijom, dok šintoizam
njeguje čistoću tijela i duha, naglašavajući ulogu i veličinu prirode. Amalgam ovih
duhovnih struja pogoduje nastanku individue koja se koncentrira na spoznaju
stvarnosti kroz rigoroznu disciplinu u mišljenju i meditaciji, odvojene od sekularnog
svijeta. Samuraj živi u konstantnoj opasnosti i pod teretom dužnosti svoje društvene
uloge, a redovnik-asket odbacuje strogo stratificirani društveni poredak i hijerarhiju
kao ovozemaljsku varku. Građanin-trgovac pak dobiva rijetku priliku da sudjeluje u
kulturnom događaju koji je dotad isključivo aristokratska privilegija, a novonastalim
bogatstvom naraslim od trgovine, poglavito s Kinom, „kupuje“ svoj ulazak u više
društvene slojeve. Rađa se kratak trenutak mira, bez uloga, bez očekivanja, Ratnik se
odriče moći, Redovnik samostana, a Građanin površnosti življenja, i cijeli događaj
protječe s posebnim nalaskom na njegovanje međuljudskih odnosa - nestaju status i
svijet izvan chashitsu. Ritual kulminira u ispijanju čaja - svi sudionici piju iz iste
šalice. Oko chawana se brišu društvene razlike. O čaju piše i Iinazo Nitobe u knjizi
Bushido („Put ratnika“) krajem XIX. stoljeća: "Cha-no-yu je više od ceremonije -
ona je istančana umjetnost; ona je poezija, sa naglašenim gestama kao ritmom, ona je
modus operandi čiste sušte discipline"39. Čajna ceremonija nema liturgijske elemente,
a teme za razgovor izbjegavaju politiku i kritiku drugih ljudi („prašinu duše“, kako
takve aktivnosti naziva Rikyū (Ueda,1967) i kad govore o prirodnoj ljepoti to nije
afektacija - bijeg od svakodnevice je nužan poput spavanja, i akteri ne osjećaju ni
najmanju grižnju savjesti kad bježe u svijet prirodne spontanosti tao/chan pustinjaka;
bez posla, bez očekivanja, bez obaveza. „Gdjegod da kreneš naći ćeš guske kako lete
i ribe koje skaču“ 40
39
Iz Poglavlja o pristojnosti i pravilnim manirama; Nitobe, 2004:109
40
po Hung Tzuu ,Watts,1962:212
25
2.4. KONCEPT SHUHARI – SAVLADAVANJE VJEŠTINE
Iako se čini da praksi ispijanja čaja nedostaje spontanost, moram naglasiti kako u
japanskoj kulturi, pogotovo dok se uče tradicionalne vještine, postoji protokol
ponašanja koji nakon početnog razdoblja privikavanja postaje spontan. Najveći
problem pri shvaćanju japanskih obrazaca ponašanja je slijed kojim se uči bilo kakav
zanat, obred, ili borilačka vještina. Uvijek je prisutna svijest o shuhari (守破離):
vjerno dolazi samo jednog učitelja, sve se informacije uče napamet, i iako se
maksimalno trudi, učenik još ne može uskladiti svoje tijelo i um, ne zna
spojiti sve informacije koje mu učitelj nudi. Zapadnjaci su obično skeptični
kad trebaju imati povjerenje u učitelja, dok japanci puno spremnije prihvaćaju
naputke bez puno pitanja, pokušavajući shvatiti postupke iznutra. Smatra se
da učenik nije spreman istraživati i uspoređivati različite „puteve“ (grane
svog polja interesa). Početnici u borilačkim vještinama često znaju iznenaditi
starije i iskusnije, zato jer se „ne kreću kako bi trebali“. Kreću se slobodno i
bez plana. Shu im daje strukturu i osnove koje trebaju slijediti.
26
Ri (離- oslobođenje) Konačno, učenik može funkcionirati slobodno. Nanovo
Na kraju Shu sve izgleda kao pravilo, na kraju Ha, sve izgleda kao da nema pravila,
na kraju Ri više nije bitno kako sve izgleda, vodimo se intuicijom. Ovo je i
objašnjenje postupka spoznaje u praksi zen budizma, u savladavanju tradicionalnih i
svakodnevnih vještina, od slikarstva, preko pripreme obroka, do softverskog
programiranja. Shuhari je krajnji izazov u proživljavanju svakodnevice. Postignut,
može se primijeniti na bilo što.
27
2.5. KEENE: ČETIRI OSOBINE JAPANSKE KULTURE
41
Keene, 1981: 17 „Suggestion depends on willingness to admit that meanings exist beyond what
can be seen or described."
42
Watts, 1962: 199
28
away like the dews of Adashino, never to vanish like the smoke over Toribeyama,
but lingered on forever in the world, how things would lose their power to move
us! The most precious thing in life is its uncertainty." 43
43
Kenkō, 1981: 7
29
3.WABI I SABI - IDEJA SIROMAŠTVA PRETVORENA U ESTETSKO NAČELO
Što je wabi-sabi? Nakon što sam dao kratak pregled religijskih utjecaja; šintoizma (s
naglaskom na sklad i poštivanje prirode) i budizma (čija je struja zen budizam
pripremala svoje sljedbenike posebnim kvalitetama potrebnim za život ravnoteže i
prezira materijalnog i duhovnog pretjerivanja,), vrijeme je da pokušam definirati
pojmove wabi i sabi. Navest ću primjere iz literature koje su i suvremeni stručnjaci
prepoznali kao najvažnije, te objasniti razliku između wabija, filozofsko-duhovnog
svjetonazora i sabija, estetskog fenomena.
30
3.1 WABI
3.1.1 ETIMOLOGIJA
Wabi je imenski oblik koji dolazi od glagola wabu 侘 / 佗 – brinuti, biti pesimističan,
44
prema rječniku arhaizama Ōbunsha Kogojiten, 1988:1254, u Davies i Ikeno, 2002:230
45
po Ōbunsha Kogojiten, 1988:1254 , u Davies i Ikeno, 2002:230
46
万葉集 , man'yōshū - Zbirka deset tisuća listova, odnosno, Zbirka deset tisuća generacija. Zbirka
poezije iz druge polovice osmog stoljeća, sadrži oko četiri i pol tisuće pjesama u dvadeset
knjiga/svitaka. Smatra se da je kompilator Outomo no Yakamochi. Uz svoju vrijednost kao jedna od
najvećih zbirki poezije Japana i svijeta, za lingviste je zanimljiva jer je, kao i raniji Kojiki 712. Koristila
komplicirani sustav transkripcije japanskog jezika kineskim znakovima samo fonetski, a ne i
31
razočaranja životom. (Davies i Ikeno, 2002) Kada su redovnici i putnici preuzeli ovaj
pojam, nastavila se i produbila njegova uloga u japanskoj kulturi i umjetnosti.
promjenjivosti.
Ni obojen list
U razdoblju Heian (794. – 1198.) plemstvo je uvelo širok spektar pojmova koji
označavaju i opisuju razna estetska iskustva. Za visoku dvorsku kulturu izoliranu od
većine stanovništva bio je to preferirani način života. Plemići su smatrali da pravi
poznavatelj ljepote može biti samo osoba izrazito istančanog ukusa, koja može
prepoznavati razne nijanse boje kimonoa od 12 slojeva, procjenjuje kakvoću
značenjski. Po tome je ovaj prvotni sustav bilježenja japanskog jezika dobio naziv man'yōgana – koji
zapravo ni dan danas nije do kraja dešifriran.
47
Fujiwara Sadaie , po Davies i Ikeno, 2002:226, sa engleskog preveo D. Firšt
32
kaligrafije, prepoznaje miris raznih vrsta tamjana, primjećuje dirljive prizore u
otmjenost“.
Drugi koncept koji se formirao u razdoblju Heian je 哀れ, aware: „patos stvari“,
3.1.3 WABIZUMAI
Wabizumai je bio viđen kao životni izbor kojim se može postići satori i ugoda,
neovisno o svakodnevnim teškim uvjetima. Bitno je naglasiti da su takav život vodili
gotovo svi osim aristokracije Japana, pa nema smisla govoriti o njima kao
33
isposnicima - radi se o svjesnom izboru pojedinaca koji su mogli živjeti ugodnije, ali
nisu htjeli.
Hōjōki je književno djelo koje je 1212. napisao Kamo Chōmei, čovjek koji se
povukao iz sekularnog života, u vrijeme kad su se na Japan sručile brojne
elementarne nepogode – Kyoto je bio pogođen potresima, tajfunima, požarima i
epidemijama. Odlučio je živjeti sam, u „kolibi od deset stopa“, što je za ono vrijeme
bilo neobično; običaj je bio zarediti se u samostanu, zajednici sa brojnom sljedbom.
Živio je u planinama, premještajući se sve dublje u divljinu kad bi na njega slučajno
nabasali ljudi. Prva rečenica njegovog djela izražava osjećaj 無常, mujō; nestalnost,
jednu od osnovnih postavki budizma, prolaznost i konstantno fluktuiranje života i
postojanja (u trećem dijelu pozabavit ćemo se tim pojmom):
Tok rijeke je neumoran, a njene vode nikad nisu iste. Pjena u mirnim jezerima sad
iščezne, sad se stvara, postoji samo trenutak: tako je i u svijetu čovjeka i njegovih
prebivališta. U otmjenim oblicima naše blistave prijestolnice domovi velikaša i
običnih ljudi od iskona u nadmetanju uzdižu svoje krovove, no zaista ih je malo koji
su potrajali tokom mnogih generacija. Ove godine ruševina a iduće ponovno
sagrađena, kako li se često palača jednog razdoblja pretvara u potleušicu idućeg! A
takvi su i oni što u njima žive. Na ulicama je grada vreva kao i nekad, ali one koje
sam poznavao u mladosti danas više nema. Umiru ujutro, rađaju se uvečer, poput
pjene na vodi.49
48
Devide,1978: 51
49
po Keene : Sources of japanese tradition:197, u Varley, 2000:92
34
Postavio sam temelje i grubi, slamnati krov. Pričvrstio sam zglobove za grede, kako
bih se lako mogao preseliti ako me nešto ne zadovoljava… Otkad sam prvi put zameo
svoje tragove tu u srcu planine Hino, dodao sam prislonjenu, otvorenu sobu na jugu
i trijem od bambusa. Na zapadu, izgradio sam policu za svetu vodu, a u kolibi, uz
zapadni zid, objesio sam sliku Amide… Iznad kliznih vrata koja gledaju na sjever
izgradio sam malu policu u kojoj držim tri, četiri crna kožna spremnika za svitke u
kojima su knjige poezije, glazbe i izvaci iz svetih spisa. Pored njih stoje instrument
koto i lutnja.
Uz istočni zid rašireni su listovi paprati, i slamnate prostirke, koje su mi noću krevet.
U istočnom zidu izrezao sam rupu za prozor, a pod njim si napravio mjesto za
pisanje. Kraj jastuka mi je četvrtasta grijalica u kojem palim suho pruće. Sjeverno
od kolibe odvojio sam komad zemlje koja mi služi kao vrt. Tamo uzgajam mnoge
vrste trava.50
Takva vrsta kolibe postala je najcjenjenija u XVI. stoljeću kad zapravo kreće čajna
ceremonija, kad čajni majstor gradi svoju kolibu kao seosku nastambu.
Otkako sam se odrekao svijeta i prekinuo s njime sve veze, nisam osjetio ni straha ni
uvrede. Povjeravam život sudbini bez posebne želje da živim ili umrem. Poput
lebdećeg oblaka ne oslanjam se ni na koga i ne prijanjam ni za što. Moje je
bogatstvo zdrav san i jedino što očekujem ljepota je godišnjih doba u njihovoj stalnoj
mijeni…51
50
po Keene : Sources of japanese tradition 206-207, Varley, 2000: 93
51
Devide, 1978:51
52
Kenkō, po Varley, 2000:110
35
Život između wabizumai i svjetovnjaštva izabrao je Yoshida Kenkō (1283?–1350?),
dvorski pjesnik koji postaje budistički svećenik. Kenkō se zaredio nakon smrti
umirovljenog cara Go-Ude, i iako je živio po načelima budizma, njegovo djelo
„Tsurezuregusa: Essays in Idleness“ (prijevod po Devideu „Zapisi u dokolici“)
Sastoji se od 243 zapisa koji su nađeni nalijepljeni na unutrašnjoj strani skromne
kolibe u kojoj je živio i pisao. Kenkō uživa u svojoj ulozi kroničara, a iščitavanjem
teksta vidimo da piše stilom zuihitsu, (književnost toka svijesti) bilježeći misli kako
mu dolaze. Varley ide tako daleko da kaže kao Japanci smatraju Tsurezuregusu
pravom biblijom japanske estetike (Varley, 2000), a danas je obavezna lektira u
srednjoj školi (preko stotinu izdanja sa komentarima izašlo je od 1945.). Izgleda da je
Kenkō i prvi koji piše o asimetriji i „nesavršenstvu“ kao važnom aspektu estetike:
Netko je jedanput rekao kako tanka svila ne čini dobar pokrov za svitak jer se lako
podere. Ton'a53 mu je odgovorio:“Tek kad se svileni pokrov podere na vrhu i na dnu,
i kad sedef ispadne iz valjka za namatanje svitak lijepo izgleda.“ Njegovo mišljenje
svjedoči o njegovom izvrsnom ukusu. Ljudi često kažu da skup spisa izgleda ružno
ako svi svitci nisu istog formata, ali ja sam bio impresioniran kad sam čuo opata
Koyua: „Tipično je za neinteligentnog čovjeka da inzistira na sastavljanju
kompletnih asortimana svega. Nesavršeni kompleti su bolji.“
U svemu, štogod to moglo biti, jednoličnost nije poželjna. Ostaviti nešto nesavršenim
čini to zanimljivim, i daje osjećaj da postoji mogućnost rasta/razvoja“54
Osim stvari koja pravu čar dobiva protokom vremena, Kenkō ima ponešto za reći i o
kvaliteti sugestivnosti:
Hoćemo li gledati trešnju samo u punom cvati, mjesec kad je jasan i bez oblačka?
Čeznuti za mjesecom dok promatramo kišu, spustiti zavjese/grilje i ne biti svjestan
prolaska proljeća – ovo budi još dublje osjećaje. Granje koje tek treba prolistati ili
vrtovi prekriveni uvelim cvijećem vredniji su našeg divljenja… Ljudi obično žale kad
pupoljke trešnje raznese vjetar, kad se mjesec na nebu spusti nisko, i ovo je
53
poznati dvorski pjesnik, Kenkōov suvremenik
54
Kenkō, 1981:70
36
prirodno; samo posebno bešćutan čovjek može reći „Ova i ona grana su ocvale. Tu
se više nema što vidjeti.“55
Dugo su vremena upravo Kenkōvi eseji bili kanon tradicionalne estetike i od njega
potječe ljubav Japanaca prema asimetriji i nepravilnosti, koji postaju sve važniji u
srednjevjekovnom poimanju ljepote u Japanu, a glavna su odlika wabija.
ovdje završava.
Tu stoji koliba
niti ih očekuje.“57
čaj“označavao je estetski dojam ove vrste obreda, kao i smiren, stišan, jednostavan
um. Također, s probojem ratničke klase na vlast i njihovim obožavanjem svega
kineskog dolazi do potražnje za karamono (kineske stvari). Čak se upriličuju
društvena događanja na kojim se pokazuju zbirke zanimljivosti i dragocjenosti iz
55
Kenkō, 1981:115
56
Kenkō, 1981:10
57
Sen Rikyū, preveo Devide, 1978:79
37
Kine, teško nabavljivi, „skupi i rijetki predmeti“ (često sumnjive stvarne vrijednosti).
Javlja se „opći onodobni entuzijazam za sve kineske stvari“58
Rikyū se rodio kao sin trgovca, a rekreativno se bavio čajem i zenom. Kao
pedesetogodišnjak bio je već priznat kao majstor. Njegov grad Sakai je u to vrijeme
bio žiža umjetnosti i proizveo je mnoge connosieure umjetnosti, bio je najveća luka
za uvoz iz Kine. Kasnije je u Daitoku hramu u Kyotou Rikyū je izvježbao59 zen
praksu, i toliko se proslavio da ga je Toyotomi Hideyoshi vodio sa sobom na ratne
kampanje – samuraji su uživali u čaju bez obzira na okolnosti. Navodno je živio
wabizumai. Rikyū govori o skromnoj odjeći, o skromnom opremanju sobe za čaj –
trend postavljanja antiteze materijalnim zadovoljenjima svakodnevnog života se
nastavlja: „U prizemnom životu se raskošno življenje i poslastice smatraju izvorom
ugode. Ako osoba ima tek skrovište koje ga štiti od kiše, dovoljno hrane da ne
ostane gladan, to je sve što mu treba. Ovo je bit čajne ceremonije, kao i Buddhinog
učenja.“60. Wabi ideal nepretencioznosti i rustikalnosti koji je Rikyū usavršio sa
chanoyu, ljepota neukrašene sobe, s nekoliko detalja koji se ističu iz pozadine, jedan
cvijet i kotao koji tiho ključa postaju ideal kojem se teži na putu postizanja
unutrašnjeg mira, ali i ideal ljepote; utjecaj wabija prožet će cjelokupnu japansku
estetiku, dobrano izvan čajne kolibe – nalazimo ga u arhitekturi, dizajnu vrta,
slikarstvu, aranžiranju cvijeća, keramici, poeziji, pa čak i pripremanju hrane.
„Chanoyu dakle može biti viđen kao jedno od središnjih čvorišta u japanskoj kulturi,
58
Varley, 2000:124.
59
Riječ 練習, renshū, vježbati doslovno znači „polirati/glačati učenje“, kao što se na kamenu glača ili
brusi oštrica mača
60
Ueda,1967:91
38
ujedinjujući, transformirajući i preraspodjeljujući različite elemente koji su sastavni
dijelovi osobitog japanskog estetskog ideala koji je wabi“ 61
Samo cvjetove,
Pokaži im busen
U planinskom selu.“ 62
3.1.7. DEFINICIJA
Jasna definicija pojma wabi (a vidjet ćemo, i sabija) predstavlja problem. Mnogi su
autori različito opisivali i prevodili ove pojmove. Od mnogih interpretacija izabrao
sam dva autora, oba Japanca. Prvi je D. T. Suzuki, dobro poznat svakom tko se
znanstveno bavio zenom, danas nerijetko kritiziran radi nacionalističkog žara u
mnogim svojim tekstovima, a drugi suvremeni povjesničar i teoretičar Kōshirō Haga,
autor radova za koje vjerujem da su vrijedan putokaz mnogima koji žele nanovo
vrednovati japanski stav prema ovim teško odredivim metafizičkim pojmovima.
61
Cultural Atlas of Japan, 1988:152.
62
Varley, 2000:160, s japanskog preveo D. Firšt
63
Haga, po Varley, 2000: 160
39
Daisetz Teitarō Suzuki, (1870.-1966.) japanski učenjak, stručnjak za kineski,
japanski i sanskrt, jedan od pionira u povezivanju Japana sa svijetom, koji je za
zapadnjake interpretirao japansku kulturu za wabi kaže da se radi o transcendentalnoj
samodostatnosti; „Ne biti u pomodnom društvu vremena. Biti siromašan, odnosno
neovisan o svjetovnim stvarima (novcu, moći, ugledu), a u sebi osjećati prisustvo
najviših vrijednosti van vremena i društvenog položaja, to je wabi.“ (Suzuki,
1988:23) Praktički se radi o štovanju siromaštva kao najvišeg duhovnog ideala,
nezamućenog materijalnim, pa niti intelektualnim distrakcijama. Siromaštvo i
umjetnici primjenjuju pri stvaranju, kad „..koriste najmanje riječi i poteza kistom da
izraze svoje osjećaje.“64. A upravo ovdje započinje klasična japanska umjetnost –
jasno izražavanje osjećaja ne ostavlja promatraču da popuni mentalni prostor svojim
iskustvom, što je jedna od najvažnijih odlika japanskom mentaliteta. Kako kaže
Keene: „Savršenstvo, kao neka neprobojna sfera, odbija maštu ne ostavljajući joj
prostora da u nju prodre.“65
64
Suzuki, 1988:257
65
"Perfection, like some inviolable sphere, repels the imagination, allowing it no room to
penetrate.“ (Keene, 1981: 17)
66
Haga, Japanese Aesthetics and Culture: A Reader., 1995, 248
40
sve ne ide po propisanom planu. Istovremeno posjeduje i mudrost tipičnu za
praktikanta zena, jer on shvaća da ništa nije vrednije od ičeg drugog ; u zenu
su sve stvari iste.
41
3.2. SABI
3.2.1. ETIMOLOGIJA
Imenski oblik 寂, sabi danas u japanskom jeziku ima dva značenja; venuti, propadati,
stariti, osjećati se usamljenim, te hrđati, slabiti sa vremenom, imati otmjenost koja
raste prolaskom vremena. Homonim 錆 sabi, imenica čije je značenje zapravo hrđa
nerijetko se poistovjećuje sa pojmom usamljenosti. Igra riječi 寂, sabi - usamljenost i
錆, sabi - hrđa se često upotrebljavala pri pisanju waka pjesama, čiju formu
karakterizira određen broj slogova u stihu, pa se dobiva ritam, a pjesničke slike mogu
se umnogostručiti namjernim korištenjem homonima.
I sabi se spominje u Man'yōshūu , gdje se upotrijebio kao pojam koji opisuje teške
uvjete života u prirodi i usamljenosti. U XIII. stoljeću Fujiwara Toshinari/Shunzei69,
67
„U wabiju, esteticizam je spojen sa moralnošću ili duhovnošću.“ (Suzuki, 1988:288)
68
po Ōbunsha Kogojiten,1988: 551,552 , u Davies i Ikeno, 2002:230
42
prvi puta riječ upotrebljava u pozitivnom smislu „korovi uveli od mraza na morskoj
obali“70. U Heike Monogatari („Priča o Heike“, vojno-povijesni ep o sukobu dvije
moćne ratničke obitelji iz XIII. stoljeća) sabi je "…staro mjesto obraslo mahovinom,
tamo gdje bi bilo ugodno živjeti "71
Ova tuga:
69
Fujiwara Shunzei/ Toshinari Kompiliao je "Senzaishu" („Zbirku tisuću godina pjesama“, po carskom
dekretu). Bio je dvorjanin, svećenik laik, pjesnik i kritičar. Mnoge ideje srednjovjekovne japanske
estetike potječu upravo od njega, pojmovi kao što su 幽玄 yūgen "aura misterije, neuhvatljivosti i
dubine simboličkog značenja" i sabi,
70
Davies i Ikeno, 2002:225.
71
"It was a place of old with moss-covered boulders, and he thought it would be pleasant to live
there." (Tsunoda, 1965:280)
72
po Keene, 194, Varley, 2000:95, s engleskog preveo D. Firšt
73
Haiku predstavlja „kamenčić bačen u jezero uma“, pjesma od sedamnaest slogova pisana običnim,
svakodnevnim jezikom, izbjegavajući literarne velikane i sofisticirane/profinjene izraze. Bassho
43
majstor. U međuvremenu, sabi je postao izraz za nenametnutu ljepotu predmeta, koji
na zadovoljavajući način stari.
naglašava wushih princip, „ništa posebno“ - „Za pisanje haikua nađi dijete od tri stope“(Watts, 1962:
202.). Haiku je ustvari najjasniji odraz zena u japanskoj poeziji.
74
no ta se intuicija stječe godinama, isto kao što su potrebne godine intelektualnog napora da se
intelekt prestane upotrebljavati, ili godine rada na sebi da se shvati kretnja u borilačkim vještinama:
objašnjeno u 2.4.koncept shuhari
75
Keene, 1981:15
44
nema vrijednosne ljestvice, dapače, što je više osjetilnih podražaja odjednom, to
bolje. Kulminacija se vidi u opisu ugođaja za vrijeme čajne ceremonije:
Dok posjetitelj mirno sjedi gledajući u tišini dim koji se diže, zasigurno čuje pjev
samotne ptice koja leti kraj kolibe ili kapanje vode u izvoru ispred, ili šum vjetra u
borovima nad sobom. Kao zvonjava udaljenog hrama, takvi se zvukovi pojavljuju iz
nepoznatog smjera i gube u vječnosti kako bi probudili sve-prožimajuću tišinu iz koje
sva glazba izvire i u koju se sva vraća. Kratkotrajnost i prolaznost zvukova to više
naglašava prisutnost tišine.76
Sudionik će okusiti obrok i gorčinu čaja, u rukama držati keramičku posudu u kojoj
osjeća toplinu tekućine i grubo-glatku površinu materijala, namirisati trave iz vrta i
miris napitka, čuti ključanje vode i šum vjetra, vidjeti „pjenu tekućeg žada“,
kaligrafiju na zidu i pažljivo aranžiranu ikebanu, te skladne pokrete majstora koji toči,
muti i nudi čaj. Doživjet će trezveni ugođaj, sinestetski isplaniran užitak zen-
majstora koji vrši ceremoniju.
... prisustvovati čak i danas u čajnoj ceremoniji znači na tren zapaziti sabi u
najčišćem obliku. Čajna je koliba vrlo oskudna i gotovo bez boja. Ako je cvijet
aranžiran u vazi, obično je to jedan, malen pupoljak neke tihe nijanse ili bijel. Pribor
za čaj nije od finog porculana već od grube lončarije, često potmulo smeđe ili crne
boje i nesavršeno oblikovan. Čajnik može biti pomalo hrđav. No iz tih predmeta ne
primamo impresiju sumornosti ili otrcanosti već tihog sklada i mira...77
45
namjerno loše napravljena posuda koja bi eksplodirala u peći zabijajući se u ostale,
ponekad stvarajući predmete potpuno neočekivanog oblika.
Ovako ih opisuje Alan Watts, Suzukijev učenik i prvi zapadnjak koji je proširio
učenje zena na zapad:
Nakon Wattsovog citata, već nam je prilično jasno kakav bi predmet sa obilježjima
zen estetike sabija mogao biti: nenametljiv, grub na dodir, naizgled potpuno običan.
Samo sa mnogo truda čovjek postaje svjestan dublje skrivenih kvaliteta. Iako se ovo
protivi logici zena, jer zen voli nagovijestiti umjesto definirati, pokušajmo prodrijeti
u osnove dizajna. Djelomično ćemo se poslužiti Juniperovim opisom.
78
Watts, 1962:211
46
papir, tekstil, metal i kamen: svi oni mogu dobiti patinu, odnosno pokazati
prolaznost. Na prvi pogled djeluju obično
Grubost teksture – stari čajnik koji polako hrđa kao da skladišti vrijeme, a
posuda koja ima ispucanu glazuru sinestetski poziva na pažljivi pogled nakon
dodira. Keramika iz peći Bizen, Hagi, Shigaraki je asimetrična, i ima glazure
od pepela koja se neravnomjerno tope po posudama tokom pečenja. Raku
keramika nastala je kad je Rikyū tražio da se tehnika pečenja crjepova i
pločica primjeni pri izradi posuda. Izradio je prve takve posude kod
korejskog izrađivača crjepova Chōjirōa. Napredovanje tehnologije izrade
pećima je omogućilo je veće temperature pečenja i mnoge varijacije izrade.79
Pastelne zagasite boje; boje prirode koja je nenametljiva i polako ide svojim
tokom. Svjetlo je raspršeno i prigušeno. Boje su iz prirodnih izvora, bez
uniformnosti ili jakih nijansi, evoluirajući i devoluirajući mirno, neizbježno,
entropično:
Malene dimenzije: od malih čajnih koliba, malih ulaza, malih svitaka i bonsai
drveća do malih posuda.
79
Art of East Asia, 2006:596
47
Unikatnost: ne postoje dva ista predmeta, svaki je komad keramike, svaki
suhi vrt i svaka tuš slika drugačija, posebna i neponovljiva
3.2.5 DEFINICIJA
Iako su ovi pojmovi uistinu međusobno povezani, mislim da je bilo bitno naglasiti
njihove različite početke, razvoj i evoluciju. Leonard Koren autor je eseja o wabi-
sabiju, u knjizi koja je danas na zapadu prihvaćena kao svojevrsni priručnik za
inteligentni dizajn, a njegova interpretacija složenice wabi-sabi poslužila je kao uzor
čak i programerima softvera. Za razliku od Junipera, on priznaje da su pojmovi u
početku bili potpuno različiti, ali su kroz vrijeme postali čak i međusobno zamjenjivi.
Danas je to složenica koja je malo lakša za objasniti „previše brzopletima“. No, iako
i Koren prihvaća noviju konvenciju, svejedno ih razlikuje po nizu elemenata. Koren
razliku shvaća ovako: wabi je način života, duhovni put, a sabi materijalni objekt,
umjetnosti i književnost. Dok se wabi bavi unutarnjim sabi se bavi vanjskim. Wabi je
filozofski konstrukt, a sabi estetski ideal. Wabi se povezuje sa događajima u prostoru,
a sabi sa događajima u vremenu (Koren, 2008:23). Sabi je predmet izrađen sa
posebnom pažnjom, ali u maniri zena, slaveći slučajnost i nepredvidivost u trenutku
nastajanja, kroz cijeli svoj uporabni vijek, do konačne, potpune, neizbježne entropije.
48
4. ZEN KAO POKRETAČ
Budući da sam opisao izvore za koje smatram da su oblikovali wabi i sabi, sad želim
detaljnije objasniti zen. Nakon definiranja pojmova koje okvirno možemo zvati
estetskim, zen možemo shvatiti kao pokretač japanske kulture koji izlazi iz okvira
umjetnosti. Nakon opisa njegove povijesti i različitih praksi, ponudio bih zen
perspektivu viđenja svijeta, osnovni osjećaj koji je podloga shvaćanja naše stvarnosti
kao nečeg kratkotrajnog. Izlažem pokušaj savladavanja dualizma svojstvenog
zapadnoj misli, kroz pomirenje i izjednačavanje svih faktora o kojima mislimo
pridajući im jednaku vrijednost (u zenu ništa nije vrednije od bilo čeg drugog), i
shvaćajući vrijeme kao nelinearni proces (ne postoji ništa osim sada).
80
Devide, Japan, 2007
49
(awaremi) karme samosvjesnih bića i nesvjesnih stvari. Dajte osjećaje onim stvarima
koje srce nemaju (mushintai no mono) i kroz mushintai izrazite misterij dubine
(yugen) u profinjenoj/osjetljivoj formi. Kroz sva godišnja doba bilja i drveća osjetite
„kovitlanje latica i padanje lišća“ (hikarakuyō), prosvijetljeni promjenama rođenja,
starosti, bolesti i smrti..81
Prakticirati budizam je postati svjestan promjenjivosti kao univerzalnog zakona.
Japanski naziv za estetiku je 美学, bigaku, doslovno učenje o lijepom. Iako je sam
pojam nov, jer Japan nema tradiciju filozofskog diskursa sve do susreta sa zapadnim
znanostima krajem XIX. stoljeća, japanski esteticizam prepoznatljiv je kao dio
nacionalnog identiteta. Japanski koncept lijepog, kao i mnoge druge ideje, dolazi iz
Kine, „Središnjeg Carstva“centra kulture koji je diktirao politički, intelektualni,
kulturni i umjetnički razvoj cijele jugoistočne Azije. Bigaku je započet u učenjima
Lao Tzua, osnivača taoizma, koji uči da je ljepota sadržana u svemu, odnosno u
postojanju, i da je na promatraču da to svojstvo ugleda. Dvorska aristokracija iz
razdoblja Heian smatrala da je jedini način za pravo uživanje moguće tek kad
pojedinac dopusti ljepoti da zavlada njegovim bićem i usmjeri njegov život. Dok
ljudi nisu sposobni svoje misli učiniti lijepima, svoja djela lijepima, svetogrđe je
baviti se ljepotom. Kada dostignu potencijal, spremni su za doživljaj umjetnosti.
Dvorska kultura Japana je do kraja XII. stoljeća živjela u potpuno odvojenom svijetu,
poput Marije Antoanete, bez znanja o životnim uvjetima velike većine stanovništva
koje je živjelo bijedno. Njihov rafinirani estetski doživljaj stvarnosti moramo
sagledati u takvom socijalnom kontekstu.
81
Contemplating deeply the vicissitudes of life of man and body, always keep in your heart the
image of transience (mujoo), and proceeding to the mountains and the sea, feel the pathos (awaremi)
of the karma of sentient beings and non-sentient things. Give feelings to those things without a
heart (mushintai no mono) and through mushintai express yuugen in delicate form. Though the four
seasons of the plants and trees feel hikarakuyoo ("whirling petals and falling leaves"), being
enlightened by the changes of birth, old age, illness and death..." po Ebersole, 1983:60,
Pilgrim,1998:37
50
Zen budisti razvijaju ideju da svakom umjetničkom djelu mora nedostajati nešto što
promatrač mora dodati od sebe: svojevrstan vakuum u koji promatrač ulazi svjesno i
ispunjava ga do granice svoje estetske sposobnosti. Također, zen budisti bili su jako
svjesni društvene situacije, i postali su red koji podsjeća na cistercite na zapadu,
svjesno odbijajući bogatstvo, živući od milodara ili svog vlastitog rada. Njihova
umjetnost često je znala patrijarhe zena prikazivati u banalnim, čak i ponižavajućim
situacijama, sve u svrhu naglašavanja jednakovrijednosti svega.
Preko zena je ovaj princip u japanu razvijan sveobuhvatno, izvršio je utjecaj na jezik,
pismo, umjetnosti, obrte, a kulminirao u ceremoniji čaja. Na zapadu je običaj
razlikovati i svrstati umjetnosti u grane, odvajati po značenju i važnosti slikarstvo,
kiparstvo i arhitekturu od takozvane. primijenjene umjetnosti (iako ona polako
postaje ravnopravna elitističkim „fine arts“.), radi mišljenja da svakodnevni uporabni
predmeti nemaju čiste estetske funkcije, već da su alati, lišeni „uzvišene“ svrhe. Na
zapadu je doživljaj lijepog osobni čin, a sposobnost prepoznavanja lijepog izrazito
individualna.U Japanu je bigaku utkan u teksturu kulture i prožima sve, od čajne
posude koja je izložena u muzeju, do plastične zdjelice iz koje se ispija čaj u
studentskoj kantini.
No bez obzira na životne uvjete, svaki japanski dom ima pokoji komad keramike koji
je po svim svjetonazorima tradicionalne japanske kulture umjetničko djelo. U
nedostatku keramike, tu je drvo, koje nimalo ne zaostaje niti je manje cijenjeno.
Jednostavan komad rižinog papira, nekoliko poteza kistom i crnom tintom
(monokromno sumie slikarstvo) nakon kojeg nastaje ptica ili planinski pejzaž
ispresijecan brzim rječicama, postavljen u za to posebno namijenjenu udubinu u zidu
tokonomu… sve zaslugom zen budizma.
„Budizam se, kao ni druge japanske religije, ne zamara sa filozofijom kao takvom,
nego sa načinima da se ona sprovede u praksu.“82 Kao rezultat ovakvog stava,
82
Reader, Andreasen i Stefansson,1993: 94
51
propovijeda važnost prakse meditacije, za spoznaju „ništavila“. Ništavilo je
povezano sa prolaznošću; kroz prolaznost (mujō) ništavilo može postojati –
prolaznost omogućuje izlazak iz i vraćanje u ništavilo, prazninu, „Jednost“.
Osnovno učenje Mahayana budizma iz Sutre srca jest o ništavilu koje je puno
mogućnosti, odnosno komplementarni dualizam:
Suprotno dualizmu zapadne misli, istočna filozofija naglašava povezanost svih stvari.
U proučavanju zena primijetili smo razliku u diskursu; naš um naučen je na dualne
podjele koje proizlaze iz grčke antičke filozofije (materijalizam, racionalizam,
logika…), nastavljaju se u novovjekovnoj tradiciji misli (empirizam i skepticizam), i
relativiziraju se tek u pluralizmu misli i umjetnosti koji cvjeta u prošlom stoljeću.
Kulturološki, jednostavno još nismo naviknuti na takvu perspektivu.
83
referenca na najpoznatiji japanski haiku:
„Prastari ribnjak
uskočila žaba
- zvuk vode.“ (s japanskog preveo D. Firšt)
84
Reader, Andreasen i Stefansson, 1993:117
85
Watts 1962:213
52
Radi materijalističkog svjetonazora koji prvenstveno dolazi iz aristotelovog
deduktivnog diskursa, radi uloge i snage Aristotela na cijeli zapadni kulturni krug,
mislioci su izgradili rigidan racionalistički svemir, a znanstvenici poput Newtona i
Descartesa čvrsto odredili linearnost znanstvenog istraživanja temeljenog na
opaženim fizičkim zakonima. Svijet je stvaran jer ga dotičemo, kroz njega se
krećemo i sa priličnom samouvjerenošću empirijski predviđamo budućnost. Iako se u
XX. stoljeću u nizu znanstvenih i spoznajnih otkrića dogodio pomak u paradigmi86,
pojavljuju se teorije relativnosti, kaosa i složenih sustava. Duh dualizma u kojem
smo odgajani u ovom kulturnom krugu prepoznati možemo u cijelom nizu pojmova,
od dobro-zlo, muško-žensko, ja-ostali…
Individua se kreira iz negativne definicije – prvo spoznajemo sve što nismo kako bi
mogli spoznati ono što jesmo. Kierkegaard izjavljuje; „Filozof si gradi naizgled
lijepu palaču, ali je osuđen živjeti u straćari pokraj“ – umjesto da uživa u
neposrednosti svakodnevnog iskustva, on živi u zatvorenom skupu kategorija. Tako
je i u znanosti, negativna definicija uvijek je početak stvaranja nove paradigme, a
nova paradigma može nastati tek kad stara proizvede dovoljno pogrešaka, dovoljno
anomalija, i postaje nedostatna za objašnjenje trenutnog stanja u znanosti.
Veliku ulogu ovdje igra i religija. Kršćanska je tradicija veoma dogmatska, Bog je
nepogrešiv, nedostižni ideal, a jedini je put za približavanje savršenstvu
nepopustljiva vjera u spasenje u „kraljevstvu nebeskom“. „Mi osjećamo da je naša
duša odvojena od tijela , da je duh odvojen od tvari, a na isti način da je i Bog
odvojen od svijeta.“87 Stanje potpunog povezivanja sa prirodom i osvještavanja
moguće je rijetkim pojedincima (samo ponekad beatificiranim). Majstor Eckhart je
danas prihvaćen kao kršćanski mistik, a njegov opis ujedinjenja sa Bogom najbliži je
iskustvu života prosvijetljenog zen budista.
86
gestalt switch – radikalni perceptivni pomak u razumijevanju tumačenju i opažanju činjenica;
pojam Thomasa Kuhna, kojim on tumači znanstveni razvoj koji nije kontinuirano evolutivan, već
revolucionaran
87
Watts, 2008:10
53
koncept kontradiktornosti, već komplementarnosti – dobro definira zlo, muško
definira žensko, a ja definiram ostale, isto kao i što zlo definira dobro, žensko muško,
a drugi mene. Slikovit prikaz komplementarnosti je usporedba Alana Wattsa je o biti
ne-dualnosti: ne obavija tijelo dušu, već duša tijelo. (Watts, 2008)
88
Opći religijski leksikon, 2002:1045
54
trenutak sa punim potencijalom, sa punom svijesti o promjenama koje se oko nas
događaju u prirodi i odnosima. Metoda kojom to možemo postići počinje u trenutku
kada prihvatimo da je ono transcendentalno dosežno ne samo uz neku veliku
pripremu, rigoroznu disciplinu i dugotrajnu praksu, već ovdje i sada, samo što se
moramo prepustiti
Sigurno ne postoji ništa osim jedne jedine svrhe sadašnjeg trenutka. Čovjekov cijeli
život je slijed trenutka za trenutkom. Ako osoba potpuno razumije sadašnji trenutak,
nema ništa drugo za učiniti, niti ništa drugo za čime će težiti. Živi vjeran jednoj svrsi
trenutka.89
89
po Hagakure, priručniku za samuraje iz ranog XVIII. stoljeća, Tsunetomo, 2002: 68
55
ZAKLJUČAK
Danas je teško znati nešto što je našim precima bilo iznimno važno; jednostavan
suživot sa prirodom oko nas. Prirodna reakcija ljudi bila je neposredno preživljavanje,
bez potrebe za intelektualiziranjem ili filozofiranjem. Vrlo jednostavno živjeti u
ravnoteži sa okolišem koji daje život, živjeti čak i neudobno, ako ne i bolno, i
umrijeti mlad - živjeti u harmoniji s prirodom nije bio nikakav daleki ideal. Bio je to
jasno prisutan zakon u svim aspektima života, od prehrane, preko brige za potomstvo,
pa sve do arhitekture i umjetnosti. A opet, promatrajući japanska remek-djela sumie
tuš slikarstva, ispijajući gorki zeleni čaj i slušajući rominjanje kiše i huk vjetra
shvaćamo oduševljenje životom koji proizlazi iz istih ovih teškoća. Neimaštinu,
usamljenost, melankoliju i neugodu prihvatila je nekolicina japanskih pjesnika,
putnika i redovnika kao brus-kamen za poliranje svijesti o prolaznosti i nestalnosti
univerzuma. Počeli su živjeti kao pustinjaci – isposnici, ponekad bilježeći svoja
razmišljanja i opisujući prirodu koja ih okružuje, i uskoro je nastao estetski princip
koji je danas jedan od najprepoznatljivijih japanskih odlika.
Veza zena i wabi ideala je jasna: zahvalnost u shvaćanju što je stvarno važno u
životu.
Kako?
Elminiranjem svega što je nebitno.
56
Povjesničari koji su proučavali pisma suvremenika Sen Rikyūa našli su dokaz da su
ga mnogi smatrali šarlatanom, i političkim spletkarom koji je svoj utjecaj na ratnike-
vladare širio izvan sobe za čaj. No taj problem zaslužuje detaljno istraživanje kojem
nije mjesto u rad ovakvog obujma. Bez obzira na svoje mane, kao privilegirani
članovi japanskog društva i kulturna elita, trgovci i ratnici su započeli trend koji se
do danas pretvorio u estetski ideal – osnovna ideja uspješno je postala više od zbroja
svih svojih dijelova.
primjenu (a danas više nego ikad i ekološku) u filozofiji života i onim što japanci
zovu wabizumai - filozofijom samoće, prihvaćanjem ideala jednostavnosti, te
održivim razvojem.
Današnji način života okrenut je nekim drugim vrijednostima, pa ipak, svatko od nas
se uhvati u situaciji gdje uživa u prirodi, bez očekivanja i bez planova, bez potrebe za
definicijama i povlačenja granica između sebe i svog okruženja. Onda ponovo
proradi ratio, i revno nastavljamo zidati Kierkegaardovu palaču, sa mentalnom
fusnotom o onoj straćari koju treba sagraditi pokraj.
57
Prilog 1. Kronologija Japana (po Totman, 2003)
58
Jomon razdoblje - 10.000 pr. Kr. - 300. pr. Kr. (縄文時代, Jōmon-jidai)
Ime nosi po ukrasima na lončariji koji su nastali utiskivanjem vrpce na mokru glinu
Yayoi razdoblje - 300 pr. Kr.- 300 g.po.n.e. .(弥生時代, Yayoi-jidai)
Yayoi kultura je dobila ime po istoimenom susjedstvu u Tokiju gdje su pronađeni
predmeti toga razdoblja
Kofun razdoblje, 300. – 552 (古墳時代, Kofun-jidai)
Naziv po ogromnim grobnim humcima tadašnjih careva
Asuka razdoblje 550.- 645. (飛鳥時代 Asuka jidai)
Asuka postaje carskom prijestolnicom. Završava Taika reformom i svrgnućem
obitelji Soga sa vodećih funkcija u državi. Za vrijeme dominacije Soga klana u
Japanu se učvrstio budizam.
Nara razdoblje 710 - 794. (奈良時代, Nara jidai)
po carskoj prijestolnici Nari (tada Heijo-kyo), izgrađenoj po uzoru na kineski glavni
grad Chang'an, plemstvo prihvaća kinesko pismo, dvorske titule i kulturu općenito.
Heian razdoblje 794 - 1185. (平安時代, Heian jidai)
Preseljenjem carskog dvora u Heian-kyo (današnji Kyoto) počinje razdoblje Heian
poznato po procvatu visoko sofisticirane dvorske kulture, književnosti i umjetnosti.
Kamakura razdoblje 1185. - 1333. (鎌倉時代 Kamakura jidai)
Nakon bitke kod Dannoure 1185. godine, u kojoj je ratnički klan Minamoto (Genji)
pobijedio klan Taira (Heike) grad Kamakura je kao sjedište klana Minamoto postalo
središte tadašnjeg Japana. Prijelaz u „japanski srednji vijek“ koji će trajati sljedećih
700 godina. Provala i uspješno odbijanje Mongola.
Muromachi razdoblje 1333.-1573. (室町時代 Muromachi jidai)
Uspostava Ashikaga šogunata 1338. godine. i bakufu – vojne vlade („vlade iz
šatora“)
Azuchi/Momoyama razdoblje 1573. - 1600. (jap. 安土桃山時代 Azuchi-Momoyama
jidai)
Vrijeme reunifikacije i stabilizacije zemlje pod vladavinom moćnog vojskovođe Ode
Nobunage, Toyotomiya Hideyoshija i Tokugawe Ieyasua nakon stoljeća ratovanja
Edo/ Tokugawa razdoblje 1600/3. - 1868. 江戸/ 徳川時代 Edo/Tokugawa jidai)
Tokugawa šogunat ustoličen u gradu Edo (današnji Tokyo),u literaturi znan kao pax
Tokugawa, najdulje razdoblje mira, stabilan rast gospodarstva, razvoj građanske
kulture i trgovine. Zatvaranje zemlje strancima i potpuna izolacija od
interkontinentalnih utjecaja i odnosa
Meiji razdoblje 1868. - 1912. (明治時代 Meiji jidai)
Ponovno otvaranje zemlje Zapadu, restauracija cara, goleme promjene socijalne i
političke strukture, nagla modernizacija
Taisho razdoblje 1912. - 1926. (jap. 大正時代 Taishō jidai),
Prijelaz sa oligarhijske vladavine stare elite prema demokraciji i parlamentarizmu
zapadnog svijeta
Showa razdoblje 1926. - 1989. (昭和時代 Shōwa jidai)
Imperijalna ekspanzionistička prijeratna politika, poraz u Drugom svjetskom ratu,
demokratska reforma i „ekonomsko čudo“ pedesetih godina
Heisei razdoblje 1989. do danas (平成時代 Heisei jidai),
59
Popis literature:
1. Čačinović-Puhovski, N. Estetika. Zagreb: Naprijed, 1988.
2. Davies, R & Ikeno, O.The Japanese Mind: Understanding Contemporary
Japanese Culture, Tokyo: Tuttle Publishing, 2002.
3. Davy, M.M. Enciklopedija mistika.2.svezak. Zagreb: Naprijed. 1990.
4. Devide, V. Japan, Zagreb: Centar za informacije i publicitet, 1978.
5. Eco, U. Povijest ljepote / priredio Eco Zagreb : Hena com, 2004.
6. Fahr-Becker, G. The Art of the East Asia. China: Keonnemann, 2006.
7. Grlić, D. Estetika I-IV. Zagreb: Naprijed, 1974.
8. Grlić, D. Umjetnost i filozofija. Zagreb: Naprijed, 1988.
9. Herrigel, E. Zen and the Art of Archery. Vintage Books Edition, August 1989.
New York, Toronto: Random House, 1989.
10. Japanese Aesthetics and Culture: A Reader. Nancy G. Hume - editor. New
York: State University of New York Press, 1995.
11. Juniper, A. Wabi-Sabi: the Japanese Art of Impermanence. Boston; Tuttle
Publishing, 2003.
12. Kenko,Y. Essays in Idleness: The Tsurezuregusa of Kenko, Japan: Tuttle
Publishing,1981
13. Koren, L. Wabi-Sabi: for Artists, Designers, Poets & Philosophers. California:
Imperfect Publishing, 2008.
14. Opći religijski leksikon, A-Ž [glavni urednik Adalbert Rebić]. Zagreb:
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2002.
15. Paine, R.T.; Soper, A. The Art and Architecture of Japan. 3rd Edition. China:
Yale University Press Pelican History,1992.
16. Pilgrim, P. B. Buddhism and the Arts of Japan, 2nd Edition. New York:
Colombia University Press, 1998.
17. Reader, I. , Andreasen E. & Stefanson F., Japanese Religions: Past & Present,
Honolulu: University of Hawaii Press, 1993.
18. Reischauer, E.O., Jansen M.B. The Japanese Today: Change and Continuity
London: The Belknap Press of Harvard University Press, 1999.
19. Suzuki, D.T. Zen and Japanese Culture. 1st edition. Japan: Tuttle Publishing,
1988.
20. Totman, C. Povijest Japana. Zagreb: Barbarat, 2003.
21. Tsunoda, R. Sources of the Japanese tradition. New York: Columbia
University Press, 1965.
22. Udo Kultermann, Povijest povijesti umjetnosti, Zagreb: Institut za povijest
umjetnosti/Kontura, 2002.
23. Ueda, M. Literary & Art Theories in Japan. 4th Edition, Michigan Classics in
Japanese Studies. Michigan: University of Michigan, 1967.
24. Varley, P. Japanese Culture. 4th Edition. Honolulu: University of Hawai'i
Press, 2000.
25. Watts, A. Što je Tao?. Zagreb: Planetopija, 2008.
60
26. Watts, A. Što je Zen?. Zagreb: Planetopija, 2008.
27. Watts, A. The Way of Zen. Hammondsworth: Penguin Books, 1962
28. Yamakage, M.; The Essence of Shinto: Japan's Spiritual Heart. Japan:
Kodansha International, 2006.
29. Yamamoto, T.. Hagakure: The Book of the Samurai, Japan: Kodansha
International Ltd., 2002.
61