Professional Documents
Culture Documents
SUPERSKRIPTA Mehanikatla PDF
SUPERSKRIPTA Mehanikatla PDF
SUPERSKRIPTA Mehanikatla PDF
Interna skripta
Zagreb, 2007.
Rudarsko-geološko-naftni fakultet
POGLAVLJA:
1. Uvod
2. Fizičke osobine materijala tla
3. Terenski istraživački radovi
4. Ugradnja zemljanih materijala
5. Voda u tlu
6. Naprezanja i deformacije u tlu
7. Slijeganje tla
8. Vremenski tok slijeganja – konsolidacija
9. Čvrstoća tla
10. Plitki temelji
11. Stabilnost kosina
12. Potporni zidovi i slične konstrukcije
DODACI:
13. Građevne jame
14. Piloti
1. UVOD
Ova je knjiga namijenjena, kako početnicima u mehanici tla, dakle studentima tehničkih struka
(prvenstveno rudarske i građevinske), tako i inženjerima koji se žele informirati o novim
trendovima u geotehničkom projektiranju, posebno povezanim sa stupanjem na snagu eurokoda
7 (EC7). Na hrvatskom jeziku, doduše, već imamo knjige od Nonveillera i Terzaghija ([4] i [5]),
koje su vrlo opsežne, pa baš i nisu pogodne za početnike, a primjenjuju i drugačija pravila za
projektiranje nego što to nameće EC7. One, ipak i dalje ostaju kao dobra dopunska literatura za
stručnjake koji se žele detaljnije informirati o porijeklu i nastanku pojedinih metoda
projektiranja. Utoliko nisam smatrao potrebnim da neke izvode odande prenosim, kako ne bih
nepotrebno opterećivao ovaj tekst. Uopće, ne smatram da ova knjiga može zamijeniti neke
druge, nego samo da ona slijedi moj pristup izlaganju ove materije i da čitaoca upozna s
«jezikom struke», a zatim i s nekim inženjerskim modelima proračuna, deformacija (slijeganja) i
stabilnosti geotehničkih konstrukcija.
Mehanika tla je nauka (tj. primijenjena znanost) koja proučava i opisuje mehaničke
osobine temeljnog tla, bilo da je ono prirodni oslonac građevini čiju težinu mora preuzeti bez
štetnih slijeganja i deformacija, bilo da služi kao materijal pri građenju nasipa za ceste,
željeznice ili brane. Često se kaže i slijedeće: mehanika tla bavi se objektima «na tlu, u tlu i od
tla».
Mehanika tla je, zajedno s mehanikom stijena i inženjerskom geologijom, dio tehničke
discipline geotehnike koja se bavi projektiranjem i izvođenjem objekata u tlu i stijeni. Za potrebe
geotehnike, u mehanici tla se proučavaju teoretski modeli naprezanja, deformacija, tečenja i sl.,
pomoću kojih se predviđaju ponašanja geotehničkih objekata i procjenjuje koliko ta ponašanja
zadovoljavaju postavljene kriterije. Ti su kriteriji, prema novim evropskim propisima –
eurokodovima, povezani s graničnim stanjima uporabivosti i nosivosti, pa treba ustanoviti,
zadovoljavaju li predviđeni geotehnički zahvati kriterije za odgovarajuća granična stanja.
Rješavanje (geotehničkih) inženjerskih problema možemo prikazati simbolički, prema
Lambe & Whitman (1969):
MEHANIKA TLA
• karakteristike tla vezane uz odnos
naprezanje/deformacije
• teorijske analize
EKONOMIKA
iskustvo
rizik
ponašanje odgovarajući
tla model tla
Iz tog trokuta se vidi da teoretski dio mehanike tla (modeli) predstavlja tek jednu trećinu
potrebnog znanja, a da je jednako tako važno dobro poznavati rasprostiranje i sastav tla (profil
tla) te njegovo ponašanje koje se određuje pomoću terenskih istraživanja, vađenja uzoraka iz tla i
određivanja njihovih svojstava u laboratoriju. Naime, u odnosu na, primjerice, građevinske
materijale koji, u pravilu imaju poznata svojstva, tlo je na svakoj lokaciji drugačije, pa ga prvo
treba dobro istražiti i procijeniti, a tek onda kombinirati moguća rješenja za projekte. Dodatna je
«komplikacija» voda u tlu, bez koje ne bi bilo života na zemlji, ali koja inženjeru geotehničaru
uvijek zagorča život. Kako neki kažu da «voda nije dobra ni u cipeli» tako bi se isto moglo reći i
za njezino prisustvo u tlu.
LITERATURA:
[1] Burland, J.B. (1987). Nash lecture: The teaching of soil mechanics – A personal view,
Groundwater effects in geotechnical engineering, IX ECSMFE, Dublin.
[2] EC 7 1994, Eurokod 7. Dio 1. - Opća pravila, Dio 2. – Projektiranje pomoću
laboratorijskih ispitivanja i Dio 3. – Projektiranje pomoću terenskih ispitivanja.
[3] Lambe, T. W. & Whitman, R. V. (1969). Soil mechanics. Massachusetts Institute of
Technology, John Willey & Sons, Inc., New York.
[4] Nonveiller, E. (1979). Mehanika tla i temeljenje građevina. Školska knjiga, Zagreb.
[5] Terzaghi, K. (1943) Theoretical soil mechanics, prema: Teorijska mehanika tla. tiskano
1972, Naučna knjiga, Beograd
Dodatak 1A
1. UVOD
Mehanika tla proučava i opisuje mehaničke osobine tla, bilo da je ono prirodni oslonac
građevini čiju težinu mora preuzeti bez štetnih slijeganja i deformacija, bilo da služi kao
materijal pri građenju (npr. nasipa za ceste, željeznice ili brane). Tlo je materijal na kojem se
gradi, u kojem se gradi i od kojeg se gradi.
Mehanika tla proučava fizičke i mehaničke osobine tla, tečenje vode kroz tlo, naprezanja
i deformacije u tlu, parametre čvrstoće tla, nosivost tla, metode laboratorijskog i terenskog
ispitivanja i spada u širem smislu u tzv. geotehničko inženjerstvo.
Mehanika tla spada u područje tehničke ili primijenjene mehanike u kojoj se zakoni i
metode teorijske mehanike primjenjuju u tehnici.
Klasična mehanika tla zasniva se na dvije idealizacije realnog tla:
1. tlo je kruto plastično tijelo – za razmatranje problema sloma tla tj. graničnog
opterećenja,
2. tlo je elastično tijelo – za razmatranje problema deformacija u tlu.
Realno tlo nije niti jedno od toga no ta je idealizacija pogodna za analitičko rješavanje više
tipičnih zadataka u mehanici tla. Realno tlo je ustvari nelinearno elastičan materijal s
povratnim deformacijama pri rasterećenju.
Suvremena mehanika tla osniva se na detaljnijim terenskim istraživanjima, složenijim
laboratorijskim pokusima i primjeni raznih vrsta programa na osobnim računalima čime se
bolje opisuje stvarno ponašanje tla, ali ne možemo reći da su svi problemi riješeni na
odgovarajući način, pa istraživanja u ovom području i dalje intenzivno traju.
Povoljne lokacije za izgradnju uglavnom su iskorištene, preostale zahtijevaju složenija
znanja i bolje tehnike izgradnje.
Unatoč nedostatku sveukupnih saznanja o ponašanju tla, postoje dokazi o empirijskom iskustvu starih
civilizacija koje se očituje različitim građevinama iz Rimskog doba (akvadukti, mostovi, ceste), građevinama u
Grčkoj, egipatskim piramidama, Kineskom zidu, zemljanim branama u Indiji.
Naravno da su postojale i neuspješne građevine. Pretpostavlja se da su građevine koje
se nisu zadovoljavajuće ponašale mijenjane novima na principu pokušaja i pogreške, često na
istoj lokaciji. Primjer neuspješnog temeljenja jeste kosi toranj u Pisi sagrađen u 12. st.
Veći interes za probleme vezane uz tlo javlja se ponovno u 17. i 18. stoljeću uglavnom vezano za probleme
stabilnosti pokosa i potpornih zidova. Navodimo samo neke značajnije doprinose razvoju ove discipline:
Charles Augustine Coulomb (1736-1806), francuski vojni inženjer, poznatiji po
istraživanjima elektriciteta i magnetizma, razmatrao je probleme pritisaka tla, potpornih zidova
i posmične čvrstoće materijala.
William John Macquorn Rankine (1820-1872), škotski inženjer i fizičar, osim
doprinosa u molekularnoj fizici, termodinamici i čvrstoći materijala, također se bavio pitanjima
potpornih zidova i pritisaka tla – Rankine-ova granična stanja ravnoteže, tzv. aktivno i pasivno
stanje.
Karl Culman (1821-1881), njemački inženjer, razvio grafičku metodu određivanja
pritisaka tla na potporne zidove.
Henri Philibert Gaspard Darcy (1803-1858), francuski inženjer poznat po
eksperimentalnom radu vezanom za problem propusnosti tla, kojeg prepoznajemo po poznatom
Darcy-jevom zakonu.
Joseph Valentin Boussinesq (1842-1929), primijenjeni matematičar, unaprijedio je
Rankinovu analizu problema zemljanih pritisaka, te se bavio analizom naprezanja u tlu uslijed
vanjskog opterećenja – elastični, izotropni, homogeni poluprostor.
Otto Mohr (1835-1918), poznat je po grafičkoj metodi predstavljanja naprezanja tzv.
Mohrovoj kružnici, kao i po Mohrovoj teoriji loma baziranoj na posmičnoj čvrstoći odnosno
koheziji i kutu unutrašnjeg trenja.
Temelje mehanike tla kao zasebne discipline dao je Karl Terzaghi (1882-1963) u knjizi
“Erdbaumechanik” 1925. godine spojivši eksperimentalni i teoretski rad. Prije te publikacije,
postojali su doprinosi drugih autora, no nisu bili integrirani u koherentnu disciplinu.
Početkom 20. stoljeća najviše istraživanja vezanih uz ovu disciplinu provedeno je u
SAD, te u nekim europskim državama: Njemačka, Francuska, Švedska.
Nakon što je Karl Terzaghi objavio svoju knjigu 1925. godine, fond raspoložive literature
o ovom području postaje ogroman, a publicira se osim u knjigama, još i u stručnim časopisima
te saopćenjima sa kongresa (ICSM, ECSMFE). Navodimo samo neke značajnije:
ASCE Journal of Geotechnical and Geoenvironmental Engineering, New York,
Canadian Geotechnical Journal, Ottawa,
Geotechnique – Institution of Civil Engineers, London,
ASTM Geotechnical Testing Journal.
U ovom se poglavlju opisuje tlo kao inženjerski materijal. Tlom se bave razne struke (geologija,
mineralogija, rudarstvo, graditeljstvo, agronomija, ...), i svaka razmatra “svoje” osobine tla.
Ovdje ćemo se zadržati prvenstveno na onim osobinama tla koja su bitna za ono što bi se moglo
nazvati inženjerskim osobinama tla, tj. osobinama koje su bitne za projektiranje i izvođenje
građevinskih i rudarskih objekata i zahvata.
Tlo je materijal koji se sastoji od tri komponente (faze): čvrstih čestica te tekuće i
plinovite faze u porama između čestica. Čestice tla su zrna i pločice vrlo različitih veličina,
oblika i mineraloškog sastava. U ponašanju tla odražavaju se svojstva svih triju faza kao i
njihove interakcije. Ponašanje takvog materijala je vrlo kompleksno, radi čega je neophodno
proučiti karakteristike svake faze, a zatim i njihovu interakciju.
Čestice tla
Osnovne karakteristike čestica tla su:
- gustoća čestica tla ili masa jedinice volumena čestica tla (nekad se to krivo zvalo “specifična
težina”),
- granulometrijski sastav, što je raspodjela čestica tla po veličini, izražena u postotku mase i ?
- boja, oblik i mineraloški sastav čestica.
Tekućina u porama
Tekućina u porama tla je redovito voda, ali može biti i nafta ili sl. No, premda su
mehaničke karakteristike vode dobro poznate, njeno ponašanje u sitnim porama u tlu ne
odgovara uvijek klasičnoj fizici, jer dolazi do interakcije na molekularnoj razini.
Plin u porama
O plinovitoj komponenti u tlu se vrlo malo zna te se iz tog razloga u inženjerskoj praksi
najčešće promatraju ili potpuno “suha” ili vodom zasićena tla. Svojstva djelomično zasićenih tala
se u inženjerstvu uzimaju u obzir tek u zadnjih dvadesetak godina i to prvenstveno tamo gdje se
zanemarivanjem tih svojstava dobivaju grube greške.
Radi jednostavnijeg definiranja odnosa faza u tlu uvodi se tzv. model tla uz pomoć kojega se
kvantificiraju jedinični odnosi1 volumena i masa u uzorku tla. Oznake, indeksi i kratice se ovdje
navode kao što su u Eurokodu 7 [1], a porijeklom su uglavnom iz engleskog jezika, pa će se, radi
lakšeg pamćenja, navesti i engleski termini.
Vg plin mg
Vv
Vw tekućina mW
V m
Vs ms
čestice tla
volumeni mase
Oznake na slici su:
- V – ukupni volumen uzorka (sve tri faze), [m3],
- Vv – volumen pora (engl. “voids”), [m3],
- Vs – volumen čvrstih čestica (engl. “solids”), [m3],
- Vg – volumen plina (engl. “gas”), [m3],
- Vw – volumen vode (engl. “water”), [m3],
- m – ukupna masa uzorka, [g],
- mg – masa plina, [g], masu plina u praktičnim problemima zanemarujemo,
- mw – masa vode, [g] i
- ms – masa čvrstih čestica, [g].
Volumni odnosi
1
jedinični odnos ovdje znači: po jedinici volumena, obično za m3
Relativni porozitet i koeficijent pora su međusobno zavisne veličine. Njihova veza dobije
se iz:
Vv
n= , dijeljenjem i brojnika i nazivnika na desnoj srani s Vs dobiva se (2.2-4)
Vv + Vs
e
n= , a također se dobije i (2.2-5)
1+ e
n
e= (2.2-6)
1− n
Maseni odnosi
Rasponi vrijednosti gustoća tla nalaze se u okviru sljedećih granica, tablica 2.2-1:
gustoće vrijednosti2
kg/m3
ρs 2500-2800
ρ 1750-2000
ρd 1400-1700
Kao što je već rečeno, svakoj gustoći odgovara neka jedinična težina. Jedinice težine dobiju se,
prema drugom Newtonovom aksiomu, tako da se masa (u kg) množi s akceleracijom (u m/s2) što
daje silu (u N), tj. [kg ⋅ m/s2 ] = [N], pa se za jediničnu težinu (sve se dijeli s m 3 ) dobije [kg⋅m/s2
/ m 3 ] = [ N/m 3]. Zbog praktičnosti se jedinična težina češće izražava u 1000 puta većoj jedinici
tj. u [ kN/m 3]. Jedinična težina i gustoća se mogu, dakle, povezati na slijedeći način:
m⋅ g
γ = = ρ ⋅g [kN/m3] (2.2-14)
V
gdje je:
- γ – jedinična težina,
- m – masa uzorka,
- V – volumen uzorka,
- g – ubrzanje sile teže (gravitacija), g = 9,81 m/s2 i
- ρ – gustoća.
2
Vrijednosti gustoća bi se prema SI sustavu trebale izražavati u [g/m3], ali se u svrhu pojednostavljenja izražavaju u
[g/cm3] odnosno [kg/m3], čak i u [t/m3].
Gustoća čestica tla određuje se laboratorijski pomoću tzv. piknometra, male vatrostalne bočice sa
šupljim staklenim čepom (slika 2.3-1). Kod određivanja gustoće čestica je problem odrediti
gustoću pojedine čestice što se očito ne bi moglo učiniti mjerenjem mase i volumena svake
pojedine čestice u uzorku. Problem se rješava posredno, moglo bi se reći – trikom: «volumen
zrnaca zamijenimo jednakim volumenom vode». U piknometar se prvo ulije voda; vaganjem se
odredi masa piknometra s vodom (mp). U tu se istu bočicu usipa (rastresiti) uzorak, mase mu i
izvaže piknometar s uzorkom ( mp+u). Zrna uzorka istisnu toliko vode koliki je njihov volumen.
Volumen istisnute vode odredimo preko mase vode koja je jednaka razlici zbroja mase i
piknometra s vodom (mu + mp) i mase piknometra s uzorkom u vodi (mp+u).
Pokus počinje tako da se izvaže masa male količine (cca 20 g) suhog tla (sušenog 24 sata
na 100 do 110 oC), razmrvljenog uzorka, mu, i masa, mp, piknometra, napunjenog vodom na
temperaturi 20 oC. Uzorak se tada stavi u prazan piknometar u koji dolijemo vodu (tri četvrtine
volumena) i kuhamo ga na 105 oC, da se iz pora uzorka ukloni sav zrak i pore popune vodom.
Piknometar se ohladi, dopuni vodom do vrha, i izvaže masa, mp+u. Volumen uzorka tada
dobijemo odnosom istisnute mase vode iz piknometra i gustoće vode:
m + m p − m p +u
Vu = u , (2.3-1)
ρw
iz uvjeta da je Vu = Vs , a mu = ms , slijedi da je gustoća čestica tla:
m
ρs = s , (2.3-2)
Vs
a jedinična težina čestica tla γ s = ρs ⋅ g (2.3-3)
Već je uvodu rečeno da je granulometrijski sastav raspodjela čestica tla po veličini, izražena u
postotku mase. Smatramo ga vrlo važnom osobinom materijala tla, pa ćemo o tome ovdje nešto
više reći.
Tlo je skupina čestica (zrnaca) različitog oblika i veličine. Prema dominantnoj veličini zrna
svrstavamo tla u skupine (klasificiramo ih) u: pijeske i šljunke (krupnozrnati materijali), te
prahove i gline (sitnozrnati materijali). Dominantna veličina zrna određuje se tako da se uzorak
materijala tla prosijava kroz sita različite veličine okca i dobiju ostaci na sitima koji se važu i
tako odrede razredi promjera zrna (=zrna promjera od-do?) izraženi u masama. Dominantna
DROBINA (OBLUTCI)
60 mm 75 mm
krupni
20 mm
ŠLJUNAK srednji
6 mm
sitni
2 mm 4,75 mm No. 4
krupni
0,6 mm
PIJESAK srednji
0,2 mm
areometriranje sijanje
sitni
0,06 mm 0,075 mm No. 200
krupni
0,02 mm
PRAH srednji
0,006 mm
sitni
0,002 mm
GLINA
Suhi postupak
Uzme se određena količina materijala, uzorak (veličina uzorka ovisi o vrsti materijala i
veličini zrna). Uzorak se usipa na najgrublje sito u nizu sita (koja su postavljena jedno iznad
drugog) u tresilicu. Sita s uzorkom se tresu 10 do 15 min. Nakon toga se važe ostatak na svakom
situ: m1, m2, ... mn, te materijal koji je prošao kroz najfinije sito mp (uhvaćen u zdjelu na dnu).
Kroz sito s najvećim otvorima mora proći sav materijal (kako bi se znalo koje je maksimalno
zrno).
Slijedi proračun veličine razreda što je postotak mase ukupnog uzorka između dva
promjera sita. Postoci se određuju prema izrazu:
∑ mi
Ni = i
⋅100 [%] (2.3-4)
n
∑ mi
a)
b)
Ako uzorak kojeg sijemo ima neku početnu masu m0 i početni volumen V0, on ima i neku
m
početnu gustoću suhog tla, ρ d 0 = 0 . U postupku sijanja možemo tako pratiti promjenu mase,
V0
kao promjenu početne gustoće suhog tla (za početni volumen uzorka, V0). Ako u izrazu 2.3-5.
podijelimo brojnik i nazivnik s V0 dobijemo:
∑m i (∑ mi − ∑ mi ) / V0
ρ di
N Di = 100 −i
⋅100 = n i
⋅100 = ⋅100 (2.3-6)
n
∑m i ∑ m /V
n
i 0 ρd0
Areometriranje je metoda određivanja granulometrijskog sastava tla za materijal koji sadrži zrna
manja od 0,06 mm (prah, glina). Budući da tako sitne čestice nije moguće sijati (nisu vidljive
prostim okom), veličina i postotak pojedinih frakcija određuju se indirektno, mjerenjem gustoće
suspenzije u određenim vremenskim intervalima, primjenjujući tzv. Stockesov zakon.
Stockesovim zakonom se definira brzina padanja zrnaca u mirnoj tekućini koja je to veća što su
čestice krupnije. Drugim riječima, ako u vodu uspemo malu količinu materijala koji se sastoji od
čestica različite veličine, krupnije čestice padat će brže, a sitnije sporije.
Stockes-ov zakon glasi:
ρ − ρw 2
v= s ⋅D , a brzinu možemo pisati i kao (2.3-7)
18 ⋅η
H
v = , pa izjednačavanjem tih dvaju izraza dobijemo (2.3.-8)
t
18 ⋅η ⋅ H 18 ⋅η H H
Dt = = ⋅ = const ⋅ , (2.3-9)
(ρ s − ρ w ) ⋅ t ρs − ρw t t
gdje je
v ... brzina padanja čestice,
Dt ... promjer istaloženog zrna nakon vremena t,
η ... viskoznost vode na određenoj temperaturi (svojstvo materijala),
H ... visina padanja zrna,
t ... vrijeme i
ρs i ρw ... gustoće čestica i vode.
Ako zamislimo da imamo neku posudu u kojoj te čestice padaju i ako na putu padanja
čestica možemo postaviti «vrata» na nekoj dubini u kojoj možemo mjeriti vrijeme u kojemu je
čestica potonula, od površine do te dubine, možemo, prema Stockesovom zakonu, odrediti njezin
promjer. Međutim, budući da su čestice nevidljive prostim okom, mi njihov prolaz moramo
mjeriti posredno. To činimo mjerenjem gustoće suspenzije na vratima.
Kako i zašto je to moguće?
Naime, ako imamo više čestica različitog promjera, onda će kroz ta vrata proći prvo
grupa krupnih čestica, a slijedit će je grupe čestica manjih promjera. Te grupe čestica treba
zamisliti kao «rešetke» u čijim su čvorovima čestice. Sve rešetke kreću istovremeno (jer su sve
čestice prije pokusa jednoliko raspodijeljene u suspenziji), ali one s većim zrnima padaju brže, a
s manjim, sporije. Ako na vratima imamo uređaj za mjerenje gustoće, taj će registrirati promjenu
gustoće suspenzije tek kad zadnja čestica iz krupne rešetke prođe mimo njega.
Ako možemo registrirati promjenu mase (ili gustoće) uzorka, zbog čestica koje su prošle
kroz vrata, u odnosu na početnu masu uzorka, dobit ćemo vezu promjene mase (kao kod sijanja
ostataka na sitima) i promjera pripadajuće grupe čestica.
Opisani postupak provodi se u pokusu areometriranja u laboratoriju za mehaniku tla. U
tom se pokusu za mjerenje prolaza čestica koristi u gustoćama umjereni plovak koji se zove
areometar. Areometar (još ga nazivaju i hidrometar) mjeri gustoću na dubini gdje pluta njegovo
težište. Gustoća suspenzije se očitava na vratu areometra, na mjestu gdje vrat areometra izviruje
iz vode (skala u jedinicama gustoće).
Pokus teče tako da se u menzuru od 1 l nalije destilirana voda (1 l) i naspe materijal tla,
koji se dobro natopi i dispergira u vodi pomoću miješalice. Vodi je dodan antikoagulans –
vodikov peroksid – da spriječi koagulaciju, tj. nakupljanje manjih čestica u veće. Količina
materijala tla ovisi o veličini čestica; 25 g za glinu, 100 g za prah. Čestice tla padaju u suspenziji
i talože se na dnu. Prije nego što padnu na dno prođu pored težišta areometra koje predstavlja
«vrata» pri prolasku pored kojih se registrira promjena gustoće suspenzije, što se očita na vratu
areometra u određenim vremenskim razmacima. Ti su razmaci (prema američkom standardu)
75'', 2', 5', 15', 45', 2 h, 5 h, 24 h. Veza vremena, promjera i mase čestica u suspenziji dobije se
na slijedeći način:
Početna gustoća suspenzije, ρ 0 , i početna gustoća suhog tla suspenzije, ρ d 0 , mogu,
prema 2.2.-11. i 2.2-12., povezati na sljedeći način:
ρ 0 = ρ d 0 + S r nρ w (2.3-10)
gdje je početni volumen uzorka, zapravo volumen menzure, V0 , a početni volumen vode jednak
volumenu pora, a što je praktički opet V0 , pa su i stupanj zasićenosti i relativni porozitet jednaki
jedan. Izraz 2.3-10 tako postaje
ρ0 = ρd 0 + ρ w . (2.3-11)
ρ
Koeficijent prolaska mase iz izraza 2.3-6., N Di = di ⋅100 , može se tada napisati kao:
ρd0
ρ ρ ρ − ρw
N Di = di ⋅100 = dt ⋅100 = t ⋅100 , (2.3-12)
ρd 0 ρd0 ρ0 − ρw
AREOMETRI
m1
N Di ' = N Di ⋅ (2.3-13)
m0
gdje su
- NDi – % prolaz kroz najmanje sito No. 200;
- m1 – masa uzorka koja je prošla kroz sito No. 200;
- m0 – ukupna masa suhog tla na početku sijanja.
termin cu cc
Tablica 2.4-1. Stanja materijala tla prema zbijenosti (draft ISO/CD14688-2, Tab.
2).
U tablici 2.4.-1., osim prema ID-u, određena je zbijenost i prema rezultatima in istu
ispitivanja, o čemu će se govoriti kasnije.
Indeks relativne gustoće je važan i za određivanje podložnosti tla dinamičkim utjecajima,
koja je to veća što je relativna gustoća manja.
Fizikalne osobine glina mijenjaju se s promjenom sadržaja vode. Zato se njihovo stanje definira
preko granica plastičnih stanja, koje je, na temelju iskustva, postavio švedski geokemičar Albert
Atterberg, početkom dvadesetog stoljeća, pa ih zovu i Atterbergove granice. Granice se određuju
na temelju jednostavni ispitivanja u laboratoriju za mehaniku tla. Na dijagramu su prikazana
stanja kroz koja prolazi koherentno tlo s povećanjem vlažnosti.
w
GRANICA wS wP wL
Ip
I P = wL − wP (2.4-1)
Gumeno postolje
50
45
Granica tečenja = 42
Vlažnost [%]
40
11 mm
35
8 mm
2 mm 30
10 20 25 30 40 50
Broj udaraca [N]
Granica stezana je vlažnost od koje se sušenjem volumen uzorka više ne smanjuje. Naime, u
postupku sušenja, zbog povećavanja kapilarnih sila vode u porama uzorka, uzorak se steže sve
dok čestice ne dođu u tako zbijenu strukturu da ih te sile više ne mogu zbijati. Granica stezanja u
laboratoriju se određuje tako da se uzorak suši u posudi pravilnog oblika (da se može lako
odrediti početni volumen uzorka), a povremeno mu se određuju vlažnost i volumen sve dok se
daljnjim sušenjem volumen više ne smanjuje.
Vrijednost granice stezanja interesantna je, uglavnom, kad se radi s nesaturiranim
materijalima, pa se, kod uobičajenih laboratorijskih ispitivanja, rijetko traži.
Volumen
čvrste čestice
voda
zrak
vol. pora
granica tečenja
granica stezanja
plastičnosti
stanje
vol. čestica
čvrsto stanje
ws wp wL
Vlažnost [w]
Slika 2.4-3. Granica stezanja, ws, na mjestu gdje prestaje smanjenje volumena
uzorka sa smanjenjem njegove vlažnosti.
2.3.2.4. Aktivnost
Aktivnost glinovite frakcije tla definira se kao odnos indeksa plastičnosti, IP, i sadržaja frakcije
promjera manjeg od 0,002 mm u postocima. Naime, količina vode koja se može vezati uz čestice
tla zavisi o količini i vrsti minerala gline. Tako, na osnovi relativno jednostavnih pokusa
možemo približno dobiti uvid i u mineraloški sastav materijala.
Aktivnost gline definira se na slijedeći način
I
A= P , (2.4-5)
N 0,002
gdje je N0,002 sadržaj frakcija promjera zrna manjeg od 0,002 mm.
Suha čvrstoća
80
ja
e zi
h
60 ća ko
ve
ija 0)
40 lin -l 2
Ip
ja
A 3(
w an
,7 m
e =0
in
propusnost
gl Ip
Stišljivost,
e
20 g lin
an.
g
, or
ah
pr
0
0 20 40 60 80 100
wl
Suha čvrstoća,
Propusnost
plastičnost,
stišljivost
100
)
nit
rilo
80
Indeks plastičnosti, Ip [%]
o
tm
it)
(il
on
e
(m
in
60
gl
ne
ne
al
gli
rm
ne
no
t)
lini
t vi
40 o
( ka
ak
g line
ne
tiv
20 ak
ne
0 20 40 60 80 100
Sadržaj gline [%]
Izvađeni uzorak materijala rasprostremo na neku ravnu površinu (novine, ploča) i vizualno
odredimo kolika je količina (postotak) koje vrste čestica (s obzirom na njihovu veličinu).
Utvrdimo li da prevladavaju krupnija zrna, slijedeći korak je odrediti oblik zrna:
- uglast;
- poluuglast;
- poluzaobljen;
- zaobljen.
Nakon toga pokušamo odrediti granulometrijski sastav, odnosno je li materijal dobro,
jednoliko ili loše graduiran. Za šljunak i krupni pijesak se vizualno to uglavnom može odrediti,
dok za sitnije materijale ne može. Treba reći da se vizualno mogu odrediti samo odnosi
volumena pojedinih frakcija, dok se odnosi masa (koji se ucrtavaju u granulometrijski dijagram)
mogu odrediti tek na temelju vaganja u laboratoriju, pa je i to uzrok moguće greške kod
vizualnog procjenjivanja granulometrijskog sastava.
Na terenu uzimamo među prste malo vlažni uzorak tla. Ustanovljavamo slijedeće:
Lijepljenje za prste. Ako se uzorak lijepi za prste, radi se o glini ili o organskoj glini.
Prah i treset se ne lijepe za prste.
Miris, boja i sjaj uzorka nam mogu pomoći da ocijenimo plastičnost i sadržaj organske
komponente. Sjaj određujemo zarezivanjem površine grumena slabo vlažnog do suhog
materijala. Voštan sjaj se javlja kod gline visoke plastičnosti, mutan sjaj kod gline srednje
plastičnosti, a bez sjaja su prah i organske niskoplastične gline. S obzirom na miris, svježe
Klasifikacija tla je već više puta spominjana. Radi se, dakle, o svrstavanju materijala tla u grupe
sličnih svojstava. Kao što je već rečeno, interesantna su prvenstveno svojstva materijala za
iskope i građenje; često kažemo i da su to inženjerska svojstva. Treba reći da se, samo na temelju
klasifikacijske grupe, ne mogu odrediti svojstva materijala, već treba obaviti i odgovarajuće
terenske i laboratorijske pokuse. Klasifikacijske grupe nam služe da ocijenimo raspon
vrijednosti u kojemu se rezultati pokusa mogu kretati (da ne pravimo grube greške).
U nas je uobičajena tzv. jedinstvena klasifikacija koja materijale dijeli prema veličini zrna, a
sitnozrnate još i prema plastičnosti. Za nju je potrebno provesti relativno jednostavna
laboratorijska ispitivanja kao što su sijanje, areometriranje i Atterbergove granice. Razradio ju je
Arthur Casagrande (1948), pa je još zovu i AC-klasifikacija. Kasnije su se pojavile još neke
klasifikacije, koje su bile povezane s poznatim institucijama za standardizaciju kao što su DIN,
British standard, AFNOR (Francuska) i ASTM (SAD). Sve su one bazirane na istim principima
kao i jedinstvena klasifikacija, ali su nastojale u svoje klasifikacijske sustave uvrstiti grupe
materijala koje su karakteristične za «njihova» tla. Što se tiče novih evropskih propisa za
građevinarstvo – eurokodova (za geotehniku Eurokod 7), ne predviđa se vlastiti sustav
klasifikacije već će eurokodovi preuzeti sustav koji predlaže Međunaroda organizacija za
normizaciju – ISO, norme ISO 14688 (1997) i ISO 14688-2 (2000), o čemu će biti riječi nešto
kasnije.
Kao što je već rečeno, Međunaroda organizacija za normizaciju – ISO, s ciljem klasificiranja tla,
je izdala norme ISO 14688 (1997) i ISO 14688-2 (2000). To su još uvijek nacrt norme i
prednorma, pa tako nemaju punu snagu. Također su primijećene neke nedosljednosti. Naime,
ISO 14688 (1997) razlikuje pet stupnjeva plastičnosti: nisku (L), srednju (I), visoku (H), vrlo
visoku (very high – V) i ekstremno visoka (extremely high – E) (sl. 2.4-6.). S druge strane, ISO
14688-2 (2000) ima samo tri stupnja plastičnosti (tablica 2.4-2.). U ovim normama nisu na jasan
3
Istini za volju, američki standard za klasificiranje, iako se također zove jedinstvena klasifikacija ima neke grupe i
oznake drugačije, ali ovdje se držimo opisa kakvi su dani u Nonveillerovoj knjizi, a i kakvi vrijede po hrvatskim
normama.
4
slovo M za prah je dao A. Atterberg prema nazivu jednog naselja u Švedskoj (Mo), jer nije u jeziku našao
prikladan naziv za materijal između pijeska i gline (prema Šuklje, 1967).
Slika 2.4-5. Primjeri granulometrijskih krivulja, prema draft ISO/DIS 14688-1, sl.-
1.
Ovdje će se o procesima u tlu reći nešto u najkraćim crtama jer su to pojave koje se tretiraju u
geoznanostima kao što su to geologija i inženjerska geologija, pa više zainteresiranog čitaoca
upućujem na literaturu specijaliziranu literaturu, primjerice, Šestanović (1993).
Nama su, sa stanovišta mehanike tla, zanimljivi oni (dugotrajni) procesi koji izazivaju
promjene u sastavu zemljine kore. Rezultati tih procesa su:
1. raspadanje stijena;
2. transport produkata raspadanja;
3. sedimentacija transportiranih čestica.
a) b) c)
Slika 2.5-1. Neki primjeri struktura za idealne kuglice:
a) jednoliko graduiran materijal, rahla struktura, n = 0,48;
b) jednoliko graduiran materijal, gusta struktura, n = 0,26;
c) kuglice dvaju promjera, vrlo gusta struktura, n < 0,26
Kod koherentnih tala prevladava utjecaj molekularnih sila. Struktura može biti saćasta ili
pahuljasta. Najčešće imamo kombinacije jedne i druge strukture.
LITERATURA:
3.2.1 Općenito
5
Komentar: Iako se spominju kao dio preliminarnih ispitivanja (u EC 7/3, Aneks A), geofizička ispitivanja u EC
7/3 nisu opisana.
Geoelektričnim se ispitivanjem mjeri specifični električni otpor slojeva tla. Shema mjerenja na
terenu je prikazana na slici 3.2-1. Preko naponskih se elektroda nametne električni potencijal
(potencijalno polje) u tlu ispod površine. U mjernim se elektrodama mjeri električni potencijal.
Iz takvih se podataka mogu odrediti promjene specifičnog otpora u tlu. Te se promjene ponekad
uspoređuju sa specifičnim otporima na uzorcima izvađenim iz tla da se dobije točnija slika
rasporeda materijala u tlu.
polje električnih
potencijala
u tlu
3.2.2.Seizmička ispitivanja
Seizmičkim se ispitivanjima mjeri brzina prolaska mehaničkih valova kroz slojeve tla. Provode
se tako da se na jednom mjestu, udarom čekića ili eksplozijom, generiraju valovi (izvor vala), a u
okolini izvora se mjeri vrijeme nailaska vala (pomoću geofona postavljenih na točno određenim
udaljenostima). Vrste mehaničkih valova u tlu su prikazane na sl. 3.2-2.
Uzdužni ili longitudinalni valovi se šire zbijanjem i razrjeđivanjem, pa se šire i kroz tlo i
kroz vodu. Kad je tlo saturirano, uzdužni valovi odražavaju svojstva krućeg medija – vode.
Poprečni ili transverzalni valovi titraju okomito na smjer širenja. Kroz tlo se šire trenjem
među česticama tla - što kroz vodu nije moguće, pa je tako brzina poprečnih valova odraz
svojstava skeleta tla. Poprečni su nam valovi, dakle, važniji, jer na temelju njih možemo odrediti
neka mehanička svojstva tla kroz koje val prolazi, dok se kod uzdužnih ne mogu odvojiti valovi
koji prolaze kroz tlo od onih koji prolaze kroz vodu.
udar
pojačalo računalo
geofoni
smjer vala
reflektirani val u
prvom sloju
reflektirani val u
drugom sloju
Valovima na putu često stoje neke prepreke, ali i «ubrzivači valova» kao što su
vodovodne i slične instalacije. Zbog toga se seizmička mjerenja obavljaju i s površine u
geotehničku bušotinu (down-hole) i između dviju bušotina (cross-hole), gdje je lako odrediti put
vala (udaljenost između dvije točke). Važno je da izvor vala proizvodi jasno izraženi val,
primjerice, transverzalno titrajući u vertikalnom smjeru. Mjerač brzine valova tada mjeri
nailazak upravo takvog vala, što olakšava interpretaciju mjerenja. Mjerenja u bušotinama se
provode rijetko i uglavnom kod vrlo zahtjevnih projekata (sl. 3.2-4 i 3.2-5).
Kao što je već rečeno, na osnovi seizmičkih ispitivanja se mogu odrediti i mehaničke
karakteristike tla. Iz brzine poprečnih valova, vs, možemo odrediti, primjerice, modul posmika,
G: G = ρ vs2 , gdje je ρ gustoća tla. Gustoće tla se mjere pomoću tzv. karotažnih mjerenja
(primjenom radioaktivnih izotopa). Treba reći da je ponašanje tla nelinearno, tj. za veće pomake
su moduli manji, pa ovaj modul posmika vrijedi samo za razinu deformacija koja odgovara
seizmičkim valovima, a to su stotinke milimetra. Module za veće deformacije možemo ispitati
samo na uzorcima tla u laboratoriju. Zbog toga moramo nastojati izvaditi kvalitetne uzorke tla.
0,6 m
plast.
cijev
injektirano izvor
valova
va
alo
tv
pu
3-D mjerač
brzine
valova
osciloskop
input okidač
vertikalni impuls
mjerač vertikalne
brzine
smjer kretanja
valova
3-D mjerač
brzine
injektirano
3.3.1 Općenito
Ovaj se pokus ne izvodi u bušotini već sa samostalnim uređajem. U tlo se utiskuje stožac
standardnog oblika. Stožac se utiskuje relativno polagano, stalnom brzinom (od 2 cm/s). Mjeri se
sila utiskivanja stošca i plašta (s dvama osjetilima za silu (1) i (2), Sl. 3.3-1). Ako je, iza konusa,
ugrađeno i osjetilo za mjerenje pornog tlaka, zovemo ga piezokon (piezocone – CPTU). Otpor
prodiranju šiljka mjerimo na osjetilu (2), a otpor plašta je razlika očitanja između (1) i (2).
Razlikujemo slijedeće veličine:
- qc ... specifični otpor stošca (sila na stošcu podijeljena s njegovom površinom),
- fs ... specifični otpor plašta (sila na plaštu podijeljena s površinom plašta),
- R1 ... jedinični koeficijent trenja: fs / qc (za istu dubinu).
Mjerenjem tlaka u vodi, osim određivanja razine podzemne vode, razlikuju se
nekoherentni od koherentnih materijala. Ovi drugi su slabopropusniji, pa se tlak u vodi, koji
nastaje pri utiskivanju sonde, sporo disipira (raspršuje).
Statički penetracijski pokus je precizniji od SPT-a jer se uvjeti izvođenja pokusa mogu
bolje kontrolirati. Osim toga, sve se veličine i zapis mogu pratiti preko elektronskih uređaja,
obrađivati, pohranjivati i prikazivati pomoću računala.
CPTU može poslužiti i za određivanje koeficijenta konsolidacije (Lancellotta, 1995).
Jedan primjer korelacijske veze edometarskog modula tla i specifičnog otpora stošca
naveden je i u dodatku EC 7, tab. 3.3-1:
Eoed = α . qc (3.3-1)
Otpor šiljka
plašt
30 cm
Dubina (m)
osjetilo za
silu (2)
filtar i osjetilo
za porni tlak
vrh (stožac)
φ = 3,57 cm
Slika 3.3-1 Vrh statičke penetracijske sonde (lijevo) i primjer rezultata statičke
penetracije prije i nakon zbijanja tla.
Iz slike se može zaključiti da je otpor šiljka, poslije zbijanja tla na dubini od 1-2 metra,
puno veći nego prije zbijanja tla. Na dubini do 1 metra otpor šiljka nešto je manji nakon zbijanja
tla, što tumačimo kao posljedicu vibracija koje se javljaju prilikom zbijanja uzrokujući
razrahljenje površinskog sloja.
Glavni dio presiometra je sonda koja se sastoji od valjka koji u srednjem dijelu ima elastičnu
membranu (sl. 3.3-2). Sonda se upušta u bušotinu čije su stjenke malo šire od sonde. Pomoću
hidrauličkog uređaja na površini, u sondi se povećava tlak, koji djeluje na stjenke bušotine i širi
ih. Mjere se tlak i bočni pomak membrane (u stvari tla). Crta se dijagram naprezanja (tlaka) i
promjene volumena ekspandirajuće dionice (ćelije), (sl. 3.3-2) iz čega se određuje bočni modul
tla.
Teorija za Menardov presiometar bazira se na širenju beskonačno debelog cilindra od
elastičnog materijala (Das, 1990), pa se Youngov modul tla određuje prema:
∆p
E = 2 ⋅ (1 + ν ) ⋅Vo ⋅ , (3.3-2)
∆V
gdje je
E ... Youngov modul tla,
ν ... Poissonov koeficijent,
Vo ... volumen ekspandirajuće dionice (ćelije) koji odgovara tlaku po (na
početku zone II, Sl. 3.3-2, b),
∆p /∆V ... nagib pravca za zonu II.
Interpretacija dijagrama prema EC 7/3, je nešto složenija nego što je to prikazano na sl.
3.3-2b); prikazana je u dodatku 7.A.
Mehanika tla ♦ interna skripta 37
Rudarsko-geološko-naftni fakultet
PC
bušotina
vodovi zona II.
opterećenje ∆V ponašanje
presiometarska
ekspandirajuća
∆p
dionica
sonda
V0
p0
(a) (b)
rupe za zrak
kuglica
500 mm
rasklopni cilindar
300 mm
nož
φ 50 mm
Tablica 3.3-4 Stanja materijala tla prema zbijenosti (draft ISO/CD14688-2, Tab.
2).
SPT N30 zbijenost tla
0-4 vrlo rahlo
4-7 rahlo (rastresito)
7-15 srednje zbijeno
15-30 zbijeno
>30 vrlo zbijeno
Krilna sonda se sastoji od četiri ploče (krilca), međusobno učvršćene pod kutom od 90°.
Pokus se izvodi tako da se sonda utiskuje, izravno u tlo ili kroz bušotinu, do zadane dubine, a
zatim zakreće s momentom, tako da do sloma tla dođe u nedreniranim uvjetima (tj. u vodi se
mogu povećati porni tlakovi). Krilnu sondu treba okretati stalnom brzinom. Da se ostvare
nedrenirani uvjeti, brzina okretanja u koherentnom tlu treba biti od 0,1°/s do 0,2°/s (6°/min do
12°/min). U mekom koherentnom tlu male osjetljivosti, brzina okretanja može biti i do 0,5°/s.
jer i efektivna
naprezanja od
ž
meko,
te te
vlastite težine
prašinasto- rastu s dubinom
ti
glinovito tlo
vlas
lu o d
aut
j
z1
ezan
σg' od z1 cu od z1
napr
tla
efek
z z
krilca
τf = c u
d
1.1
0.9
faktor korekcije - µ
faktor korekcije - µ 0.8
0.9 Ip < 40 %
0.8 0.7
Ip < 40 %
0.7
0.6
0.6
0.5
0.5 cf u = µcf v
cf u = µcf v
µ≤1
µ ≤ 1,2 0.4
0.4
0 20 40 60 80 100 120 140 160 180 200 0 0.1 0.2 0.3 0.4 0.5 0.6
granica tečenja wL srednja vrijednost za c f v / σv'
tlačna cijev
utisna šipka
tlačna boca
uzemljenje
dilatometar
čelična
membrana
m 0
P0 P1
5
m
95
mm čelična
membrana
Mjerenja u podzemnoj vodi se odnose prvenstveno na mjerenje razine podzemne vode ili
pornoga tlaka. Ta se mjerenja obavljaju pomoću:
- otvorenog sustava i
- zatvorenog sustava.
Otvoren sustav je kad se u tlu postave otvorene cijevi, ili cijevi s filtrima. To je sustav u
kojemu je podzemna voda u izravnom dodiru s atmosferom, a mjeri se razina vode u bušotini,
cijevi ili plastičnom crijevu. U praksi se upotrebljavaju tri vrste otvorenih sustava: bušotina za
opažanje (sa ili bez zacjevljenja), otvorena perforirana cijev s filtrom od krupnog pijeska ili
geotekstila te cijev s filtrom na vrhu i s unutarnjim plastičnim crijevom. Otvoreni sustavi, kao što
su bušotine za opažanje i otvorene perforirane cijevi, mogu se upotrebljavati samo u slučaju vrlo
propusnog homogenog tla i stijene, kao što je to pijesak, šljunak ili stijena s raspuklinama, gdje
nema opasnosti da će čestice tla ući u bušotinu ili cijev,
Zatvoren sustav je kad se umjesto cijevi, u tlo (nasip, branu) ugrade osjetila za tlak s
mogućnošću praćenja tlaka elektronskim putem. Prednost zatvorenih sustava je u tome što je
dovoljno da i mala količina vode uđe u sondu, da se tlak točno izmjeri (što je naročito važno za
koherentna tla). Postoje hidraulički, pneumatski i električni sustavi zatvorenih piezometara.
Ipak, najčešći su piezometri s otvorenom cijevi (sl. 3.3-7) što na donjem kraju cijevi
imaju filtar, koji sprečava prodor čestica u piezometar.
Piezometarska razina. Razina vode koja se digne u piezometru je tzv. piezometarska
razina iz koje se može izračunati piezometarski tlak (umnožak te visine i jedinične težine vode),
a koji bi trebao odgovarati tlaku iz odgovarajuće strujne mreže. To nije razina podzemne vode
(vodno lice).
Razina podzemne vode ili vodno lice je linija koja povezuje one točke u prostoru (i
vremenu), u kojima je tlak jednak atmosferskom tlaku.
cijev d=50 mm
nasip od priručnog
materijala
bentonitna brtva
0,6
1+2 m
saturirani pijesak
filtar
bentonitna brtva
0,6
ispuna
Slika 3.3-7 Piezometar (otvoreni sustav).
3.4.1 Općenito
Uzorci tla su nam potrebni da možemo odrediti sastav i svojstva tla. Uzorci mogu biti
poremećeni (ako ih se ispituje samo zbog klasificiranja tla) i neporemećeni, ako treba odrediti
svojstva koja su ovisna o strukturi tla, kao što su vodopropusnost, deformabilnost i čvrstoća.
Uzorci se dalje ispituju u geomehaničkom laboratoriju, koji može biti smješten na terenu ili u
nekom većem mjestu. Da se sačuva osnovna struktura uzoraka nakon vađenja, potrebno ih je
čuvati u temperaturno i vlažnosno kondicioniranom prostoru, a isto tako ih pažljivo transporti do
laboratorija.
Uzorci se mogu vaditi iz sondažnih jama i bušotina.
sanduk
parafin
detalj "A"
Slika 3.4.-1 Vađenje uzoraka iz sondažnih jama.
Bušenje može biti ručno ili motorno (odnosno, bušiti se može pomoću ručne ili motorne bušaće
garniture). Iako je motorno suvremenije i kvalitetnije, zbog cijene i, za motorne garniture,
nepristupačnih terena, ručno se bušenje i danas uvelike primjenjuje.
Ručno bušenje. Buši se pomoću svrdla (sl. 3.4-2), maksimalno do 10 m, i vade
poremećeni uzorci. Prvenstveno se rabi za određivanje dubine i sastava slojeva u tlu. Iako se
vade i tzv. «neporemećeni uzorci». njihova je kvaliteta slabija nego kod onih vađenih strojno.
bušaći toranj
svrdla:
ulazi tlo
šipke (mogu se dodavati)
svrdlo
kolotura
četveronožni
toranj
glava s
vitlo ventilom
(dizalica)
pogonski
motor
transmisija
stezna glava
pumpa čelični
cilindar
isplačni bazen
uvodna kolona
Du 2,5 mm
bušeča šipka
isplaka
Dn
Dv
jezgrena cijev
dijamantna kruna
a) b)
1 10
Izvještaj o geotehničkim istraživačkim radovima treba biti u skladu s EC 7/1, pogl. 3.4 i
Orr & Farell (1999). Rezultati ispitivanja prikazuju se tzv. geotehničkim izvještajem ili, kako je
kod nas uobičajeno reći geotehničkim elaboratom. Sastoji se od dva dijela. Prvi dio sadrži sve
rezultate istraživanja u koje su uključene i geološke i inženjerskogeološke značajke istraživane
lokacije, a drugi sadrži izvedene vrijednosti parametara i njihovu ocjenu. Rezultati istraživanja
moraju sadržavati i:
- rezultate terenskih i laboratorijskih ispitivanja u odgovarajućim prilozima,
- bušotinske profile s fotografijama jezgri i opisima tla na temelju rezultata
laboratorijskih ispitivanja i
- podatke o kolebanju razine podzemne vode u bušotinama.
Geotehnički je izvještaj ujedno i dio tzv. geotehničkog projektnog izvještaja (EC 7/1,
pogl. 2.9). Geotehnički izvještaj treba sadržavati opis svih terenskih i laboratorijskih radova i
dokumentaciju o postupcima terenskih i laboratorijskih ispitivanja.
RPV 2,50
Šljunak, srednje krupan slabo graduiran, oblog do GP
PPV poluzaobljenog zrna, maks. 3 cm, rastresit, sive boje.
5
4,00
Šljunak, sitan do srednje krupan, slabo graduiran do GP/GM
4,60 prašinast, rastresit, tamnosive do crne boje, organskog
mirisa.
SP/SM
5,10 Pijesak, srednje krupan, slabo graduiran do prašinast, vrlo 2
rastresit, crne boje, organskog mirisa.
GW/GM
6,30 Šljunak, srednje krupan, dobro graduiran do prašinast, 26
oblog do poluzaobljenog zrna, max. 3 cm, rastresit, crne
boje. GP/GM >50
7,30 Šljunak, sitan do srednje krupan, slabo graduiran do
prašinast, oblog do poluzaobljenog zrna, max. 3 cm,
srednje zbijen, sive boje.
30
40
14,40
Lapor, čvrst,sive boje. Uglavnom kompaktan u komadima
svijeća, te mjestimično razlomljen (uglavnom usljed bušenja). L
>50
15,50
W1 W2 W0 0 10 20 30 40 50 60 70 80 90 100 %
0 10 20 30 40 50 udaraca
SPT
γ γd γs 0 10 20 30 40
3
50 ( kN/m )
- prirodna vlažnost W0 ( % )
γ
- suha prostorna težina d ( kN/m )
3
os upornjaka
U-2
LIJEVA OBALA
U-2
(164.93)
0.00
SM
(1) 1.30
N=7
S-2 RPV 2.50
(161.02) GP
4.60 GP-GM
GP
1.30 5.10 SP-SM
N=2
GW (1) 6.30 GW-GM
N=22 N=26
3.20 GP-GM
(2) 7.30 N=29
SP-SM
4.20
GP
5.40 N=24
N=30
SP-SM
SP-SM
7.10
CH (1)
8.00 N=34 N=26
8.70 L
N=33
SP 14.40
L
11.60 15.50 N=35
N=38
(4)
N=43
L
utisnuti volumen
Vc+2 Vr
Vc+Vr
∆p
EM = 2,66 V
∆V ∆V
Vr (V = Vc+ Vr)
pr pLM
tlak
promjena volumena - ∆v
promjena tlaka - ∆p
1,2 minimum
minimum
pr
tlak
LITERATURA:
4.1 Uvod
visina pada
bat
Sr = 100%
Sr = 90%
5 cm
11,7 cm
ρdMAX
ρd [kN/m]
sloj tla
w1 w2 w4 w5
10 cm
w3=wopt
w [%]
Pripremi se po 5 uzoraka od istog materijala, ali različite vlažnosti (po 2% razlike) i zbija
u standardiziranom kalupu (sl. 4.2-1) sa zadanom energijoma zbijanja. Materijal mora potpuno
ispuniti kalup, a višak se ukloni pomoću noža. Mjerenjem mase materijala prije i nakon sušenja
mogu se tako odrediti gustoće vlažnog i suhog tla (ρd) i pridružiti ih odgovarajućim vlažnostima.
standardni modificirani
težina bata (N) 25,0 45.0
visina pada bata (cm) 30,4 42,5
broj slojeva*broj udaraca bata 3*25 5*25
rad zbijanja (kNm/m3) 610 2750
Budući da materijal pri zbijanju uvijek ima određenu vlažnost, zbijanjem se zapravo
“istjeruje” zrak iz pora. Odnos između gustoće suhog tla, vlažnosti i stupnja zasićenosti (Sr)
možemo dobiti preko poznate formule (4.2-1) iz koje možemo dobiti gustoću suhog tla, izraženu
pomoću vlažnosti:
ρ = (1 − n) ρ s + nS r ρ w (4.2-1)
ρd
ρ d = (1 − n) ρ s ⇒ n = 1 − (4.2-2)
ρs
mw nS r ρ w ρs
w= = ⇒ ρd = (4.2-3)
md ρd ρw
1+ s
ρ wSr
U izrazu (4.2-3) su veličine ρw i ρs praktički konstante. U dijagramu zbijanja (tj. odnosa
vlažnosti i gustoće suhog tla) preko ove se formule dobije familija hiperbola u kojima se kao
parametar pojavljuje stupanj zasićenosti uzorka (Sl. 4.2-1). Rezultat ispitivanja je vlažnost koja
odgovara maksimalnoj gustoći suhog tla naziva se optimalnom i pri toj vlažnosti treba ugrađivati
2.4
prahovi su jako
2.2 osjetljivi na vlažnost
suha gustoća, ρd [t/m3]
1.2
3 5 7 9 11 13 15 17 19 21 23 25 27 29 31 33
vlažnost zbijanja [%]
Slika 4.2-2 Prikaz odnosa vlažnosti i gustoće suhog tla za razne materijale
(prema Monahan, 1986).
P klip koji se
utiskuje u uzorak
mikrometar za
mjerenje slijeganja
4,95
mjerna linija
prstenasta σ/w
ploča
B
σ [kN/m2]
A
uzorak σ2 σ1
12,7 cm
25 25 mm
15,2 cm
0 O1
w [mm]
Ako je vrijednost CBRB veća od CBRA , mjerodavna je vrijednost CBRA. Ako je vrijednost CBRA
veća od CBRB , ispitivanje treba ponoviti. Ako ponovno ispitivanje pokaže isti rezultat,
mjerodavna je CBRB .
Koherentni materijal. Kod većih se radova tehnologija zbijanja zemljanih materijala ispituje na
probnom polju. Podloga probnog polja mora biti poravnata i uvaljana. Primjenjuje se ista
tehnologija razastiranja i zbijanja kakva će se kasnije koristiti kod masovnih radova. Materijal se
nanosi u slojevima, razastire dozerom, a zbija ježevima ili valjcima. Duljina probnog polja mora
biti najmanje 15.0 m. Materijal se ugrađuje pri optimalnoj vlažnosti. Mjeri se povećanje gustoće
tla s brojem prijelaza stroja za zbijanje (sl. 4.3-1). Optimalan je broj prijelaza od kojega se suha
gustoća tla više bitno ne povećava.
m
6
~
h = const.
> 15 m > 15 m
1.8
1.7
1.6
1.5
0 1 2 3 4 5 6 7 8
Nekoherentni materijali. Kod nekoherentnih su materijala postupci slični samo što se, zbog
krupnoće zrna, površine ne mogu dobro izravnati, pa se popunjavaju sitnozrnatim materijalom.
Za mjerenje gustoće zbijenog tla se iskapaju jame koje se ispunjavaju vodom (prethodno se
razastre plastična folija).
U nasipu se iskopa rupa (do 3 dm3). Iskopani materijal je uzorak kojemu treba odrediti volumen.
Volumen se određuje tako da se iznad rupe postavi posuda s kalibriranim pijeskom, sl. 4.3-2 (To
je obično jednoliko graduirani kvarcni pijesak kod kojeg zrna zauzimaju praktički jednaki
volumen u rahlom i zbijenom stanju.). Kroz lijevak se pijesak upusti u rupu. Na staklenom
balonu je podjela u jedinicama volumena, pa se iz razlike volumena (prije i nakon upuštanja
pijeska) može odrediti volumen rupe. Iz poznate mase iskopanog materijala (vlažne i suhe)
odrede se vlažnost, gustoća i suha gustoća ugrađenog materijala.
lijevak
metalna
ploča
rupa, ispunjena
kalibriranim pijeskom
Kad je potrebno obaviti veliki broj pokusa, često se koristi i uređaj koji s površine, na
temelju radioaktivnog zračenja, mjeri gustoću medija kroz koje zrake prolaze. On međutim daje
samo relativni odnos između gustoća na pojedinim mjestima, pa je prije početka mjerenja takav
uređaj potrebno umjeriti i usporediti s neporemećenim uzorcima.
Za određivanje gustoće, princip rada densimetra bazira se na gama zračenju cesiuma 137
u ispitivani materijal. Dio zračenja će proći kroz materijal (tlo) i registrirat će ga Geiger-
Müllerov brojač na dnu densimetra. Kroz materijal male gustoće će prolaziti više zraka (veći
broj), a gusti će materijal apsorbirati veliki broj zraka.
putovi fotona
izvor zračenja
oslonac
kružna ploča
šipka
d = 30 cm
temeljno tlo
LITERATURA:
5 VODA U TLU
Voda u tlu se nalazi u porama. Može ih ispunjavati potpuno ili djelomično. Kada ispunjava
potpuno, kažemo da je tlo vodom zasićeno (saturirano); kada ne ispunjava potpuno kažemo da je
tlo djelomično zasićeno (parcijalno saturirano). Mehanika tla na dodiplomskoj se razini bavi,
uglavnom, potpuno suhim ili potpuno zasićenim tlom.
Vrlo je često važno u tlu prepoznati razinu podzemne vode. To nije razina na kojoj se
pojavljuje voda već razina na kojoj su porni tlakovi jednaki atmosferskima. To je ilustrirano na
sl. 5.1-1. gdje se pokazuje u kakvim se oblicima voda pojavljuje ispod površine tla. Prava razina
podzemne vode nije, dakle, gdje počinju potpuno vodom zasićene pore (Sr = 1.0), već gdje je
porni tlak, u = 0.0 kPa (tj. tlak je jednak atmosferskom). Iznad te razine porni su tlakovi manji
od nule kao što bi bili, primjerice, u kapilari uronjenoj na razini podzemne vode (na desnoj strani
slike).
d
površina tla
kapilara
razina adhezivno vezane vode 1
h~
d
razina otvorene kapilarne vode, Sr < 1,0
porni tlak u kapilarnoj vodi, u < 0 h
razina zatvorene kapilarne vode, Sr = 1,0
u=0
Sr = 1,0 (zasićenost pora 100%)
težina)
2 ⋅ T ⋅ cosψ
hc =
r ⋅γ w (5.1-2)
Za vodu je kut ψ približno jednak nuli, pa 5.1-2. prelazi u
2 ⋅T
hc =
r ⋅γ w (5.1-3)
Ako uvrstimo ranije navedene numeričke vrijednosti, slijedi
0,03
hc = K[cm] (5.1-4)
d
hc1
C p0=0
+h1
y
T T
hc1
h1
p=0 hc2
+he1 hc
B
±0,0 he1
he A
a) b)
Slika 5.1-2 a) Raspodjela tlakova u kapilari i b) površinska napetost.
Kako je na sl. 5.1-2 vidljivo, naprezanja u vodi su ispod razine vode pozitivna, a
iznad nje negativna. Ako je voda u tlu, naprezanja u vodi, kako ćemo vidjeti u nastavku,
određuju naprezanja i među česticama tla.
površina tla
suho raspodjela
tlo vertikalnih naprezanja
s dubinom
z h
σv
σh σh
σv = γ . h, σh = K0 . σv
σv element tla
Na element uronjen u vodu djeluje uzgon koji je jednak razlici tlakova s donje i gornje strane, a
za jedinični volumen je jednak jediničnoj težini vode (sl. 5.2-2):
u = ud - ug = γ w (5.2-2)
pa je težina uronjenog tla: γ = γ − γ w .
,
(5.2-3)
površina tla
a
r. p. v.
h
h-a
ug
element tla, 1 m3
Slika 5.2-2 Naprezanja u elementu tla od vlastite težine kad je tlo potopljeno.
U elementu tla ispod razine podzemne vode razlikujemo, dakle, slijedeće vrste naprezanja:
σ v = h ⋅γ ... ukupno naprezanje, (5.2-4)
u = (h − a) ⋅ γ w ... porni tlak, (5.2-5)
a njihova razlika je naprezanje što djeluje na čvrste čestice:
σ ' v = h ⋅ γ − (h − a) ⋅ γ w ... efektivno naprezanje, (5.2-6)
što se može još izraziti i pomoću uronjene težine tla
σ ' v = a ⋅ γ + (h − a ) ⋅ γ − (h − a ) ⋅ γ w = a ⋅ γ + (h − a ) ⋅ (γ − γ w ) = a ⋅ γ + (h − a ) ⋅ γ ' . (5.2-7)
U suhom se tlu naprezanja prenose preko čvrstih čestica, a u tlu, ispod razine podzemne vode,
preko čvrstih čestica i vode. Za mehaničko ponašanje tla bitna su naprezanja koja se prenose
preko čvrstih čestica (skeleta tla). To su tzv. efektivna naprezanja i označavaju se kao σ’! Može
se reći i ovako: "Efektivno naprezanje je onaj dio totalnog naprezanja koji se prenosi preko
skeleta tla".
Načelo efektivnih naprezanja: Efektivno naprezanje je izvedena veličina. Naime, efektivna
naprezanja se u tlu ne mogu izmjeriti, već se mogu izmjeriti samo ukupna (totalna naprezanja) i
porni tlakovi (tlakovi u pornoj vodi), pa se može napisati :
σ´ = σ - u (5.3-1)
gdje su:
σ … ukupno naprezanje,
u … porni tlak.
σ´ je, dakle, izvedena veličina.
Budući da voda ne može prenositi posmična naprezanja vrijedi:
τ =τ' (5.3-2)
Efektivna naprezanja su važna jer deformacije (slijeganja) i čvrstoća tla ovise upravo o
tim naprezanjima.
Pri promjeni razine jezera mijenjaju se ukupna naprezanja u pijesku na njegovom dnu. Pijesak,
međutim, ne “osjeća” te promjene naprezanja jer se ona prenose putem vode i vode u porama
pijeska. Naime, uzgon na čestice je jednak bez obzira kolika je dubina vode u jezeru. Ukupna se
naprezanja, dakle, u pijesku mijenjaju, ali efektivna ne.
razina jezera 1
razina jezera 2
pijesak
Ako je površina podzemne vode horizontalna i pod jednakim uvjetima (jednaki su vanjski
tlakovi na njenoj površini) – nema tečenja. Tečenje nastaje ako nastane razlika potencijala u
podzemnoj vodi. Ovdje potencijale treba shvatiti kako ih za modeliranje tečenja vode u cijevima
definira poznata Bernoullijeva jednadžba. Bernoullijeva jednadžba, za gibanje realnih tekućina
(za slučaj malih brzina) tj., da je ukupni potencijal (h) jednak sumi geodetskog (hg) i
piezometarskog potencijala (hp) glasi (izražena u visinama):
h = hg + hp. (5.4-1)
uzorak tla
H
tlačni potencijal
l ukupni potencijal
geodetski potencijal
b
z RR - referentna ravnina
b H
Neki put je potrebno odrediti brzinu kojom voda protječe kroz tlo. Brzina tečenja je
volumen vode koji proteče kroz površinu uzorka A u promatranom vremenu, dakle, brzina
tečenja, v, je
V
v= (m/s) (5.4-2)
t⋅A
gdje je
V ... volumen vode,
t ... vrijeme,
A ... površina uzorka.
Tečenje kroz uzorak (tlo) je to brže, što je razlika potencijala, H, veća, a duljina uzorka, l, manja, pa se
definira fizikalna veličina koja se naziva hidraulički gradijent, i
H
i= (5.4-3)
l
Da se, dakle, izjednače mjerenja pri različitim duljinama uzoraka i različitim padovima
potencijala, H, potrebno je izmjerenu brzinu podijeliti s hidrauličkim gradijentom. Rezultat je
brzina po jediničnom gradijentu što nazivamo koeficijentom propusnosti (k):
V
v V ⋅l
k = = A⋅t = (5.4-4)
i H A⋅t ⋅ H
l
Konstanta proporcionalnosti naziva se koeficijent propusnosti. Voda protječe različitom
brzinom kroz razne materijale, što znači i da su koeficijenti propusnosti različitih materijala
različiti. Izraz (5.4.-4.) može se napisati i ovako:
v = k ⋅i (5.4-5)
i naziva se Darcyijevim zakonom. Darcyjev zakon, dakle, kaže da je brzina tečenja kroz tlo
proporcionalna hidrauličkom gradijentu.
v
vs = [m/s]
n
gdje je n – relativni porozitet uzorka
vs – stvarna brzina
v- Darcy-eva brzina
površina
presjeka,
h A
dh
h1
V h2
uzorak a
l
uzorak l
a) b)
Slika 5.4-2 Shema mjerenja koeficijenta propusnosti: a) sa stalnim padom i b) s
promjenjivim padom.
a⋅L h
k= ⋅ ln 1
A(t 2 − t1 ) h2
Praktični problemi su uvijek u tri dimenzije (3D), ali se često mogu riješiti modeliranjem
u 2D. Kao i za 1D, tako i tečenje u 2D nastaje kad se pojavi razlika potencijala, kao što je to
prikazano na sl. 5.4-3. Međutim, 2D model je složeniji, pa ga treba detaljnije obrazložiti. Na sl.
5.4-3. su naznačeni i neki elementi koji će se dalje koristiti.
nepropusna barijera
piezometar
h2
hpA
h = hgA + hpA
strujnica
geodetski
potencijal
proizvoljno odabrana
referentna ravnina
x y δvy
vy + dy
δvX δy
vX + dx
δx
vZ
dy v y
= (5.4-15)
dx v x
što znači da tangenta u svakoj točki funkcije Ψ(x,y)=Ψ1 definira smjer brzine tečenja vode u toj
točki. Davanjem vrijednosti Ψ1, Ψ2, Ψ3, Ψ4, Ψ5 itd. dobije se familija krivulja koje nazivamo
strujnice. Konjugirane funkcije: ekvipotencijale i strujnice moraju biti međusobno okomite.
Elementi strujnog polja, koji nastaju presijecanjem ekvipotencijala i strujnica, nazivamo
kvazikvadratima jer imaju međusobno okomite stranice koje su približno jednakih veličina, tj.
∆b = ∆l (sl. 5.4-5). Svi kvazikvadrati tvore tzv. strujnu mrežu. Važno je primijetiti da su
ekvipotencijale i strujnice međusobno okomite samo kod izotropne sredine (kx = ky). Prije, kad
nije bilo računala, strujna mreža se crtala ručno pri čemu se pazilo da se poštuju svojstva
kvazikvadrata. Posao je bio prilično mučan i dugotrajan (izmjenično crtanje i brisanje).
Laplaceova se jednadžba (uz zadane rubne uvjete) može riješiti, za jednostavne primjere,
analitičkim, a za složenije, numeričkim metodama. Za takva rješenja danas postoje komercijalno
dostupni kompjuterski programi.
Jedna jednostavna strujna mreža je prikazana na slici 5.4-5.
Strujna mrežu koristimo za određivanje: tlakova u vodi koja se procjeđuje (pornih tlakova),
protoka vode i sile strujnog tlaka.
U strujnoj mreži su, pomoću ekvipotencijala, prikazani ukupni potencijali. Iz jednadžbe 5.4-1,
ako poznajemo ukupne potencijale, možemo odrediti piezometarske ili tlačne potencijale.
polje "A"
piezometar
100% 0%
a
ekvipotencijala
∆b v
strujnica ije
%
90,9 9,1%
ac
ujn
s tr
∆l
% q 18
,8 , 2%
81
, 7%
27
,3
72
%
6%
3 6 ,4
54,5%
45,5%
63,
nepropusna granica
Porni tlak u bilo kojoj točki strujne mreže dobije se množenjem piezometarske visine (vidi sl.
5.4-5) sa specifičnom težinom vode (što je isto što i jedinična težina vode):
u = hp ⋅ γ w . (5.4-16)
Strujna mreža se može iskoristiti za izračunavanje ukupnog protoka. Na sl. 5.4-5 je to protok
vode ispod zagatne stijene u građevnu jamu (potrebno ga je odrediti radi, primjerice
dimenzioniranja crpki za evakuaciju vode iz građevne jame).
Uslijed tečenja, na elemente tla u strujnoj mreži, osim uzgona, djeluje i sila strujnog tlaka
-h
p = ∆h . γw
ekvipotencijala γ'
γ''
s s = i . γw
γ
-l
-b strujnica
γw
a) b)
Slika 5.4-6 a) tlakovi od tečenja vode na element tla i
b) sile od vode na jediničnom elementu tla.
U, primjerice, građevnoj
r jami može nastupiti slom tla uslijed strujanja vode prema gore (sl. 5.4-
6, polje “A”) jer član i ⋅ γ w može postati jednak γ', tj. njihov zbroj jednak nuli
γ ' ' = γ '−iγ w = 0 . (5.4-21)
Kažemo tada da je to pojava tzv. kritičnog hidrauličkog gradijenta:
γ,
ic = . (5.4-22)
γw
Kad nastupi kritični hidraulički gradijent čestice tla u toj zoni počnu lebdjeti u vodi, a
može doći i do ispiranja čestica iz tla u dnu građevne jame. Proces je samoubrzavajući jer se
ispiranjem čestica smanjuje debljina sloja, a time povećava gradijent i dalje se sve ubrzava samo
po sebi. Ako se to dogodi u građevnoj jami, proces može biti tako brz da mješavina vode i
čestica u nekoliko sati ispuni čitav volumen građevne jame.
Zbog toga je važno odrediti faktor sigurnosti protiv hidrauličkog sloma tla koji glasi
γ'
Fs = . (5.4-23)
i ⋅γ w
Vrijednosti faktora sigurnosti se kreću između 2 i 3.
Zadan je slučaj procjeđivanja iza zagate stijene prema dolje priloženoj slici.
11,00 m
zagatna stijena
razupora
4,00 m
1,80 m dno jame
12,00 m
4,50 m
Slika 5.4-7. Tečenje u građ. jamu ograđenu zag. stijenama, homogeno tlo.
razupora
5,00 m
voda voda
pijesak datum 1,00 m
proslojak gline 2,00 m CL
pijesak 12,00 m
4,50 m
Slika 5.4-8 Tečenje u građ. jamu ograđenu zag. stijenama, proslojak gline.
jezero betonska
brana
Slika 5.4-9 Tečenje ispod betonske brane s pregradom ispod srednjeg dijela.
jezero
betonska
propusna granica brana propusna granica
uzvodna
pregrada
homogeno
izotropno tlo
nepropusna granica
Slika 5.4-10 Tečenje ispod betonske brane s pregradom s uzvodne strane.
H
homogeni slobodno vodno lice
nasip
jezero
ic a
an
gr
a
u sn
op
pr filtar
nepropusna granica
Kada je temperatura tla više dana ispod nule, voda u tlu se smrzava. Budući da je volumen leda
veći od volumena vode, volumen smrznutog tla se može povećati oko 10%. Drugi, a značajniji
efekt je formiranje ledenih kristala u tlu i stvaranje tzv. leća leda. U proljeće leće leda se tope,
razmoče tlo, i smanjuju čvrstoću tla. To se u nas osobito vidi na cestama u Gorskom kotaru
nakon zime, kad se na površini kolnika otvaraju rupe.
Postavljaju se pitanja: Kako se stvaraju leće leda u tlu? Kako se voda penje blizu
površine i formira leće, ako se pouzdano zna da vode tamo prije zime nije bilo? Prvo,
istraživanjem smrznutog tla ustanovljeno je da se leće vrlo rijetko pojavljuju u krupnozrnatim
materijalima (šljunku i pijesku), a da su brojne u prašinastim materijalima. Drugo, opaženo je i
da je važna brzina smrzavanja. Kod naglih smrzavanja, a prije većih snježnih padalina, leća je
bilo malo. Kod sporih ohlađivanja, leće su bile brojnije; veće su leće bile neposredno iznad
razine podzemne vode, što je značilo da su prihranjivane iz bliskog izvora vode.
Sam proces nastajanja leća leda je prilično kompliciran termodinamički proces i povezan
je s kemizmom vode. Ipak, se može izdvojiti: da nastanu leće u tlu, trebaju biti ispunjeni sljedeći
uvjeti (iz Nonveiller, 1979):
Mehanika tla ♦ interna skripta 73
Rudarsko-geološko-naftni fakultet
- tlo mora biti potpuno zasićeno, a leće se formiraju u zoni kapilarnog dizanja,
- temperature moraju biti manje od nule u toj zoni, a temperaturni gradijent mali, tako da se
voda usisava iz debele zone i nakuplja u leće,
- tlo mora biti sitnozrnato, a ipak dovoljno propusno da voda može migrirati (kretati se kroz
pore).
Zaštitne mjere protiv stvaranja leća su:
- građevine se moraju temeljiti na većoj dubini od one do koje prodire mraz (u kontinentalnoj
Hrvatskoj to je oko 80 cm),
- ispod prometnice se ugrađuje tamponski sloj od krupnozrnatog materijala koji prekida
kapilarno dizanje,
- ugrađuje se sloj koji je toplinski izolator, i tako zadrže veće temperature u tlu ispod njega.
LITERATURA:
[1] Craig, R.F. (1978). Soil mechanics, sec. edit., Van Nostrand Reinhold Company, New
York.
[2] EC 7 1994, Eurokod 7. Dio 1. - Opća pravila, Dio 2. – Projektiranje pomoću
laboratorijskih ispitivanja i Dio 3. – Projektiranje pomoću terenskih ispitivanja.
[2] Holtz, R. D., & Kovacs, W. D. (1981). An introduction to geotechnical engineering,
Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey.
[3] ISO 14688 (1997), draft international standard, Geotechnics in civil engineering -
Identification and classification of soil, classification and quatification, International
Standardisation Organisation.
[4] ISO 14688-2 (2000), Geotechnical engineering - Identification and classification of soils,
Part 2: Classification principles and quatification of descriptive characteristics (draft prEN
ISO/DIS 14688-2:2001), International Standardisation Organisation.
[5] Lambe, T. W. & Whitman, R. V. (1969). Soil mechanics. Massachusetts Institute of
Technology, John Willey & Sons, Inc., New York.
[6] Morgenstern, N. (2000). Common ground. GeoEng2000. Vo. 1., Melbourne, Australia, 1-
20.
[7] Nonveiller, E. (1979). Mehanika tla i temeljenje građevina. Školska knjiga, Zagreb
[8] Šestanović, S. (1993). Osnove inženjerske geologije – primjena u graditeljstvu. Udžbenici
sveučilišta u Splitu. Sveučilište u Splitu.
[9] Šuklje, L. (1967). Msoehanika tal, Univerza v Ljubljani, Fakulteta za arhitekturo,
gradbeništvo in geodezijo. Ljubljana.
Zbog čega nastaju naprezanja u tlu? Naprezanja u tlu najčešće nastaju od vlastite težine tla i
dodatnog opterećenja (od građevine), odnosno rasterećenja (nakon iskopa). U horizontalno
uslojenom tlu se pretpostavlja da su vertikalna (σv) i horizontalna (σh) naprezanja ujedno i
glavna naprezanja tj. τ =0. Kada se nanese dodatno opterećenje, u svakom se elementu tla pojave
i posmična naprezanja, a σV i σH se uvećaju za ∆σv i ∆σh (sl. 6.1-1). Određivanje veličina
naprezanja na bilo kojoj ravnini i konstrukcije pomoću Mohrovih kružnica prikazane su u
dodatku 6.A.
dodatno opterećenje p
σv σv+∆σv
element tla τ element tla
σh+∆σh
σh σh σh+∆σh
τ
σv σv+∆σv
Tako u tlu uvijek imamo neka početna naprezanja, kojima se onda pribrajaju dodatna naprezanja,
pa se dobije konačno stanje naprezanja. Ponašanje tla, u pravilu, nije linearno elastično,
već ovisi o početnom stanju naprezanja. Zbog toga, kod geotehničkih problema kod kojih
se traže deformacije, treba prethodno odrediti početna i konačna stanja naprezanja.
σ stvarno ponašanje
σ3
σ2
razina radnih naprezanja
e n je
er e ć
ε1
r a st
A
ε2 ε3
trajna deformacija
Slika 6.2-1 Dijagram odnosa naprezanja i deformacija za razna stanja
naprezanja.
U inženjerskom smislu je tlo materijal za koji je bitno odrediti ponašanje u tri dimenzije;
ne može se neka dimenzija zanemariti kao kod štapova i ploča. Ipak, mogu se uvesti neke
pretpostavke koje omogućuju jednostavnije proračune deformacija. Jedna takva pretpostavka je
da se, ako su dodatna naprezanja dovoljno mala, ponašanje tla može smatrati linearno elastičnim.
S ovom pretpostavkom treba biti oprezan i u praksi je koristiti uglavnom za teško stišljive
materijale kao što su dobro zbijeni pijesci ili šljunci te prekonsolidirane gline.
Ako se razina naprezanja i deformacija zadržava u području “A”, ponašanje materijala se
može smatrati idealno elastičnim i, na temelju toga, deformacije izračunavati prema poznatim
izrazima teorije elastičnosti:
εi =
1
E
[
σ i −ν ⋅ (σ j + σ k ) , ] i , j , k = 1,2,3 (6.3-1)
gdje je
E ... Youngov modul elastičnosti, a
εj
ν ... Poissonov koeficijent, ν i = − ,
εi
Uobičajene vrijednosti za tlo su ν = 0,2 do 0,3; za ν = 0,5 nema promjene volumena.
Dodatna naprezanja u tlu nastaju kao posljedica opterećivanja, odnosno iskopa. Širenje
naprezanja u tlu može se slikovito prikazati, sl. 6.3-1. Kontaktno opterećenje p se može
promatrati kao skup opterećenja čija se normalna naprezanja šire s dubinom pod kutom između
300 i 450 (Bowles, 1982). Tamo gdje se ti utjecaji preklapaju (kod elementa opterećenja „B“) je
intenzitet u dubini veći nego na rubu gdje je samo jedan element („A“). Zbog toga je veći
intenzitet u razini (2) na manjoj površini, u razini (3) je manji intenzitet na većoj površini. Očito
je da intenzitet opterećenja opada od površine prema dubini. Širenje informacija u tlu je, dakle
opterećenje p naprezanja
A B ispod B
cca 45 0
cca 450
površina tla p
1
prvi sloj
2 σv2
σv = σvg + ∆σ = γ z + ∆σ (6.4-3)
Dio tla koji je ispod razine podzemne vode treba uzeti s uronjenom jediničnom težinom
(γ').
Boussinesqovi izrazi su poslužili drugim istraživačima kao podloga za rješavanje
dodatnih naprezanja u tlu za razne oblike površinskog opterećenja, od kojih su najčešći kružni
(Newmark) i pravokutni (Steinbrenner), opterećeni jednolikim opterećenjem.
r
Θ
z element tla
elastični ∆σv
poluprostor
∆σ
r
∆σ t
z
z
∆σ
2 −2
3
r
∆σ V = p 1 − 1 + (6.4-5)
z
0,9p' 0.7
0.9 0.6
0.8
0.5
0.7
r
0.6 0.4
0,6p'
0.5
0.4 0.3
0,4p'
0.3
2r
0.2
0.2
0,2p'
0.1
0.1
σv' = 0,1p' z
4r
1 0.8 0.6 0.4 0.2 0
p'
Ako je temelj ukopan, kontaktno opterećenje treba smanjiti jer se tlo rasterećuje za težinu
iskopanog tla (uzeti γ', ako je RPV na površini terena):
p' = p - γ z (6.4-6)
Ishodište koordinatnog sustava premještamo tada s površine na dno temelja otkuda onda
određujemo novu koordinatu z' (umjesto z, s povšine, sl. 6.4-2)
Na osnovi Newmarkovog opterećenja može se odrediti raspodjela naprezanja ispod
kružnog opterećenja (sl. 6.4-2). Primjećuje se da se kontaktno opterećenje p’ smanjuje na samo
20% na dubini koja je jednaka promjeru temelja.
Pomoću ovog je rješenja Newmark razvio metodu za određivanje dodatnih naprezanja
ispod površine proizvoljnog oblika.
z=a
0 1
Slika 6.4-3 Newmarkovi krugovi za određivanje normalnih naprezanja ispod
temelja proizvoljnog oblika.
2
−
r ∆σ v 3
= 1 − −1 (6.4-6)
z p
Ako se za odnos N = ∆σv / p uvrštavaju, primjerice, 0,1, 0,2 ...., dobiju se vrijednosti r/z kao u
tab. 6.4-1. Da se ilustrira značenje te tablice, može se reći (za, primjerice, prvi stupac): da bi
prirast dodatnog naprezanja u dubini od 1,0 m, ispod centra kružno opterećene površine bio 0,1.
p, polumjer (r) te površine treba biti 0,27 m. Za
∆σv = 0,2. p, u istoj dubini, treba opteretiti površinu od 0,40 m. Treba primijetiti da ako
opteretimo prstenastu površinu unutarnjeg polumjera 0,27 m, a vanjskog 0,40 m, prirast
naprezanja na 1,0 m će ponovno biti 0,1. p. To znači da, ako opterećujemo prstenaste površine s
polumjerima koji su jedan za drugim u tab. 6.4-1, prirast naprezanja na jediničnoj dubini bit će
uvijek 0,1. p. Ako te prstenove podijelimo radijalno, sa zrakama kao na sl. 6.4-3, prirast
naprezanja od svake pačetvorine bit će 0,1/20. p = 0,05. p.
Iz navedenog slijedi da se u mjerilu slike može ucrtati tlocrt temelja i samo prebrojiti sve
pačetvorine koje temelj prekriva (recimo, n pačetvorina). Dodatno naprezanje u jedičnoj dubini
bit će tada ∆σv = n. 0,05. p.
N 0,1 0,2 0,3 0,4 0,5 0,6 0,7 0,8 0,9 0,95 1,0
r/z 0,270 0,400 0,518 0,637 0,766 0,918 1,110 1,387 1,908 2,523 :
Primjer 6.4. -1
Zadan je temelj dimenzija prema slici dolje, s kontaktnim opterećenjem pk = 250 kN/m2. Odredi
dodatno vertikalno naprezanje ispod točke A, na dubini od 80 m, pomoću Newmark–ove mreže.
40
20
A
10
20 40 60
Rješenje:
- prvo odredimo mjerilo tako da nam dužina 01 odgovara dubini točke (A) u kojoj
određujemo naprezanje (z = 80 m)
- zatim u tom mjerilu nacrtamo zadani temelj, s točkom A u centru Newmark-ove mreže
- izbrojimo koliko segmenata Newmark-ove mreže pokriva (ili djelomično pokriva) temelj (n)
- utjecajni faktor jednog segmenta naznačen je na mreži (I)
- dodatno naprezanje izračunamo prema formuli
[
∆σ v = p k ⋅ n ⋅ I kN / m 2 ]
I = 0,005
z=a
80 m
0 1
∆σv 2 2
1 1 z
Primjer 6.4.-2.
Na tlo jedinične težine γ = 17 kN/m3 postavljen je temelj dimenzija B×L = 3×4, s kontaktnim
opterećenjem pk = 117 kN/m2. Potrebno je odrediti raspodjelu početnih vertikalnih naprezanja
(σvo), na dubinama 5m, 10m, 15m i 20m, te dodatna vertikalna naprezanja (∆σv) prema metodi
1:2
pk=117 kN/m2
γ = 17 kN/m3
B pk
z'=5m
L
.
Rješenje:
σ vo = z ⋅ γ [kN / m 2 ]
∆σ v =
P
( B + z )( L + z )
[kN / m 2 ] (dodatno naprezanje u tlu)
5 5
Dubina z [m]
Dubina z [m]
10 10
15 15
20 20
b b
q
q
α 0,9 q
β
0,7 q
z
0,5 q
cL
0,3 q
∆σV
0,1 q
a) b)
l
1 1
a) c)
b A
1 1
z
∆σV
d)
∆σ
Iσ = B
q
b)
05
15
25
1
2
0.
0.
0.
0.
0.
0
0
1 +
l
2
b=1
4 l 3 +
b=2
b=m
z' 1
6 l
2 -
b=∝
8
4 -
10
Do sada smo promatrali samo opterećenja koja izravno djeluju na površinu. U praksi je to
slučaj kad se na površini, recimo, nalazi nasip čiji je temelj u neposrednom kontaktu s temeljnim
tlom. U praksi je obično, između opterećenja i temeljnog tla, posrednik neka temeljna
konstrukcija određene krutosti, koja će preraspodjeljivati kontaktna naprezanja. Ako je krutost
temelja velika (to se obično izražava s EI = ∞ ), a opterećenje na površini temelja jednoliko
rasprostrto, sve točke temelja slijegaju se jednako. Ako je pak, krutost temelja mala do vrlo mala
( EI = 0 ), slijeganja su u formi udubljene plohe (sl. 6.4-7). Za sve krutosti temelja postoje točke
u kojima su slijeganja jednaka (Grasshoff, 1951) i zovu se karakteristične točke. Položaji
karakterističnih točaka su prikazani na sl. 6.4-7. Kod proračuna slijeganja, veličine slijeganja
proračunavaju se najčešće upravo za te točke. Naime, ako kroz tu točku prolazi linija slijeganja
za vrlo kruti i za vrlo savitljivi temelj, onda će kroz nju prolaziti i linije slijeganja za temelje svih
ostalih krutosti.
kruti temelj
K K
savitljivi temelj
0,13.b
K K
b 0,74.b
0,13.b K K
LITERATURA:
[1] Boussinesq, J. (1885). Application des Potentiels à l'Étude de l'Équilibre et du Mouvement
des Solides Élastiques, Paris, Guthier-Villard.
[2] Bowles, J.E. (1982). Foundation analysis and design, McGraw-Hill Book Company, New
York.
[3] EC 7 1994, Eurokod 7. Dio 1. - Opća pravila, Dio 2. – Projektiranje pomoću
laboratorijskih ispitivanja i Dio 3. – Projektiranje pomoću terenskih ispitivanja.
[4] Grasshoff, H. (1951). Setzungberechnungen Starrer Fundamente mit Hilfe des
Kennzeihnenden Punktes. Der Bauingenieur, Berlin, pp. 53-54.
[5] Lambe, T. W. & Whitman, R. V. (1969). Soil mechanics. Massachusetts Institute of
Technology, John Willey & Sons, Inc., New York.
[6] Nonveiller, E. (1979). Mehanika tla i temeljenje građevina. Školska knjiga, Zagreb
[7] Newmark, N., M., (1935). Simplified computation o f vertical pressures in elastic
foundations, Univ. Illinois Eng. Exper. Sta. Circular 24.
[8] Steinbremmer, W. (1934) Tafeln zur Setzungberechnung. Die Strasse, Vol. 1, pp. 121-124
i Proc. Internatioal Conf. Soil Mechanics, Cambridge, Mass. 1936, Vol. 2 pp. 142-143.
[9] Terzaghi, K. (1943) Theoretical soil mechanics, prema: Teorijska mehanika tla. tiskano
1972, Naučna knjiga, Beograd
.
U općem su slučaju na svim plohama elementa tla, osim normalnih, i posmična naprezanja.
Smjerove glavnih naprezanja dobijemo tako da iz jednadžbi ravnoteže za prikazani element tla
(sl. 6A-1):
σ
σ3 τ
∆z ∆l
∆x α
σ1
τ σ1 + σ3
2
σ
P α σ
2α
σ1 - σ3
2
Dva karakteristična primjera uporabe Mohrove kružnice prikazana su na sl. 6A-2 i 6A-3.
σv
P ... pol ravnina
σ τ σv + σh
σh τ σh 2
α τ σ
σh α v
σ
P
σv σ Mohrova kružnica
pozitivan smjer
posmičnih naprezanja
σ1
+τ
σ1
P ... pol ravnina
σ τ
τ σ3
σ3 α
α
σ3 τ σ1
σ
P
σ1 σ
7 SLIJEGANJE TLA
Slijeganje je vertikalni pomak površine tla (ili temeljne konstrukcije), koji nastaje pod
djelovanjem opterećenja. Površina tla, u ovom slučaju, može biti i tlo ispod građevine koje se
može nalaziti na različitim dubinama. Sliježu se i pojedinačni dijelovi građevine, kao što su:
temelji, temeljne ploče, piloti i sl.
Slijeganje je najčešće uzrokovano opterećenjem, no može se javiti i uslijed drugih pojava
– zbog sniženja razine podzemne vode, puzanja, dinamičkih efekata i sl. Teško ga je
procijeniti jer:
- je tlo nehomogeno,
- tlo ima složene odnose naprezanja i deformacija,
- je teško odrediti reprezentativne parametre deformabilnosti tla,
- se slijeganje slojeva od koherentnih tala razvija s vremenom.
Zbog toga je određivanje slijeganja u mehanici tla ispravnije nazvati procjenom
(prognozom) nego proračunom.
Općenito se ukupno slijeganje (st) može podijeliti na: trenutno (si), primarno
konsolidacijsko (sc) i sekundarno konsolidacijsko (ss):
sP
r
Da je rješenje u zatvorenom obliku, znači da je ono točno (a ne približno) rješenje određenog rubnog problema. Ono
se može prikazati u obliku formule u koju je potrebno samo uvrstiti tražene parametre.
Kada je sloj tla relativno velike debljine, u odnosu na veličinu opterećene površine, i
kada se parametri stišljivosti ne mijenjaju po dubini, može se slijeganje izračunati izravno (u
zatvorenom obliku), na temelju Boussinesqovog rješenja (Boussinesq, 1885) za djelovanje
koncentrirane sile na površini homogenog elastičnog poluprostora (slika 7.2-1):
(1 − ν 2 ) ⋅ P
sP = (7.2-1)
π ⋅E ⋅r
gdje je:
P ... veličina koncentrirane sile,
(1 − ν 2 ) ⋅ q ⋅ dF
s qR = ∫∫ π ⋅ E ⋅ r ,
(F )
(7.2-2)
gdje je dF element kružno opterećene površine jednolikim opterećenjem q (sl. 7.2-2). Iz gornje
jednadžbe se dobije rješenje na temelju kojeg se može odrediti slijeganje za bilo koju točku na
horizontalnoj udaljenosti r od središta kružne plohe:
q ⋅ R ⋅ Ir
s qR = (7.2-3)
E
gdje je Ir utjecajni koeficijent, ovisan o ν i r. Za središte kružne plohe, na temelju izraza 7.2-3,
dobije se:
2 ⋅ (1 − ν 2 ) ⋅ q ⋅ R
s qRo = . (7.2-4)
E
r0
q
r sqr0
sqr
l>b
l
b q
sqb
0
U izrazu 7.1-1, kao dio ukupnog slijeganja, razlikujemo početno, primarno konsolidacijsko i
sekundarno konsolidacijsko slijeganje, tj. s total = s inst + s cons + s sec , gdje smo winst pripisali
nedreniranom, a scons dreniranom stanju. Ovdje ćemo pokazati kako treba razlikovati i parametre
tla Et i ν koji se odnose na tlo s vodom (a odgovaraju nedreniranom stanju) od parametara koji se
odnose na skelet (čvrste čestice) tla E’ i ν’ (i odgovaraju dreniranom stanju). Ponašanje tla s
vodom, kad nije omogućeno dreniranje, određuje nestišljiva voda u porama (tlo je potpuno
saturirano). Tada je vrijednost ν = 0.5 (tj. promjena vertikalne deformacije jednaka je sumi
bočnih deformacija).
Između dva para parametara ( Et , ν = 0.5) i ( E’ , ν’) se može uspostaviti veza na temelju
činjenice da voda ne može preuzeti posmik tj. da je modul posmika G svojstvo samo čvrstih
čestica i u nedreniranom i dreniranom stanju, tj, da je G = G’. Prema teoriji elastičnosti je
E
G= , (7.2-7)
2(1 + ν )
Iz uvjeta da je G = G’ slijedi
Et E'
= , (7.2-8)
2(1 + ν ) 2(1 + ν ')
a uz ν = 0.5 slijedi:
3 ⋅ E'
Et = . (7.2-9)
2(1 + ν ')
Na temelju gornjeg izraza može se dobiti odnos početnog i konsolidacijskog slijeganja
za, primjerice, središte kružne plohe (izraz 7.2-4):
2 ⋅ (1 − ν 2 )⋅ q ⋅ r0
sqro = . (7.2-10)
E
Početno slijeganje (bez promjene volumena, ν = 0.5) je onda
Nedostatak izraza za slijeganje po teoriji elastičnosti je što su primjenljivi samo ako se za tlo
može pretpostaviti da je homogeno i izotropno. Češći je slučaj da je tlo horizontalno uslojeno, a
tada u obzir treba uzeti parametre deformabilnosti svakog sloja. U takvom je slučaju bolje
primijeniti pojednostavljeni, tzv. edometarski model tla, u kojemu su uprošćeni uvjeti
deformacija tla, ali su zato potpunije modelirane karakteristike deformabilnosti slojeva, nego u
zatvorenim rješenjima teorije elastičnosti. Naziv edometarski model potječe od edometra,
laboratorijskog uređaja za mjerenje deformabilnosti tla.
U edometar (sl. 7.3-1) se, u pravilu, ugrađuju samo uzorci koherentnih materijala; uzorak
je valjkastog oblika, obično promjera 6 do 7cm, a visine oko 2cm.
mikroura
kapa uzorka (mjeri pomak δ)
uzorak
porozni kamen
(omogućava jednoliko dreniranje uzorka)
δt
I faza II faza
stupnjevi
II faza opterećenja
I faza ∆u ≈ 0
a) b)
∆h ∆h v
hv hv1
h0 h
1
čvrste čestice hs
gdje je ∆e promjena poroziteta koja odgovara promjeni naprezanja ∆σ’, pa je edometarski modul:
∆σ ' ∆σ '⋅(1 + eo )
E oed = = (7.3-8)
εz ∆e
Treba imati na umu da edometarski modul nije konstanta materijala već vrijedi samo za
prirast naprezanja od σg’ do σg’+ ∆σ’. Zbog toga, za koherentne materijale, nije praktično u
proračunima baratati s edometarskim modulom kao parametrom deformabilnosti materijala.
Pokazalo se, međutim da, ako se naprezanja na osi abscisa nanesu u logaritamskom
mjerilu, promjene koeficijenta pora mogu linearizirati, tj. prikazati pravcem (vidi grafičku
konstrukciju na sl. 7.3-10). Tada se, ipak, može definirati parametar deformabilnosti materijala
koji je konstantan u velikom rasponu naprezanja (dužine s nagibima cc i cr, sl. 7.3-7.).
σP
e e stupanj prekonsolidacije OCR =
σg
cr
cr
c cc
ra s r cr cc
t er e
će n
je
σg σ σg σp σ
a) b)
cc...indeks kompresije
cr...indeks rekompresije
σg...geološko (geostatičko ) opterećenje (od vlastite težine)
z
∆σ
σv uzorak tla
σg izvađen iz ove
dubine
∆σ ∆σ
σg σ σg σp σ
Tada je primjerenije modelirati slijeganje tla kao stupca bez bočnih deformacija (sl. 7.3-11.). Pri
tome je vertikalna deformacija, što je ujedno i slijeganje površine tla, zbroj relativnih
deformacija od površine do dubine z u kojoj se još osjeća utjecaj opterećenja površine (to je oko
dubine u kojoj se dodatno naprezanje smanji na 1/10 početne vrijednosti ):
0.9 ≅ α/2
tangenta
0.8
koeficijent pora, e
0.7
0.6
0.5
0.4
0.3
10 100 1000 10000
naprezanje [kPa]
Slika 7.3-9 Grafička konstrukcija točke prekonsolidacije (Casagrande, 1936).
p0= naprezanje od težine stupca tla
e0 A
pc= prekonsolidacijsko naprezanje
Cr
"djevičanska" "djevičanska
krivulja krivulja"
poremećen
uzorak "neporemećen
uzorak"
← koeficijent pora, e
← koeficijent pora, e
Cc
Cr
Cs
poremećen
uzorak
"neporemećen
uzorak"
≅(0,4+0,05)×e0 ≅(0,4+0,1)×e0
log p → log p →
a) b)
Slika 7.3-10 Grafička konstrukcija nagiba cr i cc.
z
s = ∫ ε z ⋅ dz . (7.3-13)
0
∆σz ∆σz
∆σx
∆σx = 0 l
∆σy = 0 ∆σ
y
∆σz ∆σz
a) b)
z
σ z ⋅ dz
s=∫ , (7.3-21)
E oed
0
odnosno, ako se edometarski moduli po slojevima razlikuju, potrebno je uzeti drugačiji Eoed, za
svaki ∆z,
z
1
s=∑ σ zi ∆z i . (7.3-24)
0 E oedi
Postupak proračuna slijeganja teče tako da se, na temelju izračunatih dodatnih naprezanja
(poglavlje 6.) izračunava slijeganje tla. Stupac tla se podijeli na slojeve, visine hi, koji mogu biti
stvarni (tj. granice sloja se postave na mjestima promjene svojstava tla) ili umjetni (stupac se
podijeli na slojeve radi točnije numeričke integracije iako se može raditi o potpuno homogenom
tlu), naime, tako se s manjom greškom može odabrati prosječno dodatno naprezanje za svaki sloj
(sl. 7.3-12). Slijeganje se izračunava kao zbroj slijeganja slojeva (visine hi) ispod opterećene
površine. Da se zna koje sve slojeve treba uzeti u proračun slijeganja treba najprije odrediti tzv.
utjecajnu dubinu. Utjecajnom dubinom može se smatrati dubina do koje se «osjeća» promjena
dodatnih naprezanja uslijed vanjskog opterećenja. Prema njemačkim normama (DIN4019) to je
dubina u kojoj je dodatno naprezanje jednako 20% geostatičkog, ako se ispod te dubine ne nalazi
izrazito stišljivi sloj tla.
Slijeganja pojedinih slojeva daju ukupno slijeganje. Za primjer prema sl. 7.3-12, je to:
s1+s2+s3+s4 = s, (7.3-25)
4
odnosno s = ∑ si . (7.3-26)
i =1
Relativna deformacija sloja 1 je:
s
ε 1 = 1 , iz čega je s1 = ε 1 ⋅ h1 . (7.3-27)
h1
Prema tome, slijeganje sloja 1 može se odrediti množenjem debljine toga sloja s
relativnom deformacijom. Ukupno slijeganje određuje se zbrajanjem slijeganja slojeva:
∆σ i
s = ∑ si = ∑ ε i ⋅ hi = ∑ ⋅ hi (7.3-28)
E oedi
gdje je σ’z početno, a ∆σ’z dodatno efektivno vertikalno naprezanje. Odgovarajući εz se dobije
mjerenjem, na temelju edometarskog dijagrama (vidi u nastavku, potpoglavlje 7.5):
∆e( z )
εz = (7.3-30)
1 + eo
Ako je poznat početni koeficijent pora e0, i ako se odredi indeks kompresije cc te indeks
rekompresije cr može se odrediti relativna deformacija za neki sloj prema
c σ ' + ∆σ Z
ε z = c log Z . (7.3-31)
1 + e0 σ 'Z
Pogreška će, s proračunom slijeganja preko edometarskog modula, biti to veća što je veći ν’.
Za vrijednost ν’ = 0.5, postupak određivanja slijeganja preko edometarskog modula je
s
neupotrebljiv jer je oed = 0 .
s qd
Komentar uz izraze za slijeganja: Slijeganje i lom tla ispod temelja. Ako se u izraze za slijeganja
uvrštavaju sve veća naprezanja, dobit će se sve veća slijeganja i tako u beskonačnost. Takvi
rezultati, naravno, ne odgovaraju stvarnom stanju jer će tlo kod nekog naprezanja popustiti, i za
vrlo male inkremente naprezanja nastat će veliki inkrementi deformacija (slijeganja), odnosno
lom tla. Zbog toga se kod temelja građevina, osim izračunavanja slijeganja, moraju provjeriti i
naprezanja koja dovode do loma tla ispod temelja (dozvoljena kontaktna naprezanja prema
odgovarajućem pravilniku). Za inženjerske se konstrukcije u pravilu traže dovoljno veliki faktori
sigurnosti kako bi radna naprezanja bila dovoljno mala da budu u području u kojemu su ranije
navedeni izrazi za slijeganja još uvijek primjenljivi. Prema tomu, s proračunom dozvoljenog
opterećenja tla određuju se ne samo maksimalna naprezanja na tlo već i područje u kojemu su
izrazi za slijeganja još uvijek primjenljivi (o dozvoljenom opterećenju tla vidi poglavlje 10.).
tip gline Et
Ip> 30 ili organske gline 100 do 500 cu
Ip< 30 ili krute gline 500 do 1500 cu
1 < OCR <2 800 do 1200 cu
2 < OCR 1500 do 2000 cu
tip tla ν’
glina, zasićena 0.4 do 0.5
glina, nezasićena 0.1 do 0.3
pjeskovita glina 0.2 do 0.3
prah 0.3 do 0.35
pijesak, zbijen 0.2 do 0.4
pijesak, grubi 0.15
pijesak, fini 0.25
stijena 0.1 do 0.4
prapor 0.1 do 0.3
led 0.36
beton 0.15
BIBLIOGRAFIJA:
U poglavlju o slijeganju (pog. 7.) navedeno je da se slijeganje sastoji od tri komponente (jed.
7.1-1.): trenutnog, primarno konsolidacijskog i sekundarno konsolidacijskog (sekundarna
konsolidacija je zanimljiva samo kod određenih vrsta materijala, pa je za sada nećemo
razmatrati). U pog 7.3 je prikazan edometarski model u kojemu se slijeganje razmatra kao da se
odvija u dvije faze, u prvoj (t0 = 0) u početku svo opterećenje preuzima voda (kao krući medij), a
čvrste čestice nisu opterećene i nema promjene volumena uzorka (nedrenirano stanje). Zatim
nastupa (za t > t0) sekundarna konsolidacija; voda koja prolazi između čvrstih čestica i kroz
porozne kamenove prelazi u okolinu (drenirano stanje).
p = ∆σ
GW
smjer tečenja
p' ∆u vode iz sloja gline
CI tkonačno
γ ti+1
ti
γ' t0
SU
σ g' p = ∆σ
u
σg
z
Slika 8.1-1 Prikaz stanja naprezanja i pornih tlakova u slojevima, opterećenim
dodatnim naprezanjem p.
6
Pretpostavlja se da je opterećena cijela površina kako bi primjer bio jednostavniji, jer se u tom slučaju dodatno
naprezanje prostire jednoliko (kostantno) s dubinom. Za opterećenje koje se prostire na ograničenoj površini
potrebno je u obzir uzeti reduciranje naprezanja po dubini (v. poglavlje 5.).
I FAZA:
primarna
10 10
konsolidacija
slijeganje u
glini
w [cm]
w [cm]
a) a)
a) c)
Ne možemo još tražiti rješenje za jed. 8.2-11 jer imamo derivacije različitih funkcija.
Moramo ga, dakle, svesti na jednu funkciju. Ukupni potencijal h možemo na slijedeći način
prebaciti u porast pornog tlaka ue (sl. 8.2-1, a i b):
u u
h=hg+(hpstat+hpe) = hg+ stat + e , (8.2-13)
γw γw
gdje je ue porast pornog tlaka, u odnosu na već postojeći od vlastite težine vode ustat, zbog pojave
opterećenja na površini (slika 8.2-1, b, dolje). Ako u lijevu stranu jed. 8.2.11 uvrstimo, umjesto
h, izraz 8.2.13, obzirom da su hg i ustat linearne funkcije, njihove druge derivacije po ordinati z
bit će jednake nuli, pa će ostati samo druga derivacija ue i dobit ćemo
k ⋅ E oed ∂u e ∂u e
⋅ 2 = (8.2-14)
γw ∂z ∂t
Izraz uz derivaciju s lijeve strane se sastoji od konstanti pa ga možemo zamijeniti
k ⋅ E oed
jednom: cv = . (8.2-15)
γw
Parametar cv nazivamo koeficijentom konsolidacije, a jed. 8.2-13. tada prelazi u
∂ 2u ∂u
cv ⋅ 2e = e . (8.2-16)
∂z ∂t
Ovo je oblik hiperbolične parcijalne diferencijalne jednadžbe koji se rješava uvođenjem
bezdimenzionalnih varijabli:
z
bezdimenzionalna dubina Z = , (8.2-17)
H
t
i vremenski faktor Tv = cv ⋅ 2 , (8.2-18)
H
pa se 8.2-16 svodi na
∂ 2 u e ∂u e
= . (8.2-19)
∂Z 2 ∂Tv
Diferencijalna jednadžba se rješava uz zadane početne i rubne uvjete.
1. rubni uvjet: Ako od opterećenja p u prvom trenutku nastane porni pretlak u0, onda je
početni uvjet je da je
z
Z=H 1 0,2 0,4 0,6 Tv = 0,9 1
0,1
1.5 0,8 1.5
2 2
0 0.2 0.4 0.6 0.8 1 0 0.2 0.4 0.6 0.8 1
(u 0 - u e) / u 0 (u 0 - u e) / u 0
a) b)
20
U [%]
40
60
80
100
0 0.2 0.4 0.6 0.8 1
TV
c)
∆u
∆u
H=h h
H=2
a) b)
Vremenski tok slijeganja, se onda izračuna tako da se, za konkretni sloj prvo izračuna konačno
slijeganje, a slijeganje u vremenu se izračuna iz odnosa U : TV koji se očita iz dijagrama na sl.
H2
8.2-2 c) ili tab. 8.2-1., gdje je t = Tv ⋅ .
cv
Tablica 8.2-1 Numeričke vrijednosti za U iTV , za slučaj konstantnog opterećenja.
Prije šest mjeseci postavljen je temelj dimenzija B×L = 3×4, s kontaktnim opterećenjem
pk = 120 kN/m2. Potrebno je odrediti porni tlak na sredini sloja gline dubine 5m. Sloj gline
debljine 4m omeđen fino graduiranim šljunkom.
Koeficijent konsolidacije iznosi cv = 4.7 m2/god.
p0=120 kN/m2
r. p. v.
B p0
GW
z'=5m
Z=0
L
z u0
Z = 1,0 ue H
CI
t0 t6mj. H h=4m
Z = 2,0
GW
Komentar: Sloj gline omeđen je s obje strane fino graduiranim šljunkom stoga ima mogućnost
obostranog dreniranja pa je ukupni put dreniranja jednak polovini debljine sloja
Rješenje:
h 4,0
H= = = 2,0 [m]
2 2
cv ⋅ t 4.7 ⋅ 0.5
Tv = = = 0.5875
H2 2,0 2
z 2,0
Z= = = 1,0
H 2,0
h 4,0
z= = = 2,0
2 2
Z =1
→ dijagram,8.2 − 2 → (uo − ue) / uo
Tv = 0.5875
z
Z=H 1 0,2 0,4 0,6 Tv = 0,9
0,1
1.5 0,8
2
0 0.2 0.4 0.6 0,7 0.8 1
(u 0 - ue) / u 0
Komentar: Porni pretlak u0 u trenutku t = 0 na sredini sloja jednak je naprezanju na toj dubini
izazvanim dodatnim opterećenjem.
Za raspodjelu naprezanja po dubini koriste se razne metode (poglavlje 6 - naprezanja).
U ovom slučaju dodatno naprezanje ćemo odrediti metodom raspodjele naprezanja 1:2.
Dodatno naprezanje ∆σ [kN/m2]
p0=120 kN/m2
120
20
40
80
0
r. p. v.
0
GW
2
5m
4
5
CI
6
Dubina [m]
8
GW
10
Koeficijent konsolidacije je svojstvo materijala, pa se, prema tome, treba odrediti na temelju
ispitivanja uzoraka u laboratoriju. Može se izračunati iz izraza 8.2-15 ako su poznati koeficijenti
vodopropusnosti i edometarski modul. Čest su još dva načina izravnog određivanja cv-a, prema
Casagrandeu i Tayloru (izvor Craig, 1978), na temelju pokusa u edometru.
t50% = 12 s tp
logt [s]
1 2 810 100 1000 10000
U0%
a
t1 a
4t U50%
U100%
pomak [mm]
t H 2 0.197 ⋅ 1.0 2
Tv = cv 2 , cv = Tv = , cv = 0.0164 cm 2 / s
H t 50% 12
t90% √t [s]
U90%
pomak [mm]
d
0.15d
Konsolidacija je za građevine, u pravilu, nepoželjna pojava jer se često odvija još dugo nakon
dovršetka građenja, pa tako nastaju pomaci i pukotine na konstrukcijama, odnosno velika
naknadna slijeganja (vitoperenje) i pukotine na prometnicama. Zbog toga se primjenjuju mjere
da se slijeganja od konsolidacije, koja se i inače moraju dogoditi, dogode što ranije (primjerice,
za vrijeme gradnje nasipa). Tako se izbjegavaju naknadna slijeganja. Ovdje se prikazuju dva
načina:
− povećavanjem slijeganja u početku pomoću predopterećenja,
− ubrzavanje slijeganja bušenim drenovima.
I način: predopterećenje
t [s]
slijeganje od p
w(p)
w (p + ∆p)
pomak [mm]
slijeganje od p + ∆p
uklanjanje ∆p
Drugi je način za ubrzanje konsolidacije bušenje vertikalnih drenova u tlu koje se sliježe (slika
8.4-2.). Izradom drenova se skraćuje put dreniranja; teoretski, vrijeme konsolidacije se ubrzava s
kvadratom puta dreniranja.
Drenovi se izvode kao vertikalni stupovi od šljunkovitog ili nekog drugog propusnog
materijala. Danas je uobičajeno da se za te svrhe koriste razni umjetni materijali. Drenovi su u
visini površine tla povezani horizontalnim drenom (ako sam nasip nije dovoljno propustan).
Raspored drenova (tlocrtno) može biti kvadratičan i trokutast (sl. 8.4-2). Polumjer utjecaja
pojedinog drena, R, određuje se kao funkcija njihovog razmaka, s. Diferencijalna jednadžba za
konsolidaciju kad je omogućeno dreniranje istovremenu u vertikalnom i horizontalnom smjeru
su (prema, Craig, 1978),
∂u ∂ 2 u 1 ∂u ∂ 2u
= c h 2 + + cv 2 (8.4-1.)
∂t ∂r r ∂r ∂z
nasip d s
horizontalni dren
R = 0,564 . s
H=h
2rd
nepropusno s
vertikalni dren R = 0,525 . s
a) b)
Slika 8.4-2 a) skica za ubrzanje konsolidacije ugradnjom vertikalnih drenova, b)
polumjeri utjecaja drenova, R, kao funkcije njihovog rasporeda
(kvadratični i trokutni).
Rješenje:
Konačno slijeganje sloja gline je:
wk = ∆σ ’· d / Eoed = 65 ·10 / 4000 = 0.162 m = 16.2cm.
Nakon šest mjeseci se tlo smije slegnuti samo još 2.5 cm, pa će ukupni (za vertikalno i
horizontalno dreniranje) prosječni stup. kons. tada biti
16.2 − 2.5
U= = 0.85 . (P8.4-1.)
16.2
Polumjer pješčanog drena je rd = 0.2 m, a radijus utjecaja drena R = n · rd = 0.2 · n (gdje je
n utjecajni koeficijent za kojeg su pripremljeni dijagrami: veza vremenskog faktora i prosječnog
stupnja konsolidacije za radijalno dreniranje). Tlo ispod gline je nepropusno, pa je d = H.
Vremenski faktori za vertikalno i horizontalno dreniranje (za pola godine) su
c ⋅ t 4 .7 ⋅ 0 .5
tada Tv = v 2 = = 0.0235 ⇒ U v = 0.17 i (P8.4-2.)
H 10 2
c ⋅t 7 .9 ⋅ 0 .5 24.7 24.7
Tr = h 2 = = 2 ⇒n= . (P8.4-3.)
4R 4 ⋅ 0 .2 ⋅ n
2 2
n Tr
Zajednički prosječni stupanj konsolidacije U dobije se prema jed. 8.4-3.
(1 - U) = (1-Uv) · (1-Ur), pa slijedi => (1- 0.85) = (1-0.17) · (1-Ur), iz čega je potrebni
Ur = 0.82. (P8.4-4.)
0 20
n
Ur 51015 √ 24.7
:1
T
1
0.5 10
1 0
0.001 0.01 0.1 1 0 10 20
Tr 0.2 9 n
0.33
0.42
a) b)
n Tr 24.7
Tr
5 0.20 11.1
10 0.33 8.6
15 0.42 7.7
BIBLIOGRAFIJA:
[1] Craig, R.F. (1978). Soil mechanics, sec. edit., Van Nostrand Reinhold Company, New
York.
[2] Duncan, J.M. (1993). Limitations of conventional analysis of consolidation settlement.
Twenty-seventh Terzaghi lecture. Journal of geotechnical engineering. 119 (9): ASCE,
1333-1359.
[3] EC 7 1994, Eurokod 7. Dio 1. - Opća pravila, Dio 2. – Projektiranje pomoću
laboratorijskih ispitivanja i Dio 3. – Projektiranje pomoću terenskih ispitivanja.
[4] Lambe, T. W. & Whitman, R. V. (1969). Soil mechanics. Massachusetts Institute of
Technology, John Willey & Sons, Inc., New York.
[5] Nonveiller, E. (1979). Mehanika tla i temeljenje građevina. Školska knjiga, Zagreb
[6] Terzaghi, K. (1943) Theoretical soil mechanics, prema: Teorijska mehanika tla. tiskano
1972, Naučna knjiga, Beograd
[7] Terzaghi, K. & Fröhlich, O.K. (1936) Theorie der Setzung von Tonschichten, Leipzig und
Wien, Verlag , Deuticke.
9 ČVRSTOĆA TLA
p p
element "C"
τ
τ
element "B"
σh=Κ0.σv
element "A"
a) b)
Do sada smo, za proračun slijeganja, rabili edometarski model tla (element A na sl. 9.1-1a).
∆σ
Prema tom se modelu, ako se u formulu za slijeganja, w = ∑ , uvrštavaju sve veće
i E oedi
vrijednosti prirasta naprezanja, ∆σv, dobivaju sve veća slijeganja, tj. kod sve većih bi naprezanja
nastajale sve veće deformacije, praktički bez ograničenja veličine. To je zato što su, zbog
spriječenog bočnog širenja (što je osnovno obilježje edometarskog modela!), horizontalna
naprezanja proporcionalna vertikalnim tj. ∆σh = K0 ⋅∆σv. Stanja naprezanja u elementu A koja
nastaju kao posljedica povećanja naprezanja u edometarskom modelu mogu se prikazati
Mohrovim kružnicama kroz čije vrhove prolazi pravac pod nagibom K0 (sl. 9.1-2).
Realno (uz dozvoljeno bočno širenje), s povećanjem ∆σv, je ∆σh ≤ K0 ⋅∆σv, i u nekim
elementima tla će nastati velika razlika ∆σv - ∆σh, koju tlo više neće moći izdržati već će nastati
slom tla, pa treba voditi računa i o nosivosti tla.
τ
ac K 0
pra v
σ τMAX, dubina 2
τMAX
σh = K0 . σv Mohrova
kružnica
a) b)
Slom tla nastupa, dakle, kad se pojavi dovoljno velika razlika dodatnih glavnih
naprezanja, a što na nekoj kosoj ravnini stvara velika posmična naprezana (sjeti se otpornosti
ma
m a)
slo
je s lo
τ tan
e
s
nin
a (
ra v ez an
na pr
h
svi
gib
p a
na
v elo ac K 0
a n prav
τf
τMAX III
I II
σhf σvf σ
Na sl. 9.1-3 položaj I (polukružnica za to stanje nije nacrtana) odgovara početnom stanju
naprezanja u elementu B (naprezanja od vlastite težine); kružnica I prelazi u II kad se pojavi
opterećenje na površini (dozvoljeno je bočno širenje); kružnica III prikazuje B pri slomu (ako se
opterećenje p jako poveća). Stanje sloma, kružnica III, ne može se, međutim, nikako
aproksimirati nekim stanjem sa spriječenim bočnim širenjem (edometarskim modelom) već za to
stanje treba rabiti druge modele.
Komentar:
Da zaključimo, edometarski model se može rabiti za proračun slijeganja, kad se smatra da
je prirast dodatnih naprezanja (u odnosu na postojeća, geološka) mali. U tom je slučaju i stanje
naprezanja blisko K0 - stanju (kružnica II na sl. 9.1-3). Malom prirastu naprezanja odgovara i
mali prirast deformacija, pa kažemo da smo u području malih deformacija koje su u stvari i
«radne deformacije», tj. deformacije koje postižu geotehnički i građevinski objekti u normalnoj
upotrebi.
U inženjerstvu nije uobičajeno da se razmatra cijelo područje deformacija (od malih do
velikih), već, osim malih deformacija, stanje koje je na samom kraju izdržljivosti materijala –
stanje sloma. Traže se takve vrijednost faktora sigurnosti da stanje sloma ne nastupi.
Ovakav je pristup zadržan i u evropskim propisima za geotehniku, eurokodu 7, pa se tako
razlikuje granično stanje uporabivosti, od graničnog stanja nosivosti. Za ta stanja treba inženjer
projektant prikazati sve moguće projektne situacije i dokazati da su kriteriji tih stanja
zadovoljeni.
Treba napomenuti da se, s razvojem tehnike ispitivanja svojstava tla i numeričkih
metoda, danas mogu prognozirati stanja tla i konstrukcija u širokom rasponu, od malih do velikih
Eksperimentalno se može pokazati da je anvelopa naprezanja sa sl. 9.1-3 gotovo ravna linija, pa
se, za praktične probleme, može aproksimirati pravcem. Taj se pravac naziva pravcem čvrstoće,
a prema teorijama čvrstoće (vidi otpornost materijala) odgovara Mohr-Coulombovom zakonu
čvrstoće.
τ
gϕ
+ σ vt
c
τf = ϕ'
c'
σ
Pravac čvrstoće je određen s dva parametra (sl. 9.1-4), parametra čvrstoće, a nazivamo ih:
kohezija i kut unutarnjeg trenja.
c’- kohezija je odsječak na ordinati (τ). Ovaj se parametar javlja samo kod sitnozrnatih
materijala, gdje su u ponašanju materijala dominantne molekularne sile među česticama, pa se ti
materijali nazivaju i koherentnima. Kohezija ovisi o osobinama materijala i povijesti opterećenja.
ϕ’- kut unutarnjeg trenja je nagib pravca čvrstoće. Kut unutarnjeg trenja je parametar
koji je karakterističan za sve materijale tla, a manji je za sitnozrnate (približno, od 200 do 280) i
veći za krupnozrnate (približno, od 320 do 450).
Označavanjem s crticom simbola c i ϕ naglašava se da je čvrstoća određena za efektivna
naprezanja, tj. veže se uz naprezanja na čvrstim česticama, a ne u vodi. Kao što će se u ovom
poglavlju dalje vidjeti, čvrstoća se može određivati i u pokusima u kojima se razvija porni tlak,
ali se on mjeri i pomoću njega se određuju efektivna naprezanja za koja se veže i čvrstoća tla.
Parametri čvrstoće nisu konstante materijala već se određuju mjerenjima na uzorcima u
laboratoriju (vidi 9.2).
U prikazu stanja i promjene stanja naprezanja u (σ, τ) dijagramu, umjesto stalnog crtanja
polukružnica naprezanja, neki je put praktično crtati samo najvišu točku kružnice. Položaji te
točke, koji se mogu pratiti od početnih (konsolidacijskih) naprezanja do sloma, čine trag koji još
zovemo i trag naprezanja (eng. stress paths). Koordinate te točke su p’ i q’, koje nazivamo
sfernim i devijatorskim naprezanjima (respektivno).
Kako što smo i kod pojava slijeganja i konsolidacije vodili računa o uvjetima dreniranja,
tako i kad se razmatra čvrstoća tla, treba voditi računa o njima. U dreniranim uvjetima
opterećivanja, promjene u tlu se događaju dovoljno sporo (ili je tlo dovoljno propusno) da se ne
mijenja porni tlak. U nedreniranim uvjetima, naprotiv, smatramo da se promjene u tlu odvijaju
τ ϕ'
σ' tg
c' + ϕ'
τf =
trag naprezanja
σ
σ '3 = σ ' c σ'1 = σ'3 + ∆σ'
∆σ'
U ∆ud polukružnica
U'' ukupnih
U' naprezanja
ϕ σ3 σ1
σ'3 I σ'1 σ
polukružnica efektivnih
naprezanja trag ukupnih
trag efektivnih naprezanja naprezanja
Budući da vrijedi princip efektivnih naprezanja, može se, povezan s nedreniranim uvjetima,
izvesti još jedan važan zaključak. Naime, pri opterećivanju bez promjene volumena postoji
jedinstvena veza između efektivnih naprezanja i deformacije uzorka, jer su, s promjenom jedne
komponente deformacije, ostale dvije definirane. Ako je, materijal elastičan, Poissonov
koeficijent mora biti ν = 0,5, pa su s promjenom, recimo ε1, ostale dvije komponente
deformacija:
ε2 = 0,5 ε1 i ε3 = 0,5 ε1. (9.1-4)
Tada će trag efektivnih naprezanja u nedreniranim uvjetima, od početnih naprezanja do
sloma, ovisiti samo o početnom konsolidacijskom naprezanju u elementu tla (uzorku) σc’, a neće
ovisiti o tragu ukupnih naprezanja. Zbog toga će i posmično naprezanje pri slomu τf biti
neovisno o ukupnim naprezanjima, ili kraće:
početno stanje efektivnih nap.=>nedrenirani posmik=>jedinstvena čvrstoća.
Ovaj zaključak se koristi za određivanje čvrstoće uzoraka u UU pokusu (vidi odlomak
9.2.3.3).
Posmično naprezanje pri slomu, τf, u nedreniranom stanju, nazivamo nedrenirana
čvrstoća i označavamo cu.
Parametre čvrstoće nisu konstante materijala, pa ih, u nekom inženjerskom problemu, treba
odrediti za svaki sloj tla. Parametri se mogu odrediti, bilo izravnim mjerenjima na uzorcima u
laboratoriju, bilo iz korelacija s in situ ispitivanjima (pog. 3). Budući da je komplicirano vaditi
uzorke iz krupnozranatih materijala, parametar čvrstoće, što je uglavnom samo kut unutarnjeg
trenja ϕ, određuje se iz korelacija, nastalih na temelju in situ ispitivanja. Iz koherentnih slojeva
se vade uzorci (pomoću tankostjenog cilindra, vidi pog. 3) i ispituju u uređajima u laboratoriju.
Najraširenija su dva tipa uređaja za određivanje čvrstoće tla u laboratoriju: izravni posmik i
troosni uređaj.
Kao i kod slijeganja (pogl. 7), tako i kod ispitivanja parametara čvrstoće treba voditi
računa o dreniranom i nedreniranom stanju (voditi računa o efektivnim naprezanjima!). Također,
očekuje se različito ponašanje normalnokonsolidiranih i prekonsolidiranih tala.
Uređaj za izravni posmik je vrlo sličan edometru (sl. 9.2-1a). Razlika je u tome da je kutija s uzorkom iz dva dijela
koja se međusobno mogu posmaknuti do sloma uzorka. Na uzorak se djeluje normalnom silom, P, a smiče ga se s
posmičnom silom, T. U pokusu se mjere normalna naprezanja i deformacije te pomak i sila posmika. Pokus se
odvija u dvije faze:
I FAZA:konsolidacija II FAZA:posmik
P
P σv =
σv = A
A (9.2-1)
T
σ v = K0 ⋅σ v τ=
A
P
mjerenje sile T
T
a) ploha
T posmika
mjerenje pomaka δ
smjerovi glavnih
površina naprezanja
b) c)
uzorka "A"
a) σ1 σ3
ϕ
τ τ + σ' tg
σv3 τ f =cϕ
σv2 τf3 P smjerovi glavnih
σv1 τf2 ravnina
τf2
τf1 (3)
(1)
c{
δ σ3 σv2 σ1 σ
d) e)
Krajem tridesetih godina izumljen je uređaj za troosni posmik, ili kraće: troosni uređaj (A. Casagrande,
SAD i L. Rendulic, Austrija). Troosni uređaj služi za mjerenje deformabilnosti i čvrstoće uzoraka tla pri rotaciono
simetričnom stanju naprezanja. Kao i u uređaju za izravni posmik, u troosnom uređaju se uzorak ispituje u dvije
faze: prva - konsolidacija i druga - posmik. Skica uređaja je na sl. 9.2-2.
osno opterećenje
ispusni ventil
kapa uzorka σc
gumena membrana
menzura za ∆V
gumeni prsten
uzorak
σc σc
voda u ćeliji
porozna
pločica
manometar za ∆u
σc
ventil (3)
∆σ1
ventil (1) ventil (2)
a) b)
Kod posmika u CD pokusu se razlikuju dva tipična oblika ponašanja materijala prema
prekonsolidiranosti (sl. 9.2-3). Normalno konsolidirano tlo se stalno komprimira (volumen se
smanjuje), a devijatorsko naprezanje, ∆σ, stalno raste do sloma. Kod prekonsolidiranog
materijala volumen se prvo smanjuje, a onda povećava, dok devijatorsko naprezanje postiže tzv.
vršnu čvrstoću relativno brzo, a s povećanjem deformacije ta vrijednost pada na tzv. rezidualnu
čvrstoću.
To se ponašanje tumači ovako:
Normalno konsolidirano tlo ima relativno rahlu strukturu i zrna se za vrijeme
posmika stalno preslaguju tako da na kraju zauzmu najzbijeniji složaj (sl. 9.2-5a).
Prekonsolidirano tlo u početku ima relativno zbijenu strukturu, zrna su međusobno ukliještena, i da pri
posmiku može doći do pomaka, potrebno je da zrna počnu prelaziti jedno preko drugih (kod vršne čvrstoće),
orijentiraju se u smjeru posmika (složaj se razrahljuje), a otpor uzorka opada(sl. 9.2-5b).
vršna čvrstoća
prekonsolidirano tlo
∆σ rezidualna čvrstoća
σ'3c=konst.
∆V
prekonsolidirano tlo
0
horizontalni pomak [mm]
komprimiranje
σ1 ϕ
θ = 45 +
θ 2
τ
σ3 σ3 ϕ
σ ' tg ϕ
τf =
B
σ1
A
2θ 2θ
σ3 = σ'3 σ1 = σ'1 σ
(∆σd)f
(∆σd)f
9.2.3.2 CU pokus
Ovaj se tip pokusa primjenjuje kod slabopropusnih, uglavnom koherentnih tala. Uzorak se prvo konsolidira, a zatim
posmakne tako da je porna voda iz uzorka spojena na osjetilo za mjerenje pornog tlaka (bez promjene volumena).
(a) rahli uzorak: - zrna su posložena tako da pri posmiku teže k smanjenju volumena
lom
a) b)
- zrna upadaju u prostor među drugim zrnima, ako je u tom prostoru voda (nestišljiva)
zrna pri lomu pritiskom na vodu izazivaju porast pornog tlaka ∆u.
c σ
σ '3 = σ 'c σ'1f = σ3 - ∆u
σ'3f = σ3 - ∆u σ1f = σ3 + σ - ∆u
početno stanje naprezanja
(b) zbijeni uzorak - zrna su složena tako da pri posmiku teže povećavaju volumen
lom
a) b)
- zrna se pomiču jedna preko drugih i teže k povećanju volumena; ako je u tom prostoru
voda dolazi do smanjenja pornog tlaka.
U CD pokusu tragovi efektivnih i ukupnih naprezanja pri posmiku su se poklapali jer nije
bilo promjene pornog tlaka. U CU pokusu je promjena pornog tlaka posljedica težnje uzorka ka
promjeni volumena, a koja je spriječena nestišljivošću porne vode. Zato, kod ovog pokusa,
prema principu efektivnih naprezanja, treba razlikovati stanje ukupnih i efektivnih naprezanja
koja se razlikuju za veličinu pornog tlaka.
Kako je prikazano na sl. 9.2-5 i 9.2-6, tragovi se ukupnih (TSP) i efektivnih naprezanja
(ESP) poklapaju za vrijeme konsolidacije, a pri posmiku su na istoj visini, a horizontalno su
razmaknuti za veličinu pornog tlaka, ∆u.
Ako se umjesto (σ’,τ ) dijagrama, crta u (p’, q) dijagramu, nagib pravca sloma (ψ’) je
tada drugačiji i odnosi se prema kutu trenja, ϕ',
sin ϕ = tg ψ, (9.2-5a)
dok je kohezija u odnosu prema odsječku na osi ordinata
c= a/cosϕ. (9.2-5b)
q
Kf
θ'
qf ∆u f u0
−∆uf Kf
θ'
qf
(T-u0)SP
ESP TSP
u0
0
p'0 pf p'f p0 p, p'
. b)
Slika 9.2-6 Tragovi naprezanja za a) normalno konsolidirani i b)
prekonsolidirani uzorak u CU pokusu (prema Kovacs&Holtz,
1981), (u p’, q dijagramu).
U posmiku, pri velikim deformacijama, materijal dođe u stanje kad se uzorak niti ne zbija
niti ne razrahljuje, a što se zove tzv. “kritično stanje”. Postoje i modeli ponašanja tla koji se
baziraju na kritičnom stanju. Jedan od njih je i poznati Cam-clay model (Schofield & Wroth,
1968).
Vezu između početnog efektivnog naprezanja u uzorku i posmične čvrstoće (vidi 9.1.4)
iskoristit ćemo za određivanje nedrenirane čvrstoće uzoraka u UU pokusu. Da bi rezultati UU
pokusa bili upotrebljivi, važno je da se uzorak ispituje u vrlo kratkom roku nakon vađenja iz tla
(nekoliko sati).
čvrste čestice
meniskus
Slika 9.2-7 Detalj ruba uzorka netom izvađenog iz tla,
meniskusi na rubu uzorka djeluju kao
membrana i održavaju tlak u uzorku.
vanjski rub uzorak
uzorka
voda u uzorku
Naime, kod takvog uzorka još djeluju kapilarne sile preko meniskusa (opni) na vanjskoj
površini uzorka, pa porni tlak preuzima vlačna naprezanja. Vlačna naprezanja u vodi djeluju kao
tlačna na čvrste čestice, pa je približno sačuvano sferno naprezanje koje je uzorak imao u tlu, a s
time i odgovarajuća posmična čvrstoća koja o njemu ovisi (sl. 9.2.7).
τ '
σ' t gϕ
c' +
slom u pokusu τ f = ϕ'
jednoosne čvrstoće
Sam se pokus izvodi tako da se uzorak, kao i za ostale tipove pokusa, ugradi u troosnu
ćeliju u kojoj se primijeni neko početno naprezanje σc. To naprezanje, kao što ćemo kasnije
vidjeti, može varirati u nekim granicama, a da bitno ne utječe na čvrstoću uzorka. Naime, ćelijski
tlak djeluje preko membrane samo na povećanje pornog tlaka, a efektivno naprezanje se ne
mijenja. Nakon ugradnje se uzorak ne konsolidira, već se odmah prelazi na posmik, za vrijeme
kojeg se ne mjeri porni tlak.
Ako se rezultati ispitivanja prikažu u (σ,τ) dijagramu, sl. 9.2-8, za jedno početno stanje
efektivnih naprezanja, sve će Mohrove kružnice u ukupnim naprezanjima tangirati jedan
horizontalni pravac, jer je nedrenirana čvrstoća za uzorak iz jedne dubine, za različite početne
tlakove u ćeliji – jednaka. Odsječak tog pravca na osi ordinata nazivamo nedrenirana čvrstoća i
označavamo s cu. Nagib tog pravca je, kut trenja za nedrenirano stanje i jednak je ϕu = 0. To je
Terenski pokus krilnom sondom, po uvjetima pod kojima se provodi, odgovara upravo
opisanom UU pokusu (u 3.3.5), pa je rezultat i jednog i drugog pokusa nedrenirana čvrstoća. Kao
što se na sl. 3.3.4 može vidjeti, nedrenirana čvrstoća in situ također raste s povećanjem početnog
naprezanja, tj. s dubinom.
mikroura za mjerenje
pomaka δ
kapa uzorka
uzorak oko uzorka nema
membrane → σh = 0
djelovanje sile P
σ τ ϕ'
' + σ' tg slom
Mohrov krug sloma u τf =c
σ1f ukupnim naprezanjima
Veličina jednoosne čvrstoće, σ1f, jednaka je osnom naprezanju, tj. promjeru kružnice. Tu
veličinu označavamo s qu. Nedrenirana kohezija je jednaka radijusu kružnice tj. polovici
nedrenirane čvrstoće. Vrijedi, dakle:
q
cu = u (9.2-6)
2
Nažalost, rijetko smo u prilici uzorke ispitivati neposredno nakon vađenja iz tla, a kod
odležanih uzoraka se mijenja vlažnost, a time i jednoosna čvrstoća, pa se taj pokus u pravilu rabi
prvenstveno kao klasifikacijski ili indeksni pokus, a ne smije se rabiti za određivanje čvrstoće
(EC7/3).
Na temelju dijagrama sa sl. 9.2-5 vidi se da promjena pornog tlaka, pri nedreniranom posmiku, ovisi o vrsti
materijala. Zbog toga je Skempton (1954) definirao odnos:
∆uc
B= (9.2-8)
∆σ 3
Za potpuno zasićene uzorke tla je B =1, a za nezasićene je manji od jedinice. Kako je već
spomenuto, da se osigura potpuna zasićenost uzorka, potrebno je nametnuti povratni tlak u
uzorak (obično između 200 i 300 kPa). Da se zbog toga ne promijeni stanje efektivnih
naprezanja u uzorku, za isti je iznos potrebno povećati i ćelijski tlak.
Ovdje će se razmatrati samo slučajevi potpuno zasićenih uzoraka, pa je interesantan samo
parametar A. Kod posmika u CU pokusu, kad se, nakon konsolidacije prijeđe u fazu
nedreniranog posmika (i nema prirasta ćelijskog tlaka) može se odrediti parametar A, prema
∆u
A=, (9.2-9)
∆σ 1
što znači, kad bi vrijednost parametra A bila unaprijed poznata, mogla bi se odrediti i veličina
pornog tlaka za razne priraste ukupnog osnog naprezanja, a s time i veličina efektivnih
naprezanja. Kao što se na dijagramima (sl. 9.2-6) može vidjeti, povećanje pornog tlaka nije
linearno povezano s prirastom normalnog naprezanja, što znači da niti vrijednost A nije
konstantna. Posebno je interesantna vrijednost A kod sloma uzorka jer se tada, za poznatu
početnu vrijednost efektivnog naprezanja, može odrediti vrijednost efektivnog naprezanja pri
slomu Af. Tipične vrijednosti parametra Af su prikazane u tablici 9.2-1.
vrsta gline Af
senzitivne (osjetlijve) gline 0.75 do 1.5
normalno konsolidirane gline 0.5 do 1.0
kompaktirane pjeskovite gline 0.25 do 0.75
slabo prekonsolidirane gline 0 do 0.5
kompaktirane šljunkovite gline -0.25 do 0.25
jako prekonsolidirane gline -0.5 do 0
Parametri čvrstoće nisu konstante materijala, već ovise, kao i drugi parametri materijala
(primjerice edometarski modul, vidi pog. 7) i o njegovoj povijesti. Naime u svojoj
«povijesti» je materijal bio podvrgavan raznim naprezanjima koja su mu odredila
današnju strukturu čestica, pa termin «povijest» označava različite početne strukture, koje
su pravi fizikalni parametar.
Utjecaj povijesti prikazat ćemo na jednom dobro odabranom pokusu u izravnom posmiku (Krey i
Tiedemann, prema Nonveiller, 1979).
τ σ v
tgϕ
čvrstoća prekonsolidiranog + ϕ
τf =c N
tla
ϕp
c2 čvrstoća normalno
ϕp konsolidiranog tla
c1
σp1' σp2' σ
U ovom je poglavlju prikazana čvrstoća tla i pokusi koji služe njezinom određivanju. Kao crvena
nit, kroz sve se slučajeve provlači Mohr-Coulombov zakon sloma za efektivna naprezanja. Kad
god je to moguće treba težiti takvim ispitivanjima koja će omogućiti da se zakon čvrstoće izrazi
u efektivnim naprezanjima, jer se stanja efektivnih naprezanja mogu, pomoću izraza za porast
pornog tlaka (Skemptnovi parametri), povezati s ostalim stanjima naprezanja (drenirano i
nedrenirano stanje). Samo se iznimno u proračunima rabe i analize u totalnim naprezanjima (fi-
nula analiza).
BIBLIOGRAFIJA:
[1] Craig, R.F. (1978). Soil mechanics, sec. edit., Van Nostrand Reinhold Company, New
York.
[2] EC 7 1994, Eurokod 7. Dio 1. - Opća pravila, Dio 2. – Projektiranje pomoću
laboratorijskih ispitivanja i Dio 3. – Projektiranje pomoću terenskih ispitivanja.
[3] Kovacs, J.M. & Holtz, W.D. (1981). Geotechnical engineering. Prantice-Hall civil
engineering and engineering mechanics series, New Jersey.
[4] Duncan, J.M. (1993). Limitations of conventional analysis of consolidation settlement.
Twenty-seventh Terzaghi lecture. Journal of geotechnical engineering. 119 (9): ASCE,
1333-1359.
[5] Lambe, T. W. & Whitman, R. V. (1969). Soil mechanics. Massachusetts Institute of
Technology, John Willey & Sons, Inc., New York.
[6] Nonveiller, E. (1979). Mehanika tla i temeljenje građevina. Školska knjiga, Zagreb
[7] Skempton, A.W. (1954). The pore pressure parameters A and B, Geotechnique, London,
Vol. 4.
10 Plitki temelji
Do sada smo obrađivali samo geotehničke probleme kod kojih se određuju veličine pomaka
(slijeganja) pri očekivanim (radnim) opterećenjima temelja i ti problemi spadaju u domenu malih
deformacija, odnosno graničnog stanja uporabe (prema EC7). Ako se opterećenje (aktivna sila)
na temelj povećava, slijeganja postaju sve veća dok tlo na kraju ne popusti. Takvo stanje
nazivamo slom tla. Opterećenje pri slomu je ujedno i maksimalno opterećenje koje tlo ispod
temelja može podnijeti. U inženjerskim se građevinama ne smije dozvoliti da se pojavi takvo
maksimalno opterećenje, već se od njega treba ograditi s parcijalnim faktorima. Takvo
opterećenje onda nazivamo nosivost tla, a odgovarajuće stanje EC7 povezuje s tzv. graničnim
stanjem nosivosti.
Primjeri sloma tla su klizište i slom tla ispod temelja, sl. 10.1-1.
aktivne sile
temelj
aktivne sile
strujni tlak
¬ ¬
klizna ploha klizna ploha
Slika 10.1-1 Primjeri sloma tla: klizište i slom tla ispod temelja.
Kod dimenzioniranja temelja dva su osnovna parametra o kojima treba voditi računa: slijeganje
i nosivost. Inženjeri su se u prošlosti domišljali kako da, pomoću jednostavnih modela, procijene
ponašanje temelja. Tako su razvili jedan model za proračun slijeganja (edometarski model), koji
zanemaruje čvrstoću tla, a ovdje ćemo upoznati drugi model (bolje reći - modele) za proračun
nosivosti. Naime, edometarski će model dati konačno slijeganje za svako opterećenje (sl. 10.1-2,
krivulja (1)) iako će se realno tlo, pri većim opterećenjima popustiti i slomiti se (sl. 10.1-2,
krivulja (2)). Zbog toga je potrebno, pri proračunu temelja, kad se proračuna očekivano
slijeganje, provjeriti i dopušteno opterećenje.
Slom tla obično nastaje kad posmična naprezanja u tlu dosegnu čvrstoću tla. Ovisno o zbijenosti
tla, temelj obično slegne duboko u tlo i izbacuje u stranu dio materijala koji je bio ispod i sa
strane temelja. Na temelju vlastitih mjerenja i opažanja te prema radovima drugih, Vesić (1973)
je konstatirao da slom tla može nastati kao (a) proboj, (b) lokalni slom i (c) potpuni slom (sl.
10.1-3 i sl. 10.2-4).
(a) A
(1)
sa B
sa'
(2)
C
s [mm]
Q Q
ploha
ploha
sloma sloma
opterećenje naprezanje
qF (1)
slijeganje
qF (1)
slijeganje
qF
indeks relativne gustoće
0 0.2 0.4 0.6 0.8 1
Slika 10.1-3 Slom probojem i lokalni slom. 0
opći
Q 1 lokalni slom
slom
2
d /b
ploha 3
sloma slom
probojem
opterećenje 4
qF
5
slijeganje
Vesić je predložio i dijagram oblika sloma kao funkciju zbijenosti tla (koji mjeri indeksom
relativne gustoće, ID (vidi poglavlje 2.) i dubine ukapanja temelja, d. Primjerice, temelj na vrlo
rahlom tlu može se slomiti probojem, dok isti takav temelj na površini vrlo zbijenog tla će se
slomiti potpunim slomom, a ako je duboko ukopan opet će se slomiti probojem.
Slom tla nastaje kad se, na potencijalnim kliznim plohama, posmično naprezanje izjednači s
posmičnom čvrstoćom tla τf’, τf’ = c’ + σ’ tg ϕ’ (Mohr-Coulombov zakon čvrstoće).
Pretpostavlja se da tada u tlu nastaju tzv. plastične zone, koje se određuju kao rješenje
matematičkog rubnog problema. U teorijama koje modeliraju lom tla ispod temelja pretpostavlja
se da takve plastične zone nastaju u tlu neposredno prije njegovog konačnog sloma.
Prema teoretski zamišljenim i/ili modelski ispitanim temeljima, razni su autori došli do
rješenja za lom tla ispod temelja. Pri tome su pretpostavljali da je temelj kruto tijelo, u
ravninskom stanju deformacija, na čijim je rubovima iscrpljena posmična čvrstoća tla. Takva su
rješenja nužno zanemarivala neke elemente ponašanja tla, pa su, da bi bila primjenjiva, morala
biti korigirana pomoću popravnih koeficijenata, dobivenih na temelju opažanja rušenja modela
temelja ili probnih konstrukcija (1:1). Ovdje će se navesti samo neka od tih rješenja (prema
autorima). To su: Rankineov model, Prandtl i Reissnerov model i Terzaghijev model.
Opisan ovdje prema Lambe & Whitman (1969), Rankineov model, objavljen 1657, je
najjednostavniji ali ujedno i najlošiji model. Ovdje se navodi zbog njegovog temeljnog značenja
i zato što je bio putokaz za kasnije modele jer u obzir uzima osnovne čimbenike koji se javljaju i
u kasnijim rješenjima. Pretpostavlja se da slom nastaje po dvama klinovima tla (dvije zone):
- zona I, tlo je u aktivnom7 stanju naprezanja (odozgo pritisnuto, a bočno se širi),
- zona II, tlo je u pasivnom stanju naprezanja (odozgo i bočno pritisnuto).
Za tlo bez kohezije dobije se rješenje za opterećenje sloma, qf, prema izrazu:
γ ⋅b
qf = Nγ + γ ⋅ d ⋅ N q , (10.2-1)
2
gdje su
1 1 + sin ϕ
N γ = ( N ϕ5 / 2 − N ϕ1 / 2 ) , N q = Nϕ2 = K p2 , N ϕ = K p = .
2 1 − sin ϕ
7
O aktivnom i pasivnom stanju naprezanja vidi više u poglavlju 12. Potporni zidovi
Q
Q
q=γ.d temelj
temelj
d
b
(a) (b)
a) stvarno stanje,
b) model: temelj je postavljen na površinu tla, a nadsloj, dubine d pretvoren u opterećenje,
b/2
Qult
temelj q0 '
O I
I I II M
45 + ϕ / 2
45 - ϕ / 2
J
(c)
c) pretpostavljeni klinovi ispod temelja u plastičnom stanju ravnoteže.
Qult
b = (∆q)ult
q0'
I II
b ϕ
h = 2 tan (45 + 2 ) P
T
b
= 2 √ Nϕ h
N
1 + sin ϕ N
gdje je Nϕ = T
1 - sin ϕ
(d)
d) model sloma tla ispod temelja.
Prema Rankineu, dakle, opterećenje sloma tla se prikazuje kao zbroj utjecaja otpora tla
ispod temelja i povoljnog djelovanja težine tla oko temelja koje djeluje kao “protuteret” na tlo u
klizanju. Funkcije Ni su, kao i u svim kasnijim rješenjima, funkcije samo kuta unutarnjeg trenja
ϕ. Rankineov je model za slom tla ispod trakastog temelja prikazan na slici 10.2-1.
Nedostaci ovog modela su:
- što su zone sloma u tlu omeđene ravnim, a ne zakrivljenim plohama,
- što su zanemarena posmična naprezanja na vertikalnoj ravnini pa zato ovo rješenje
znatno podcjenjuje stvarno naprezanje sloma tla.
Prema Cernica (1995), Prandtlov model iz 1920, s Reissnerovom dopunom, 1924, kao i
Rankineov model, pretpostavljaju da postoje: aktivna zona (trokut ABC) i pasivna zona (trokuti
ADE i BGF), ali da je među njima jedna prijelazna, također pasivna, zona u obliku logaritamske
spirale (oblik logaritamske spirale je jedini kinematski opravdan oblik klizne plohe, a povoljan je
i s računskog stanovišta jer sve sile koje na kontaktu s podlogom prolaze kroz istu točku).
Jedinična težina tla se zanemaruje, pa je stanje naprezanja u Rankineovim područjima homogeno
i poznato, a u prijelaznom je području određeno pomoću Airyjeve funkcije naprezanja, tj. iz
uvjeta ravnoteže i uvjeta sloma. Oblik plohe sloma, prema ovim pretpostavkama, prikazan je na
sl. 10.2-2.
b
q 45 + ϕ / 2
q0 q0
A B
E F
45 - ϕ / 2
45 - ϕ / 2
D C G
Mjerenja na modelima pokazuju dobro poklapanje oblika klizanja, ali samo za slučaj
hrapavog dna temelja kada su naprezanja na dnu kosa.
Početkom četrdesetih godina predloženo je da se utjecaj jedinične težine tla pribroji veličini
nosivosti po Prandtlu i Reissneru kao pribrojnik. Terzaghi (1943) je uveo utjecaj jedinične težine
γ pretpostavljajući hrapavost dna temelja i, u vezi s tim, postojanje elastičnog područja, granice
nagnute pod kutem ϕ prema horizontali. Tako nema više zone aktivnog stanja naprezanja kao u
Prandtlovom i Reissnerovom rješenju, a ostaju prelazna i pasivna zona. Terzaghijevi izrazi za
faktore nosivosti, Ni, su nešto kompleksniji od prethodnih, pa se ovdje prikazuju samo dijagrami
N-funkcija u ovisnosti o kutu unutarnjeg trenja (slika 10.2-3).
q0
ϕ [ 0]
20
ϕ = 440, Nγ = 260
ϕ = 480, Nγ = 780
10
0
60 50 40 30 20 10 0 20 40 60 80
NC, Nq Nγ
5,70
1,00
Slika 10.2-3 Dijagrami za Terzaghijevo rješenje.
Terzaghijevo rješenje tako postaje suma triju pribrojnika od kojih prvi predstavlja utjecaj kohezije, drugi
težine tla ispod temelja, a treći, opterećenja tla sa strane. Za razne oblike temelja uvedeni su korekcijski faktori, pa
tako njegovi izrazi za maksimalno opterećenje glase:
q f = c ⋅ N c + 0,5 ⋅ γ ⋅ b ⋅ N γ + γ ⋅ d ⋅ N q , za trakasti temelj (10.2-3a)
q f = 1,3 ⋅ c ⋅ N c + 0,4 ⋅ γ ⋅ b ⋅ N γ + γ ⋅ d ⋅ N q , za kvadratični temelj (10.2-3b)
q f = 1,3 ⋅ c ⋅ N c + 0,3 ⋅ γ ⋅ b ⋅ N γ + γ ⋅ d ⋅ N q , za kružni temelj (10.2-3c)
gdje su
c ... kohezija,
γ ... jedinična težina tla,
b ... širina trake, stranice kvadratičnog temelja, ili promjer okruglog temelja,
d ... dubina temeljenja,
Nc, Nγ i Nq ... faktori nosivosti koji ovise samo o kutu unutarnjeg trenja, ϕ.
Faktor nosivosti Nγ funkcija je samo kuta unutarnjeg trenja ϕ (kao i Nq i Nc), a dobiven je
bez uzimanja u obzir kohezije i vanjskog opterećenja tla sa strane, γ .d. Iako oblik ploha klizanja
ovisi o odnosu ovih parametara, može se pokazati da je ovakvo rješenje na strani sigurnosti, a
učinjena greška nije velika. Ipak, strogo uzevši, Terzaghijevo rješenje prema zahtjevima teorije
plastičnosti, nije potpuno korektno.
Terzaghijev oblik izraza za opterećenje sloma tla je već vrlo blizu danas uobičajeno
korištenih. Prema tome rješenju, klizna ploha kod sloma tla ispod temelja ima uvijek isti oblik.
Zbog toga se, kod određivanja opterećenja sloma tla ispod temelja, qf, ne mora pretpostaviti
klizna ploha jer postoje gotova rješenja u kojima su autori već uzeli u obzir i oblik klizne plohe.
Ovisnost qf o razini podzemne vode. Naime, budući da u Terzaghijeve izraze, u drugom i
trećem članu, ulazi i jedinična težina tla, a ona ovisi o razini podzemne vode (RPV), promotrimo
tri karakteristične RPV, sl. 10.2-4.
temelj
γ.d (a)
d
(b)
γ
« ¬ (c)
Moguće su slijedeće situacije: kad je RPV na površini, slučaj (a), u drugom i trećem
članu se uvrštava γ’ umjesto γ. Kada je RPV u razini (b) γ’ je samo u drugom članu, a za (c) je
svuda samo γ. Očito je da je qf najmanji za slučaj (a).
temelj
V
H
e ekscentricitet
Faktori sigurnosti su ugrađeni u parametre čvrstoće c’ i ϕ’, tj. koriste, tzv. mobilizirani
parametri čvrstoće:
c'
- mobilizirana kohezija c'm = , Fsc od 2,0 do 3,0 i
Fsc
tgϕ '
- mobilizirani kut trenja tgϕ ' m = , Fsϕ od 1,2 do 1,8.
Fsϕ
Propisi predviđaju i analizu u ukupnim naprezanjima (za nedrenirani slom). Umjesto
kohezije se tada uvrštava nedrenirana čvrstoća, a kut unutarnjeg trenja ϕ = 0.
Ed ≤ C d , (10.3-1)
gdje je
Ed ... projektna vrijednost učinka opterećenja, a
Cd ... je granična projektna vrijednost učinka opterećenja (slijeganja).
Može se, umjesto proračuna deformacije (slijeganja), provjeriti je li dovoljno mali udio
čvrstoće tla mobiliziran da deformacije (slijeganja) ostanu unutar uporabnih granica, i to kada
- se izričito ne traži da se odredi vrijednost deformacije za granično stanje uporabe ili
da
- postoji dokumentirani usporedni projekt sa sličnim tlom, građevinom i sl.
Što se plitkih temelja tiče, ako je kod konvencionalnih građevina, temeljenih na glini,
odnos opterećenja kod sloma prema vrijednosti opterećenja kod graničnog stanja uporabe manji
od 3, treba obavezno proračunati i slijeganje tog temelja (EC7/1, 6.6.2).
L
ω
ρA A B C
ρB ρC
δρBA ∆
αB δρBC
LITERATURA:
[1] Cernica, J.N. (1995). Geotechnical engineering: Soil mechanics, John Wiley & Sons, Inc.
New York.
[2] EC 7, Eurokod 7, EN 1997-1,. Geotechnical design – Part 1: General rules,
Faktor sigurnosti se definira kao odnos prosječne posmične čvrstoće tla, τf, prema posmičnom
naprezanju uzduž potencijalne klizne plohe τd:
τf
FS = (11.1-1)
τd
ϕ'
Čvrstoća tla se definira kao granično posmično efektivno naprezanje i određuje pomoću
izraza: τf = c’+σ’· tan φ’ (c’ je kohezija, φ’ je kut unutarnjeg trenja u materijalu za efektivna
naprezanja, σ’ je normalno naprezanje na potencijalnoj plohi sloma).
Na odgovarajući način definiramo i mobilizirano posmično naprezanje, τd = c’d
+ σ’· tan φ’d gdje su c’d i φ’d, tzv. mobilizirani parametri čvrstoće, tj. onakvi kakvi trebaju biti
da se u tlu može uspostaviti ravnoteža (između aktivnih i reaktivnih sila). Vrijedi, dakle, da je
faktor sigurnosti odnos efektivnih graničnih i mobiliziranih naprezanja:
c'+σ ' tan ϕ '
FS = , (11.1-2)
c' d +σ ' tan ϕ ' d
ili:
c' tan ϕ '
c’d + σ’tan φ’d = +σ' , (11.1-3)
FS FS
prema tome je mobilizirana kohezija:
c'
c' d = , (11.1-4)
FS
a mobilizirani kut unutarnjeg trenja:
tan ϕ '
tgϕ ' d = . (11.1-5)
FS
Ovaj pristup uključuje da je FS jednak i za koheziju i za kut trenja. Budući da se u mjerenjima
kut trenja može točnije odrediti od kohezije, povoljno je imati različite faktore sigurnosti. Tako
se može definirati faktor sigurnosti za koheziju
c'
FC = , (11.1-6)
c' d
Za početak razmatrat ćemo dugačke ravne klizne plohe, čiji je nagib paralelan s površinom terena. Već se i takav
jednostavan model može primijeniti za neke primjere u praksi. Često se naime događa da je površinski sloj tla do
neke manje dubine (4 do 6 m) rastrošan, a ispod njega je čvrst, još neraspadnuti sloj. U određenim se uvjetima
promjene stanja (promjene opterećenja, razine podzemne vode) može dogoditi da se rastrošena masa pokrene. Jedan
odsječak takve klizne plohe prikazan je na slici 11.2-1. Razmatrat će se tri slučaja:
− slučaj 1: bez podzemne vode,
− slučaj 2: podzemna voda teče paralelno s površinom terena,
− slučaj 3: pokos dulje vremena potopljen.
Slučaj 1: bez podzemne vode. Na sl. 11.2-1 prikazane su sile koje djeluju na jedan odsječak
kliznog tijela, koji nazivamo lamela. Reaktivne sile N i T se odrede prema težini
lamele, W . Sile ćemo odrediti iz zadanih fizikalnih i geometrijskih podataka.
b
lamela težine W
l
β
W
z
σ
τd
T
τd
β N
W
∆s 3
∆H
3
γ•z z
hp
T
U
Slika 11.2-2 Sile koje djeluju na lamelu dugačke klizne plohe. Tok podzemne
vode paralelan je s nagibom terena.
Tečenje podzemne vode se može prikazati strujnom mrežom. Budući da voda teče paralelno s
pokosom, ekvipotencijale su okomite na tok vode, pa tlačni potencijal, hp, po kliznoj plohi
dobijemo iz izraza:
hp = z cos2β, (11.2-8)
Ovakav slučaj može biti obala rijeke, mora ili jezera. Kad se kaže "dulje vremena potopljen"
misli se da nema nagle promjene razine vode jer u tom slučaju može biti mjerodavna tzv. ϕ = 0
analiza kod koje se rabi nedrenirana čvrstoća (link).
γγ'
KOMENTAR :
Rezultat u slučaju 3. je isti kao i za “suhi” pokos (slučaj 1.). Kada je strujanje paralelno s
kosinom FS je približno dvostruko manji nego kod suhe ili potopljene kosine jer je γ'/γ približno
jednako ½ što je ujedno i najkritičniji slučaj. Iz toga slijedi da mjere sanacije klizanja (kad
imamo slučaj 2.) treba usmjeriti ka smanjenju pornih tlakova na kliznoj plohi.
Budući da se položaj klizne plohe mora pretpostaviti, ne znači da ćemo “pogoditi” i kliznu
plohu po kojoj će stvarno nastati klizanje. Klizanje će nastupiti po plohi koja ima najmanji Fs.
Zato uvijek treba proračunati veći broj kliznih ploha (slika 11.3-1).
Slika 11.3-1 Odabiremo više kliznih ploha da možemo naći kritičnu, s najmanjim
faktorom sigurnosti.
r
U aktivnoj sili P je dominantan dio težina tla. Težina se izračuna kao produkt površine
kliznog diska s jediničnom težinom tla γ .
r
Postupak određivanja Fs se svodi na to da se aktivna sila, P (suma svih djelovanja)
uravnoteži s reaktivnom koja je rezultat djelovanja otpora duž klizne plohe. Problem je statički
neodređen (nije poznata raspodjela naprezanja otpora duž klizne plohe), pa treba uvesti neka
pojednostavljenja. Kako je klizno tijelo kruto, praktično je (nepoznata) naprezanja po kliznoj
plohi zamijeniti djelovanjem dviju sila, i to, jednom posmičnom i jednom normalnom silom
Grafička metoda se primjenjuje za homogene kosine. Temelji se na dva pojedinačna
jednostavna slučaja:
- prvi, kad tlo ima koheziju, a kut trenja je jednak nuli i
- drugi, kad je obratno (potpoglavlje 11.3.2).
Kad tlo ima i koheziju i kut trenja rješava se kombinacijom ovih slučajeva (potpoglavlje
11.3.3).
SLUČAJ 1. c ≠0 i ϕ = 0
Otpor tla se svodi od τf = c’+σ’· tan φ’, samo na τf = c’. Reaktivna naprezanja zamjenjuje se
reaktivnim silama T i N (sl. 11.3-2a). Potrebno je odrediti veličinu i položaj maksimalne
posmične sile, Tf , koja nastaje kao rezultat maksimalnih posmičnih naprezanja duž klizne plohe:
lt c
.
Tf = N
b) P
dTf = c . dl c)
T - određivanje
potrebne sile
S
N - rezultanta
svih sila dN = σ . dl B
r
σ
τ
duljina tetive lt σ
σ dTf = c . dl
rc
A σ σ σ
a)
T - rezultanta svih posmičnih sila dT = τ.dl,
duljina luka l P duž klizne plohe (paralelna s AB)
Veličina sile Tf . Ako je materijal homogen i ima samo koheziju, posmična naprezanja
uzduž klizne plohe pri slomu su konstantna Djelovanje naprezanja prevodi se na sile po jedinici
duljine klizne plohe tako da se veličina naprezanja pomnoži s dl. Veličina rezultante je modul
r
vektora koji se dobije sumiranjem pojedinačnih sila d T f tj.
r l r l r
T f = ∫ dT f = ∫ c ⋅ dl = c ⋅ lt (11.3-1.)
0 0
r
Grafički to možemo prikazati na sl. 11.3-2b, gdje se vidi da poligon sila d T f formira luk
jednak obliku klizne plohe, pa je i logično da je modul vektora rezultante proporcionalan s
duljinom tetive luka, lt kao što to i gornja jednadžba pokazuje. Ovime smo doznali samo veličinu
r
sile, ali ne i njezin položaj, odnosno krak sile d T f , za što nam je potreban i uvjet da je statičkih
moment komponenata sile jednak momentu rezultante.
Za razliku od prethodnog, otpor tla od τf = c’+σ’· tan φ’, svodi se u ovom slučaju na τf =
σ’· tan φ’, pa je potrebno poznavati veličinu i raspodjelu normalnih naprezanja po kliznoj plohi.
Kako je u 11.2 obrazloženo, problem je statički neodređen, pa se ta raspodjela mora
pretpostaviti. Taylor je, za raspodjelu, uzeo funkciju sinus koja ima maksimalnu veličinu u
sredini klizne plohe, a jednaka je nuli na rubovima (ovisi o središnjem kutu, Θ/2), što je prirodni
oblik raspodjele tog naprezanja (sl. 11.3-3.).
θ/2
σv klizna ploha
pomoći i tzv. «kruga trenja» kojemu je radijus rψ = rS .sin ψ , iz čega se onda jednostavno
odredi ψ . Kada se odredi presjecište sile P, s kružnicom radijusa rS očita se ψ (sl. 11.3-4), a
faktor sigurnosti za ovaj slučaj dobijemo iz izraza:
tan ϕ
FS = . (11.3-7)
tanψ
S rΨ = rs . sinΨ
Θ
Ψ P
rs = κs . r r
klizna ploha
TΨ
N
1.28
κc, κs
1.24
1.2
1.16
κc
1.12
1.08
κs
1.04
1
60 70 80 90 100 110 120
Θ0
Slika 11.3-5 Dijagam vrijednosti κS i κc.
11.3.3 Slučajevi s c ≠0 i ϕ ≠ 0
b)
R1 R 2
P
Tc2
Tc1
P - napadna sila
R2 (zadana)
R1
rs r Ψ1
Ψ2
a)
Tc
Slika 11.3-6 Grafička metoda određivanja stabilnosti kosine za slučaj kada su c≠0
i ϕ≠0, a zadaje se Fsc.
Postupak rješavanja:
c ⋅ lt
1. Pretpostavi se vrijednost Fsc1 (npr.1,5) i izračuna Tc1 = (Opaska: time sila Tc1
FSc1
postaje poznata veličina i s njom se može crtati poligon sila),
2. Iz poligona sila odredi se smjer R1 i nacrta na slici; očita se ψ1 na sjecištu s rS.
tan ϕ
3. Izračuna se Fsϕ1 = , ako je različit od Fsc1, postupak se ponavlja s Fsc2 = (Fsc1 +
tanψ
Fsϕ)/2.
b)
R1 R2
P
Tc
Tc
rϕ1 = r sin κ Ψ2
S rϕ1
P - napadna sila
R2 (zadana)
R1
rs Ψ1
Ψ2
a)
rc
Tc
Slika 11.3-7 Grafička metoda određivanja stabilnosti kosine za slučaj kada su c≠0 i
ϕ≠0, a zadaje se Fsφ.
tan ϕ tan ϕ
Pretpostavi se Fsϕ1 (npr.1,5) i izračuna rφ1= r⋅ κ s⋅sinψ1 iz FSϕ 1 = ⇒ tanψ 1 = .
tanψ 1 FSϕ 1
Tc l ⋅c
Rezultanta R1 mora sjeći presjecište P i Tc. Iz poligona sila se odredi Tc1 = = t
FSc1 FSc1
lt ⋅ c
⇒ FSc1 = , ako je FSc1 ≈ FSϕ 1 , imamo rješenje, ako ne, postupak se ponavlja s Fsϕ2 =
Tc1
(Fsc1 + Fsϕ1)/2 itd.
Kod metode lamela vrijede sve pretpostavke kao i kod grafičke metode samo što se klizni disk
još dijeli na stupce (lamele) koji se promatraju pojedinačno, a zatim se traže zajednički uvjeti
ravnoteže za čitav klizni disk. Lamele pružaju dvije osnovne prednosti u odnosu na grafičku
metodu:
- U grafičkoj metodi uvedena pretpostavka o raspodjeli normalnih naprezanja na kliznoj
plohi, ovdje se dobije jednostavno iz opterećenja (težine) same lamele (sl. 11.4-1).
- Drugi je razlog za upotrebu lamela – jednostavno uzimanje u obzir složenijih
geometrijskih uvjeta, uslojenosti tla i strujanja podzemne vode. U nastavku bit će
prikazano uzimanje u obzir strujanja podzemne vode (sl. 11.4-2).
h
γ
r. p. v.
SW
CL
SF
Bit će prikazana tri načina uzimanja u obzir djelovanja vode na klizni disk. Sva tri načina daju
jednako ukupno djelovanje sila od vlastite težine tla i sile od vode:
• NAČIN I: Konstruira se strujna mreža i odrede sile strujnog tlaka u čvorovima strujne mreže.
r
Sila I je rezultanta svih tih pojedinačnih sila. U dijelu kosine pokrivenom strujnom mrežom
težina tla se računa kao produkt površine sa strujnom mrežom i γ’ (sl. 11.4-3).
• NAČIN II: Iz strujne mreže (koja nije ucrtana) odredi se piezometarska linija (linija pornih
r
tlakova). Sumirani porni tlakovi po kliznoj plohi daju rezultantu U, a u jezeru silu P (sl.
11.4-4). (Pažnja: linija pornih tlakova po kliznoj plohi različita je od linije slobodnog vodnog
lica).
• NAČIN III: Produlji se linija vanjske vode i dio ispod te linije u kliznom disku se smatra da
r
je disk “uronjen” djelomično u vodu. Time smo «potrošili rezultantu tlakova od vode, P1 iz
NAČINA II i dio rezultante pornih tlakova U». Budući da strujanje ipak postoji, rezultat se
r
“popravi” dodavanjem sile pornih tlakova U 1 koja je “ostatak” od sile U, a dobije se
mjerenjem visine od produljene razine mirne vode do piezometarske linije (sl. 11.4-5).
PAŽNJA! Budući da svaka klizna ploha siječe strujnu mrežu na drugi način ⇒ svakoj
kliznoj plohi odgovara njezina piezometarska linija.
W2
D
strujna mreža
B I
jezero
W1'
A
I ... ukupni strujni tlak na ABDA (rezultanta svih strujnih tlakova po strujnoj mreži),
W'1 ... uronjena težina dijela ABDA,
W2 ... ukupna težina BCDB.
Slika 11.4-3 I Način: Određivanje djelovanja vode na stabilnost pokosa preko strujne
mreže.
C
slobodno vodno lice
W
piezometarska linija
P
E
B u
A u
u u
U
Slika 11.4-4 II Način: Određivanje djelovanja vode na stabilnost pokosa preko vrijednosti
pornih tlakova po kliznoj plohi (porni se tlakovi odrede iz strujne mreže).
piezometarska linija
W4 D
∆u
γw B E produljena linija
W3 vanjske vode
A U
F
∆u
Slika 11.4-5 III Način: Određivanje djelovanja vode na stabilnost pokosa pomoću
produljene linije vode.
Najpogodniji za proračun stabilnosti pokosa je NAČIN III jer ne treba dijeliti rezultantu od
r
tlakova na segmentu kliznog diska AB po lamelama (sila P1 na slici 11.4-5), pa je taj način
upotrijebljen i u Bishopovoj pojednostavljenoj metodi (potpoglavlje 11.4.3).
Od metoda lamela, vrlo je popularna tzv. Bishopova pojednostavljena metoda (Bishop, 1955).
Osnovni elementi te metode su prikazani na slici 11.4-6. Počinje se s određivanjem sila koje
djeluju na svaku lamelu. Pri tome treba razlikovati sile koje se mogu odrediti unaprijed, što su
uglavnom djelovanja (kao vlastita težina, vanjsko opterećenje, opterećenje od vode i sl.) od onih
koje se dobiju iz ravnoteže sila i momenata.
Promatra se kružni klizni disk, podijeljen na vertikalne lamele i sile koje na njih djeluju.
Utjecaj podzemne vode se određuje na osnovi piezometarske linije za taj klizni disk i razine
vanjske vode. Razina se vanjske vode produlji kroz klizno tijelo i razdvaja lamele na "suhi" i
"uronjeni" dio, težina W1 i W’2 (jer je primijenjen način III iz prethodnog potpoglavlja). Vlastita
težina lamele, W1, dobije se množenjem γ sa zasjenjenom površinom, i W’2, množenjem s γ’
preostale površine lamele. Preostali dio pornog tlaka na jednu lamelu odredi se kao udaljenost od
produljene razine vanjske vode do piezometarske linije, ∆u. Djelovanje tog tlaka se pribroji
nepoznatoj normalnoj sili N = N' + ∆us l.
Na bazi lamele djeluje još i nepoznata tangencijalna sila otpora, T, koja se izrazi, preko
Mohr-Coulombovog zakona sloma tla, pomoću parametara čvrstoće, sile N i nepoznatog FS.
Preostale su još nepoznate međulamelarne sile, Ei, Ei i Ei+1, koje se mogu rastaviti na
horizontalne i vertikalne komponente (Xi i Yi). Da se odrede veze između nepoznatih sila,
postavljaju se određena geometrijska i statička ograničenja (vidi npr. Lambe i Whitman, 1968).
Ovdje će se prikazati samo elementi proračuna.
r
α
−α +α
slobodno vodno
n lice
r
a)
piezometarska linija
i
produljena linija površine
α vanjske vode
2 sredina i - te lamele
1
broj lamele
b
b) c) i
T
c' l piezometarska linija
FS
N tgϕ'
FS W1 W1 Ei+1 ∆u
γw produljena linija površine
α vanjske vode
Ei W2
N
W2'
l N
∆Ei T
∆u . l ∆y
∆x
∆u . l
Parametri čvrstoće za analizu stabilnosti kosina odabiru se prema vrsti tala i očekivanom tipu
sloma. Podsjetimo se na dvije osnovne vrste tala: krupnozrnata (u pravilu dobropropusna) i
sitnozrnata (slabopropusna). Propusnost tala ima izravan utjecaj na uvjete dreniranja prilikom
posmika (i sloma tla po kliznoj plohi). Uvjete dreniranja u kosinama pri slomu usporedit ćemo s
odgovarajućim tipovima pokusa u troosnom uređaju (pogl. 9.).
U krupnozrnatim tlima se pretpostavlja da se porni tlakovi pri posmiku brzo disipiraju
(raspršuju), tj. padaju na nulu, pa su tragovi ukupnih naprezanja jednaki tragovima efektivnih (sl.
11.5-1). Čvrstoća je zbog toga jednaka za drenirano i nedrenirano stanje. Zbog toga se u analizi
stabilnosti koriste parametri iz konsolidiranih dreniranih pokusa, c’ i ϕ’.
U sitnozrnatim tlima se smatra da, kod naglijih (brzih) opterećenja zbog slabopropusnosti,
ne može doći do disipacije pornih tlakova. Zbog toga se očekuje da će tragovi naprezanja
odgovarati onima u konsolidiranom nedreniranom pokusu. Tu treba razlikovati normalno
konsolidirane (u pravilu rahle ili meke) i prekonsolidirane (krute) materijale.
U rahlim će materijalima trag efektivnih naprezanja “skretati ulijevo” što znači da će nedrenirana
čvrstoća tla biti manja nego da čvrstoću izračunavamo preko dreniranih parametara, c’ i ϕ’ (slika
11.5-2). Odgovarajuću sliku za nedrenirano stanje dobit ćemo samo ako u obzir uzmemo
promjenu pornog tlaka pri slomu tla, koja se može izračunati pomoću Skemptonovog parametra
Af (vidi poglavlje 9.), što se rijetko čini. Zbog toga treba stabilnost kosina, osim s dreniranim,
izračunati i s nedreniranim parametrima, tj. kao da je kut trenja u nedreniranom stanju, ϕu = 0, a
nedrenirana čvrstoća cu ≠ 0. To je tzv. ϕ =0 (fi-nula) analiza. U fi-nula analizi se onda barata
samo s ukupnim naprezanjima (ne uzimaju se u obzir porni tlakovi po kliznoj plohi i sl.).
Nedrenirana čvrstoća za prekonsolidirana tla veća je, nego izračunata preko c’ i ϕ’ (sl. 11.5-3.), ali se ipak
preporučuje da se uzima ova druga jer se smatra da laboratorijska ispitivanja daju veću nedreniranu čvrstoću od one
in situ.
τ ϕ'
σ ' tg
c' + ϕ'
τf =
čvrstoća izračunata
iz c' i ϕ' trag ukupnih naprezanja
{
trag efektivnih naprezanja
cu
c' σ
σ ' - poćetno
cu...nedrenirana čvrstoća
Slika 11.5-2 Tragovi efektivnih naprezanja za normalno konsolidirano tlo -trag efektivnih
naprezanja “skreće ulijevo”. «Izračunata čvrstoća» je veća od stvarne,
nedrenirane.
c'
σ ' - početno σ
3. - "pijano" drveće
1. - vrh klizišta,
vidljivo tlo u podlozi
2. - preslica
o
o tijel
5. - pojave izvora klizn
Da se ustanove podaci o klizištu potrebno je obaviti niz mjerenja. Osim geotehničkih istražnih radova najčešće se:
− ako ima vremena, prate pomaci površine klizišta (geodetski se opažaju reperi),
klizno tijelo
mekani malter
klizna zona
nepomično tlo
Nakon što se ustanovi položaj klizne plohe i razina podzemne vode te smjer klizanja,
pristupa se proračunu stabilnosti kosina. Usklađuju se parametri čvrstoće i ostali podaci dok se
ne dobije rezultat koji daje Fs = 1 (jer je tijelo kliznulo). Tada se može pristupiti proračunu Fs s
podacima koji će vrijediti nakon primijenjenih mjera sanacije. Tako se može procijeniti
djelovanje raznih mjera sanacije na FS. Te mjere mogu biti:
• Prelaganje masa. Tlo se s gornjeg dijela klizišta uklanja ili prebacuje na donji dio klizišta (sl.
11.6-3).
prelaganje masa
tijelo
klizišta
• Povoljno skretanje sile strujnog tlaka. Ovo je skretanje potrebno izvršiti tamo gdje se
ustanovi da je djelovanje podzemne vode uzrok klizanju. Ovo se skretanje obavlja
drenovima. Drenovi se dijele na drenažne usjeke ili rovove (sl. 11.6-4) i horizontalne
drenažne bušotine ili bušene drenove (sl. 11.6-5).
Dren treba biti čim bliže kliznoj plohi. U slabopropusnom tlu je dobro nabušiti leću pijeska
jer tada cijela površina leće služi kao dren.
šljunak
a) b)
10.A.1 Općenito
Približne jednadžbe izvedene na temelju teorije plastičnosti i rezultata ispitivanja mogu poslužiti za
projektnu vertikalnu nosivost. Treba uzeti u obzir:
– čvrstoću temeljnoga tla, koja se obično iskazuje uporabom projektnih vrijednosti cu , c′ i φ′,
– ekscentričnost i nagib projektnih opterećenja,
– oblik, dubinu i nagib temelja,
– nagib površine temeljnoga tla,
– tlak podzemne vode i hidrauličke gradijente,
– promjenljivost temeljnoga tla, naročito uslojenost.
R / A′ = (2π )cu sc ic + q
(B.1)
– oblik temelja:
ic = 0,5 (1 + 1 − H / A′ cu )
R / A′ = c′ ⋅ N c ⋅ s c ⋅ ic + q′ ⋅ N q ⋅ s q ⋅ iq + 0,5 ⋅ γ ′ ⋅ B′ ⋅ N γ ⋅ s γ ⋅ i γ
(B.2)
– nosivost:
Nq = eπ tanφ′
tan2 (45° + φ′ / 2)
Nc = (Nq - 1) cot φ′
Nγ = 2 (Nq - 1) tan φ′ kad je δ ≥ φ′ / 2 (hrapava osnovica)
– oblik temelja:
iq = [1 − H /(V + A′ c′ cot φ′ ]
m
i γ = [1 − H /(V + A′ c′ cot φ′ ]
m +1
gdje je:
Također treba uzeti u obzir utjecaje uslijed dubine ukopavanja, nagiba osnovice temelja i nagiba površine
tla.
građevna zagatna
jama stijena
σv
σh σh
σv σv
σh
1 aktivno pasivno
← proširenje mase → → zbijanje mase ←
ϕ
450 -
z 2
najveće glavno
naprezanje
ϕ
σg = γ . z 450 -
2
a) ϕ ϕ d) najveće glavno
450 - 450 - naprezanje
2 2
+τ c)
M
Κ0 γ z
. .
ϕ
450 + b CP 900 + ϕ
2 σA=pA
ϕ ϕ
450 -
ϕ a CA 2
b) C Z PP +σ
0
PA a1
b1
σg = γ . z
M1
σP = pP
−τ
Slika 12.1-3 (a) Vertikalno naprezanje, kao posljedica vlastite težina stupca tla,
(b) Mohrove kružnice: C -za početno stanje, CA -za aktivno stanje i
CP -za pasivno stanje naprezanja u elementu tla,
(c) aktivno stanje naprezanja i (d) Pasivno stanje naprezanja u tlu.
Ako, umjesto poluprostora, imamo stanje da je tlo po dubini poduprto s jedne strane
vertikalnom poduporom, koja se može slobodno odmaknuti, možemo u tlu također izazvati
aktivno stanje naprezanja. U praksi takva podupora može biti, primjerice, potporni zid.
Teoretski i praktički je ustanovljeno da se, ako je omogućeno da se zid zarotira oko točke
A, s pomakom potpornog zida relaksira područje tla iza zida koje nazivamo aktivai klin (ABC, sl.
12.1-4).
−δ
σh =pA= KA σv . C B
σv σv z
pa pa σh σh
σv σv
tlo u stanju mirovanja
zid Pa
θ aktivni klin iza zida
A
Slika 12.1-4 Shema kinematike pomaka potpornog zida, prilikom njegove rotacije
oko točke A.
Prije rotacije zida, ili ako je ona spriječena, stanje u tlu iza zida jednako je stanju
naprezanja u horizontalno uslojenom tlu, tj. stanju mirovanja. Rotacijom zida omogućeno je
horizontalno dilatiranje tla iza zida. Dolazi do razrahljenja (dilatiranja) tla, ali ne cijelog
volumena, već samo unutar zone ABC, koju nazivamo aktivni klin. Smatramo da je iza zida
nastupilo Rankineovo (aktivno) stanje naprezanja. Elementi tla iza potpornog zida, u aktivnom
Mehanika tla ♦ interna skripta 175
Rudarsko-geološko-naftni fakultet
klinu su u aktivnom stanju sloma i pA = KA . σv. U zoni izvan aktivnog klina se tlo nalazi u stanju
mirovanja, pa je horizontalno naprezanje, σh = K0 . σv. To je prilično idealiziran model, jer je
očito da, uz različita horizontalna naprezanja na kontaktnoj plohi, ravnoteža nije moguća.
Konstrukcija nagiba ravnine sloma (stražnja strana aktivnog klina) dobije se prema konstrukciji
sa sl. 12.1-3.
Da stanje naprezanja iza potpornog zida odgovara Rankineovom, trebaju biti ispunjena
slijedeća četiri uvjeta:
(1) teren je iza zida je horizontalan,
(2) stražnja strana zida je vertikalna,
(3) zid je gladak (nema trenja izmađu tla i zida) i
(4) zid rotira prema van oko unutrašnje donje točke (čime se postiže da je horizontalna relativna
deformacija aktivnog klina konstantna, εh=const.).
Element tla iza potpornog zida, u aktivnom stanju, prikazan je na sl. 12.1-5a. Na sl. 12.1-
5b prikazana su stanja glavnih naprezanja iza zida, prije iskopa: vertikalna, σv, horizontalna, σh
= K0 . σv, te nakon izgradnje zida: pA = KA . σv. Na sl. 12.1-5c je prikazana konstrukcija
određivanja stanja naprezanja u elementu tla, te nagiba ravnine sloma
z σv = γ . z
pA
τ = τf
σn
h Pa
ϕ h
Θ = 45 + 3
2
pAh = KAh . γ . h
a) ' b)
t gϕ
τ =σ
Θ τf
ϕ'
1 .
(γ z - pa) trag naprezanja
2 A uslijed dilatiranja
τf
S σ
pa σn σh =K0 . σv σv = γ z
.
1 .
(γ z + pa)
2
c)
Slika 12.1-5 (a) Element tla iza zida, (b) razna stanja naprezanja u elementu tla
iza zida, ovisno o horizontalnom pomaku zida i (c) aktivno stanje naprezanja u elementu
tla i konstrukcija nagiba ploha sloma.
U slučajevima da se oko zida nalaze zone u kojima se mogu javiti aktivni pritisci i pasivni
otpori, treba imati na umu da je za razvoj punog iznosa tih pritisaka potrebna određena
deformacija. Deformacija, da se razviju odgovarajući pritisci, se može prikazati i preko
koeficijenata Ko na KA i KP. Naime, budući da je veličina sila proporcionalna s odgovarajućim
koeficijentom, razvoj pritiska s pomakom može se prikazati i dijagramom promjene koeficijenta
s pomakom.
Kp
K0
KA
−δ +δ
− δΑ − δp
12.1.2 Utjecaj kohezije na aktivni pritisak i određivanje maksimalne dubine iskopa bez
podgrađivanja
Kada tlo u aktivnom klinu iza zida ima koheziju, c, analogno izvodu od (12.1-1) do (12.1-5)
dobije se:
p A = K Aσ V − 2c K A . (12.1-10)
Očito je da je utjecaj kohezije na pritisak povoljan, tj. da kohezija smanjuje aktivno
naprezanje. Osim toga, ukupna rezultanta PAC je niže, pa je i njezin moment manji.
-2c√KA
zc
pa = 0
h
PAc
hc PAc dijagram aktivnog
h naprezanja kad
3 djeluje i kohezija
hc
3
Aktivan pritisak je do sada određivan za suho tlo u zaleđu potpornog zida. Ako u zaleđu ima
podzemne vode, vrijede iste formule, samo, umjesto ukupnih (totalnih) treba uvrstiti efektivna
naprezanja. Budući da su efektivna manja od ukupnih, dobiju se i manja aktivna naprezanja. S
druge strane, međutim, pojavljuje se i horizontalni tlak od vode, koji je, u pravilu veći od
aktivnog naprezanja, pa je ukupni efekt djelovanja vode nepovoljniji nego da vode nema. Zbog
toga je ispravno, iza potpornog zida, predvidjeti drenažu koja će djelomično ili potpuno
eliminirati vodu iz zaleđa zida.
Slijede neki primjeri (sl. 12.1-7 do 12.1-10) koji pokazuju djelovanje vode na aktivno
naprezanje pri raznim stanjima mirovanja ili tečenja vode u zaleđu zida. Neki su slučajevi više
"akademski" nego stvarni, ali dobro ilustriraju razne kombinacije mogućih djelovanja vode.
1. primjer, sl. 12.1-7: voda je iza zida na površini. Jedinična težina iz γ prelazi u ⋅γ', pa je
aktivni pritisak manji, ali se pojavljuje sila U kao rezultanta tlakova od vode.
σ 'h u
σ'h = pA = KA . γ'
h γw
PA U
P H = PA + U
Slika 12.1-7 Aktivno stanje tlak kada je razina vode u razini terena iza zida; voda
ne teče.
2. primjer, sl. 12.1-8: voda je iza zida na nekoj dubini. Jedinična težina iznad RPV je γ, a
ispod RPV iz γ prelazi u ⋅γ'. Ostalo je isto kao u primjeru 1.
KA . γ
h1
h
P'A
K A . γ'
γw
h2 U
Slika 12.1-8 Aktivno naprezanje kad je razina vode niža od terena; voda ne teče.
3. primjer, sl. 12.1-9: Pretpostavlja se da s gornje strane dotječe uvijek dovoljno vode da
održava strujanje, a na donjem kraju postoji horizontalni dren. Budući da su poznati
piezometarski potencijali, s gornje i donje strane (hp = 0), definirana je i raspodjela tlakova od
vode po visini zida tj. u = 0, dakle nema horizontalnog pritiska od vode. U izrazu za aktivno
naprezanje treba uzeti efektivnu jediničnu težinu u polju strujanja ⋅γ'', koja je za ovaj slučaj (vidi
sliku) jednaka γ. Dobije se jednaka slika aktivnog naprezanja kao i kad nema tečenja vode.
u=0
smjer tečenja ∆H ∆H
i= = h =1
vode ∆l
h = ∆H KA . γ''
γ'' = γ' + iγ = γ' + γw = γ
w
dren, u = 0
u=0
4. primjer, sl. 12.1-10: Iza zida je, u gornjoj polovici, bazen s vodom, a na dnu je dren kao
i u primjeru 3. Uslijed tečenja, efektivna jedinična težina tla postaje 50% veća od ukupne jed.
težine.
σ 'h u
h
h i=h=2
2 2
h.
h 1,5γ 2 γ
2 ∆l
dren
γ'' = γ' + iγ = γ' + 2γw ≈ 1,5γ
w
Slika 12.1-10 Aktivno naprezanje kada imamo bazen iza zida do pola visine.
Čest je slučaj da se pojavljuje opterećenje iza zida kao što su: građevina, vozilo, dizalica i sl.
Ako se to opterećenje može prikazati kao kontinuirano opterećenje iza zida, postupak
određivanja aktivnog naprezanja je jednostavan: tlo iza zida se povisi tako da na razini površine
iza zida daje jednako kontaktno naprezanje. Daljnji je postupak jednak prethodnima, sl. 12.1-11.
σv σv
hp = p / γ
p p
h.γ p
σh = KA . σv
σv = hγ + p
12.1.5 Razupiranje
0,25h 0,25h
0,2 - 0,4 KA . h . γ
h 0,65 . KA . h . γ 0,5h
KA . h . γ
0,75h
0,25h
h h h
aktivni
α−δ PA
W klin
Θ−ϕ
potporni
zid
Q
δ
ϕ
PA Q W
α
Θ
ϕ+δ PA
W
Q
υ ϕ
α
PMAX W5
W4
W3
W2
W1
KOMENTAR:
U Culmannovoj metodi se klin tla promatra kao kruto tijelo pa se po ovom postupku ne mogu
izravno odrediti i naprezanja iza zida, ali je uobičajeno da se aktivna naprezanja raspodjele
linearno s dubinom (kao kod Rankinove metode).
Treba napomenuti da danas postoji niz programa za računare koji izračunavaju aktivno
naprezanje i pritisak, uzimajući u obzir složene geometrijske uvjete, uslojenost tla i sile strujnog
tlaka. Ipak, projektant se, ovisno o važnosti objekta i raspoloživih podataka o tlu, mora odlučiti
treba li primijeniti složene postupke ili se slučaj može svesti na neki jednostavniji (lako rješivi)
uz svjesno zanemarivanje detalja.
Aktivan pritisak i pasivan otpor su, govoreći riječnikom eurokodova, djelovanja na potporne
konstrukcije. Aktivan pritisak, u tom smislu, je nepovoljno djelovanje (jer teži destabilizirati), a
pasivni otpor je povoljno. Ove sile, uz djelovanje vode, ulaze u proračun za granična stanja (SLS
i ULS). Navodimo neke zahtjeve o graničnim stanjima iz EC7/1 za potporne konstrukcije
(poglavlje 8.):
o Moraju se razmotriti svi mjerodavni oblici graničnih stanja.
o Proračunima za granična stanja nosivosti mora se potvrditi da se, uz projektna djelovanja i
projektnu čvrstoću, može postići ravnoteža.
o Kad se određuju projektne čvrstoće, treba razmotriti uzajamne deformacije u raznim
materijalima iz proračuna (primjerice, ako se u nekoj projektnoj situaciji aktivni pritisak
aktivira u punoj vrijednosti – treba ispitati do koje se mjere aktivirao pasivni otpor, za čije je
puno aktiviranje potrebna veća deformacija, vidi sl. 12.1-6).
o Za čvrstoću tla treba uzimati gornje ili donje projektne vrijednosti, ovisno o tome koje su od
njih nepovoljnije.
o Mogu se primijeniti sve one metode proračuna koje daju raspodjelu pritisaka tla u skladu s:
relativnim pomacima, krutostima tla i krutostima elemenata konstrukcije .
Py Pa
x
δ
W Px
xR
y'
a' b' y
a b
R
Slika 12.2-2 Slom dosezanjem nosivosti tla ispod osnovice (ograničenja za silu
R).
c
Pa
Pp
a b
B
Slika 12.2-3 Slom klizanjem osnovice zida.
lw
Pa
la
lp W
Pp
Slika 12.2-4 Slom prevrtanjem zida (kontrolira se suma momenata oko A).
Voda je neželjen gost potpornih zidova. Ona povećava pritisak na zid, stvara leće leda i mrlje na
fasadi potpornog zida. Zbog toga se voda nastoji odvesti što prije i što dalje od zida. Treba
razlikovati dvije mogućnosti pojave vode: oborinsku i podzemnu vodu:
(1) Oborinsku vodu treba spriječiti da uđe u zaleđe zida, kako ne bi vršila dodatni pritisak
na zid. Zbog toga se na površini tla iza zida, ako je zasip od propusnog materijala, ugrađuje tepih
od nepropusnog tla (uglavnom gline), a voda, što je moguće brže odvodi sustavom kanala ispred
i iza zida (sl. 12.3-1 i 12.3-2).
4%
zasip od
propusnog tla
ispust
}
25 cm → šljunak DMAX ~ 30 mm filterski
25 cm → šljunak DMAX ~ 80 mm slojevi
drenirana
podloga
Slika 12.3-1 Drenaža iza i ispod zida koji se nalazi na propusnoj podlozi.
4%
zasip od
propusnog tla
ispust
25 cm → šljunak DMAX ~ 30 mm filterski
25 cm → šljunak DMAX ~ 80 mm slojevi }
drenirana
podloga
3
pi 0 c m
je
koherentno sk
a
tlo
dodatna mogućnost
ispust dreniranja zasipa
30 cm
pijeska
nepropusno
okno
ispusti
10 - 30 m
4-6m
a) b)
geotekstil
ispust
šljunak
Uloga drenaže je da provede podzemnu vodu, od relativno slabopopusne sredine (prirodnog tla u
zaleđu zida), do (jako propusne) drenažne cijevi. Pri tome postoji opasnost od ispiranja čestica i
pojava nestabilnosti skeleta tla (sufozije). Da se to ne dogodi, drenaža se projektira i izvodi u
slojevima koji imaju krupnoću zrna između početnog prirodnog tla i perforacija na drenažnoj
cijevi. Svaki slijedeći sloj je krupniji od prethodnog. Pri tome je onaj sloj iz kojeg voda teče
osnova a onaj u kojeg utječe filtar. Filtar mora zadovoljiti dva zahtjeva:
− hidrauličku stabilnost i
− mehaničku stabilnost.
Hidraulička stabilnost je zahtjev da se omogući nesmetano tečenje vode kroz oba materijala.
Mehanička stabilnost je zahtjev da se onemogući iznošenje čestica osnove kroz čestice filtra. Na
filtar se tako postavljaju dva međusobno suprotna zahtjeva: slobodno protjecanje vode traži da su
pore filtra što veće, a zadržavanje čestica da su što manje. Ovdje ćemo navesti Terzaghijevu
preporuku (Terzaghi, 1948) za konstrukciju filtra, a koja se veže na karakteristične vrijednosti
veličina zrna filtra i osnove. Dakle, granulometrijski sastavi filtra i osnove trebaju zadovoljiti:
D15 filtra
• Za hidrauličku stabilnost: 4 < <5, (12.3-1)
D15 osnove
D15 filtra
• Za mehaničke stabilnost: 4 < < 5. (12.3-2)
D85 osnove
Ovi zahtjevi definiraju tzv. filtarsko pravilo (slika 12.3-6). Mnogi su se istraživači bavili
filtrima; rezultati istraživanja se razlikuju, uglavnom, po veličini raspona (od-do) u izrazima
12.3-1 i 12.3-2.
80
70 materijal
pogodan
60 tlo u kontaktu s filtrom za filtarski
(osnova) sloj
[%]
50
40
30
20 4d85 4d 15 d15
10
0
0.002 0.06 2 60
0.001 0.01 0.1 1 10 100
promjer zrna [mm]
KOMENTAR:
Ovdje smo se zadržali uglavnom na masivnim zidovima, koji su i najčešći. Postoje još razne
druge konstrukcije potpornih zidova za koje, što se tiče: pritisaka na zid, odvodnje i drenaža
vrijede isti principi kao i za masivne zidove.
REFERENCE
[1] Coulomb, C.A. (1776). Essai sur une application des Règles des Maximis et Minimis à
quelques Problèmes de Statique Relatifs a l’Architecture, Mém. acad. roy. prés. divers
savants, Vol. 7, Paris.
[2] Culmann, C. (1866). Graphische Statik, Zürich.
[3] Nonveiller, E. (1979). Mehanika tla i temeljenje građevina. Školska knjiga, Zagreb
[4] Rankine, W. J. M. (1857). On the stability of loose eartj, Phil. Trans. Roy. Soc., London,
Vol. 147.
[5] Terzaghi, K. (1943) Theoretical soil mechanics, prema: Teorijska mehanika tla. tiskano
1972, Naučna knjiga, Beograd
Građevna jama je prostor koji je siguran i pristupačan za rad , a ikojem se gradi buduća
građevina.
Metode iskopa i podgrađivanja ovise o :
• tlu
• položaju temelja građevine u odnosu razine podzemne vode
• dubinu temelja .
U koherentnim se materijalima temelji u manjim dubinama mogu graditi u građevnoj jami bez
razupiranja kako je prikazano na slici 13.1-1.
pukotine
2c
dc =
dc γ√Ka
klizna
Pa ka . γ ploha
dc
-2c√Ka
U pravilu treba iskapati do dubine dc ( bez podgrade ) . Za kratkotrajno otvorene iskope može se
ići i do 2dc . Ubrzo se međutim pojavljuju pukotine.
Ako ima dovoljno prostora , građevne se jame u pravilu iskopaju u otvorenom iskopu . U tom
se slučaju doduše iskapa veća količina tla nego što je potrebna za same temelje . Prednost je
međutim u tom da se koristi samo jedna tehnologija (iskapanje građ . strojevima ). Pokosi jame
mogu poslužiti kao ulazne i izlazne rampe i nema problema s osiguranjem pokosa. Pri tome se
zahtjeva faktor sigurnosti 1,2 (Fs > 1,2). U nekoherentnim tlima nagib pokosa (1:n) dobijemo:
1 tgϕ
= (13.1-1)
n Fs
1 γ ' tgϕ
= ⋅ (13.1-2)
n γ Fs
višak iskopa
1:
n
a)
γ
r. p. v.
γ'
b)
Slika 13.2-1 Nagibi kosina prilikom otvorenog iskopa građevne jame, a) iskop u suhom
tlu, b) iskop u potopljenom tlu.
U naseljenim mjestima građevne jame treba najčešće razupirati . Razupiranjem osim što
se sprječava rušenje pokosa , sprječava nastajanje pomaka u tlu oko građevne jame, što je važno
za zgrade u neposrednoj blizini .
oplata
a) b)
sidra
a) b)
Slobodno stojeće zagatne stijene su obično za pliće iskope dok se kod dubljih iskopa obično
pridrže sidrima , usidrenim u tlu. Sidro može biti usidreno i u sidreni zid (ako ima dovoljno
mjesta). Treba samo paziti da je sidreni zid ugrađen dovoljno daleko od zagatne stijene .
sidreni zid
sidro zona pasivnog otpora
ϑ2
aktivni
klin
ϕ
ϑ1 =450 −
2
ϕ
ϑ1 ϑ1 =450 +
2
Ako je dio građevne jame niže od razine podzemne vode u pravilu se voda crpi da bi se
osiguralo suhi prostor. Pri tom postoji opasnost od hidaruličkog sloma dna (naročito u
nekoherentnim tlima ). Zbog toga način odvodnje ovisi o :
• opasnosti od erozije i proloma dna
• o potrebnoj količini crpljenja da jama ostane suha
cjevovod
crpljenje
iglo filter
buduća
građevina
bunar
slabopropusno tlo
Slika 13.4-2 Primjer crpljenja široke građevne jame u jako propusnom tlu.
dijafragma
14.1. Uvod
Piloti (šipovi) su stupovi od čvrstog materijala, pobijeni u tlo ili izgrađeni u tlu, a služe za
prenošenje sila od građevine na dublje slojeve tla. Obično se grade kada prirodno tlo nije
povoljno za plitko temeljenje što je obično slučaj u urbaniziranim sredinama, gdje su vrlo često
već iskorištene lokacije za plitko temeljenje. Slična tomu je situacija kad treba izgraditi neku
prometnicu koja treba prijeći preko raznih (i loših) vrsta tala. Piloti se vrlo često koriste za
temeljenje stupova mostova jer su u dolinama rijeka obično nataložena mekana muljevito
pjeskovita tla većih debljina.
Slika 14.1-1 Toranj crkve Sv. Marka u Veneciji, temeljen na drvenim pilotima.
Slika 14.1-2 Načini prijenosa sile od pilota u tlo (Nonveiller 1979, slika 20.1).
Prema načinu prijenosa sile i vrsti tla bira se i tehnologija izvedbe pilota. Treba naglasiti da je
pravilna izvedba pilota temelj njegove dobre nosivosti. Tehnologiju izvedbe treba tako
prilagoditi da se tlo u okolini vrha i plašta ne razrahli. Poremećenjem tla ugrožava se veza
između tla i pilota i slabi prijenos sila s građevine i pilota na tlo (slika 1.2 d).
Usporedbom polja naprezanja temelja bez pilota i na pilotima (slika 1.3. a, lijeva i desna strana)
može se ustanoviti da piloti smanjuju naprezanja neposredno ispod temelja građevine i prenose
ih u dubinu. Prema tome će i ukupno slijeganje građevine temeljene na pilotima biti manje, jer
su, u pravilu, tla u dubini manje stišljiva. Ako su piloti, međutim, kao na slici 2.b relativno kratki
u odnosu na širinu temeljenja, polje naprezanja se praktički ne mijenja, pa su slijeganja
građevine jednaka u oba slučaja, što znači da je promašena osnovna svrha temeljenja na
pilotima.
Slika 14.1.-3 Izobare (linije jednakih naprezanja) u tlu ispod pilota (Nonveiller, slika
20.2, samo a i b).
Temeljenjem na pilotima znatnije će se smanjiti slijeganje građevine tek ako piloti prenose
naprezanja u dublje slojeve manje stišljivosti. Kratki piloti mogu biti korisni samo ako se dublje
od zone njihovog vrha nalazi sloj dobrih mehaničkih svojstava.
Zbog toga treba postaviti odnose između dubine pilota ( D ) i širine temelja ( B ). Prema našim je
propisima:
D = 2 B za trakaste temelje,
Drvo. Drvo je pogodno za izradu pilota koji su u uvjetima stalne vlažnosti, primjerice. ispod
razine podzemne vode. Ako su izloženi promjenama razine podzemne vode, piloti će biti
pogodni samo za privremene konstrukcije. U takvim uvjetima drvo napadaju razni crvi koji brzo
unište drvo. Od crnogoričnog se drveta izrađuju privremeni, a od hrastovog trajni piloti.
Dimenzije drvenih pilota ovise o veličini stabala, duljine su od 15 do 20 m, debljine: na tanjem
kraju oko 20 cm, a na debljem oko 40 cm. Hrastovi piloti dosežu i do promjera od 60 cm. Kod
trajnih pilota treba prije zabijanja skinuti koru. Pojedinačni piloti mogu preuzimati sile do 250
Beton. Nearmirani beton je pogodan samo za pilote izrađene u tlu. Mora biti otporan na
agresivnost podzemnih voda. Postoje tehnologije kod kojih se šupljina za pilot ispuni jednoliko
graduiranim šljunkom (GU), a cementni se malter utiskuje odozdo kroz cijev i ispunjava pore u
šljunku. Maksimalna duljina pilota je oko 30 m, a debljina 40 do 45 cm, mase oko 10 t.
Armirani beton. Dobar je za zabijene pilote. Armatura mora preuzeti dinamička naprezanja koja
nastaju pri zabijanju i vlačna naprezanja pri manipuliranju s pilotima na gradilištu. Armatura je
nužna i kod pilota koji su opterećeni na savijanje.
Čelik. Koristi se za zabijene pilote u obliku valjanih cijevi te H ili T profila. Kod bušenih se
pilota čelik rabi za kolone koje se ispunjavaju betonom i polagano izvlače s apredovanjem
betoniranja. Čelik je u vodi podložan koroziji koja se može sprečavati na različite načine:
pasivno (razni premazi) i aktivno (katodna zaštita).
14.2.2.1 Općenito
Osim po prijenosu sile i vrsti materijala, piloti se dijele po načinu izvedbe:
- zabijeni piloti (gotovi i izrađeni u tlu),
- bušeni,
- utisnuti i
- “vijak” piloti.
Izbor materijala i načina izrade ovisi o uslojenosti tla, namjeni građevine, predviđenoj trajnosti te
veličini i smjeru sila koje djeluju na temelje.
a) b)
pokretni cilindar
ispušni otvor
dovod goriva
prijenos udara
na pilot
c)
čekić
rotirajući
ekscentrični tereti
opruge
pilot
čelična
cijev
a) b)
Glina:
• Pregnječenje tla (povećanje vlažnosti) i djelomično poremećenje strukture tla oko pilota.
• Promjena stanja naprezanja u blizini pilota.
• dugotrajni povratak čvrstoće tla.
Seed i Reesse
postotak nosivosti
t [h]
Pijesak:
Kod zabijanja pilota u pijesak, tlo se kompaktira zbog pomaka i vibracija. U slabo zbijenom tlu,
kao rezultat porasta gustoće tla - čvrstoća raste. Na slici 2.5 prikazani su rezultati zabijanja
statičke penetracijske sonde (CPT) u pjeskovito tlo prije i nakon nabijanja pilota.
nakon
nabijanja
pilota
pijesak
intaktno
stanje
glina
pijesak
Slika 14.2-5. Rezultati CPT-a, prije i poslije zabijana pilota, u pjeskovitom tlu.
laviranje
ISKOP
grabilica, "greifer"
beton
teški čelični
čekić - sjekač
kontraktor
cijev
slabo tlo
BETONIRANJE
stijena
isplaka
Kely šipka
grabilica
Slika 14.2-7 Bušeni piloti pod zaštitom isplake (betoniranje - kontraktor postupak).
Kod bušenih pilota, pogotovo većeg promjera, bitan je utjecaj tehnologije i brzine izrade pilota
na degradaciju okolnog tla. Pokazuje se da je u glinovitim tlima, zbog omekšivanja gline uz
pilot, trenje između pilota i tla uvijek manje od nedrenirane čvrstoće tla (cu) prije bušenja.
Omekšavanje se može pojaviti iz tri razloga:
a) apsorpcije vlage iz svježeg betona,
b) migracije vode iz mase gline ka manje napregnutoj zoni u okolišu bušotine,
c) povećanja vlažnosti gline zbog vode ubačene u bušotinu radi lakšeg rada bušaćeg pribora.
Rabe se kod sanacije zgrada koje su temeljene na slabijem tlu, a u "dohvatnoj" se dubini nalazi
doboronosivi sloj tla. Ograničenje pri utiskivanju može biti nadteret postojeće zgrade. Takvi
piloti nisu pogodni za prijenos horizontalnih sila.
temelj
(stari)
AB greda podbetonirana u
kampadama
hidraulička preša (dizalica)
iskop
šiljak
Vijak piloti dosežu do 1m u promjeru. Dno je otvoreno, a "jezgra" se vadi kako napreduje proces
uvijanja. Ovakvi su piloti pogodni u pomorskim gradnjama jer se mogu izvesti tako da podnose i
vlačne i tlačne sile.
14.3.1 Općenito
Tijekom izvođenja pilota neminovno se narušava početna struktura tla. Ovisno o odabranoj
tehnologiji, mehanička svojstva tla u okolini pilota se pogoršavaju ili poboljšavaju. Zbog toga
treba uzeti u obzir i utjecaj tehnologije izvedbe pilota na te parametre. Pošto se taj utjecaj može
tek samo približno ocijeniti, poželno je, gdje god je to moguće, stvarnu nosivost pilota odrediti
na temelju probnog opterećenja. Probno opterećenje daje nosivost tek jednog (pojedinačnog)
pilota. Treba znači ocijeniti ponašanje takvog pilota u grupi, pogotovo ako su piloti gusto
postavljeni.
Stupanj poremećenja tla u okolini izvedenog pilota moguće je ocijeniti i in situ mjerenjima,
primjerice, statičkim penetracijskim pokusom (CPT). Ovdje će se navesti dva uzroka
poremećenja tla oko pilota: hidraulički slom i negativno trenje:
Negativno trenje
Negativno trenje nastaje kad se, oko pilota izgradi nasip. Tlo se sliježe, i uz pilote izaziva
posmična naprezanja koja dodatno opterećuju pilot, koji se i sam zbog toga dodatno sliježe.
Probno opterećenje pilota jedini je način određivanja stvarne nosivosti pilota. Za tu se namjenu
obično izvodi poseban pilot u tlu u kakvom će se izvoditi i ostali "pravi" piloti i opterećuje do
loma tla ispod i oko pilota (smatra se da će pilot uvijek biti dovoljno čvrst da ne dođe do
njegovog loma). Tradicionalno se takav, probni, pilot opterećuje statički, ali su zbog skupoće,
dugotrajnosti i problema s organizoacijom statičkog ispitivanja u novije vrijeme razrađene i
dinamičke metode ispitivanja pilota. Doduše, dinamičkim se metodama može samo približno
ocijeniti veličina sile loma pilota, jer uvijeti dinamičkog ispitivanja ne odgovaraju uvjetima
statičkog loma.
Za statičko opterećivanje najveći je problem osigurati čvrstu točku, u kojoj će pilot imati uporište
za reaktivnu silu koja nastaje pri njegovom utiskivanju u tlo. To se rješava izvedbom posebne
konstrukcije iznad pilota na koju je postavljeno statičko opterećenje (betonski blokovi, vreće i
sl.). Jednostavnije je rješenje, oko probnog pilota izvesti još nekoliko pilota koji su međusobno
kruto povezani gornjom konstrukcijom. Na vrh se probnog pilot postavi hidraulička preša koja
se, s jedne strane odupire od gornje konstrukcije, a s druge utiskuje probni pilot u tlo. Pri tomu su
okolni piloti napregnuti na vlačna naprezanja. Umjesto okolnih se pilota mogu izvesti i zatege
koje su usidrene u tlo i pridržavaju uporište za hidrauličku prešu.
Pri probnom se opterećenju mjeri sila utiskivanja i pomak (slijeganje) pilota. Moderna
tehnologija omogućuje postavljanje osjetila za silu (trenje) na vrh i uzduž plašta pilota što
omogućuje detaljnije analiziranje mehanizma loma tla ispod i oko pilota. Naime, nije
jednostavno postići lom tla oko pilota, tako da sila loma bude jasno izražena. Obično slijeganja
pilota isprva rastu postepeno, a kasnije sve brže. U slabopropusnim tlima, zbog porasta pornog
tlaka pri opterećenju, treba inkremente opterećenja nanositi postepeno, da se porni tlak može
disipirati (raspršiti, izjednačiti s nulom), pa probno opterećenje može trajati i mjesec - dva.
Uglavnom, pilot treba nastojati opteretiti silom koja je barem 2-3 puta veća od sile kojom će biti
opterećen u konstrukciji. Pri tomu treba mjeriti slijeganje pilota i ocijeniti da li je ono
prihvatljivo za konstrukciju koja će se na njega oslanjati. Očito je da pri ocjeni nosivosti pilota,
nema gotovih recepata i da je često potrebno upotrijebiti tzv. "inženjersku procjenu", pojam koji
u sebi uključuje solidno teoretsko i praktično znanje odgovorne osobe.
Slika 14.3-2 Tipičan dijagram slijeganja pilota pri probnom opterećenju (Nonveiller
20.47).
W.H.f = Q.s,
Gdje je:
− W težina malja,
− H visina pada malja,
− Q otpor tla (nosivost pilota),
− s prodor pilota u tlo pri jednom udarcu,
− f koeficijent rasipanja energije malja.
Koeficijent f može varirati u širokim granicama, pa je potreban veliki broj mjerenja koji
uključuje dinamičko i statičko ispitivanje i to za različite vrste materijala tla i pilota. Zbog toga
navedena formula može poslužiti samo kao orijentacija na lokacijama gdje se provodi i probno
statičko opterećenje. U takvim slučajevima, pri dobro organiziranim mjerenjima, procjena prema
energerskoj formuli može odstupati do 20%.
a) b)
Slika 14.4-1 Prikaz volumena mobiliziranog tla za pojedinačni pilot i pilote u grupi
(naprezanja su prikazana pomoću izobara) [3, slika 2.2]
Na slici 14.4-1 a) vidljivo je da se naprezanja od pojedinačnih pilota koji nose preko vrha, kad su
ovi u grupi, superponiraju, i ukupna naprezanja za grupu zahvaćaju puno veći volumen tla nego
što je to slučaj za pojedinačni pilot. Zbog toga je nosivost grupe pilota u pravilu manja nego što
Mehanika tla ♦ interna skripta 208
Rudarsko-geološko-naftni fakultet
je to zbroj nosivosti pojedinačnih pilota koji tu grupu tvore. Ovaj efekt grupe ovisi o razmaku
između pilota odnosno o odnosu promjera pilota i udaljenosti do slijedećeg pilota. Ako se u
dubini oslanjanja vrhova grupe pilota nađe i slabiji (stišljiviji) sloj, slijeganja grupe pilota mogu
biti veća od očekivanih.
Sa slike 14.4-1 b) je vidljivo da, kad je tlo posvuda jednoličnih svojstava, pa piloti podjednako
nose i preko vrha i preko plašta, efekt grupe je manji. Utjecaj grupe pilota ponovno će ovisiti o
međusobnom razmaku pilota.
Ako na pilote djeluju i horizontalne sile, vertikalni piloti su opterećeni na savijanje. Ako su
horizontalne sile znatne, osim veritkalnih, grupi se dodaju i kosi piloti.
Kada je doboronosivi sloj tla na za pilote dohvatnoj dubini to je klasičan je slučaj kada treba
temeljiti na pilotima. U praksi se, međutim, pojavljuju rješenja temeljenja na pilotima kad se,
umjesto da se temeljenjem na pilotima slijeganja građevine smanje, ona se, naprotiv, povećaju.
Ovdje će, prema slojevima tla u podlozi, biti komentirani neki slučajevi opravdanosti temeljenja
na pilotima (slika 14.4.2-1).
a) b) c) d)
e) f) g) h)
Temeljenje na pilotima opravdano je za uslojenost tla kakva je prikazana na slikama 14.4-2 a), b)
i c). Za slučajeve d) i e) temeljenje na pilotima nije opravdano, osim ako se ne pretpostavlja da bi
moglo doći do ispiranja ili erozije gornjih slojeva (primjerice u koritu rijeke ili u bujičnim
tokovima). Ako je mekši sloj na dubini, kao što je glina u slučaju e) mogu biti veća slijeganja
građevine nego, ako se ne temelji na pilotima. Ako postoji opasnost od erozije gornjeg sloja,
Mehanika tla ♦ interna skripta 209
Rudarsko-geološko-naftni fakultet
piloti bi trebali završavati u pijesku, koji je vjerojatno boljih mehaničkih svojstava. U slučaju f)
odluka o temeljenju na pilotima ovisi o osjetljivosti gline na određenu tehnologiju izrade pilota.
U slučaju g) ne bi trebalo koristiti pilote, osim ako se ne može dokazati da je dovoljno da piloti
ostanu cijelom duljinom u pijesku, a još uvijek dovoljno iznad sloja gline. U slučaju h) na
pilotima bi trebalo temeljiti tek ako je temeljna ploča (za pilote naglavlna ploča) široka, a
opterećenje veliko. Za slučaj h), ako se oko temelja naknadno nasipa još jedan sloj (nasip)
konsolidacija sloja plastične gline može izazvati negativno trenje na pilote.
Qf = Qv + Qp = qf * A + p * O * D (14.4.3-1)
gdje je:
qf ... granično opterećenje tla ispod vrha pilota,
A ... površina poprečnog presjeka pilota na vrhu,
p ... posmična čvrstoća uz plašt pilota,
O ... opseg pilota,
D ... duljina pilota.
Meyerhof pretpostavlja da je mehanizam loma tla oko pilota kao što je to prikazan na slici 14.4-
3.
a)
b)
Slika 14.4-3 Mehanizam loma tla oko vrha pilota prema Meyerhofu (slike 3a i
3b).
a) b)
Na silu trenja na plaštu, Qp, otpada samo dio koji nije uključen u vrh, tj. treba odbiti duljinu
plašta koju pokrivaju d1 i d2. Za jedan je sloj sila otpora
Qp = p* O * h,
gdje je h debljina promatranog sloja istih karakteristika. Posmična čvrsoća uz plašt pilota se
određuje prema izrazu:
p = a + σg * Ko * tg δ,
gdje je
a ... adhezija između plašta pilota i tla,
δ ... kut trenja između pilota i tla; δ ≅ 2ϕ /3.
p = a.
p = σg * Ko * tg δ.
Qt = Σ Qp
Mehanika tla ♦ interna skripta 212
Rudarsko-geološko-naftni fakultet
Dozvoljeno opterećenje pojedinačnog pilota
Na temelju izraza (4.3 -1) dobije se granična sila tj. najveća sila koju pilot može podnijeti - Qf.
Pilot, kao i bilo koja druga građevina ili njezin dio, ne smije dospjeti u takvo stanje da bude
opterećen do granične sile. Zbog toga se definira tzv. dozvoljeno opterećenje - tj. najveće
opterećenje koje se smije pojaviti tijekom radnog vijeka građevine. Neka su opterećenja
relativno lako predvidiva, kao što je to vlastita težina građevine, dok je neka teže predvidjeti
(razna pokretna opterećenja, potres, vjetar ...). Zbog toga projektant treba ocijeniti intenzitete
svih mogućih opterećenja i dimenzije, u ovom slučaju pilota, predvidjeti takvima da su one još
uvijek dovoljno “daleko” od loma. Ta “daljina od loma” mjeri se faktorom sigurnosti (Fs).
Faktor sigurnosti se ranije često definirao kao odnos sile loma pilota (Qf) i maksimalne
dozvoljene sile na pilot (Qa):
Fs = Qf / Qa .
Prema evropskim normama (za geotehniku - Eurokod 7), predviđeno je da se faktor sigurnosti
definira “prema mjestu nastanka” tj., za opterećenja, dimenzije pilota, metodu proračuna i
parametre materijala. Tako se, primjerice, umjesto s “pravim” parametrima čvrstoće c i ϕ, u
proračune ulazi s tzv. “mobiliziranim parametrima čvrstoće” c m i ϕm.
Srećom i u već spomenutom našem “Pravilniku o tehničkim normama...” radi se s mobiliziranim
parametrima čvrstoće koji se određuju prema:
cm = c / Fsc i ϕm = tg ϕ / Fsϕ.
Ovaj pristup omogućuje da se, za pojedine veličine, definiraju različiti faktori sigurnosti. Za
parametre čvrstoće je to opravdano jer je kut unutarnjeg trenja pouzdaniji parametar od kohezije
<L>. Zbog toga Fsc i Fsϕ ne moraju biti jednaki. Ti se faktori, prema propisima, mogu kretati u
granicama:
Razni su autori ustanovili da granična nosivost grupe pilota odstupa od sume nosivosti
pojedinačnih pilota. Stoga je postavljen izraz za graničnu nosivost grupe pilota:
Qf gr = η* n * Qf.
gdje je:
Na temelju raznih mjerenja izvedenih grupa pilota ustalila su se dva pristupa određivanju faktora
korekcije (nazivaju se prema autorima):
Converse-Labarre
D (n - 1) m + (m - 1) n
η = 1 - arc tg ------- * ---------------------------- ,
s 90 * m * n
gdje su
D i s promjer i razmak između pilota,
m i n brojevi pilota u dva okomita smjera (prema slici 4.6).
a)
b)
Slika 14.4-6 Prikaz elemenata grupe pilota (a) (Bowles19-3) i veličine η (b) (Lisac 21).
Feld
Prema ovom “pravilu preko palca” (rule-of-thumb), nosivost pojedinačnog se pilota umanjuje, za
svaki susjedni pilot, za 1/16. Primjeri za vrijednost faktora η su prikazani na slici 4.7.
14.5. Zaključak
Prema [1], izbor neodgovarajuće tehnologije izvedbe pilota, odnosno, čak i tipa pilota, ima za
posljedicu da pilot prenosi po jedinici utrošenog materijala manje sile nego piloti izvedeni
povoljnim postupkom. Poželjno bi bilo provesti slijedeći postupak, koji bi vrlo vjerojatno
smanjio mogućnost promašaja:
a) Provesti "skraćeni" program geomehaničkih istražnih radova na temelju kojeg se donese
odluka o tipu i vrsti temeljenja.
b) Prema odabranoj vrsti temeljenjea provesti usmjereni ili potpuni program geomehaničkih
istražnih radova.
c) Na temelju b), definirati izbor temeljenja, sa svim tehnološkim detaljima, uzevši u obzir vrstu
građevine koja se temelji i sva prethodna iskustva sa sličnih lokacija.
d) Izvesti probni pilot i testirati ga. Interpretirati rezultate.
e) Na temelju d), ako je potrebno, dopuniti ili izmjeniti tehnologiju temeljenja.
f) Početi s izvedbom pilota uz kontinuirani nadzor nad izvedbom pri čemu treba striktno
poštivati odredbe o načinu izvođenja. Po mogućnosti, sumjive pilote testirati statičkim
opterećenjem.
g) Pohraniti sve relevantne podatke o temeljenju (istražni radovi, izvedba, testiranje, primjedbe
nadzora) za buduće potrebe analize bliskih ili sličnih lokacija.
h) Pratiti ponašanje objekta u eksploataciji i pohraniti podatke u istu arhivu kao za točku g).
BIBLIOGRAFIJA