Paula Manjkas za: 17.11.

2016

Političko porijeklo našeg ekonomskog nezadovoljstva:

Suvremeni problemi prilagodbe u povijesnoj perspektivi

Autor u poglavlju o političkom podrijetlu našeg ekonomskog nezadovoljstva želi pokazati

sličnost situacija u kojima se našla svjetska ekonomija nakon Drugog svjetskog rata i u
ekonomskoj krizi koja je počela 2008. godine. Preko sličnosti autor želi ponuditi rješenje no
prije rješenja želi pokazati do kakvog je rješenja došla politička ekonomija nakon Drugog
svjetskog rata te iznosi pregled dviju važnih ekonomskih politika u razdoblju od 1950. do
1970. godine. Ta dva pravca u ekonomiji smješta u razdoblja te pojašnjava da su to
Keynizijansko doba i Neoliberalno doba. Nakon prikazivanja povijesnog rješenja autor se
poziva na potrebu za eksperimentiranjem u političkoj ekonomiji sa ciljem pronalaska novog
rješenja za probleme koji su rezultat ekonomske krize.

Autor uzima zadatak navođenja rješenja na koji bi se ekonomija mogla oporaviti od krize
koja je počela 2008. godine i 2010. godine kada je pisano ovo poglavlje još traje i u svojoj je
punoj snazi. Pošto autor prepoznaje da se mnoge vlade okreću već isprobanim metodama on
si daje truda pobliže pojasniti Keynizijansko doba kao doba neposredno nakon Drugog
svjetskog rata kada se mislilo da bi se vlade trebale umiješati u ekonomiju to jest intervenirati.
Nakon što je ideja da bi Keynizijanizam mogao spasiti ekonomiju i tako smanjiti broj
nezaposlenih koji je drastično narastao u godinama. Nakon što Keynizijanizam nije uspio u
svojoj misiji dolazi neoliberalizam sa idejom o slobodnom tržištu, privatnom vlasništvu i
promjenom u načinu proizvodnje. Nadalje autor daje primjere (ponajviše SAD-a i Europskih
država) borbe protiv nezaposlenosti u poslijeratnom razdoblju. Te na kraju autor povezuje (što
je ujedinio i najvažniji dio) povijesno iskustvo sa suvremenim problemom ekonomske krize te
razmatra moguća rješenja koja bi politička ekonomija trebala razmotriti, pritom se bavi i
mogućnošću kopiranja starih/povijesnih rješenja to jest Keynijanizma i neoliberalizma.

Najbolje rješenje do kojeg je autor došao, što je jedino i njegov krajnji zaključak je to da bi se
politička ekonomija trebala dosjetiti neke potpuno nove doktrine. Znam da je teško dalji
„lijek“ za nešto toliko široko kao što je ekonomska kriza i da ako „lijek“ uopće postoji on nije
idealan i lako provodljiv. Autor daje dobu ideju da je situacija nakon Drugog svjetskog rat i
ekonomske krize iz 2008. godine po nekim karakteristikama slična i da bi se moglo razmotriti
kako je problem nezaposlenosti tada riješen u kojim zemljama i kako je to utjecalo na daljnji
ekonomski razvoj te zemlje, a ne to samo slijepo ignorirati, ali ideja da se netko nečega treba
dosjetit to jest da netko treba oformiti novu doktrinu u političkoj ekonomiji koja će spasiti
sve nezaposlene meni nije dovoljna i inovativna.

Moje alternativno rješenje bi bilo davanje ideja kako pojedina zemlja može smanjiti broj
nezaposlenih i nastaviti dalje s razvojem (ne nužno i ekonomskim rastom). Na primjeru
Hrvatske bi to bila dobro provedena i organizirana organska poljoprivreda i stočarstvo (to nije
nova ideja no po meni je to dobra ideje). Ponajviše poboljšanje ekonomije na lokalnoj ili
nacionalnoj, a ne globalnoj razini, što se može postići nizom „manjih“ mjera i ideja. Izvor za
svoj protuargument sam našla u tekstu Igora Matutinovića: De-growth – can Croatia afford
less work and less consumption?
Kroz analizu povijesti je autor obradio sve što pokriva temu povijesnog pregleda krize koja je
bila nakon Drugog svjetskog rata. Daje rješenje kojeg smatra pravim za problem koji je
postavio i daje mnogo primjera država i njihovog načina rješavanja tadašnje krize no ne ide
dalje na plan rješavanja krize nastale 2008. No autor priprema teren za daljnje istraživanje ove
teme i daje optimistično gledište da krajnje rješenje postoji, da nije lako ni jednostavno do
njega doći, ali da postoji.