„Naša starinska primorsko-vinodolska

narodna nošnja spada u jadranski tip.

Samo još naše najstarije bake znaju kako
je ona izgledala. Muškarci su nosili bijele
suknene gaće, dole uske, a oko džepova
opšivene bijelim vunenim gajtanom. Bijele
također suknene fanele sa dosta uskim ru-
kavima, koje su kasnije zamijenile bijele
platnene maje od domaće vune, crni laj-
bak, pa kapot ili zimi kožuh. Sve su to šivali
posebni šilci koji su obično po većim mje-
stima imali svoje radionice.
Žene su nosile široku košulju stomanju
nabranicu sa gustim naborima oko vrata i
usko nazubljenim pa su je sprijeda zakap-
čale iglom pučenkom, tj. gumbašicom sa ve-
likom, obično metalnom glavicom. Rukavi
su također široki i nabrani na ramenima sa
lijepim ukrasnim šavovima, kod šake sapeti.
Suknje crne i široke sarze prošivene na
kas (ili bušt), opšiven na blagdanjim halja-
ma crvenim ili modrim vrpcama. To su bile
halje na sprav. Oko struka su omatale ša-
reni tkani pojas. Ispod sarze, tj. gornje
haljine bila je istog kroja šarena suknja
fris, a bijela takova urešena čipkama koje
su virile ispod ruba gornje suknje, zvala se
kiklja. U zimi su nosile umjesto frisa suknju
od janjećih kožica. To je bila kotiga. Te ko-
tige, kao i kožuhe lijepo su izrađivali maj-
stori kotižari.
(…) Ni današnji nonići i nonice se nisu
oblačili u starinsku nošnju, ali još nam zna-
du o njoj pripovijedati. Mi to sve treba da
upamtimo i pobilježimo, da i oni što dolaze
za nama, znadu za tu živu starinu, koja ne-
staje pred modernim životom.“

Zora Zastavniković, učiteljica

(1940.)
CRIKVENIČKA NOŠNJA
Izdavači
Katedra Čakavskog sabora „Kotor“ Crikvenica
Gradska knjižnica Crikvenica

Za izdavače
Mr. sc. Vladimir Car, dipl. ing. građ.
Ksenija Car Ilić, prof.

Urednik
Damir Kremenić, etnolog

Lektura i korektura
Marija Gračaković, prof.

Rječnik čakavskih riječi i izraza

Andrea Car, prof.

Grafičko oblikovanje
Emili Ilić, mag.teol.

Priprema za tisak
Neriz d.o.o., Jadranovo

Tisak
Printera Grupa, Sveta Nedelja

Naklada
1000 primjeraka

Pokrovitelj
Grad Crikvenica

Uz potporu
Primorsko-goranske županije
Kirica d.o.o. Crikvenica

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 121211050

ISBN 978-953-7898-00-7
4

CRIKVENIČKA NOŠNJA
PREDGOVOR ................................................................ 7
CRIKVENIČKA NOŠNJA .................................................. 9
STARI PRIKAZI NOŠNJE .................................................. 11
Mapa Nikole Arsenovića (između 1855. I 1869. godine) ......... 11

narodna i građanska ženska nošnja ............................ 20

Nazivi dijelova nošnje ............................................. . 20
Ženska košulja - stomanja nabranica ............................. 21
Haljina - sarza s kasom ............................................... 25
Podsuknja - fris ......................................................... 28
Pojas - kanica ........................................................... 29
Pokrivalo za glavu - rub .............................................. 30
Uređenje kose ......................................................... 33
Čarape i obuća ....................................................... 33
Nakit .................................................................... 36
Donje rublje – gaće i grudnjaci ................................... 39
Kaputić - šurka i lažna košulja - slipica .............................. 41
Zimska odjeća ........................................................ 43

muška nošnja ............................................................. 45

Nazivi dijelova nošnje .............................................. 45
Muška stomanja nabranica ......................................... 45
Muške hlače - brageše ............................................... 46
Muški prsluk - jelek ................................................... 47
Muški pojas - pas ..................................................... 47
Muški kaput i kaban ................................................ 47
Muško donje rublje .................................................. 47
Šešir - klobuk ........................................................... 47
Nakit - morčić i kadina ................................................ 48
Muška obuća - postoli i škarpuni .................................... 48
 5

istraživanja nošnji ...................................................... 49

Govor Zore Zastavniković (29. lipnja 1940. godine) ................. 50
Od šezdesetih godina do konca dvadesetog stoljeća .......... 56

krojevi nošnji .............................................................. 62

Kroj 1 – Ženska košulja - stomanja nabranica ..................... 63
Kroj2 – Spojevi na ženskoj košulji - stomanji nabranici .......... 64
Kroj 3 – Suknja - sarza ................................................. 65
Kroj 4 – Ženski prsluk - kas ............................................ 66
Kroj 5 – Način izrade nabora na ovratniku
muške i ženske košulje .................................. 67
Kroj 6 – Ukras ovratnika muške košulje .......................... 68

sažetak ........................................................................ 69
Summary ................................................................. 70
Zusammenfassung .........................................................71
RÉSUMÉ ......................................................................... 72
RIASSUNTO ..................................................................... 73

Rječnik čakavskih riječi i izraza .................................. 74

Recenzija .................................................................... 76
Bilješke o autorima ...................................................... 77
FOTOGRAFIJE s predstavljanja obnovljenih nošnji ........... 79
Literatura ................................................................... 84
6

Ljerka Car Matutinović

 7

PREDGOVOR
„Onaj tko ne poznaje prošlost svoga kraja, ne može ga dovoljno voljeti.“
Davno je netko mudar, glasnim uzdahom, izrekao ovu misao. A prošlost se
ogleda u brojnim segmentima događaja i načina življenja, tradiciji, kulturi,
odgoju, odnosu prema radu, baštini predaka,… Da bi se upoznala prošlost
potrebno je skupljati, skupljati, skupljati. I nikada to nije kasno započeti,
jer uvijek se nađu ljudi koji o tradiciji imaju što reći, nešto što do sada nije
rečeno, pokazati što je, kao najveća dragocjenost, spremano i čuvano u
škrinjama, u ormarima, na policama.

Mi smo odlučili u elemente prošlosti, u ljepotu vidljivu u svim stvarima koje
nas okružuju, u mozaik priče o Crikvenici ugraditi svoju kockicu i to skuplja-
njem važnih podataka o kreativnom stvaralaštvu narodnoga duha koji se ogleda
u odjeći, narodnoj nošnji, izuzetno vrijednom, ali vrlo ugroženom kulturnom
dobru, oznaci našeg društvenog identiteta i odanosti tradiciji predaka. Putem
medija potakli smo domaće stanovništvo na pretraživanje škrinja, ormara i
ladica. Bilo je nevjerojatno koliko smo odjevnih predmeta dobili na uvid. Sve
smo zapisali, opisali i vratili vlasnicima. Vrlo nam je vrijedna i dragocjena
bila i usmena predaja. Skupili smo i mnogo korisnih i vrijednih fotografija.

U prošlosti je bilo više pokušaja obnavljanja crikveničke narodne nošnje, za
koju je još 1940. godine, u svome govoru za kraj školske godine, učiteljica
Zora Zastavniković rekla da je „nažalost u ovom kraju skoro potpuno zaborav-
ljena“. Pisanih materijala o tim obnovama nažalost nismo pronašli.

Ipak smo, kao Poticajna skupina za njezinu obnovu, uz pomoć brojnih građana
i stručnjaka, u prvom redu prof. Beate Gotthardi, etnologinje iz Rijeke, za
Dan Grada Crikvenice 14. kolovoza 1995. godine uspjeli predstaviti obnovlje-
nu nošnju! Taj dio posla prvotno smo uradili za potrebe crikveničkog KUD-a
„Vatroslav Lisinski“.

Budući da se sve što postoji mora temeljiti na ideji, mi smo konačno otkrili i tu
ideju koja je bila toliko logična i lijepa da smo gotovo u glas rekli: „Knjiga! Ta
kako bi drukčije moglo biti!“ Zbog toga, eto, svoju zamisao i istraživački rad
predstavljamo knjigom. U njoj je prikazana crikvenička svečana nošnja koja
kroz svoju ljepotu utjelovljuje šeststoljetnu kulturu življenja, koja uz sve vri-
jedne i lijepe atribute našega grada, ostaje reprezent identiteta, ljepote ut-
kane u svaki detalj. Ona je dio naše materijalne kulturne baštine naslijeđene
8
od predaka, naših nona i nonića, namijenjena budućim naraštajima. Zato smo
ovim činom izdavanja knjige željeli sačuvati njezinu ljepotu, iznimnu kultu-
rološku i sentimentalnu vrijednost.

Nošnja našim lijepim Crikveničankama kroz čitav život daje posebnu graci-
oznost: od djetinjstva, djevojaštva do starosti, a mnoge od njih su najljepši
primjerci nošnje pratili na vječno počivalište. Ona muškarcima daruje čast i
ponos, odražava na njihovim licima suncem okupane slike mora i kamena.

Na kraju od srca zahvaljujemo svim dobrim i plemenitim ljudima koji su nam
pomagali prepoznavši vrijednost ovoga projekta kojim našoj Crikvenici upu-
ćujemo toplu čestitku u povodu obilježavanja 600. obljetnice prvog pisanog
spomena njezinoga imena.

Crikvenica, lipanj 2012. Autori

 9

CRIKVENIČKA NOŠNJA
Način odijevanja ljudi u nekom kraju određuju klimatske prilike, gospodarska
moć stanovništva, doticaji s drugim kulturama, poznavanje određenih tehno-
logija i drugi čimbenici.

Stanovništvo Crikvenice bavilo se poljoprivredom, obrtom, zidarstvom, ribar-

stvom i pčelarstvom. Kulturno je bilo vezano s područjem Hrvatskog primorja,
odakle su s mora dolazili sredozemni utjecaji, a manjim dijelom s dinarskim
zaleđem, odakle su se također širili utjecaji. Crikvenička nošnja srodna je
svim sredozemnim nošnjama, što se vidi po bijeloj košulji i crnoj suknji s naši-
venim prslučićem.

Gospodarske promjene događaju se koncem 19. stoljeća, kada se počinje ra-

zvijati promet, trgovina i turizam, koji postepeno postaje nadmoćna gospodar-
ska aktivnost. Turizam povezuje Crikvenicu s drugim krajevima, približava je
srednjoeuropskoj kulturi, što se jako odražava i u načinu odijevanja. Poseban
utjecaj ima osnivanje škola za obrazovanje djevojčica. Veliki dio muškog sta-
novništva se iseljava u potrazi za poslom. Zato se prvo gubi muška nošnja,
koja je do konca devetnaestog stoljeća potpuno nestala iz dnevne uporabe.
Rabila se samo košulja stomanja.

Ženska tradicijska odjeća održala se puno duže. Starije žene često su pokapali
u svečanim nošnjama, u kojima su se vjenčale, te je i to utjecalo na gubitak
nošnje. I nakon nestanka iz dnevne uporabe, žene su u privatnim i javnim
svečanim zgodama – proslavama, ženidbama i slično – oblačile nošnju čak do
iza Drugog svjetskog rata.

Pretežiti dio materijalnih dokaza – dijelova nošnji, kao i sjećanja starijih lju-
di prema kojima je stvoren opis crikveničke nošnje odnosi se na sam kraj
devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća – od najstarijeg prikaza Nikole
Arsenovića, do starih fotografija iz tog razdoblja. Ovo istraživanje obuhvaća
geografski prostor od naselja Kotor do mora, od naselja Selce do Svete Jelene.

Sjećanja stanovništva sežu do nešto prije Prvog svjetskog rata, a od tada se

javljaju i pisani opisi tradicijskog odijevanja.

Od šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća bilo je više pokušaja da se nošnja

obnovi.

O tim pokušajima bit će govora u posebnom odjeljku ovog teksta.

10

Slika 1– Stara razglednica Crikvenice

Koncem 19. stoljeća počinje se razvijati turizam. Crikvenica doživljava gospodarske
promjene, koje su utjecale na način života. Malo ribarsko mjesto prihvaća srednjoeuropsku
kulturu. Grade se velike kuće, opremaju suvremenim namještajem, gradi se luka i ceste,
uvodi električna rasvjeta i vodovod. Mijenja se i način odijevanja. Ova panorama Crikvenice
snimljena je 1893. godine.

Slika 2– Skupina ljudi na Paladi

Godine 1891. otvara se Hotel Nadvojvotkinji Klotildi. Crikveničkom rivom šeću brojne
elegantne dame iz visokog europskog društva. Njihov način odijevanja posebno utječe na
mlađe Crikveničanke. Na slici s prijelaza iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće vidimo ženu s
djetetom, odjevenu u noviju, gradsku varijantu nošnje.
 11

STARI PRIKAZI NOŠNJE

Mapa Nikole Arsenovića (između 1855. i 1869. godine)
Jedan od najstarijih do sada poznatih prikaza crikveničke nošnje je crtež
Nikole Arsenovića, izučenog krojača iz Retfale, danas dijela Osijeka, koji je
u Vukovaru imao veliku krojačku radionicu i bio vrsni majstor. Izrađivao je
seljačku odjeću, odijela za oficire, svećenike i bogatije ljude. (Braica, 2003.)

Nikola Arsenović je želio likovno prikazati nošnje svih južnoslavenskih zema-

lja. Proputovao je Sloveniju, sjevernu Hrvatsku, Hrvatsko primorje, Dalmaci-
ju, Istru, Srijem, Crnu Goru i Hercegovinu. Izdržavao se slikanjem, krojenjem
i šivanjem, a svoju obitelj i posao u krojačkoj radionici je sasvim zapustio.
(Zega, 1923.)

Nikola Arsenović slikao je akvarele. Nije bio spretan u prikazivanju lica i ruku i
nije dobro poznavao perspektivu. Ponegdje je koristio usluge boljih akvarelis-
ta. Iako nevješti u nekim detaljima, često su nam njegovi prikazi nošnji naših
krajeva dragocjeni izvor. Pokušao je u Zagrebu osnovati i zanatsko-umjetničku
školu, ali mu to nije uspjelo.

U prikazima je nastojao zabilježiti starije slojeve nošnje, pa se može pret-

postaviti da akvareli prikazuju nošnje s početka 19. stoljeća. Mapa je nasta-
jala do 1868. ili 1869. godine, kada ju je počeo nuditi raznim ustanovama
za izdavanje, ali bez uspjeha. Naposljetku, mapu otkupljuje srpska Vlada i
poklanja današnjem Etnografskom muzeju u Beogradu. Kopija dijela mape,
rad slikarice Milice Matlas, likovno na višoj razini od originala, nalazi se u Et-
nografskom muzeju u Splitu (Braica, 2000.).

Mapa Nikole Arsenovića često je spominjana u etnološkim krugovima, ali

je do izdavanja djela Silvija Braice Mapa hrvatskih narodnih nošnji Nikole
Arsenovića bila prilično nepoznata i teško dostupna.

Muškarac iz Crikvenice, prikazan u Mapi Nikole Arsenovića ima na glavi plitak

crni šešir, ukrašen trakom oko šešira, s ravnim, podjednako širokim obodom.
Nosi bijelu košulju s klasičnim, presavinutim ovratnikom i maramom vezanom
ispod vrata. Na oba kraja marame vidljive su rese. Povrh košulje nosi prsluk
i crni kaput uskih rukava s uskim presavinutim reverom i ovratnikom. Na kapu-
tiću su vidljivi kružni ukrasi postavljeni okomito na njega. Muškarac iz Crikve-
12
nice ima vezan crveni pojas, čiji jedan kraj visi na lijevoj strani. Na kraju
ima rese. Hlače su od tamnoplavog materijala. Postoji usmena predaja da su
šivane po uzoru na francuske uniforme, od tamnoplavog materijala zaosta-
log iz vremena francuske okupacije. Hlače imaju relativno uske nogavice. Na
nogama nosi crne cipele.

Crikveničanka iz Mape Nikole Arsenovića ima na glavi dugačko bijelo pokriva-

lo, lagano vezano ispod brade, sa spuštenim krajevima na prsa i leđa. Prema
krajevima je ukrašeno utkanim dvostrukim i jednostrukim crvenim crtama.
Na ušima nosi viseće naušnice, crveni prsni nakit u nekoliko niski preko bijele
košulje.

Na gornjem dijelu tijela Crikveničanka nosi smeđi kaputić zaobljenih donjih

rubova, jako sužen u struku. Bogato nabrana suknja ima na donjem kraju dva
vodoravna pregiba. Na dnu ima crvenu vrpcu, a podsuknje vire ispod donjeg
ruba suknje. Na nogama nosi bijele čarape i crnu jednostavnu obuću na nati-
canje.
 13

Slika 3
Muškarac iz Crikvenice, iz Mape Nikole Arsenovića,
Prema Silviju Braici (Split, 2003.), crtež 123
14

Slika 4
Crikveničanka, iz Mape Nikole Arsenovića
Prema Silviju Braici (Split, 2003.), crtež 124
 15

STARE FOTOGRAFIJE I RAZGLEDNICE

Slika 5
Na fotografiji iz 1893. godine vidi se starija
žena. Preko košulje nosi tamni deblji haljetak
župicu. Kosa joj je razdijeljena po sredini glave
i glatko začešljana. Nazire se da je na zatiljku
splela pletenicu i omotala ju oko glave.

Slika 6 – Hotel Nadvojvode Josipa i tri Crikveničanke

Ovo je jedna od najstarijih fotografija Crikveničanki u nošnjama. Snimljena je koncem
19. stoljeća ispred Hotela Therapia, koji se od 1895. do 1898. zvao Hotel Nadvojvode Josipa
(Grand hotel Erzherzog Josef).
16

Slika 7
Na fotografiji iz 1905. godine snimljene su dvije Crikveničanke. Primalja Marija Ivančić
Car, obiteljskim nadimkom Ribičinka, poznata i kao Babica Mičina, sjedi. Rođena je 1877.
godine, a umrla je u Crikvenici 1945., u 68. godini. Bila je udana za Martina Cara. Pored
nje stoji mlada Marija Car, obiteljskim nadimkom Šimanja, kasnije se udala za građevinskog
poduzetnika Cara zvanog Babor, pa su i nju zvali Baborinka. Suknje nose široko s bogatim
podsuknjama, na nogama imaju bijele čarape i tamnu obuću, kao i na prikazu iz mape
Nikole Arsenovića. Preko glave lagano su prebacile pokrivalo rub, čija su oba kraja spuštena
niz prsa. Vidi se gornji dio suknje – kas i široki rukavi košulje, te niske prsnog ukrasa.
 17

Slika 8
Muškarci nose kapote, a žene su zamotane u šijalić, veliku vunenu maramu.

Slika 9
Skupina dječaka obučenih u gradski tip dječje nošnje - kratke hlače i bijele košulje, s
kapama na glavi. Fotografija je snimljena u igri na Vrutku, gdje se danas nalazi plivalište.
 18

Slika 10
Na fotografiji sokolskog sleta snimljenoj 1936. godine u Velom parku, povodom otvaranja spomenika vodovodu, u prvom redu
su djevojke u raznim hrvatskim nošnjama – posavskoj, dobrinjskoj i baranjskoj. Najveći broj djevojaka je u crikveničkoj nošnji.
Primjetan je izostanak većih podsuknji – nošnje se ne nose široko kao prije. Snimatelj je poznati crikvenički fotograf
Ivan Ivančić Karliško iz fotografske radnje osnovane 1924. godine.
 19

Slika 11– Radna odjeća

20

NARODNA I GRAĐANSKA ŽENSKA NOŠNJA

Nazivi dijelova nošnje
U Crikvenici se često javljaju različiti nazivi za iste dijelove nošnje. Nešto je
zaboravljeno, a nešto je miješanjem stanovništva došlo iz susjednih mjesta.

Podsuknja se najčešće naziva fris, a često se koristi i noviji naziv berhan, kako
neki kazivači nazivaju i cijelu suknju sarzu, spojenu s prslukom kasom.

Pojam fris se u Vinodolskoj dolini javlja za cijelu suknju s prslukom – sarzu s

kasom. U Novom Vinodolskom naziv berhan koristi se za bijelu suknju s prslu-
kom – sarzu s kasom.

Dijelovi crikveničke ženske nošnje su:

košulja sa širokim nabranim rukavima - stomanja nabranica
široka nabrana suknja - sarza
prsluk s poramenicama - kas ili bušt
platnena podsuknja - fris
tkani pojas - kanica
dugo usko pokrivalo za glavu - rub
kratki kaputić uskih rukava - župica
bijele pamučne čarape - hlače
obuća sa zapetkom - papuče
natikače bez zapetka - natikače
cipele - postoli
nakit – naušnice - rećini (morčići i bati), ogrlica od koralja - korali

Dijelovi građanske nošnje su:

gaće s prorezom - gaće na kotoratu, gaće va keh je strel pukla
grudnjak - bušt
tanki kaputić - šurka
zamjena za košulju - slipica
 21

Ženska košulja - stomanja nabranica

Ženska košulja - stomanja nabranica izrađivala se prvotno od platna tkanog
na tkalačkom stanu krosni, širine 50 do 60 cm, a kasnije, kada je stanovništvo
bilo nešto bogatije, od kupljenog finog bijelog platna ujednačene strukture.
Za njenu izradu koristile su se tri vrste konca: za šivanje, za nabiranje i za
vezenje. Konci su se razlikovali po debljini. U starijim vremenima košulja je
bila u jednom dijelu do ispod koljena. Sačuvano je nekoliko starih stomanja
koje sežu do struka.

Slika 12 – Ženska košulja - stomanja nabranica

Ženska košulja - stomanja nabranica iz prvog desetljeća dvadesetog stoljeća s bogato
nabranim i izvezenim rukavima odražava tragove renesanse.

Kroj stomanje nabranice veoma je jednostavan. Sastoji se od kvadrata, koji

se spajaju prema priloženom kroju. Košulja se sastoji od prednjeg i stražnjeg
dijela iste veličine, samo je prednji dio prorezan po sredini. Tijelo stomanje
22
sastoji se od tri pačetvorine. Leđa su široka 55 cm, a dvije prednjice po 28 cm.
Dužina košulje stomanje nabranice je, od ramena do pojasa osobe, oko 43 cm.

Slika 13 - Kroj stomanje nabranice

1 – prednji dio, 2 – dio ispod ruke, 3 – ramena, 4 - rukav

Ramena košulje, označena u kroju brojem 3, široka su 30 cm, a dugačka 18 cm

od vrha ramena do vrata. Na donjem dijelu, na spoju ramena i rukava, platno
se u visini od 1,5 cm ukrašava ažurom, ukrasom izrađenim izvlačenjem niti
sa šupljinama opšivenim koncem. Iznad ažura u visini 5 cm izvezu se tanjim
koncem razni motivi kao cvjetni vjenčići ili starinski puni vez s rupicama – loh
štikeraj.
 23

Slika 14 – Detalj ukrasa na

ramenima

Slika 15 – Detalj ukrasa na ramenima loh štikeraj

Na jednoj stranici duljine 30 centimetara napravi se ažur - iz platna se izvuku

uzdužne niti, a poprečne se niti vezu u pravilne geometrijske oblike.
Na rukavu (broj 4), širokom 86 centimetara, duljine oko 55 centimetara – pre-
ma dužini ruke, rade se nabori i širina materijala se s tri niti pamučnog konca
broj 10, koji su po visini razmaknuti jedan od drugoga 3 milimetra, stišće s 86
na 30 centimetara. To su jednostavni i plitki nabori, a izgledaju kao mijeh na
harmonici. Rukav se sašije na ramena (broj 3), i to na mjestu gdje je izrađen
ažur. Nakon toga se ramena spajaju s prednjicom i s leđima.
24
Kod spajanja ovih dvaju dijelova vidi se vještina žene koja izrađuje košulju,
jer ovaj spoj nosi svu težinu širokog rukava. Rukav se na zapešću također na-
bire i to 5 cm od ruba, prošivanjem dva do tri konca. Nabrani rub se opšije
kosom trakom od platna. Na jednom kraju prišiva se putac, a na drugom se od
konca izradi petljica za hvatanje puca, šakulica.

Slika 16 – Zapešće ženske

košulje stisnuto je u sitne
nabore. Na rub se prišivala
ručno izrađena ili tanka
kupovna čipka.

Mala pačetvorina (broj 2) naziva se latica i ušiva se ispod rukava, tako da se

jednim rubom spoji s prednjim dijelom rukava, drugim rubom s prednjicom
košulje, trećim sa stražnjim dijelom rukava, a četvrtim s leđnim dijelom.
Latica širi stomanju i omogućuje oblačenje i podizanje ruku.

Dok je na susjednom otoku Krku latica veličine oko 14 cm, na crikveničkoj

nošnji ona je znatno veća, oko 23 do 25 cm.

Oblikovanje ovratnika je najzahtjevniji dio košulje. Spajanjem prednjica i

leđa dobili smo širinu oko vrata od 170 centimetara. Platno se nabire s devet
niti jakog pamučnog konca, kao na rukavu, prema predlošku 1 (sitniji uzorak)
ili predlošku 2 (krupniji uzorak). Kod nabiranja iglom ubadamo vodoravno po
jednoj liniji, dok okomito preskačemo po četiri niti. Širina vratnog ukrasnog
dijela iznosi 1 centimetar. Na završetku ušivamo koso krojenu traku od platna.
Na lijevoj strani se ušiva putac, a na desnoj se od konca izrađuje petljica za
 25
putac, šakulica. Duljina izrađenog ovratnika je oko 18 cm. U kasnijim fazama
razvoja, u prvoj polovici devetnaestog stoljeća, dodaje se kupovna ili čipka
vlastite izrade.

Prsni izrez ženske košulje, koji seže sve do struka, opšiva se platnenom tra-
kom i ukrašava prozračnom kukičanom čipkom širine 8 centimetara merlićima.
Čipka je izrađena na volane, a može se nabrati i kupovna čipka. Ista vrsta
čipke našiva se na zapešću rukava.

Haljina - sarza s kasom

Preko košulje stomanje nabranice nosi se gornja vunena haljina crne boje,
sarza s kasom. Sastoji se od dva dijela – gornjeg dijela, prsluka s uskim nara-
menicama spojenog u struku sa suknjom.

Suknja se najčešće naziva sarza, i nekada je izrađivana od crnog teškog platna

sarze ili carze, po čijem je nazivu suknja dobila ime. Krojem je slična podsuk-
nji i nešto kraća od nje. Suknja je bila krojena od dva uska i dugačka komada
platna, širine 50 do 60 cm, spojenih šavom iznad kojega je cijelom dužinom
26
izrađen pregib sajmrla (prema njemačkom säumen – porubiti, opšivati), od
dva do pet centimetara široka. Jedan pregib pokrivao je spoj dvaju komada
platna od kojih je sarza bila sašivena, a drugi je služio za podešavanje dužine
suknje, koja je trebala biti nekoliko centimetara kraća od podsuknje Sarza
je bila glačana na okomite nabore, falde na kantun, što se kasnije izgubilo.
U dvadesetom stoljeću javljaju se i sarze bez nabora, s našivenim poprečnim
crnim trakama, koje oponašaju sajmrle. Te sarze su od boljih, industrijski
tkanih kupovnih materijala, koji se zovu svilnica. Tako se i sarze od finijih
kupovnih materijala i od svile zovu sarze svilnice.

Sarza je imala okomiti raspor od tridesetak centimetara na sredini prednjeg

dijela, dok je taj raspor prvotno bio na boku.

Donji je rub sarze rijetko bio obrubljen ukrasnom trakom, kao i prsluk. Sarza
je u struku pravilno nabrana s dubinom nabora od pola centimetra. Nabori su
se izrađivali čvrstim koncem (dretva).

Slika 17 – Kas
Prslučić kas se nosi pripijen uz tijelo. U starijim vremenima se na leđima pritezao vrpcama,
poput steznika. Od toga su ostale ukrasne vrpce, oblikovane u ukras žabice. S prednje
strane prve metalne kopče kasa ostavljale su se nezakopčane i umetalo se cvijeće,
najčešće ružamrin.
 27

Slika 18 – Stari kas iz

osamdesetih godina
devetnaestog stoljeća

U starim zapisima pronašli smo naziv tibet, za materijal za suknju. Komad tka-
nine izrađene od mješavine svile i vune pronađen je kod jedne Crikveničanke.
Gornji dio, kas ili bušt, kratki je prsluk, sašiven nešto iznad pojasa za suknju i
podržava prsa. Pronašli smo kas iz osamdesetih godina devetnaestog stoljeća
i po njemu je napravljen kroj u prilogu. Kas je krojen, rubovi nisu rezani
po niti. Najčešće je po rubovima bio ukrašen crvenom ili crnom trakom. U
zapisima iz prve polovice dvadesetog stoljeća spominju se modra i zelena
28
boja trakica. Kas ima i podstavu, prvotno od grubljeg materijala, sličnog juti
za izradu vreća, a kasnije od finijih kupovnih tkanina. Usporedbom s okol-
nim područjima, Vinodolom i Selcem, može se ustvrditi da je kas ranije na
leđima bio sastavljen od tri dijela spojena trakama provučenima kroz rupice
na rubovima, poput korzeta. Tako se kas po potrebi, kada bi žena ojačala,
mogao proširiti popuštanjem vrpci. Time nije mijenjan izgled odjeće. Ove ve-
zice ujedno su i ukrašavale nošnju, jer su bile od ukrasnih vrpci crvene boje.
Krajevi vrpci su slobodno visili niz sarzu u duljini od tridesetak centimetara.
Prema istraživanju dr. Radmile Matejčić, razvoj ovog načina spajanja leđnih di-
jelova napredovao je, pa su rupice zamijenjene kupljenim ukrasnim metalnim
kvačicama. Konačna varijanta, raširena u našem okruženju, su žabice – pose-
ban način oblikovanja i nabiranja široke ukrasne vrpce, kojima se oponašalo
prijašnje vezanje i spajalo sve dijelove kasa. U tom slučaju nije se više moglo
podešavati širinu nošnje. Znak je to i boljih gospodarskih prilika, kada se mo-
glo šilici platiti šivanje novog dijela nošnje. Žabice su prišivane uzduž šavova
na leđima. Stariji se ljudi sjećaju da su se žabice ponekad protezale preko
naramenica sve do prsa. Krajevi na leđima su ostajali slobodni, samo su bili
nešto dulji – pedesetak centimetara i završavali su stiliziranim cvijetom ob-
likovanim od iste vrpce.

Kas se na prsima kopča metalnim kupovnim kopčicama prišivenima s unutraš-

nje strane, a prve kopče ostavljale su se nezakopčane. Zanimljivo je istaći
da je kroj kasa bio takav da je pritiskao grudi, a nije ih isticao kao simbol
ženstvenosti.

Podsuknja - fris
Podsuknje frisi vjerojatno su ranije bili u jednom komadu s košuljom, a počet-
kom dvadesetog stoljeća se razdvajaju u dva dijela. Izrađeni su od domaćeg
bijelog tkanog lanenog platna, a kasnije od kupovnog bijelog platna. Prijelaz
od struka do donjeg ruba postiže se šivanjem na katove ili šivanjem na kunji.
Fris je morao sezati do polovice lista, a krojen je od dva komada platna, spo-
jena po dužini, s jednim uzdužnim ušivkom, naborom ili sajmrlom, koja je slu-
žila za podešavanje duljine podsuknje.
 29
Pri donjem rubu podsuknje bili su utkani ukrasi od konaca ili je čak izve-
den vez raspletanjem. Početkom dvadesetog stoljeća, prema mogućnostima
domaćinstava, izrađivana je ili kupovana čipka, kojom se ukrašavao donji rub
podsuknje. On se vidio ispod suknje, dok je ukras od utkanih ili vezenih niti
bio dvadesetak centimetara iznad ruba podsuknje i bio je vidljiv samo kod
okreta u plesu.

Slika 19 – Podsuknja - fris

Podsuknja je šivana od domaćeg lanenog platna, a kasnije od kupovnih materijala.
Ukrašavala se vezom ili čipkom. Donji se rub morao vidjeti ispod suknje.

Pojas - kanica
Šivani spoj prslučića kasa i suknje sarze pokriva se vunenim tkanim pojasom,
kanicom, širine oko četiri centimetra. Sačuvana je samo jedna crvene boje, s
utkanim žutim ukrasom u sredini. Vjerojatno je bilo kanica i dugih boja (žute,
zelene), ovisno od ukusa tkalja koje su ih izrađivale. Kanica se opasivala oko
struka, a krajevi su slobodno visili na lijevoj strani.
30

Slika 20 - Pojas kanica

Pokrivalo za glavu - rub

Najstarija varijanta pokrivala za glavu je rub – široka traka od bijelog platna
duljine oko dva metra, a širine četrdesetak centimetara. Krajevi ruba su ras-
pleteni u rese duljine 7 centimetara. Desetak centimetara od kraja poprečno
su u osnovno tkanje utkane niti druge boje, u obliku geometrijskih šara, trake
ili ažura izrađenog od izvučenih i prepletenih niti. Iznad ovih ukrasa javlja se
isti takav ukras, ali izveden samo do trećine širine ruba.

Način slaganja ruba na glavu vidljiv je na fotografiji broj 4 crikveničke nošnje.

Nažalost, nema podataka o načinu slaganja ruba na glavu.
 31

Slika 21 – Tri Crikveničanke pod rubom

Udane žene pokrivale su glavu rubom slažući ga na različite načine.

Prema istraživanjima dr. Radmile Matejčić, rub je pokrivalo udatih žena, dok
su djevojke bile otkrivene glave, kako je to uobičajeno na širem sredozem-
nom području. Postoji jedan podatak da su djevojke nosile crvenkapu posebne
izvedbe. Gornja ploha nije bila ravna, nego u obliku vrlo niskog stošca. Budući
da je takva kapa potvrđena kod ilirskog plemena Japoda, koji su živjeli i do Vi-
nodola, ovakav podatak nije nemoguć. Nedavno su u ovom obliku obnovljene
ličke crvenkape u Gackoj i Otočcu.
32

Slika 22 - Pokrivalo za glavu, rub

Slika 23 - Pokrivalo za glavu, rub

Rub je tkan od pamučnog prediva, duljine oko dva i pol metra. Krajevi su bili ukrašeni
crvenim koncem, a za vrijeme žalovanja crnim. Na kraju su izvučene rese.

U vrijeme kada se u odijevanju pojavljuje kaputić šurka, rub se postepeno

gubi iz upotrebe i zamjenjuje običnom kupovnom kvadratnom maramom, koja
se nosi preklopljena u trokut i vezana pod bradom.
 33

Uređenje kose
Crikveničanke su uređivale kosu na više načina.

Najčešće je kosa razdijeljena na dva dijela po sredini glave i upletena u dvije

pletenice. U njih se upliće i crvena tekstilna traka. Pletenice se obavijaju oko
glave i na vrhu glave vežu upletenim trakama.

Drugi način je poznat pod nazivom na pinćok. Kosa se uplete u jednu pletenicu
i omota na vrh glave i pričvrsti gabrljama (većim ukosnicama).

Uređenje kose na baškot izvodi se tako da se kosa provuče između dviju žica
čijim se okretanjem („rolanjem“) kosa umata i potom se se krajevi žice spoje.
Tako se dobije izgled baškota (geometrijski oblik torusa) promjera 15 cm.

Uređenje kose na barčicu. Dvije pletenice na potiljku se slažu zavojito jedna

do druge na zatiljku tako da čine plohu (barčicu).

Čarape i obuća
Crikveničani su čarape zvali hlače, kalcete prema talijanskom nazivu za
čarape, ili holjevi, prema njemačkom höhe (visoko) a bile su izrađivane od bi-
jelog pamuka, bumbaka. Dosezale su do ispod koljena i tu bi se vezale ukras-
nim crvenim vrpcama. Plele su se kod kuće, različitim vrstama boda – glatkim,
naizmjence pravo-krivo, dva pravo, dva krivo, ili različitim rupičastim uzor-
cima muštrama.
34

Slika 24 -
Čarape hlače

U starije doba, na nogama su se nosile papuče izrađene kod kuće, kakve je

zabilježio Nikola Arsenović. Postojale su natikače bez zapetka i papuče. Na
nogu se oblačila vunena čarapa, na koju se dodao potplat i platneni gornji
dio. Na vunenu pletenu čarapu, do visine gležnja našivala se čvršća tkanina.
Po platnenom gornjem rubu se našivala uska ukrasna traka crvene boje. Vez s
biljnim ornamentima se izrađivao odvojeno, a potom bi ga se našilo na pred-
nji dio papuče. Potplat se izrađivao od tvrđe kože. Papuče su se zadržale u
upotrebi do poslije Drugog svjetskog rata, najčešće kao dječja obuća, a nosile
su ih i stare žene.

Slika 25 - Papuče u izradi

 35

Slika 26 - Papuče u izradi

Pojavom postolara, tradicijska obuća zamjenjuje se kožnim cipelama postoli-

ma. Prema istraživanjima dr. sc. Radmile Matejčić (koju su svi njeni suradnici
zvali teta Rada), od tradicijske obuće zadržao se crveni, sada kožni rub cipele
i crveni paspul, tj. isti takav uski crveni kožni rub oko cijele cipele na spoju s
potplatom. Na prednjem se dijelu našivao kožni ukras, najčešće u obliku crve-
nog cvijeta. Cipela oblikom sliči na papuču, samo joj je dodana široka peta
visine dva do tri centimetra.

Slika 27 – Postoli
Kožna obuća rađena je u obrtničkim radionicama. Zadržao se izvorni oblik i ukrasni crveni
rub, crveni paspul na spoju s potplatom i crveni cvjetni ukras na kapici.
36

Nakit
Karakterističan nakit Crikveničanki su morčići na ušima – naušnice u obliku
glave crnca s turbanom, koje su se kupovale u riječkim zlatarnicama. Osim
morčića, žene su nosile i naušnice na bati – poznate duž cijele jadranske
obale. Na gornjoj polovici kruga ove naušnice imaju žicu za provlačenje kroz
ušnu resicu, a na donjoj polukružni valjčić od puhanoga zlata, koji s donje
strane ima karičicu, na kojoj visi batić u obliku stošca i kuglica nešto veća od
stošca. Jednostavnije rećini imaju jedan bat, a bogatije tri.

Žene su nosile ogrlicu od crvenih koralja. Bogatije Crikveničanke su nosile

dugačke zlatne ogrlice koje bi se tri puta omotale oko vrata (luštrin).

Na prsa se u kas zaticalo cvijeće, najčešće bosiljak, mažurana i ružmarin.

Slika 28 – Naušnice - morčići

 37

Slika 29 – Naušnice - morčići

Slika 30 - Naušnice na bati

38

Slika 31 – Ogrlica od koralja

 39

Donje rublje – gaće i grudnjaci

Donje rublje u današnjem smislu javlja se s europskim utjecajima, koncem
devetnaestog stoljeća i nije dio tradicijskog ruha.

Prvo se javljaju gaće na kotoratu1 ili gaće va ke j strel pukla - gaće u koje je
pukao grom. To su gaće s rasporom koji ide od ispod pupka otraga sve do leđa,
a vežu se vezicama plečićem oko struka. Svrha raspora je praktične prirode.
Kod obavljanja svakodnevnih poslova, gaće su štitile tijelo. Imale su nešto
duže nogavice, na donjem rubu ukrašene vezom, te našivenom kukičanom ili
industrijskom kupovnom čipkom. Kod vršenja nužde su se raširile noge, bez
skidanja gaća, a rastvorio bi se raspor. Na Petaku se sačuvao naziv gaće na
purlit.

Čarape su se nosile do ispod gaća, tako da se nije vidjelo koljeno, jer bi to za

ženu bila velika sramota.

Slika 32 – Gaće na kotoratu

_________________________________
1
kotorata – pomični drveni pokrov za ulaz na tavan
40

Slika 33 – Ženske gaće

Sezale su do koljena, a rub nogavica ukrašavan je ručno rađenom čipkom.
Za blagdane su žene nosile grudnjake – bušte. Ovaj dio nošnje nije dio starog
tradicijskog ruha. U uporabu ulazi koncem devetnaestog stoljeća, pod utjeca-
jem europske mode.

Slika 34 – Grudnjak - bušt

 41

Kaputić - šurka i lažna košulja - slipica

Početkom dvadesetog stoljeća, pod utjecajem građanskog načina odijevanja,
kas postepeno nestaje iz dnevne uporabe što bitno utječe na cjelokupno odije-
vanje. Ostaje samo suknja od kupovnog materijala, na kojoj nije bilo potreb-
no izrađivati sajmrle, nego se prišivaju ukrasne trake. Prslučić kas zamijenjen
je tankim kaputićem - bluzicom šurkom, tipičnim europskim odjevnim pred-
metom toga vremena. Šurka je uski strukirani gornji dio kostima, s uskim ru-
kavima, koji se šire prema ramenima, gdje su nabrani. Izrađuje se od kvalitet-
nijih tkanina crne boje. Moguće su i druge boje, ali uvijek tamne. Iznad prsa
ima okomite pregibe sajmrlice, a ispod prsa izrađen je veći broj ušitaka, ko-
jima se šurka sužava do struka, a potom ponovno širi prema donjem rubu.
Šurka se kopčala svijetlim perlmuterima, industrijski izrađenima pucetima od
školjaka, a nosila se potpuno zakopčana. Dijelom zamjenjuje košulju, od koje
ostaje samo prednji dio s ušivenom čipkom ispod vrata i dio leđa. Slipica se
sastoji samo od prednjeg dijela s čipkom i leđa, bez rukava, natakne se preko
glave i zamjenjuje košulju na dijelovima tijela gdje se vidi ispod šurke.
42

Slika 35 – Bluza - šurka

Kratki haljetak šurka pojavljuje se kao novi odjevni predmet. Šurke su bile uskih rukava,
jednobojne ili s cvjetnim motivima, a kopčale su se pucima izrađenima od školjaka,
perlmuterima.
 43

Slika 36 – Zamjena za košulju, slipica ispod šurke

Zimska odjeća
U zimi se preko opisane nošnje, a prije pojave šurke oblačio kratki kaputić
do pojasa – župica, kakva se nosila i na otoku Krku. Župica je bila krojena po
nitima od pravokutnih dijelova. Izrađivala se od jačeg platna, jer se nosila kao
zaštita od hladnoće.

Nakon pojave šurke, kao zaštita od hladnoće javlja se i crna kvadratna mara-
ma šijalić, veličine otprilike 150 x 150 centimatara, a nosila se presavijena u
trokut. Njome su se žene zagrtale preko ramena.

Kao posebna zaštita od hladnoće i bure, zimi se oblačila kotiga, duža pod-
suknja od janjećih kožica s krznom, koje se nosilo okrenuto prema tijelu, kako
bi bolje grijalo. Kotiga se sastojala od dva dijela – suknje i prsluka. Jedan od
crikveničkih majstora kotižara bio je Matejčić Kotižar, koji je živio i radio na
Petaku (djed Tee Matejčić Jerić). On je na petačkoj obali, koja obiluje izvori-
ma slatke vode, vrutkima, štavio, ispirao i sušio kože, od kojih je šivao kotige.
Cijela obitelj je dobila nadimak Kotižari.
44

Slika 37 – Kotiga
Kotiga je izrađena od štavljenih janjećih kožica, s krznom okrenutom prema tijelu.
Na vanjsku stranu moglo se ušiti dio kupovne tkanine za ukras.
 45

MUŠKA NOŠNJA
Nazivi dijelova nošnje
Dijelovi muške crikveničke nošnje su:
košulja - stomanja
hlače - brageše
prsluk - jelek
pojas - pas
kaput - kaban
donje rublje – gaće i majica purlit
šešir - klobuk
nakit - morčići
cipele - postoli i škarpuni

Muška stomanja nabranica

Muška košulja stomanja izrađivala se od kupljenog industrijski tkanog finog
bijelog platna ujednačene strukture. Za njenu izradu koristile su se tri vrste
konca: za šivanje, za nabiranje i za vezenje, kao i kod ženske košulje.

Krojem i izradom je slična ženskoj, bez ukrasnog veza na rukavima. Ukras nabi-
ranjem konaca na ovratniku izvodi se kao i na ženskoj nošnji, ali provlačenjem
i stiskanjem dvadest i sedam konaca. Da bi se izradio lijepi i pravilni ukras,
preskaču se četiri okomite niti i igla se provlači kroz petu. Na kraju se dobije
karakterističan romboidni uzorak, širok dva i pol centimetra. Od svih dijelova
muške nošnje, košulja se najduže se zadržala u uporabi.
46

Slika 38 – Muška stomanja nabranica

Muškarci su rano prestali nositi nošnju. Zadržala se košulja stomanja. Krojem i izradom
slična je ženskoj košulji, s bogatim ukrasom okovratnika.

Slika 39 – Ukras na ovratniku muške stomanje nabranice

Muške hlače - brageše

Hlače brageše izrađuju se od tamnoplavog ili crnog platna. Kroj je sličan kroju
hlača austrougarske mornarice, s preklopom oko struka. Prema istraživanjima
dr. sc. Radmile Matejčić hlače su se nabavljale iz vojnih viškova ili rashoda. I
naziv boje, teget, dolazi od karakteristične tamnoplave boje uniforme austro-
ugarske mornarice. U svemu ostalom praktično su to današnje standardne
hlače.
 47

Muški prsluk - jelek

I najstariji podaci govore o krojenom muškom prsluku. Kroj je uzak, svi rubovi
su se opšivali uskim crnim rips trakama, širokim jedan do dva centimetra.
Takav ukras sličan je ukrasu ženskoga kasa. Prsluk je imao džepiće za uru i
sitnice. Kopčao se brojnim crnim pucima.

Muški pojas - pas

Muški pojas pas je služio za prekrivanje spoja hlača i košulje i zaštitu križa.
Izrađivan je od crvene trake dužine preko dva metra i širine pednja, (dvadeset
do trideset centimetara). Omatao se oko tijela. Počinje se omatati s lijeve
strane, tako da se niz lijevu nogu spusti deset do petnaest centimetara, a
potom se omata oko struka. Kraj se zaticao za namotani dio.
Isprva se vjerojatno izrađivao od crvene čoje, a kasnije je rađen od kupovnih
materijala.

Muški kaput i kaban

Kaput je sezao do struka, izrađen od jačeg platna standardnog ravnog kroja,
s ukrasnim pucima koje su vjerojatno nabavljali mornari.
Muški kaput kaban zaštitna je zimska odjeća. Oblačio se preko prsluka. Šivao
se od valjane (stupane) vunene tkanine, od ravnih komada širokih oko 30 cen-
timetara, spajanih uzdužno. Imao je ravno krojene rukave i kapuljaču kapuču
ili kapucin. Kaban je bio širok, a duljina je bila do ispod listova. Nosio se prek-
lopljen i vezan. Naziv kaban zadržao se do danas za zaštitne ribarske ogrtače.

Muško donje rublje

Isprva nije postojalo donje rublje. Vjerojatno se počelo nositi prodorom
građanske odjeće početkom dvadesetog stoljeća. Donje rublje u jednom ko-
madu, spojenih majice i gaća od pamučnog pletenca, zvalo se purlit2. Kopčalo
se pucima na prsima, od vrata do početka nogavica.

Šešir - klobuk
Šešir klobuk je širokog ruba, što se susreće i u drugim gradskim sredinama na
Jadranu. Prvotno je bio plitak, a od početka dvadesetog stoljeća muškarci
nose standardno visok šešir sa širokim obodom.
_________________________________
2
purlit - od latinskog purgare – čišćenje crijeva
48
Ribari su koristili crnu vunenu kapu, poput današnje maskirne vojne kape,
a ako bi htjeli pušiti, kapu bi nekoliko puta presavili. Nosila se i klasična
građanska kapa sa štirmićem, šiltom.

Nakit - morčić i kadina

Muškarci su nosili jednog morčića u uhu. U malom džepiću na prsluku nosila se
ura, pričvršćena lancem kadinom za prsluk.

Muška obuća - postoli i škarpuni

Muškarci su nosili bijele pamučne čarape.
Muška obuća slična je ženskoj. Isprva su to bile papuče, a kasnije se javljaju
kožne cipele postoli, oblikom vrlo slične papučama. Muške cipele nemaju
ukrase crvene boje.
Škarpuni su visoke kožnate muške cipele, koje su bogatiji premazivali lanenim
uljem, da ne puštaju vodu. Siromašniji su ih premazivali ostacima slanine. U
škarpune su obuvali dva do tri para vunenih čarapa.

Slika 40 – Crikvenički ribari u Podvorskoj

Ribarska družina snimljena je početkom 20. stoljeća u Podvorskoj
 49

ISTRAŽIVANJA NOŠNJI
Prva istraživanja tradicijskog odijevanja Crikveničana, prema dostupnim po-
dacima, sežu u vrijeme između dva svjetska rata. Najstariji sačuvani zapis
govor je upraviteljice osnovne škole u Crikvenici Zore Lešner Zastavniković
od 29. lipnja 1940. godine. Zora Zastavniković daje detaljan opis nošnje, koja
se ne razlikuje od one u Grižanima3 i potiče stanovnike Crikvenice na čuvanje
tradicije.

Govor Zore Zastavniković (29. lipnja 1940. godine)

4

Današnjim Prosvjetnim danom završavamo opet jednu školsku godinu. Prije

nego se raziđemo i sa školom oprostimo na dulje vremena, hoćemo da se još
sjetimo i pokažemo da smo i mi maleni dijelak našega dragoga hrvatskog naro-
da, koji u obnovljenoj Domovini, a nastojanjem svojih vođa, lijepo napreduje.
Budimo ponosni da pripadamo narodu, koji imade tako bogatu, svoju samo-
niklu narodnu kulturu, koja mu već od davnih vremena daje pravo na život i
opstanak.
Kultura je sve ono što ljudi čine da im život bude lakši i ljepši. Narodna se
kultura očituje u životu i radu naroda – tu su narodni običaji, priče i poslovice,
narodne pjesme i popijevke, glazbala, plesovi, narodne nošnje i motivi, razne
rukotvorine, način gradnje kuća i način života u raznim krajevima. To je sve
nastalo još u ona vremena, kad narod nije ni znao za gradski život. To je pravo
narodno blago, koje je kod Hrvata veliko i dragocjeno, koje mi moramo nasto-
jati upoznati što bolje, da ga zavolimo i dostojno cijenimo. Mnoge su rasprave
i čitave knjige ispisane o tom našem narodnom blagu, a dr. Ante Radić, kako
je mnogo pisao za narod i o narodu, napisao je i knjigu Osnova za sabiranje
i proučavanje građe o narodnom životu, u kojoj nas upućuje kako treba da
promatramo i upoznajemo tu veliku – našu narodnu kulturu – da time što bolje
upoznamo i zavolimo naš narod i dušu narodnu.

_________________________________
3
Grižane, Kotor i Belgrad činili su u 13. stoljeću jedinstvenu općinu, što se vidi i u uvodnom dijelu
Vinodolskog zakonika iz 1288. godine. Crikvenica se spominje tek u 15. stoljeću, u Fundacijskoj ispravi
krčkog kneza Nikole IV. Iz 1412. godine
4
Zora Zastavniković (Mavrići 1889. – Mavrići, 1968.), učiteljica u Grižanima (1912. – 1927.) i Crikvenici
(1934. – 1947.). Od 1943. godine bila je upraviteljica Pučke škole u Crikvenici.
50

Slika 41 – Zora Lešner Zastavniković

Učiteljica Zora Lešner Zastavniković zadužila je Crikvenicu opisom narodne nošnje.
Snimljena je s učenicama i vjeroučiteljem Vladimirom Sušićem u Crikvenici 1944. godine

Mi ćemo se malo pozabaviti jednim dijelom naše starinske narodne kulture,

našeg narodnog blaga, a to je narodna nošnja. Nema kraja u našoj domovini,
u kojem nije bilo narodne nošnje i muške i ženske. Pogledajmo duž naše drage
domovine, napose onog dijela između Kupe, Save i Drave, naići ćemo na divan
i nebrojen niz narodnih nošnja – svaki kraj različan od drugog – gdje se još i
danas gaji samo naša hrvatskas narodna nošnja, koja je nažalost u ovom kraju
skoro potpuno zaboravljena. Te su različitosti obzirom na kraj, tj. kakvog su
oblika, materijala iz kojeg su izrađene i ukrase koji su upotrebljavani.

Goroviti i hladni krajevi zahtijevali su odijela od vune, kabanice, težu obuću

– nego krajevi s toplijim podnebljima u ravnicama. U siromašnim krajevima,
gdje je narod teže živio i više se mučio za uzdržavanje života, nastale su
jednostavnije i ozbiljnije nošnje od onih u bogatijim krajevima. Gdje su ljudi
lakše živjeli, tamo se i u nošnji odrazilo blagostanje i vedrina.
 51
Osim toga na narodnu nošnju djelovali su mnogo i strani utjecaji. Život uvi-
jek dovodi ljude u međusobni saobraćaj i tako nastaje izmjena i preuzimanje
načina života uopće, a osobito odjevnih predmeta. Gdjegod je od davnine
naš narod dolazio u doticaj sa stranim narodima, primao je mnogo i u nošnji
od njih. Na primjer u Bosni od Turaka, u Podravini i Međimurju od Mađara. I
vezeni zlatni uresi u bogatom Srijemu i Đakovštini imadu svoje porijeklo u
doticaju s Istokom.
Dalje je na razvoj nošnje pojedinih krajeva u Hrvatskoj bila od velikog utjeca-
ja podjela zemlje na župe i razna gospoštijska dobra, pa i uređaj nekadašnje
Vojne krajine. I danas u krajevima gdje još postoji narodna nošnja, prema
granicama crkvenih župa ima razlika i u odijelu. Znamo da je isto i u govoru: i
mi ovdje po naglasku i izrazima prepoznajemo Crikveničana od Svetojelenca,
Selčanina, Bribirca, Grižanca i druge. Svaka grupa naroda koja se skupljala
oko jedne crkve, imala je raznih svojih osobitosti, pa tako i u nošnji. Kmetovi
pojedinih negdašnjih gospoštija imali su na svojoj nošnji značajne razlike u
boji odijela, raznom opšavu, da se raspoznaje kamo koji spada, koji mu je
„zemaljski gospodin“ gospodarom. Najviše se je narodna nošnja mijenjala pod
utjecajem kupovnog dućanskog materijala kod vašarskih i gradskih trgovaca.
Te su promjene nastajale polagano i danas još uvijek nastaju. Svako doba je
dalo i seljačkoj nošnji neki biljeg, pa je i ona, iako se drži uglavnom u starin-
skom obliku, podvrgnuta postepenoj promjeni – i ona ima svoju „modu“, samo
što se ta polaganije mijenja, nego u bučnom gradskom životu.
U svim krajevima Hrvatske ženska je nošnja bogatija raznim oblicima od
muške. Ali je ženska nošnja i otpornija protiv raznih novih utjecaja od muške,
koja se mnogo brže gubi i više se je izgubila, nego ženska.
Glavno obilježje u razlici narodne nošnje je kroj. Prema kroju, poimence
ženskog odijela glavni su tipovi u našim krajevima ove nošnje:
Jadranska, koja ima ženske suknje s poramenicama (kako se kod nas zvalo na
kas), većinom crne boje i jednostavni rupci za glavu.
Panonska, po gornjim hrvatskim krajevima, Slavoniji, Srijemu, Vojvodini.
Skuti, opleće, pregače manje ili više ukrašene vezenjem ili tkanjem, najviše
biljnim ornamentima u raznim bojama. Obilježje su joj ženske kape (pocu-
lice) i vezeni rupci (peče šamije).
Dinarska nošnja – cijeli Kordun, Dalmatinska Zagora, Hercegovina, Crna Gora:
haljina u jednom komadu sa vezivom na prsima, rukavima i rubovima skuta,
vunene pregače sa resama, haljetci bez rukava (zobuni).
52

Muslimanska nošnja u Bosni i Hercegovini, sa vrlo širokim nabranim suknjama

u obliku hlača (dimlije), dole stegnute, na to prslučić, fes i koprena.
Naša starinska primorsko-vinodolska narodna nošnja spada u jadranski tip.
Samo još naše najstarije bake znadu točno kako je ona izgledala. Muškarci su
nosili bijele suknene gaće, dole uske, a oko džepova opšivene crnim vunenim
gajtanom. Bijele također suknene fanele sa dosta uskim rukavima, koje su
kasnije zamijenila bijele platnene maje od domaće vune, crni lajbak, pa ka-
pot ili zimi kožuh. To su sve šivali posebni šilci koji su obično po većim mjes-
tima imali svoje radionice.
Žene su nosile široku košulju stomanju nabranicu sa gustim naborima oko
vrata i usto nazubljenim pa su ju sprijeda zakapčale iglom pučenkom, tj.
gumbašnicom sa velikom obično metalnom glavicom. Rukavi također široki i
nabrani na ramenima sa lijepim uresnim šavovima, kod šake sapeti. Suknje
crne, široke sarze prišivene na kas (ili bušt), opšiven na blagdanjim haljama
crvenim ili modrim vrpcama. To su bile halje na sprav. Oko struka su omatale
šareni tkani pojas. Ispod sarze, tj. gornje haljine bila je istog kroja šarena
suknja fris, a bijela takova, urešena čipkama koje su virile ispod ruba gor-
nje suknje, zvala se kiklja. U zimi su nosile umjesto frisa suknju od janjećih
kožica. To je bila kotiga. Te kotige, kao i kožuhe su lijepo izrađivali majstori
kotižari.
Sukno od domaće vune, a i platno od kupovnog pamučnog prediva tkale su
tkalice. Za svečana odijela bile su stomanje nabranice od tanjeg kupovnog
platna, i to gornji dio zvan opleći, a na njega prišiven donji dio krilo od deb-
ljeg platna. Suknje su bile od tanke vunene tkanine zvane tibet, to su bile
halje tibetanke.
Starije žene su nosile jednostavne crne haljetke (bluze) zvane župica. Kasnije
su došle u porabu raznobojne surke.
Kao obuću nosili su opanke. Najstariji opanci vezali su se uskim remenom oko
noge i zvali su se opanak na oputu. U opancima su bile i natikače papuče is-
pletene od grube vune. Čarape su bile bijele, vunene ili pletene od bumbaka
(pamuka), a muškarci su nosili vunene čarape zvane kopica, koje su navukli na
dolnji uski dio hlača, kako vidimo kod naših Ličana.
Na glavi su žene nosile bijeli rub – to je bio do dva metra dugačak ručnik, na
krajevima protkan crvenim koncem. Znale su taj rub načiniti iz kupovnog tan-
jeg platna i krajeve lijepo izvesti crvenim koncem. To su omotale oko glave
 53

tako da su krajevi, jedan dulji a drugi kraći, visili na ramenima, a kod posla bi
ih prebacile natrag. Žalobni rubi bili su na krajevima protkani crnim koncem,
na glavi nad oči natkriveni i ispod vrata pričvršćeni.
Vjenčano odijelo mladenke bila je obično crvena halja sa nabranicom od fini-
jeg platna.
Na glavi visoka kapa složena od raznobojnog umjetnog cvijeća, sa koje su na
leđa visile mnoge raznobojne vrpce kurdele. Ta se vjenčana kapa zvala bisir-
nica. Tu vjenčanu opremu nije svaka mlada nabavljala, obično ju je imao koji
trgovac, od koga su uz odštetu posuđivali. Ni prsten za vjenčanje nije svatko
kupovao, nego su posuđivali jedan drugom, jer nije bio običaj, da se prsten
nosi kao ures. Vjenčani prsten verica bio je od nekog žutog metala i to se zvao
prsten od pahmana.
Kao nakit nosile su žene, to jest djevojke, nizove crvenih krupnih koralja
složenih tako da su u sredini najkrupnija, a prema krajevima sve tanja zrna.
Rećini su bili morci (naušnice) – a i muškarci su nosili u jednom uhu takav
rećin.
Još pred više od pedeset godina je nestalo naše stare primorske nošnje, oso-
bito ovdje, gdje je narod više dolazio u dodir sa stranim svijetom. Na otocima
se još tu i tamo vidi. Ja se iz svoga djetinjstva u Vinodolu sjećam, da su samo
stare none nosile sarze i gdjekoji nonići oblačili svoje bijele fanele i maje.
Još i pred svjetskim ratom se tu i tamo kojeg viđalo. Mnogo sam toga čula od
mojeg pokojnog starog ćaće i stare mame, pa mi je i danas žao, da nisam i
bilježila njihova pripovijedanja.
Ali sada ni već nonići starih!
Ni današnji nonići i nonice se nisu oblačili u starinsku nošnju, ali još nam
znadu o njoj pripovijedati. Mi to sve treba da upamtimo i pobilježimo, da i
oni što dolaze za nama, znadu za tu živu starinu, koja nestaje pred modernim
životom.
Danas već nije moguće obnoviti ono kako je negda bilo, u ničemu, pa ni u
nošnji, jer su sve životne prilike sasvim izmijenjene. Život i u selu i u gradu
imade danas takovih potreba, koje ljudi negda nisu poznavali. U ona stara
vremena seljaci su u svojim zadrugama imali život opskrbljen do smrti, pa su
bez te brige stvarali svoje lijepe rukotvorine, a žene su mogle mirno izrađivati
skupocjene i trajne narodne nošnje. Sad se to nigdje ne može u tolikoj mjeri.
Što danas slično radimo, sve je samo nasljedovanje i oponašanje onog starog i
lijepoga, pa time treba da prikažemo, da nam je to sve milo i drago. Primje-
njujmo gdjegod možemo krasne narodne motive.
54
Drage djevojčice, vi molite svoje mame, da vam naprave odijelo prema staroj
našoj narodnoj nošnji. Neka vam to bude za svečanosti. A vi drage majke,
nastojte udovoljiti toj molbi.
Te će svečane haljine vašoj djeci trajati više godina, bit će mnogo ljepše i jef-
tinije nego one svilene, za koje potrošite mnogo više novaca, a nisu za dulju
upotrebu.
Hajde, uvedimo mi tu modu kod nas. Nemojte, da te haljine budu samo za
mesopust, što se nažalost vidi da jest tako. Mislimo na ono: tuđe poštuj, a
svojim se diči!
Držimo se u svemu toga načela, pa i u nošnji. Pokažimo svoj napredak i u
tome, što shvaćamo i razumijemo prošlos i sadašnjost, a pomažemo utirati
puteve boljoj i ljepšoj budućnosti. Dr. Ante Radić je napisao i ovo: Po ženi se
najbolje pozna, da li narod napreduju ili nazaduje, jer se po ženi najbolje
zna, da li se radi ili se dangubi. Žena neka prva osjeti, kakav je zrak oko nje.
Ako sve kreće napred, ona će prva, ako kola krenu niz brdo – ona opet prva.
Ne dajmo da kola krenu nizbrdo, nego u svakom pogledu da idemo napred!
 55

Od šezdesetih godina do konca dvadesetog stoljeća

U prošlosti je bilo više pojedinačnih pokušaja obnove crikveničke nošnje, na-
pose ženske, prema pojedinim sačuvanim izvornim dijelovima, jer ni jedna
nošnja, ni muška niti ženska, nije sačuvana u cijelosti. Šezdesetih godina
dvadesetog stoljeća izrađene su nošnje za veći broj školske djece.
Prvo sustavno istraživanje nošnje provedeno je 1987. godine. Te su godina za
potrebe Kulturno-umjetničkog društva „Vatroslav Lisinski“ iz Crikvenice dr. sc.
Radmila Matejčić i dipl. ing. Radivoj Belobrajić započeli rad na istraživanju
tradicijskog odijevanja Crikvenice. Dodatni poticaj bilo je i održavanje Hrvat-
ske škole folklora koja se u zimskom sazivu i danas održava u Crikvenici. Ovo
istraživanje rezultiralo je izradom nošnji za crikveničko Kulturno-umjetničko
društvo „Vatroslav Lisinski“.
Smrt dr. Radmile Matejčić onemogućava i prekida rad na više godina, a ujedno
je i zagubljen pisani materijal.
Na osnovi prijašnjeg rada i na poticaj Turističke zajednice Grada Crikvenice,
Ratko Belobrajić pokušava 1993. godine ponovno potaći rad na istraživanju
crikveničke nošnje. Rad slabo napreduje. Višegodišnji rad zimske Hrvatske
škole folklora daje novi poticaj istraživanjima. Na prijemu predstavnika škole
folklora u tadašnjem Poglavarstvu Grada, u siječnju 1995. godine, Ratko Belo-
brajić se obvezao da do Dana grada, 14. kolovoza 1995. napravi rekonstrukciju
tradicijske odjeće Crikvenice. U radu Poticajne grupe za obnovu nošnje su-
djelovali su i dipl. oecc. Marijan Jurinčić, tadašnji predsjednik Kulturno-
umjetničkog društva „Vatroslav Lisinski“, prof. Dubravka Ivančić i dipl. oecc.
Anka Pravdica, a u grupu se uključuje etnologinja Beata Gotthardi – Pavlovsky,
kao i niz Crikveničana, povremenih suradnika. Već u veljači iste godine mar-
ljivo se počinju prikupljati podatci i materijali za obnovu nošnje. Crikveničani
su pozvani preko Radija DJ Crikvenice pozivom „Stel preiskali vaši suhiti,
prekopali stare bora i škatuli, stel ča našli? Ako ste, pridite i prnesite nan,
mi vas čekamo...“
56

Slika 42 – Članovi Poticajne skupine za obnovu crikveničke nošnje

s grupom djevojaka u obnovljenim nošnjama Dubravka Ivančić,
Marijan Jurinčić i Anka Pravdica
 57
Dogovoreno je da se do Dana Grada izrade dvije ženske i jedna muška nošnja.
No, rad na obnovi potaknuo je mnoge Crikveničane da, prema uputama Po-
ticajne grupe, izrade svoje privatne nošnje. Također je preuređeno i osam
postojećih nošnji KUD-a „Vatroslav Lisinski“.
Mnogi Crikveničani prikupljali su podatke i dijelove nošnji i predavali znanje
Poticajnoj grupi za obnovu crikveničke nošnje. Jelka Car – Solarinka, Lidija
Kolonić rođ. Gržičić, Nevenka Pelić rođ. Župan, Marijan Jurinčić – Barin i Mari-
ja Lončarić iz Selaca sačuvali su i prigodom istraživanja nošnje 1995. godine
pokazali dijelove nošnje koje su sačuvali.
Donosimo popis svih suradnika.
Alisa Ahel
Robert Bashota
Kornelija Barac
Renata Baričević
Neda Birko
Frankica Brnjac
Smilja Brnjac
Branka Bujan
Anka Kranjica Car
Dražen Car
Ivana Car
Prof. Ljerka Car Matutinović Slika 43 – Nevenka Pelić rođ. Župan,
Ljerka Car Solarić rođena 1923.g., šivala je i vezla
obnovljene nošnje 1995.g.
Marija Car
Marijan Car
Mirjana Car Rošova
Slavica Car
Miranda Dorić
58
Vita Gašparov
Božica Grbavac
Tea Jerić
Anka Katnić
Jelka Jendrašić
Mirjana Klement
Lidija Kolonić
Vjeka Kos
Vita Kozina
Bruno Lončarić
Marija Lončarić
Nikola Lovrić
Smiljka Mađar Ribica
Zdenko Makuc
Nada Manestar
Duško Marijan
Bosiljka Matejčić
Cveta Matejčić
David Matejčić
Ivana Matejčić
Slika 44 – Obnovljena šurka (1995.)
Matilda Matejčić
Deana Matković
Vera Pahlić
Marija Paljaga
Nevenka Pelić
Ivan Ribarić
 59

Miluška Skomerža
Smilja Sobol
Mario Stojčić
Stana Stojčić
Dr. Vladimir Uremović
Ana Uremović – Vukelić
Dr. Zdravko Vičić
Jelka Vičić
Marija Vičić
Branka Vladić
Ljiljana Zec
Katarina Zgombić
Časna sestra Mirela Kamber
Do Dana Grada izrađene su četiri nošnje, tri ženske i jedna muška, a
izradile su ih Ljiljana Zec iz Rijeke, Nevenka Pelić, Vita Kozina i Božica
Grbavac iz Crikvenice i salon „Tenez“ Kornelije Barac iz Crikvenice.
Nošnje su predstavljene u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u
povodu Dana Grada Crikvenice 14. kolovoza 1995. godine.
Iako je bilo više pokušaja obnove crikveničke nošnje (od 1932. do 1936.
godine, 1939.-1940., 1964., 1975. i 1987. godine u kojoj je sudjelovala
i dr. Radmila Matejčić), nisu sačuvani pisani materijali, a nisu sačuvani
ni rezultati obnova.
Uključivanje Grada Crikvenice u nastojanja da se prikupljeni materi-
jali iz 1995. godine usutave i objave u povodu šestote obljetnice prvog
spomena imena Crikvenice, daje nadu da će nošnja Crikvenice i u et-
nografskim prikazima zauzeti svoje zasluženo mjesto među brojnim i
raznolikim hrvatskim nošnjama. Iako skromna, kao i ljudi koji su je
nosili, zaslužuje svu našu pažnju i ljubav.
Ovaj pisani prikaz u tome pomaže.
60

Slika 45 – Predstavljanje nošnji u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije

14. kolovoza 1995. godine

Slika 46 – Predstavljanje nošnji u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije

14. kolovoza 1995. godine – govor Marijana Jurinčića
 61

Slika 47 – Ester Brnjac i Ivica Malatestinić, gradonačelnik Crikvenice, koji je

crikveničku nošnju redovno odijevao za svaku svečanu sjednicu Gradskog vijeća
u svom mandatu, od 1995. do 2005. godine
62

KROJEVI NOŠNJI
Kroj 1 – Ženska košulja - stomanja nabranica

Kroj 2 – Spojevi na ženskoj košulji - stomanji nabranici

Kroj 3 – Suknja - sarza

Kroj 4 – Ženski prsluk - kas

Kroj 5 – Način izrade nabora na ovratniku muške i ženske košulje

Kroj 6 – Ukras ovratnika košulje

 63

Kroj 1 – Ženska košulja - stomanja nabranica

64

Kroj 2 – Spojevi na ženskoj košulji - stomanji nabranici

 65

Kroj 3 – Suknja - sarza

66

Kroj 4 – Ženski prsluk - kas

 67

Kroj 5 – Način izrade nabora na ovratniku

muške i ženske košulje
68

Kroj 6 – Ukras ovratnika muške košulje

 69

CRIKVENIČKA NOŠNJA
Sažetak
Knjigom o narodnoj nošnji, kulturi i tradiciji svečanog odijevanja Crikveničanki
i Crikveničana, skupina entuzijasta je na svoj način ispričala priču o Crikvenici
i njezinim ljudima. Svojim marljivim istraživačkim radom prikupili su materi-
jalne dokaze i općenita saznanja o svim dijelovima svečane narodne ženske
i muške nošnje na prostoru grada Crikvenice, koja je ovdje bila u dnevnoj
uporabi do kraja 19. stoljeća. Tada se počinje gubiti, a uporabno se zadržala
(naročito ženska), samo u svečanim prigodama, do kraja Drugog svjetskog
rata.

Bilo je više pokušaja istraživanja i obnove crikveničke narodne nošnje, a ovdje

nam je važan rad Poticajne skupine i mnogih građana koji su joj pomogli da bi,
priređeni od pojedinih sačuvanih dijelova nošnje, za Dan Grada, 14. kolovoza
1995. godine, sugrađanima i brojnim turistima, bili ponosno predstavljeni pri-
mjerci obnovljenih nošnji.

Ova je knjiga logičan slijed pisanog prikaza toga rada, zahvala brojnim pret-
hodnim istraživačima (Nikola Arsenović, Zora Zastavniković, dr. Radmila
Matejčić, …) i njihovom plemenitom trudu u pokušajima (slikom, riječju, ma-
terijalnim dokazom) očuvanja crikveničke narodne nošnje, a dolazi u pravi
čas: kao kockica u mozaiku priče o Gradu u povodu 600. obljetnice prvog
spomena njegova imena.

KLJUČNE RIJEČI
Crikvenica, tradicionalno odijevanje, crikvenička narodna nošnja, dijelovi
nošnje, donje rublje, pokrivala za glavu, obuća, nakit, uređenje kose, istra-
živanja
70

CRIKVENICA FOLK COSTUME

Summary
With this book on the folk costume, and culture and tradition of the ceremo-
nial dress of Crikvenica, a group of enthusiasts wishes to tell the story of the
town and its people. With their diligent research, they have collected mate-
rial and knowledge about all the elements of the men’s and women’s ceremo-
nial costumes that were used in the area of the town of Crikvenica until the
late 19th century. After that, the costumes started decreasing in importance
and were used (especially the women’s one) only on ceremonial occasions
until the end of World War Two.

There have been several attempts to research and restore Crikvenica’s folk
costume. The work of the authors of this book has been particularly impor-
tant. With the help of many local people, they put together fragments of
preserved costumes and proudly presented the restored costume on the Day
of the Town of Crikvenica on 14 August 1995.

This book is a record of their work and an acknowledgement of numerous pre-

vious researchers (Nikola Arsenović, Zora Zastavniković, Dr. Radmila Matejčić,
etc.) and their noble efforts to preserve the Crikvenica folk costume through
images, words and material evidence. The book also comes at the right mo-
ment: as a tile in the mosaic of the story of Crikvenica on the occasion of the
600th anniversary of the first mention of its name.

Keywords
Crikvenica, traditional dress, Crikvenica folk costume, parts of the costume,
underclothing, head covering, footwear, jewellery, hair arrangement, research

ADVERBUM, Opatija
 71

DIE VOLKSTRACHT VON CRIKVENICA

Zusammenfassung
Mit diesem Buch über die Volkstracht, die Kultur und die Tradition der Fest-
kleidung in Crikvenica möchte eine Gruppe von Enthusiasten eine Geschichte
über die Stadt und ihre Menschen erzählen. Bei ihrer fleißigen Forschungsar-
beit sammelten sie Kleidungsstücke und allgemeine Informationen über alle
Bestandteile der männlichen und weiblichen Festtagstrachten, die im Gebiet
der Stadt Crikvenica bis Ende des 19. Jahrhunderts im täglichen Gebrauch
waren. Danach verliert die Tracht an Bedeutung und wird bis zum Ende des
Zweiten Weltkriegs nur zu feierlichen Anlässen getragen (vor allem die Frau-
entracht).

Es gab mehrere Versuche, die Volkstracht von Crikvenica zu erforschen und

zu restaurieren. Einen wichtigen Platz nimmt dabei die Initiative der Autoren
dieses Buches ein, die mithilfe vieler Einheimischer gut erhaltene Trachten-
bestandteile zusammengetragen und die restaurierte Tracht am Tag der Stadt
Crikvenica, dem 14. August 1995, ihren Mitbürgern und vielen Besuchern und
mit Stolz präsentiert haben.

Dieses Buch ist ein schriftliches Dokument über diese Initiative und eine Anerk-
ennung vieler Forscher vor dieser Zeit (Nikola Arsenović, Zora Zastavniković,
Dr. Radmila Matejčić u.a.), die allen ehrenvollen Bemühungen um die Erhal-
tung der Volkstracht von Crikvenica in Bild, Wort und Material würdigen soll.
Außerdem kommt das Buch gerade im richtigen Moment, denn es stellt einen
wesentliches Element im Mosaik der Geschichte der Stadt Crikvenica dar, die
ihr 600. Jubiläum seit der ersten Erwähnung ihres Namens feiert.

Schlagwörter
Crikvenica, traditionelle Kleidung, Volkstracht von Crikvenica, Trachtbestand-
teile, Unterwäsche, Kopfbedeckungen, Schuhwerk, Schmuck, Haartracht,
Forschungen
ADVERBUM, Opatija
72

COSTUME TRADITIONNEL DE CRIKVENICA

Résumé
Avec le livre de Costume traditionnel, de la culture et de la tradition de gens
de Crikvenica, le groupe d’enthousiastes a raconté à son façon l’histoire de
ville et des habitants de Crikvenica. Ils ont fait le recueil des épreuves maté-
riaux et des notions générales de tous les détails des costumes traditionnels
des hommes et des femmes, qui était utilisée quotidiennement à partir de
dix-neuvième siècle. En suite des années, l’usage des costumes traditionnels
(spécialement le vêtement féminin) ne termine pas de s’utiliser, mais seule-
ment dans les cérémonies, jusqu’à la fin de deuxième guerre mondial.

On a fait plusieurs essayes afin d’étudier et de reconstruire les costumes tra-

ditionnels de Crikvenica, et ici on apprécie beaucoup les efforts des auteurs
et des autres concitoyens qui ont aidé la représentation des exemples des
reconstruites costumes traditionnels (faites des parties conserves de mêmes
vêtements) en vue de la festivité de Dan Grada (le jour de la ville), le 14 aout
de l’année 1995.

Ce livre est une séquence logique faite comme un exposé de ce même tra-
vail. Il est aussi présenté comme une reconnaissance aux plusieurs exploreurs
(Nikola Arsenović, Zora Zastavniković, dr. Radmila Matejčić, …) et comme leur
noble effort d’essayes de préservation des costumes de Crikvenica en mot, en
image, et en épreuves matériaux. Ce vient dans la bonne heure comme une
partie de mosaïque d’histoire de la ville en vue de la 600eme anniversaire de
la première mention du nom propre de ville de Crikvenica.

LUCIJA BARBARIĆ
 73

COSTUMI TRADIZIONALI
DELLA CITTA DI CRIKVENICA
Riassunto
Con il libro sui costumi tradizionali, sulla cultura e sulla tradizione del vestire
cerimonialmente del popolo della città di Crikvenica, il gruppo di entusiasti
ha raccontato la storia al modo suo della città di Crikvenica e del suo popolo.
Con i loro coscienziosi studi, loro hanno raccolto delle prove materiali e le
coscienze generali delle tutte le parti dei costumi tradizionali femminili e
maschili nei dintorni della citta di Crikvenica che si usava quotidianamente al
fine del 19 secolo. A quel tempo comincia la perdita dell’uso dei costumi. Si è
mantenuto solo l’abito femminile, ma solo nelle situazioni cerimoniali al fine
della seconda guerra mondiale.

C’erano molti tentativi dello studio e della ricostruzione dei Costumi tradizio-
nali della città di Crikvenica. Gli sforzi degli autori e dei molti cittadini hanno
aiutato la onorevole rappresentazione degli esempi dei costumi ricostruiti dai
parti dei costumi conservati per i turisti e per gli stessi concittadini al giorno
del 14 agosto dell’anno 1995.

Questo libro è una sorta della sequenza logica scritta che rappresenta lavoro
sopra menzionato ed e anche una riconoscenza ai molti ricercatori (Nikola
Arsenović, Zora Zastavniković, dr. Radmila Matejčić, …) ed al loro fatica di
collezionare le immagini, le parole e le testimonianze materiali al fine di
preservare i costumi tradizionali della città di Crikvenica. Questo viene nella
buona ora come una parte del mosaico della storia della citta per il 600 anni-
versario del prima menzione del nome della città.

LUCIJA BARBARIĆ
74

RJEČNIK ČAKAVSKIH RIJEČI I IZRAZA

batȉ - vrsta naušnica
bẽla - bijela
bērhãn - 1. noviji naziv za podsuknju,
2. suknja sarza spojena s prslukom
bisirnȉca - vjenčana kapa
borȍ - niski ormar za rublje
bragȅše - hlače
būmbãk - pamuk
bȕšt - ženski prsluk s naramenicama,
grudnjak
črljȅnī - crveni
čȑnī - crni
drȅtva - čvrst postolarski konac
fãlde na kāntũn - okomiti nabori
kapȍt - kaput
kapȕča ili kapucĩn - kapuljača
kȁs - ženski prsluk s naramenicama,
grudnjak
kȉklja - vrsta podsuknje ukrašena
čipkom
klobũk - šešir
kȍpica - vunena čarapa
korãli - ogrlica od koralja
kotȉga - ženska podsuknja s prslukom
izrađena od janjeće kože i krzna
kotorȁta - pomični drveni poklopac za
ulaz na tavan
krīlȍ - donji dio stomanje nabranice

frȉs - podsuknja krosnȉ - 1. tkalački stan,

2. veliki nezgrapni predmeti
gãbrlja - vrsta ukosnice
kūrdȅla - vrpca
gȁće na kotorȁtu - vrsta donjeg rublja
lȁtica - 1. ušivak ispod rukava koji širi
gȁće va ke’ j strẽl pȕkla - vrsta donjeg košulju i omogućuje lakše oblačenje,
rublja 2. limena kutija, 3. dio cvijeta
hȁlje tibetãnke - suknje od tanke lȍh štikerãj - starinski puni vez s rupi-
vunene tkanine cama
hlȁče - čarape
luštrĩn - dugačka debela zlatna ogrlica
hȍljevi - čarape
mẽrlić - čipka
jēlȅk - muški prsluk
mesopȕst - karneval
kabãn - muški kaput
mõrčići - vrsta naušnica
kadȋna - lanac
mȕštra - 1. uzorak, 2. pogrdan naziv
kalcȅti - čarape za zlu osobu
kȁnica - ženski vuneni tkani pojas na bãrčicu - način češljanja, uređivanja
kȁpa sa štrimićẽn - kapa sa šiltom i oblikovanja kose
 75
na baškȍt - način češljanja, uređivanja sãrza s kȁsom - ženska gornja vunena
i oblikovanja kose haljina s prslukom
na pinćȍk - način češljanja, uređivanja sãrza svilnȉca - suknja od kvalitetnijih
i oblikovanja kose materijala (primjerice svilena)
nȅgda - nekad slipȉca - košulja bez rukava
nôni - bake stomȁnja - košulja
nônić - djed stomȁnja nabranȉca - ženska košulja s
ȍpanak na opûtu - opanak koji se naborima
vezivao kožnim trakama suhȉt - tavan
oplȅći - gornji dio stomanje nabranice šâkulica - končana petlja za dugme,
papȕče - ženska obuća koja se izrađivala umjesto rupice
pãs - muški pojas šȉvānje na kūnjȉ - način šivanja kojim
se ističe prijelaz od struka do donjeg
paspũl - rub ruba podsuknje
pȅdānj - pedalj šȉlica - krojačica
perlmȕtēr - dugme izrađeno od šjãl / šjalȉć - velika vunena marama
školjaka
škārpūnȉ - visoke muške cipele
plȅčić - uska vrpca
škȁtula - kutija
postȍlī - cipele
šũrka - ženski kaput / bluza s uskim
preiskȁli - pretražili rukavima
prīdȉte - dođite takȍve - takve
prnesȉte - donesite tārvẽz - pregača
purlȉt - donje rublje u jednom komadu tȅget - nijansa plave boje
(spojeni majica i gaće od pamučnog
pletenca) tȉbet - tanka vunena tkanina
pȕtac - dugme vȇrica - vjenčani prsten
rećîni - naušnice vrūtȁk - izvor
rũb - dugo i usko žensko pokrivalo za žȁbica - poseban način oblikovanja
glavu i nabiranja širokih ukrasnih vrpci na
stražnjem dijelu ženskog prsluka (kas)
rūbȁc - marama
žȕpica - kratki ženski kaput do pojasa,
sãjmrla - pregib na odjeći
uskih rukava
sãrza - široka nabrana suknja
76

RECENZIJA
rukopisa knjige „Crikvenička nošnja“ autora Radivoja Belobrajića,
Dubravke Ivančić, Marijana Jurinčića i Anke Pravdice

Kako se iz naslova razabire, rukopis knjige obuhvaća elaboraciju crikveničke

nošnje, kulturnog dobra koje je obilježavalo nekadašnji način života šireg
područja Crikvenice.

Autori teksta „Crikvenička nošnja“ – Radivoj Belobrajić, Dubravka Ivančić, Mari-

jan Jurinčić i Anka Pravdica polaze od uvodne konstatacije da je način odijeva-
nja koji se uobičajeno naziva narodnom nošnjom iz svakodnevice Crikveničana
iščezao već prilično davno. Posebice se tradicijski stil muškog odijevanja izo-
bičajio, kao i u susjednim jadranskim područjima, već u 19. stoljeću. Potaknuti
zatečenim stanjem, autori su tragali za nastojanjima koja su se poduzimala
kako tu sastavnicu nekadašnjeg života ne bi pokrio posvemašnji zaborav. Izvor
starijih obavijesti pronašli su u akvarelima zbirke Nikole Arsenovića, nastale
u trećoj četvrtini 19. stoljeća, kao i u opširnom zapisu crikveničke učiteljice
Zore Zastavniković iz 1940. godine. No, pravi se zamah tim naporima zbio u ne-
davnoj prošlosti, tj. 90-ih godina dvadesetog stoljeća.Tada se cijelu lokalnu za-
jednicu motiviralo da pronalaskom još sačuvanih pojedinih odjevnih predmeta,
odgovarajućih fotografija i iznošenjem vlastitih sjećanja dobronamjernih po-
jedinaca, pridonesu stvaranju pouzdane predodžbe o nekadašnjoj odjeći. Time
je stvoren fond podataka, na osnovu kojega se moglo upustiti u vjerodostojne
podloge za rekonstrukciju odjevnog kompleksa. S tom su nakanom autori opis-
ali sve sastavne dijelove narodne i građanske ženske te narodne muške nošnje,
a opis dokumentirali fotografijama iz minulih razdoblja i popratili priloženim
krojevima. Takvim su postupkom na zadovoljavajući način dosegli zadani cilj
predstavljanja nekadašnjeg tradicijskog odijevanja stanovnika Crikvenice.

Na manje promjene i korekcije u tekstovima ukazala sam autorima izravno. U

nadi da će se s mojim prijedlozima složiti, preporučujem da se rukopis knjige
„Crikvenička nošnja“ što prije objavi.

Zagreb, 14. 5. 2012.

Dr. sc. Aleksandra Muraj,
znanstvena savjetnica
 77

BILJEŠKE O AUTORIMA
Radivoj Belobrajić,
dipl. ing. rođen je 02. 07. 1954. godine u Rijeci. Uz posao kojim se profe-
sionalno bavi, puno ljubavi, žara, vremena i energije posvećuje našoj etno
baštini. Zaljubljenik je u hrvatski folklor, a u svojim terenskim istraživanjima
posvećuje punu pozornost i ljubav njegovim trima komponentama: pjesmi,
plesu i nošnji. Od 1979. godine je član Kulturno-umjetničkog društva „Vatro-
slav Lisinski“ Crikvenica, a od 1981. polaznik i član Zimske škole hrvatskoga
folklora, što se od 1963. godine održava u Crikvenici, u kojoj prati i surađuje u
predavanjima o narodnim nošnjamam pjesmama i tradicijskim glazbalima.
U suradnji s prof. dr. Radmilom Matejčić radio je 1985. godine, za potrebe
KUD-a „Vatroslav Lisinski“ na rekonstrukciji crikveničke nošnje. Rad je izno-
va pokrenut 1995. godine kada Belobrajić sudjeluje u radu Poticajne skupine.
Svjestan je da bez dugotrajnog, strpljivog rada i mnogih pokušaja rekonstruk-
cije nije moguće dovršiti ovako zahtjevna promišljanja. Zato se raduje što će
ovom knjigom o crikveničkoj nošnji uloženi trud i ljubav konačno uroditi - lije-
pim plodom.

Dubravka Ivančić
Biti zaljubljenik u ono što si nekad radio, a i sada u okviru svojih mogućnosti,
velika je sreća i nagrada svakom čovjeku. Među takve ljude spada profesorica
DUBRAVKA IVANČIĆ, zaljubljenica u život i svoj poziv.
Crikveničkih je korijena, rođena u Dubrovniku. Nona je, kao tromjesečnu bebu,
dovodi u Crikvenicu i ona uz nju provodi najranije djetinjstvo učeći od nje sve
što je domaće, lijepo, tradicionalno. U Crikvenici ostaje cijeli život. Ponosna
što pripada prvom naraštaju crikveničkih gimnazijalaca, završila je studij
povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bila je stipendistica
općine Crikvenica i kao mlada profesorica vraća se svojoj Gimnaziji u kojoj,
predano se posvetivši odgojno-obrazovnom radu, provodi cijeli radni vijek.
Puna entuzijazma i kreativnosti uključila se 1998. godine u djelatne aktivnosti
Društva Crikveničana. Posebno valja istaknuti njezin angažman u pripremi i re-
alizaciji izložbe fotografija „Crikvenica - oćada z istog kantuna nakon 100 let“
koja je imala iznimno lijep odjek. Bila je suautorica izložbe, kasnije i knjige
„Crikveničani u Prvom svjetskom ratu“.
Angažman oko prikupljanja gotovo izgubljenih dijelova i obnavljanje crikveničke
nošnje predstavljao joj je kao profesorici, povjesničarki i Crikveničanki izazov
i radost, a ganutost i ponos kada je 1995. godine, obnovljena i u punom sjaju
predstavljena javnosti.
78

Marijan Jurinčić
rođen je 1948. godine u Rijeci. Osim godina školovanja u Hotelijerskoj školi u
Zagrebu i studija na Hotelijerskom fakultetu u Opatiji – čitav je radni i životni
vijek proveo u Crikvenici.
Posebno područje njegovog kulturno-umjetničkog djelovanja predstavlja rad
u KUD-u „Vatroslav Lisinski“ kojemu je dugogodišnji predsjednik. Ono što u
tom zadivljujućem kontinuitetu treba istaknuti je organizacijska ustrajnost,
uspješnost aktivnosti, okupljanje mladih članova, a nadasve privlači ona ljud-
ska komponenta koje je skrivena i ne može se iskazati podatcima svedenim na
nabrajanje područja djelovanja toliko važnih, kako za kulturni amaterizam,
tako i za kulturni i društveni život Crikvenice (osnivanje Folklorne skupine,
formiranje Pjevačkog zbora, Tamburaškog orkestra, izdavanje nosača zvuka
„Crikvenice moja“,…).
U želji da KUD „Vatroslav Lisinski“ i grad Crikvenica konačno dobiju precizno
definiran izgled nošnje, uključio se u rad Poticajne skupine, sudjelovao u pri-
kupljanju informacija i materijalnih dokaza o izgledu i načinu izrade nošnje.
Svjestan je da taj opsežan posao ovime nije završen. Trebat će još mnogo
strpljivoga rada, vještih ruku i ljubavi da bi nošnja postala sastavni dio života
Crikveničana.

Anka Pravdica,
rođ. Radil, rođena je 1934. godine u Crikvenici. Gimnaziju je završila u Rijeci,
Ekonomski fakultet u Zagrebu. Bila je zaposlenica Brodogradilišta u Kraljevici,
a najveći dio radnoga vijeka provela je u Riječkoj banci, Ispostava Crikvenica.
Otvorena i odlučna, pedantna i precizna, svjesna vrijednosti zavičajne tradici-
je, kulture i prirodne baštine, svakom poslu pristupa predano i savjesno. Bila
je dugogodišnja tajnica Društva Crikveničana u okviru kojeg se izuzetno zalo-
žila da se hrastovi medunci u Guljanovom dolcu, blizu Crikvenice, uvrste u za-
štićene spomenike prirode. Suautorica je najprije izložbe, a potom knjige „Cri-
kveničani u Prvom svjetskom ratu“, a radu u Poticajnoj skupini za obnovu
crikveničke narodne nošnje pristupila je studijski interdisciplinarno, istražujući,
potičući, precizno zapisujući sve što je vezano uz određeni predmet, svaki de-
talj tradicijskog odijevanja. Iako s posebnom pozornošću ističe predanost i
rad svojih kolega, suautora knjige i naročito stručno vodstvo etnologinje prof.
Beate Gotthardi, zaslužna je što je svaki korak na ovom istraživačkom putu
ostao zapisan, dokumentiran i uspješno priveden završetku.

Priredila: Marija Gračaković

 79

FOTOGRAFIJE S PREDSTAVLJANJA
OBNOVLJENIH NOŠNJI
14. kolovoza 1995.godine
80
81
82
83
84

Literatura
Belobrajić, Ratko; Ivančić, Dubravka; Jurinčić, Marijan; Pravdica, Anka
(2004.): Narodna nošnja – ženska stomanja nabranica, Vinodolski zbornik,
broj 9, Adamić, Rijeka i Ustanova u kulturi „Dr. Ivan Kostrenčić“, Crikvenica,
str. 389 - 396
Braica, Silvio (2000.): Iz povijesti hrvatske i svjetske etnologije (pojmovnik,
drugi dio), Ethnologica Dalmatica, vol. 9, Etnografski muzej Split, str. 5
Braica, Silvio (2003.): Mapa hrvatskih narodnih nošnji Nikole Arsenovića,
Etnografski muzej Split, 2003., crteži 123 i 124
Brozović, Brozo(1938.): Vinodolska knežija i morska kupališta, Zagreb
Erceg, Ivan: Položaj i obveza Pokupskih, Gornjokotarskih i Vinodolskih
kmetova u svjetlosti urbarijalnih regulacija (1775-1780)
Franić, Ivo T.(1937.): Hrvatsko primorje Meja i Praputnjak, Etnografski
muzej Zagreb.
Hirc, Dargutin (1996.): Hrvatsko primorje, 1891. g., pretisak Tiskara Rijeka,
Rijeka
Horvat, dr Rudolf (1906.): Politička povijest grada Rijeke, Kolo, Matica
hrvatska, Zagreb
Klaić, Vjekoslav (1901.): Krčki knezovi Frankapani, Matica hrvatska, Zagreb
Laszowski, Emil (1902.): Hrvatske povijesne građevine, Zagreb
Radauš Ribarić, Jelka (1975.): Narodne nošnje Hrvatske, Spektar, Zagreb
Vinodolski zbornik (1983.), broj 3, Koordinacijski odbor za njegovanje i
razvijanje tradicija NOB-e i socijalističke revolucije, Crikvenica
Vinodolski zbornik, (1988.), broj 5, Koordinacijski odbor za njegovanje i
razvijanje tradicija NOB-e i socijalističke revolucije, Crikvenica
Zega, Nikola: Zbirka Nikole Arsenovića, U Narodna starina, sv. 5, knjiga II:
129 - 150
 „Narodnu nošnju na prostoru današnjeg
Grada Crikvenice, kako je ona izgledala u
njezinu starinskom i relativno izvornom
obliku, potražit ćemo na njenom vlasti-
tom primorskom tlu i okruženju, ali i u
zajednici etnografskih dobara dužinom
hrvatske obale Jadrana. Na prostoru tzv.
jadranske zone.
(…) Pokazalo se da je temeljna oznaka
starinskog crikveničkog ruha za žene i to
za vrijeme oko 1900. g. gornja vunena
haljina s naramenicama crne boje – sarza
s kasom. Oblačila se na bijelu lanenu ili
pamučnu košulju – stomanju nabranicu.
Ispod suknje nosila se jedna ili dvije pod-
suknje ljeti, odnosno posebna podhaljina
od ovčjih kožica s runom, kotiga zimi.
Zimsku žensku odjeću tog tipa upotpunio
je i kratki vuneni haljetak župica.
Uz suknju sastavljenu, nabranu i slo-
ženu od domaće vunene tkanine sarze
– nosio se rub. Poduži trag pretežno od
bijelog platna s kojim se pokrivala glava
crikveničkih žena na jednak ili sličan na-
čin kao i u drugim primorskim krajevima,
osobito na otoku Krku.
Muška košulja stomanja nabranica bila
je široka i nabrana od domaćeg platna.
Crne hlače – brageše, „do kičice“, neizo-
stavni prsluk, na glavi široki klobuk i re-
ćina u uhu, oblikovali su osnovnu ideju o
muškom liku tog vremena, za oko 1900. g.
pa i onog mlađeg do 1918. g.“

Prof. Beata Gotthardi, etnologinja

(1995.)