Potsjetnik o sakramentu ispovijedi

1. Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene!

Kakva je moja vjera, moj odnos prema Bogu? Da li sam sumnjao, gubio pouzdanje u Boga,
mrmljao na Boga? Jesam li možda više pouzdanja imao u osobe ili stvari, nego li u Božju
riječ? Da li sam od tih osoba ili stvari napravio lažna božanstva, idole, koji me ne mogu
spasiti? Jesam li praznovjeran, bavio se gatanjem, vračanjem, čitao horoskop živio i ravnao se
po njemu? Nastojim li oko rasta u vjeri, priznajem li se kršćaninom u privatnom i javnom
životu ili sam zatajio svoju pripadnost Crkvi zastidjevši se svoje vjere? Jesam li učinio kakvo
svetogrđe, obeščastio svetinje? Da li sam molio i kakva je bila moja molitva?

2. Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!

Da li sam uzaludno izgovarao ime Božje? Jesam li psovao? Što? Velike-psovke; Boga, Gospu,
svece ili male psovke: đavla, mater? Koliko puta? Ako mi je psovka prešla u naviku , da li
sam se trudio da je iskorijenim? Da li sam proklinjao ili se krivo zaklinjao (prizivao Boga za
svjedoka neke laži)?

3. Spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji!

Poštujem li nedjelju kao Dan Gospodnji? Pohađam li nedjeljnu Svetu Misu? Koliko sam je
puta propustio zbog neopravdanog razloga, zbog nemara? Jesam li u Misi sudjelovao aktivno
(molitvom i pjesmom), sabrano i pobožno ili uopće nisam slušao ni pratio nego se bavio
drugim mislima ili za vrijeme Mise pričao? Da li sam u nedjelju obavljao, radio, teške
fizičke poslove?

4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!

Da li sam slušao, poštivao i pomagao svoje roditelje? Ako su roditelji pokojni da li sam za
njih molio i prikazao Svetu Misu?

5. Ne ubij!
Jesam li kome oduzeo život, namjerno ili u samoobrani? Da li sam prouzrokovao tuđu smrt,
počinio pobačaj, nekoga na to nagovarao, odobravao ili sudjelovao u činu čedomorstva? Da li
sam se srdio, svađao se s nekim ili tukao? Da li koga mrzim, jesam li kome smišljao osvetu,
želio drugome zlo, radovao se tuđoj nevolji?

6. Ne sagriješi bludno!
7. Ne ukradi!
8. Ne reci lažna svjedočanstva!
Jesam li bio iskren - ljubio istinu? Da li sam poštivao dobar glas bližnjega ili sam možda
nekoga ogovarao (bez potrebe iznosio tuđe mane, pogreške i slabosti) ili nekoga oklevetao
(optužio ga za nepočinjeno djelo tj. izmislio o drugome neistinitu stvar)? Da li sam, kada je
mojom zaslugom drugi bio ocrnjen, te kada mu je narušen dobar glas, kletvu opozvao?

9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!

Imam li poštovanja prema svome tijelu koje je hram Duha Svetoga i prema tijelu svoga
bližnjega? Jesam li očuvao čistoću, bračnu vjernost? Da li sam bludno mislio, sagriješio
djelom; sam ili s drugom osobom - muškog ili ženskog spola , čitao nemoralne tekstove,
gledao nepristojne časopise ili filmove, govorio besramne riječi? Jesam li imao neuredne želje
prema tuđem bračnom drugu?

10. Ne poželi nikakve tuđe stvari!

Jesam li poštivao tuđe vlasništvo? Da li sam nekome nešto ukrao, oteo, opljačkao - počinio
razbojstvo? Nekoga možda prevario ili počinio kakvu štetu?
Još se valja pitati i priznati si, odnosno posvijestiti, koja je moja glavna mana radi koje me
drugi opominju ili možda zbog nje trpe.
Dobro je razmisliti i o svojim postupcima s obzirom na sedam glavnih grijeha : 1. Oholost, 2.
Škrtost, 3. Bludnost, 4. Zavist,

5. Neumjerenost u jelu i piću, 6. Srditost, 7. Lijenost. (Ukoliko su neke stvari već spomenute
ranije ne treba ih opet nabrajati.)
Dobro je još prisjetiti se i što nam kažu crkvene zapovijedi, pa se upitati: Da li sam se u
korizmi petkom uzdržavao od mesa, a u ostale petke kroz godinu zamijenio nemrs kojim
dobrim djelom? Jesam li postio zapovijedane postove, tj. na Pepelnicu ili Čistu Srijedu, te na
Veliki Petak? Da li sam doprinosio za crkvene potrebe? Osjećam li možda još nešto kao
teret na svojoj svijesti?

Nakon brižljivo obavljena ispita savjesti dolazi i druga napomena, a to je: POKAJATI SE ZA
SVOJE GRIJEHE! Kajanje je bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom da više nećemo
griješiti. Bez kajanja nema ni oproštenja.

Obraćenje rađa ljubav i bol. Ljubav prema Neizmjernom kojem smo bili nevjerni, a bol u duši
što smo Njegovu ljubav, od koje smo sve primili, tako lako zaboravili, iznevjerili se. Kajanje i
bol koja se javlja u duši iz ljubavi prema Bogu, zove se savršeno kajanje, a sva druga
pokajanja koja se bude u duši iz bilo kojeg drugog razloga (npr. strah), zovu se nesavršeno
pokajanje. Što sada? Potrebno je donijeti još i odluku da više nećemo griješiti, te da ćemo
nadoknaditi štetu i ispraviti nepravdu. Svjesni smo grijeha i njegove moći. Mnogi će možda
reći: " Pa ja ću opet sagriješiti. " I ruke ponovno zaprljamo, pa ipak ih opet peremo. Valja
računati i na milost Božju koja nas kod naše dobre volje zasigurno neće napustiti, ako je mi
ne izdamo.

Treće što je potrebno učiniti: OČITOVATI (ISPOVJEDITI) SVOJE GRIJEHE SVEĆENIKU

- ISPOVJEDNIKU!
Sveta ispovijed započinje pozdravom: "Hvaljen Isus i Marija!". Zatim činimo znak križa
govoreći: "U ime Oca i Sina i Duha

Svetoga", te "Skrušeno ispovijedam svoje grijehe kojesam učinio (-la) od svoje zadnje
ispovijedi koja je bila ", treba reći

kada smo se zadnji put ispovijedali. Sada treba nabrojiti sve svoje grijehe prema unaprijed
obavljenom ispitu savjesti. Ovdje

mnogi vjernici često griješe, baš zato što ispit savjesti nije bio dobar. Jedni, kada se
ispovijedaju, ili premalo kažu ili gotovo

ništa, ali ne zato što ništa ne bi imali reći, nego jer se nisu dobro pripremili na sakramenat.
Drugi opet, nabrajaju svoja

dobra djela ili ističu kako nisu nešto sagriješili (hvale se), a to ne spada u svetu ispovijed. Ovo
se susreće i kod starijih

osoba, što je znak da nisu bili dobro poučeni kod prve ispovijedi i Prve Pričesti ili su se
kasnije zanemarili. Ispovijed ne

može biti razgovor i rješavanje problema svih mogućih vrsta. Moramo misliti i na druge koji
čekaju na red, osobito ako se

radi o vremenu pred velike blagdane. Ukoliko ima poteškoća takve naravi treba se dogovoriti
sa svećenikom za poseban
termin i obaviti posebni duhovni razgovor. Svakako, ispovijed nije razgovor. Sveta Ispovijed
je sakramenat koji nam

oprašta grijehe počinjene nakon Krštenja odnosno nakon zadnje ispovijedi. Dakle, ona nam
briše sve grijehe osim

istočnoga grijeha. Stoga je važno u ispovijedi uvijek reći sve svoje grijehe , kojih smo se
sjetili u ispitu savjesti , jer nam

Bog oprašta sve grijehe koje ispovijedamo. Ako bi netko namjerno zatajio koji grijeh, bolje bi
bilo da se osoba i ne

ispovijeda, jer mu u tom slučaju ispovijed postaje nevaljana, Pričest svetogrdna. Ne treba
dodatno opterećivati svoju

savjest, novim, teškim grijehom. Ono što imamo reći, treba kazati bez straha i bojazni što će
svećenik o nama misliti,

pogotovo ako nas poznaje. Sv. Ispovijed je tajna i svećenik ju je dužan čuvati. Ako smo koji
grijeh zaboravili reći, a kasnije

ga se sjetimo, nije potrebno vraćati se i ponovno ispovijedati. Zaboravljeni grijeh reći ćemo
prilikom sljedeće ispovijedi.

Ovdje valja napomenuti i napast zloga duha koji čovjeka nastoji odvući od iskrenosti samo da
mu upropasti djelo milosti.

Naime, često kad griješimo đavao nam oduzima svaki stid, a kad se ispovijedamo onda nam
ga vraća, samo da sve ne

kažemo.
Nakon što smo rekli sve grijehe ispovjedniku, možemo reći: "Velečasni, molim Vas pokoru i
odrješenje od grijeha."
Svećenik nas može, ako je to potrebno, još nešto pitati ukoliko nismo bili jasni, dati nam
savjet, a potom će nam naložiti

pokoru. Prije nego nam podijeli i odrješenje, reći će nam da izmolimo molitvu kajanja. Što se
tiče same molitve kajanja, ima

ih više, ali najbolje bi bilo da kažemo formulu koja je lagana i kratka, a ipak potpuna. Od svih
do sada, najlakša je za naučiti,

a ujedno i najpotpunija ova molitva :

"Kajem se od sveg srca , što uvrijedih Boga, svoje najveće i najmilije dobro. Mrzim sve svoje
grijehe i čvrsto odlučujem da

ću se popraviti, te da uz Božju pomoć neću više griješiti. "

Kada smo dakle rekli sve grijehe, pokajali se za njih, te donijeli odluku da ćemo se popraviti i
da nećemo više griješiti, stekli

smo uvjete za odrješenje. To je dakle četvrta stvar, pravilo u Ispovijedi ODRJEŠENJE!

Ispovjednik moli nad pokornikom

molitvu odrješenja koja završava riječima:

" ja te odriješujem od svih grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga," čineći znak križa,
a mi se na te riječi i na taj znak

prekrižimo i odgovaramo: "Amen." Svećenik može reći : "Hvalite Gospodina jer je dobar", na
što odgovaramo :
"Jer je vječna ljubav Njegova." Svećenik zaključuje:
"Gospodin ti je otpustio grijehe, idi u miru", a mi:
˝Bogu hvala!" Ispovijed nakon odrješenja može završiti i samo kratkim pozdravom
svećenika :
"Hvaljen Isus i Marija", na što mi odgovaramo:
" Navijeke."
Nakon završene ispovijedi, treba ispuniti i peti uvjet, a taj je: IZVRŠITI ZADANU
POKORU, TJ. DATI ZADOVOLJŠTINU!
Ona može biti različita, npr. nadoknada štete, vraćanje ukradenih stvari, ispraviti tuđi
dobarglas, post, izmirenje s onim s

kime smo u svađi, , a ako je molitva, tada je izmolimo ucrkvi. Zahvalimo se Bogu na milosti
sakramenta Ispovijedi.
Svakako, sveta ispovijed, nije sama sebi svrhom, ako nas ne vodi k PRIČESTI! Neki to
navode kao šesti uvjet. Za sve nas

koji inače pristupamo k svetoj Pričesti vrijede ova pravila :

- biti u Božjoj milosti (čisti u duši), tj. da nemamo teškog smrtnog grijeha,
- da smo se prethodno pokajali i za sve svoje lake grijehe,
- da sat vremena prije Pričesti ništa nismo jeli ni pili (osim lijekova i vode), tj. da
smoobdržavali euharistijski post,
- razmišljati koga u svetoj Pričesti primamo - PRAVO I ŽIVO TIJELO GOSPODINA
NAŠEGA ISUSA KRISTA S BOŽANSTVOM

I ČOVJEŠTVOM!
Ako zbilja sve ovo vjerujemo, onda nam je lako držati se gore navedenih načela, svega
rečenoga. Baš o našoj vjeri u Isusa

Krista i Njegovoj nazočnosti u Presvetom Oltarskom Sakramentu, pod prilikama kruha u liku
bijele hostije, ovisi kako ćemo sve ovo prije navedeno napraviti i izvesti. Što je časniji gost -
to se više za susret s Njime i pripremamo.

Još jedan odgovor na pitanje : " Kako se često ispovijedati? "

Neki od vjernika misle da je nužno prije svake svete Pričesti obaviti Ispovijed. No što
ispovijedati ako nema nikakve materije? Za one koji nisu počinili neki teški grijeh, dovoljno
je savršeno pokajanje na početku Svete Mise, a ispovijed će obaviti kada to doista bude
potreba. Drugi opet misle da ispovijed nije bitna, pa samo uvijek odlaze na Pričest. Ni to nije
dobro. Ovdje nam valja poslušati i držati se onoga što je Crkva odredila za svoje članove u III.
crkvenoj zapovijedi koja glasi : "Svake se godine najmanje jedanput ispovijedi i o Uskrsu se
pričesti." Ovo valja pojasniti. Svaki vjernik kao član Crkve, barem jednom godišnje mora
pristupiti sakramentu Ispovijedi, bez obzira, ako i smatra, po svojoj savjesti, da na duši nema
teškog grijeha. Oni koji su svjesni teškoga grijeha, ne čekaju Božić, Uskrs, ... već se takvi
trebaju ispovjediti što prije kako ne bi živjeli u teškom grijehu, jer grijeh uvijek rađa grijeh.
Želim da svima koji budu čitali ovaj naputak, bude pomoć znanje o sakramentu Ispovijedi, te
pomoć u ispovijedanju; na blagoslov i duhovnu korist rasta u vjeri i krepostima - na milost, za
spasenje.