.1.

Općenito o Nato-u
Sjevernoatlanski savez predstavlja savez 29 država iz Sjeverne Amerike i Europe koje su se
obvezale da će ispunjavati odrednice Sjevernoatlantskog sporazuma potpisanog u Washingtonu 4.
aprila 1949. godine.U skladu sa Sporazumom, osnovna uloga NATO-a jest očuvati mir i
sigurnost političkim i vojnim putem u zemljama članicama.Savez se obvezao na obranu zemalja
članica u slučaju agresije ili opasnosti od agresije, vodeći se načelom da napad na jednu ili više
članica znači napad na sve.NATO je organiziran kao međudržavna organizacija, unutar koje
svaka zemlja članica zadržava pravo na svoju samostalnost. Sve odluke NATO-a donesene su
zajednički, konsenzusom. Najvažnije tijelo za donošenje odluka NATO-a jest Sjevernoatlantsko
vijeće, u kojem su zastupljeni predstavnici svih članica Saveza na razini veleposlanika, ministara,
te šefova država i/ili vlada.

3. Temeljne sigurnosne zadaće NATO-a

Temeljne sigurnosne zadaće NATO-a opisane su u Strateškom konceptu Saveza (Strategic
Concept). Strateški je koncept mjerodavna izjava o ciljevima Saveza koja na najvišem stupnju
daje smjernice o političkim i vojnim sredstvima za postizanje tih ciljeva. To je temeljni dokument
za provedbu politike Saveza u cjelini.Koncept obuhvaća sljedeće političke elemente:;

• održavanje vojne spremnosti Saveza kako bi se osigurala učinkovitost vojnih operacija;

• razvoj europskih mogućnosti kroz Savez;
• održavanje odgovarajućih struktura i procedura za sprječavanje sukoba i upravljanje krizama;
• učinkovita partnerstva temeljena na suradnji i dijalogu sa zemljama koje nisu članice NATO-a;
• širenje Saveza i politika otvorenih vrata za potencijalne nove članice;

4. Organizacijska struktura
Sjevernoatlantsko vijeće, Odbor za odbrambeno planiranje i Skupina za nuklearno planiranje
glavne su institucije za razvoj politike i donošenje odluka.
4.1. Vojna organizacija i struktura
 Vojni odbor

 Vojno-zapovjedna struktura

 Savezničko zapovjedništvo za operacije

 Savezničko zapovjedništvo za transformaciju

 Međunarodno vojno osoblje

4.2. Vojni odbor

Vojni odbor predstavlja višu vojnu vlast NATO-a pod sveobuhvatnom političkom ovlašću
Sjevernoatlantskog vijeća i, prema potrebi, pod nadležnošću Odbora za obrambeno planiranje i
Skupine za nuklearno planiranje. Vojni se odbor sastaje pod predsjedanjem izabranog
predsjedatelja,a predstavlja glavno vojno savjetodavno tijelo za Sjevernoatlantsko vijeće, Odbor
za obrambeno planiranje i Skupinu za nuklearno planiranje.
Članovi odbora su visoki vojni časnici koji imaju ulogu nacionalnih vojnih predstavnika pri
stalnom zasjedanju, a predstavljaju svoje načelnike obrane.

Vojni predstavnici su u svom dnevnom radu predstavnici svojih država pri čemu zastupaju
njihove najbolje interese, dok ujedno ostaju otvoreni za pregovore i rasprave kako bi se mogao
postići konsenzus.Predsjedatelja Vojnog predlažu načelnici obrane, a imenuje se na dužnost u
trajanju od tri godine. On radi u međunarodnom interesu, a njegova nadležnost potječe od Vojnog
odbora kojemu je odgovoran u izvršavanju svojih dužnosti. Predsjedatelj Vojnog odbora obično
predsjeda svim sastancima Vojnog odbora.

4.3 Vojno-zapovjedna struktura

Vojno-zapovjedna struktura NATO-a predstavlja mehanizam koji omogućuje vojnim čelnicima
NATO-a zapovijedanje i kontrolu nad snagama dodijeljenima za združene operacije koje
obuhvaćaju više grana – kopnenu vojsku, mornaricu i ratno zrakoplovstvo. Ona se temelji na
hijerarhijskoj strukturi Strateških zapovjedništava i podčinjenih zapovjedništava.
4.4 Vrhovni saveznički zapovjednik za Europu (SACEUR)
Zadaća Vrhovnog savezničkog zapovjednika za Europu u Savezničkom zapovjedništvu za
operacije jest očuvanje mira, sigurnosti i teritorijalne cjelovitosti zemalja članica Saveza pomoću
procjene rizika i prijetnji, vojnog planiranja i slično.U slučaju izbijanja agresije, ili ako
Sjevernoatlantsko vijeće smatra da je agresija neizbježna, SACEUR provodi sve vojne vježbe
koje su pod ovlašću i sposobnostima njegovog zapovjedništva.U načelu, NATO nema nezavisne
vojne snage osim onih koje su mu dodijelile zemlje članice za vojne operacije. Stoga, kada
Sjevernoatlantsko vijeće odluči započeti neku operaciju, zemlje članice moraju staviti snage na
raspolaganje kroz proces stvaranja snaga.Ovaj proces može obuhvaćati i zemlje nečlanice
NATO-a, kao što su zemlje Partnerstva za mir (PfP) i Mediteranskog dijaloga. Nakon što su ove
snage završile svoju misiju, one se vraćaju svojim nacionalnim vojnim strukturama.
4.6. Međunarodno vojno osoblje
Međunarodno vojno osoblje je pod nadležnošću svoga direktora, predstavlja izvršnu agenciju
koja pruža potporu Vojnom odboru.
5. NATO u Bosni i Hercegovini
Upravo je Bosansko Hercegovačka kriza i rat omogućili su NATO-ovu bližu saradnju sa
Ujedinjenim nacijama te angažman u podršći implementaciji mirovnog sporazuma. NATO je kao
jedina organizacija koja u svakom trenutku raspolaže silom bio idealan partner posrnuloj UN
misiji u BiH. Savez je u avgustu i septembru 1995. godine izveo napade koji su pomogli okončati
rat u Bosni i Hercegovini i potom je vodio operaciju očuvanja mira tokom devet godina, od
decembra 1995. do decembra 2004.
Zaključak:

Međunarodna organizacija NATO je kroz 70 godina svog postojanja izrasla u veoma moćnu i
važnu instituciju koja ulijeva sigurnost i povjerenje unutar država članica, ali i šire jer savez
nastoji surađivati sa što više različitih organizacija koje djeluju širom svijeta.Oko 40 zemalja koje
nisu članice NATO-a surađuju sa NATO-om na širokom spektru političkih i sigurnosnih
pitanja.Te zemlje uključene su u dijalog i praktičnu saradnju sa Savezom.

NATO pored svih prednosti ima vrlo malo vlastitih stalnih snaga. Kad se Sjevernoatlansko vijeće
dogovori da pokrene operaciju, članice dobrovoljno upućuju vojne snage, koje se nakon
okončane misije vraćaju u svoje zemlje.