Lynn Shepherd

FATALNA
BLISKOST

2
Prijevod djela:
A treacherous likeness

S engleskog jezika preveo:

Mladen Kopjar

Prepjevao stihove:
Tomislav Brlek

3
 ... kao što srce ljudsko,
u snu kad gleda preko gladna groba
varavu sliku sebe vidi...

Percy Bysshe Shelley, Alastor, 1816.

4
 Autoričina napomena

Ono što slijedi plod je mašte, ali ta je mašta utemeljena na

činjenicama.
Fatalna bliskost rekonstruira događaje iz života nekih od
najglasovitijih mladoromantičara - pjesnika Percyja Bysshea Shelleyja,
njegove žene Mary, njezine polusestre po očuhu Claire Clairmont i lorda
Byrona, oca Claireina djeteta.
U posljednja dva stoljeća mladoromantičari su nadahnuli mnoge
umjetnike koji su o njima napisali stotine knjiga i uprizorili niz drama i
filmova, a postoje i brojni prikazi onog slavnog ljeta 1816. koje su
proveli zajedno na Ženevskom jezeru kada je začet Frankenstein. Ipak,
ostale su mnoge praznine i čudnovat muk, mnogo neobjašnjivog, a
biografi nam u vezi s tim mogu ponuditi samo nagađanja.
Fatalna bliskost pokušaj je da se između tih praznina isplete nova
priča, nova pripovijest koja će ispuniti taj muk.
U bilješci na kraju romana navodim što je u njemu stvarno, a što
izmišljeno, no sve sam se vrijeme pokušavala vjerno držati onoga što
sam pročitala o životu i osobinama tih iznimnih i osebujnih ljudi.
Povijesna vrela otkrivaju priču protkanu ljubavlju i smrću, tajnama i
izdajom. Moja verzija te priče još je mračnija, ali uistinu mislim da daje
uvjerljiv odgovor na mnoge enigme koje Shelleyje prate čak i danas jer
nikad nisu bile dokraja objašnjene.

5
6
PRVI DIO

1850

7
 PRVO POGLAVLJE

Zapadni vjetar

Ova je priča počela usred guste, jesenske magle, a sada već bjesni
zapadni zimski vjetar. Visoko gore, na dubokom, teškom, sivom nebu
klize rasuti oblaci, a nevidljivi uzduh pod nogama nekom čarolijom
podiže mrtvo lišće. Suho lišće žute, crne, pepeljaste i jarkocrvene boje
vjetar podiže iz blatnih žljebova uz pločnik kovitlajući ga u zapusima.
Nije to vrijeme za šetnju; samo prodavač peciva prkosi jakom vjetru
boreći se, napola svijen pred njegovim ledenim naletima, da zadrži šešir
na glavi i krpu na košari s pecivima. Nije to vrijeme za pješačenje ni za
dokonu šetnju pa ćemo se načas skloniti u elegantnu georgijansku vežu i
promotriti tu georgijansku ulicu. Na jugu, na istoj razini s ulicom, tromo
vijuga smeđo- siva rijeka, na sjeveru buja ranojutarnji promet na
Strandu. Ali ovdje je sve tiho i jedini je prolaznik velika crna mačka
koja se šulja kaldrmom, potom silazi niz stube u podnožju kuće tik
ispred nas. Štakor koji joj visi iz čeljusti nalik je na raskuštrane brkove.
Na gornjim katovima kuća svjetla je teško vidjeti premda je posluga u
podrumima budna i zaposlena već više od dva sata. No čini se da postoji
iznimka. U kući nasuprot nama, visoko iznad ulice, prozorsko je krilo
otvoreno. Ako se samo malčice približimo, ugledat ćemo priliku koja
stoji na prozoru.
Mladić je to. Blijed je, a oči su mu upale i umorne. Ili se bar tako
čini odavde. Možda je to samo odsjaj plavkastog stakla, a možda je bio
budan cijele noći i sada ondje stoji jednako mučen svojim mračnim
brigama. No jedno je sigurno: Charles Maddox, koji pilji niz gotovo

8
praznu ulicu, i ne zna da smo ovdje. Sluša udaranje prozorskih krila,
jedini zvuk koji se čuje u visokoj i tihoj kući. Uzdahne razabravši
duboko tkanje tišine shvaćajući da se ništa nije promijenilo. Dva kata
ispod, u sobi većoj i otmjenijoj od njegove, pokraj lijepog mramornog
kamina u kojem plamsa vatra nad kojom netko stalno bdije, leži njegov
prastric, nepokretan, u istom hladnom spokoju koji ga je pogodio prije
više od tri tjedna. Još diše - još je živ - no život je to na koji pada
drhtava sjena, sjena koju je nemoguće izbjeći.
Charles se okrene natrag prema sobi. Živi ovdje već više od mjesec
dana i sada taj tavanski prostor napokon izgleda kao da u njemu netko
stalno prebiva. Nema više sanduka za čaj u kojima je, noseći ih gotovo
cijelim gradom, na treći kat prenio svoje stvari. Na njihovu su mjestu,
cijelom dužinom zida, nove police. Knjige je smjestio u nizove, a zbirku
predmeta u grupe koje je označio više ili manje uredno ispisanim
oznakama: Etnografija, Zoologija, Povijest, Mineralogija. Knjige su
pohabane od stalne uporabe, no predmeti su raspoređeni s velikom
pomnjom. Novčići su poredani kronološkim redom na novom crvenom
baršunu, a školjke i komadiće koralja napokon je izvadio iz staklenke u
koju ih je spremio još za školskih dana. A ako bolje pogledate, vidjet
ćete da ove raznolike, naoko nepovezane predmete Charles nije smjestio
samo na najpraktičniji način već i na najviše mjesto od poda premda je
teško reći je li ih time htio zaštititi od mačka ili mačka od njegove
radoznalosti. Usput, Grom je trenutačno odveć zauzet - časti se
ulovljenim štakorom i ne zanimaju ga Charlesovi rariteti od kojih ni
jedan nije ni približno tako ukusan (iako je nekoliko šarenih prepariranih
ptica na najvišoj polici tu i tamo malko očerupano i izgrebeno, što daje
naslutiti da je Grom, poput svog vlasnika, vjeran istinskim znanstvenim
metodama te da se uvjerio u nejestivost ptica vlastitim čudnovatim
eksperimentom).
Charles ode do stalka s lavorom i na trenutak se zagleda u svoje oči.
Lice koje zuri u njega iz zrcala naborano je od spavanja, tamne brončane
kovrče raskuštrane, ali posjekline na čelu nisu ostavile ožiljak. Nije da
mu je stalo. Lavor na stalku bio je obrubljen ledom, no kad je otvorio

9
vrata, nije ga dočekala topla voda. Upravo se spremao glasno zazvati
Billyja u prizemlju kad je primijetio nekadašnjeg prastričeva vjernog
pomagača kako, polako se uspinjući, skreće uza zavoj na stubama dok u
kvrgavim rukama stišće vrč iz kojeg se diže para. Prije mnogo godina
Abel Stornaway bio je čovjek od kojeg su strahovali u mračnim
krugovima londonskog društva, no kad ga pogledaš sada, nikad ne bi
pomislio takvo što: noge su mu iskrivljene, leđa svijena, a pramenovi
kose mlohavo mu vise s naborane ćele prekrivene mrljama. Godine su
mu oduzele snagu, kao i detektivu kojemu je služio, no Abelu je
oslabjelo samo tijelo, a njegovu gazdi nakon mnogih desetljeća svenuo je
um.
Abel spusti vrč na stalak za lavor i stane promatrati Charlesa kako
odmata zavoj s desne ruke. Možda ste Charlesa već susreli pa znate
kako je i zašto zaradio tu ozljedu. Znate i to da strpljenje nije osobina
koja bi se mogla povezati s tim mladićem pa ste možda iznenađeni što
još nosi zavoj iako mu je ruka vjerojatno već gotovo posve zacijeljela.
No nakon što je pala i posljednja vrpca zavoja, postalo je jasno zašto ga
je nosio: pod zavojem je ozljeda bila skrivena, a bez njega se nije moglo
ne zamijetiti da Charlesu nedostaje jedan prst. Charlesu obično nije
mrsko suočiti se sa stvarnošću koliko god neugodna bila. Štoviše,
njegova tvrdoglava odlučnost da postupa upravo tako te da na to
prisiljava druge više no jednom priskrbila mu je nevolje. No očito je da
ima nešto u vezi s ovim slučajem što ne može podnijeti, barem ne zasad.
Abelovim sjajnim, znatiželjnim očima nije promaknulo da je čisti zavoj
već bio pripremljen. Charles je smjesta ponovno zamotao ruku.
- Što želiš, Abele? - upita Charles. Pitanje bi svakome zvučalo kao
povod za razgovor, no zapravo su, znala su to obojica muškaraca, samo
željeli promijeniti temu.
- Obično vodu pošalješ gore po dečku, što znači da me sada želiš
nešto pitati.
- Sjećate se posjetnice koju smo dobili, gospon Charles? Jeste li
nešto poduzeli u vezi s tim?
Charles odmahne glavom i priđe ormaru s odjećom, što je bio

10
učinkovit premda pomalo kukavički način da izbjegne Abelov pogled.
- Još ne, Abele,
- Takvi ljudi ne vole da ih se pusti čekati. To nije uljudno, gospon
Charles, ni pametno, ne za ljude koji se bave ovim našim poslima.
Premda je znao da ne bi smio, Charles se osmjehnuo na riječ našim i
na trenutak se zapitao koliko dugo Abel nije radio na nekom slučaju -
zapravo, koliko dugo Maddox nije radio na nekom slučaju. Vidio je
dokumente u radnoj sobi i znao da se njegov prastric bori za razum puno
dulje no što je pretpostavio one noći prije nekoliko tjedana kad je Abel
došao po njega. Kad su se vratili, zatekli su Maddoxa kako mlatara
rukama poput luđaka u smradu svojih fekalija. No ipak, suprotno svim
očekivanjima i liječničkim mišljenjima, maestralni je detektiv nekoliko
puta ipak došao k sebi i tada je, oštrinom i pronicavošću svojih uvida,
bio kao nekad, a onaj luđak u njemu doimao bi se poput prilike iz nekog
opscenog sna. Taj lucidni Maddox, a ne onaj ludi, pomogao je Charlesu
da riješi svoj posljednji slučaj - Maddox koji ga je naučio svemu što zna
o umjetnosti i znanosti istrage, Maddox koji sada i jest i nije, koji leži u
sobi ispod njegove, ukočen i izoliran u svom umu na nekom jezivom,
mučnom mjestu.
- Ne možete ga probuditi tako da stražarite nad njim - kazao je tiho
Abel.
- Doktor je...
- Što on zna? - odbrusi Charles sijevajući svojim plavim očima. - Ne
zna nam reći ni što mu je, a još manje kako ga izliječiti.
- Možda nema lijeka, gospon Charles. Možda ćemo ga morati pustiti
da ode.
Charles se okrene, a Abel opazi da je podigao bradu susprežući
suze. - Znam koliko vam znači, ali ne možete po cijele dane biti pokraj
njega. On to ne bi htio.
- Trebao sam biti ovdje. Trebao sam nešto napraviti. Abel uzdahne.
Već je neko vrijeme slutio da ga to muči.
- Ne bi to ništa promijenilo, gospon Charles. Napadaj ga je obuzeo
tako naglo da bi sve bilo isto tko god da je bio tu. A niste bili tu jer ste

11
radili svoj posao. To bi i on htio. Isto kao što bi htio da odete do onog
gospona koji je ostavio svoju posjetnicu. Ak’ ni zbog čega drugog, onda
iz pristojnosti.
- Čemu? - slegne Charles ramenima. - Vjerojatno je riječ o nekom
beznačajnom slučaju. Posluga krade vilice za kolače. A i ne treba nam
novac.
- Posao je sam po sebi nagrada, kako je moj stari znao reći. A vi
morate malo van iz ove kuće. Napregnite mozak. Pa makar se i pokaže
da je riječ o sitnoj krađi.
Charles duboko udahne pa kimne.
- U redu. Obavit ću to ovog jutra.
Polako se okrene i promotri svoju malu kolekciju košulja.
- Pretpostavljam da bih trebao biti pristojno odjeven kad već idem u
posjet baronetu - promrsi.
Pola sata kasnije, sišavši u prizemlje, Charles na trenutak zastane na
vratima salona na kojima su zastori bili rašireni. Abel je pokušavao
nahraniti Maddoxa kašom iz zdjele. Lijeva je strana starčeva lica bila
obješena, a lijeva ruka i šaka kao da su mu bile svinute i neprirodno
ukočene. Jasno je što se dogodilo. U Londonu postoje liječnici koji
imaju dovoljno znanja da dijagnosticiraju moždani udar, ali pomoći,
unatoč tome, nema. Većina kaše već je završila na ubrusu ispod starčeve
brade, svezanom poput dječje podbradače. Na svaki Abelov pokušaj
žlicom starac bi se oglasio tihim, ojađenim jecajem. Prije mjesec dana
Maddox bi, frustriran, u bijesu zavitlao zdjelu na pod, ali sada više nema
ni volje ni snage čak ni da laganim pokretom odgurne hranu. S obzirom
na oštroumnost koju je nekoć imao te strahopoštovanje koje je budio,
ovo je uistinu bilo gorko poniženje. Prizor je Charlesu bio mučan te se
odmakne i krene prema vratima. No u tom se trenutku nečega sjetio pa
korakne natrag u sobu.
- Abele, nisi li rekao da je moj stric dobio napadaj zato što je vidio
posjetnicu onog muškarca?
Abel prestane žlicom grabiti kašu te podigne pogled.
- Hja, ne mogu reći da je baš tako.

12
 - Ali vas ste dvojica upravo o tome razgovarala neposredno prije
napadaja?
- Je, tako je bilo.
- A posljednje što je izgovorio prije no što se srušio bilo je ime,
žensko ime.
- Jest, gospon Charles. Zadnje što mi je rekao bilo je: - Mary. Mislio
sam da je to ime žene koju je ljubio u davna vremena, još prije nego što
ste se vi rodili. Al’ ste vi rekli da bi mogla biti riječ o nekoj posve
drugoj ženi.
Charles izvadi posjetnicu iz džepa i ponovno je pogleda.
- Da - reče tiho - mislim da bi to mogla biti neka sasvim druga žena.
Charles se zaputi prema Belgraviji iako je do tamo trebalo prijeći
dobar komad puta, osobito po ovakvom vremenu. Odlučio je pješački,
ali nakon deset minuta borbe s vjetrom, stišćući oči pune prašine,
priznao je poraz i stao u red za omnibus. Ranojutarnja je gužva jenjala pa
je uspio pronaći prazno sjedalo. Uvukao je ramena, a omnibus se polako
probijao između bučnih kola, kočija, teretnih kola i fijakera zbijenih duž
Stranda, skrenuvši potom u St. Martin’s Lane. Ova je ruta inače prepuna
torbara, prosjaka, uličnih pjevača i kotlokrpa, no po ovakvom vremenu
samo su najhrabriji kupci i prodavači vani prkoseći vjetru.
A Charles je, radeći u policiji, naučio da većina uličnih prodavača i
piljara jedva spaja kraj s krajem i da su na rubu gladi.

Pola sata kasnije Charles je izašao iz omnibusa i našao se u potpuno

drukčijem okružju. Krenuo je preko djevičanskih trgova Belgravije punih
štukatura - četvrt je tako duboko ukorijenjena u londonski krajolik da je
teško povjerovati kako su ovdašnje kuće sagrađene tek potkraj 1820- ih
godina. Neke od kuća pokraj kojih je Charles prolazio čak nisu bile ni
dovršene. No unatoč tome, te prilično ružnim hrpama šute i odbačenih
cigala po uglovima, u tim savršeno čistim, bijelim kućama stanuju
najbogatiji ljudi na svijetu. Velik novac osigurava neopipljiva dobra isto
koliko i opipljiva, a najvrednija od njih u ovom razvratnom i prljavom
gradu skrivena su od očiju javnosti. Nasuprot prilazu na Chester

13
Squareu pred velikim vratima s osam rešetki stajao je vratar, pristojan no
malko svadljiv, te ustrajno od Charlesa tražio da mu pokaže posjetnicu
ostavljenu u Buckingham Streetu. Tek ga je onda propustio. Charles je
posjetnicu još jednom morao pokazati, ovoga puta batleru koji mu je
otvorio vrata kuće na broju dvadeset četiri.
- Očekuju li vas? - upitao je muškarac prezirno pogledavajući
posjetnicu, koja je u međuvremenu dobila i uši, očito se pitajući je li ju
Charles izvadio iz kante za smeće.
- Možda ne ovog jutra - odgovori Charles cinično - ali budući da sam
s posjetnicom dobio i poziv da dođem u posjet, pretpostavljam da moj
dolazak neće biti potpuno iznenađenje.
Batler se lagano namršti.
- Pogledat ću jesu li gazda ili gazdarica kod kuće.
Vrata se zatvore. Pet minuta Charles je toptao nogama na stubama
pokušavajući se ugrijati ne mareći pretjerano što ga u kući zasigurno
dobro čuju.
Batler ponovno otvori vrata.
- Pođite za mnom, molim.
Charles ga je poslušno slijedio niz hodnik te uza stube. Činilo se da
uljudno gleda preda se, ali poduka njegova prastrica bila je vrlo korisna.
Iz naoko beznačajnih stvari može se mnogo toga doznati. Kuće, životinje
i odjeća, govorio je njegov prastric, često otkrivaju više o njihovim
vlasnicima nego oni sami (i iz Charlesove se ekscentrične zbirke
predmeta moglo štošta doznati o njemu, a pogotovo iz njegove
posvemašnje nebrige za svoj izgled te pažnje koju je posvećivao svom
mačku). Kuća je bila uređena uobičajeno. Vlasnici su vjerojatno smatrali
da je namještena ukusno, no Charlesu se učinila malko previše
ukrašenom i dosadnom. Jednako kao i onaj kartončić, sedam s pet
centimetara, jedino iz čega je dosad mogao izvući kakav- takav
zaključak. Zamijetio je da su presvlake u kući od prilično loše tkanine, a
namještaj je vjerojatno bio rabljen. Kao da je postojao nesklad između
žudnje za raskoši i nevoljkosti da se za nju plati. Upitao se jesu li za
napetost između ta dva osjećaja kriva stajališta gazde ili gazdarice i u

14
kojem omjeru.
Batler mu je otvorio vrata salona pa ih tiho zatvorio za njim. Soba u
koju je ušao bila je plava, ali ne posve istih nijansi, kao da su pojedini
predmeti kupljeni kod različitih prodavača. Charles je očekivao da će u
kući ove obitelji biti i polica s knjigama, ali umjesto njih, ormarići s obje
strane kamina bili su pretrpani ukrasima i porculanskim figuricama, a
našla se među njima i pokoja lutka. Knjige su pak bile poslagane u dvije
vitrine smještene ispod portreta koji su visjeli na zidu između dva visoka
prozora s kojih se pružao pogled na trg. Charles je napravio korak- dva
prema portretu muškarca. Nije to bio portret muškarca kojem je došao u
posjet, već njegova oca. Ili barem nekog njemu sličnog. Obrubljena
odveć kitnjastim zlatnim okvirom, slika je visjela iznad niskog stolića na
kojem se, uz knjige, ispod staklene kupole nalazio aranžman voštanih
ljiljana te svijeća u srebrnom svijećnjaku. Bila je upaljena premda je bio
dan. Na bočne strane vitrina s knjigama netko je brižljivo zalijepio
tamnoplave papire ukrašene zvjezdicama. Sve je to bilo uznemirujuće,
kao da se nalazio u hramu, patetično do gadljivosti. Ali portret ga zbog
toga nije privlačio ništa manje. Već ga je negdje vidio - bez sumnje kao
ilustraciju u nekoj knjizi. Promatrao ga je s profesionalnim zanimanjem.
Tehnički gledano, slika nije bila za pohvalu. Zbog lika, a ne stila, taj će
rad, međutim, postati jedan od najprepoznatljivijih portreta stoljeća.
Tamni sako i bijela košulja raširena ovratnika, neposlušne kovrče i
dubok pogled, a u dugim, mršavim prstima pero. Muškarac s portreta
umro je u izgnanstvu, kao skitnica, »izopćenik iz ljudskog društva«,
osuđivan zbog svojih uvjerenja i napadan zbog svog ponašanja. Njegova
djela, koja su bila povučena iz prodaje, uglavnom nitko nije čitao. A
opet, do kraja stoljeća ova je slika postala ikonom, sinonim za riječ
»romantičar«, sinonim za pjesnika, genija i nepriznatog tvorca općih
zakona. Prikladan je to navod jer portretirani je muškarac, kao što natpis
potvrđuje:

Percy Bysshe Shelley 4. kolovoza 1792. - 8. srpnja 1822.

Natkrilio sjeni noći je ove; Ni kletve zavist, ni bolna poruga, Nemir

15
što se krivo radošću zove, Ne mogu više doseći do njega.

Charles se primakne bliže, iznenađen datumima. Pjesnik, dakle, nije

imao ni trideset godina kad je umro, a portret je zacijelo naslikan kratko
vrijeme prije toga. Na pjesnikovu su licu neke gotovo dječje
karakteristike - slabašno rumenilo, kao u djevojčice, i ružičaste usne.
Ako 1822. nije navršio ni tridesetu, to znači (računa brzo Charles) da je
njegov sin sada tih godina.
- Svi to rade.
Charles se okrene; bio je odveć zaokupljen slikom da bi čuo korake
koji su mu se približavali.
- Molim?
Muškarac koji je stajao ispred Charlesa bio je krupan, trbušast i
gotovo desetak centimetara niži od njega. Imao je vodenaste oči, potišten
pogled, kukasti nos i bezličnu žućkastocrvenu bradu koju bi trebalo
pošteno podrezati. Riječ »bezličan« zapravo ga najbolje opisuje jer na
njemu nije bilo ničeg neobičnog ili osebujnog pa je Charles, štoviše,
najprije pomislio da je riječ o namješteniku u kući - tajniku ili
majordomu. No kad je muškarac počeo govoriti, Charlesu je postalo
jasno koliko je pogriješio.
- Slika. Svi koji uđu ovamo promatraju je na takav način. Riječ je o
kopiji, naravno. Prava je u maminoj sobi. Ali rekli su mi da ni ova nije
loša. Ja to ne bih znao. Nikad nisam imao oko za umjetnost.
Govorio je odsječno, poput ljudi koji su se školovali u javnim
školama, a unatoč tome što je izgledom bio bliži pedesetima nego
tridesetima, nešto je na njemu podsjećalo na školarca. Dijelom je,
nesumnjivo, riječ bila o nespretnosti, koja kod većine ljudi njegova ranga
nestane puno prije no što postanu punoljetni, a Charles je slutio da nije
oduvijek bio predodređen za titulu koju njegov preminuli otac nije
dočekao te da je novac koji je dobio s titulom stigao kasno, nakon
godina oskudice. A to, razmišljao je Charles, objašnjava i izgled kuće.
Muškarac je prišao stolu u središtu sobe te odsutno počeo prčkati po
modelu jedrilice. Charles zapanjeno pogleda jedrilicu pa muškarca jer

16
Shelley se utopio ploveći upravo na takvoj brodici. Njezina nestabilna i
ekstravagantna konstrukcija, što Shelley nije znao uočiti, te manjak
ulaganja u opremu, povela je njega i još dvoje ljudi u smrt. Pa kako onda
njegova udovica i sin mogu podnijeti taj svakodnevni podsjetnik svaki
put kad uđu li ovu sobu? No domaćin je Charlesa ponovno naveo na
pogrešno razmišljanje.
- Prekrasna je, zar ne? - reče on pokazujući Charlesu da sjedne. -
Eirene. Četrdeset sedme dao sam da mi sagrade njezinu imenjakinju u
Mallaby’su u Putneyju. Iste sam godine otplovio na njoj u Norvešku.
Klizi da ne može ljupkije. Jednostavno guta vjetar. Mama je ne može ni
pogledati. Ne mogu je kriviti. Uvijek ju je sve zabrinjavalo. A jedrenje
osobito.
- Ništa se drugo ne može ni očekivati - zamuca Charles.
- Ali baš čudno, nije li? Da čovjek najviše uživa u dokonom jedrenju
na brodicama, a otac mu se utopio na jednoj. Nikad si to nisam mogao
objasniti.
Vratio je jedrilicu natrag na stalak te se svom težinom zavalio u sofu
sučelice onoj na kojoj je sjedio Charles. Zurio je u Charlesa češkajući
bradu. Činilo se da je nemiran, stalno je pogledavao prema vratima, kao
da nekoga očekuje.
- Slušajte - reče napokon. - Maddox, zar ne? Stvar je prilično
čudnovata, to je činjenica.
Charles je čekao ne znajući čime bi potaknuo muškarca da nastavi
govoriti.
- Posve sam navikao - pokušao je nakon nekoliko trenutaka - baviti
se osjetljivim pitanjima. Znam da čovjek vašeg položaja...
Sir Percy odmahne rukom.
- U redu, u redu. Nije riječ o tome, uopće nije riječ o tome. Stvar
je... U tom se trenutku otvore vrata i u sobu ude žena, žustro poput
profesionalne domaćice. U svakom slučaju bila je odjevena kao
domaćica - u jednostavnu haljinu, očito već iznošenu, i praktične cipele.
Charles je točno zaključio da je to gazdarica kuće premda, bilo mu je
jasno, ni ona nije rođena u staležu kojem sada pripada. Shvativši to,

17
odmah je ustao znajući iz iskustva da će takva žena još revnije ustrajati
na priznavanju svoga statusa.
- Ispričavam se, Percy - kazala je i sjela pokraj supruga. - Draga
madre jutros nije dobro i jedva je podnijela što sam je morala ostaviti.
Sir Percyju je laknulo što je oslobođen zadatka koji mu je, očito,
zadavao dosta neprilika. Nakon što je upoznao ženu s Charlesom, utonuo
je natrag u sofu i preuzeo, pretpostavio je Charles, svoju uobičajenu,
sporednu ulogu.
- Je li vam Sir Percy ispričao u kakvom smo neugodnom položaju? -
započne žena odmjeravajući Charlesa od glave do pete bez ikakve
nelagode. Koliko se njezin suprug spustio u sofi, toliko se ona izdigla na
njoj. Kao da sjedi na grani, nametnula se slika Charlesu. Doista, sjedeći
tako, izgledala je kao ptica. Charles je u sebi tražio točnu prispodobu, a
kad se odlučio za usporedbu s goluždravom golubicom, jedva je
suspregnuo osmijeh. Usporedba je bila prilično zlobna, ali i neporecivo
prikladna za ženu tako punašnu, sivu i izbočenih prsa koja, po svemu
sudeći, unatoč bistrim očima, nije baš osobito bistra i umom. Vanjština je
odgovarala usporedbi, no hoće li to našeg mladića navesti da opasno
podcijeni ženinu inteligenciju, to ćemo tek vidjeti.
- Kanio sam prijeći na to, ljubavi - promrmlja njezin suprug - baš kad
si ušla.
- Ah, dobro - kazala je ona. - U tom slučaju uštedjet ćemo na
vremenu ako vam dam bilješke koje sam pripremila. Ne moram ni
napominjati da su iznimno povjerljive te da se ne smiju otkrivati ili
prepisivati bez našeg izričitog dopuštenja.
Charles je bio iznenađen već treći put u ovoj kući: nikad mu se prije
nije dogodilo da mu klijent unaprijed pripremi informacije o slučaju.
Uzeo je papire koje mu je pružila, ali nije imao ni minutu za čitanje jer je
ona ponovno počela govoriti:
- Kao što vidite, naša draga madre bila je već nekoliko puta žrtva
sličnih sramotnih slučajeva. Nitkovi i varalice pokušavali su
zloupotrijebiti njezinu blagu narav i iskoristiti njezinu bezgraničnu
odanost prema dragom pokojniku iz posve koristoljubivih razloga.

18
 Charles podigne pogled s papira preneražen njezinim zloslutnim
tonom, kao i onim što je rekla. Očito se o pjesniku i njegovoj ženi smije
govoriti samo s najdubljim poštovanjem te sada zna čija je ideja hram na
stoliću te tko u ovoj kući - doslovce i metaforički - održava plamen.
Pročisti grlo.
- Ove bilješke bit će vrlo korisne kao podsjetnik, lady Shelley, ali
možda biste mi na početku mogli opisati, svojim riječima, kakav je to
»neugodan položaj« koji ste spomenuli. Biste li bili tako dobri?
Lady Shelley baci pogled na supruga pa se okrene prema Charlesu.
- Možda znate - započela je - da je u prvim godinama braka madre
podosta vremena provela putujući kontinentom te da je u Engleskoj
živjela na više adresa. Stoga je imala nesreću, što je možda bilo
neizbježno, da joj se dokumenti izgube ili da ih negdje ostavi pa su neki
pali u ruke beskrupuloznih ljudi.
Charles kimne jer nekakvu je reakciju morao pokazati. Ona udahne i
brzo nastavi.
- Posljednjih godina, kako je ugled dragog pokojnika rastao, a svijet
napokon počeo cijeniti uzvišenost njegova genija, počeli su nam se
javljati neki ljudi tvrdeći da posjeduju te izgubljene dokumente.
Charles je njezine riječi dočekao sa sumnjom jer su mu nalikovale na
pripremljeni govor. Pomislio je koliko je samo detektiva sjedilo ovdje i
slušalo sve to.
- Neki od dokumenata - nastavila je - pokazali su se autentičnima i
madre ih je većinu otkupila. U ostalim slučajevima riječ je bila o
pokušaju prijevare.
Charles spusti pogled na bilješke.
- Pretpostavljam da govorite o slučaju spomenutom ovdje, u koji je
bio upleten George Byron?
Lady Shelley prezirno frkne nosom.
- On sebe tako naziva i tvrdi da pripada lozi makar i kao izvanbračno
dijete, ali vjerujte mi, on je sin lorda Byrona isto koliko i ja ili - pogleda
uokolo tražeći još besramniju i nevjerojatniju usporedbu - vi.
Uvrijeđen tom primjedbom, iako bez razumne osnove, Charles joj, ne

19
bez oštrine u glasu, dobaci:
- Bio on njegov izvanbračni sin ili ne, iz ovih bilježaka proizlazi da je
uistinu posjedovao neke dokumente gospođe Shelley.
Lady Shelley podigne nos kao da je osjetila smrad.
- Neki su bili autentični, istina. Nikad nismo otkrili kako ih se taj
podlac dočepao. No većina dokumenata koje je pokušao prodati sirotoj
dragoj madre bila je u cijelosti krivotvorina.
- Tako, dakle - kazao je Charles. - A drugi slučaj? Memoari?
Iznenada se začuo klepet; prozor se našao na udaru vjetra, a plamen
svijeće ispod portreta zatitrao je bacajući sablasne sjene na pjesnikovo
lice. Lady Shelley naglo ustane i žurno priđe stoliću pa dlanovima okruži
plamen sve dok se nije uspravio.
- Posluga ima strogu naredbu da se svijeća ni u jednom trenutku ne
smije ugasiti - reče ona te se vrati na sofu.
- Počeli smo razgovarati o memoarima, lady Shelley. Njezino se lice
smrači, a tanke usne skupe.
- To je bio slučaj druge vrste. Pjesnikov bratić Thomas Medwin
nastojao je doći do novca na temelju njihova slabog poznanstva kad su
bili dječaci, objavom teksta koji je drsko nazvao Život. Riječ je bila
opodlom pokušaju iznude.
Charles se namršti.
- Nisam siguran da vas pratim. Kako je takvim memoarima mogao
iznuditi novac?
- Ponudom da ih ne objavi, naravno - odbrusi lady Shelley pomalo
kreštavim glasom. - Rekao je našoj madre da može spriječiti njihovo
objavljivanje ako mu plati dvjesto pedeset funti. Toliko nije imala, a da i
jest, ne bi mu platila.
- Dakle, on je otpočetka znao da gospođa Shelley neće htjeti da se ti
memoari objave?
- Ni ti ni bilo koji drugi. Madre je u tome uvijek ostajala pri svome.
Ako tko bude pisao pjesnikovu biografiju, to će biti ona. Ali sada još
nije vrijeme za to. Svijet još nije spreman.
Charles je bio spreman kladiti se da je to još jedan od njezinih

20
pripremljenih govora. Obrazi su joj se prilično zarumenjeli, a Charles je
slutio i zašto. Neki aspekti Shelleyjeva života mnogo su manje bili
prihvatljivi 1850. nego što su bili u podosta slobodoumnijoj prvoj
četvrtini devetnaestog stoljeća. Doista, teško se mogu zamisliti dva
nazora odbojnija puritanskom viktorijanskom građanstvu od ateizma
islobodne ljubavi.
- Znači, pokušala je nagovoriti tog Medwina da bude obziran?
- Tako je. Zapravo, mislim da su upravo to bile njezine riječi:
obzirnost i suzdržanost. Ali nitkov nije mario za to. Jadna madre bila je
gotovo luda od brige pitajući se što bi sve mogao iznijeti.
- Pravi prostak - promrmlja Sir Percy. - Ova zemlja ide k vragu.
Charles ih naizmjence pogleda.
- A memoari? Jesu li objavljeni? Lady Shelley se primirila.
- Jesu, prije otprilike tri godine. Ispostavilo se da nisu tako štetni za
piščevu slavu kako se madre bojala, ali su svejedno bili šokantno
netočni u mnogim datumima i činilo se da ih je autor napisao samo kako
bi si pridao značenje u pjesnikovu životu koje zasigurno nije imao.
Kako ona to zna, upitao se Charles budući da je nemoguće da ga je
upoznala. Odluči da će to preskočiti.
- Mislim da ste rekli da je bilo još sličnih slučajeva. Sir Percy se
promeškolji na sofi.
- Bio je tu i onaj Gatteschi, ali to je bilo četrdeset pete.
Žena ga oštro pogleda te mu nečujno uputi znak. Charles, želeći malo
pogurati razgovor, upita.
- Gatteschi?
Lady Shelley izvadi rupčić i zamahne njime kao da želi otjerati tu
neugodnost.
- Bilo je to prilično mučno, ali na kraju se ništa nije dogodilo, hvala
Bogu. Madre ga je upoznala u Parizu. Bio je vrlo zgodan, vrlo elegantan,
ali bez ikakvih načela. Draga madre uvijek je silno vjerovala ljudima, a
taj je užasni čovjek to iskoristio. Obmanom je pridobio njezino
povjerenje i na kraju dobio neka pisma koja se tiču njezine prošlosti i
čija bi objava, po svoj prilici, dovela do kobnih posljedica.

21
 - Shelleyjeva pisma?
- Ne - odgovori ona porumenjevši u licu. - Bila su to pisma koja je
madre pisala Gatteschiju.
Vrlo zanimljivo, pomisli Charles. Zašto bi povjerila tako pogubne
pojedinosti gotovo potpunom strancu? I što je zapravo još mogla otkriti a
da svi to već nisu znali - i osudili?
- Ali kao što sam već rekla - nastavila je lady Shelley - na pomoći
nam je, nasreću, bio pouzdani prijatelj, a i policija se pokazala
iznenađujuće učinkovitom, za Francuze. Sva su pisma zaplijenjena i
uništena.
Ali cijela je ta afera našu madre užasno izmučila. Hvala Bogu, sada
ima mene da je štitim. A ja nikako neću dopustiti da se takvo što dogodi
opet.
Charles pomisli shvaća li ona da to što je rekla baca loše svjetlo na
čovjeka za kojeg se udala - jer on je taj koji bi trebao štititi svoju
obudovjelu majku ako se za tim pokaže potreba. Ali ako je ijedno od
njih dvoje bilo svjesno te činjenice, ničim to nisu pokazivali. Možda je
Sir Percy toliko navikao na takve komentare da ih je jedva primjećivao.
Muž i žena neko su vrijeme šutjeli, a onda se on slabašno nakašljao,
a ona obrisala oči. Činilo se da već i sama pomisao na pjesnika i
njegovu udovicu kod lady Shelley izazivaju najdublje osjećaje, koje je
kod njezina supruga nemoguće pobuditi. U viktorijansko doba nije
postojao izraz groupie,1 no ispred Charlesa je sjedila upravo takva
obožavateljica. Od prastrica je naučio da je tišina moćno oružje i da će
većina ljudi požuriti ispuniti je. Ali čini se da su ovo dvoje bili iznimka.
- Zaključujem da ste me pozvali jer se opet nešto dogodilo. Lady
Shelley podigne pogled i pokaže svoje neprivlačno okruglo, gnjevno lice.
- To je sramotno, vrlo sramotno. Doznali smo da se osoba koju je
madre davno poznavala neočekivano vratila u London te možda čak i
sada torbari po gradu s pjesnikovim osobnim dokumentima pokušavajući
ih prodati najboljem ponuđaču.
Opet neko poznanstvo, pomisli Charles. Lady Shelley već se drugi
put koristi tim izrazom i jasno je da je riječ o njezinu izrazu za sve one

22
koje smatra nedostojnima da igraju ulogu u Shelleyjevu životu, a koju im
je sudbina tako olako dodijelila.
- Poznavala ju je? Pritom mislite na prijatelja, poštovatelja, možda
rođaka?
- Svakako ne rođaka - odvrati ona spremno.
- A dokumenti koje ta osoba, kako tvrdi, posjeduje. Jesu li
autentični?
Supružnici ponovno razmijene poglede.
- Možda - kazao je Sir Percy nakon nekoliko trenutaka. - Nismo ih
još vidjeli, teško je reći.
- Ali ako su autentični - ustrajao je Charles - nije posrijedi kazneno
djelo niti vidim kako bi se njihova prodaja mogla spriječiti. Predmeti
koji su pripadali poznatim osobama uvijek će naći kupca.
- Oh, što se toga tiče, nemamo nikakvih iluzija - kazala je lady
Shelley. - Pomirili smo se da ćemo morati platiti cijenu ma koliko bila
lihvarska. Jedina nam je briga da našoj madre osiguramo duševni mir.
- U tom slučaju - kazao je Charles pripremajući se ustati -
preporučujem vam da unajmite odvjetnika, a ne detektiva. Nemam
iskustva u takvim posredovanjima i ne vidim kako bih vam mogao
pomoći.
- Oh, imamo odvjetnika - dobaci lady Shelley prilično nehajno - ali
on ne može učiniti ono što možete vi.
Charles je pogleda iznenađeno.
- A što to ja mogu? - upita.
Lady Shelley zausti odgovoriti, ali Sir Percy je zacijelo osjetio nešto
u Charlesovu glasu pa se naglo i nespretno nagnuo naprijed.
- Čujte, Maddox, bit ću iskren. Ova podla afera dovela nas je u
škripac. Što god da poduzmemo, neće biti dobro. A sirota majka nije ono
što je bila. Glavobolje. Nesvjestice. Katkad je djelomično paralizirana.
Grozno. Zvali smo mnoge liječnike, ali ni jedan od njih nije nam znao
reći u čemu je problem. Zadnje što želimo jest da se to neugodno stanje
razvuče kao prošli put, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom. Prihvatit
ćemo što nas ide i platiti cijenu, no najprije moramo znati koliko je tih

23
dokumenata. Ne želimo kupiti gomilu pisama, a onda otkriti da ih ima
još. Našli bismo se na početku, a opet morali platiti. Razumijete?
Charles kimne. Razumije on to savršeno. Štoviše, suosjećajniji je
nego što par pretpostavlja, i to ne samo zato što je ucjenjivanje oduvijek
smatrao jednim od najgnusnijih zločina. I ne znajući, Sir Percy ga je
pogodio u bolnu točku: i sam je suočen s bolešću ljubljene osobe, a nije
pronašao liječnika koji bi mu mogao pomoći.
- Znači, želite da budem vaš špijun? - upitao je naposljetku.
Nije namjeravao biti netaktičan. Lady Shelley ljutito podigne glavu,
ali je suprug uhvati za ruku.
- Možete to i tako nazvati, Maddox, Mi to vidimo ovako: zaštitit ćete
moju krhku staru majku od osobe koja je godinama crpila život iz nje.
Možda nije bilo pjesnički, ali činilo se da je iskren. Charles pogleda
sad jedno, sad drugo i donese odluku,
- U redu. Vidjet ću što se može učiniti. No neću vam ništa obećati.
Vjerujem da ste već obaviješteni o visini mog honorara?
Sir Percy kimne.
- Ako je tako, javit ću vam se s vijestima za nekoliko dana.
Ustanu i Sir Percy mu pruži ruku. Koža mu je bila topla i malko
ljepljiva na dodir premda se ne može reći da je soba bila pregrijana.
Lady Shelley zatrese zvonce, a potom priđe malom pisaćem stolu u kutu
sobe i izvadi ceduljicu.
- Ovo je ta osoba - priđe Charlesu.
Prezime i adresa. Nekoliko trenutaka kasnije pojavio se batler. Idući
prema vratima, Charles se nečega sjetio pa se okrenuo.
- Još samo jedna stvar, Sir Percy. Zašto ste izabrali mene? Postoji
mnogo drugih detektiva kojima ste se mogli obratiti. Je li me tko
preporučio?
Sir Percy se nakašljao.
- Moja je žena neki dan pregledavala majčine dokumente i naišla na
ime vašeg prastrica. Čini se da je jednom pomogao djedu u nekom
manjem pravnom problemu. A kad smo čuli da preuzimate njegov posao,
malo smo se raspitali o vama, kako je to već uobičajeno, i zaključili da

24
ćete biti dobri kao i svaki drugi detektiv.
Nije to bila neka pohvala, ali Charles je ionako pitanje postavio iz
drugog razloga.
- Sir Percy, djed kojeg ste spomenuli bio je s majčine ili očeve
strane? Je li zapazio neko oklijevanje?
- Djed Godwin - odgovori lady Shelley koraknuvši naprijed.
- A tako - odvrati Charles, ponovno primijetivši kako lady Shelley
prisvaja muževe rodbinske veze i insinuira prisnost s osobama koje
nikako nije mogla upoznati.
- Opet, mislim da je moj stric odmah prepoznao prezime Shelley. Sir
Percy je stajao leđima okrenut prozoru, a lice mu je bilo u sjeni.
- Ma nemojte reći? - oglasi se s malko izvještačenim veseljem. - I što
je stari momak rekao?
Charles odmahne glavom.
- Nisam u mogućnosti razgovarati s njim. Pretrpio je težak napadaj
onog dana kad ste došli i otad nije progovorio. Pretpostavljam da ta dva
događaja nisu povezana. Osim, naravno, ako mi vi ne kažete drukčije.
Nastala je neugodna tišina. Lady Shelley potom je ispratila Charlesa
do vrata.
- Ako pronađete bilo kakve dokumente koji se tiču djeda, morate
nam ih donijeti - kazala je živahno. - Mi smo, kao što znate, strastveni
kolekcionari svega što ima veze s dragim pokojnikom.
Charles na to samo pozdravi, pođe za batlerom niza stube te izađe na
hladan i vjetrovit trg.
Iz tamnih oblaka punih kiše pale su prve ledene kapi. Charles
podigne ovratnik i ubrza korak. Razmišljao je kako će obaviti ono na što
je upravo pristao, no misli su mu stalno bježale na muškarca kojega je
upravo upoznao, a koji mu se učinio tako običnim. Ironično se
osmjehnuvši, pomislio je kako znanstvenici koji tvrde da se osobine
prenose s generacije na generaciju griješe i da ovdje na Chester Squareu
mogu pronaći iznimku. Jer ako se talent, intelekt ili genij doista mogu
prenijeti na potomke, kakvo li je čudo taj muškarac morao biti - među
neposrednim su mu predcima četiri ponajveća književna uma u

25
posljednjih dvjesto godina!
Dok je on odmicao prema Eccleston Streetu, stojeći na prozoru
salona promatrali su ga Shelleyji.
- Pa - reče Sir Percy te se okrene prema svojoj ženi. Njegove je
vedrine nestalo.
- Ne čini mi se da išta zna ma što ti mislila.
- Ne možemo si dopustiti da budemo spokojni - odgovori lady
Shelley oštro i dalje gledajući na trg. - Previše je toga na kocki.
Nekoliko metara od Shelleyjeve kuće na pločniku pod brijestom,
sklonivši se od vjetra, sjedio je prosjak bez obje šake i škarama, koje je
držao nožnim prstima, izrezivao figure. Na prekrivaču ispred sebe
novčićima od pola penija pričvrstio je harmoniku od papirnatih lutaka
koju je izrezao da je ne otpuhne vjetar. Lady Shelley se mrštila i lupala
po prozoru te zapovjednički pokazala vrataru da udalji prosjaka.
- Bojim se da bi sve moglo izazvati strašnu pomutnju - promrmlja Sir
Percy. - Kad sam bio dijete, majka ničim nije dala naslutiti što se
dogodilo.
- Zar je to mogla učiniti a da ti ne uništi djetinjstvo i zatruje prošlost?
Da ti u umu ne stvori čudovište koje čak ni godine njezine nesebične
ljubavi ne bi mogle otkloniti? Meni nije iznenađenje što je te događaje
prekrila velom zaborava te što ih s gorčinom spominje samo u svom
dnevniku.
- I nema pogreške? Sigurna si da je pisala o Harriet?
- Nisi ti - naglasila je njegova žena - listao te papire. Nisi ti čitao
kako je ta bijedna djevojka uistinu umrla. Možeš li zamisliti što bi se
dogodilo kad bi takav dokument postao javan? Kakve bi se skandalozne
glasine širile? Mi znamo tajnu te žene, ali to ne bi spriječilo prostu
svjetinu da od nje napravi nevinu i napuštenu suprugu. I to nakon svega
što sam učinila da joj izbrišem svaki trag.
- Ali ako spališ ono što si pronašla... Ženino se lice zažarilo.
- Možemo li biti sigurni da toga nemali? Kakve zapise ono staro
zabadalo Maddox možda čuva? Jedno je, uvjeravam te, više nego jasno:
on je imao prste u tome. Bio je upetljan u sve što se događalo te užasne

26
zime. Pomisli što bi to značilo, što još zna, a mi nismo ni slutili. Što bi
sve mogao reći!
Sir Percy odmahne glavom.
- Koliko sam shvatio, on nije u stanju bilo što reći.
- Ali možda ima dokumente, Percy, bilješke koje je pravio u to
vrijeme i koje bi mogle biti mnogo vjerodostojnije i štetnije od lupetanja
toga ludog starca.
- Ne misliš li da je riskantno unajmiti njegova nećaka? Meni se čini
da je prilično oštrouman.
- Ako je doista takav - odvrati zajedljivo lady Shelley - trebao bi biti
sposoban riješiti drugi, nama preči problem. No ne smije doznati da ga
želimo iskoristiti za mnogo važniji zadatak.
Pogledala je kroz prozor. Vratar je, prosjaka, grubo ga podignuvši na
noge, vukao niz ulicu dok je vjetar raznosio papirnate lutke po pločniku.
- Ipak, Jane - reče Sir Percy, koji je stajao iza njezinih leđa ne bi li
bilo najbolje jednostavno sve ostaviti kako jest. Naposljetku, ako svih
ovih godina ništa nije izašlo na vidjelo...
- Koliko ti puta moram reći? - okomi se ona na njega. - Ne možemo
biti sigurni da će tako i ostati. Ako se pokaže da se starac neće
oporaviti, ovaj će momak jednom svakako pretražiti njegove papire. A
tko zna što bi mogao iskopati, koje bi skrivene dokumente mogao
pronaći. Puno je bolje da to preduhitrimo, da već sada reagiramo.
Sir Percy je zabrinuto zavrtio glavom. Njegovi rumeni obrazi postali
su blijedi.
- Nisam sretan zbog toga, Jane. A i ono što predlažeš čini mi se
prilično nisko. Ispod časti, ako baš želiš znati.
Ona ga utiša brzim pogledom i još se jednom okrene prema prozoru.
Njezino okruglo, neprivlačno lice odjednom je otvrdnulo i postalo
ratoborno.
- Ako uspijemo smisliti kako izbjeći takav tijek stvari, to bolje. Ali
reći ću ti ovo: neću dopustiti da moj trud bude uzaludan, da propadne
ono što sam gradila tolike godine.
Stisnula je oči i spustila glas pa se činilo da govori sama sebi.

27
 - Neću dopustiti da se sablast te žene vrati i proganja nas, da sve što
je ova obitelj postigla bude uništeno zbog nje.

28
 DRUGO POGLAVLJE

Pitanje

Vrativši se u Buckingham Street, Charles otvori vrata salona i

pogleda unutra. Nije očekivao nikakvu promjenu, ali ipak ga preplavi
malodušje kad ugleda Maddoxovu glavu kako visi na jednu stranu dok
mu se tijelo trza kao da su ga opsjeli demoni. Činilo se da starčeve misli
bezglavo lutaju tamom njegovih snova, tamom dubljom od mraka koji
mogu vidjeti budne oči. Charles je načas oklijevao na vratima. Htio je
sići u prizemlje i upitati Abela zašto je ostavio Maddoxa samog kad
opazi pokret na drugoj strani sobe i shvati da Maddox nije sam. Molly je
bila s njim. Na koljenima je razgrtala komade drva na ognjištu kako bi
osnažila vatru, a potom je ustala i nečujno prišla Maddoxu, koji je ležao
omotan prekrivačem u svom omiljenom naslonjaču. Molly privuče drugi
naslonjač i sjedne pokraj njega te ga primi za suhu, staru ruku. Dok mu
je nježno milovala čupavu sijedu kosu, ništa nije govorila - nije
progovorila od dana kad je primljena u službu. A potom Charles začuje
kako djevojka, zatvorenih usta, tiho i zaneseno pjevuši melodiju koju je
već više puta čuo. Kako se zvuk dizao i spuštao, starčevo je tijelo
postajalo sve spokojnije, a lice izborano mukom sve glade. Charles se
prvi put osjećao kao uljez u ovoj sobi. Još je trenutak promatrao prizor,
a onda je tiho zatvorio vrata, spustio se u prizemlje i izašao. Zabljesnule
su ga zrake sunca koje je u zlato obojilo ulicu ispod tamnog, modro-
ljubičastog neba.
Na Strandu je promet bio posve zakrčen. Kad je Charles stigao
onamo, shvatio je zbog čega. Iz smjera Holborna približavale su se tri

29
goleme piramide na štropotavim teškim kolima koja su vukla dva teretna
konja. Od vrha do dna piramide su bile ukrašene hijeroglifima, zubatim
krokodilima i zagonetnim izduženim mačkama. Četiri mladića, samo s
komadom tkanine oko bokova, hodala su uz svaki kut kola i dijelila
letke kojima su pozivali uvijek kritičnu londonsku publiku u Egipatsku
dvoranu na Piccadillyju, gdje će moći pogledati Panoramu Nila
gospodina Bonomija, predstavu kojoj po zabavi i poučnosti nije bilo
premca i tijekom koje će gledatelj ploviti rijekom više od tisuću petsto
kilometara do drugog slapa te pod svjetlom baklji posjetiti hram u Abu
Simbelu. I sve to samo za jedan tričavi šiling. Charles se osmjehne
vlasnikovu poimanju odijevanja drevnih Egipćana (ne prvi put jer je ovu
dioramu vidio prije godinu dana, na početku njezina prikazivanja kad je,
zapravo, bio prilično impresioniran) pa hitro zaobiđe pozornika snažnih
prsa koji se prijeteći približavao faraonovu kočijašu naređujući mu da
krene dalje.
Na drugoj strani ulice Charles se polako probijao kroz mnoštvo
uzbuđenih gledatelja, odrpanaca i balavih džepara. Kliznuo je u Bedford
Street do Nattali & Bonda, trgovaca rabljenim knjigama, odakle je nakon
nekog vremena izašao sa zamotuljkom Shelleyjeve poezije. Želio je i
Medwinove memoare, ali je gospodin Bond izrazio sumnju da ih je
mnogo tiskano. Ipak, obećao je (za malu nagradu) da će se raspitati o
knjizi među kolegama trgovcima i javiti Charlesu može li se nabaviti.
Četiri knjige u Charlesovu zamotuljku imale su zlatnim reljefima
ukrašene hrptove i glatke marmorirane kartonske korice, ali činilo se da
je samo prva bila malko pohabana. Charlesov je dojam bio točan - kad
je stigao kući, otkrio je da u trima knjigama listovi uopće nisu bili
razrezani, što baš nije bilo obećavajuće. Snuždeno je sjeo i počeo čitati
Kraljicu Mab, prvu knjigu, no samo dvadeset minuta kasnije odložio ju
je posve smeten. Nejasno se sjećao da bi poema trebala biti gnjevan
napad na mnoge pojave, od religije i jedenja mesa do institucije braka,
pa je očekivao vatrenu polemiku. No umjesto toga, bio je to beskrajan
uvod napučen karakterima sasvim druge vrste. Charlesu nije bilo jasno
kako bi to Smrt, San ili Vilinska Kraljica mogli biti važni za zadatak koji

30
je trebao obaviti, što pak, po njegovu mišljenju, ometa posao. I tko je ta
Ianthe s tamnoplavim očima koju Shelley spominje, koja spava i možda
se nikad neće probuditi? Ponovno je uzeo knjigu i, pomalo frustriran,
prelistao je sve do bilješki o poemi koje je napisala gospođa Shelley.
Pokazalo se da su one otkrivale više o njezinu vjernom štovanju
uspomene na muža nego o značenju onoga što je napisao, Charles se na
trenutak zamislio nad tim vrlo literarnim brakom. Što bi Shelley mislio
da je doživio da ga žena zasjeni vlastitom slavom, pitao se Charles.
Zamislimo Shelleyja u 1850. ili, još bolje, u 2013. - čovjeku na pamet ne
bi pala Kraljica Mab, Adon, pa čak ni Nebeska ševa, nego
Frankenstein. I tada je, kao i sada, Mary bila priznata i nju se slavilo.
Možda se Mary i morala nakloniti poetskom geniju svog muža, ali njezin
je odvratni literarni potomak bilo ono što traje. Ili, točnije, predodžba
koju smo o njemu stvorili. Jer Charlesu je bilo dobro poznato - nekako
je uspio odgledati dokraja mučnu burlesknu verziju djela u kazalištu
Adelphi prije godinu dana - da su mit od čudovišta napravile
karikaturalne dramatizacije, a ne spisateljičina daleka, misaona proza.
Upravo se spremao nastaviti čitati kad se na vratima pojavio Abel
noseći tanjur s ovčetinom i krumpirom. Charles je bio toliko zaokupljen
knjigom da je posve zaboravio na ručak.
- Je l’ bilo zanimljivo, gospon Charles? - upitao je Stornaway
spuštajući vruć tanjur oprezno na stol. - Znači, nisu bile nikakve vilice za
kolače?
Nije to rekao slavodobitno pa Charles na osmijeh pristojno uzvrati
osmijehom.
- Možeš se opustiti, Abele. Pokazalo se da jedaći pribor nije pretrpio
nikakve gubitke. Riječ je o nečem dosta složenom.
Nije ni znao koliko je bio gladan pa se spremno prihvatio vilice i
noža te s tekom počeo jesti meso. Abel se još vrzmao očito žudeći za
detaljima. Charles bi ga, zapravo, ionako uskoro pozvao.
- Abele, sjećaš li se slučaja Williama Godwina? Nešto u vezi s
pravom.
- Je l’ to bio onaj advokat, gospon Charles?

31
 Charles napravi grimasu jer je nedavno imao ne baš sretno iskustvo s
odvjetnicima,
- William Godwin, dragi moj Abele, nije ni blizu bio odvjetnik. Bio
je filozof, i to slavan. A u slobodno vrijeme i pisac romana, ako mu se ta
promjena od uzvišenog k banalnom uopće može knjižiti. Osim toga, to je
bio djed mog novog klijenta, a čini se da je i moj stric prije podosta
godina radio za njega.
Abelovo živahno staro lice postalo je zabrinuto. Uvijek se ponosio
svojim pamćenjem, ali budući da je svjedočio dugom slomu mnogo
istančanijeg uma no što ga je on imao, bio je pretjerano uznemiren
svakom slabošću svog vlastitog.
- Kad je to bilo, gospon Charles? Charles slegne ramenima.
- Nisam siguran. Sir Percy mi to nije rekao.
- Sjećam se - govorio je polako - da sam jedno vrijeme osamsto
šesnaeste izbivao iz Londona. Kad je umro moj stari. A godinu dana
prije, tu negdje, zbog jednog slučaja bio sam u Irskoj zbog krijumčarenog
prstena.
Starac se sjećao svoje uspješne prošlosti sa sjajem u očima, na što
se Charles osmjehne.
- Abele, bi li pregledao spise za mene i pokušao pronaći Godwinovo
ime?
Sada se osmjehne Abel. Nije mu promaknulo da se na obrazima
njegova mladog gospodara, nakon više od tjedan dana, pojavio žar.
- Bit će mi zadovoljstvo, gospon Charles.
Nakon sat vremena Charles se spustio u prizemlje s praznim
tanjurom te u kuhinji zatekao Molly kako sjecka povrće za večeru.
Ovlaš ga je pogledala, a onda ponovno spustila pogled. Koža joj je tako
tamna da Charles nije mogao vidjeti je li se zarumenjela. Inače pozorno
prati govor tijela, tu tehniku smatra dijelom svog posla, no rijetko je
primjenjuje na sebi i ljudima s kojima je u osobnom kontaktu. Jedino je
Maddox iznimka, a njegova ga nemoć toliko opterećuje da u njegovu
umu zauzima prostor koji inače ostavlja za beznačajne (čitaj: privatne)
aktivnosti. Što se ove djevojke tiče, na neki mu je način bilo stalo do

32
nje, no samo su dvaput dijelili krevet, i to još dok stric nije bio bolestan.
Charles nije mogao odlučiti je li mu laknulo ili mu je žao što je počelo
ili što je, čini se, jednako tako naglo i prestalo.
Molly je, činilo se, bila usredotočena na luk i repu pa je Charles,
malo postajavši, odložio uprljani tanjur i izašao. Stoga nije vidio kako je
njoj, čim je izašao, ispao nož iz ruku. Okrenula se prema prozoru i,
snažno se obujmivši rukama, stala gledati kišu.

***
Dva sata kasnije, sklonivši se pod krošnju goleme bukve, ne baš
sigurnog zaklona, Charles je osluškivao kišu udaljen samo nekoliko
metara od adrese u St. John’s Woodu koju mu je dala lady Shelley.
Promatrao je dvokatnu vilu bijela pročelja ispred koje se nalazio mali vrt
te stube koje su vodile do puzavcem prekrivenog trijema na povišenom
prizemlju. Takva bi kuća danas stajala dobra tri milijuna (ovu je odavno
zamijenila stambena zgrada od crvenih cigala), ali 1850. ovaj dio
Londona nije bio nimalo prestižna četvrt kao što je danas, u dvadeset
prvom stoljeću. U to ga se doba u najboljem slučaju doživljavalo kao
dražesno, ali beznačajno, predgrađe, a u najgorem kao boravište
besramnih i grešnih ljudi. George Eliot uskoro će postati jedna od naj-
ozloglašenijih - odabrala je St. John’s Wood za zajednički život s još
uvijek oženjenim Georgeom Henryjem Lewesom. Baš su u ovoj ulici tri
samozvane dame držale kuće ili su njih držali u njima, a muškarci koji
su plaćali stanarinu nisu jedini diskretno ulazili i izlazili po mraku. Sve
je to pratio Charles utaborivši se nasuprot vili Carlo zaklonjen novinama,
zahvalan što je, ako ništa drugo, barem vjetar napokon oslabio. Još se
nitko nije pojavio, ni na prozoru ni na vratima, niti se i po čemu mogla
naslutiti dob ili broj stanara u kući. Pomalo zapušten vrt i mala
oštećenja, vidljiva tek nakon pomnog promatranja, možda bi i mogla
nešto otkriti.
Motrenje je Charlesu bilo najzamorniji dio posla - najmanje mu je
bilo po volji jer je po prirodi bio nemiran i nestrpljiv. Nasreću, nije
morao dugo čekati. Vrata su se napokon otvorila, a na stubama se

33
pojavila sluškinja odjevena za kupnju, s pletenom košarom u ruci. Neko
je vrijeme stajala boreći se s velikim crnim kišobranom. Iznenada, niže u
ulici, začuje se uzvik. Charles se okrene i ugleda dva dječaka kako
preko lokvi trče prema njemu. Nigdje nije bilo ni majke ni dadilje, ali
premda su im bijele čarape bile uprskane blatom sve do koljena, očito
nisu bili ulični derani. Jurili su prema Charlesu vičući na sav glas; stariji
se dječak približavao mlađemu, koji se okretao da vidi gdje mu je brat.
No okliznuo se, izgubio tlo pod nogama i teško pao licem u žlijeb uz
pločnik prepun otpalog lišća i psećeg izmeta. Niz bijelu čarapu potekla
je krv, no Charles se suzdržao da ne potrči i pomogne dječaku, što se
pokazalo dobrom odlukom - profesionalno gledano - jer je na prozoru
kuće opazio brz pokret. Potom su se otvorila vrata. Charles nije mogao
vidjeti priliku koja se na njima pojavila, ali sluškinja je očito dobila
naputak. Brzo se spustila do ulice i sagnula nad uplakanim djetetom,
uhvatila ga za ruku pa oba dječaka povela uza stube u kuću. Trebalo je
to pomno razmotriti pa Charles presavije novine te se udalji.
U drugom dijelu Londona, pokraj nove željezničke postaje Waterloo,
u četvrti s nizom sumornih sivih kuća u kojoj danju sve odjekuje od
prodornih zvižduka lokomotiva, a noću se polugola ljudska roba
eksplicitno pokazuje kao nekoć u Sohou, Charles je bio na novom
zadatku. St. John’s Wood možda je glasovit po grijehu, ali se ondje time
ne razmeću, što je suptilnost kakve nema ni u jednoj kući u Granby
Streetu. No u ovo doba zavjese su bile navučene, plinske svjetiljke nisu
gorjele, a još nije bilo ni uobičajene gužve mladih aristokrata, dokonih
šetača i poslovnih ljudi. Charles se uputio prema maloj kući pri kraju
ulice, zaobišao je i pokucao na stražnja vrata. Potrajalo je dok se iznutra
nisu začuli koraci. Ukućani rade noćnu smjenu, a još nisu bila ni četiri
sata. Napokon se začulo struganje zasuna i vrata su se malko otvorila.
Provirila je djevojka pogledavši ga sumnjičavo, no kad ga je prepoznala,
jače je otvorila vrata. Na licu je imala tragove sinoćnje šminke, a ispod
neurednog bijelog kućnog ogrtača vidjela joj se spavaćica.
- Maddox, je l’? Što radite tu?
- Trebao sam doći prije. Da ti kažem što se dogodilo. Djevojka

34
prekriži ruke.
- Nema zašto. Pročulo se po ‘Aymarketu u nekoliko sati. Jeste ga,
kao što ste obećali, je l’ da? Gada što je udesio našu Liz?
Charles odmahne glavom.
- Nažalost, ne onog izravno odgovornog. Bio je odveć lukav za nas.
Ali čovjek koji ga je unajmio platit će za to. Policija će se pobrinuti.
Djevojka frkne nosom i stane ga pozorno promatrati, no na kraju
zaključi da je njezin zavjet ispunjen jer, kad je opet progovorila, u glasu
joj se više nije osjećala gorčina.
- Niste trebali prelaziti toliki put da biste mi to javili. Mogli ste
poslati poruku po onom vašem momku.
- Da, mogao sam - kazao je Charles premda nije ni najmanje bio
siguran da bi bezbrižnom, ali prilično neodgovornom Billyju povjerio
zadatak u Granby Streetu ili na sličnom mjestu.
- Imam u planu jedan posao. A mislim da bi ga ti mogla obaviti.
Djevojka ga pogleda napola zatvorenim očima.
- Hoćete da se kresnem s nekim, ha? Ne biste me se sjetili da je u
igri nešto drugo.
Charlesov je pogled bio čvrst.
- Ne. Ništa takvoga. Oprosti, ne znam kako se zoveš.
- Kad vam nikad nisam ni kazala. Zovem se Nancy, Nancy Dyer,
- U redu, Nancy. Ako me pustiš unutra, objasnit ću ti.
Soba je izgledala isto, baš je se takve sjećao, no danje svjetlo nije joj
išlo u prilog. Ono što je obasjano svjetiljkom izgledalo sugestivno,
premda i podosta otrcano, sada je bilo samo otrcano. Sag je mjestimično
bio toliko pohaban da su mu se vidjele niti, a zidove je prekrivala
ugljena prašina. Osjećao se slabašan djevojčin parfem i miris jeftinog
vina, vrlo sladunjava mješavina. Djevojka je hitro maknula donje rublje
s kreveta, a zatim se naslonila na stolac. Bila je odveć napeta da bi sjela.
- Pa? O čemu se radi?
Charles pogleda uokolo, a onda sjedne na, nadao se, razumnu
udaljenost.
- Lizzie bi katkad obavljala poslove za mene. Na primjer, dolazila bi

35
do informacija. Postavljala bi pitanja koja ja nisam mogao postaviti. I
bila je dobra u tome.
Na djevojčinu se licu pojave istodobno nevjerica i prijezir.
- Što, bila je vaš cinker? Dok ste bili pajkan? Charles se nelagodno
promeškolji u stolcu.
- Imali smo dogovor; tražio sam njezinu pomoć samo kad bih bio
apsolutno siguran da ćemo tako ispraviti nepravdu. I samo ako je riječ
bila o moćnim ljudima, koji inače ne bi bili uhvaćeni. Kunem ti se da od
nje nisam tražio da dobavlja informacije po svojoj volji ma kakvi god
zločinci bili posrijedi.
- Znači, samo ljudi kao onaj što ju je dao ucmekati.
- Točno. Takvi ljudi. Ljudi zaštićeni svojim novcem i položajem.
Djevojka podigne obrvu.
- Al’ se ipak morala ševiti s njima. Nema boljeg mjesta od kreveta
da natjeraš muškarca da propjeva.
Charles se zarumeni, nije bilo pomoći.
- Pokatkad je bilo tako, da. Ali uvijek bih joj platio dobrano više od
onog što je obično tražila. I uvijek sam bio u blizini. Pobrinuo bih se da
nikad ne bude ozlijeđena.
Djevojka napravi grimasu.
- Bolje nego što ja mogu kazati za svog Arnieja. Boli njega briga što
će biti sa mnom. Samo da širim noge i zaradim pare, da ih može spiskati
na džin.
Charles se nagne naprijed.
- U svakom slučaju, ne tražim to od tebe. Ne, ovaj put sve je mnogo
jednostavnije.
Uto se začula škripa. Charles se okrene. Na vratima je stajala mala
djevojčica golih nogu; na lišcu je još imala tragove jastuka, a u ruci je
čvrsto držala krpenu lutku. Lagano se zanjihala, razrogačila oči pa
stavila prst u usta. Charlesu je srce stalo. Sjetio se tog pokreta, istih
zelenih očiju, zlatnih kovrča. Sjetio se djevojčice koja se znala čvrsto
uhvatiti, kao i ova, za nešto što ju je moglo utješiti bolje nego bilo koja
lutka - za ruku svog starijeg brata. Za njegovu ruku. Još je osjećao

36
toplinu njezinih prstiju - a toliko je godina prošlo - dok je jedan po jedan
njezin prst odmicao od svojih, okretao joj leđa jer mu je bilo neugodno
da ga vide s njom. Bilo ga je sram sestrinih suza kako to može biti samo
desetogodišnjeg dječaka. I tada se dogodilo. U gužvi, u djeliću sekunde
prije no što je majka svrnula pogled s druge strane ceste... I shvatila da
joj je kći nestala. Nije mogao znati - nikako nije mogao pogledati u
mračni bezdan budućnosti i vidjeti sve posljedice koje će prouzročiti
trenutak te dječje nepromišljenosti. No to je njegovo prokletstvo. Sada i
zasvagda. Ne može si oprostiti jer ne može popraviti. Sestra je nestala, a
majka se zauvijek izgubila u ludilu nepodnošljive boli.
Djevojčica ga je stidljivo promatrala, a zatim oklijevajući koraknula
prema njemu. Charles se protiv volje trgnuo, a djevojčica napravila
plačnu grimasu. Nancy požuri prema svom djetetu i podigne ga.
- Dođi ovamo, dušo - šaputala je. - Mislim da gospodin nije navikao
na curice kao što si ti.
- Kako se zove? - upitao je Charles stegnuta grla.
- Lizbeth - odgovorila je Nancy tiho. - Po Liz. Ona joj je bila kuma.
Neslužbeno, štono se kaže. Al’ ja je zovem Betsy.
Nježno ljuljuškajući dijete, pogleda Charlesa u lice.
- Oprostite, znam ja da je i vama bila draga. Charles proguta slinu.
- Nije riječ o tome. Elizabeth je ime... bilo je ime moje sestre.
Djevojka kimne, svjesna promjene, jednako kao što bi to uočio i Charles
na njezinu mjestu. Neko su vrijeme šutjeli, a onda se djevojčica počela
vrpoljiti. Njezina majka ustane.
- Dat ću joj nešto da pojede i staviti je na spavanac. A onda mi
možete kazati o čemu se radi. Ovako i onako to se ne tiče nje.
- Zapravo, vidjet ćeš da je se tiče - kazao je Charles polako.
Kad je izašao, kiša je već bila prestala, a u okolnim kućama zasjala
su prva svjetla. Hodajući natrag prema Waterloo Roadu, opazio je da je
jedna zavjesa kliznula ustranu - u uskoj dnevnoj sobi tri su se kurve
pripremale za večernji posao. Djevojka u prozirnoj košulji i prugastim
gaćicama vezivala je steznik drugoj, a treća je, držeći nogu na stolcu,
navlačila čarapu preko bedra. Charles uspori; zadivljen tom savršenom

37
kompozicijom koju kao da je posložio nizozemski majstor. Djevojke
nisu bile svjesne da ih promatra te su se, unatoč bijednoj prirodi svoje
trgovine, smijale - barem zasad. U tom se neukusno uređenom sobičku
osjećala ljubav. Charles je prizor promatrao koji trenutak, a onda je
polako krenuo dalje. Djevojka u košulji nježno je odmaknula
prijateljičine uvojke i lagano joj poljubila golo rame.
Za razliku od Granby Streeta, prozori u Buckingham Streetu ne
otkrivaju ni najmanju intimnost. Charles jedva da je otvorio vrata kad na
njega navali Abel. Očito je iščekivao njegov dolazak te je sad uzbuđeno
uhvatio Charlesovu ruku.
- Mislim da sam ga našao, gospon Charles, onaj dosje koji ste tražili.
Charles je skinuo kaput i položio ga na stol u predvorju. Na vrhu
stuba koje vode u kuhinju pojavio se Billy.
- Odličan posao, Abele. Idem odmah gore s tobom. Billy, objesi ovo,
molim te.
Njih se dvojica upute u radnu sobu, a Billy, podignuvši kaput,
rukavom obriše vlažnu mrlju na ulaštenom drvu. Neko je vrijeme stajao,
licem u sjeni, i promatrao kako se dvije figure polako penju uza stube i
nestaju iza ugla.
Dosje je ležao otvoren na radnom stolu pokraj uljane svjetiljke.
Rukopis je bio miran i samouvjeren, Maddox je to napisao u naponu
snage, ali Charles je primijetio nešto drugo. Za razliku od svih ostalih
registara poredanih na policama u radnoj sobi, ovom je uklonjen jedan
dio. I to ne samo dva ili tri lista - pri kraju je nedostajalo barem
tridesetak stranica. Čak je i Maddoxov prikaz ubojstava na Ratcliffe
Highwayu - što je možda i najpoznatiji zločin devetnaestog stoljeća -
opsegom zavrijedio tek polovicu ovdje uklonjenih stranica.
- To je dosje iz 1816., gospon Charles - kazao je Abel bez daha.
Charles je primaknuo svjetiljku bliže registru.
- Znao sam da se sve dogodilo kad me nije bilo. Inače bih se sjetio.
Charles je jedva primijetio starčevo olakšanje što ga sjećanje nije izdalo,
toliko se zadubio u stranicu pred sobom. Papir je izblijedio, a redci što
su slijedili neposredno nakon dijela koji je nedostajao bili su zamrljani

38
tintom. No ispod njih Charles je uspio razabrati ime: William Godwin,
cijenjeni gospodin, te niže:

Za iskazane usluge, iznos od 30/-

A onda je slijedila uistinu prava rijetkost u ovim registrima, što je

Charlesu bilo dobro poznato - samo jedna riječ, dodana kasnije i
drukčijom tintom:

Neplaćeno.

Charles podigne pogled.

- Znači li ti to išta, Abele? Abel je izgledao smeteno.
- Ne, gospon Charles, ne bih rekao da mi to išta znači. A nisam ni
znao da je gazda rezao stranice iz svojih dosjea. Uvijek se ponosio što bi
zabilježio sve do u tančine i po redu.
Charles zabrinuto kimne. Maddox je uvijek pazio što će od afera
svojih klijenata otkriti javnosti, ali pitanje časti mu je bilo da u svojim
povjerljivim zapisima ne vrda i da ne falsificira. Charles je u registrima
čitao izvješća koja bi, čak i danas, promijenila pogled na mnoge
Maddoxove slavne suvremenike - slučajevi su to koji uključuju
premijere, moćne poslovne ljude, plemiće koji su imali pravo na mjesto
u Gornjem domu. A opet, Maddox je svu tu gradu ostavio netaknutu. Pa
zašto je onda u ovom slučaju napravio takvu neobičnu iznimku? Kakav
je to posao obavio za Godwina da je bilo tako nužno izbrisati mu svaki
trag?
- Nikad nikom nije dao da gleda te registre - kazao je Abel. - Osim
vama, naravski. Htio je da ih jednog dana vi uzmete.
Što, s obzirom na okolnosti, nije bila osobito utješna pomisao.
Charles ponovno pogleda ostatke odrezanih stranica pa palcem pomno
prijeđe preko papira. Rubovi su bili mekani: što god da je Maddox
uklonio, očito je to učinio prije podosta vremena. Charles raširi registar i
podigne stranicu prema svjetlu, ali precrtani redci i dalje su bili

39
nečitljivi.
- I ja sam to probao - uzdahne Abel. - Ništa nisam mogao vidjeti.
Charles spusti registar i ustane.
- Možda ipak postoji način - kazao je pa pozvao Billyja. - Bit će
riskantno, papir je star, ali možda upali.
Nakon pet minuta mladić se spustio s tavana, kamo ga je poslao
Charles, noseći drvenu kutiju s bravom. Vrlo je slična liječničkom
kovčežiću, a kad je Charles podignuo poklopac, Abel je ugledao niz
staklenih bočica pedantno označenih etiketama.
- Što je to, gospon Charles? - upita Abel te posegne za najbližom
bočicom. No Charles mu zadrži ruku.
- Budi oprezan, Abele. U nekim je bočicama kiselina. Ili otrov.
Abel uzmakne i polako svoje staro tijelo spusti na rezervni stolac. Za
to je vrijeme Charles navukao velike kožne rukavice i u porculansku
zdjelicu ulio podosta bistre tekućine. Razrijedio ju je vodom pa nanio na
tintu gustim bijelim perom. Polako i vrlo oprezno, potez po potez. Kad je
to završio, zavalio se u stolac i pričekao trenutak- dva dok kemikalije na
listu nisu počele izbijati u mjehurićima. Zatim je iz kutije uzeo krpicu i
njome laganim dodirima uklonio tekućinu. Abel ustane iz škripavog
stolca i stane iza Charlesova ramena. Kiselina je ovdje- ondje progorjela
papir, a riječi koje su ostale izblijedjele su u žućkastosmeđu boju. Ah su
se mogle pročitati.

... .k. v. navod da je riječ o ubojstvu, videći ga samog po sebi

razumljivim ... .da opravdane ljutnje i nepodnošljive tuge. Ali nakon ...
.idio, vjerujem da se s optužbom pogriješilo ... .zi počinitelja. Njezina
smrt...
... .ak iako nije bilo udarca, nije primijenjen otrov, nikakvo oružje .e
upotrijebljeno. Kakvu sam god ulogu ja odigrao, kakvu god
odgovornost m.ram snositi u budućnosti, sada znam na kome leži
istinska krivnja. .ve od užasne smrti tog. nevinog stvorenja...
... .am optuživao njega - sudbom određenog da donosi smrt i
propast svim. onima koji nesrećom zađu u njegovu blizinu, bilo

40
njegovim djelima ili ... nemarom, bilo s.amjerom ili ne. Al vaj put... sam
bio u krivu.... .e smrtan kao... srca hladnog kao zimski led.

Charles jedva da je disao. U ušima je osjećao snažne otkucaje srca.

Još od dana kad se vratio u ovu kuću i saznao za Sir Percyjevu
posjetnicu te da mu je stric utonuo u obamrlost od koje samo smrt može
biti dublja, pitao se kako to već i pogled na Shelleyjevo ime može namah
izazvati takav užasan napadaj. Možda su ove riječi odgovor na to pitanje
ili barem njegov početak. Jer pred Charlesom nije bila samo optužba za
ubojstvo već je proizlazilo i da je riječ o Maddoxovu vlastoručnom
priznanju da je bio sudionik. Je li ga onog dana strahovito pogodilo
sjećanje na tuđu krivnju ili vlastita savjest?
- Znaš li što ovo znači, Abele?
Ali po izrazu starčeva lica već je znao da je uznemiren otkrićem kao
i on sam.
- Bi li Fraser što znao? Je li tada bio u Londonu? Abel kimne.
- Bio je. Pamćenje mu nije kakvo je bilo nekad, gospon Charles. Ali
mu mogu poslati pismo da ga pitam.
- Učini to - kazao je Charles zamišljeno.
- I pogledaj, molim te, gdje bi mogli biti ti listovi koje je uklonio.
Neka ti Billy pomogne. Moguće je da su još uvijek negdje u kući.

***
Kad je sljedećeg jutra napustio Buckingham Street, Charles je već
bio donio odluku. Nije bio naivan i bio je svjestan rizika: znao je da ono
što je otkrio može na vidjelo iznijeti nešto iz prastričeve prošlosti što je
starac svim silama nastojao skriti. Ali također je znao - ili barem
sumnjao - da je to na neki način povezano s odlukom Sir Percyja
Shelleyja da ga unajmi, no nije imao nikakvu namjeru da konspirativno,
makar i trideset godina poslije, zataji ubojstvo. To više ako je žrtva bila
žena ili dijete. Jer izraz »nevino stvorenje« zacijelo upućuje baš na to.
Posao koji je Maddox obavio za Williama Godwina očito nije bio
nevažna pravna stvar, u što ga je Sir Percy želio uvjeriti, pa je Charles

41
sada trebao mnogo objektivniji izvor informacija od filozofova unuka.
Zapravo, nikako si nije mogao predočiti zašto je čovjeku poput Godwina
uopće zatrebala pomoć detektiva, a ako je još i bilo živućih ljudi koji
znaju odgovor na to pitanje, Charles ih nije znao pronaći. No pisani
prikaz Godwinova života mogao bi sadržavati neku sitnu indiciju, i to je
ono za čim je Charles odlučio tragati. Rano je, prerano je bilo za
gospodina Bonda (a što se gospodina Nattalija tiče, on »kasni« već pet
godina, pa i više) te je Charles ubijao vrijeme jedući kruh s maslacem i
ispijajući kavu s tezge na Strandu. Promatrao je kako se teretna kola s
voćem i povrćem penju prema Covent Gardenu. Pratili su ih odrpani
ulični derani nadajući se da će im se dokotrljati koja naranča. Pritom su
bili dovoljno bistri da se drže podalje kako ih trgovci ne bi mogli
dohvatiti bičem.
Četvrt sata poslije zaslon knjižare napokon se podignuo, ali prošlo je
još dugih pet minuta dok se vrata nisu otvorila, a na njima se pojavilo
otmjeno, ponešto cinično lice Archibalda Bonda. Bio je odjeven, kao i
uvijek, u besprijekorno odijelo diskretnih sivih tonova, a njegove bijele
pamučne rukavice bile su savršeno čiste, baš kao i njegova roba. Kosu
je zagladio uz glavu, a u zraku se osjećao nenametljiv miris pomade.
- Oh, gospodine Maddox - uljudno se osmjehnuo kad je spazio svog
klijenta pa mu pridržao vrata. - Bojim se da još nemam vijesti za vas.
Charles se na trenutak zbunjeno zapiljio u njega, no onda se sjetio o
čemu je riječ. O Medwinovim memoarima.
- Ne - kazao je slijedeći Bonda u trgovinu. - Nije riječ o tome. Ovaj
put tražim nešto drugo. Biografiju Williama Godwina.
Iako je nebo obasjano zimskim suncem bilo vedro, unutra je vladala
polutama. Oko visokih polica koje su se uzdizale od poda do stropa
lebdjela je prašina, a zrak je vonjao po pljesnivim starim knjigama i
suhom papiru. Bond poravna hrpu primjeraka Illustrated London Newsa
potpuno bespotrebno, zaobiđe pult i stane na svoje uobičajeno mjesto
iza njega. Bondov je pomoćnik u stražnjem dijelu trgovine, stojeći na
knjižarskim ljestvama, peruškom brisao prašinu s vrhova knjiga. Radi
ovdje otkad Charles pamti, a za sve to vrijeme jedva da se promijenio;

42
činilo se da se preuranjeno osušio u starca davno prije no što se Charles
uopće rodio. Na mjestu jednog oka ima izobličenu duboku šupljinu, a
drugo mu luta uznemireno, što možda objašnjava zašto gospodin Bond
najviše voli da ostane u sjeni. Ali ne bi mogao bez njega: Sefton
Bondovu nagomilanu robu poznaje bolje od svoga gazde i treba mu samo
trenutak da stavi svoj hrapavi i žilavi prst na knjigu koju kupac traži.
- Biografija Williama Godwina - ponovio je Bond. - Nisam siguran
da vam mogu pomoći.
- U tom slučaju - odvrati Charles pomalo grubo - siguran sam da ću
u nekoj drugoj trgovini...
Bond podigne ruku.
- Pogrešno ste me shvatili, gospodine Maddox. Sumnjam da vam
mogu pomoći jer ne vjerujem da takva knjiga uopće postoji. Mogu vam
ponuditi vrlo lijepo izdanje Istraživanja o političkoj pravdi, jedva
korišteno, te malko požutjeli, ali inače sasvim upotrebljiv primjerak
Razmišljanja o obrazovanju, društvenim normama i književnosti, no što
se memoara tiče...
Bond nemoćno i teatralno raširi ruke, a Charles nervozno udari po
pultu podignuvši prašinu. Vlasnikovim licem preleti sjena nemira.
- Čudno je to, slažem se s vama - kazao je Bond umirujućim glasom
- s obzirom na autorov neosporiv ugled. Mislim da je njegova kći kanila
napisati takve memoare, no koliko mi je poznato, još se nisu pojavili.
Charles se baš spremao otići kad ga Bond zazove.
- Nakon što ste jučer otišli, saznao sam da imamo jedan primjerak
Shelleyane koji bi vas mogao zanimati.
Charles se namršti. Shelleyana? No ipak ga je zanimalo. Bond se
spustio ispod pulta te se začas pojavio s malom knjigom u ruci. Bio je
to, neosporno, prekrasan primjerak sjajno ulaštenih žućkastosmeđih
korica od kože te s hrptom u koji je bio utisnut niz zlatnih ljiljana.
Bond pobožno spusti knjigu na pult, otvori je na naslovnoj stranici pa
je okrene prema Charlesu. Ilustracija prikazuje golu djevojku u snu, noge
i donji dio trupa okruženi su joj tamnim oblacima, dok iznad nje lebdi
prikaza koja drži prut ovijen lišćem. Iznad slike stoji naslov:

43
 KRALJICA MAB
Percy Bysshe Shelley

- Piratsko izdanje koje je 1829. tiskao John Brooks iz Oxford Streeta

- kazao je Bond tiho gladeći dlanom papir kao da je riječ o relikviji.
- Prekrasno, nešto prekrasno. A za kolekcionare je osobito zanimljivo
što sadrži posvetu iz originalnog izdanja, koju je pjesnik poslije pokušao
zatajiti. Mislim da je čak posvetu izrezivao iz primjeraka koje je davao
prijateljima.
Charles spusti pogled na knjigu, a zatim okrene list.

ZA HARRIET *****

Čija je ljubav što sjajeći kroz svijet

odbija prezira otrovne strijele?
Čija je topla i pristrana hvala,
vrline najslađa nagrada?

Pod čijim pogledom oživjela moja duša

istinom i odvažnom vrlinom zrije?
Čije oči promatrah nježno,
ljude to više voleći?

Tvoje, HARRIET! - bila si moj viši duh;

bila si moje pjesme nadahnuće;
tvoje su te rane ružice divlje,
mada svijam ih ja.

Na srce svoje privij ovaj dokaz ljubavi;

I znaj, mada vrijeme mijenja i godine idu,
svaki cvijetak u mom srcu ubran
ono tebi posvećuje.

44
 Ove posvete nije bilo u izdanju poeme koje je Charles imao u
Buckingham Streetu. Podignuo je pogled prema Bondu. Te upitao: -
Znate li tko je ta žena?
Bond, se malko nagne prema njemu.
- Pjesnikova supruga - kazao je u povjerenju. Charles se namršti: -
Ali njegova supruga zove se Mary.
Bond se lukavo osmjehne, kako to već čine oni koji su bolje upućeni
u stvari.
- Gospodine Maddox, mislim da govorite o njegovoj drugoj ženi.
Svoj prvi bračni pokušaj pjesnik je imao s gospođicom Harriet
Westbrook. S djevojkom kojoj je posveta bila upućena.
Charlesu poskoči srce.
- A što se dogodilo s njom?
Bond raširi ruke u bijelim rukavicama.
- To vam, bojim se, ne znam reći.
Uto se iz stražnjeg dijela trgovine začuje kašalj, suh i znakovit.
Sefton je nečujno sišao s ljestava i, premještajući se s noge na nogu,
rukom pozvao gazdu. Bond se pogledom ispriča Charlesu pa se povuče
prema svom pomoćniku. Kratko se posavjetovao sa starcem te se vratio
do njega.
- Gospodina Seftona, kao i uvijek, pamćenje služi izvrsno. Sjeća se
da se na sudu lorda kancelara vodio slučaj u kojem je stranka bio
gospodin Shelley, što je izazvalo podosta bure - njegov tast, gospodin
Westbrook, tražio je skrbništvo nad njegovom djecom. Čini se da je na
kraju izgubio slučaj. Iz svega se može zaključiti jedino da je mlada žena
umrla neko vrijeme prije toga.
Charles upita: - Kad je to bilo?
- Prije trideset i više godina. Bojim se da gospodin Sefton nije u
mogućnosti biti sasvim precizan.
- No je li moguće da se to zbilo već 1816.? Bond se lagano namršti.
- Pretpostavljam da je moguće, ali zašto vas zanima baš ta godina?
No Charles je već izašao iz trgovine.
Što je to, razmišlja Charles pruživši korak po Bedford Streetu, moglo

45
nagnati bilo koji sud u ovom kraljevstvu da liši Engleza skrbništva nad
njegovom zakonitom djecom? Štoviše, bogatog muškarca iz ugledne
obitelji. O kakvom je grijehu riječ, kakav je to užasan zločin počinio
Shelley da je zaslužio tako okrutan i neuobičajen postupak? To jest
pravo pitanje, ali za čovjeka Charlesove snalažljivosti ne bi moralo biti
teško naći odgovor. Zapravo, možda je već tu na adresi Strand 136, na
kojoj se nalazi tvrtka W. H. Smith &Son (prezime te gospode možda vam
je poznato). Čitaonica nije impozantna kao ona u Britanskom muzeju,
koju je Charles obično pohodio, ali novinski arhiv je iznimno dobro
popunjen, a prostorija je topla i kad je vani hladno, što se vidi po
popularnosti sjedišta najbližih vatri. Charles se približio policama s
novinama. Odlučio je započeti s dnevnim izvještajima sa suda lorda
kancelara iz prosinca 1816. A ako ne nade ništa, vratit će se još dalje u
prošlost. No ispostavilo se da pothvat ni izbliza neće biti tako složen. U
roku od sat vremena u Morning Chronicleu pronašao je tri članka o
slučaju, od kojih je najzanimljiviji bio onaj od 26. kolovoza 1817. -
sudski izvještaj u kojem se navodi da je proteklog dana Sir Samuel
Romilly, odvjetnik gospodina Westbrooka, izjavio da se njegov klijent
protivi Shelleyjevu skrbništvu nad djecom iz dva razloga: prvo, zbog
njegovih opasnih i neprikladnih stajališta o religiji i braku te drugo
(ovdje je Charles malo jače stisnuo papir), zato što je Shelley otvoreno
živio u divljem braku s drugom ženom dok mu je prva supruga još bila
živa.
Charles je prepisao članak, a onda još pola sata uzalud tražio
obavijest o smrti Harriet Westbrook. Ništa. Što je čudno i možda
znakovito. Ali ako mu mrtvi izmiču, možda će žive pronaći lakše. Stoga
je ostavio novine i latio se registra vestminsterskih birača iz 1818., u
kojem je pronašao jednog Johna Westbrooka koji je stanovao u Chapel
Streetu, župa St. George, Hanover Square. Daljnji dokaz da je Charles
pronašao pravog čovjeka bio je navod da je Westbrook glasao za Sir
Samuela Romillyja, koji je vodio njegov slučaj na sudu. Charles u sebi
napravi brz izračun - Westbrook bi danas bio star koliko i Maddox, ako
ne I stariji, pa je s malo nade u uspjeh skinuo s police imenik londonske

46
pošte. Jasno, u Chapel Streetu danas više nema Westbrookovih i ne
postoji mogućnost da ispita obitelj kad bi ga i primili. Postoje, dakako,
imenici i za ostale dijelove države, ali Charlesu nije bilo poznato je li
John Westbrook imao sina ili druge kćeri koje su se, k tome, mogle i
udati te promijeniti prezime. Tražio bi iglu u plastu sijena velikom kao
polovica Engleske. Stoga je vratio imenik natrag na policu. Temeljni
policijski posao dao je određene rezultate, no više nije bilo mnogo toga
što bi Charles ovdje mogao otkriti. Usto, prošlo je podne i čitaonica se
počela prazniti. Vratio je notes u kaput i izašao na Strand. No umjesto da
skrene lijevo, prema Buckingham Streetu - prema ugodi što bi mu je
pružila dobro razgorena vatra i Mollyn mesni puding - zaputi se na
sjever, prema Bow Streetu i policijskoj postaji.
Ta visoka, otmjena zgrada na rubovima najopasnijih gradskih četvrti
nekoć je bila Charlesovo svakodnevno odredište. Tri je godine proveo
ovdje, učio zanat, upoznavao London i postao - kad je otpušten zbog
neposluha - detektiv dostojan da naslijedi čak i izvanrednog Maddoxa.
Uspinjući se stubama, nije mogao posve suspregnuti laganu bojazan
premda je njegova svađa s inspektorom Bucketom, po svemu sudeći,
bila iza njih, a zamijenilo ju je ponešto rezervirano prijateljstvo. U
prihvatnom uredu bila su samo dva pijana starca koja su, skljokavši se
na pod, zaspala te dječačić od pet- šest godina koji je stalno govorio da
će pronaći put kući ako mu pokažu gdje je Fleet Lane. Policajac iza
pulta nije primjećivao dječaka jer je odveć bio uznemiren zavijanjem i
krikovima što su odzvanjali iz ćelija ispod njih. Stoga je Charles na
trenutak čučnuo i dječaku dao upute, a onda iz džepa izvadio papirić i
predao ga policajcu. Muškarac je isprva bio sumnjičav, ali pročitavši
ime na papiriću, kazao je: - Pobrinut ću se da dobije poruku, gospodine.
- Recite mu da ću biti u Bijelom srcu.
Krčma je bila krcata, kao i svaka krčma blizu Covent Gardena na
tržni dan. Charles kinine gostioničaru (još jednom starom znancu iz dana
provedenih u londonskoj policiji) i tako zasluži malen ali skrovit odjeljak
u stražnjem dijelu prostorije te dvije čaše piva - na drveni stol ih zvekne
iscrpljena konobarica jedva ga i pogledavši. Charles naruči mesnu pitu i

47
pečenu tikvu pa se nasloni i spremi na čekanje. Gosti ove krčme teško bi
se mogli nazvati biranim društvom. Štoviše, nekoć su tu krčmu često
posjećivali ulični razbojnici, a bila je i postaja na putu iz zatvora u
Newgateu do vješala u Tyburnu (usput, možda je tako i nastala fraza
»biti na kolima«2 budući da je osuđenicima bilo dopušteno da sidu s
kola na posljednje piće, a krvnici bi morali ostati gdje jesu, trijezni). No
toga prosinačkog popodneva gostionica je bila puna žena koliko i
muškaraca, od kojih je većina pušila glinene lule, a svi su bili u
različitim fazama nezadovoljstva izazvanog pićem. Charles je mirno, ne
uplećući se u razgovor, slušao prepirke, koje su postajale sve glasnije. A
onda je na vratima opazio crvenokosu glavu svog starog kolege. Ustao je
i pozvao ga rukom. Sam Wheeler u svom visokom šeširu i službenom
zimskom kaputu s debelim kožnim ovratnikom krene kroz gomilu, koja
je očito znala kojim se poslom bavi jer mu se, dok je prolazio, otvarao
put, a žamor se stišavao. Nije bilo otvorenog neprijateljstva, nisu se čule
uvrede, ali se na licima gostiju razabiralo da su oprezni, kao da u sebi
govore - »drot«.
Sučelice Charlesu bilo je prazno mjesto, no nije se iznenadio što je
Sam zaobišao stol i stisnuo se na klupu do njega. Ni jedan policajac koji
ima zrnce soli u glavi ne bi u gostionici sjeo leđima okrenut surovim
uličnim trgovcima. Sam je bio odveć bistar da bi to učinio.
Dohvatio je svoje pivo, a onda posegnuo u džep i na stol pred
Charlesa stavio njegovu poruku.
- E pa, pogledao sam, kako si i tražio - obrisao je pjenu s usta te
nastavio. - Ali nisam ništa našao. Tad još nije bilo policijskih dosjea, al’
imamo neke zapise koje su napravili runnersi.3 Samo nigdje ne piše ništa
o smrti ni ‘Arriet Shelley ni ‘Arriet Westbrook. Ni za osamsto šesnaestu
ni za proteklu godinu.
- Nije bilo ni neidentificiranih žrtava njezinih godina? Sam je
izgledao sumnjičavo.
- Je l’ ti stvarno misliš da bi se tip kao što je Shelley mogao riješiti
žene i negdje skriti tijelo? Pjesnik, je l’ tako? I to još iz aristokracije?
‘Ajde, Chas, ma zar je moguće?

48
 - Svejedno. Je li bilo mladih žena čija tijela nitko nije tražio? Sam
uzdahne.
- Nije, bar koliko sam vidio. Al’ nisam imao baš puno vremena.
Imam ja i svoga posla.
Charles je žalosno napućio usne, a njegov je prijatelj znao da bolju
ispriku od toga vjerojatno neće dobiti.
- Onaj zapis što si ga pronašao, u kojem se govori o ubojstvu -
nastavi Sam otpivši novi gutljaj piva. - Jesi Y ti siguran da se radilo o
poslu za Godwina?
Charles se počne igrati papirićem na stolu kako bi prikrio
razdraženost.
- Godwinovo ime bilo je odmah ispod zapisa u registru. Moralo je
biti riječ o toj istrazi, što bi drugo bilo? A i nije to sve. Uvjeren sam da
su me Shelleyji upravo zbog toga i unajmili. Raspitao sam se i nikome
nije poznato da su me istraživali, kako su mi rekli. Ne, nisu me izabrali
zato što sam dobar u svom poslu, izabrali su me zbog mog podrijetla.
Zato što Maddox nešto zna. A o čemu god da je bila riječ, zapisano je na
stranicama koje nedostaju.
Sam slegne ramenima.
- Al’ ne znači da se mora raditi baš o ubojstvu, zar ne? Mislim, takvi
se ljudi jako uznemire i zabrinu kad nama slični počnu čeprkati po
njihovim privatnim stvarima. Ona priča iz novina koju si pronašao, da je
Shelley živio u divljem braku s drugom ženom, to ti nije stvar koju bi oni
voljeli vidjeti. Ne sad.
- A osobito ne zato što su učinili sve što je u njihovoj moći da ostane
pod tepihom - dometnuo je Charles.
- Pa i da jesu, ne mogu dokazati da je ta Arriet ubijena. Mogla je
umrijeti na sto načina. Kozice, tifus, kod rađanja...
- Živjela je odvojeno od svog muža.
Nastala je tišina. Charles podigne pogled i opazi da Sam proučava
njegovu zavijenu ruku.
- Gle - kazao je spustivši ruku pod stol - shvaćam što govoriš, ali
jednostavno ne vjerujem da je sve tako jednostavno. I, još važnije, ni

49
Maddox nije vjerovao u to.
Sam ga pomno promotri.
- Znači, još mu nije bolje. Charles odmahne glavom,
- Ali jasno ti je, kao i meni, da on ne bi napisao takvo što da nije bio
apsolutno siguran u ono što tvrdi. Čak i ako nije imao nužan dokaz da
takvu optužbu iznese u javnost.
Sam kimne. Čak i 1850. Maddoxa su se sjećali u londonskoj policiji
i Sama nije trebalo podsjećati na njegova postignuća i više nego zaslužen
ugled.
Priđe im konobarica koja je nosila dva tanjura pokrivena limenim
poklopcima te ih položi na stol. Zrakom se raširio slastan miris mesa i
umaka te se dva muškarca bace na hranu kao da su izgladnjeli.
- Nešto si mislim - prozbori Sam minutu kasnije usta punih pite. - To
što je napisao tvoj stric... Očito nije samo on držao da je riječ o
ubojstvu. Očito je netko razgovarao s njim o tome, a on mu nije
povjerovao, bar ne otprve.
Charles ga ispitivački pogleda.
- Upravo sam bio na pragu tog otkrića, Same - reče.
- Ne, hoću reći, je F ti palo na pamet da se, možebitno, radi o istoj
osobi koju trebaš špijunirat za Shelleyje? Ja bih rekao da im je ta osoba
pokazala neke svoje dokumente, za koje oni pojma nisu imali i eto ti
odmah nevolje. Dam se kladiti da Shelleyji prije toga uopće nisu čuli za
Maddoxa.
Charles se zapiljio u njega poput čovjeka koji je upravo doživio
otkrivenje. A i jest.
- Sjajno, Same, sjajno. Pitao sam se odakle odjednom u svemu tome
takva žurba, zašto Shelleyji nisu pokušali pronaći mog strica prije mnogo
godina ako su se bojali što bi mogao objelodaniti. Ali ako su tek sad
saznali da je bio uključen u sve to, to sve objašnjava. To mora biti
odgovor. Mora.
Sam se nakesi. - Drago mi je što mogu pomoći. Charles podigne
vilicu, no odmah je spusti.
- Još jedna usluga, Same. Možeš li opet pogledati zapise runnersa za

50
1816.? Ovaj put ne zbog Harriet, nego zbog mog strica. Pogledaj
spominje li ga se negdje, ima li kakva naznaka što je tada radio?
Sam obriše usta rukavom.
- Može. Nego, jesmo l’ sad za puding, a?

51
 TREĆE POGLAVLJE

Lutalica

U Buckingham Streetu vrijeme kao da je stalo. Kuća kao da je

utonula u beskrajnu sadašnjost: Molly kuha, Billy puni kante za ugljen,
Abel sjedi pokraj Maddoxa, a starac još, kao u snu iako je na javi, luta
kroz maglovitu divljinu svog nepristupačnog i zamračenog uma. Charles
se stubama uspne u radnu sobu te ponovno pregleda registre za godine
prije 1816., za slučaj da je previdio kakav trag. Ali ne pronađe ništa.
Ništa, čudnovato, osim da u registru za 1814. nedostaju listovi s kraja
godine. No ovdje nema precrtanih riječi, ni prije ni poslije izrezanih
stranica, a time ni traga njihovu sadržaju.
Dok je vraćao registre na policu, začuo je zvuk zvona u prizemlju.
Mislio je da je to mesarov pomoćnik, no na vratima radne sobe pojavio
se Billy.
- Neka vam je ženska došla u posjet, gospodine Charles.
Charles uzdahne. Mladić zna dobro s Maddoxom i dovoljno je
snažan da ga podigne, što Abel očito više ne može, no cijena koju za to
treba platiti - a valuta je svojevrsni neposluh - svakoga dana polako
raste.
- Kako se to izražavaš, Billy? Billyjev se obraz trzne.
- Eh, gospodine Charles, ne bih je nazvao damom ak’ me razumijete.
A rekao bih da je malko previše dotjerana za »ženu«.
Charles ustane.
- Hvala, Billy. Možeš je uvesti u radnu sobu. Usput, možda bi
jednaku pozornost mogao posvetiti razlici između »dobro i samo

52
dovoljno« ulaštenih čizama.
No Billy nije razumio sarkazam. Samo se osmjehne i izađe iz sobe.
Kad se vrata otvore, uđe Nancy. Charles ju je jedva prepoznao.
Nosila je lijepu tamnoplavu haljinu, bijeli čipkasti ovratnik i šeširić s
vrpcom pod bradom, dovoljno čedan i za vjeroučiteljicu.
- Oh - izusti Charles, na tren ostavši bez riječi. - Izgledaš...
- Kako valja? Bar jedanput? - osmjehne se Nancy. - Ha, nije da sam
se namučila. Sve sam to već imala. Bila sam sluškinja dok nisam
zatrudnjela s Betsy, a onda su me izbacili na ulicu. Ova mi je odjeća
korisna za momke što hoće ostvariti maštarije da ševe guvernante, a
meni je cilj svima udovoljiti. Mogu i govor promijeniti ako treba. Što je
dobro za ovaj naš posao.
Charles dohvati jedini stolac u sobi i ponudi Nancy da sjedne,
nesvjesno prilagodivši svoje manire njezinoj haljini.
- I? Kako je prošlo? Je li uspjelo? Nancy kimne.
- Moram vam priznati da ste dobro znali što će upaliti.
- Znači, povela si dijete sa sobom? Nancy zagladi haljinu.
- Još bolje. Stavila sam jastuk ispod podsuknje i glumila da sam
trudna. I pazila sam da Betsy bude gladna. Stojim ja tako pred kućom na
kiši, dijete vrišti, a ja se pravim kao da ću se svaki čas onesvijestiti.
Sluškinja me pokupila u tren oka, odvela me u dnevnu sobu i dala mi da
sjednem. Onda je pošla po čašu mlijeka za Betsy.
- I? Što je bilo potom?
- Dobro sam bacila pogled po sobi, kao što ste rekli, al’ nisam
vidjela nikakvu kutiju s papirima. Vidjela sam samo hrpetine knjiga na,
bit će, nekom stranom jeziku, i slike, al’ mnogo toga bilo je poslagano
pokraj zidova. Reklo bi se da je sve baš stiglo ili da nekamo ide. E, al’
nakon minute eto ti nje.
- Sluškinje?
- Ne, ne. Došla je žena čija je to kuća. Mislim, nije njezina, kako će
se vidjeti, nego je samo unajmljuje.
Charles se namršti.
- Jesi li sigurna? Nije bilo muškarca s njom? Muža, brata ili nekog

53
takvog?
Nancy odmahne glavom.
- A, nema takvog kod nje. A što je još bolje, nema ni vjenčanog
prstena. Zapravo, mislim da njoj muško i ne treba baš puno. Meni se čini
da su prema njoj bili loši pa je odlučila da joj je bolje samoj. Bog zna da
je kužim.
Charles je nekoliko trenutaka pozorno promatrao dok mu je um
upijao ovo novo otkriće. Odmah je pretpostavio da u vili Carlo živi
muškarac. Možda mu je to dalo uvid u karakter lady Shelley, ali čak i
prema njezinim normama, čini se da nema opravdanja za takvu
neuljudnost - spominjati ženu samo po prezimenu.
- Al’ Betsy joj se odmah svidjela - nastavi Nancy. - Stavila ju je na
koljena i sva treperila oko nje. Kazala je da je podigla petnaestero tuđe
djece, krava sirota. A ja mislila da je meni teško.
- Sasvim si sigurna da je riječ o pravoj kući - Charlesovo pitanje bilo
je blesavo i djevojka je uvrijeđeno podignula nos, kao da joj je natuknuo
da je glupa.
- Nego što! A ionako ju je sluškinja zazvala po imenu. Ušla je u sobu
s pismom za nju. Mora biti da se radilo o nekom računu jer je izgledala
vrlo zabrinuto. Stavila ga je na stranu i kazala da će još malo pričekati
na svoj novac. Nisam znala što je točno htjela kazati, al’ mi je bilo jasno
da je malo kratka s gotovinom. I tad mi je nešta palo na pamet -
osmjehnula se Charlesu, očito oduševljena sama sobom. - Ne možete
pogoditi što?
Charles, poprilično nemiran, odmahne glavom.
- Pitala sam je zna li možda gdje bi se moj brat mogao smjestiti na
koji tjedan. Kazala sam da se vraća iz tuđine i da mu treba soba dok si
sam ne nade nešto svoje. I neba mi, progutala je! Kazala je da na katu
ima dvije sobe za goste i nek brat samo dođe pa pogleda. Kazala je da
ne može poreći da joj novac treba. Dakako, postavila mi je sto pitanja -
je l’ mi brat fin momak, čime se bavi i tako to. Al’ sam ja bacala hvalu
na hvalu, a ona samo slušala i upijala. Kazala sam joj da ima škole, al’
da je slikar pa zna s rukama i da će joj drage volje obaviti što treba po

54
kući. Ima samo jednu sluškinju, a ja sam već u toj sobi vidjela da treba
popraviti nekoliko stvarčica pa sam znala da će to dobro proći.
I dalje se smješkala, očito očekujući da joj Charles čestita na
domišljatosti, ali on nije baš shvatio.
- Ne vidim kako nam to može pomoći, Nancy. Tko je taj tvoj brat?
Djevojka se, uživajući, glasno nasmije: - Pa vi, dakako! Charles širom
otvori usta.
- Ja?
Nancy pljesne rukama.
- Sjajno, zar ne? Makar ja to i sama kazala. Sad možete ući onamo i
njuškati koliko vas je volja. Mislim da sam zaslužila ostatak novca,
nema greške.
Charles se mehanički maši džepa razmišljajući o onome što je
učinila. S jedne strane, majstorski je to potez i dijelom je, ne može si
pomoći, impresioniran njezinom snalažljivošću. Kao što je i rekla, nema
boljeg načina da provede svoju istragu - i tajnu i javnu - onu koju su
tražili Shelleyji i onu koju si je sam stavio u zadatak. Prije samo mjesec
dana spakirao bi svoj kovčeg i otišao. Ali kako da ode sada kad je
Maddox u takvom stanju?
Nancy je očito slutila da dvoji o nečemu pa je pokušavala uhvatiti
njegov pogled.
- Učinila sam kako valja, je l’ da jesam? Mislim, to što sam vas
ubacila onamo. Oprostite što sam rekla da ste slikar, al’ morala sam
nešto brzo smisliti. Sjedila sam sred svih onih slika i to mi je prvo palo
na pamet. A i sve te strane knjige! Mislila sam da bi joj se mogao
svidjeti netko tko je također putovao.
Charles se osmjehne i preda joj kovanice.
- Dobro si obavila posao, Nancy. Možda i predobro. Problem je što
ću biti odsutan, samo to. Moj je prastric vrlo bolestan i teško mi ga je
ostaviti.
- Al’ imate dosta ljudi ovdje, zar ne? Mislim, onaj momak i onaj stari
čovac. Pa cura - ona crna. Čuva mi Betsy u prizemlju. Da vam kažem po
istini, malo sam je gledala ispod oka jer mi ne izgleda baš svoja, ak’

55
znate što mislim. Al’ svidjela se Betsy.
- Ne može govoriti - kazao je Charles malo porumenjevši, što Nancy
nije promaknulo, a to bi joj opažanje, pomislila je, moglo u budućnosti
biti dobrodošlo.
- Molly razumije što joj se kaže, ali ne može odgovoriti. Zbog toga se
čini nedokučivom. Ali to je sve, dijete je s njom posve sigurno.
- Dobro onda - ustane Nancy. - Vrijeme je da pođem. Trenutak su
stajali sučelice, a potom je ispružila ruku, kao da je osjetila da ovu
epizodu treba zapečatiti na normalniji način.
- Bilo mi je drago poslovati s vama, gospon Maddox. Valjda će opet
biti prilike. Već dugo nisam ovako lako zaradila novac.
Ispratio ju je do odmorišta na stubama i promatrao kako silazi.
Pažljivo je podigla skute haljine, kao da je uistinu dama koju glumi.
Ovdje, uz ogradu stuba, Charles je imao pogled na predvorje. Vidio je
kako se Molly na koljenima igra s djetetom. Gledajući ih, makar samo
na časak, shvatio je da je djevojci namijenio ne samo tišinu nego i
mirnoću, bilo u kuhinji, na ulici ili u svom krevetu. Puzala je po
pločicama kao da je i sama dijete, kotrljala kolut špage naprijed - natrag,
a Betsy je radosno vrištala i trčkarala oko nje pokušavajući ga dohvatiti.
Prvi put otkad je Charles poznaje Molly se smiješila. Taj blistavi, gotovo
razdragani osmijeh bio je to izražajniji jer je skrovit, neprimjetan. No
Charles se zacijelo pomaknuo ili je bacio sjenu jer je ona iznenada
podignula pogled. Nekoliko su se trenutaka nepomično promatrali. Izraz
njegova lica zbrisao je njezin. Uto je Nancy podignula kćer u naručje te
je, spustivši se niza stube, izašla na vjetrovitu ulicu.
Charlesu je bio potreban cijeli sat da se uvjeri kako je Nancyn plan
izvediv, a sljedeći mu je zadatak bio da u to uvjeri Abela. No, na
njegovo iznenađenje, nije ga dočekao nikakav otpor. Abel nimalo nije
sumnjao da kućanstvo može sasvim dobro funkcionirati i bez njega. -
Kao što sam rekao, gospon Charles, interesi vaših klijenata na prvom su
mjestu, a vaš bi prastric bio ponosan što tako mislite.
Charles je bio dovoljno fin da se zbog tih riječi zacrveni - nije Abelu
spominjao svoja najnovija istraživanja niti da namjerava prevariti ili, u

56
najmanju ruku, obmanuti svoje klijente pa se zbog starčeve iskrenosti
malo i posramio. Ali samo malo jer Abel bi, govorio si je Charles,
zasigurno shvatio. Da zna.
- Dolazit ću barem jednom dnevno - kazao je brzo - da vidim je li
sve u redu. A ako bude bilo kakvih promjena, odmah pošalji po mene, u
bilo koje doba. Ili ako se stricu stanje pogorša.
- Hoću. Ništa se ne brinite, gospon Charles. On i ja dugo smo se
sami snalazili, a sad imam i Billyja i curu da mi budu na pomoći. Tih
nekoliko dana bit će sve kako treba, nemojte se brinuti.
Charles uzdahne. - Dobro. U tom ću slučaju pokušati nagovoriti tu
damu da me primi na stan. Barem na tjedan dana ili koliko mi već bude
trebalo da otkrijem što tražim. Ali moram ti reći, Abele, jedva mogu
podnijeti i samu pomisao na to da ću biti zatvoren u toj maloj kući s
mrzovoljnom starom usidjelicom.

***
U devet sati sljedećega jutra Charles se već uspinjao stubama do
vile Carlo i, prije no što će pozvoniti, zastao je da udahne malo zraka.
Morila ga je briga da nikako neće proći kao slikar, ali je Abel smatrao
da, ako ništa drugo, tako barem izgleda (no ako je i aludirao na to zbog
ne baš čiste Charlesove kose i odjeće, to mu je potpuno promaknulo).
Vrata mu je otvorila sluškinja koju je vidio na ulici kad je posljednji put
bio ovdje.
Lyn Charles dodirne šešir. - Moja je sestra jučer bila ovdje i
predložila mi da dođem.
- Ah, da, gospodine - kazala je vedro. - Gazdarica vas očekuje.
Uđite, molim.
Odvela je Charlesa u dnevnu sobu u kojoj je zacijelo bila i Nancy. I
njega se odmah dojmio njezin izgled - sve se činilo improvizirano,
namješteno tek privremeno. Zapravo, soba je izgledala kao njegov tavan
prije tjedan dana, no baš kao i Nancy, nije mogao odrediti je li ta
privremenost posljedica iseljenja ili useljenja. Nije imao dara za jezike,
no činilo se da je Nancy bila u pravu kad je procijenila da je ovdje vrlo

57
malo knjiga na engleskom - izgleda da ih je dosta na ruskom ili nekom
drugom jeziku koji se koristi ćirilicom, dok je većina ostalih na
talijanskom. Grafike i slike prikazivale su talijanske pejzaže i vedute -
na dvjema slikama koje su visjele iznad kamina prepoznao je vedute
Firence, a na većoj, naslonjenoj na suprotni zid, Napuljski zaljev i Vezuv.
Iz vulkanskoga se kratera u bistro kampanijsko nebo podizala vitica
dima.
- Jeste li posjetili Italiju? Kad ste bili na putovanju?
Ni jedna mrzovoljna usidjelica ne bi ovako govorila. Glas poput
meda, silno melodiozan, glas koji kao da suspreže smijeh. Charles se
okrenuo i učas su svi njegovi unaprijed stvoreni zaključci o ženi koja je
stajala pred njim pretvoreni u prah. i pepeo. Bila je nešto niža od njega,
vitka, glatke maslinaste kože i sjajne crne kose bez ijedne sjedine
premda joj je, pretpostavljao je Charles, zacijelo bilo pedeset godina?
Čak i pedeset pet? No ono što ga je posve zarobilo bile su njezine oči.
Kao da se utopio u njihovu crnilu, u kojem se šarenica i zjenica nisu
razaznavale. Tako su prodorno blistale da je za trenutak poželio skrenuti
pogled. Ali nije mogao. Nešto ga je u tim očima držalo prikovanoga pa
je samo kimnuo, a i to je učinio vrlo nespretno. Žena ga je, međutim, kao
da je bila savršeno naviknuta na dojam koji ostavlja; kratko promotrila
glave nakrivljene ustranu dok joj je oko usana titrao smiješak. Potom mu
je dostojanstveno ponudila ruku.
- Tako prekrasna zemlja, zar ne? Claire Clairmont. Drago mi je što
vas mogu upoznati.
Ime je to koje je vama možda dobro poznato, ali Charlesu nije
značilo ništa, kao ni mnogima 1850. godine. Jer pojedinosti Shelleyjeva
osobnog života tada su još uvelike bile nepoznate, a neke su ostale
tajnom čak i u dvadeset prvom stoljeću. Charles je trenutak razmišljao bi
li poljubio ponuđenu mu ruku pitajući se koliko je drugih muškaraca to
pomislilo ili učinilo.
- Mislit ćete da sam neozbiljna, ali propustila sam pitati vašu sestru
kako se zovete - nastavila je rukujući se s njime. Charles je kroz zavoj
osjetio slabašan pritisak njezinih prstiju; ona je zavoj, dakako,

58
primijetila, ali je odlučila ništa ne pitati.
- Charles - osmjehne se on posve razoružan, zaboravivši na oprez. -
Charles Ma - izusti, no na vrijeme se zaustavi osjećajući kako mu obrazi
gore.
Kako je mogao biti tako glup, pomisli.
- Mab - dovrši on neuvjerljivo znajući da je samo pogoršao svoju
pogrešku. - Charles Mab.
- Doista? - kazala je gledajući ga cinično. - Jako neobično prezime.
Mislim da još nikad nisam naišla na njega. Barem ne u svakidašnjem
životu. Osmjehnula se i rukom mu pokazala na naslonjač.
- Vi ste slikar, gospodine Mab?
Charles je već bio posve crven u licu te mu nije preostalo drugo
nego se i dalje koprcati u nadi da će se izvući iz mulja. Kimnuo je.
- A što točno slikate?
Charles proguta slinu. Grlo mu je iznenada postalo vrlo suho. Iza
njezina lijevog ramena ugledao je Napuljski zaljev.
- Morske pejzaže - odgovori već posve očajan. - Oluje. Brodolome.
Takve prizore.
Njezino se lice smrači. - Bojim se da more baš i ne volim. A osobito
ne u tom smislu.
Opet je pogriješio, pomisli psujući u sebi. Brodolomi? Za Boga
miloga! Ne bi nikako smio načinjati teme koje imalo podsjećaju na
Shelleyja, a posebno ne sada. Pa nije u kući ni pola sata!
- Ali niste li u vrlo teškoj situaciji?
On se zapilji u nju. Zar ga je uistinu otkrila tako brzo? - Hja!
- Hoću reći - nastavi ona vedro. - London nije baš najbolje mjesto za
traženje takvih prizora. Ne mogu se sjetiti mnogo brodoloma na Temzi.
Premda, priznajem, godinama nisam živjela ovdje.
- Živjeli ste u Italiji, gospođice Clairmont?
Morao je biti oprezan, sam je sebe stjerao u zamku jer je za mjesto
svoje izmišljene pustolovine odabrao zemlju u kojoj nikad nije bio. No
uz malo sreće i pokoju varku, ono što je godinama čitao o Italiji bit će
mu dovoljno da isplete uvjerljivu priču. Osim toga, taj instinktivni izbor

59
mogao bi mu ipak dobro poslužiti jer je, iz dosad prikupljenih
informacija, razumno zaključiti da je ova žena susrela Shelleyje u Italiji,
vjerojatno u jednoj od onih razuzdanih boemskih zajednica engleskih
izgnanika koji su se kao rojevi ljetnih kukaca skupljali oko Firence i
Venecije. Premda nije bio religiozan u konvencionalnom smislu, Charles
je imao prilično kruta stajališta - kruće no što biste očekivali od njega - i
takvo je ponašanje smatrao dokonim ugađanjem vlastitim hirovima, što
je bilo moguće samo malobrojnim neodgovornim pojedincima s mnogo
novca, i to novca koji, k tome, nisu zaradili sami. No čini se da se ovu
ženu, barem za ovo posljednje, ne može optužiti.
- Najvažniji dio života provela sam u Italiji - kazala je malko se
nagnuvši u stolcu. - Pod time mislim na najdragocjeniji dio, a ne najdulji.
Nekad sam vjerovala da sam ondje pokopala sve što sam voljela.
Nastupila je tišina, a ona se jače ogrnula maramom, koja se činila
iznošenijom i znatno starijom od kompleta koji je nosila. Time kao da je
pokazivala istančan prijezir prema ograničenjima londonske mode koja
sapinje tijelo.
- Hladno mi je - kazala je primijetivši njegov pogled. - Čak i nakon
toliko vremena provedenog u pogubnim ruskim pustošima i dalje mi je
hladno.
Znači, knjige na ruskom nisu samo dokaz neobična dara za jezike,
nego još neobičnije karakterne snage; malo bi Charlesovih muških
poznanika razmišljalo o putovanju na to neukroćeno i daleko mjesto, a
čini se da se ova žena na to odlučila posve sama.
- Ne možete zamisliti toliku suprotnost - nastavila je susprežući
drhtaje. - Nakon zlatne, tople i mirisne Italije, našla sam se u ledenoj
pustinji bez ijedne staze. Kilometri i kilometri bez ijednog stabla.
Jednom sam usred zime putovala iz Sankt Peterburga do Moskve. Šesto
pedeset kilometara kroz pustoš u saonicama. Čak i pod tri sloja krzna
hladnoća je bila nepodnošljiva. Suze su mi se smrzavale na trepavicama.
Charles se zabrinuo jer je razgovor skrenuo dobrano - preneseno i
doslovce - na pogrešnu stranu.
- Čuo sam da je Sankt Peterburg veličanstven grad.

60
 - To je svakako bio dojam koji je njegov graditelj želio postići -
primijetila je ravnodušno. - Da, ima mnogo palača, kupola i tornjeva, sve
je blještavo, svježe obojeno i pozlaćeno. Ali ja sam imala dojam da sam
u zemlji iz bajke. Kao da neka zla vještica u svakom trenutku može
pucnuti prstima i cijeli bi grad nestao. No to je možda više odraz moje
melankolije od koje sam patila u to vrijeme. Ipak, ondje sam ostvarila
jedno poznanstvo koje ću zauvijek nositi u srcu.
Osmjehnula se. Očito je da je imala prilično različit pogled na
vrijednost »poznanstva« od lady Shelley.
- Moja je prva ruska učenica bila iz Sankt Peterburga. Sada je
kraljevna Černjiševa - zatreperi ponos na ženinu licu - ali za mene će
uvijek biti samo Betsy. Zasigurno kao vama vaša Betsy.
Nasreću, Charles se već uspio malko pribrati pa se prikladno
osmjehnuo. Valjda, nadao se, kao pravi ujak.
- Vaša je nećakinja divno dijete - nastavila je gospođica Clairmont; a
u glasu joj se osjetila čežnja. - Tako prekrasne oči i odlučna mala brada.
A vaša sestra čini se zdravom. Doista može biti sretna što je izbjegla
mučnine koje se često javljaju u prvim mjesecima trudnoće.
Ponovno se obujmila rukama i skrenula pogled. Charles je rijetko
imao prilike susresti se s ljudima čije se raspoloženje tako brzo
mijenjalo pa nije znao kako nastaviti, no u pravi čas spasio ga je dolazak
sluškinje.
- Ispričavam se, madam, ali soba je spremna. Gospodin je može
pogledati.
Oboje ustanu, a gospođica Clairmont pokaže sluškinji da Charlesa
povede gore.
- Nadam se da će vam se soba svidjeti, gospodine Mab, i da će biti
prikladna za slikara poput vas.
Da je uistinu bio slikar, Charles je siguran da bi mu se soba iznimno
svidjela. Bila je čista i prazna, s uzanim krevetom. Svjetlo je dopiralo
kroz prozor s kojega se pružao pogled na mali vrt iza kuće. Bio je pun
mrtvog crnog lišća i sav obrastao trnovitim grmljem.
Spustivši se u dnevnu sobu, zatekao je gospođicu Clairmont kako

61
stoji pokraj vatre i grije ruke. Promotrio je njezin profil i ponovno ga se
dojmila ljupkost njezina lica i putenost figure. Ako je još ovako
prekrasna, kakva je tek bila nekad? Već je bio posumnjao da ga Shelleyji
obmanjuju, a sada je siguran u to: žena pred njim očito nije bila
sposobna nikoga proganjati, a osobito ne uporno i okrutno, kako je to
tvrdio Sir Percy. To je bilo očito, no mnogo je toga još bilo nejasno.
Kako je došla do Shelleyjevih dokumenata, koje navodno posjeduje i je
li doista moguće - kako je to zaključio Sam - da se, tvrdeći da je
posrijedi ubojstvo, nekoć obratila Maddoxu premda je tada zasigurno
bila tek mlada djevojka?
- Oh, gospodine Mab - prekine mu ona misli te se nasmiješi. - Kakav
ste sud donijeli?
- Soba je dražesna, gospođice Clairmont. Ako vam odgovara, odmah
bih se uselio. Mislim da ste mojoj sestri rekli da je najamnina tri šilinga
tjedno.
To je vrlo visoka najamnina za takvu sobu, u takvoj ulici, ali neće to
Charles platiti.
Gospođica Clairmont još mu jednom pruži ruku: - Očekujemo vas
sutra. Sigurna sam da ćete sa sobom ponijeti sav slikarski pribor.
Charles je to posve previdio pa u sebi opsuje Nancy, što je bilo
prilično nezahvalno od njega. Ali zar nije mogla reći da je pisac, liječnik
ili neko treće zanimanje samo da nema toliko profesionalne prtljage.
- Također, mislio sam - započne tobože nesigurno.
- Da?
- Čini mi se da bi vašem vrtu dobro došlo malo pozornosti. Vrlo rado
ću nešto svojeg slobodnog vremena odvojiti da ga uredim.
Ona se osmjehne: - Kuća nije moja pa ni za vrt nisam osobito
vezana. Ali ako vas kopanje po šikari zabavlja, u tome vas neću
sprečavati.
Vrativši se u Buckingham Street, Charles je žurno napisao poruku
Shelleyjima, naznačivši da je pronašao način da priskrbi informacije koje
traže, ali da želi predujam kako bi pokrio najamninu i sporedne troškove.
Čini se da se talent nije dalje širio po obiteljskom stablu Godwinovih, no

62
škrtost, po svemu sudeći, jest. A Charles se nije želio izložiti trošku koji
mu možda nikad neće biti nadoknađen. Poslao je Billyja na Chester
Square s porukom, sarkastično se nasmijavši pri pomisli koliko će
ogorčena biti lady Shelley kad ugleda tog nesimpatičnog mladca kako
oskvrnjuje njezinu ekskluzivnu četvrt. Potom baci pogled na Maddoxa
pa pode u nabavu osnovnog slikarskog pribora. Sjeti se da je vidio ploču
s natpisom Proizvođač materijala za umjetnike u High Holbornu pa se
zaputi u tom smjeru. Vrijeme se pogoršalo i ne bi bilo nikakvo čudo da
do sumraka počne padati snijeg. Kad je stigao do trgovine, jedva je
osjećao stopala pa je želio što prije obaviti kupnju. Uostalom, treba mu
samo stalak, koji list papira i jeftina boja. Ali kad je otvorio vrata i
bacio pogled na krcate police, postalo mu je jasno da to neće biti tako
jednostavno. Ima tu blokova za crtanje svih veličina i oblika, naslaganih
uz hrpe prozirnog papira, papira za preslikavanje, grafitnog papira,
pergamenta i ploča za crtanje; tu su zatim vodene boje u školjkama,
vodene boje u kutijama, uljane boje u tubama i mjehurima, kistovi od
devine i sobolove dlake, bijela talijanska kreda, crna francuska kreda,
švicarski krejon, držači za krejone, gumena pera te posljednje, ali ne i
najmanje važno - odličan izbor šiljatih smotaka papira (čija je primjena -
barem Charlesu - bila nepoznata).
Na Charlesovo olakšanje iza pulta je stajao kršan i proćelav mladić,
koji je prepisivao stavke u glavnu knjigu. Pogledavši tako kasnog kupca,
zarumene mu se krupni obrazi, no samo zakratko. Brzo se pokazalo da je
Charles bio jedan od onih iritantnih kupaca koji uporno traže jednu stvar,
a sasvim je jasno da im je potrebno nešto posve drugo. Nakon
petominutnog pokušaja da Charlesu objasni prednosti stvrdnutih boja
prema bojama u prahu, mladićeva je vedra uljudnost nestala, a lice mu je
prekrila sjena laganog zamora.
- Ne bi li bilo bolje da gospodin razmotri nešto prikladnije njegovu,
recimo to tako, trenutačnom iskustvu? Imamo veći broj krasnih kompleta
vodenih boja koje su idealne za, hm, početnike.
Charles se ljutito zapilji u njega. - Koliko vam puta još moram reći?
Ne želim ono što upotrebljavaju početnici.

63
 - Ako je gospodin čvrsto odlučio baciti svoj novac...
- Gospodin je, u ovom slučaju, više nego zadovoljan što baca tuđi
novac. Dakle, samo vi složite sve što mi je potrebno i pošaljite to u
Buckingham Street još danas. Jesam li bio jasan?
- Savršeno ste jasni, gospodine - odvratio je mladić, kojem su se
zacrvenjele uši.
- Možda bi gospodin mogao razmotriti još nešto - dodao je tiho kad
se Charles već primaknuo vratima. - Kad bih, teoretski govoreći,
savjetovao kupca koji se želi, iz svojih razloga, predstaviti kao slikar,
vjerojatno bih mu preporučio da nabavi primjerke svojih tobožnjih djela.
Razumljivo je da će ih netko htjeti vidjeti.
Charles se okrene. - A gdje bi ih, po vašoj preporuci, teoretski
govoreći, on mogao nabaviti?
Mladić ponovno spusti pogled na glavnu knjigu. - Predložio bih mu
da pokuša kod Ackerman’sa. Na Strandu.
Charlesu je Ackerman’s, dakako, bio poznat. Ne samo da je blizu
kuće već je riječ o svojevrsnoj londonskoj instituciji premda je vrijeme
njegove najveće slave, od 1810. do 1820., davno prošlo. Kad je Charles
stigao onamo, na prozorima je već gorjelo plinsko svjedo. Više je ljudi
pregledavalo grafike na stalcima, a nekoliko mladih djevojaka, pod
budnim okom svojih gardedama, ispijalo je čaj za pultom i listalo knjige
s klišejima. Charlesa, jasno, nisu zanimale ni grafike ni klišeji, no do
originalnih djela, pokazalo se, bilo je jednako lako doći. Kad je pola sata
kasnije izašao iz trgovine na gusti snijeg, pod rukom je nosio smotak
papira. Mala ali prikladna zbirka morskih prizora bila je spremna za
pokazivanje.
Snijeg je padao i na Chester Squareu, vrdožio se ispred praga kuće
na broju dvadeset četiri i taložio na stubama za podrum, kamo se
golubovi, naučili su to dobro, nisu usuđivali sletjeti. Lady Shelley sjedila
je u svom osobnom salonu na drugom katu pokraj vatre, s Charlesovim
pismom u rukama. Na obrazima su joj dvije rumene mrlje, a na usnama
pobjedonosni smiješak.
- Vidiš - kazala je mužu koji je netom ušao u sobu. - Sve je ispalo

64
kako sam ti rekla. Treba samo čekati i prilika će se pojaviti. I pojavila
se. Pojavila se.

***
Idućega jutra prije osam sati Charles se vratio u St. John’s Wood.
Pod rukom je nosio stalak, a na ramenima naprtnjaču, u kojoj je, osim
slikarskog pribora, bila i nova odjeća te knjiga iz njegove zbirke
Shelleyjevih djela. Sluškinja se iznenadila što je došao tako rano, ali
Charles si je želio dati dovoljno vremena da razmjesti svoje nove stvari,
a svakako je to želio učiniti prije no što gospođica Clairmont ustane. Već
je razvio iznimno korisno poštovanje za sposobnost rasuđivanja svoje
nove gazdarice pa si nije smio priuštiti još jedan krivi potez. U početku
je bio pomalo šeprtljav, ali za otprilike sat vremena mapa s radovima
naoko je nemarno bila odložena na komodi, tri košulje visjele su na
prečki za vješanje slika, a nedovršen (i zato vrlo jeftin) prizor Cobba4 u
Lyme Regisu pažljivo je postavljen na stalak. Charles je zastao s rukama
na bokovima procjenjujući dojam. Približio se svom cilju, u to nema
sumnje, ali zbog nečega još nije izgleda posve autentično. Sve je malčice
odveć novo. Ali taj je problem lako riješiti u nekoliko minuta: treba
žrtvovati jednu košulju - zamrljati je i poprskati bojom kako bi izgledala
nepatvoreno, oguliti stalak uz nekoliko dobro odmjerenih udaraca i od
vodene boje napraviti blatne lokvice.
No što sada? Jutro je možda bilo čak i zabavno, ali Charles nije
zaboravio na razlog svog boravka u ovoj kući. Pozorno je zatvorio vrata
za sobom i spustio se niza stube. U kuhinji, u podrumu, pripremalo se
jelo, osjećao se miris, a kroz poluotvorena vrata vidio se mali stol u
blagovaonici. No postavljen je bio samo za jednu osobu. Očito je da se
Charlesa ne očekuje niti je dobrodošao. Nije se imao pravo osjećati
uvrijeđenim, ali nakon jučerašnjeg toplog dočeka osjećao se baš tako.
Švrljao je po hodniku još nekoliko minuta, ali nitko nije dolazio pa mu
nije preostalo ništa drugo nego da se povuče u svoju sobu i nastavi čitati
prilično teškog Shelleyja, Sluškinja mu je na poslužavniku donijela
večeru pa je, nakon ponoći, odlučio poći spavati. Počeo se svlačiti kad
65
začuje zvuk - melodiju iz prizemlja. Samo nekoliko taktova. Zapitao se
je li mu se samo pričinilo.
Otvorio je vrata i izašao na odmorište naprežući uši u tišini. Uto
ponovno začuje zvuk. Ženin glas. Prekrasan. Dirljiv, čeznutljiv, diže se i
spušta, poput valova nesnosne tuge. A kad glas potone posljednji put,
Charles začuje kako žena plače. U tami, sama.
Kad se Charles sljedećeg jutra probudio, dočekalo ga je oštro zimsko
svjetlo i visoki oblaci kako klize po blijedom nebu. Vrt je izgledao divno
pod mrazom, poput gravure, i Charles poželi jutro provesti vani, na
zraku, podalje od te skučene sobe i gustog i zamršenog Shelleyjeva
teksta. Brzo se odjene i siđe u kuhinju, gdje je sluškinja ribala pod. Ona
mu se osmjehne, najprije stidljivo, a onda, kad joj rekao da želi raditi u
vrtu, sasvim otvoreno. Dala mu je ključ male šupe u kojoj su bivši
stanari ostavili pijuke, motike i ostali alat. Zrak je bio leden i Charles je
jedva osjećao prste, no nakon što je prekopao jedan dio vrta, počupao
suhe stabljike i pokupio lišće, toliko se oznojio da je morao skinuti
kaput. Dok ga je vješao o naslon klupe, ugledao je sluškinju kako ga
rukom poziva u kuću.
- Gospođica Clairmont pita biste li joj se pridružili za objedom,
gospodine.
- Mili Bože, zar je već toliko sati? - osmjehne se Charles pa provuče
ruku kroz kosu dobrano pritom zamrljavši čelo blatom.
- Sa zadovoljstvom. Recite joj, molim vas, da ću oprati ruke i
pridružiti joj se za koji časak.
Stol je ponovno postavljen u blagovaonici, ali ovoga puta za dvoje.
Vatra je upaljena, zdjela s juhom stajala je na ormariću, ali gospođice
Clairmont nije bilo. Charles je prvi put boravio u ovoj prostoriji pa je to
iskoristio da je razgleda i prouči je. Knjige su još bile u sanducima, slike
nagomilane uza zidove, pa klavir, stolac za klavir prekriven finim
zelenim brokatom, niski ormarić od mahagonija... U ormariću su
(ustanovio je ubrzo Charles) bile samo stvari koje se i inače stavljaju u
takav komad namještaja. Nije otkrio ništa posebno pa pride ldaviru da
pogleda note, koje su bile raširene, pitajući se je li to pjesma koju je čuo

66
sinoć. Bila je riječ o Mozartovoj ariji; note su požutjele, a tu i tamo
nalazile su se bilješke zapisane oblim, skladnim rukopisom. Na prednjim
koricama izblijedjelim slovima pisalo je: »Za C«. Charles otvori note na
stranici na kojoj ih je našao, no papir mu ispadne iz ruku i klizne pod
klavir. Tiho opsuje i hitro se spusti na koljena pitajući se kakav li će
samo dojam ostaviti ako ga gazdarica zatekne na sve četiri.
Morao je pomaknuti stolac da dosegne note, no nije mogao. To mu je
bilo čudno, no onda podigne zeleni brokat i shvati u čemu je griješio. Ili,
točnije, lukavštinu gospođice Clairmont. Ispod stolca bio je uguran mali
drveni kovčeg. Putni kovčeg.
Srce mu je zakucalo brže. Pomno je vratio stolac i note u položaj u
kojem ih je našao, a kad se njegova domaćica pojavila na vratima, stajao
je tamo gdje je trebao biti - iza svog stolca. Duga crna kosa gospođice
Clairmont bila je spuštena, a tamnoplava joj haljina pripijena uz tijelo;
nije moguće da je takvo što proizvedeno ili kupljeno u Engleskoj. Dok je
prilazila Charlesu, šuštala je svila njezine haljine, a s kože joj se širio
teški miris mošusa.
- Smatrala sam da zaslužujete nekakvu nagradu za svoj trud -
osmjehnula se. - Taj je vrt uistinu bio grozno zanemaren.
Charles se spremao reći da je uživao u razgibavanju (što bi bila
istina), ali čini se da gospođica Clairmont nije očekivala odgovor.
- I, je li vam soba u potkrovlju po mjeri? - nastavila je. - Annie i ja
jučer smo čule toliko lupanja i škripanja da smo bile sigurne kako ste se
upustili u ozbiljno renoviranje.
Charles se zarumeni.
- Morao sam naći pod kojim kutom svjetlo najbolje pada. Znate kako
je.
Gospođica Clairmont sjedne za stol i zazvoni malim srebrnim
zvoncem.
- Svakako si to mogu predočiti. Jednom sam pozirala za portret, ali
ne mislim da je ispao osobito uspješno. Sigurna sam da je umjetnik imao
najbolju namjeru, ali na slici izgledam kao da imam strašnu zubobolju.
- Vaš portret nije lako naslikati.

67
 Gospođica Clairmont se nasmije - vedro, ugodno, otvorenih usta.
Charles joj je vidio bijele zube i crveno grlo.
- Smatrat ću to komplimentom, gospodine Mab, čak i ako niste tako
mislili! - kazala je razmotavajući ubrus. - Molim vas da budete galantni i
ne razbijate mi iluzije. Jako je mnogo vremena prošlo otkad sam
posljednji put dobila takvu laskavu pohvalu od tako šarmantnog
mladića.
Sluškinja je došla poslužiti juhu, i tako spasila Charlesa od novih
nepromišljenih komplimenata. Juha od mesa bila je odveć vodenasta, a
kotleti žilavi, no Charles nije, opčinjen svojom sugovornicom, previše
mario za to. Doista, već dugo, unatoč hrani, nije ovako uživao za
objedom. Gospođica Clairmont bila je očaravajuće društvo - bila je
načitana, vidjela je svijeta i bila dobro informirana pa je lako skretala sa
živog razgovora o britanskoj politici na zabavne i samoironične price
osvom životu u »ledenom kavezu«.
- Ne biste vjerovali kakva zbrka i nered vladaju čak i u
najotmjenijim ruskim kućanstvima, gospodine Mab - govorila je
Charlesu dok je sluškinja skupljala posuđe i stavljala vrč za kavu i
šalice na sredinu stola. - Jednom sam izbrojila da dvadesetero djece trči
u istoj kući, a sva su manje- više bila pod mojom brigom. Ne mogu biti
posve sigurna da je riječ o toj brojci jer, iskreno, nikad nisam točno znala
tko je u kući, to se mijenjalo iz sata u sat. Kad uzmete u obzir zakonitu
djecu, nahočad i siročad i loše organizirano pleme bratića, polubratića,
starih sluškinja i idiotskih teta, možete si zamisliti s kakvom sam se
galamom iprepirkama morala suočavati svaki dan. Bilo je to, gospodine
Mab, kao da živim u vječnoj državi Saturnaliji.
- Zacijelo je bilo potrebno mnogo hrabrosti da se sami odvažite na
tako daleko putovanje.
Sjena joj preleti licem.
- Smatrala sam da nemam drugog izbora. Mislila sam da ću u Rusiji
moći zaboraviti sve nesreće koje su uništile moju mladost, svu muku
koja me snašla u Italiji. Ali što sam bježala dalje, to me prošlost sve više
proganjala. Rane su se tako duboko usjekle u moje srce da ne vjerujem

68
da će ikad zacijeljeti.
Charles je posumnjao da je namjerno tajanstvena, pa i, oštrije rečeno,
manipulativna: siguran je da bi svatko tko bi čuo tako intrigantan uvod
želio znati i ostatak, no dao bi se kladiti da bi bilo kakvo pitanje u tom
smjeru bilo dočekano šutnjom i povlačenjem. Ali ako ona tako želi,
spreman je na tu igru. Uostalom, ima drugih informacija za kojima ovdje
mora tragati.
- Žao mi je što čujem da ste u Italiji bili nesretni, da vam je zemlja
koju oboje volimo donijela takvu bol.
- Ne krivim krajolik, gospodine Mab - kazala je sumorno. - Ako
mene pitate, mislim da su Talijani iznimno gostoljubivi. Doduše, jesu
pomalo prepredeni i ne baš najčišći...
Lice joj je poprimilo hladan izraz, ali ništa nije rekla.
- Ispričavam se - izusti Charles nakon stanke. - Nisam smio biti
nasrtljiv.
Ona brzo kimne pa podigne šalicu i otpije gutljaj. Tišina je sada bila
mekša te potraje još koji trenutak. Iznenadni val njezina mirisa
čudnovato prodre u gorku aromu guste crne kave kakvu Charles još
nikad nije kušao. Zapitao se treba li otići ako ju je uvrijedio, no baš kad
se spremao ustati, ona opet progovori. Glas joj je bio tih, a pogled dalek
da se činilo kako govori sama sebi.
- Zadržala sam se u Italiji gotovo pet godina stalno se nadajući nekoj
promjeni nabolje, ali od toga ništa. Onog dana kad sam otišla, kao da je i
nebo dijelilo moju tugu. Kiša je lijevala po kočiji, a ja sam jedva mogla
pogledati kroz prozor, u stabla i planine koje sam nekoć toliko voljela.
Na svakom sam se brežuljku prisiljavala izaći van i gaziti po blatu, kroz
maglu, očajnički pokušavajući umrtviti srce izmarajući tijelo. Kad sam te
večeri pisala dnevnik - ukočena u stolcu u nekoj groznoj potleušici -
zaklela sam se da više nikad neću posegnuti za perom samo da bih
zapisala takvu turobnu, nevjerojatnu muku.
Ušla je sluškinja kako bi zamijenila prazan vrč za kavu novim.
Potaknula je vatru, naklonila se gazdarici, koja to nije primijetila, te
zatvorila vrata za sobom.

69
 - Otad sam se mnogo puta pitala - nastavi tiho gospođica Clairmont -
kako bi izgledao moj život da sam izabrala drukčiji put. No u ljubavi
sam uvijek bila beznadni idealist. Tutto, o niente.
- Molim?
Ona ga iznenađeno pogleda, a na usne joj se vrati iskra smiješka.
- Sve ili ništa. Vi me, putnik po Italiji, to pitate? Čovjek bi pomislio
da ste pokupili nešto od jezika kad ste već toliko vremena proveli ondje.
Charles si natoči još kave.
- Putovao sam s dvojicom prijatelja. Jedan je tako dobro govorio
talijanski da nisam imao nikakve potrebe naučiti ga.
Gospođica Clairmont ironično se osmjehne.
- Prije mnogo godina i ja sam imala slično iskustvo. Samo što su u
tom slučaju mene uzeli da budem treća, da budem prevoditeljica. Ili su
mi barem tako rekli. Katkad mi se čini da sam cijeli život provela
služeći drugima bez ikakve zahvale i priznanja. Jedno od to dvoje ljudi
imalo je dovoljno drskosti reći mi da sam si sama kriva za svoj čemer
jer pretjerano slijedim putove i žudnje svoga srca. \'7da da sam si sama
kriva, a uvijek sam bila prisiljena raditi sve što mi je srcu mrsko!
U glasu joj se osjećalo mrzovoljno samosažaljenje, a s obje strane
usta pojavile su joj se duboke bore pretvorivši je u razdražljivu
sredovječnu ženu. Charles se zapitao govore li možda te nagle promjene
raspoloženja, koje je ranije odbacio kao puku hirovitost, na nešto dublje,
možda i uznemirujuće. Njezin ga je nastup očarao, tu nema dvojbe, ali
karakter koji je skrivala iza njega činio se mnogo složeniji. Ne samo da
je bio nepredvidiv nego je bio možda i - opasan.
Charles pročisti grlo. - Život guvernante je, siguran sam, vrlo težak.
Osobito za nekog tko je tako mlad i daleko od kuće.
Ona uzdahne, a on, s malo srama, primijeti suze u njezinim očima.
- To sam prihvatila, ali priznajem da sam vodila dugu i gorku bitku
da se pomirim sa životom koji sam bila prisiljena voditi. Ne, nije me
iscrpio rad. Iscrpila me ljubav.
Naglo ustane i stane ispred prozora okrenuvši Charlesu leđa.
Pogleda uprta u vrt, kao da se zagledala u prošlost.

70
 - Kad mi je majka bila bolesna, živjela sam s njom u sobi jedva
većoj od ove blagovaonice. Bilo je mjesta samo za jedan krevet, pa sam
više od godinu dana svake noći spavala na kauču. No i dalje sam morala
raditi od jutra do mraka da ne skapamo. Sve to vrijeme nisam imala
predaha. Oni koji su mogli pomoći - koji su trebali pomoći - okrenuli su
mi leđa govoreći da bi takav život bio pravi pakao. I bio je. Bio je.
U glasu joj se osjećala tuga i duboka, nepodnošljiva, dugo
potiskivana ogorčenost.
- Šest dana u tjednu morala sam trpjeti vožnju u puzavom,
smrdljivom omnibusu kako bih učila talijanski razmaženu, glupu
djevojčicu, a sve čemu sam se imala vratiti bili su prljavi ostatci objeda
i majka koja me jedva mogla prepoznati. Koja bi, dok mene nije bilo,
izlazila van i lutala ulicama polugola ne znajući tko je ni gdje se nalazi te
slučajnim prolaznicima dijeleći novac za koji sam se toliko namučila.
Spusti svoju ponosnu glavu i punom se težinom nasloni na prozor.
Charles korakne prema njoj, razapet između sažaljenja i strašnog
priznanja.
- Što su rekli liječnici? Zar joj nisu mogli pomoći? Ona malo podigne
glavu, ali se ne okrene.
Tvrdili su da pati od živčane groznice. »Ispadi u radu njezinih
živčanih središta« ili nešto slično. Na kraju se dan i noć grčila, mumljala
i potezala si odjeću. Nije imala odmora, niti ga je davala meni. Ne
možete ni zamisliti kako je bilo.
- Mogu - reče on tiho. - Više nego što biste očekivali. Moj prastric
pati od vrlo slične boljke. Činimo sve što možemo za njega, no to je
svejedno jako malo. Ali nadamo se. Nadamo se.
Gospođica Clairmont se okrene i Charles opazi suosjećanje u
njezinim sjajnim očima.
- Žao mi je, gospodine Mab. Iskreno. Bojim se da je riječ o stanju iz
kojeg nema povratka.
Charles proguta slinu i kimne.
- Ispričajte me, moram napisati neka pisma - reče ona. Charles se
nakloni i pomakne, a gospođica Clairmont mu u prolazu spusti dlan na

71
ruku - on na časak osjeti toplinu njezine kože - i izađe.
Charles je dobro znao da ne smije pretražiti kovčeg po danu. Kad je
tog popodneva krenuo put Buckingham Streeta, već se počelo mračiti, a
bolesna žućkastosiva boja neba najavljivala je grmljavinsku oluju. Vatra
je u salonu dogorijevala, a vjetar šibao stijenke dimnjaka. Charles se
smjestio pokraj strica s čašom brendija u ruci. Abel je spavao s druge
strane vatre, a Maddox mirno sjedio. Ruke su mu se povremeno trzale, a
glava mu se pomicala dok je gledao po sobi. Charles ga uhvati za
hladnu, suhu, beživotnu ruku.
- Kako si, striče?
Rekao je to ne očekujući odgovor, ali iznenađen primijeti da je
starac, čini se, reagirao. Ili je to možda bilo slučajno. Primakne mu se
malo bliže. Na drugoj strani prostorije Abel je i dalje drijemao, iznenada
šmrcnuo pa se ponovno naslonio na jastuke.
- Žao mi je što u posljednje vrijeme toliko izbivam, striče. Radim na
jednom slučaju.
Opet onaj jedva zamjetan pokret.
- Zapravo, mislim da si jednom i sam radio za tu obitelj. Prije mnogo
godina. Godwinovi?
Sada je siguran. Starac je reagirao na pitanje. Charles se nagne
naprijed u naslonjaču. - Sjećaš li se tog slučaja?
Maddox trzne glavom te usmjeri pogled pokraj Charlesova lica.
Charles se okrene, ali ondje nije bilo nikoga - nikoga i ničega, osim
stolića pokraj zida s ostatcima prastričeva ručka i njegova registra za
1816. Zacijelo ga je donio Abel da ga prouči. Charles brzo dohvati
registar i pažljivo ga spusti u Maddoxovo krilo.
- Jesi li ovo želio, striče? Jesi li mislio na to?
Starac ga je nepomično promatrao, a onda spustio pogled na registar.
- Sjećaš li se ičega u vezi s tim?
Maddox je, piljeći u njega, kvrgavu ruku polako primicao registru.
No komad ugljena, uz bezbroj iskri, padne iz kamine te Charles požuri
maknuti ga da ne zapali sag. Kad se okrenuo, starac je, uz čudnovat,
prigušen krik, širom otvorenih očiju, pokušavao ustati iz naslonjača

72
zaplećući nogama o pokrivač.
- Što se tu događa, gospon Charles? - povikne Abel prenuvši se iz
sna. Lice mu je bilo uznemireno.
- Nešto mi je pokušavao reći, Abele. Nešto o slučaju.
Abel ga pogleda iskosa očito ne vjerujući, no u službi je naučio da
valja držati jezik za zubima. Maddox Charlesovim tvrdnjama nije dao
potvrdu - objesio se postrance u pranećakovim rukama, glava mu je
visjela, a iz usta mu je curila slina.
- Možda se samo uplašio groma - natukne Abel dok je s Charlesom
polako vraćao Maddoxa u uspravan položaj. Charles ga podupre
jastucima.
- Oluja samo što nije počela.
Maddox je sumnjičavo gledao u obojicu, a onda se zgurio u
naslonjaču i podignuo ruke kao da se želio obraniti od udarca. Najtužniji
dio njegova propadanja u posljednjih nekoliko mjeseci možda je to što je
i sam bio toga svjestan, istina - na mahove. Čudnovat san u koji je znao
utonuti, ako ništa drugo, spašavao ga je od toga, ali kad bi se koprena,
kao sada, podigla, nije li to bilo fatalnije od umne tišine?
No kako bilo, bio je to svojevrstan napredak, ponavljao je Charles u
sebi sjedeći za večerom i promatrajući Maddoxa kako jede i pije - uzeo
je više hrane i brendija nego u cijelom tjednu, kako je primijetio Abel.
Sve u svemu, Charlesovo srce danima nije bilo vedro kao sada dok je
stajao u predvorju i spremao se za povratak na drugu stranu grada.
- Jeste li sigurni, gospon Charles? - brinuo se Abel gledajući u noćno
nebo proparano bljeskovima munja.
- Nije vrijeme za landranje po vani kad tu imate topli krevet.
- Neću landrati, Abele, Idem ravno do Stranda da pozovem fijaker.
Tvoja je jedina briga moj stric. Mogu sasvim dobro paziti sam na sebe.
Bilo bi čudno da se ne vratim ovakve olujne noći, a osim toga, moram
nešto obaviti. Nešto zbog čega, ako se tako pokaže, neću morati ostati
ondje odveć dugo.
- Pa ako hoćete, gospon Charles - kazao je Abel, kojega očito nije
uspio uvjeriti u to. - Dajte barem da odem gore po Molly pa nek vam

73
donese zimski kaput. Gazda ima jedan dobar kaput, a njemu neće faliti.
- U redu - osmjehne se Charles. - To i nije loša ideja.
No prođe pet minuta, a kaputa nigdje. Teške kapi kiše zabubnjale su
po pločniku. Charles, živčan, priđe stubama i vikne: - U čemu je
problem, Abele?
Trenutak kasnije Abel se pojavio na odmorištu, posve smeten.
- Nemojte zamjeriti, gospon Charles. Samo nebo zna kamo se djenula
ona Molly. - Billy kaže da joj je jutros bilo zlo, ali je večeru za vašeg
strica spremila kako spada.
Charles krene prema vratima. Nema veze, mogu i bez kaputa. Pošalji
po mene ako budem potreban. U protivnom, vraćam se sutra popodne.
Kiša je lijevala dok je Charles žurio prema Strandu kroz nabujale
žljebove i brazde koje su napravili kotači. Nije stigao ni do kraja ulice, a
noge su mu već bile natopljene blatom i razvodnjenom balegom. Ipak,
sreća ga nije posve napustila i za nekoliko je minuta pronašao fijaker.
Doviknuo je vozaču adresu i smjestio se na vlažno kožno sjedište
gledajući kako kiša svjetluca na plinskom svjetlu ispred trgovina, koje
su još bile otvorene. West End je bio pust, a St. John’s Wood još više. K
tome, nije bilo svjetala na prozorima vile Carlo kad je Charles skočio s
fijakera i stubama požurio do ulaznih vrata. Stajao je u predvorju
čekajući da dođe do daha te osluškujući ima li na katu koga budnog.
Ništa nije čuo. Račvasta munja plavičastim sjajem zatreperi po
zidovima, a potom se začuje snažna grmljavina, no na katu nije čuo ni
kretnje ni bilo kakav zvuk.
Brzo i nečujno uđe u blagovaonicu pa klekne pokraj stolca za klavir i
makne s njega brokat. Pokuša podignuti poklopac kovčega, ali je on, kao
što je i očekivao, bio zaključan. Posegne u džep i izvadi prsten s
ključevima koje je nosio baš za ovakve situacije. Bio je uvjeren da će
jedan ključ odgovarati takvom uobičajenom komadu prtljage. Ali deset
minuta kasnije, nakon što je isprobao brojne ključeve, bio je prisiljen
priznati da kovčeg - kao i, čini se, sve ostalo u ovoj kući - možda i nije
tako običan kako je bio pretpostavio. Okretao ga je u rukama,
proučavao poklopac i šarke. Večeras je već jednom imao sreće, a ona ga

74
je i dalje pratila: kovčeg je na jednom od svojih mnogih putovanja
zaradio uleknuće ili ga je oštetila voda pa je drvo na stražnjoj strani bilo
iskrivljeno. Poklopac stoga nije prianjao savršeno uza nj. Kad se Charles
sagnuo da to pogleda izbliza, opazio je u kovčegu snop papira. Nasreću,
imao je pravi alat i za to: mala kliješta sa zavinutim vrhom, relikt iz
kratkog razdoblja koje je proveo učeći za liječnika prije no što je
odustao i postao policajac. Kliješta je zadržao, za razliku od mnogih
stvari iz tog vremena, smatrajući da bi se jednom mogla pokazati
korisnima. Već su mu mnogo puta poslužila, a poslužit će i sada. Jednom
se rukom nasloni na kovčeg, a drugom polako ugura kliješta u izbočinu,
isprva vodoravno, a zatim ih, kad su se šiljati vrhovi našli unutra, polako
zavinu poluokretom. Čekao ga je još delikatan posao, ali uvijek je imao
mirnu ruku - kliještima pažljivo stisne snop papira i počne ga polako
izvlačiti, centimetar po centimetar. Iznenada papiri zapnu i začuje se
zvuk paranja, ali Charles je naposljetku ipak izvukao pet- šest
ravnomjerno ispisanih listova. Bez naslova, bez zaglavlja. Stranice su
očito bile dio mnogo većeg rukopisa, no ništa od toga nije bilo važno. Jer
Charles je morao pročitati samo desetak redaka da bi pronašao ime koje
je tražio cijelo vrijeme.

Shelley.

Trgne se i podigne pogled kad ga, onako na djelu, obasja munja, pa

odjekne snažna grmljavina. No potom se spustila još dublja tama. Nitko
se nije pojavio. Charles ustane i tiho se popne stubama do svoje sobe te
upali malu svjetiljku pokraj kreveta i počne čitati.

75
 ČETVRTO POGLAVLJE

Ljubav, nada, žudnja i strah

... trebala misliti, ali kako god bilo, nisam marila. Bilo mi je samo
važno da ga vidim, bilo sporazumno, bilo varkom. Nije došao na prvi
sastanak koji sam zakazala i sada mi je žao što nisam mogla uvjeriti
svoje siroto srce da ne traži utočište kao neki zadihani bespomoćni zec u
jazbini risa, čija je jedina namjera proždrijeti ga. Poslije mi je pisao da
sam za aferu kriva sama - da ni jedan muškarac ne bi uspio stoički
odoljeti osamnaestogodišnjoj djevojci kad bi mu se usred noći pojavila
pred krevetom, da sam ga progonila nakon onog prvog susreta u Londonu
i da sam se probijala Europom tisuću tristo kilometara samo kako bih ga
ponovno vidjela. Ne mogu to poreći. No da sam barem mogla
predvidjeti, poput Sibile iz Kume, da će cijena tih nekoliko kratkih
trenutaka radosne strasti biti gubitak, kajanje i tuga koja će trajati cijeli
život! Kako sam mogla znati one noći u Ženevi dok sam s prozora svoje
sobe gledala kako se njegova kočija polako približava vratima, da je
moja mračna sudbina već zapečaćena, da je sjeme koje će donijeti tako
prekrasan, ali i strašan plod, već zasađeno?
Kako nisam dobila odgovor na poruku, pobrinula sam se da ujutro
budem na terasi. Sjedila sam, tobože zaokupljena knjigom, stalno
promatrajući čamce na jezeru. Voda je na suncu svjetlucala poput
dragulja i činilo se dobrim znakom - tada - što je zrak čist i što se moglo
vidjeti kako se bijeli vrh Mont Blanca veličanstveno uzdiže iznad
ljubičastih planina i raspršenih oblaka. Zrak je mirisao po proljetnom
cvijeću, a mlado lišće vinograda na drugoj obali živopisno se zelenjelo.

76
Kakav dražestan dan! Nakon otprilike sat vremena ugledala sam barku
koju sam tražila. Ni jedan muškarac nije se mogao mjeriti s njegovim
profilom, s njegovim ponosnim i uspravnim držanjem. Prepoznala sam ga
iako je još bio daleko. Polidori ih je pokušavao okrenuti jalovo
bućkajući po vodi i njišući barku u plićaku, pokazujući time da se kao
veslač, barem u mojim očima, ne snalazi ništa bolje nego kao liječnik.
No u tom trenutku bila sam silno zahvalna zbog njegove nesposobnosti
jer sam tako dobila nekoliko minuta potrebnih da se nas troje, Shelley,
Mary i ja, do njihova približavanja kopnu nađemo u šetnji obalom,
tobože sretnom slučajnošću.
Mnogi su me ispitivali o tom trenutku - prvom susretu dvojice
najboljih pjesnika svoga doba. Čitala sam zapise o tome koji su me
nasmijali, potajice, u duši. Sada moram priznati da stvarnost nije bila
ravna očekivanjima; zapravo, bio je to susret obilježen nelagodom na
svim stranama. Mary tada još nije znala za moju tajnu, a znajući da je
obmanjuje, Shelley je bio rastresen i usiljen. Unatoč svom njegovu
otvorenom prijeziru prema staležima i novcu, bio je pun
strahopoštovanja vidjevši ta omražena svojstva utjelovljena u tako
energičnom i slavljenom čovjeku. Da, Byron je privlačio poglede stojeći
tamo do koljena u vodi - skrivajući tako svoje deformirano stopalo, na
što je uvijek pazio - s crvenim šalom vezanim oko glave poput turbana.
Mogla sam vidjeti kako se gosti okupljaju na hotelskoj terasi i šapću
rukama prekrivajući usta. Pretpostavljala sam što govore - takvi ljudi
uživaju draškati se govorkanjima o stvarima koje prividno osuđuju, a
Byron ne samo da je proživio, kako se hvalio, sto godina u samo
dvadeset pet nego se pobrinuo da za još upola manje vremena osigura
dovoljno mesa za stoljetni skandal.
Za razliku od njega, siroti Shelley uvijek se gnušao takvih drskih
ispitivačkih pogleda, zbog kojih mu je bilo tako neugodno da su ga,
nema sumnje, njegovi neupućeni promatrači smatrali prilično neobičnim -
nisu mrmljali samo zbog njegove čudnovate odjeće i neukroćene kose
već i zbog vriskova demonskoga smijeha kojima se oglašavao kad god
bi Byron rekao nešto zabavno. Zapravo, kad god bi nešto rekao. Što se

77
tiče Njegove Milosti, po načinu kako je dizao usnicu vidjela sam da mu
je teško uskladiti sjajna djela što ih je čitao s autorom koji se činio tek
nezgrapnim mladcem. Ja sam govorila malo, zadovoljna čekanjem i
promatranjem, jer Shelleyjev susret s Byronom nije bilo jedino
upoznavanje kojem sam željela svjedočiti. Moja Milost dotad još nije
srela slavnu »gospođu Shelley«; naravno, tada nije imala nikakvo pravo
da ju se tako zove - tada još ne. Stajala je ondje gledajući onim svojim
blistavim očima, a kosa joj je padala u laganim valovima po ramenima, s
kojih ju je podizao vjetar s jezera. Predvidjela sem da će se zaljubiti u
nju - svi su se ostali već zaljubili, pa zašto bi on bio iznimka, on koji je
znao cijeniti njezino podrijetlo? U Londonu sam mu rekla da me to ne
zabrinjava, da ću jednostavno udvostručiti svoje napore kako bih dobro
stajala u Marynim očima, ali nisam bila iskrena. Nisam ga željela dijeliti
- nimalo, da budem iskrena - a osobito ne s njom, polusestrom koja se
prema meni nikad nije ponašala sestrinski.Već sam platila cijenu koju mi
je donio folie à trois i čvrsto sam odlučila da se neću dati uvući u još
burniji vrtlog koji sa sobom nosi folie à quatre.5 Ali prema njihovu
prvom rukovanju prosudila sam da se ne moram bojati. Činilo se kako
ne doživljava Mary odveć posebnom. I uistinu, drugi su mi poslije
govorili da ju je moj Albe uvijek smatrao priprostom i, štoviše, velikom
i besramnom lažljivicom (doduše, kako je to znao, nije mi poznato).
Uzdišem dok pišem njegovo ime.Tada sam ga zvala Albe nježno se
igrajući njegovim inicijalima L. B. No kad ga se danas sjetim, to mi je
sudba i prokletstvo, ta slova mi znače samo »licemjerna beštija«.
Planirajući ovaj susret učetvero, moj je prvi cilj bio osigurati poziv
na većeru i tako razviti poznanstvo koje će ostalima izgledati slučajno
unatoč tome što sam, zapravo, sve pomno smislila. No taj prvi korak
uspio mi je samo napola jer je Byron za nekoliko minuta, prilično
otvoreno, ponudio mjesto za svojim stolom samo Shelleyju, potom se
žurno naklonio meni Mary, a onda zatoptao natrag prema barci.
Njegove sobe u Angleterreu su, dakako, bile mnogo luksuznije od
naših. I dok smo mi žene bile potjerane u naše udaljeno gnijezdo na
mršavu večeru, Njegova Milost kraljevski je častila svoje goste

78
pečenom svinjetinom i oblišem,6 uz nekoliko boca odličnog klareta.
Kažem »goste« jer je ondje bio i Polidori koji je, izgleda, zlobno i podlo
insinuirao da Shelley ima dvije žene - to mi je Shelley, na nesreću,
izbrbljao nekoliko dana poslije, iz čega se rodila moja žestoka odbojnost
prema tom čovjeku.Ali dotad su stvari već odmaknule. Svi bismo
zajedno doručkovali čim bi se Byron ustao - a uvijek je to bilo oko
podneva - a poslijepodne bi on i Shelley plovili jezerom u unajmljenoj
barci, Shelley za veslima, a Byron pjevajući, kako je tvrdio, albanske
pjesme. No takvu glazbu nisam nikad svirala, a uključivala je
kakofonične grlene zvukove zbog kojih su obitelji na piknicima bježale
poput poplašenih kokoši. Može biti, dakako, da je upravo to želio
postići. Za to smo vrijeme Mary i ja, za vrućina, čitale latinske i
talijanske tekstove, a kad bi sunce počelo zalaziti, šetale bismo vrtom s
malim Williamom gledajući zečeve, kukce te guštere nepomičnih sjajnih
očiju koji su se grijali na toplom kamenom zidu. Naravno, to nije moglo
potrajati - privlačili smo previše neugodne pozornosti, a osim toga, naše
su sobe bile odveć skupe pa smo se svi složili, nas petero (jer Polidori
se i dalje gurao), da bi bilo mudro povući se na osamljenije mjesto. No
činilo se kako nikako ne možemo spriječiti znatiželjne poglede, a poslije
smo otkrili da je vlasnik bijednog malog hotela gostima iznajmljivao
teleskope kako bi nas mogli špijunirati s terase i pritom se mahnito
zgražati misleći da vide svima izložen ženski donji veš, a zapravo je riječ
bila o čistim Byronovim stolnjacima ostavljenima da se osuše na suncu.
No brzam sa svojom pričom. Nakon mnogo rasprava i nesuglasica,
naposljetku smo otkrili dva susjedna posjeda na južnoj obali jezera koja
su bila prihvatljiva kako Byronovim prohtjevima tako i našim prilično
skromnim džepovima. Byron je unajmio vilu Diodati, a mi smo uzeli
dražesnu kućicu u blizini, u Montalègreu, koju je Shelley obožavao jer je
imala malo pristanište na kojem je mogao usidriti brodicu koju je Byron,
na njegov nagovor, već bio kupio. Od jednih do drugih ulaznih vrata bilo
je jedva deset minuta - znam jer sam svaki dan pješačila amo- tamo.
Ujutro sam sa Shelleyjem i Mary odlazila na doručak ili u knjižnicu, u
kojoj sam za radnim stolom prepisivala ispravljeni rukopis Childea

79
Harotda; poslijepodne bih odlazila na večeru, a kasnije, po mraku, u
Byronov krevet. Uvijek po mraku jer je inače bilo nemoguće izbjeći
Polidorija, koji bi se kao nekakav zloduh pojavljivao kad god bih
pokušala uhvatiti svojeg Albéa nasamo.Tom bi čovjeku uvijek hitno
trebala neka stvar koje se nalazila samo u sobi u kojoj bismo bili nas
dvoje, a u svakoj takvoj prilici njegovo bi lice, koje je tako očito
smatrao iznimno lijepim, iskrivio najprezirniji mogući podsmijeh. Taj je
podsmijeh, razumije se, pokazivao samo meni, dobro pazeći da takvu
drskost ne primijeti plemić koji ga je zaposlio. Doista, postao je tako
nametljiv da sam se počela pitati je li ga ondje kao špijuna postavila
lady Byron ili neki drugi član njezine grozne obitelji. Nisam mogla ni
pretpostaviti da ga je za njuškanje platio sam izdavač Njegove Milosti.
I tako sam se, kad bi svi u obje kuće pozaspali, šuljala do vile
Diodati uzanim putem kroz vinograd; u gustišima su titrale krijesnice, a
na svježe pokošenoj travi hvatala se rosa. Voljela bih da su nam uloge
bile obratne, da je Byron dolazio k meni, lud od ljubavi, šepajući po
ljetnoj mjesečini. Ali nije bilo tako. Shelley mi je jednom rekao da
postoje dvije Claire - jedna je blaga i vedra, a druga nervozna, zatvorena
i sjetna. Posve sigurno, moja najveća slabost uvijek je bila što se poput
trske na vjetru povijam pred voljom onoga koga volim. Jednaka je
slabost bila reći to Albéu. Rado bih bila rekla da me Byron zaveo
svojom slatkorječivošću - da je pisao pjesme za mene, kao što ih je
pisao za druge - ali nije. Jurila sam za njim bezglavo se nadajući da će
ljubav doći, da će strast potrajati.Ali nije. Predala sam mu se, kao što su
to činile i činile bi druge žene, ali ja nisam bila u njihovu položaju. Ja
nisam bila otmjena dama, sposobna skriti svoj grijeh pod maskom braka.
Ja sam vjerovala - učili su me vjerovati - u slobodnu ljubav, da je
obećanje kako ćeš zauvijek voljeti istu osobu apsurdno koliko i
obećanje da ćeš se čvrsto držati iste vjere. A to jest bila moja vjera. U
tom sam duhu otišla Byronu i smatrala sam da me prihvatio kao vjernika
u isti nesebični ideal. Kako sam mogla znati, s jedva osamnaest godina,
da muškarci poput njega iskorištavaju tu pokvarenu doktrinu kako bi
utažili svoju pohotu, kako bi okrutno nanijeli više boli no što je može

80
prouzročiti tobožnja tiranija institucije braka, koju navodno preziru?
Do polovice lipnja shema tog ljeta 1816. bila je iscrtana. Byron i
Shelley postali su pobratimi po pjesništvu; svakoga su dana pronalazili
novu zajedničku strast, novu zajedničku zanimaciju. Mislim da smo svi
bili pomalo ošamućeni takvim bogatstvom misli, razgovora, smijeha i
uzajamnog zadovoljstva. Sjećam se jedne blažene večeri kad smo
besciljno plovili jezerom dugo nakon sutona. Objesili smo ruke s obje
strane brodice i gledali u bistru vodu, a potom u vedar svod iznad naših
glava na kojem su zvijezde počinjale svjetlucati jedna po jedna te se
potom skupile u jedinstveno svjetlo na sve mračnijem nebu. Bila je to
posljednja vedra noć u iduća dva tjedna; do jutra se s jure dovaljala
gomila sivih oblaka, a iznad jezera bjesnio je žestok vjetar. Čak ni
Shelley nije kanio broditi po takvom vremenu, a Byron je bio odveć lijen
- ili plašljiv - da to pokuša. I tako smo gotovo dva tjedna proveli
zatvoreni zajedno oko kamina u salonu vile Diodati dok je kiša lupala po
visokim prozorima, a magla se podizala s jezera. Nabacivali smo se
zamislima kao da se igramo šarenim lopticama i jedni drugima
pripovijedali priče iz književnosti, povijesti i, katkad, priče iz naših
života. Sjećam se da je Shelley jedne noći potanko ispričao Byronu kako
je upoznao Mary. Slušajući ga, okrenula sam se prema Mary i vidjela, na
treperavu svjetlu vatre, da joj je lice suzdržano i blijedo. Kao i ona, i ja
sam znala da je sve to velika laž. Nije podigla glavu i pogledala me u
oči. Možda nije mogla, ali tada sam se zapitala je li počela vjerovati u
ono što su oboje - jer tako im je odgovaralo - govorili naivnom svijetu,
pred kojim je tako dobro krila svoju uskogrudnost i pakost da je na
vidjelu ostala samo blistava ljepota njezina uma.
No tog ljeta nije marila pokazivati tu ljepotu. Rijetko kad je tih dugih
večeri govorila; sjedila bi blijeda u sjeni, gledala, slušala i - nema
sumnje - prosuđivala. Kad sad pomislim na ta dva tjedna, čini mi se da
je salon bio nabijen mrežom prešućenih osjećaja - zapletenim električnim
vezama, sličnim onim strujanjima o kojima su jedne večeri raspravljali
Shelley i Polidori govoreći da bi se njima jednog dana mogla otključati
vrata smrti i mrtvima vratiti životna toplina. Bile su to nevidljive veze,

81
ali neodoljive. Koliko im je srž bila eksplozivna, toliko su im posljedice
bile neizvjesne. Moja veza s Byronom - vedra tajna u mračnoj;
Polidorijeva s Mary - on je nju proganjao, ona mu nije uzvraćala;
Shelleyjeva s Byronom - gorljiva fascinacija, što je Byron uvijek osjećao
i sam prema sebi; i moja s Mary, najkontradiktornija i najizdržljivija od
svih veza - takva je bila već tada, a danas je još više.
Sada se ne mogu sjetiti što nas je točno navelo da govorimo o
duhovima. Nitko nije mogao znati što će se na kraju izroditi iz toga, ali
kako god, bilo je posve prirodno da nam se misli kreću u takvom
morbidnom smjeru - ižlijebljene svijeće bacale su drhtave sjene, a vjetar
je zavijao oko zidova kao vila narikača. No sjećam se da je jedne večeri
Byron s kata donio knjigu starih njemačkih priča strave i da je silno
uživao pompozno ih čitajući glasnim i jezivim tonom. Zapamtila sam
priču o lubanji koja je oživjela kako bi optužila svog ubojicu, pa još
jednu, o dvije sestre koje su bile tako slične da ih se teško moglo
razlikovati, te treću, o sablasti koja je bila prokleta da poljupcem ubija
svakog svog novog baštinika. Drhtala sam dok je Byron tražio moj
pogled slušajući kako se odvratna utvara naginje nad kolijevku; srce mi
se ispunilo zlom slutnjom - zamišljala sam ga kako izvodi isti opak
obred, kako izdiše isti hladan otrov u četo svog vlastitog djeteta. Shelley
je dotad već bio vrlo uzbuđen i sav užaren. Govorio je - blebetao,
zapravo - da je kao dječak pokušavao dozivati duhove i da je jednom
cijelu noć sjedio u kosturnici i naglas čitao iz knjige čarolija nadajući se
da će vidjeti kako se s hrpe starih kostiju diže blijeda sablast. Zvučalo je
djetinjasto; govorio je kreštavim, visokim tonom, kao i uvijek kad bi bio
uzbuđen, a ja sam na liječnikovu licu ponovno opazila onaj cinični
podsmijeh. No Polidori će uskoro svojim očima vidjeti da Shelley ne
govori o prolaznom mladenačkom hiru, već stalno prisutnom užasu koji
ga, bez upozorenja, može natjerati u jadnu, kukavnu histeriju ili u
mjesečarenje, iz noći u noć, iz kojeg bi se budio nakon više sati ne
sjećajući se gdje je bio ni što je radio.
Byron je tada teatralno bacio knjigu, ustvrdivši da je to smeće koje
zaslužuje prijezir i da naši združeni umovi zasigurno mogu smisliti

82
dostojnu stravičnu priču. Još bolje, viknuo je Shelley, neka svatko od
nas razradi vlastitu priču - međusobno ćemo se natjecati u užasavanju pa
neka nam od straha i oči ispadnu iz duplji! Njegove su oči već tada bile
mahnite i na Marynu sam licu vidjela bojazan - uvijek se trudila izbjeći
svaku situaciju koja bi mogla izazvati ponovni napadaj, ali Shelley si
nije dao proturječiti. Odmah je dohvatio svoj notes, rekavši da ima ideju
za priču koja će se temeljiti na njegovoj mladosti. Ponovno sam vidjela
onaj Maryn pogled, ponovno joj je preko lica prešla nemirna sjena, ali
nije rekla ni riječ, Polidori je objelodanio da će staviti na stranu dramu
koju piše (nisam bila osamljena u mišljenju da je riječ o potpuno
bezvrijednom tekstu) i da već ima zamisao za priču o ženi koja umjesto
lica ima lubanju. Shelley se na to cičavo nasmijao, rekavši da mu može
dati savršen mode! - prepredenu, ružnu, hermafroditsku zvijer od žene
koja mu je jednom život pretvorila u pakao. A onda mu se, na tu
pomisao ili sjećanje, lice smračilo pa se bacio u naslonjač pokraj vatre,
ustvrdivši da se najveći užasi ne kriju u umjetnoj strukturi sablasti, već u
strašnim dubinama čak i najdobronamjernijeg ljudskog srca. Sjećam se
da je dalje govorio šapatom, a ja sam se zagledala u svoju nutrinu s
neizrecivim gnušanjem i uplašila se kao da sam sama zloduh -
uzmaknula sam jer sve mi je bilo bolje od propitkivanja sebe.
Mary je tada otišla do Shelleyja. Nešto mu je blago govorila i stavila
ruku na čelo, zagledana u njegove oči. Vidjela sam da mu objašnjava
kako je zamisao nerazborita, da iz nje ne može izaći ništa dobro, ali nije
ga mogla odgovoriti. Za to vrijeme Byron se ispružio na salonsku
ležaljku i počeo velikom brzinom diktirati tekst Polidoriju, koji se trudio
zapisati svaku riječ u svoj kožom uvezan notes. Što se mene tiče, već
sam se jednom okušala u pisanju, a Shelley me ljubazno ohrabrio rekavši
da imam dar koji je vrijedan njegovanja. Stoga nisam vidjela razlog da i
sama ne pokušam napisati priču o duhovima. Mary se svojski potrudila
obeshrabriti me, ali ja sam se odavno riješila shvaćanja koje su mi drugi
tako revno nametali u djetinjstvu - uključujući nju - da je uzaludno, u
našoj obitelji, uzimati pero u rake ako ne možeš napisati djelo koje će
svojom izvornošću sve druge knjige baciti u sjenu. Morala sam se stoga

83
nasmijati u sebi kad sam vidjela da je podosta uzrujana što trenutačno
nema još nikakvu ideju, ali neka pitanja koja je zatim postavila
Polidoriju u vezi s raspravom koju smo bili vodili o galvanizmu i
elektricitetu dala su mi naslutiti da to razmatra kao temelj svoje priče.
Premda je naoko ravnodušno zahvalila na odgovoru, vidjela sam da je
odmah krenula na kat, gdje je smjestila svoj pisaći stol. Isti sto! koji će
poslije zlosretno ostaviti na čuvanje onom groznom Maddocksu.
Ali da se vratim svojoj priči. Te smo noći spavali u vili Diodati, što
se često događalo u ta dva tjedna. Kad se Byron sutradan pojavio na
ručku, Shelley je već daleko odmaknuo sa svojom pričom. Kosa mu je
bila neuredna, a na rukama je imao mrlje od tinte. Mary ga je pokušala
privoljeti da nam se priključi za stolom, ali on je grubo otresao njezinu
ruku. Ostatak popodneva sjedio je za svojim pisaćim stolom okrenutim
prema vodi; jednom je rukom pisao, a drugom vadio ribiz i komadiće
ustajalog kruha iz džepa svog dugačkog sivog kaputa i trpao ih u usta.
Kako su sati prolazili, vrijeme se pogoršavalo i u zraku smo osjećali
sumporasti začetak grmljavine. Već smo vidjeli oluje u toj regiji, osobito
na putovanju preko Alpa kad smo se branili od hladnoće stišćući se
jedni uz druge te napredujući kroz pusti bijeli krajobraz pokraj izbočenih
litica i golemih, prijetećih stabala. No ni jedna oluja nije bila strašna
poput one koju smo te noći doživjeli u vili Diodati. Kad se spustila
tama, vjetar je počeo urlati, munje su skakale s jednog vrha planine na
drugi obasjavajući pruge oblaka koji su velikom brzinom prelazili preko
razljućenog neba, a voda jezera bila je uzburkana kao tekućina u
alkemičarskoj retorti. Kako je vrijeme prolazilo, bilo je sve jasnije da taj
golemi sraz prirodnih sila uznemiruje Shelleyjeve živce do gotovo bolnog
vrhunca, dok se Byron, za razliku od njega, uzbudio na posve drukčiji
način. I to u tolikoj mjeri da smo se on i ja nakon večere diskretno
premjestili u njegovu sobu ostavivši druge da se na raznolike načine
bave svojim knjigama.
Kad sam ponovno sišla, sat u predvorju otkucao je pola dvanaest, a
oluja je bila na vrhuncu. Byron je, kao i uvijek, bio okrijepljen vođenjem
ljubavi I s obnovljenim je zanosom bio počeo nanovo govoriti kako

84
bismo trebali uprizoriti svatko svoju fantazmagoriju. Ugasimo sva
svjetla, rekao je, i zatražimo da se mrtvi pojave, da nam se obrate. Jer
čega se imamo bojati? Nisam ubojica, premda se čini da obitelj moje
žene smatra da sam sposoban za još mračnije i sramnije zločine. Ne
bojim se da će sablast doći kazniti mene. Uistinu?, odvratila sam
vragolasto. Ne bi te tražili otac uništene kćeri ili posramljeni i
prevareni muž? Ili neki Commendatore7 odlučan da se osveti? Byron
me tada čudnovato pogledao pa, odjenuvši ogrtač, natrag sjeo za radni
stol. Podrugljivo sam se naklonila njegovim leđima i uputila se natrag u
salon, gdje sam se pridružila ostalima što sam neprimjetnije mogla.
Dakako, ipak sam privukla uobičajeni Polidorijev pogled pun drskog
prijezira. A onda, kad je otkucala ponoć, vrata salona otvorila su se uz
škripavi tresak - na plavo- bijelom bljesku munje stajala je prilika
raširenih ruku, ogrnuta u crni plašt s kapuljačom koja joj je prekrivala
lice. Izgledala je kao oživjelo čudovište iz gotičkog romana ili vampir
koji se, sav svjetlucav od ljepljive paklene rose, vratio iz truleži.Vidjela
sam kako je Shelley prestravljeno skočio iz naslonjača, a preko
Polidorijeva lica kliznuo je ironični smiješak. I on je, kao i ja, znao da je
Byron uživao izvoditi ovakve okrutne lakrdije - zar me nije, samo koju
noć prije, bockao insinuacijama da je otac kćeri vlastite sestre? Moji su
živci mogli izdržati ovu posljednju psinu, ali bojala sam se za Shelleyja
koji je, nakon što je toliko dana proveo sputan u kavezu, bio u stanju
najveće napetosti. A na trenutak - najkraći mogući trenutak - zapitala
sam se je li i Mary možda povjerovala u prikazu jer sam na bljesku
munje načas vidjela njezino lice i na njemu opazila ne samo stravu nego i
nešto što se gotovo moglo nazvati ekstazom.
No sve je to prošlo vrlo brzo. Byron je smaknuo kapuljaču i
nasmijao se, glasno objelodanivši da je ovo noć za priče o natprirodnom
pa, premda nemamo na raspolaganju nikakve čarolije, zasigurno smo i
više nego sposobni kod publike izazvati hladan znoj užasa samo svojim
riječima - barem oni među nama čija djela mogu s pravom očekivati
vječnu slavu (ovo posljednje je, bez sumnje, bilo upravljeno Polidoriju).
Stoga ćemo sada, u ponoć - zamahnuo je na kraju rukom prekrivenom

85
crnom tkaninom - naglas pročitati što smo napisali. Mary je odmah stala
prosvjedovati rekavši da nema ništa da podijeli; vidjela sam da ju je
liječnik brzo pogledao i nešto kratko zabilježio u svoj pakleni notes.
Shelley se, s druge strane, oporavio od šoka. Štoviše, činilo se da je od
svih nas upravo on najželjniji početi prvi. Sam je zatvorio kapke, a
posluga je upalila vatru i ugasila svjetiljke. Pitala sam se što Byron ima
ponuditi znajući koliko je malo snage tog dana posvetio peru, no pokazat
će se da je imao prilično drukčije zamisli. U sobi se smračilo, a mi smo
ponovno zauzeli svoja mjesta oko vatre; plamen je bacao groteskne
raspiesane sjene po zidovima sve nas redom pretvarajući od smrtnika u
čudovišta. Polidori je bio budan, ali i suzdržan - vječni promatrač, Mary
je naoko smjerno sklopila ruke u krilu, a njezine je prave osjećaje
otkrivala jedino samrtna bjelina oko usana. I Shelley, iznimno čudan -
širom je otvorio oči kao da trpi bol, a disao je brzo i plitko. Takvog sam
ga već vidjela jednog drugog stravičnog dana koji smo proživjeli
zajedno. Dana koji sam već spominjala i kojeg se užasavam spomenuti
ponovno.
Byron je zauzeo mjesto u središtu kruga, raširio je noge i podignuo
ruku polako pokazujući na svakog od nas, jednog po jednog. Svi su se s
mukom trudili izdržati njegov pogled, ali ja... Iz kojeg bi razloga meni
trebalo biti nelagodno pred njim? A onda je počeo zvučno čitati. Ne
svoje djelo, nego Christabel. Coleridgeovu Christabel. I premda sam je
uvijek mrzila, morala sam priznati da je to bio odličan izbor za tu noć.
Jeziva priča o vještici- zmiji koja se utjelovljuje u izgubljenoj i nevinoj
djevojci. Sjedili smo ondje šutke, nepomični dok se Byronov glas
miješao s lupanjem kiše po prozorima i tutnjavom gromova, bliskom i
dalekom, a u sobi je postupno postajalo sve hladnije i hladnije.Vatra se
već rasplamsala, ali činilo se kako je nemoćna pred hladnoćom koja je
tada, u tom čudnom i silno napetom ozračju bila nalik ledenom dahu
smrti. Byron je bez stanke čitao pjevajućim glasom, a kad se približio
dijelu u kojem se vještica počinje svlačiti, vidjela sam kako je Shelley
postao bolno nemiran; jednu je ruku držao uz bok, a prsa su mu se s
naporom dizala i spuštala u pokušajima da se smiri.

86
 Pod lampom se dama sagne
i polako se ogléda;
pa uzdahom jeku vagne,
lako drhtureći, sprijeda
ispod grudi pas razmrsi:
svilena joj halja s prsi
niz noge spuzne, pokaže
dojku njenu i pol boka –
bezbojne, ružne, nakazne

U tom se trenutku jedan kapak otvori i tresne o zid, a Shelley ustane

i zatetura s takvim bolnim vriskom da se moglo pomisliti kako mu netko
čupa srce iz grudi. Ne, ne!, viknuo je i, ridajući i posrćući, otrčao iz
sobe. Mary smjesta ustane, ali Polidori je zaustavi i povjeri na brigu
Byronu. Dohvati najbližu svijeću i krene za Shelleyjem. Mary je već
gorko plakala u naručju Njegove Milosti, a ja sam, ne želeći biti
gledatelj tamo gdje sam navikla igrati glavnu ulogu, izašla u predvorje.
Isprva sam htjela tek udahnuti malo zraka i rastjerati otrovno ozračje
salona, no odmah sam čula tihe glasove i uvidjela da se Shelley sklonio
u blagovaonicu. Pokraj nje se nalazila mala ostava i, dok se svjetlost
munje ponovno obilno ulila kroz prozore, a grom raskolio zrak iznad
kuće kao da kida planine same, otvorila sam vrata i kliznula u mrak.
I danas vjerujem kako nisu znali da sam ondje. Ni jedan mi to nije
rekao, a sada su obojica već dugo mrtva - jednog je ubila voda, drugog
vlastita ruka. U svakom slučaju, tada nisu ničime pokazali da su išta
primijetili. Nijema i tiha, malko sam otvorila vrata između ostave i
blagovaonice i ugledala Shelleyja kako leži na kauču na suprotnoj strani
prostorije; lice i košulja bili su mu potpuno mokri. Bilo mi je odmah
jasno da mu je Polidori vodom polio lice kako bi ga umirio. Držao je
komadić tkanine na Shelleyjevu nosu i tražio od njega da duboko diše. U
tom sam se trenutku gotovo odala jer sam bila bijesna što daje eter
čovjeku u takvom grozničavom, živčanom stanju. Zar nije znao kakve to
posljedice može imati? Namjera mu je bila, nema sumnje, izazvati

87
letargiju,ali već sam svjedočila upotrebi etera i znala sam da može
potaknuti još snažnije uzbuđenje. Idućih nekoliko trenutaka na jedvite
sam jade ostala stajati na mjestu, ali činilo se da kod Shelleyja nema
nuspojava kojih sam se bojala. Umjesto toga, polako je klizio u neobično
međustanje; opušteno je ispružio tijelo, ali mu jezik nije mirovao - počeo
je nadugačko brbljati, bizarno i besmisleno, miješajući polusjećanja s
istinskim strahovima i dugo izgovarane laži probijale su se prema
svjetlu. Prvi sam ga put čula da priznaje istinu o Harriet i cijeloj toj
groznoj aferi, ali već je u sljedećem trenutku nepovezano blebetao o
demonu s njegovim liem i nepoznatom progonitelju koji je odbio potući
se s njim, što se nije poklapalo ni s čime što sam znala - ni tada ni
poslije - o njegovu životu. A onda mi se krv počela lediti. Dahćući,
počeo je opisivati kako je, dok je Byron čitao, gledao Mary i umjesto nje
vidio čudovišnu priliku žene golih grudi - na mjestu bradavica bile su oči
koje su piljile u njega. Promucao je kako mu je ta užasavajuća vizija
zagospodarila umom i, kad je Byron čitao o vještici, o njezinoj
unakaženoj ruci i grudima, u misli mu je došla slika djevojčice koju je
poznavao prije mnogo godina, čije ga lice još proganja na javi i ne
dopušta mu da se smiri.To je priča koju piše, šapnuo je tada širom
otvorenih očiju, to je priča koja će u čitateljima probuditi užas i bolesni
strah od onog nevidljivoga što vreba na njih u njihovim dušama.
Uto sam čula da se vrata salona otvaraju i da me Byron doziva pa
sam kliznula van.
Nisam bila jedina koja je te noći loše spavala. Kad sam, na sivom
svjetlu zore, krenula u prizemlje, pronašla sam Mary samu.Trgnuia se
kad me ugledala, kao da je krivac uhvaćen na djelu. Poslije je govorila
da je tog jutra okupljenom društvu objelodanila da je smislila priču. To
je bila laž: nikad to nije izjavila, ni tada, ni bilo kojeg dana tog ljeta. Kad
sam je tog jutra prenula, nije pisala za radnim stolom - bila je na
koljenima pred umirućom vatrom i bacala u plamen list za listom ispisan
ne njezinim, već Shelleyjevim rukopisom. Pritisnula sam je pa mi je
pomalo razdraženo odgovorila da mu priča koju je započeo škodi - da ga
je ponovno pronašla kako mjesečari i da joj se požalio kako su mu

88
osjetila dovedena u stanje takve neprirodne napetosti da vlati trave i
grane drveća vidi mikroskopski detaljno. Njezina je dužnost, rekla je
naglasivši tu riječ, da spriječi da se to zlo dalje razvija i zato je na sebe
preuzela da uništi Što je napisao i tako osigura da genij i dar troši
isključivo na vrijedne teme, a ne na nekakve fantazije prikladne samo za
dječju sobu. Pogledala sam je pomalo prezrivo, u iskušenju da je
zapitam tko prosuđuje koje su to »vrijedne teme«, on ili ona, ali sam se
suzdržala. No poslije sam u sebi propitkivala njezinu ustrajnu tvrdnju da
je priča čista izmišljotina i da nema nikakve veze sa stvarnošću. Čula
sam kako Shelley govori da je poticaj dobio iz sjećanja, ali možda je
znala, iz vlastitih saznanja o njegovu životu, da je ponovno podlegao
onom ulančavanju činjenica i mašte koje ga je mučilo otkad ga poznajem
i koje ga je često ostavljalo u sumnji što je stvarnost, a što tlapnja.
»I čime će si sada ispunjavati vrijeme, rekla sam naglas, kad vidi da
si mu spalila priču?To nije tvoja briga«, odgovorila mi je Mary. Potom
je žaračem potaknula pepeljaste duhove Shelleyjeve priče, promatrala
kako se plamen na trenutak uzdiže, a onda se okrenula na peti i otišla.
Ipak sam dobila odgovor na svoje pitanje. Prije nekog vremena sve
mi je postalo jasno. Priča zbog koje je postala slavna, zbog koje je
postala priznata gotovo poput muškarca za kojeg se udala, priča koja je
začeta - dopuštam - iz njezine zamisli, u tjednima i mjesecima koji su
uslijedili postajala je sve više Shelleyjeva. Sama je priznala - jer kako se
mogla pretvarati - da joj je pomagao u pisanju, da su često šetali i
razgovarali o priči dok je nastajala i da je unio mnoge promjene u
rukopis. Ali ja znam da joj je pomogao mnogo, mnogo više. Vidjela sam
je kako piše dok on diktira, vidjela sam Shelleyja kako ispravlja njezine
prijepise i unosi izmjene i u Ženevi i poslije, kad smo se vratili u
Englesku. Zašto bi inače slao rukopis nakladnicima pod svojim imenom?
Zašto samo ta knjiga nosi znamen genija, a sve što je Mary napisala
poslije nema ni iskre izvornosti? I zašto bi knjiga inače govorila - tako
bolno i užasavajuće - o onome koji sam sebe smatra odvratnim i
prezrenim izopćenikom iz društva, o progonitelju koji postaje progonjen,
zauvijek mučen gnusnim zločinom koji je, kako vjeruje, počinio?

89
 PETO POGLAVLJE

Grobnica sjećanja

Charles odloži rukopis. Misli su mu plele. Nije bio siguran što će

otkriti, ali zasigurno nije očekivao stričevo ime. Znao je da je Maddox
radio za Godwina, ali zašto bi čuvao stvari njegove kćeri i još zauzvrat
bio proglašen groznim? A usto mu je to prouzročilo takvu patnju. I što je
s ubojstvom, ako ga je uopće bilo? Charles je došao ovamo - s
Maddoxovim riječima u mislima - tražeći žrtvu, Harriet. I jest je
pronašao, ali nije pronašao njezina ubojicu. Barem ne prema rukopisu.
Da, Harriet se spominje, kao i laži koje su govorili Shelley i Mary, ali
nema užasavanja, prirodnog zgražanja, koje bi se mladoj ženi poput
Claire sigurno omaklo kad bi znala da je »istina o cijeloj toj groznoj
aferi« to da je Shelley ubio vlastitu ženu. A ona nije bila bojažljiva,
strahom sapeta djevojka. Užasi i groza u rukopisu prikazani su detaljno,
ali sve to u cijelosti potječe od drugih događaja - od Shelleyjeva straha
zbog neke mrtve uspomene ili davnoga sna i od njezina vlastita sjećanja
na stravičan događaj koji je nekoć pretrpjela uz njega, događaja koji je,
zauvijek takav kakav jest, zakopan u njezinu umu.
Ali ako pitanja o Harriet ostaju, Charles barem zna odgovor na
zagonetku o Claire i kako je postala tako prisna sa Shelleyjima. Ta je
žena polusestra Mary Shelley. Kad sad bolje promisli, Charles se sjećao
kako se William Godwin nakon smrti Mary Wollstonecraft ponovno
oženio. A ako je imao drugu ženu, sasvim je moguće da je imao i
pastorčad. Ali zbog tog je odgovora Charles osjetio još veći prijezir
prema lady Shelley i njezinu mužu. Jer premda Claire i Mary nisu sestre

90
u pravom smislu te riječi, iznimno je pakosna konstrukcija po kojoj ne
postoji nikakva »veza« između njih. A ako postoji žena sposobna za
takvu uskogrudnost, lady Shelley je ta. Sada je i jasno zašto strahuje od
Claire. Užasava je pomisao što bi sve Claire mogla otkriti ako odluči
objelodaniti svoje zapise. Jer postoji još jedno otkriće, sadržano čak i u
tih nekoliko stranica - otkriće koje Charles nije mogao previdjeti i koje
bi u javnosti, koja ništa ne sluti, odjeknulo snažno poput grmljavine. Ako
je vjerovati onome što je upravo pročitao, Claire Clairmont je, osim
Mary Shelley, jedina živuća osoba koja zna istinu o autorstvu
Frankensteina. Charlesu je bilo sasvim očito zašto su lady Shelley i
njezin muž željeli da ta istina ostane skrivena, kakvu god cijenu morali
platiti i kakva bi god neoprostiva književna izdaja bila posljedica toga.
Charles se ispružio na krevetu razmišljajući o Claire - kako li je
mlada bila kad su se ti događaji zbivali. Mlada i lijepa. Dovoljno lijepa,
čini se, da bude priležnica takvog ljubavnika kao što je bio lord Byron.
A možda i ne samo to. Charles se prisjeti svih onih aluzija o zasađenom
sjemenu i još skrivenim tajnama te se zapita je li se toga ljeta začelo još
što osim čudovišnog književnog potomka. Je li Claire Clairmont rodila
dijete lordu Byronu? To bi objasnilo njezinu čeznutljivu privrženost tuđoj
djeci i tajanstvene naznake onog što joj se dogodilo u Italiji. A ako je
uistinu rodila dijete, gdje je ono sada? Je li na to mislila kad je rekla da
je ondje pokopala sve što je voljela? Charles zatvori oči zamišljajući
ozračje u toj kući pokraj jezera prije toliko godina: zamračenu sobu,
grmljavinu, sugestivne sjene što titraju po zidovima. Zrak koji su udisali
bio je do napetosti isprepleten požudom, inteligencijom i mogućnostima,
ali i pun gorčine zbog izdaja koje će slijediti. Ljubav i nada; žudnja i
strah. I Claire... i Claire.
Spavao je dva sata, a onda se prenuo iz sna; sivo jutarnje svjetlo
probijalo se kroz tanke zastore, a dolje u kuhinji sluškinja je, čulo se,
već počela s poslom. Tiho je opsovao - sada više nije mogao papire
neopazice vratiti na mjesto pa ih je ugurao u Shelleyjevu knjigu, omotao
je krpom i sve skrio na dno svoje kutije s bojama. Potom se žurno umio
ledenom vodom iz lavora pa tiho kliznuo niza stube te se išuljao iz kuće.

91
 Dugim koracima krenuo je natrag prema gradu. Zrak i gibanje malko
su mu razbistrili misli pa je počeo graditi novu teoriju prikladniju
činjenicama, je li moguće da je William Godwin unajmio njegova strica
zbog slučaja koji se vodio na sudu lorda kancelara o skrbništvu nad
Harrietinom djecom? Datumi se poklapaju, a Sir Percyjevo spominjanje
»manjeg pravnog problema« možda je u sebi sadržavalo više istine no
što je Charles isprva smatrao, a njegova je pak želja da umanji značenje
tog skandala bila vrlo razumljiva s obzirom na okolnosti. Charlesu nije
bilo teško povjerovati da se Godwin obratio čovjeku poput Maddoxa
ako je tražio dokaze koji bi doveli do oduzimanja skrbništva Shelleyju ili
diskreditacije Westbrookovih. Možda je nategnuto, ali to bi moglo
objasniti i zašto je Maddox preuzeo da čuva Maryn pisaći stol; možda je
vjerovao da bi u njemu moglo biti dokumenata koji bi bili korisni -
točnije, koji ne bi bili korisni kad bi ih objelodanio. No ništa od toga,
naravno, ne objašnjava tvrdnju o ubojstvu. Što je razlog da Charles sada,
unatoč nagonskoj antipatiji prema svemu što je u vezi s njegovim
klijentima, ima čvrstu namjeru raditi baš ono za što su ga Shelleyji platili
- ili barem ostavljati takav dojam. Do daljnjeg, dok ne otkrije što želi
znati. Premda to njega i Claire stavlja na suprotne strane. Premda je (što
ćete sigurno primijetiti) strašno podbacio ne zadržavši prikladnu
profesionalnu distancu prema toj ženi, koju će možda morati nadmudriti,
koja za njega više nije gospođica Clairmont, nego Claire unatoč tome što
je sasvim jasno vidio da joj ne može potpuno vjerovati. Možda čak
nimalo.
Kad je skrenuo na Strand, već je počela padati kiša koja mu se u
slabom tanašnom mlazu slijevala niz vrat i ledila ga. Ulica je bila pusta,
samo su ulični prodavači užina vukli svoje pokretne tezge do svojih
uobičajenih mjesta na pločniku, mršav pas čudnovato izbočenih rebara
njuškao je po odvodnim kanalima tražeći ostatke hrane. Charles nije
očekivao veću živost u kući svoga strica, ne u ovo doba dana, ali
pretpostavljao je da je vatra upaljena, a zastori razvučeni. No kad je
otvorio vrata, dočekala ga je hladna i zamračena unutrašnjost i znao je da
nešto nije kako treba. Stajao je u predvorju pitajući se što da najprije

92
učini, a onda je začuo zvukove koji su dopirali sa stuba u stražnjem
dijelu kuće. Čudnovati, prigušeni, isprekidani zvukovi koje Charles nije
mogao odmah prepoznati. Više znatiželjan nego uznemiren, spustio se u
kuhinju, ali zvukovi, ma što to bilo, nisu dolazili odavde. Prostorija je
bila prazna, a peć hladna. A onda je opet začuo zvuk i shvatio što je
posrijedi. U praonici kuhinjskog suda, iza napola zatvorenih vrata, netko
je povraćao u metalno vjedro, svaki put prigušujući zvuk dlanom.
Charles se namršti. To će naučiti Billyja da ne provodi večeri ispijajući
loše pivo s mladim uličnim prodavačima namirnica. Možda će idući put
biti razumniji. Okrene se kako bi otišao i gotovo se sudari s Abelom,
koji se tromo spustio niza stube gunđajući jer peć nije upaljena, doručak
nije spremljen, a voda još ne ključa.
- Gospon Charles - vidjelo mu se da je zabrinut - nismo mislili da
ćete doći tako rano. Hoćete doručkovati?
Charles odmahne glavom. - Ne, Abele, ne sada. Kad gore doneseš
doručak za strica, i ja ću nešto pojesti. Nadajmo se da će Molly uskoro
biti bolje. Očito je da se na Billyja ujutro ne možemo osloniti.
Povisio je glas smatrajući da momku neće škoditi da čuje kako je
njegovo ponašanje neprimjereno. Abel ga čudno pogleda, ali Charles nije
mario za to. Billyju treba čvršća ruka i, kad riješi slučaj i trajno se vrati
u kuću, pobrinut će se za to. Spusti ruku na starčevo rame kao da želi
naglasiti da njega ne krivi ni za što. Tek je tad opazio da je na stolu
poruka naslovljena na njega. Rukopis je bio Samov. Charles je pročita
pa se brzo popne do salona. Maddox je još spavao. Charles ga je
promatrao nekoliko trenutaka pa polako zatvorio vrata, spustio se u
prizemlje i izašao van.
New Cut, Lambeth, glasila je Samova poruka. Charles je uskoro
otkrio da je tržni dan. Nije se prodavalo samo voće, povrće i cvijeće,
kao na prilično starijoj i cjenjenijoj tržnici na sjeveru, u Covent Gardenu,
bilo je tu kilometar tava i vrčeva, lonaca s ručkom i dugmadi za košulje,
kolača i čajnih pogača, ukiseljenih morskih puževa i pudinga od šljiva,
kotlića i limenki za čaj, cipela, plahti i pečatnog voska, kupusa i
konopaca te gotovo svih namirnica i predmeta koji bi mogli u svakom

93
trenutku zatrebati u viktorijanskom kućanstvu. Pravo trgovanje počinjalo
je tek navečer, ali su prodavači već postavljali robu, a neke tezge čuvali
su budni momčići prepredenih lica, koji su dobili nekoliko penija da
paze na robu. Charlesovo je odredište bilo na drugom kraju, prema
Waterloo Roadu, a ispostavilo se da je riječ o pročelju trgovine s
rešetkama na izlogu i vratima s kojih se ljuštila boja. No u ovom se
prostoru očito već neko vrijeme nije trgovalo. Iznad ulaza bile su
obješene šarene svjetiljke, a izlog je bio oblijepljen plakatima s
prikazom vodviljskih atrakcija, slikama glavnih glumaca, pjevača i
glazbenika, koji se katkad drže dramatično, katkad melankolično, a
katkad i provokativno, već prema potrebi. Veliki sivi štakor njuškao je
po smeću nagomilanom pokraj ulaza.
Nekoliko trenutaka poslije stigao je Sam, malko sopćući; dug kaput
pokrivao mu je odoru i džepove pune jabuka. Charles se osmjehnuo -
neke se stvari nikad ne mijenjaju.
- Pa - reče kad se Sam približi. - O čemu je riječ? Nešto si
pronašao?
- Pogledao sam one zapise, kako si rekao, i jest, ima nešto krajem
osamsto šesnaeste Što bi te moglo zanimati. Al’ sve nešto ovamo-
onamo, zakučasto, i teško mi je bilo shvatiti što se točno dogodilo pa
sam malo popričao s inspektorom Bucketom. On me i uputio na starkelju
što je tad radio u Bow Streetu i koji bi se toga mogao sjećati. E, usput,
rekao mi je da te pozdravim. Inspektor.
Charles kimne.
- Tko je taj čovjek? I što, zaboga, radimo ovdje?
- On ovdje radi - odgovori Sam, naherivši glavu prema ulazu.
- Kao vratar kabarea u New Cutu.
Sam otvori vrata. Charles ga je slijedio duž dugačkog, uskog i
neosvijetljenog hodnika. Zrak je bio težak od mirisa znoja i ustajalog
piva.
Nakon dva skretanja, lijevog pa desnog, napokon su dospjeli u
predvorje malog kazališta, koje je bio ugurano u skučeni prostor između
temelja kuće i prvog kata. Stolci su u redovima bili smješteni na daske

94
položene na podne grede; daske su već bile uleknute pod težinom. Iznad
njihovih su se glava još vidjeli ostatci tapeta s cvjetnim uzorkom; nekoć
je to zacijelo bila spavaća soba. Stara je žena polagano mela papiriće,
boce, kosti i prazne pletenice duhana duž klupa pokraj prostora za
orkestar, a na pozornici je muškarac s malom šiljatom bradom, vjerojatno
Talijan, svirao klavir prateći dva muškarca odjevena u žene, koji su
pjevali i šepirili se na daskama urešeni šljokicama i perjem te
jarkoplavim perikama. Charles je već bio u kabareti pa je trebao znati
što ga očekuje, ali čak je i on bio iznenađen otvorenom bestidnošću,
kako u riječima tako i u kretnjama. U stražnjem dijelu kazališta niz
mlađahnih uličnih prodavača zvižducima i klicanjem pozdravljalo je
svaku nepristojnost. Odjeljak za prodaju karata u ovo je doba dana bio
prazan, ali Charles je uskoro naišao na prljavog, mrkog mladića te ga
poslao po čovjeka kojega je tražio.
- Nemoj ga prosuđivati po ovom mjestu - upozorio ga je tiho Sam. -
Bit će da nema drugog načina da zaradi kruh. Bucket je rekao da je u
svojim danima bio odličan policajac. To nam svima dođe kao opomena,
zar ne?
Charles pogleda prema suprotnoj strani kazališta i ugleda kako im se,
između niza sjedala, približava muškarac. Odijelo mu je bilo drečavo,
baš kao i mjesto na kojem je radio: jarkocrvena kravata, vezom ukrašen
prsluk, plave hlače od lažnog baršuna. No koža mu je bila blijeda, a
zamućene oči obrubljene crvenim kolutima. Zasigurno je dvadeset
godina mladi od Maddoxa, ali jasno je da ovom starom policajcu život
nije bio lak kao slavnom detektivu. Unatoč uspravnim leđima koja su
odavala stari ponos, posrnuo je jednom- dvaput, a i ruke su mu,
primijetio je Charles, podrhtavale.
- Zove se Finch - šapnu mu Sam. - U Bow Streetu je počeo raditi
osamsto petnaeste. Najprije sitne posliće, koliko sam mogao razabrati.
Al’ Bucket se zaklinje da se čovjek u njega može pouzdati. Makar
zna popiti, još nije prolupao.
Sam se zacrveni, svjestan svoje netaktičnosti, ali Charles je samo
odmahnuo glavom.

95
 - Ne brini se, Same, znam što si htio reći.
- Dvije karte za večeras, mlada gospodo - kazao je muškarac
cvrkutavo prilazeći im malko se ljuljajući. - Dva penija za dobra mjesta,
odmah u prvom redu. Večeras dajemo Krvavu nevjestu, a zbog velikog
zanimanja publike, gospođica Meredith produljila je za tjedan dana svoj
angažman kod nas kako bi se opet pojavila u ulozi Emily. Ljupko jezivo
ubojstvo, a nakon toga slijedi uobičajeni dodatak, glazba i ples. Ovdje
imamo mnogo zgodnih dama koje se ne libe malčice pokazati noge vrloj
mladoj gospodi poput vas.
- Nismo ovdje radi predstave - kazao je Charles pomalo hladno.
Premda je bio udaljen metar od starca, mogao je osjetiti džin u njegovu
dahu. - Želim od vas saznati nešto o događaju iz osamsto šesnaeste kad
ste radili u Bow Streetu.
Muškarčevo lice postane suzdržano, a veselog namigivanja nestane
kao da ga nije ni bilo. - Davno je to bilo - započne on oprezno, ali
Charles ga preduhitri. Izvadi zlatnu funtu iz džepa i spusti je na pult
odjeljka za karte.
Finch spusti pogled pa ga opet podigne prema Charlesu.
- Tada sam bio mlad. Nisam siguran da vam mogu pomoći.
- Dogodila se te zime - dometnuo je Sam. - Malo sam pogledao
zapise, radi se o slučaju što ga je vodio gospodin Maddox. Ondje još
piše da je Sir Nathaniel bio zadovoljan što je sve obavljeno prema
propisima i kako valja.
- Gospodin Charles Maddox? - upita Finch. - Na njega mislite?
- Ovaj momak ovdje - kazao je Sam nagnuvši se naprijed i spustivši
glas - njegov je pranećak. Preuzeo je njegov posao, da tako kažem.
- U tom slučaju, bit ću počašćen pružiti vam pomoć - ispružio je
Finch ruku i stao mirno. - Nikad nisam radio s vašim stricem, gospodine,
ali mi je poznat njegov ugled.
Charles se naklonio i, trenutak oklijevajući, rukovao s muškarcem.
- Sjećate li se slučaja koji je spomenuo Sam?
Muškarac svom težinom sjedne na pult odjeljka pa ponovno podigne
pogled prema Charlesu. - Zasigurno je riječ o onoj djevojci, gospodine.

96
Mislim da na nju nisam pomislio sve do danas. Ali zasigurno je riječ o
njoj.
- O kojoj djevojci govorite? - upita Charles. - Kako se zvala? Finch
slegne ramenima. - To nikad nisam saznao. Pokopali su je pod
prezimenom Smith, ali ne znam je li joj bilo pravo. Vjerojatno nije, rekao
bih. No sjećam se da je bila u ranim dvadesetima, a govorili su da je iz
dobre obitelji. Ja nikad nisam vidio tijelo. Slučaj je trebao pripasti nama
- svi su momci tako tvrdili - ali šef nam je rekao da gospodin Maddox
ima sve pod kontrolom i da je zatražio diskreciju. Tako nešto. Charles i
Sam se pogledaju.
- A kako je umrla - upita Charles tiho.
- Utopila se, gospodine. Jednog zimskog jutra našli su joj tijelo na
površini Serpentinea.
- Zar ne vidiš - uzbuđeno je Charles upitao Sama kad su se nakon
deset minuta ponovno našli na Waterloo Roadu. - To je morala biti
Harriet Shelley. Pravi datum, prava dob i utopila se, Same. Zar se ne
sjećaš što je zapisao Maddox: »...nije bilo udarca, nije primijenjen otrov,
nikakvo oružje nije upotrijebljeno«? Od svih smrti koje su je mogle
snaći samo se utapanje slaže s ubojstvom koje spominje Maddox.
- Oprosti, Chas - odvrati Sam odmahujući glavom. - Ne mogu
povjerovati u to. Kako bi gospodin kao što je Shelley mogao ubiti svoju
ženu i izvući se? Teško moguće.
- Ma daj, Same! Znaš dobro kao i ja da se mogao pobrinuti da sve
izgleda kao samoubojstvo.
Sam izvadi jabuku iz džepa i zagrize. Jabučni je sok prskao po
njegovu kaputu. - Ma je l’ ti stvarno misliš da bi tvom stricu to
promaknulo? Od svih policajaca i detektiva u Londonu on bi prvi našao
tragove. Njega ne bi nitko mogao zavarati.
Charles naškubi usta i skrene pogled.
- A ne možeš biti ni siguran da je to stvarno bila ona. Onako, skroz
siguran.
- A tko je onda to bio, k vragu? - odbrusi mu Charles. - Moj stric u
to vrijeme nije imao drugih slučajeva, ništa što bi objasnilo kako mu se u

97
rukama našao slučaj smrti mlade žene i zašto je učinio sve što je mogao
da zataška stvar.
Ali Sam opet odmahne glavom. - Nije bilo zataškavanja ako se
radilo o samoubojstvu. To je samo bio način da stvar ne dode u novine,
zato su joj, bit će, dali promijeniti ime. Jasno ti je zašto bi to netko tražio
od njega. Već je i prije radio takve stvari za klijente.
Charles se složi. - Istina, Same. Ali jedna činjenica ostaje
neobjašnjena. Zašto je, pobogu, u sve bio uključen Godwin? On i
njegova obitelj bili su zakleti neprijatelji Westbrookovima. Zašto bi i
prstom maknuo da im pomogne ili trošio novac da zaštiti ženu koju je
njegova vlastita kći davno istisnula.
Ali na to pitanje Sam nije imao odgovor.

***
Vila Carlo činila se napuštenom dok se Charles kasnije tog
popodneva uspinjao prilaznim stubama. Stavio je ključ u bravu i ušao u
kuću. U dnevnoj sobi vatra je dogorijevala, žeravicu je gušio pepeo, a
nije bilo sluškinje da doda ugljena. Charles je ostao u hodniku pitajući
se je li ovo idealna prilika da vrati na mjesto ono što je uzeo.
Namjeravao je čekati da padne mrak, no tada će u kući biti i ostali
stanari. Bilo bi opasno pa makar i spavali. Činilo se da je sada kad nema
nikoga tko bi ga mogao opaziti, pravo vrijeme. Naposljetku je donio
odluku te je čvrstim korakom krenuo na kat, uzeo papire pa se vratio u
prizemlje i dugačkim koracima prišao stolcu za klavir. Uklonio je
draperiju i bučno okrenuo kovčeg kako bi mogao ugurati papire natrag.
U tom je trenutku iza sebe začuo tih, jedva čujan zvuk. Okrenuo se i
ugledao - Claire.
- Što vi to radite?
- Ja... ja... - zamuckivao je Charles. Lice mu se zažarilo.
Ona krene prema njemu šušteći haljinom, a Charles osjeti njezin teški
miris.
- Mogu li vas - sjedne nasuprot njemu mirno popravljajući skute
haljine - poštedjeti neugodnosti? Ne trudite se smisliti priču koja će,

98
znamo to dobro i vi i ja, biti laž od početka do kraja.
On je pogleda u oči - te crne, sjajne oči - ali ne može razabrati što se
vidi u njima. Bijes? Sažaljenje? Možda čak, što bi bilo i najčudnije,
zadovoljstvo? A onda spusti glavu i skrene pogled.
- Ako vi niste spremni govoriti, taj zadatak onda pripada meni -
kazala je i, kad joj više nije mogao vidjeti lice, napokon razvukla usne u
osmijeh koji je dosad svojski susprezala.
- Riječ je, dakako, samo o teoriji, ali mislim da sam vas prekinula u
pokušaju da vratite moje papire tamo gdje ste ih našli. Štoviše, mislim
da ste napravili bilješke o onome što ste pročitali kako biste o tom
otkriću mogli izvijestiti svog šefa. A možda bi - podigne obrvu - riječ
šefica bila prikladnija. Recite mi, koliko dugo vas plaća ona odvratna
lady Shelley?
Charles nije očekivao da bi jedna žena mogla tako govoriti o drugoj
ma koliko ona koja je to izgovorila bila atipična. Stoga njegova reakcija
nije bila neočekivana.
- Oh, nema sumnje kako mislite da je moj izraz pretjeran. Ne biste
tako mislili da ste zbog nje trpjeli koliko i ja svih ovih godina.
Vidjevši da se izraz njegova lica promijenio, dodala je: - No možda
su vam rekli da ja progonim njih.
Nasmije se. - Eto, morat ćete sami odlučiti kome vjerovati. Ali nije li
vaša prisutnost ovdje najsnažniji mogući dokaz protiv njih? Na kraju,
nisam ja postavila doušnika iza posvećenih vrata Chester Squarea.
Charles je piljio u nju, što bi u drugim okolnostima bilo iznimno
neuljudno ponašanje jednog gospodina prema dami. No Charles još nije
sreo damu poput Claire, a i on bi se teško mogao nazvati finim
gospodinom. Ne sada kad je otkrila što je radio.
- Ali kako?
Ona se ponovno nasmije.
- Zar doista mislite da nisam znala zašto ste ovdje? Moj dragi
gospodine Mab? Još uvijek ste Mab? Odmah sam vas otkrila. Skrivali
ste se na drugoj strani ulice više od sata, po kiši. Priznajem da vam je
prikrivanje bilo relativno uspješno, ali ljudi koji su proživjeli ono što

99
sam ja i čuvali tajne koje sam ja čuvala postanu oprezniji prema takvom
upornom motrenju. Istina, načas me uhvatilo malodušje kad sam shvatila
da je vaša ljupka »sestra« obična varalica, ali moja je sudbina bila takva
- oni kojima sam darovala svoju naklonost pokazali bi da je nisu bili
nimalo vrijedni, a to se zbivalo tako često da me to danas rijetko pogađa.
Glas joj je poprimio razdražljiv ton koji je Charles već bio čuo, ali
nije baš bio u situaciji da joj se suprotstavi.
- Osim toga - vrati joj se vedrina u glasu brzo kao što je i nestala -
da sam ja zabadala nos u vaše stvari kao vi u moje, otkrila bih da je
vaša slikarska mapa nespojiva zbrka radova koje su očito naslikale
različite ruke, i to ne osobito vješte. Što god da ste, svakako niste slikar,
gospodine Maddox.
Doista ga je držala u šaci. Charles razjapi usta, posve zbunjen - čak i
ako je bio tako glup da otkrije svoju igru, zasigurno ničime nije odao
svoje ime. Kako, zaboga?
Ona ga je promatrala tajanstveno se smiješeći, lagano nakrivljene
glave, namatajući oko prsta uvojak kose.
- Sličite mu, znate - reče tiho nakon nekoliko trenutaka. - Jako. Bio
je vrlo zgodan muškarac.
- Tko? - upita gotovo šapćući.
- Vaš imenjak. Prvi Charles Maddox. Zacijelo vaš djed, nije li?
Charles odmahne glavom, smeten zapanjujućim preokretom.
- Prastric. Nikad se nije ženio. Claire uzdahne.
- Kakva šteta! Mili Bože, sigurno je prošlo više od trideset godina
otkako smo se prvi put sreli - kazala je pa zastala i naglo, ukočena lica,
pogledala Charlesa. - Ali vi to, dakako, znate. Nema sumnje da ste
razgovarali s njim i od njega čuli svaku pojedinost.
Spustila je glavu, ali Charles je prije toga opazio drhtaj straha u
njezinim očima - nestao je tako brzo da ga je Charles jedva uspio
primijetiti, ali bio je dovoljan i tren. Nazovite to intuicijom ili
detektivskim instinktom, ali kad je otvorio usta da joj odgovori, iz njih je
potekla laž: Moj stric nije dovoljno priseban da bi govorio o prošlosti,
gospođice Clairmont. Ali da, čitao sam njegove zapise i znam što se

100
dogodilo.
I sada je bio siguran. Tijelo joj je odavalo nemir znakovima tako
neznatnima da su bili gotovo neprimjetni - sitna napetost njezinih prstiju,
kratkotrajni drhtaj oko usta - no Charles je iznimno dobro čitao misli
izrečene tijelom. Nešto se tih godina dogodilo, nešto čemu je Maddox
svjedočio, a ona nije željela da se za to sazna. Nešto mnogo opasnije od
običnog skandala jer je ova žena provela život prezirući društvene
konvencije, ne mareći za posljedice. Što god bilo posrijedi, Maddox je
postao sudionik te tajne, a ona je sada smatrala da ju je otkrio i Charles.
Ta mu je tajna dala moć nad njom. Ili bi mu je dala da je Charles znao o
čemu je riječ - da je znao što piše na onim odrezanim stranicama koje je
tobože pročitao. No to će sada biti teško otkriti a da pritom ne otkrije da
se pretvara i tako prepusti svoju prednost. Nekoliko su trenutaka šutjeli;
ona je disala brzo i plitko, a on je jedino bio svjestan škripca u kojem se
našao. Jer ovo nije bilo prvi put da Charlesova domišljatost radi protiv
njega, a neće biti ni posljednji.
- I tako - napokon je progovorila gospođica Clairmont gledajući ga u
oči - ja sam razotkrila vas samo kako bih i sama bila razotkrivena.
Nisam posve iznenađena. Čini se da svom prastricu ne sličite samo
izgledom.
Zastane pa doda: - Vi ste na potezu, gospodine Maddox.
Zureći u nju, opazio je da ga te prekrasne oči izazivaju. To je bio
odveć izravan i otvoren pogled za viktorijansku damu i još jedan dokaz -
ako je uopće bio potreban - koliko su joj malo značila pravila ponašanja
i koliko ju je njezin životni put udaljio od suvremenika. I Charles je težio
nekonvencionalnom - volio je za sebe misliti da mu, kao i njoj, nije stalo
do toga što drugi misle ili očekuju od njega. Upravo je stoga odlučio -
premda će zbog toga postati dvostruki spletkar, prema njoj i prema
Shelleyjima - staviti ponudu na stol. A kad je jednom stavi na stol, za
uzmak više neće biti mogućnosti.
- Predlažem da budemo od koristi jedno drugome, gospođice
Clairmont. Želim saznati ono što mi stric u svom sadašnjem
zdravstvenom stanju ne može otkriti, a vjerujem da biste vi mogli. A u

101
zamjenu...
- U zamjenu?
- U zamjenu ću se potruditi da vam pomognem u ovoj situaciji. Ona
ga načas promotri, a onda se osmjehne.
- Ugovor s đavlom. A Belzebub nikad nije bio tako zavodljiv. U
redu, gospodine Maddox, slažem se. Ali uz jedan uvjet. Poput duha iz
Šeherezadine priče, dat ću vam što želite, ali samo triput. Imate pravo na
tri pitanja i svaki ću vam put odgovoriti. Ah tu je kraj. Mora postojati
neka granica, čak i kad je posrijedi istina. Što kažete? Nije li to pošteno?
Charles je oklijevao nespokojno se pitajući nije li joj dao prednost i -
posve nenamjerno - bolji dio pogodbe. Ali bilo je već kasno. Kimne.
- Pošteno je.
- A vi ćete se zauzvrat zauzeti za moj cilj? Ponijeti se kao moj vitez?
On se hladno osmjehne.
- U razumnoj mjeri, gospođice Clairmont. Mora postojati neka
granica, čak i kad je posrijedi viteštvo.
Ona visoko podigne obrvu i dobaci: - Touché.
Claire stane i zatrese zvonce pa sjedne na stolac, uz lagani drhtaj.
Jače privije uza se svoju iznošenu maramu. Charles ju je već vidio.
Ustane i potakne vatru koliko je god mogao.
- Budući da imamo toliko toga za pretresanje, mislim da će nam
oboma koristiti malo okrepe.
Na vratima se pojavi sluškinja, a Claire je pošalje u kuhinju po
kavu. Ponovno popravi skute haljine.
- Pa što me želite pitati?
Potičući vatru, Charles je poticao i svoje misli. Tri pitanja, tri
odgovora. Tri mogućnosti, samo tri, da dobije podatke koje želi. Ali
kako da ih izvuče a da pritom ne oda pravi razmjer svog neznanja?
Sjedne na sofu sučelice njoj i iz džepa izvuče notes. Više se ne može
natrag.
- U zapisima koje sam pročitao spominjete mog prastrica.
Ona se na trenutak zbunjeno zagleda u njega, ali onda joj se pogled
razbistri.

102
 - Oh, mislite na onog užasnog Maddocksa?. To je potpuno drugi
čovjek. Osamsto sedamnaeste unajmili smo kuću od njega, u Marlowu, i
ostavili mu različite stvari na Čuvanje. Nakon što smo otišli u Italiju, taj
gnusni čovuljak neke je stvari prodao, a za ostale nas je pokušao
ucijeniti.
- Tako dakle - kazao je Charles pomislivši da je njegova
najizglednija teorija upravo pala u vodu.
- Znači, to je prezime samo čudnovata slučajnost? Claire uzdahne.
- Slučajnost je još čudnija - Shelley je već i prije toga, dok je živio u
Walesu, u mjestu Tremadoc, susreo muškarca po imenu Maddocks.
Takvo neobično ponavljanje imena događalo mu se tako često da je,
mislim, iskreno vjerovao kako se to događa s nekim ciljem - da se u
tome krije neka viša svrha. Vjerovao je da će u tim ponavljanjima
nekako uspjeti promijeniti prošlost. Ili, ako je ne promijeni, da će se
barem iskupiti za nju.
Charles se namršti.
- Nisam siguran da vas shvaćam.
- Teško je to objasniti, osobito onima koji ga nisu poznavali.
Ona duboko udahne. - Kad mu je bilo sedamnaest godina, Shelley se
zaljubio u jednu od svojih sestrični. Po onome što se govorilo, bila je to
prekrasna djevojka. Harriet Grove. Želio se njome oženiti, ali je njezina
obitelj to spriječila - navodno su otkrili neka njegova pisma njoj upućena
i ocijenili ih uznemirujućima. Znam da je neko vrijeme bio očajno
nesretan, a kad je upoznao Harriet Westbrook, jedan dio njega zacijelo je
smatrao kako je njezino ime znak da može spasiti svoju prvu ljubav - ili
istjerati iz nje zle duhove. Vjerujem da se njome oženio nadajući se
upravo tome, ali taj im je brak oboma donio samo veliku nesreću. Isto se
ponovilo i kad je upoznao Mary. Harriet je jednom ustvrdila da je ime
jedino čime je Mary privukla Shelleyja. Bila je to tako neobična tvrdnja
da je nikad nisam zaboravila.
- Ali zasigurno je mislila na njezino prezime, da je Shelleyja privuklo
to što je bila kći Williama Godwina i Mary Wollstonecraft.
- Ne - odvrati Claire tako nepopustljivo da se Charles iznenadi. -

103
Nije bila riječ o tome. Barem ne isključivo o tome. Stvar je bila u imenu
Mary. Kad sam poslije, nakon mnogo godina, upitala Shelleyja za to, on
se samo nasmijao i promijenio temu. Što ste, primjećujem, upravo
napravili i vi, gospodine Maddox. Vaše drugo pitanje?
Charles je malo otezao, a onda upita:
- Čitajući stričeve zapise, naišao sam na nešto što nisam očekivao
niti to mogu objasniti. Na tvrdnju o ubojstvu.
Promatrao ju je, kao i ona njega, budno pazeći na svaki pokret, svaki
znak.
- Gdje ste to pronašli? - upitala je napokon, posve bezizražajna lica.
- Na kraju izvještaja o poslu koji je obavio za Williama Godwina.
Papir je oštećen i neke riječi nedostaju pa ne mogu biti siguran što je
točno mislio. Ali mora biti povezano s tim slučajem. Nema drugog
objašnjenja.
Njezino je lice bilo mirno, ledeno; otvorila je usta, ali neko vrijeme
ne reče ništa.
- Mislim - progovorila je naposljetku - da mogu riješiti vašu
zagonetku. Što je vaš stric točno napisao?
- Spominje se opravdana ljutnja i nepodnošljiva tuga, da nije bilo
udarca, da nije primijenjen otrov...
- Harriet - reče ona naglo. - Pisao je o Harriet.
Charles se nagne naprijed na sofi osjećajući kako mu navire
uzbuđenje - imao je pravo, imao je pravo.
- Želite li reći da je Harriet Shelley ubijena. Ali odmahnula je
glavom.
- Ne, gospodine Maddox, nije ubijena. Počinila je samoubojstvo. U
to nema nikakve sumnje. Ta se sirota budalasta djevojka ubila, a Shelley
se nikad nije mogao riješiti uvjerenja da je on kriv za to. Ali on nije bio
odgovoran, gospodine Maddox, ni u kakvom konkretnom ni kaznenom
smislu. Premda to nije spriječilo one podle Westbrookove da tvrde
suprotno. Osobito Harrietina sestra Eliza, koja je iznosila svakojake
odvratne optužbe te unatoč činjenici da je Shelley bio gotovo dvjesto
kilometara daleko kad je Harriet umrla te da je nije vidio mjesecima.

104
 - A vi znate da je sve to točno - sami ste bili ondje.
- Ne - odvrati ona hitro igrajući se resama marame, - Nisam bila
ondje. Neću okolišati, gospodine Maddox, a osim toga, vi nesumnjivo
znate da sam tada bila trudna. Cijelu tu zimu ostala sam u Bathu jer
nisam željela da moja majka i Godwin saznaju za to.
- Kako onda možete biti sigurni?
- Molim vas, gospodine Maddox - okomi se ona na njega. - Ne
mislite li da bi Westbrookovi, da je bilo i najmanje naznake da je riječ
bila o ubojstvu, odmah zahtijevali da se povede kazneni postupak? Ne,
unatoč svim njihovim podmuklim insinuacijama, Čak su i oni morali
priznati da je Harriet ostavila oproštaj no pismo prema kojem si je sama
oduzela život, svojim izborom. Uostalom, kako bi se Shelley okoristio
takvim zločinom? Nije imao potrebu riješiti se svoje žene. Pa učinio je
to mnogo godina prije.
Charles uzdahne. Dakle, to je tužna istina o »cijeloj toj groznoj
aferi«: Harriet Shelley stradala je sama, od očaja. Shelley ju je zaveo,
oženio se, a onda odbacio. Ostavio ju je s dvoje djece, da proživi svoje
godine oslanjajući se na milostinju svoje obitelji, da polovicu života
provede kao ni djevojka, ni udana žena, ni udovica, ni supruga. Nikakvo
čudo što je njezin otac tako očajnički želio dobiti skrbništvo nad
njezinom djecom i nikakvo čudo što Sir Percy i njegova žena sada isto
tako očajnički žele da njezina sudbina ostane zaboravljena i nepoznata.
Claire ga pogleda. Bilo je nekakve oštrine u iznenadnom drhtaju
njezinih usana. Optužbe koje je Shelley morao trpjeti možda su bile
neosnovane, čak i zlonamjerne, ali ovdje je riječ o šokantnom
samoubojstvu djevojke koja se udala sa šesnaest, postala majka sa
sedamnaest i umrla s jedva navršenom dvadeset jednom godinom. No
jedini izraz na Claireinu licu bila je ljutnja i gorčina, je li, pitao se
Charles, postala toliko zaokupljena tugom zbog vlastite prošlosti da joj
nije ostalo suosjećanja ni za koga drugog, čak ni za one kojima je život
podijelio lošije karte nego njoj?
- Možda nisam bila u Londonu - nastavila je - ali znam da je Eliza
Westbrook bila... vrlo energična žena i nisam nimalo iznenađena što je

105
pokušala uvjeriti vašeg strica da podrži njezine odvratne tvrdnje i tako ih
učini vjerodostojnima. Nema sumnje da je u njemu vidjela vrlo korisnog
saveznika. Sigurna sam da je to objašnjenje koje tražite.
Charles se prisjeti ostalog dijela Maddoxova zapisa i morao je
priznati da je njezino tumačenje uistinu odgovaralo činjenicama, barem
koliko ih je on mogao razabrati. Gospođica Westbrook mogla se obratiti
njegovu stricu, koji je potom za nju istražio okolnosti Harrietina utapanja
te na kraju zaključio kako Shelley, unatoč svom prijezira vrijednom
ponašanju, nije kriv ni za kakav zločin. Uostalom, zar pri kraju odlomka
Maddox nije izričito priznao kako je bio u krivu?
Claire je u međuvremenu sklopila ruke u krilu.
- Neću se pretvarati da mi je jasna logika vaših pitanja, gospodine
Maddox, ali preostalo vam je još samo jedno.
Charles ju je promatrao. Nepomično je gledala u vatru prstima
motajući rese svoje marame. Da je igrač pokera (a nije), znala bi da je
ono što ju se sprema upitati njegov džoker. Karta čiju će vrijednost
saznati tek na kraju igre.
- Što se dogodilo - započne polako - onog stravičnog dana o kojem
ste pisali? Dana koji vas je toliko zgrozio da ste se užasavali spominjati
ga ponovno?
- Kao da ne znate! - zaustavi dah, a onda dlanom pritisne drhtave
usne.
- Mogu li vas podsjetiti, gospođice Clairmont - kazao je gledajući
kako joj se obrazi žare - da ste obećali reći mi istinu. Da je naš dogovor
utemeljen na tome. Ima nešto, toliko ste natuknuli, što je učinio Shelley,
za što je znala njegova žena.
Ona ga naglo pogleda.
- Nešto što ju je sve ove godine sprečavalo da napiše prikaz njegova
života. Zar ne?
- Njegova ga je žena - šapne ona očiju svjetlucavih od suza - izdala.
Kad se samo sjetim što je sve Shelley doživio od nje.
- Što ju je onda priječilo - što je učinio?
- Ništa nije učinio - odbrusi mu ona gledajući ga prkosno, sva

106
rumena u licu. - Ništa, kažem vam. Nitko ga nije poznavao tako dobro
kao ja i kunem vam se da nije postojao čovjek moralniji od njega, čovjek
koji bi tako suptilno razlikovao dobro od zla.
- Unatoč tome što ste sami napisali da ga je mučilo to što je vjerovao
da je počinio nekakav gnusni zločin? Da ga je proganjao bolesni strah od
onog nevidljivog što vreba u njegovoj duši?
Ona podigne bradu. - Unatoč tome. Ne biste smjeli vjerovati svemu
što pročitate, gospodine Maddox, čak ni zapisima svoga strica.
- Onda mi recite, gospođice Clairmont, recite mi u što da vjerujem.
Recite mi što znate.
Jedva je disao željno iščekujući da nastavi, da kaže nešto više. Ali
ništa od toga. A kad je napokon ponovno progovorila, lice joj je bilo
blijedo.
- Imali ste tri pitanja, gospodine Maddox, i odgovorila sam vam. Ako
se pokojniku počast može odati jedino otkrivanjem mučnih stvari iz
prošlosti, onda ću to učiniti, ali na svoj način i kada ja to odlučim, a
svakako ne na vašu zapovijed.
Brzo ustane i priđe prozoru. Držeći maramu oko sebe, zagleda se u
sivilo pospanog dana.
Charles se upita znači li to da ga je otpravila i je li ovo čudnovato
saslušanje završilo, no uto se začuje kucanje na vratima i ude sluškinja s
kavom. Spusti poslužavnik na stol pokraj vatre, a prije no što ode - mora
se napomenuti - znatiželjno iskosa pogleda gazdaricu. Claire se odmakne
od prozora, a Charles se zapita vidi li to suze na njezinim obrazima.
Šutke priđe stolu i primi se tanjurića i žličica, a kad Charlesu ponudi
šalicu kave, ruka joj je ponovno bila posve mirna. Nagnula se i pritom
joj je pramen kose ldiznuo preko ramena te lagano dodirnuo Charlesov
obraz. Potom se vratila na svoj stolac, otpila gutljaj kave pa pažljivo
odložila šalicu i zagladila svoju svilenu haljinu.
- Ispunila sam svoj dio pogodbe. Sada je red na vas. Charles se
polako uspravi u svom sjedištu.
- Što želite da učinim? Ona se lagano osmjehne.
- Shelleyji su vam rekli, ne sumnjam, da je vaš jedini zadatak otkriti

107
kakve dokumente posjedujem, no bojim se da ćete uvidjeti kako se vaša
uloga špijuna vrlo brzo pretvara u ulogu kradljivca. Jer ta žena neće
prezati ni od čega kako bi zaštitila krhku obmanu koju je gradila svih
ovih godina. Zapravo, netko bi mogao pomisliti da je ona kći, a jadni
Percy samo zet, tako revno ona tetoši svoju dragu madre.
Claire zastane, ali Charles je - ovaj put - bio dovoljno razborit i nije
joj dopustio da izvuče iz njega. Uostalom, njezine su riječi malko
preizvještačene, malko previše uvježbane. Zavali se u sofi strahujući da
bi i takvim malim pokretom mogao odati smjer svojih misli.
- Bojim se da je jadni Percy uistinu jadna treća strana u tom braku -
nastavi ona. - Ako se to može nazvati brakom. Koliko sam čula, neka
tajanstvena bolest stalno pričinjava teškoće lady Shelley pa jedva ima
vremena, ili želje, obavljati bračne obveze. Zar je onda čudno da nije
rodila nasljednika? Nije to neka velika šteta. Može ona gledati na sve
nas svisoka, kao da je rođena u hermelinu, ali iz pouzdanog sam izvora
saznala da brak njezinih roditelja ne bi izdržao pomnije ispitivanje.
Zapravo, da uopće ne bi zaslužio izraz brak.
Charles se s nelagodom promeškolji. Ovo već nalikuje na objede
mrzovoljne stare usidjelice, kao što je u početku pogrešno pretpostavio.
Zacijelo je naslutila što misli jer joj se sljedećeg trenutka izraz lica
potpuno promijenio. A to je već vidio mnogo puta i svaki bi put ostao
zatečen.
- Molim vas da mi oprostite, gospodine Maddox - kazala je bezbrižno
se nasmijavši. - Tolike godine koje sam provela živeći sama pretvorile
su me, bez ikakve sumnje, u ekscentričnu i kivnu usidjelicu.
On se zarumeni, kao da je krišom pročitala njegove misli.
- Zasigurno ne.
- Nema potrebe da mi laskate - prekine ga ona. - Sada više ne.
Uvijek sam bila prilično dobra mrziteljica, a sada imam dovoljno
namirnica da do kraja života hranim tu svoju sposobnost. Ne mogu
oprostiti toj ženi ono što mi je učinila, ali ono što je učinila Shelleyju
uistinu je neoprostivo. U ovih nekoliko tjedana koliko sam u Londonu
saznala sam - neću vam dosađivati kako - da Jane Shelley ne samo da

108
uništava dokumente već tajnim dogovorom stvara krivotvorine, s
namjerom da ukloni činjenice koje smatra »nezgodnima« i tako se
pobrine da njezina verzija Shelleyjeva života bude jedina koja će ostati
za budućnost.
Charles, piljeći u nju, upita: - A Shelleyjeva udovica odobrava te
krivotvorine?
- Mary! - izgovori ona prezrivo. - Vlastita joj je slava jedino što joj je
uistinu važno, njezina besprijekorna i uzorna reputacija. Nezadovoljna je
što je posljednje mjesece Shelleyjeva života otrovala svojom hladnoćom
i suzdržanošću pa se sada odriče i sjećanja na njega. Odgojili su je,
gospodine Maddox, da vjeruje kako je miljenica cijeloga društva, »taj
ljupki lik što motre sve ga zjene«,8 i otkad je znam, gorljivo je nastojala
zadržati taj položaj ma koliko to koštalo ljude oko nje. Ma koliko to
koštalo Shelleyja. Ma koliko to koštalo mene. Mary je razarala svaku
moju radost. Sve pogreške u mom životu - najstrašnije pogreške - nastale
su zbog nje.
Govorila je o mržnji, a za ono što je Charles vidio na njezinu licu i
nije bilo druge riječi. Mržnja je to koja je čvrsto pustila korijenje u
njezinu srcu i čini se da joj nanosi gotovo fizičku bol. Charles se
prisjetio njezinih zapisa o onom ljetu u Ženevi i napetosti između
polusestara, vidljive čak i ispod maske uglađenosti, premda njezin uzrok
nikad nije otvoreno iznesen. Je li ta nesnošljivost između njih dvije bila
prisutna uvijek, čak i za dugih i samotnih godina koje su provele živeći
daleko jedna od druge?
- Jedno sam naučila - kazala je tiho, kao da odgovara na njegovo
pitanje - i to na teži način: ljubav i mržnja mogu postojati jedna uz drugu.
Štoviše, s vremenom mogu postati gotovo nerazlučive. U stanju smo
vezati se za nekoga odveć duboko i žestoko da bismo bili nježni, no
prekid takve veze rasparat će nam srce više no ljubav kako je obično
shvaćamo.
To je istina koju je i Charles naučio. Zapravo, ljubav mu je uvijek
bila samo bol. Gubitak sestre, odsutnost majke, hladnoća distanciranog
oca, užasno propadanje prastrica koji mu je postao zamjena za oca. Sve

109
veze koje mu je podario život pretrpjele su takav neuspjeh da nije bilo
nikakvo čudo što se opirao svojevoljno povećati njihov broj.
Nastupila je tišina.
- I dalje ne znam - reče Charles naposljetku - kako vam mogu
pomoći. Što moram učiniti?
Ona podigne glavu. - Morate im reći istinu, onaj njezin dio koji ja
odredim. Otiđite na Chester Square i recite Sir Percyju i njegovoj
prostačkoj ženici da sam razotkrila njihovu prijevaru, njihovu sramnu
spletku. Recite im da ih prezirem iz dubine duše, ali da sam bolesna,
umorna i da želim mir koji mi život još može pružiti. Stoga sam spremna
razmotriti prodaju svojih dokumenata. Svih. Pod pretpostavkom da se
pregovori vode isključivo preko vas.
Pogleda ga, no on odmahne glavom i reče isto ono što je već bio
rekao u salonu lady Shelley, samo iz prilično drukčijih razloga:
- Ali ja nemam iskustva u takvim stvarima. Potreban vam je
odvjetnik jer je posrijedi mnogo novca.
- Nije riječ o novcu. Ne želim njihov novac. Hoću da pomisle kako
sam toliko potištena zbog prošlosti da više ne želim da me išta veže s
njom. Iz gorkog iskustva znam da meni neće povjerovati, ali ako im vi to
kažete, povjerovat će. A kad otkriju istinu, bit će prekasno.
Charles se namršti: - Prekasno?
Ona mu se osmjehne, prepredeno i znakovito.
- Dosad ste zasigurno već shvatili. Nemam namjeru prodati im ni
jedan papir, ni jedan redak. Sve što od vas želim jest da mi pribavite
vrijeme, vrijeme koje mi je potrebno da završim svoju knjigu i da puna
istina o našim životima napokon bude objelodanjena. Vrijeme koje mi je
potrebno da se pobrinem da objavljivanje knjige ni na koji način neće
moći biti spriječeno.
- Namjeravate objaviti ono što ste napisali? Je li to pametno? Nećete
li se tako izložiti...
- ... skandalu i sramoti? - dovrši ona živahno. - Izdržala sam mnogo
gore oluje. Skrivam se već trideset godina, klonila sam se svjetla kao
neko odvratno stvorenje iz podzemlja, a cijenu sam platila kad sam

110
vidjela da su se te dvije žene proglasile jedinim čuvaricama istine o
Shelleyjevu životu. Ali sada me onaj podlac Medwin spomenuo u svojim
memoarima i strgnuo zaštitnički veo koji sam obavila oko svog imena.
Nemam više što izgubiti. Ne želim da moje sjećanje bude prepušteno
zaboravu u kojem sam provela svoj život. Koračala sam njime bez
vodiča i bez partnera i prije nego što odem želim napisati priču koju se
prije nisam usuđivala ispričati.
Zaplakala je, no Charles se uspio oduprijeti porivu da ustane i utješi
je. Govorio je u sebi da ne smije popustiti i nije mu bilo jasno kako se
ipak našao na koljenima pred njom grleći je dok su mu tijelo potresali
njezini drhtavi jecaji. Njezin je miris bio tako jak da bi ga mogao posve
svladati, a kad je okrenuo glavu, na usnama je osjetio svu mekoću
njezine kose. Zacijelo je bila dovoljna stara - sigurno jest - da mu bude
majka, ali činilo se da mu to nije smetalo i osjećao je da mu tijelo
odgovara na pobudu, da se komeša. Ustao je, a obrazi su mu bili
grimizni. U njezinim je očima najprije opazio zbunjenost, a onda
spoznaju.
- Oprostite mi - rekla je gledajući u pod; no ovoga puta u njezinu
glasu nije bilo živahnosti, već samo žaljenja. - Oprostite mi.
- Nemate se zašto ispričavati - odvrati on hrapavim glasom. Nešto se
promijenilo između njih. Krhkost njihova odnosa postala je nedvojbena.
Charles je osjećao njezin teški miris na svojoj koži dok ga je
promatrala. Odvratio je pogled. Lice mu je bilo smeteno. Claire ustane i
priđe stolcu za klavir. Iz džepa haljine izvadi ključić, pomakne brokat u
stranu i otvori kovčeg. Na škripu poklopca Charles podigne pogled i
ostane zapanjen onim što je vidio. Pretpostavljao je da je prikupila dosta
materijala, ali ipak se silno začudio količini papira u kovčegu. Bilo je tu
uredno uvezanih smotaka povezanih izblijedjelim vrpcama, ali i nemarno
ubačenih papira. Naoko je to bila prava zbrka, ali papiri su zacijelo bili
posloženi nekim redom jer je Claire za samo nekoliko trenutaka pronašla
što je tražila.
- Znam da ono što sam vam ispričala budi nepovjerenje u vama -
okrenula se prema njemu s papirom u ruci. - Tražim mnogo od vas, a sve

111
samo na temelju moje riječi. Pa se pitate, čak i sada, možete li mi
vjerovati.
Zausti da joj odgovori, no ona ga zaustavi:
- To nije bio test, gospodine Maddox, samo zapažanje. Nisam imala
namjeru pokazati vam ovo, nisam imala namjeru pokazati vam bilo što
nakon što ste odlučili ukrasti ono što niste mogli dobiti na pošten način.
Ali predomislila sam se.
Spusti pogled na pismo koje je držala čvrsto ga stišćući, kao da je u
rukama držala prošlost.
- Shelley mi je ovo napisao tri mjeseca prije svoje smrti. Tada nisam
znala kakav će me jad uskoro snaći. Niti da mi nakon njegove smrti neće
preostati ništa drugo nego umiranje.
- Ali... ali imali ste svoje dijete, zar ne? - upita Charles.
Ona polako podigne pogled prema njemu. Lice joj je izgledalo
oronulo, a oči se napunile neutješnom tugom.
- Zar ne znate? No, da, kako biste i mogli znati? Kad je ovo pismo
stiglo do mene, moje milo već je bilo mrtvo.

112
 ŠESTO POGLAVLJE

Sjećanje

La Signora Clairmont
presso al Professore Bojti
Piazza dei Pitti
Firenze

Pisa, ponedjeljak, 3. travnja 1822.

Moja najdraža i prekrasna djevojko,

Dišem ti ovo pismo uživajući u večeri lijepoj i vedroj poput tvog

bjeloputog lica, ljubavi moja. Sjećaš li se da sam ti prošlog ljeta pisao o
pogledu iz ove iste sobe - o zalasku sunca, usnulim lastavicama i
šišmišima koji lete ljubičastim sumrakom? Oh, da se to vrijeme može
vratiti, makar i na tren, jer danas je svom silinom bjesnjela oluja. No
sada su kiša i vjetar stali, prolazno je zatišje, pa sam uzeo pero i okružio
se čarobnim krugom misli posvećenih tebi.Ti i ja smo tako dugo živjeli
uzbudljivo, ali nijemo - životom koji se izvana doima hladnim, a unutra
je gorjela vatra - da ćeš se sigurno začuditi, usudim se reći, ovakvom
početku. S mnogo smo se opreza laćali naših pera, upotrebljavali tolike
skrivene lukavštine, da me sada, dok ti pišem ovako otvoreno, bez
vrdanja, obuzima nekakvo divlje veselje. Korit ćeš me zbog lakoumnosti
- jer uvijek sam ti savjetovao da krotiš svoje srce i obuzdavao porive
tvoje strastvene prirode. Ali tako je kako je. Nakon onoga što se danas

113
zbilo, moram riječima olakšati dušu.
Bok me silno boli, a moj iscrpljeni um potresa zatvor u kojem se
nalazi. Više od dva dana jedva da mogu gledati, oči i apetit još uvijek su
mi slabi. Ali ne i moja odlučnost. Ovog jutra riješio sam da više neću
čekati i da ću joj odmah reći za svoju odluku i obećanje. Više od šest
tjedana nismo dijelili sobu; ona nikad nije bila sklona, kao što znaš,
ranom ustajanju, ali sam ipak bio iznenađen kad sam je pronašao u
krevetu, a već je bilo podne. No bilo mi je potrebno da je promotrim
samo nekoliko trenutaka i da sve shvatim.Vidio sam je u sličnom stanju
previše puta da ne bih znao što znači bljedilo njezina lica i nemarno
raspuštena kosa. Opazila me, uspravila se u krevetu, nazvala me
životinjom, krvolokom i još kojekakvim gadnim imenima zato što je opet
prisiljavam da trpi neizrecivu bol rađanja samo kako bi joj dijete
ponovno umrlo na rukama. Ne može mi oprostiti tri mrtva djeteta, rekla
je u divljem bijesu - ne može biti prirodnog, sretnog završetka te nove
trudnoće i proklinjat će taj dan dokle god bude živa. Potom je okrenula
lice prema zidu rekavši da smo osam godina proveli zajedno te da bi
možda imala priliku biti sretna tek kad bi se bez traga izbrisalo i uništilo
sve što se za to vrijeme zbilo.
Prišao sam krevetu i kleknuo pokraj nje rekavši da joj nikad nisam
htio nanijeti bol, da bih učinio sve što je u mojoj moći da joj olakšam
muku te da ću se, ako želi, pozabaviti svojom starom zamisli o
ekspediciji na Istok, gdje bih mogao ući u posve novu sferu života.
Rekao sam joj da ne znam koliko je to izvedivo s obzirom na stanje
mojih financija, ali da bih opet mogao popričati s Medwinom, vidjeti
koliko mi može posuditi i što se u pogledu svega toga može učiniti. No
jedva da sam završio rečenicu kad se okrenula prema meni i tako
nasmijala da mi je i duša prozebla. »Misliš i nju povesti sa sobom?«
viknula je. »Misliš me ostaviti ovdje, trudnu s tvojim djetetom, kao što
si jednom ostavio onu glupačicu Harriet? Nadaš se da ću se ja ubiti kao
i ona i da ćeš ponovno biti odriješen od žene koja ti je dosadila? Nećeš«,
rekla je, lica izobličenog od gnušanja. »Nećeš me se tako lako riješiti. Ti
i ja vezani smo zauvijek. Znaš to i znaš zašto je tome tako - to je veza

114
koju nikad nećeš moći presjeći.«
Naravno da sam to znao - naravno da i ti to znaš. Bila si s nama kad
se moj William razbolio, kad su mi umrle kćeri - sjećaš se kako je
bjesnjela na mene govoreći da je patnja koju sam joj prouzročio
pokvarila njezino mlijeko i otrovalo dojenčad dok ih je dojila. Ali sve to
znaš. Bile su ti jasne, čak i prije no meni, kobne posljedice tog
pogibeljnog stanja uma koje ju je ponovno posve obuzelo, te crne
melankolije koju smatra najužasnijim naasljeđem svoje majke i koju ni
jedan liječnik nije uspio ublažiti. Nisam li te preklinjao da odgodiš
posjet svom vlastitom voljenom djetetu jer nisam želio da je ostaviš
samu, u strahu da je očaj ne bi nagnao na zlosretan kraj? Sada kada
pišem ove riječi, ponovno se prisjećam tog dana, onog strašnog
prosinačkog dana u Skinner Streetu kad sam saznao za Harrietinu smrt.
Stale su me proganjati uspomene na nju, a duhovi tih starih sjećanja kao
da su mi upućivali prijekore na koje nisam imao odgovor. Mary je više
od svih znala za te osjećaje - znala je za te užasne asocijacije - a jecanje
na tu sobu zauvijek je zasjenjeno slikom koja mi stalno dolazi u misli.
Njezino lice dok sjedi u naslonjaču u kutu i, kao i uvijek, šutke sluša
dok ja Godwinu neprestance iznova govorim o svom protivljenju braku,
iz filozofskih razloga, i želji da odgodom ženidbe za godinu dana pružim
uspomeni na Harriet onoliko poštovanja koliko sam još mogao. A onda
je ustala i prišla mi poput mišice - uvijek bi to lukavo izvodila - ali oči
su joj isijavale zvjersku surovost. »Naravno da si slobodan učiniti što
želiš«, rekla je - jednu ruku je položila na moje rame, a drugu na svoj
trbuh - »a ja sam slobodna učiniti što ja želim i kažem ti, ako se ne
oženiš mnome, više neću živjeti, ubit ću sebe, i svoje dijete zajedno sa
sobom.«
Pogled koji sam vidio tada, vidim i sada. Baš kao što sam ga vidio i
kad je Clara umrla, a ona je svu krivnju svalila na moja pleća. Dan za
danom, u histeričnim napadajima, otrovnim osvetničkim riječima
govorila mi je kako mi nikada neće oprostiti što sam se više brinuo za
tebe i tvoje dijete nego za nju i naše. Dužan sam, govorila je, ispraviti
užasnu nepravdu koju sam joj učinio, dužan sam zamijeniti dijete koje je

115
izgubila. Što god da je ona hulja od sluge o tome izjavljivala - kakve god
da su laži ispričane i što god da je Byron povjerovao - to je jedini i
istinski razlog zbog kojeg smo u Napulju posvojili Elenu. Pronašao sam
to slatko dijete i donio ga kući jer me Mary preklinjala da to učinim.
Bila je tako sićušno dijete, moja Elena, blistavih zelenih očiju i kovrčave
zlatne kose. Kako bi ijedna žena mogla pogledati to dijete, držati ga u
rukama a ne osjetiti majčinsku ljubav? Kako je mogla biti gluha za njezin
plač, slijepa za njezine potrebe, kako joj je mogla uskratiti hranu? No
djelo je već bilo učinjeno i na svim papirima bila su naša imena. A kad
je Mary počela uporno tražiti da smjesta napustimo grad, nisam vidio
drugog rješenja nego da dijete ostavim ondje. Od svega što se zbilo, od
svega za čim žalim i što bih htio promijeniti, samo si to ne mogu nikako
oprostiti. A kad je stiglo pismo iz sirotišta kojim su me obavijestili da je
Elena umrla, imao sam osjećaj da se razaranje koje me pustoši pretvorilo
u zrak koji me obavija i okužuje što god dotaknem. Nikad nisam mogao
otvoreno govoriti o svom postupku i slijedom toga svi su me prokleli
kao lašca i nečovjeka. Mary je uvijek ustrajno tvrdila da je naša
sluškinja raširila glasinu - da je to sve Elisino djelo - a ja ne mogu
dokazati suprotno. No ostaje mi sumnja da je, na neki način, ona bila
izvor. Kako bi inače Hoppnerovi čuli za to? Zašto bi ikad pomislili da je
Elena tvoje dijete, tvoje i moje? Zašto bi inače tvrdili da sam ti davao
agresivne ljekarije koje su trebale uzrokovati pobačaj i da sam to siroto
dijete donio kući samo zato što te ogavne metode nisu dale rezultata? Od
svih gnusnih optužbi, ta je najgora. Ti znaš bolje od bilo koga da nikad
ne bih mogao počiniti takav neopisiv zločin, ubiti živo biće, a još manje
nevino djetešce. I da nikad, oh, nikad, ne bih mogao naškoditi tvom
djetetu. Svom djetetu.
Predugo sam se držao lažne nade da bismo se Mary i ja mogli
ponovno razumjeti. Da bismo se mogli zajednički otkupiti za one
mračne, užasne smrti i riješiti se kletve prema kojoj ponavljamo prošlost.
Mislio sam da će kći Williama Godwina i MaryWollstonecraft
zapljeskati mojoj ambiciji da iskujem novu vezu, utemeljenu na načelima
koja su iznijeli upravo njezini roditelji. Mary je uvijek govorila da

116
priznaje ta načela - pobjegla je sa mnom obećavajući da ih priznaje. Da
sam barem znao prije no što smo iz Londona prvi put otišli u Francusku
kako će se, unatoč svim svečanim obećanjima, pretvoriti u moju
ljubomornu, za me prikovanu protivnicu.
Da me barem njezino podrijetlo i ime nisu zaslijepili i skrili mi ono
što se skriva u njezinu srcu. Ali njezino je prokletstvo, kao i moje, što je
osoba koja posjeduje takve izvanredne potencijale toliko nesposobna
iskoristiti ih za obiteljski život.
Ali istinu zboreći, krivnja je moja - samo moja. Kad smo se upoznali.
vidio sam samo njezin uzvišeni duh, njezine neobuzdane i plemenite
osjećaje. Vidio sam samo sjajnu kći sjajnih roditelja, samo strast u
njezinim pokretima i pogledima. Čak sam bio ponosan na količinu gnjeva
i mržnje koju je mogla pokazati vidjevši u tome, tada, najlaskaviji dokaz
njezine silne ljubavi. Bilo je opojno biti tako voljen nakon krotkih,
pokornih zagrljaja moje sirote male Harriet, bilo je očaravajuće imati
djevojku koja je s divljenjem slušala svaku moju riječ i koja mi se
zaneseno bacala u zagrljaj.
Sjećam se trenutka kad mi je objelodanila da je moja - krv mi je
uzavrela, ali taj žar nije ni izbliza bio ravan vatri koja je gorjela u njoj.
Sjećam se kako me protiv svakog razloga, posve nepromišljeno, povukla
na tratinu koja je prekrivala grob njezine majke - vruć dan, miris ljetne
trave, otkucaji njezina srca i njezine usne čvrsto pritisnute uz moje. A ni
stotinu metara dalje, na suncu i u sjeni one stare vrbe, odmarala si se ti,
moja predraga Claire. I u svoj toj strasti čuo sam tvoj glas. Pjevala si.

dok pišem niz vruć mi obraz suza teče

patit srce može, zaboravit neće!

A poslije - nakon što smo prešli Rubikon i više nije bilo povratka
nisam mogao podnijeti ono što si mi tako silno nastojala reći. Tvoja su
upozorenja bila samo laži, opake izmišljotine proizišle iz mračne i
osvetoljubive zavisti, kako je to ona uporno tvrdila. Jest, priznala je da
su je mučili »djevojački problemi«, ali sve je to pripisala kivnosti svoje

117
pomajke i očevu nemaru. »Koji bi to otac,« rekla je, »poslao tako mladu
djevojku od kuće na tako dugo vremena?« Zasigurno samo onaj koji pod
utjecajem mrzovoljne druge žene zanemaruje ljupkije i nadarenije dijete
svoje prve žene. Tada mi nije rekla da bi uvijek ona započinjala one
žestoke svađe koje bi poremetile mir u cijeloj kući. Tada mi nije rekla
da onaj liječnik nije došao pogledati osip na njezinoj ruci, već zato što su
se tvoja majka i Godwin bojali mnogo užasnijeg zla. Ne, tvoje riječi,
jedino tvoje riječi, mogu biti obrazloženje svemu tome.
Kakvim smo samo drukčijim putem mogli poći ti i ja da sam tebe
vidio onog dana kad su me prvi put pozvali u Skinner Street, kad mi je
Godwin rekao da ni njegova kći ni pokćerka nisu kod kuće, ali da će si u
dogledno vrijeme dopustiti »to znatno zadovoljstvo« i upoznati me sa
svim djevojkama u obitelji. Tužno ćeš se osmjehnuti i odmahivati
glavom na moju mimikriju, ali brzopleto obećanje da ću mu olakšati
život u starosti ne prestaje me proganjati od dana kad sam ga dao.
Založio sam vlastitu budućnost, budućnost mog dječaka, a još ne mogu
utažiti njegove nezasitne prohtjeve, još u pismima od mene traži novac -
još, još novca.
Ti si me, moja predraga djevojko, uvijek razumjela - stavljala si
melem na moju klonulu ostarjelu dušu, njegovala si me kad god sam bio
bolestan i ohrabrivala svaki moj rad. Zašto bih inače - čak i u snažnim
naletima grozničave strasti - želio da pođeš s nama kad smo bježali u
Francusku? Kad sam to iznio Mary, isprva se činilo kako se slaže s
mojim prijedlogom, no nakon nekoliko trenutaka objelodanila je, sleđena
lica, koje sam tada nesrećom upoznao, da ćeš nam koristiti kao
prevoditeljica i da će ti to i reći. Kazat ćeš da sam bio naivan, da sam
odmah trebao uvidjeti što se krije iza tih riječi, ali vjerovao sam joj kad
je govorila o slobodnoj ljubavi i da je naša međusobna strast nevina,
daleko iznad dosadne isključivosti suvremenog ćudoređa. No već nakon
dana putovanja otvorile su mi se oči - shvatio sam da te njezino
shvaćanje naše veze osuđuje na zanemarivanje baš kao i najuskogrudniji
i najokrutniji ugovor o braku. I unatoč svoj ljubavi koju mi je izjavljivala
u lice, dok sam je držao u rukama, već tada joj je srce zaposjela zloba.

118
Nisam to želio vidjeti - možda nikad ne bih saznao za to da je nisi
pronašla kako, s perom u ruci, radi na onoj priči. Na priči o tebi, kojoj je
dala naslov Mržnja. Na priči koju sam bacio u vatru čim smo se vratili
natrag u Englesku.
Posljednjih mjeseci postali smo jedno drugom stalna muka. Ne preza
mučiti me kao što muči i sebe, kao da smo uistinu postali jedno tijelo,
prokletstvom spojeno u vječni savez živućeg i onog koji želi umrijeti.
Posramljuje me pred našim prijateljima svojim ponašanjem, zlovoljom,
oštrim i zajedljivim jezikom. Vidio sam kako joj se lice iskrivi i pozeleni
od ljubomore kad god te netko spomene, čuo sam što govori o tebi kad
misli da me nema u blizini. Ostavi je, reći ćeš, ostavi je i dođi k meni.
No za što me sve može optužiti u silini svoje osvete ako je napustim kao
jadnu Harriet? A kad se sad sjetim tog sirotog djeteta, koje me voljelo i
nije mi učinilo ništa nažao, kad se sjetim na kakve sam riječi bio
nagovoren, svih pisama koja sam bio prisiljen napisati nakon što sam je
napustio, svih riječi koje su mi bile diktirane i kojima sam je optuživao
za podlu i nisku sebičnost u trenutcima kad je bila tako blizu porođaja,
kad se sad svega toga sjetim, osjećam kako mi se ledi krv u žilama. S
punim je pravom Harriet mogla jadikovati da sam se pretvorio u
vampira, da se prema njoj ponašam poput zvijeri.
Užasno žaljenje okužilo je cijeli moj život poput prikaze iz košmara
koja se vratila da zatamni vedro jutro. Misli iz prošlosti progone me
poput varave slike mene sama - poput gnusnog demona koji utjelovljuje
sve što je okrutno, izopačeno i odvratno u najdubljoj tami moje duše.
Katkad se pitam nisam li, na koncu, upravo ja progonitelj i bježim li od
neke odvratne izrasline svoga uma.Ti mi govoriš da su to samo noćne
more - da me nitko ne progoni, da me nitko potajice ne prati - ali kažem
ti: spazio sam ga, čak i ovdje. Spazio sam ga čak i u Italiji, uvijek pri
rubu mog vidokruga, nikad posve otkrivenog, nikad dokraja
zamijećenog. Osjećam se kao da u zrcalu zatječem odraz svog lica, očiju
mutnih kao da su ispod vode. Oči su to čovjeka koji je već mrtav.
Oprosti mi, ljubavi moja, na tako dugom i konfuznom pismu. Nikad
nisam pisao na takav način i nikad više neću. Ali sada, na nekoliko

119
trenutaka, mogu si olakšati dušu otvarajući je tebi. Još bi mi mnogo
lakše bilo da te vidim - da stavim glavu na tvoje meke grudi i osjetim
nježne otkucaje tvog srca. Znam da imaš i svojih muka - da si zabrinuta
za svoju dragu Allegru i ne vjeruješ da će se Byron brinuti o njoj, što je
kao otac dužan. Ali bojim se da nemaš drugog izbora nego da se nadaš
kako će se Byron s vremenom promijeniti. Tko zna što se sve može
dogoditi u kratkom roku od nekoliko mjeseci? A što god se riječima
bude dalo učiniti, ja ću pokušati. Napravio bih sve samo da umanjim
tvoju patnju. Ne mogu podnijeti pomisao na tvoje samotne suze, plač
koji nitko ne čuje - pretrpio bih svaku bol kad bih ti tako mogao
priskrbiti i trenutak olakšanja. Znam da se ona u tome ne slaže sa mnom
- smatra da nije moja briga upletanje u tuđe stvari, da nas se ništa od
toga ne tiče. Ali barem u jednom ima pravo: ne smiješ uzeti dijete.
Byron to ne bi dopustio - brzopleti pokušaj da je odvedeš, što si u
posljednje vrijeme razmatrala, imao bi pogubne posljedice, osobito za
tebe, moja predraga djevojko. Znam da misliš kako je samostan nezdrava
okolina, svakog ljeta puna kužnih isparavanja, ali molim te da se prisjetiš
da je Allegra, kad sam je posljednji put vidio ondje, bila dobra zdravlja i
vedra. Viša je nego kad si je ti vidjela posljednji put u to nema sumnje,
ali u svakom drugom pogledu odmah se u njoj može prepoznati djetešce
koje si jednom držala na prsima - oči su joj one iste tamne, ljubičasto-
plave boje, kosa crna i sjajna, malo joj je lice jednako ljupko, mala
brada jednako odlučna. I dalje je živahna i dalje vragolasta i dalje je - o,
kako prekrasno - tvoje dijete.
Imao sam šestero vlastite djece, a samo jedno mi je ostalo. Dvoje mi
ih je od srca otrgnula podla presuda tiranskoga suda, a troje je zauvijek
predano u željezni zagrljaj hladne zemlje. A sada ću dobiti još jedno.
Dijete koje ne želim - koje nisam očekivao - zapravo, dijete koje jedva
da se može pripisati meni, tako rijetko sam dijelio krevet s njom. Prije
nekoliko dana Jane Williams me povukla u stranu i otvoreno se zapitala,
kako ona to već zna, je li možda onaj grubi i nasilni svat Edward
Trelawny Maryn ljubavnik. Jer se tako prisnima čine. Ali ako dijete i
jest njegovo, ona mi to ne želi priznati. Dijete je moje, kaže, ja sam ga

120
začeo, ja ga moram i hraniti. Plod još jednog prokletog proljeća, jednak
plodu svih onih proljeća koja nisu donijela ponovno buđenje, već samo
smrt i tugu.

u postelji tu pustoj mrzloj ležah: ni životom lak, ni od smrti težak

Moram završiti, moja najdraža djevojko. Čujem njezine korake, a ne

želim da me nađe kako pišem, ne usuđujem se dati joj novu izliku za
obračun. Drži se, draga moja, jer sve još može biti dobro. Bila je rekla
da ima predosjećaj kako će ova trudnoća završiti preuranjeno i premda,
kunem se svime, ne želim takav kraj, ako se njezina slutnja pokaže
točnom, ovo će biti posljednje ljeto koje provodim s njom kao svojom
ženom. Pronaći ću načina, draga djevojko. Ne planiraj put u Beč prije no
što zajedno porazgovaramo o ovome. Sve još može biti dobro. Znaj da te
volim i da sve može biti dobro.
Pozdravljam te, najdraža ljubavi. I ne zaboravi odmah spaliti ovo
pismo.

121
 SEDMO POGLAVLJE

Mary

Vatra je bivala sve slabija i žeravica se hranila sama sobom. Slika

nije bila ugodna pa Charles ustane i priđe prozoru; trebalo mu je svjetla i
zraka. Misli su mu bile mračne, pune nijema bijesa. Claire mu je dala
ovo pismo - koje nije spalila, koje je često čitala i gdjegdje ga umrljala
suzama - držeći ga dokazom Shelleyjeve ljubavi prema njoj. No za
Charlesa ovo pismo nije bilo dokaz ljubavi, nego smrti. Žena prijeti
samoubojstvom kao užasnom osvetom. Troje je nevine djece umrlo, a
četvrto je odbačeno jer joj nije bilo po volji. Naravno, djeca umiru, nitko
to ne zna bolje od Charlesa - u prvoj četvrtini devetnaestog stoljeća
gotovo trećina djece umrla je prije pete godine. Ali Shelieyje je gubitak
troje djece u nizu naveo na zaključak da je na djelu nešto još potresnije
od obične nesreće. Čak ni stalna majčina skrb nije bila dovoljna, čini se,
da poništi golemu, egocentričnu nebrigu koja je uvelike obilježila
Shelleyjev život. Unatoč svim njegovim kricima samoopravdanja, taj je
čovjek očito vjerovao da mrtvo djetešce može lako biti zamijenjeno
drugim, nasumce izabranim i da se majčinska ljubav može prenositi
ležerno kao stara dječja odjeća.
I gdje je Shelley uopće pronašao djevojčicu koju je donio kući? Je li
je otkrio u onom napuljskom sirotištu ili ju je možda opazio kad je načas
bila ostavljena na nekoj krcatoj tržnici pomislivši da će imati bolji život
ako je odgoji kao svoju? Je li je u tom trenutku uzeo sa sobom I predao
je svojoj očajnoj, ucviljenoj ženi kao zamjenu za dijete koje je, kako je
ona tvrdila, on ubio ne bi li vidio da s majčinskog lica nestaje maska

122
prezira. Iznenadni val mučnine gotovo preplavi Charlesa - sjetio se svoje
sestre, plavokose i zelenooke djevojčice koja je ugrabljena na ulici,
nakon čega joj se izgubio svaki trag. Možda je ostavljena da umre kao ta
djevojčica jer se otimaču nije svidjela, kao što mu se, na isti način, ne bi
svidjelo ni štene ili porculanska lutka.
Možda smatrate da je Charles izveo krupne zaključke iz vrlo
oskudnih izvora i da je mnogo toga projicirao na temelju boli koju je sam
pretrpio, ali mogli biste promijeniti mišljenje kad saznate ono što
Charlesu nije bilo poznato: da Shelley nije ni pokušao vidjeti svoja prva
dva djeteta nakon parnice za dobivanje skrbništva premda mu je
»tiranski sud« dao to pravo; da je jednom uzeo odlutalu djevojčicu, koju
su njezini roditelji poslije pronašli tek pukom slučajnošću. A možda ste
čuli, kao i ja, priču koju još, nakon tolikih godina, pripovijedaju neki
oksfordski turistički vodiči - Shelley je jednom prilikom na glavnoj ulici
zamijenio dva dojenčeta i nastavio mirno hodati, silno oraspoložen
svojom podvalom i ne mareći za to hoće li zamjena ikad biti primijećena
i hoće li podmetnuta djeca ikad biti vraćena u naručje pravih majki.
Charles si je sada jasno mogao predočiti u kakvoj se bizarnoj i
klaustrofobičnoj atmosferi, do samog kraja, odigravao taj čudnovati
menage9 - Shelley je za sebe izgradio naopaki svijet, a onda više nije
mogao pobjeći. Claire ga je s pravom nazvala folie à trois jer ima
nekakve primjese ludila u svim tim odjecima, poluodrazima, tim
beskonačnim obrascima koji su se ponavljali i neprekidnoj vrtoglavici
koju je izazivalo stalno propitkivanje što je istina, a što himba. Dvije su
ga žene uvijek vukle u suprotnim smjerovima - jedna mračna, druga
vedra; jedna strastvena, druga hladna; jedna uvijek temperamentna, druga
stalno suzdržana. I što da Charles misli o muškarcu u središtu te zbrke -
o muškarcu koji je istodobno bio vrijedan sažaljenja i poguban, koji je
istodobno bio blag i strašan? Jer unatoč toj njegovoj priči o ljubavi i
slobodi, ostaje činjenica da je Shelley ostavio svoju mladu i trudnu ženu
i na ludo drndanje Europom poveo dvije tinejdžerice, koje su tako
postale izopćenicima iz društva - jedna trudna s nezakonitim djetetom, a
druga s malom mogućnošću da ikad ude u konvencionalni brak Istina,

123
Shelley je mogao tvrditi da djevojke, odgojene u Godwinovu domu,
ionako nisu marile za takve konvencije, ali Charles nije sumnjao da bi
filozof, ma koliko zagovarao seksualne slobode i jednakost spolova,
užasnuto uzmaknuo pred mogućnošću da njegova kći ta načela provede
u djelo, i to na tako očit i nepovratan način. Doista, upravo se to da
naslutiti iz pisma. Ne bi bilo potrebe da Shelley raspravlja o odgodi
braka s Mary nakon Harrietine smrti da Godwin nije uporno tražio da se
vjenčaju, i to smjesta. I nije li Shelleyjev pokušaj da svu krivnju za loše
postupanje prema prvoj ženi pripiše Mary malko sramotan? Zar je
uistinu bio tako slab, tako podložan manipulaciji? Charles uzdahne
pomislivši na Claire, sjetivši se suza u njezinim očima dok mu je davala
pismo - pismo koje je svih ovih godina čuvala kao zavjet ljubavi. Da,
može ga se čitati i na taj način, ali i posve drukčije - kao besraman
pokušaj da Shelley održi osmogodišnji status quo koji joj je donio samo
bol i ukrade joj ono života i ljubavi koje bi još mogla pronaći. Što je
dublje Charles ponirao u Shelleyjevu prošlost, to je ona postajala sve
mračnija. S pravom ga je Maddox mogao optužiti da donosi smrt i
propast svima oko sebe, s pravom je mogao zaključiti da mu je srce
hladno kao zimski led.
Charles se okrenuo od prozora prvi se put pitajući, s iznenadnom
bojazni, je li uvučen u isti naopaki svijet obmane i smicalica u kojem je
njegov stric vidio ubojstvo, a riječ je bila o samoubojstvu. U svijet
fantazmagoričan poput vizije iz Shelleyjevih noćnih mora, koja po svemu
izgleda kao stvarnost, ali je riječ samo o bolnom vijuganju razdražene
mašte. Vrijeme je da se povuče crta; vrijeme je da se ponovno zadobije
stanovit odmak, stanovita objektivnost. Charles zatrese zvonce, a vrata
se gotovo odmah otvore.
- Mogu li razgovarati s tvojom gazdaricom, Annie?
- Osjeća se slabo, gospodine. Rekla je da vam predam ovo.

Moj je dio pogodbe obavljen. Očekujem da vi sada ispunite svoj.

Nećete biti primljeni u ovu kuću dok to ne učinite. Nisam dobro - da,
bolesna sam već mnogo godina - i potreban mi je odmor. A već ste mi

124
priredili sasvim dovoljno muke.

C. C.

Sadržaj i stil poruke, primijetio je, nisu se slagali sa sigurnim i

glatkim rukopisom te zdravim rumenilom njezinih obraza koje je vidio ni
sat prije. Osim toga, Charles ne može prihvatiti ni to da joj je priredio
neku istinsku muku. Možda ju je doveo u nepriliku, da, a i uzrujao ju je,
no situaciju je tako lukavo okrenula u svoju korist da mu se činilo kako
je sve isplanirala. Što ga je zbunjivalo, sada još više, baš kao i njezine
nagle promjene raspoloženja. Sluškinja je još čekala.
- To je poruka, gospodine? Madam je rekla...
- Da, da. Možeš joj reći da ću učiniti ono što traži. Kako smo se i
dogovorili.
Sluškinja se nakloni.
- Madam je rekla da mi date pismo, gospodine. Bila je izričita.
Charles uzme pismo sa stola i preda ga sluškinji koja pogladi stranice i
pažljivo ih vrati natrag u kovčeg.
- Trebam li vam spremiti večeru, gospodine?
- Ne, Annie. Zapravo, nisam siguran kada ću se vratiti. Otići ću na
kat i uzeti neke stvari. Za slučaj da mi zatrebaju.
- U redu, gospodine. Obavijestit ću madam.
Na ulici je sipila kiša, a dnevno se svjetlo gubilo u sve gušćoj magli.
Da je Charles uopće imao namjeru otići na Chester Square, bilo bi
prekasno. Kad je skrenuo u Buckingham Street, magla se već bila
zgusnula u tešku smeđu paučinu i, tek kad se približio kući na nekoliko
metara, opazio je da netko stoji na prilaznim stubama. Čovjek nešto niži
od njega i malo mršaviji. Pomaknuo se, a svjetlo s prozora na katu
obasjalo mu je lice. Charles ubrza korak dok mu je srce lupalo. - Same?
- vikne. - Same?
Čuvši njegov glas, Wheeler se trzne, pa kroz maglu krene prema
njemu, - U redu je, Chas. Nemaš se što brinuti. Stari Stornaway se malo
zanio, to ti je sve.

125
 - Zanio se čime - energično upita Charles zgrabivši Sama za ruku.
- Što se događa? Što radiš ovdje?
- Kad je Abel rano popodne otišao na kat vidjeti kako je tvoj stric,
našao ga je kako leži na podu, a svuda su bile razbacane knjige i papiri.
- Kako to misliš na podu? Je li ozlijeđen?
Charles se pokušao progurati pokraj Sama, ali ga policajac zadrži.
- Polako, Chas. Kao što sam rekao, sad je sve u redu. Zaradio je
nekoliko kvrga i posjekao se tu i tamo. Pregledao ga je doktor i kazao da
nije ništa.
- Pregledao ga je doktor? I nitko se nije sjetio poslati po mene?
- Hja, Abel vjerojatno nije mogao misliti tako bistro. A Bow Street je
puno bliže od St. John's Wooda.
- Ali zašto ti? Zašto policija? Sam slegne ramenima.
- Pomislio je da je netko provalio u kuću.
- I? Je li provaljeno?
- Nema takvih tragova. A onaj tvoj momak se kune da su sva vrata
bila zaključana.
- Ništa nije uzeto? Ništa ne nedostaje? Sam odmahne glavom.
- Rekao sam Abelu da baci pogled nakon što smo ga smirili. Bio je
malo posramljen. Shvatio je da je dignuo paniku nizašto. Ovako se meni
čini - tvoj se stric probudio dok nikog nije bilo pokraj njega i pokušao
prolistati knjige pokraj Abelova naslonjača. Samo, malo je nestabilan pa
se spleo o pokrivač ili nešto drugo i srušio gomilu stvari. To je ionako
najjednostavnije objašnjenje.
Charles je gledao kroz njega. Sjetio se da je vidio strica kako se
trudi ustati. Da, lako je moguće da je ponovno pokušao učiniti nešto
slično. No zašto ga je, zaboga, Abel ostavio samog?
- Hvala ti što si došao, Same - kazao je naposljetku. Sam se
osmjehne.
- Ma ništa. Znaš da bih uvijek došao.
Rukovali su se i Sam je pružio korak prema Strandu tiho zviždeći.
Charles je, pak, grabio stubama prelazeći po dvije odjednom. Što god da
se bilo dogodilo, soba je bila uredna. Abel je sjedio u naslonjaču pokraj

126
kamina, s pokrivačem na koljenima. Bio je blijed, a problijedio je još
više ugledavši Charlesa.
- Nije me bilo kratko, gospon Charles - započne. - Opet sam
pregledavao one stare registre, za slučaj da sam što propustio. Samo na
sekundicu sam ostavio vašeg strica i otišao gore. Sjeo sam načas i... I ni
sam ne znam kako sam mogao zaspati, to uopće ne sliči meni!
Charles se s time morao složiti, no s obzirom na njegovo trenutačno
raspoloženje, to je kod njega izazvalo još veću sumnju. Abelu nije rekao
ništa, nego je prišao stricu i kleknuo pokraj njega. Čelo mu je mjestimice
bilo oguljeno i, osim modrice, činilo se da nema drugih ozljeda. No kad
je Charles pokušao nježno dodirnuti oguljotinu, starac otvori oči i
prigušeno krikne podigavši ruke da zaštiti lice. Oba su mu dlana bila
izgrebena. Charles se namršti, umiri strica šapatom pa se okrene prema
Abelu.
- Sam mi je rekao da su na podu bile knjige koje je stric, po svemu
sudeći, želio dohvatiti. Gdje su?
Abel pogleda prema stolu pokraj vatre.
- Hja - izusti neodlučno.
Charles ustane i ode do police s pet registara. Uzme onaj na vrhu, za
1816. - registar iz kojeg se izrodio cijeli ovaj slučaj. Kožni je uvez bio
oprljen, a rubovi stranica zacrnjeni. Charlesovo srce zakuca brže dok ga
je otvarao tražeći Maddoxove bilješke o Godwinovu slučaju - njegov
navod o ubojstvu. Ali papir je bio pougljenjen te mu se počeo trusiti pod
prstima. Ništa nije ostalo; riječi koje je Charles bio odgonetao više ne
postoje, ime je uništeno. Nema više ničega što bi moglo pokazati da je
optužba iznesena.
- Što se dogodilo s ovim registrom? - upitao je tiho.
- Kad sam ušao, gorio je, gospon Charles. Gazda je ležao na podu, a
registar je bio u vatri. Billy ga je izvadio, ali već je bio izgorio.
- Jesi li zato pomislio da je netko bio ovdje? Abel porumeni.
- Činilo mi se da bi teško mogla biti riječ o slučajnosti, gospon
Charles. Da je u vatri bio baš taj registar, od svih, a baš radite na slučaju
iz te godine. Ali mladi gospon Wheeler dobro je pregledao prizemlje i

127
siguran je da nitko nije mogao ući. Pa sam zaključio da je gazda greškom
bacio registar u vatru. Sjedio je u tom naslonjaču do kamina, a ja sam
registar ostavio na stolu pokraj njega kad sam pošao gore. Mogu si
predočiti kako se to dogodilo.
Charles pogleda Abela, a onda naslonjač. I on je mogao zamisliti
kako se to moglo dogoditi. Ali, kao i Abel, imao je dvojbi glede takve
nevjerojatne slučajnosti i skloniji je bio u svemu vidjeti plan, a ne
nezgodu. No ako je netko doista namjerno bacio registar u vatru, je li
nepoznati uljez manji ili veći razlog za uznemirenost od mogućnosti da je
stric sam pokušao spaliti registar? Nije li, zapravo, to već jednom
pokušao kad je bjesnjela oluja? Charles je tada mislio da mu stric želi
reći nešto u vezi sa slučajem, ali možda je zapravo želio doći do
registra, možda ga je želio uništiti. Je li starac sve ovo vrijeme gledao i
slušao što se događa, zarobljen u svom nijemom tijelu, užasnut onim što
bi Charles mogao otkriti i što bi moglo izaći na vidjelo o njegovoj
vlastitoj prošlosti? Ali ni to nema smisla. Jer ako je Harriet uistinu
skončala samoubojstvom, a ne ubojstvom, čega se onda ima bojati?
Charles je sjeo pokraj strica i uhvatio ga za pjegavu ruku. Starčev je
puls treperio kao ptica podrezanih krila. Oči su mu bile otvorene, ali nije
prepoznao Charlesa, Nije reagirao.
- Je li ti se javio Fraser - upitao je Charles pogleda prikovana za
Maddoxovo lice. - Sjeća li se Godwinova slučaja?
- Još mi se ni javio, gospon Charles. Ak' se javi, budite sigurni da ću
vam odmah reći.
Billy je donio čaj i Abel ga zaposli oko Maddoxa. Billy stane
užurbano podvrtati pokrivače i popravljati jastuke.
- Gdje si ti bio kad se ovo dogodilo, Billy? - upita ga Charles.
- Dolje u praonici suda, gospodine Charles. Glancao sam vaše čizme,
kako ste tražili. Čuo sam gospodina Stornawaya da viče i odmah došao.
- A Molly?
Billy zaobiđe naslonjač kako bi natočio čaj.
- Ne znam, gospodine Charles. Možda je bila na tržnici. Nisam je
vidio.

128
 - Je li jedno od vas dvoje ostavilo vrata otvorena? Možda samo na
tren? Jeste li možda vidjeli koga nepoznatoga da zastajkuje pred kućom?
- Ne, ja nisam - odgovori Billy donoseći čaj. - A za Molly ne znam.
Najbolje će biti da je sami pitate, gospodine Charles. Od nje ćete
sigurno izvući više nego od mene ak' me razumijete.
Možda zbog njegova tona, možda zbog izraza njegova okrugla
ružičastog lica, Charlesa odjednom obuzme snažan poriv da ga udari. No
suzdrži se. Jedva.
- Usput, Billy - reče on oštro - nisam li te još prije nekoliko tjedana
upozorio da se ne opijaš u društvu uličnih prodavača?
Billyjevo lice poprimi još zagasitiju nijansu crvene.
- Jeste, gospodine Charles. Dobro sam vas čuo. Otad se nisam opio.
- Ne laži mi, Billy. Znam da si sinoć opet bio vani s prodavačima.
Neću to trpjeti, čuješ li? Vraćaš se kasno, bučiš i onda još povraćaš u
kuhinji.
Billy nevino razrogači oči, ogorčen - ili je barem dobro uvježbao taj
izraz.
- Sigurno ste se zabunili, gospodine Charles. Nisam to bio ja, vjerujte
mi na riječ.
Ali Charles je mladića već prečesto bio uhvatio u laži.
- Ako saznam da si mi opet lagao...
- Al' istinu vam govorim, gospodine Charles. Nek sad ovdje padnem
mrtav ako lažem. Nisam to bio ja, kad vam kažem. A ako baš hoćete
znati...
- Dosta mi je tvoje drskosti, Billy. Ako se to dogodi opet, otpustit ću
te, i to bez plaće. Nećeš dobiti drugu priliku. Jesam li bio jasan?
Momak spusti pogled i promumlja: - Jeste, gospodine Charles.
Dobro. A sad mi donesi papir i omotnicu iz radne sobe. Napisat ću
poruku koju ćeš odnijeti na Chester Square.
Billy kimne, a Charles ga otresito otpravi. No kad mladić stigne do
vrata, opazi da mu je Charles već okrenuo leđa. Promotri ga nekoliko
trenutaka igrajući se novčićima u džepu hlača s prijezirom u očima.
Prijezirom koji lukavci uvijek pokazuju prema onima koji sebe smatraju

129
pametnima, a ne vide ono što im je pred nosom.

***
Sljedećeg se jutra Charles probudio iz teška sna. Sanjao je da se
utapa. Grom mu je sjedio na prsima i piljio u njega pogledom koji svaki
vlasnik mačke odmah prepoznaje. Charles ga je maknuo sa sebe - što
nije bio lak zadatak s obzirom na Gromovu težinu - i uputio se do stalka
za lavor. Težak san donio mu je glavobolju i tamne sjene ispod očiju. Još
gore, pred njim je bio susret s lady Shelley.
Ostavili su ga da čeka na Chester Squareu, kao i prije, ali ovoga puta
zbog drugog razloga, za koji Charles nije znao. Na prozoru na drugom
katu stajala je gazdarica kuće i promatrala Charlesa koji je hodao amo-
tamo po pločniku vukući noge i trljajući ruke da se ugrije. Soba u kojoj
se gazdarica nalazila, barem na prvi pogled, bila je zrcalni odraz salona
ispod nje, koji smo već upoznali. Isti visoki prozori, isto slabašno svjetlo
koje se probija kroz dugačke zastore od muslina, isti portret koji visi na
istom mjestu kao i dolje u salonu. No ova je slika original, a ne kopija.
Ali na stolu ispod nje nema svijeće, nema umjetnih voštanih ljiljana -
samo obična bijela vaza u kojoj su peteljke obrasle zelenim lišćem,
okrunjene grozdovima sićušnih ružičastih cvjetova. Zrak je prožet
neodoljivim slatkim mirisom. Pomalo neuobičajena soba. Profinjenost,
ukus, odmjerenost; otmjeni namještaj i police pune knjiga, koje su tu da
bi se čitale, a ne samo gledale - jer naslagane su bez reda, s prazninama
na mjestima gdje su stajale knjige koje su izvučene van. U jednom kutu
sobe mali je krevet sa zavjesama. Na njemu sjedi pjesnikova udovica i
gleda prema svjetlu i muževu portretu.
Da ste se zatekli u toj sobi, prva bi vam pomisao bila, sigurna sam,
da žena izgleda lomno. Poput djeteta. Žena čija se sjena provlači cijelom
ovom pričom i čije ime stoji iza onog monstruoznog i izobličenog stvora,
tijelom je tako nježna da svatko u njezinoj blizini izgleda nezgrapno i
neprikladno. Najočitiji je primjer njezin sin, koji u ovom trenutku
prilično nespretno pali svoju lulu treščicom zažarenom u vatri.
Približimo li se krevetu, vidjet ćemo da je ta žena nekoć zacijelo bila

130
lijepa, baš kao i njezina polusestra, no priroda te ljepote posve je
drukčija. Sve je na Claire bilo živahno i izražajno - put, kosa, figura,
izbor odjeće. Za razliku od nje, Mary je sva blijeda i krhka - koža joj je
bijela, oči sive, a prugasta svilena košulja za spavanje blagih boja. Ona
znamenita kosa posijedjela je, ali još gdjegdje zasvjetluca zlatno-
crvenim sjajem.
- Točno je tako kako je Percy objasnio, modre - kazala je lady
Shelley okrenuvši se od prozora. - Dobili smo apsolutno i bezuvjetno
jamstvo da nije ostalo nikakvih zapisa o toj strašnoj zimi. Te stranice
nedostaju, a ni temeljitom pretragom kuće nije pronađeno ništa. Stranice
je, nema sumnje, stari odavno uništio, a sada nije u stanju otkriti bilo što
o njihovu sadržaju.
Žena na krevetu skrene pogled sa sina na njegovu ženu, ali ne reče
ništa. Tek je tankim prstima malo jače stisnula koperdeku.
- Znači, nemate se čega bojati - nastavi mlada žena. Opazila je
svekrvin pokret i pogrešno zaključila, predmnijevam, što znači. Žustro je
prišla krevetu i sjela pokraj nje te je uhvatila za ruku.
- Nitko ništa neće otkriti o Harriet. Ni o tome kako je umrla ni o
svim prljavim okolnostima koje su pratile njezinu smrt. Sigurni smo. Vi
ste sigurni.
Mary Shelley najprije pogleda nju, a zatim, mimo nje, portret koji
visi na zidu. Sir Percyju je bilo nelagodno - nemirno je prčkao po svojoj
luli. Žena ga ljutito pogleda pa se ponovno okrene svekrvi.
- Draga Jane - kazala je napokon starija žena muklim glasom, kao da
danima nije govorila. - Uvijek si se tako silno brinula za mene, uvijek si
tako odlučno štitila moje interese.
Lady Shelley se blago osmjehne i pogladi nepokretnu svekrvinu ruku
koju je držala u svojoj ruci.
- A opet - nastavi gospođa Shelley, polako ali promišljeno, kao da joj
je svaka riječ teret, ali ipak mora biti izgovorena - voljela bih da si
popričala sa mnom prije no što si se upustila u takav pothvat.
Savjetovala bih ti da nikome ne otkrivaš tako mnogo informacija i da nas
ne ostavljaš na milost i nemilost tom priprostom čovjeku.

131
 - Rekao sam ja to Jane - započne Sir Percy.
- A znaš dobro kao i ja - nastavi njegova majka, prekinuvši ga - da se
Claire ne može vjerovati. Bilo je opasno pružiti joj tako pozornog
slušatelja kakav je zacijelo taj mladić. Lako mogu zamisliti, bojim se,
kakve mu je laži ispričala o našem djetinjsrvu, o Švicarskoj i svemu što
se dogodilo poslije.
Jane Shelley nešto zausti, ali Mary je spriječi odmahujući glavom, no
nekako nespretno, kao da joj ti pokreti nanose bol.
- To sam, moja draga Jane, već otrpjela. Ono što me trenutačno
zabrinjava jest što je još rekla tom mladiću - što mu je možda pokazala.
- Mislila sam da je Clairmontova te zime bila u Bathu - dometnula je
lady Shelley očito smetena. - Što bi ona mogla znati o Harriet?
Mary Shelley izvuče ruku iz snahina stiska i prisloni je uz čelo,
- Nije vam dobro, madre - upita zabrinuto lady Shelley.
- U redu je, draga - odvrati Mary Shelley naposljetku. - Prolazna
slabost, to je sve. Već sam navikla.
Pogleda sina i snahu, a kad ponovno progovori, činilo se kao da e
izgubila nit razgovora. - Znate li, je li vam doušnik rekao? Jesu li u toj
kući otkriveni neki drugi zapisi koji se tiču Shelleya? Odnosno, mene?
Baronet i njegova žena se pogledaju.
- Nisam znala - započne lady Shelley - da ste imali i drugih poslova s
tim Maddoxom.
Mary Shelley se lagano zarumeni.
- »Poslovi« su preteška riječ. Riječ je bila o manjoj stvari koja se
odnosi na vrijeme što ga je Shelley proveo u Walesu prije no što smo se
upoznali.
Sir Percy se namršti: - Misliš na onaj čudni incident u Tremadocu
1813.?
Glas Mary Shelley postao je ravnodušan.
- Nije bilo nikakvih posljedica. Zapravo, sumnjam da je tako
trivijalni događaj zaslužio da bude dokumentiran. Uostalom, kao što
kažete, da su takvi dokumenti izašli na svjetlo dana, nema sumnje da
biste za to znali.

132
 Začuje se kucanje i u sobu uđe batler: - Stigao je gospodin Charles
Maddox, madam.
- Hvala, Emersone - ustane lady Shelley prilično nezgrapno. - Odvedi
ga u salon.
- Što ćete mu reći? - upita Mary Shelley gledajući kako se krupni lik
mlade žene priginje nad njom,
- Ne morate se zabrinjavati, madre. Nemamo više potrebe za tim
drskim mladim skorojevićem. Saslušat ću što mi ima reći, zahvaliti mu
na trudu i obavijestiti ga da smo odlučili odustati od potrage za
dokumentima gospođe Clairmont. Platili smo mu i više nego dovoljno za
njegovo vrijeme. Završit će na tome.
- Misliš da će to samo tako ostaviti? - upita je Sir Percy.
Ona se zadovoljno osmjehne. - Kakvog izbora ima? Dođi, Percy,
ostavimo dragu madre da se odmara.
Nakon što su otišli, soba je utonula u tišinu. Žena na krevetu nije se
ni pomaknula, ali ne zato što je bila spokojna. Lice joj je bilo
preplavljeno brigom, a rukom je ponovno stiskala koperdeku. Nakon
nekoliko trenutaka okrene se, s podosta muke, prema malom putnom
pisaćem stolu koji je stajao na krevetu, nadomak njoj. Lijeva joj je
strana tijela bila ukočena, što se sada lako moglo uočiti, a podsjećalo je
na bolest od koje je patio i Maddox. Njezin putni pisaći stol manji je i
otmjeniji od Claireina kovčega, ali ova kutija od palisandrovine također
je, očito, iskusila godine i godine putovanja, jednako nemirne selidbe s
jednog mjesta na drugo. Kad je podignula poklopac, pokazao se velik
svežanj pisama, uredno omotan satenskom vrpcom, s pokojom laticom
prešanog cvijeća. A pokraj pisama primjerak Adona - tako upropašten
mrljama od vode da je naslov bio jedva čitljiv - koji je pronađen u
Shelleyjevu džepu kad je more izbacilo njegovo istrunulo i napola
pojedeno tijelo. Mary Shelley se na trenutak zagleda u knjigu, a onda
dohvati svežanj pisama i pažljivo ga položi u krilo. Sva su pisma bila
napisana istom rukom. Sva, osim jednog. A ono je ležalo preklopljeno na
dnu kutije, bez vrpce, zaboravljeno.
Mary Shelley bila je poznata, kazuju nam, po svojoj suzdržanosti;

133
bila je tako izvježbana u skrivanju svojih osjećaja da su čak i njezini
najbliži osuđivali tu ledenu hladnoću. Možda baš to može objasniti
njezin čudnovato prazan izraz lica koji je imala dok je čitala pismo koje
je bila skrila od cijeloga svijeta. Ili je možda Leigh Hunt bio u pravu,
možda je doista bila »vatrena bujica ispod Heklina snijega«. Posegnula
je za konopom na zidu i zatresla zvono. Za nekoliko trenutaka stigla je
sluškinja vedra pjegava lica, a Mary je pošalje u prizemlje po papir i
tintu.
- Ni u kom slučaju, Alice, nemoj smetati lady Shelley ili mom sinu.

***
Charles je slijedio batlera uza stube do plavog salona u kojem je sve
bilo isto kao i prije. Drangulije, vitrine s knjigama, svijeća koja
postojano gori. Charles priđe portretu, ovoga puta pod dojmom natpisa
ispod njega. Nema slavljenja veličanstvenog pjesnikova genija, što bi bio
natpis koji bi, siguran je Charles, izabrala lady Shelley, već je riječ
ocitatu u kojem se, u najboljem slučaju, očituje podvojenost između
zavisti, klevete, mržnje, boli i nemira koji je istodobno bio muka iužitak,
ali više ne može dodirnuti pjesnika. Je li, upitao se Charles, njegova
udovica odabrala te riječi?
- Dobro jutro, gospodine Maddox.
Lady Shelley bila je odjevena u jednostavnu sivu haljinu, a na
prilično muškobanjastu licu imala je nekakav samodopadan izraz.
Sjedne, ali Charlesu ne pokaže da učini isto.
- Pa? Što mi imate reći?
To što mu se obratila kao običnoj, unajmljenoj radnoj snazi, dakako,
nije važno, ali neuljudnost je Charlesa zapekla pa on odvrati jednako
nepristojno: - Što vi imate reći, lady Shelley?
Očito nije navikla da joj se obraćaju na takav način pa se, zgrožena,
trzne.
- Ne razumijem vas.
- Propustili ste mi reći kad smo se upoznali, da je osoba koja vas
navodno proganja dama.

134
 - Teško da je ona dama i teško da nas navodno proganja. Charles
zanemari njezine riječi: - I da je, ako ne već vaš, onda sigurno rod vašega
muža.
Ona se ukoči.
- Nema apsolutno nikakve krvne veze između njih. Ona nije rod ni
njemu ni našoj madre.
- Vjerujem kako bi većina razboritih ljudi u tome stala na moju
stranu, lady Shelley. Ali ostavimo to za trenutak po strani. Kakva god
bila konačna istina, očito je da su se prema gospođi Clairmont vrlo loše
odnosili i lord Byron i gospođa Shelley i sam Shelley dok je bio živ.
Na obrazima lady Shelley pojavile su se tamnocrvene mrlje.
Promatrala je Charlesa podrugljivo i prezirno.
- Oh, jasno mi je, sve mi je jasno. Prevarila vas je, kao i sve druge.
Ta bi žena trebala nastupati na pozornici, tako se vješto pretvara. Claire
mučenica, nasamarena sirota Claire, hrabra i nevina Claire, koju je cijeli
svijet izdao. A mislila sam da ste inteligentni.
Charles uvrijeđeno podigne bradu: - Mene nije lako prevariti, lady
Shelley.
- Ha! - otpuhne prezrivo. - Muškarac ste, nije li tako? A time ste i
žrtva njezinih mutnih lukavština kao i svaki drugi pripadnik vašeg jadnog
spola.
Iz takvog odrješitog podcjenjivanja cijelog muškog roda dalo se
naslutiti kako nema spokoja u braku Shelleyjevih, ali Charles je to već
naslutio, čak prije Claireinih zajedljivih opaski.
Lady Shelley se uspravi u naslonjaču.
- Toj ženi nema dražeg nego prikazivati se bespomoćnom žrtvom,
napuštenom i prevarenom. Budala ste ako ste povjerovali ma i jednoj
njezinoj riječi. Ne znate ništa o njoj. Baš ništa.
- Znam dobro prosuditi ljude, lady Shelley.
- Ako vjerujete u to, bit ćete još jadniji i ranjiviji pred njezinim
trikovima. Da vidimo - sklopi ona čvrsto ruke u krilu. - Nagađam,
dakako, ali mislim da ste se već, unatoč vašem očitom oduševljenju
novom poznanicom, više no jednom našli zatečeni njezinim

135
neočekivanim, hirovitim predomišljanjima.
- Hja, teško da...
- Štoviše, pretpostavljam da ste joj bar u jednoj situaciji, na vaše
poprilično iznenađenje, pružili utjehu fizičke, da ne kažem intimne
prirode. Možete li reći suprotno?
Charlesovi se obrazi žare. Okrene se u nelagodi. Lady Shelley se,
pak, nadmoćno osmjehne.
- Posljednji sam put gospođicu Clairmont vidjela prije više od
godinu dana na našem posjedu u Sussexu. Njezina je nećakinja boravila
kod nas - na njezin zahtjev, moram naglasiti - i tijekom tog posjeta se
zaručila za vrlo naočita mladića. Bila je to prilično impulzivna romansa -
oboje su bili razočarani u ljubav i pronašli su prirodnu, ganutljivu utjehu
jedno u drugome. Stvari su se vrlo lijepo razvijale sve do onoga jutra
kad je gospođica Clairmont najavila svoj dolazak. Sirota madre upala je
u moju sobu hvatajući zrak: »Ne idi, draga. Ne ostavljaj me samu s
njom. Truje mi život od moje treće godine.« Upravo sam se bila
pripremala za odlazak u grad, samo zato da bih izbjegla mogućnost da se
susretnem s tom ženom, ali kad sam vidjela da je madre tako
uznemirena, nisam više mogla otići. I dobro da sam ostala jer se
gospođica Clairmont počela oštro protiviti zarukama čim je čula za njih.
Nije bila u našoj kući ni pola sata kad je njezina sirota nećakinja jecajući
dotrčala u moju sobu i bacila mi se pred noge: »Spasite me! Spasite me
od moje tete - kleči na podu salona i proklinje me!« Nisam htjela
dopustiti takvo ponašanje u svojoj kući pa sam odmah zaključala dragu
madre u sobu radi njezine sigurnosti i sama se spustila u prizemlje
gospođici Clairmont. Pronašla sam je, žao mi je što to moram reći, u
mahnitom stanju. Ridala je, vrištala i svima nama upućivala grozne
optužbe: svoju je nećakinju krivila za nezahvalnost, a madre i mene je
optuživala da smo joj nećakinju poticali na gadljiv odnos prema
roditeljima. Izgovorila je i mnoge druge odvratne riječi koje nisu
prikladne za ponavljanje. U tom sam trenutku shvatila da nemam izbora
nego naglas reći - da me gospođica Clairmont čuje - kako ću pozvati
liječnika da joj da nekakav lijek. I mogu vam reći da je upalilo. Odmah

136
je postala tiša i naručila kočiju. Nitko je od nas više nikad nije vidio, no
saznala sam da nas bez imalo skrupula vrijeđa iza leđa makar nam to
više ne može činiti u lice.
Lady Shelley postrance pogleda Charlesa, koji je još uvijek stajao
okrenut leđima.
- To je samo jedan primjer - nastavi ona - premda ekstreman, onog
što je lord Byron znao nazivati njezinim »bedlamskim ponašanjem«.
Tijekom godina smo ga svi imali prilike vidjeti. Krv Clairmontovih
donosi samo patnju, a ta žena je prokletstvo i pošast za sve koji je
okružuju. I šarlatanka, moram reći, baš poput njezine majke, koja uopće
nije bila udana za njezina oca, što vam govorim kao činjenicu ma tko god
on bio.
Posljednjom je rečenicom pretjerala. Charles se, bijesna lica, okrene
prema njoj.
- Jeste li čuli onu staru, lady Shelley, o ljudima koji imaju nešto na
duši? Kako nije preporučljivo da sami počnu bacati kamenje na druge?
Lady Shelley je izgubila pobjedonosno držanje. Gnjev koji je Charles
vidio u njezinim očima bio je snažniji od njegova i, da se u tom trenutku
nisu otvorila vrata, tko zna što bi rekli jedno drugome. Sir Percy ih
pogleda oboje i opazi da se puna prsa njegove žene ogorčeno nadimlju.
- Odlučio sam baciti pogled jer sam čuo galamu sve do dnevne sobe.
Jane?
Lady Shelley započne uz dosta muke.
- Čini se da je gospodin Maddox u iskušenju da povjeruje
izmišljotinama - otrovno se ona zapilji u Charlesa - gospođice
Clairmont. Zapravo, čini se da je spreman povjerovati da smo mi
progonitelji u svemu ovome, mi i naša draga madre.
Sir Percy napravi korak- dva.
- Moram reći, Maddoxe, da vam to ne bi bilo nimalo mudro. Ta vam
je žena jako prepredena. Mogla bi vas odvesti daleko, a na pogrešan put.
Potpuno pogrešan put.
- Reci mu - zatraži smrknuta lady Shelley. - Reci mu za svoju sestru.
Reci mu što se dogodilo Clari.

137
 Sir Percy odmahne glavom.
- Nisam siguran da bi to... Mislim, ipak je to obiteljska stvar.
- Reci mu, Percy.
On izvadi lulu iz džepa svog prsluka samo kako bi nešto imao u
rukama jer, činilo se, nije imao namjeru zapaliti je.
- Osamsto osamnaeste, kad su majka i otac bili u Europi,
Clairmontova si je utuvila u glavu da joj je kći u opasnosti, i to na
temelju naklapanja. Navodno je saznala kako je Byron tvrdio da će
njezinu kćer, kad bude dovoljno odrasla, uzeti za svoju ljubavnicu. Bila
je to, jasno, potpuna glupost, to je bila i njegova kći, je li, no
Clairmontova se dovela u stanje krajnje histerije i ocu nije ostavila
izbora nego da s njom krene na put po Italiji. Čini se kako se Njegova
Milost složila da Clairmontova vidi dijete, ali samo ako otac i majka
budu prisutni. Jedini je problem bio što je otac propustio spomenuti da
je ostavio majku u Bagni di Lucca. Prljavo, vruće ljeto, petodnevno
putovanje, bolesno dijete i dječačić kojeg je trebalo vući sa sobom -
grozna situacija za ženu samu. Naposljetku je stigla onamo i našla oca
posve zaokupljena Clairmontovom i njezinim derištem. Djetetu, pak, nije
bilo ništa bolje, a lokalni nadriliječnici bili su posve beskorisni. Majka je
ustrajala da dijete odvedu uglednom liječniku u Veneciju, ali kad su
stigli onamo, nisu ga mogli pronaći unatoč velikom očevu trudu. Grčevi,
dizenterija. Bilo je beznadno. Dijete je umrlo u svratištu, na majčinim
rukama.

Nastupi tišina. Sir Percyjev okljaštren i monoton način govora samo

je naglasio krajnji užas koji je zacijelo preplavio Mary Shelley toga
dugačkog dana kad satima nije bilo nikakve pomoći. Charles je shvatio
kakva je to izdaja zatrovala brak Shelleyjevih i zašto je Mary krivila
muža za djetetovu smrt. I ne samo muža nego i polusestru, koju je
zacijelo smatrala jednako krivom, jednako sebičnom. Charles je obećao
da će biti Clairein vitez, da će učiniti sve što je u njegovoj moći da joj
pomogne u sukobu protiv ovih ljudi, ali nikad mu nije bila mrskija, nikad
nije imao manje povjerenja u nju nego u tom trenutku.

138
 Duboko udahne. Ako to već mora učiniti, onda je najbolje da to učini
brzo.
- Bit ću kratak, Sir Percy. Pretpostavljam da obojica želimo da se
ova stvar završi što je brže moguće.
Charles je opazio da se lady Shelley narogušila na riječ »obojica«,
koja tako otvoreno isključuje nju, ali nije rekla ništa.
- Tijekom svog boravka u Sr. John's Woodu ustanovio sam da
gospođica Clairmont uistinu posjeduje, kao što ste i sumnjali, znatnu
količinu Shelleyjeve dokumentacije. No s obzirom na njezinu vezu s
vašom majkom, to teško da vam može biti iznenađenje.
Sir Percy se još više zarumeni i s nelagodom proguta slinu.
- Nastavite - kazao je.
- Moglo je biti od pomoći da ste mi, kad sam posljednji put bio
ovdje, rekli o kome je zapravo riječ. Ali nije važno. Na redu su
činjenice. Gospođica Clairmont me jedne večeri uhvatila kako
pregledavam te dokumente i smjesta me optužila da radim za vas.
Uslijedila je - možda biste to mogli i tako nazvati - iskrena razmjena
mišljenja, ali na kraju smo postigli dogovor.
- O kakvom je dogovoru riječ?
- Zatražila je od mene da vam priopćim kako je voljna prodati
dokumente.
To je, dakako, bila istina, do određene granice, ali s obzirom na svoje
maloprijašnje podosta licemjerne izjave, može se reći da je Charlesova
istina ovdje, u najboljem slučaju, malko bila iskrivljena.
Sir Percy se okrene pa mu Charles više nije mogao vidjeti lice.
- Sve dokumente? - upita.
- Sve što ima - odvrati Charles. - Rekla je da ne želi da je išta više
veže s prošlošću.
Sir Percy kimne. Ostao je okrenut leđima.
- Ali postoji jedan uvjet. Zatražila je da ja pregovaram s vama u
njezino ime.
Sir Percy podigne glavu.
- I vi ste se složili?

139
 - Jesam.
Lady Shelley nezgrapno ustane.
- Mislim da smo čuli sve što smo trebali čuti. Razmotrit ćemo
ponudu gospođice Clairmont i u dogledno vas vrijeme obavijestiti o
našoj odluci. Dotad od vas očekujem da vratite sav predujam koji još
niste potrošili, osim prikladnog honorara za potrošeno vrijeme.
Doviđenja.
Charles je slijedio batlera niza stube s nejasnim osjećajem poraza.
Dvostruko posredovanje uvijek je bila opasna igra, a ima dojam da su
Shelleyjevi cijelu stvar odigrali s posve drukčijom nakanom, koju su -
nije bio siguran kako - i ostvarili. Ta ga je slutnja pratila dok je prelazio
trg i, tek kad je zastao da prijeđe Eccleston Street, shvatio je da ga netko
slijedi. Djevojka. Rukom je čvrsto pridržavala kapu, a pregaču joj je
nadimao vjetar. Trčala je prema njemu i dozivala ga.
- Gospodin Maddox - upita ga sopćući kad ga napokon sustigne. -
Imam pismo za vas. Od moje gazdarice.
Charles uzme papir koji mu je pružila.
- Od lady Shelley - kazao je pomalo razdraženo - nije valjda da ta
vražja žena već sad traži natrag svoj novac.
- Ne, gospodine. Od gospođe Shelley. Rekla mi je da vam pismo
predam tek nakon što napustite kuću.
Charles je pogleda, a zatim uzme pismo.
- Hvala - reče i ugura pismo u unutarnji džep kaputa.
- I još je rekla da, ako želite odgovoriti, pismo naslovite na mene.
Znate, sva joj pisma otvaraju.
- U redu... - Alice. Alice Parfitt. Djevojka se nakloni i ode.
Kanio se vratiti pješice, ali se predomislio i pričekao omnibus. Za
ovo doba dana vozilo je bilo relativno prazno pa je krenuo u stražnji dio
u kojem su sjedile tri zdepaste žene s košarama punim povrća te starac
pun čireva u sivom kaputu sa zakrpama na laktovima, koji je
neprestance nešto mumljao. Kad je pronašao mjesto na kojemu mu nitko
nije mogao viriti preko ramena, izvadio je pismo i rasklopio ga. Rukopis
je bio nesiguran, a tinta se slabo vidjela: Samo je pokoja riječ bila

140
tamnije boje kao da je gospođa Shelley čvršće stisnula pero.

Gospodine Maddox,
Vas ne poznajem, ali prije mnogo sam se godina, jednom ili dvaput,
susrela s Vašim prosincem. Sumnjam da bi me se sjetio - život mu je, na
koncu, zasigurno bio neuobičajeno ispunjen ljudima i događajima. Ali
ja njega pamtim i još se i sad sjećam kakav je pronicav um imao pa
sam se istinski ražalostila kad sam čula da je odnedavno boleston. A
opet, jedan dio mene gotovo mu zavidi - bilo je trenutaka kad bih rado
zamijenila bol koju donosi svijest za takvu blaženu umrtvljenost
trenutaka kad sam žudjela za zaboravom. Ali udaljila sam se od
predmeta. Ovo ni u kom slučaju nije pismo sućuti.
Moj me je sin upravo obavijestio da Vas je angažirao u slučaju
dokumentacije gospođice Clairmont; time Vam, dakako, ne otkrivam
ništa novo. Međutim, također mi je priznao da Vas je dijelom unajmio
zato što će tako možda otkriti postoje li kod Vašeg strica još zapisi o
slučaju koji je vodio za mog oca u zimi 1816. Da se Percy najprije
obratio meni, zahtijevala bih od njega iskrenije postupanje te Vam sada
pišem, ako ne da opravdam njegovu obmanu, onda barem da Vam je
objasnim.
Nakon što mi je umro muž, sama sam godinama izdržavala sebe i
svoje jedino preostalo dijete, a moj savjesni i odani sin Percy sada
osjeća veliku obvezu da se, zauzvrat, brine o meni. Njegova se žena
prema meni uvijek ponašala izuzetno zaštitnički, a osobito je pazila na
stvari koje bi mogle naškoditi ugledu mojeg muža ili mene. Stoga ćete,
nadam se, razumjeti da je njihovo zanimanje za izgubljene dokumente
Vašeg strica bilo potaknuto isključivo tom prirodnom, istinski
pohvalnom brigom. Posve slučajno dogodilo se da je gospodin Maddox
radio za mog oca u vrijeme kad je prva supruga mog muža tragično
skončala i Vaš je stric pritom bio upoznat s određenim činjenicama i
događajima, samim po sebi nevažnima, ali koje bismo mi, dakako,
željeli zadržati za sebe. Budući da sam se susrela s Vašim stricem,
makar i nakratko, uvjerena sam da bi, kad bi bio u mogućnosti govoriti

141
u svoje ime, poštovao tu želju - štoviše, da bi kao glasoviti meštar svog
zanata shvatio kao obvezu držati sve te podatke u tajnosti. To sam
uvjerenje prenijela svom sinu. Također sam ga uvjerila da se,
zasigurno, možemo pouzdati u to da ćete se Vi, kao jedini baštinik
gospodina Maddoxa, a sada i sljednik njegova posla, čvrsto držati istog
časnog kodeksa.
Voljela bih da je to sve što Vas imam zamoliti, ali sada se moram
dotaknuti mnogo delikatnije stvari. Vašeg sam strica doživjela kao
razboritog i diskretnog čovjeka te ću Vam komptimentirati i
pretpostaviti da dijelite njegove osobine i profesionalna načela. Imajući
to na umu, sada moram prijeći na gospođicu Clairmont i moga muža
ma koliko željela izbjeći tu odvratnu temu. No budući da ste proveli,
kako su mi rekli, toliko vremena u njezinu društvu, željela bih da znate
istinu. Ne sumnjam da Vam je vrlo uvjerljivo opisala svoju prošlost
pritom me prikazavši kao čudovišnu i bezosjećajnu suprugu koja danas
ne poštuje čak ni uspomenu na svog muža. Nemojte me pogrešno
shvatiti - nije me briga što govori o meni jer mi je do vlastitog ugleda
stalo vrlo malo. Ali jest me briga što govori o Shelleyju ili što bi o
njemu mogla objaviti. Znam da postoje navodi kako je gospođica
Clairmont bila njegova ljubavnica, ali uvjeravam Vas, gospodine
Maddox, kao i druge prije Vas, da je to opaka laž. On nikada nije bio u
neprikladnoj vezi s njom i nepodnošljivo mi je da još - nakon svih tih
godina - mora trpjeti takve klevete. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi
odakle te optužbe dolaze, ali upoznali ste je, razgovarali s njom i
sigurna sam da ste zamijetili njezinu sklonost fantaziji i melodrami, što
joj je svojstveno, ja je prepoznajem jer sam se i sama trudila da mimo
ratoborne i često histerične žene, kakva je gospođica Clairmont danas,
vidim bojažljivu djevojku koja vjeruje ljudima, kakva je bila kad smo se
upoznale. Djevojku koja je cijeli svoj život silno nastojala pronaći
ljubav, ali nije uspjela. Uvijek sam pokušavala ispunjavati svoje
dužnosti prema njoj, ali još dok smo bile djeca, često sam se pitala
muči li je neka mana - neki kobni nedostatak zbog kojeg me u svemu
oponaša. Što god sam imala, željela je imati i ona. Moju odjeću, moju

142
frizuru, čak i - na moj užas - mog Shelleyja. Sanjalo sam - nakon Što mi
je izjavio ljubav, nakon naše odluke da zajedno pobjegnemo - o slobodi,
no onda sam, na svoje zaprepaštenje, shvatila da je vezana uz mene još
snažnije no prije. Čak ni danas ne znam kako ga je uvjerila da je
povede s nama jer nije nam trebao prevoditelj niti smo željeli društvo.
Znam samo da sam te ljetne zore sišla niza stube i pronašla je sa
spakiranim kovčegom, s ogrtačem na ramenima i s nevjerojatno
Čudnim izrazom na licu - prijetila je da će probuditi cijelu kuću ako ne
pristanem da pođe s nama.
Uslijedilo je šest najčudesnijih tjedana u mom životu. Bila sam
uzbuđena što sam pobjegla iz Engleske - što sam zajedno s njim,
zaljubljena. Oh, taj prvi pogled na Alpe, na njihove ledene vrhunce,
bijele šiljke koji se uzdižu k čistom plavom nebu. Čak ni naš nesretni
manjak novca nije mogao umanjio moju sreću. No ipak, već tada sam
znala - sa šesnaest godina - da nije prikladno - da nije zdravo - da
gospođica Clairmont tako juri za Shelleyjem. Nije bilo u redu što ga je
izazivala da se s njom kupa gol u jezeru pokraj ceste. Nije bilo
primjereno što je tražila da spava u krevetu s nama, čak i da je uistinu -
kako je tvrdila - vladala najezda štakora. Kad smo Shelley i ja bili
sami, samo nas dvoje, sve je bilo kako treba; no kad je ona bila s
nama, uvijek bi nastao kaos i jad. Ali Shelley je od prvog trenutka u
svemu tome bio potpuno nevin. Mogli biste reći da je bio stariji - da je
od nje mogao zahtijevati da se ponaša razumnije - ali niste ga
poznavali i ne znate da je na mnogo načina još uvijek bio dijeli Više od
svega volio je puštati papirnate brodiće po Serpentineu i kotrljati
bilijarske kugle po sagu s našim sinom Wiliiamom. Uvijek je birao
djecu za prijatelje u igri i pouzdanike - štoviše, znao je reći da svaki
pravi sljedbenik Platona mora voljeti djecu jer ona su naši učitelji
filozofije.Volio je djecu gotovo u istoj mjeri koliko je mrzio bilo kakvo
ugnjetavanje pa je upravo stoga jednom prilikom pokušao oteti svoje
sestre iz Škole tvrdeći da ih tamo zlostavljaju. Njegova pažljivost prema
gospođici Clairmont proizišla je iz istih tih čistih osjećaja. U njegovim
očima ona je uvijek bila ono dijete koje je upoznao u kući moga oca.

143
Bucmasto, živahno, podosta zahtjevno dijete, u velikoj potrebi za
ljubavlju i pažnjom koje mu majka nikad nije pružila i koje stoga
zavređuje svu njegovu nježnost Što god ona nagađa danas - što god je
planirala tada - njegov um time nikad nije bio ukaljan. Moj brak,
gospodine Maddox, od početka do kraja bio je pun strasti. Pun ljubavi
koja je mogla završiti samo smrću. A kad je, no kraju, krenuo na put
koji ga je zauvijek oteo iz mog zagrljaja, posljednje pismo nije napisao
njoj, nego meni - svojoj »najdražoj i najmilijoj Mary«.
Ovime mi nije namjera nepotrebno ocrniti ime gospođice Clairmont
niti želim uzdići sebe vukući nju po blatu. I ne pokušavam prikriti svoje
vlastite mane kao supruge - kakve god da je pogrde iznijela, zaslužila
sam ih. Posljednjih mjeseci muževa života prisjećam se jedino s
gnušanjem. Tog sam užasnog zadnjeg ljeta razmišljala samo kako da
odvedem sina iz tog pustog i prokletog mjesta. A kad som se vratila
Shelleyjevim zapisima da pripremim svoje izdanje njegova djela, bila
sam potresena do srži. Nakon dugo vremena ponovno sam čitala
njegove riječi i činilo mi se kao da sam natjerana popiti svaku kap
gorke vode iz bunara koji nema dna - spoznala sam muku koju je
prolazio i bila prisiljena priznati da sam sama skrivila tu bol svojim
bijesom, hladnoćom i neprestanim prohtjevima.To je, ne sumnjam, priča
koju ste doznali od gospođice Clairmont, ali nije riječ o jedinoj istini o
tom užasnom vremenu, jer oni neupućeni, koliko god da se približiti, ne
mogu vidjeti pravo stanje odnosa dviju tako blisko povezanih osoba. Vi
ste mladi, gospodine Maddox, i prošlost Vas još ne vreba. Nadam se da
nikad nećete biti prisiljeni shvatiti da ljubav - ljubav koja se daje i
prima - može istodobno biti najveća patnja i najdivniji užitak. Unatoč
svemu što smo zajedno pretrpjeli - unatoč tome Što smo izgubili troje
slatke djece, jedno za drugim - ostao mi je vjeran do posljednjeg
trenutka.
Prečesto je sudba genijalnih ljudi da su daleko ispred svog
vremena, a Shelley nije bio iznimka. Njegova nebeska duša nije imala
mjesta u ovom prostom i hladnom svijetu. Ako njegov um i jest činio
pogreške, njegovo srce nije i samouvjereno mogu ustvrditi da je po

144
karakteru - kad bi ga se sudilo nepristrano - bio plemenitiji od svih
svojih suvremenika. Upravo odatle izviru moja nepopustljiva i duga
nastojanja da ga zaštitim i da spriječim objavljivanje lažnih zapisa o
njegovu životu, kojima bi se samo okaljala uspomena na njega. Što god
pročitali - što god da je napisao onaj smutljivac Thomas Medwin ili bilo
tko drugi - ni jedan prikaz nije se istinski približio stvarnosti, ni što se
tiče Shelleyja ni što se tiče nas koji smo bili dio njegova života. Nekad
sam željela sama napisati takve memoare, ali je moj svekar zaprijetio
da će mi oduzeti i onu mršavu novčanu pripomoć koju mi je davao ako
se takva knjiga ikad pojavi. A sada kad je mrtav, ja sam prestara i
odveć bolesna da se prihvatim pera. Svih tih godina sa Shetleyjem moja
predodžba raja bila je - život bez gospođice Clairmont. Tada me
proganjala svojom prisutnošću, a i sada me proganja iako je nema
pokraj mene. Čini mi se kao da je na djelu Božja kazna određena zbog
nekog užasnog grijeha koji sam počinila bez svog znanja i zbog kojeg
se još i danas iskupljujem. Jer na moje posljednje dane sjenu baca
strah da će zadaću, koju više nisam u stanju ispuniti ja, nakon moje
smrti prisvojiti ona. Tvrdit će da ga je ona najbolje poznavala i, pred
očima svijeta, preoteti mjesto koje sam u njegovu srcu imala samo ja.
Stoga Vas usrdno molim, poniznošću udovice i očajem žene koja zna da
joj nije preostalo još mnogo vremena, da prema njoj upotrijebite sav
svoj utjecaj. Nema sumnje da će u godinama koje dolaze biti onih
manje inteligentnih od Vas, ali beskrupuloznih, koji će pokušati zadržati
dokumente koje je nagomilala i iskoristiti ih u svoju korist, no tada će
ova snaga koju još imam već dugo biti samo prah. Isti prah u koji su se
već pretvorili moj suprug i svako moje milo dijete, osim jednog. Stoga
je bolje da gospođica Clairmont pusti mrtve neka spavaju u miru i ono
što je preostalo nakon njih prepusti tišini i zaboravu.

M. W. S.

Charles polako spusti papir i zagleda se kroz prozor omnibusa.

Upravo prolaze Oxford Streetom; oko muškarca pokraj kojeg pleše

145
medvjed na lancu okupila se gomilica ljudi. Životinja ima ogrlicu sa
šiljcima, a dvije male djevojčice prisiljavaju ga da se podigne na stražnje
noge naizmjence ga bockajući zašiljenim štapovima. U isto vrijeme
kvrgavi starac vrti vergl, a bosonogi dječak prikuplja u kapu novčiće od
pola penija. Dok je omnibus prolazio pokraj medvjeda, Charles pogledi
u njegove prazne i beživotne oči. Životinja se trzne, a Charles skrene
pogled, s nelagodom shvativši da je i sam u sličnoj situaciji. Najprije je
bio poguran u jednom smjeru, zatim u suprotnom, vjerovao je jednoj ženi
pa drugoj, a sad je siguran da ne može vjerovati ni jednoj.
Nije čak ni upoznao Mary Shelley, a već zna da laže. Jer znana mu je
jedna činjenica, što ona i ne sluti. Shelleyji nisu izgubili troje mile djece,
nego četvero. Troje vlastite i jedno koje su posvojili. Ali malu Elenu nije
spomenula u pismu. Čini se kako je djevojčica već godinama ne samo
prah nego je i zaboravljena i neće naći svoje mjesto ni u jednoj verziji
pjesnikova života kojoj će dopuštenje za objavu dati njegova žena ili
snaha. No premda je Charles u pitanje dovodio Marynu vjerodostojnost,
ni u jednom trenutku u pitanje nije dovodio njezinu inteligenciju. Claire
je s njim možda razgovarala pomno planirajući poteze, ali ova žena je
šahovski strateg bez premca. Njezina je predstava tako dotjerana, tako
lukava da Charles vjeruje kako ju je izvela već mnogo puta, osobito
pred svim onim nadribiografima koji su tijekom godina gorljivo željeli
doznati golu i nemilosrdnu istinu. Pred svim onim ljudima čiju je
inteligenciju i čast nesumnjivo hvalila. Jer nije li šah, na kraju, igra
žrtvovanja? Moraš znati koliko točno možeš izgubiti da bi postigao viši
cilj. Iznijevši na vidjelo sinovu nevještu obmanu. Mary Shelley otkrila je
Charlesu samo ono u što je već sumnjao: da mu je predala tek pijuna,
ništa više. U igri je zasigurno mnogo vrednija figura. Kad bi je barem
mogao otkriti.
Charles se nasloni u sjedištu razmišljajući o obmani. Jednom je, kao
dječak, bio strastveni kolekcionar, ne samo predmeta nego i riječi -
čudnovatih izvedenica, osebujnih kovanica, zbirnih imenica. Osobito su
ga fascinirali nazivi za skupine životinja i uvijek bi ushićeno dodao neki
novi na listu u svom malom notesu. Što su bili bizarniji, to su mu se više

146
sviđali: razmetljivci za paunove, šištavci za čvorke, ubojice (kako
proročanski) za vrane. No u jedan naziv nije mogao proniknuti i sada se
prisjetio kako je jednog jutra otišao ocu u radnu sobu i upitao ga zašto
se vivci nazivaju »obmanjivačima«. Što su te lijepe ptice učinile da bi
bile rako optužene? Njegov je otac uzdahnuo, skinuo naočale i s
naporom se okrenuo prema dječačiću koji ga je vukao za sako. Riječ je
o nepravilnoj etimologiji, ozbiljno ga je poučio. Riječ izvorno nije glasila
obmanjivač, nego se tijekom stoljeća iskrivila od riječi ostavljač. Ali
zašto, ustrajao je Charles, uzbuđen što je zadobio toliko očeve pažnje,
zašto baš taj naziv? Zato što roditelji vivca napuštaju svoje gnijezdo
kako bi grabljivce zaveli na pogrešan trag i tako zaštitili svoje ptiće
naoko ih ostavljajući. A nije li, razmišlja Charles, baš takvu obmanu
sada izvela Mary Shelley? Suočena s potencijalnim protivnikom, udaljila
se od tajne koju čuva - što god ona bila - i krenula u suprotnom smjeru,
u nepristupačni gustiš svog odnosa s Claire. Samo Charles sluti kako
Mary ne štiti svog potomka - ne ovaj put. Jer zašto bi inače zatražila da
joj Charles odgovori preko sluškinje? Što god da prikriva, to se ne tiče
njezina sina - štoviše, on o tome zacijelo nema pojma jer inače ne bi bilo
potrebe za takvim manevrom. Ništa u ovom pismu, barem na površini, ne
iziskuje da Charles uopće odgovori na njega, a njoj je ipak toliko stalo
da mogući odgovor dođe isključivo u njezine ruke pa je poslala sluškinju
u trk za njim kako bi mu to prenijela. Charles ponovno pogleda pismo.
Ima nešto u njemu - nešto ostavljeno na čistini poput zamke u travi.
Nešto što bi, da zna njezinu tajnu, možda bio prisiljen osporavati ili
pobijati. Poput Claire, sva žena strahuje od onog što bi Charles mogao
znati. Pitanje koje se sada postavlja jest dijele li žene istu tajnu. Štoviše,
postoji li između polusestara neki tajni dogovor o prikrivanju? Je li
moguće da postoji pakt o šutnji koji traje čak i danas unatoč njihovu
ljutom neprijateljstvu i svim godinama dubokog nepovjerenja?
Dok se omnibus trucka po kaldrmi prema Regent Streetu, Charles
ponovno počne čitati pismo. Polako, rečenicu po rečenicu,
podvrgavajući svaki izraz kazuističkom pregledu. I tada, dakako, opazi
pogrešku koja se njega tiče mnogo osobnije no tajne Shelleyjeve

147
prošlosti. Jer na prvoj stranici Mary Shelley piše o stričevim zapisima
kao izgubljenima. Charlesu je ta riječ u prvom čitanju promakla, ali sada
mu odjekuje u glavi. Kako je moguće da ta žena zna da stričevih zapisa
nema? Bio je oprezan i nikome to nije spomenuo - ni Shelleyjima ni
Claire. Čvrsto je stegnuo čeljust. Znao je on točno kako je Mary Shelley
dobila taj podatak pa, kad je stigao u Buckingham Street, bio je pun
žestokoga gnjeva.
- Billy! - zaurla odgurnuvši vrata tako snažno da su se zatresla na
šarkama. - Dovući se ovamo, gnusobo! Odmah!
Nekoliko trenutaka nije se čulo ništa, a onda mladić izađe iza
kuhinjskog stubišta.
- Gospodine Charles?
Ali Charles ga je već uhvatio za grlo i pritisnuo uza zid.
- Kako se usuđuješ, govno jedno podmuklo? Koliko su ti platili:
Nekoliko šilinga? I to nakon što smo te primili k sebi i dali ti posao!
- Što vi to govorite - promuca Billy, ljubičast u licu. - Nisam ništa
napravio.
- Ne laži mi! - vikne Charles te ga snažno tresne o zid.
- Znam što si učinio. Ti si im rekao da u registru nedostaju stranice.
Ti si ga bacio u vatru. Platili su ti da ga uništiš. Platili su ti da ga spališ.
- Kog bih vraga ja mogao znati o nekom registru? Ne znam ni čitati,
majku mu.
- Bio si ondje, onog dana kad sam odgonetavao zapis. Znao si kako
izgleda.
- Ne znam o čemu govorite - jaukne mladić. - Boli me to! Charles ga
stisne još jače, ali uto osjeti ruku na svom ramenu. Netko ga zatrese i
pokuša odvući od Billyja.
- Nije bio dečko, gospon Charles. Nije bio Billy.
Abel. Vodenastih očiju na osušenom licu.
- Što to, dovraga, govoriš, Abele?
- Nije to dečko napravio, gospon Charles, nego ja. Jako mi je žao.
Nisam znao, to je sve što mogu teći.
Charles polako olabavi stisak i mladić izmigolji na sigurnu

148
udaljenost. Teško je disao, a na vratu mu je ostao crven trag.
- Vidite? Rekao sam vam. Uvijek sam vam ja nešto napravio, a nizani
ništa kriv, kao onaj dan kad...
- Savjetujem ti da zavežeš, Billy - kazao je Charles tiho zureći u
starca. - A tebi, Abele, savjetujem da mi kažeš istinu.
- To se dogodilo jedan dan kad vas nije bilo, gospon Charles. Onaj ti
ni gospon opet je došao...
- Sir Percy Shelley?
Starac proguta slinu pa kimne.
- Onaj koji je ostavio posjetnicu. Došao je i pitao za vas, a ja sam
mu rekao da vas nema. Onda je pitao jeste li našli kakve dokumente i ja
sam...
- Da?
Abel ponovno proguta slinu.
- Rekao sam mu što smo otkrili. Za one stranice koje fale. Žao mi je.
Mislio sam da, s obzirom na to da vam je klijent, ne biste imali ništa
protiv. Mislio sam - zavrti on tužno glavom - da će biti od pomoći.
Charles se zapiljio u Abela, posramljen jer mu ništa nije rekao o
svojoj sumnjičavosti prema Shelleyjima - nije mu dao uputu da bilo što
taji pa ga sad ne može kriviti. Duboko uzdahne i korakne prema starcu.
- Što si mu točno rekao, Abele?
- Samo da su stranice iz registra za osamsto šesnaestu već odavno
izvađene. Da smo ih tražili, ali ih nigdje nismo mogli naći.
- Ništa o zapisu koji sam otkrio? Abel odmahne glavom.
- Ne, gospon Charles. I kunem se da nisam bacio knjigu u oganj. Vaš
je stric to napravio, kako sam vam već rekao.
- Dobro - kimne Charles pa se okrene prema Billyju.
- Siguran sam da si dolje dobio neko zaduženje ili već nešto. Nastavi
s poslom.
Mladić ga kratko pogleda ispod oka pa, šepajući, pode natrag u
kuhinju teatralno trljajući vrat. Charles, promatrajući ga, krene prema
stubama, no Abel ga uhvati za kaput.
- Je l' sve u redu, gospon Charles? Nisam pogriješio?

149
 Charles na trenutak zastane pa mu lagano dodirne ruku.
- Sve je u redu, Abele. Ali sada me ispričaj, imam posla.
Krene uza stube, a Abel ga je pratio pogledom zabrinuta i blijeda
lica.
Charlesovo je srce, nakon što je za sobom zatvorio vrata svoje
tavanske sobe i naslonio se na njih, još kucalo prebrzo. Malko ga je
grizla savjest zbog Abela, no što se Billyja tiče... Billy se izvukao bez
kazne za mnogo toga što je počinio otkad je u ovoj kući i Charles se nije
kajao što je smanjio taj omjer premda mladić ovoga puta uistinu nije
zaslužio da ga se tako izgrdi. Skinuo je kaput i bacio se na krevet,
spustivši pismo Mary Shelley na pokrivač pokraj sebe. Pročitao ga je
treći pa i četvrti put, ali zagonetka skrivena u njemu i dalje mu je
izmicala. Sklopio je pismo i vratio ga u džep. Bjesneći na Billyja,
ponovno je ozlijedio ruku pa ode do stalka za lavor po novi zavoj. Ali
kolut zavoja nije bio na mjestu gdje ga je ostavio. Pogledao je prema
tavanu kad mu sine da je Maddox, da se toga sjetio, tamo imao mnogo
dobrih mjesta da skrije izrezane stranice. Mogao ih je skriti ispod
baršunaste podstave kutije u kojoj je Charles izložio svoje novčiće ili u
korice oštećene perzijske sablje na kojima nije ostao ni jedan dragulj.
Osim toga, na dnu škrinje u kojoj Charles drži svoje kemikalije postoji
tajna ladica za koju zna samo on. Ali, jasno, papiri nikako ne mogu biti u
ovoj prostoriji - Maddox ni jednom nije bio ovdje otkad se Charles
doselio, a ako te stranice još uvijek postoje, izrezane su i skrivene još
davno. Gotovo sigurno prije putovanja Italijom s kojeg se Maddox pri
nekoliko mjeseci vratio promijenjen, kao star čovjek. Charles je prvi put
pomislio da je Abela trebao detaljnije ispitati o tom putovanju; jedva da
išta zna o njemu - ni gdje su točno išli, ni zašto je Maddox uložio takav
napor te, u tako poodmakloj dobi, otišao na svoje prvo i jedino
putovanje izvan granica zemlje. Već neko vrijeme Charlesu je bilo jasno
da je njegov prastric počeo propadati mnogo prije no što je to itko
mogao pretpostaviti. Jasno mu je i da su stričevi zastrašujuće agresivni
ispadi i napadaji ludila počeli tek nakon njegova povratka iz Italije, zbog
čega se Charles i doselio u kuću u Buckingham Streetu. U kuću u kojoj,

150
usput budi rečeno, sada živi već nekoliko tjedana, a nije naišao ni na
jedno skrovište - ni jedna vrata nisu neobjašnjivo zaključana, ni jedan
ormar zagonetno zabrtvljen. Jedini dio kuće u kojem se Chatles nije
ponašao kao domaćin bio je salon, koji je sada više no ikad bio stričev
osobni prostor. Zapravo, tek je nekoliko prostorija korišteno prije no što
se Charles uselio i zaposlio Billyja i djevojku. Kako ne Maddox stario,
njegov se prostor sužavao pa još ima spavaćih soba na drugom katu u
koje Molly nije ušla te su ostale prepuštene vlazi i prašini. Charles zna
da je te sobe pretražio Abel, ali je li imao smjelosti zadirati u gazdin
osobni prostor? I nije li upravo salon najvjerojatnije mjesto za skrovište?
Kad je bio dječak, pokušavao je slijediti Maddoxove metode,
oponašati njegovu temeljitost u radu i britkost uma. Sav uspjeh koji je
postigao, kako u policiji tako i u vlastitom poslu, duguje tome. Koliko li
je samo puta, tijekom godina, čuo kako Maddox izgovara rečenicu:
Nema zagonetke, ma koliko bila teška, koja se ne može riješiti
upornom primjenom logike i opažanja. Logika Charlesu zasad nije bila
od pomoći; možda se opažanje pokaže korisnijim. Charles ponovno
sjedne na krevet i zatvori oči. Već je upotrebljavao tu tehniku - način da
pročisti svoju moć zapažanja i ukloni nevažne stvari, da dopusti svom
umu da bude slobodan. Kad bi se sada spustio u salon, sva njegova čula
bila bi pod opsadom: miris vatre, kucanje sata, uzrujano premještanje
njegova strica u snu. Ovdje, u tami ispod spuštenih vjeđa, nema ničeg
što bi ga ometalo.
U svojim mislima stoji sada u središtu te otmjene sobe i počinje se
polako okretati istražujući prostor kao da ga vidi prvi put, metar po
metar, centimetar po centimetar, kao da je riječ o nekom renesansnom
kazalištu sjećanja u kojem se svaki predmet ne promatra samo za sebe,
već kao znamenje nečeg drugog - kao mjesto mogućeg skrovišta. Soba
sada izgleda - barem mu se tako čini - isto kao u doba kad je bio dječak:
knjige, poprsja filozofa, slika vrtova ispred vile d'Este obješena između
dvaju visokih prozora. Knjige bi bile odveć prozirno skrovište, biste su
od masivnog kamena - Charles je to dobro znao jer je jednu, kao dječak,
pokušao podići. A možda bi slika mogla biti mjesto za skrivanje, možda

151
ima prostora između platna i okvira. Ali riječ je o omiljenoj Maddoxovoj
slici i Charles sumnja da bi se stric izvrgnuo opasnosti da je ošteti.
Charles ju je kao dječak jako volio - aleje tamnih čempresa, dugi nizovi
malko odmaknutih kipova, prilike napola pokrivene sjenama i u središtu,
na vrhu uzvisine, vila koja blista između stabala, impozantna i zlokobna,
nimalo slična ni jednoj kući koju je vidio. Svaki put kad bi ga odveli u
posjet prastricu, slika bi ga iznova privukla: boje, meki sfumato, kao i
priča koja se, kako mu se činilo, nameće iz tog prizora. Priču je, usput,
jednom pokušao zapisati. Počeo je neodlučno, ali samouvjerenost je
polako bivala sve veća te je na koncu otac od njega zatražio da mu
pokaže što to radi cijeli dan samo kako bi odbacio Charlesov trud kao
prazan dječji hir koji ne zavređuje njegovo vrijeme. Šteta, reći ćete vi i
ocijeniti znakovitim to što Charles više nikad nije pokušao napisati ništa
slično i što se tog događaja jedva i sjeća. A i šteta je, možda ćete
pomisliti, što sada sliku ne promatra kao priču ili umjetničko djelo, već
samo i isključivo kao predmet - kao dokaz koji bi možda mogao nešto
otkriti. U mislima je vidio kako se na kistom istočkanim bojama, preko
cijelog platna, ukoso širila zraka sunčeva svjetla. I onda, odjednom, sve
mu postane jasno. Postane mu jasno kao znanstveniku, što on jest,
dakako, među ostalim, i bio. Naime, na mjestu gdje je visjela slika nikad
nije bila pod izravnim sunčevim svjetlom; jedino svjetlo na njoj odraz je
zrcala obješenog na suprotnom zidu, iznad kamina. Zrcalo se, prisjetio se
Charles uzbuđeno, oduvijek činilo odveć kićeno za tako klasično,
jednostavno uređenu sobu. Sjetio se jednog dosadnog davnog popodneva
kad ga je Maddox prisilio, bio je tada mnogo mlađi i nemirniji, da stane
ispred zrcala dok mu je on pokazivao rezbarije i bogate detalje
objašnjavajući mu da je točno ime za stil u kojem je okvir izrađen - ne
barok, nego... nego... Charles je tragao za pravim nazivom. Počinje sa r -
rokoko? Ne, nije to, nego nešto slično. Ne rokoko, nego rocaille.10
Charles je, ne znajući dobro francuski, tupo zurio u strica, nimalo
pametniji, a Maddox mu je pokazao obilje izokrenutih pužića i
nazupčanih kapica upitao ga na što mu nalikuju.
- Na školjke, striče Maddox. Poput onih koje sam našao na plaži u

152
Fileyju prošloga ljeta, samo što su ove veće. Mnogo veće.
- Pa što onda znači riječ rocaille?
Charles se bio namrštio pa nesigurno upitao: - Shelley?11 Nikad mu
nije bilo jasno zašto je Maddox na taj odgovor s užitkom prasnuo u
smijeh.
No sad mu jest jasno.
Pojurio je niza stube u salon dok je Molly na odmorištu dugačkom
peruškom skidala paučinu.
- Abele! - vikne. - Gdje si, Abele?
- Što trebate, gospon Charles? - upitao je Abel, koji je sjedio pokraj
usnulog gazde.
Charles nahrupi u salon.
- Nisam ga htio buditi - kazao je Abel. Charles se zaustavi teško
dišući.
- Mislim da znam gdje su stranice koje nedostaju - kazao je nešto
tiše. - Bile su ovdje cijelo vrijeme. Skrivene su u onom zrcalu.
Abel pogleda zrcalo pa opet Charlesa. Bio je sumnjičav.
- Zašto to mislite?
- Objasnit ću ti poslije. Možeš li mi pomoći? Želim vidjeti što je iza
zrcala.
Charles dogura stolac s naslonjačem ispred kamina. Abel mu je
pridržavao stolac dok je on pokušao skinuti težak okvir. Mislio je da je
zrcalo obješeno kao slika, ali na svoje razočaranje, uvidio je da se nije
dalo skinuti.
- Je li ta prokleta stvar pričvršćena čavlima, Abele? - upita te ugleda
svoje zasjenjene, ljutite oči u potamnjelom zrcalnom staklu.
- Ne bih znao teći, gospon Charles - odgovori Abel. - Nisam ga ja
zakvačio. Gazda je pozvao tesara, posebno za to. Ima tome već puno
godina.
No Abel još nije ni završio kad je Charles, podigavši se na nožne
prste, shvatio da je zrcalo u blagom kutu odmaknuto od zida. Tako
blagom da je s poda razmak gotovo neprimjetan, no pri vrhu je kut
dovoljno velik da bi se iza zrcala, vidio je, moglo umetnuti nešto nalik

153
tankoj srebrnoj cijevi. Charles se morao dobrano protegnuti, ali ipak je
bio dovoljno visok da dohvati i izvuče cijev. Metalna površina bila je
mjestimice zahrđala, ali cijev se inače činila nedirnutom. Zasigurno je
napravljena po narudžbi jer je savršeno pristajala u svoje uzano
skrovište. Premda je bio oduševljen otkrićem, Charles nije mogao ne
zamijetiti koliko je truda stric uložio u skrivanje i koliko je toga, prema
tome, bilo na kocki. No o tome će razmišljati kasnije, pomisli. Sada
samo želi znati. Preokrene cijev, protrese je i - s uzbuđenjem koje u istoj
mjeri dijele detektiv, novinar i akademski istraživač - pričeka da svitak
požutjela papira polako sklizne u njegovu ruku.

154
 OSMO POGLAVLJE

Harriet

3. siječnja 1817.

Istraga o slučaju gospođe Harriet Shelley,

provedena po nalogu cijenjenoga gospodina Williama Godwina,
Skiner Street, Holborn

Na ovim stranicama ispisujem konačno izvješće o ovom bolnom

slučaju, koji je prouzročio tako mnogo tuge i zbog kojeg sam platio silno
veliku cijenu. Da ga barem nisam prihvatio; da sam barem bio odlučan i
držao se svog zavjeta kako nikad neću ponovno prihvatiti posao koji je
na bilo koji način povezan s tim imenom - s imenom od kojeg mi se ruka
trese dok ga pišem, koje mi je i danas mučno čuti, a kamoli izgovoriti.
Ali moje obećanje jednoj osobi i osjećaj obveze prema drugoj naveli su
me da pristanem protivno svom razumu, protivno svojoj prosudbi,
protivno meni samom. Vjerovao sam kako ću im, ako malko pretrpim,
pomoći da budu trajno sretni. Tada nisam mogao znati da će moja pomoć
biti tako kobna.
Koliko se god to činilo neobičnim s obzirom na ono što se dogodilo
prije, nisam upoznao Godwina sve dok, trećeg tjedna prošloga rujna, nije
zatražio da ga posjetim u njegovoj kući. No poznavao sam ga po imenu,
pa sam isto tako poznavao njegov ugled i djelo, kao i bilo koji čovjek
koji ima široke čitalačke interese i energičan um. Međutim, odmah sam
iznio kako se duboko protivim zaključcima Političke pravde i oštro

155
osuđujem njezin utjecaj jer sam na vlastite oči vidio kakve pogubne
posljedice izaziva. Upravo sam zbog tih pogubnih posljedica, za koje
sam se čeličio uz mnogo patnje, isprva odbio susret. No Godwin mi je
poslao novo pisma u kojem je naveo kako samo ja posjedujem umne
sposobnosti koje su mu potrebne i da me je preporučilo nekoliko
njegovih uglednih poznanika (koje je ljubazno nabrojio). Priznajem da je
to godilo mom ponosu i potaklo mi znatiželju. Smatrajući - pogrešno,
pokazat će se - da osoba koju prezirem nije više u Engleskoj, prosudio
sam da ne stavljam mnogo toga na kocku ako pristanem na uvodni
susret. Da sam pogriješio - i to katastrofalno - postat će jasno u daljnjem
dijelu izvješća.
No to ću zasad ostaviti. Idući tog jutra u Skinner Street, priznajem da
sam s određenim strahopoštovanjem iščekivao susret s istaknutim
filozofom, sjajnim misliocem, inspirativnim umom. Na njegovu me
mjestu dočekao nizak, proćelav, čvrsto građen čovuljak, s dugačkim,
tankim nosom i vrlo neugodnom ženom. A i da nisam iz vlastitih izvora
saznao kako je gospodin u nesigurnoj financijskoj situaciji, odmah bih
vidio da mu posao s knjižarom, čiji je vlasnik postao, ne ide nimalo
dobro: bila je loše vođena, nalazila se na lošoj poziciji, a police su bile
poluprazne. Isprva sam se pitao, trenutak- dva, zašto bi ijedan poslovni
čovjek za pultom zaposlio tako bojažljivu i samozatajnu trgovkinju, no
ubrzo sam saznao kako je djevojka starija kći prve žene gospodina
Godwina, gospođica Fanny Imlay. Bila je ona, prema prvom dojmu,
skromno, blago i dobronamjerno biće, no bilo je očito da Godwin smatra,
iz onog što je rekao kasnije, i to - moram napomenuti - u djevojčinoj
nazočnosti, kako je gospođica Imlay po svojim kapacitetima znatno
inferiornija njegovoj kćeri koju je imao s istom dimom. Za potonju je
držao da je neobično smiona i živahna uma i gotove nesavladiva u
svemu čega se lati, a Fanny je, premda staložena i pronicava bila odveć
lijena. Svoju je kćer doživljavao vrlo lijepom, a za Fanny je, u najboljem
slučaju, govorio da »nije neprivlačna«. Dok je to govorio, više sam puta
pogledavao prema spomenutoj djevojci i bilo mi je jasno kako je već
navikla slušati da je se tako podcjenjuje u odnosu na mlađu sestru.

156
 Ne spominjem ovo ponašanje samo kako bih ga osudio ma koliko
osuda bila zaslužena, već kao naznaku onoga što će uslijediti. Vjerujem,
naime, da je takvo Godwinovo ponašanje - takva krajnja bezobzirnost -
imala svoj udio u tragediji koja će se uskoro dogoditi. Što se mene tiče,
iz onog što sam mogao zapaziti u ono malo vremena, djevojku sam
ocijenio kreposnom, krotkom i ljubaznom. To su ženske osobine kojima
se, po mom mišljenju, treba diviti, koje treba gajiti premda ih njezina
proslavljena majka, poznata po zalaganju samo za ženska prava i
slobode, nije ni cijenila ni Doticala. Gospođica Fanny nije toj dami
sličila naravi, ali ni izgledom, što sam mogao vidjeti prema vrlo dobrom
portretu gospođe Wollstonecraft Godwin, koji je visio iznad kamina.
Činjenicu da tako dobar portret bivše supruge visi na središnjem mjestu
u prostoriji svaka bi druga supruga mogla smatrati iritantnim, a da ga
takvim, i to izrazito iritantnim, doživljava i nova gospođa Godwin, bilo
mi je odmah jasno, baš kao i to da njezin suprug toga uopće nije bio
svjestan.
Spomenuta gospođa Godwin najprije se pobrinula za piće - točnije,
naložila je gospođici Imlay da ga donese - a onda je sjela pokraj supruga
i predložila da počne s iznošenjem činjenica o slučaju. Bio sam,
priznajem, zbunjen. Povremeno sam, radeći svoj posao, susretao
pronicave i inteligentne žene - žene koje su bile sposobne slijediti načeta
logike i opažanja koje sam uvijek detaljno izlagao - ali nisam očekivao
da ću takve osobine pronaći kod gospođe Godwin, Njezina pojava
govorila je odlučno protiv toga, no postupno sam shvaćao kako njezine
sirove crte lica, upadljive grudi i vrlo neobične zelene naočale skrivaju
poprilično lukav um premda se nije mogla pohvaliti ni obrazovanjem ni
razumom, u strogom smislu tih riječi. Čudio sam se, tijekom
upoznavanja s njom, a i s obzirom na ono što sam o njoj čuo od drugih,
kako je uspjela navesti muškarca poput Godwina da je uzme za ženu, ali
što sam je više slušao, to sam više razabirao kako je ostvarila taj
pothvat.
Dama o kojoj pišem odmah je naglasila kako želi da sve ostane u
strogoj diskreciji, na što sam si ja uzeo slobodu i podsjetio je kako je

157
njezin suprug u tom smislu već dobio jamstva od mojih klijenata i da
stoga može biti sigurna da će tako biti i dalje. Tako umirena, nadugačko
je nastavila izlagati tadašnje okolnosti. Bilo je očito da ne zna za
događaje koje sam ovdje već naznačio, a iz suzdržana izraza lica njezina
muža bilo je nemoguće razaznati je li i on jednako neupućen. I tako sam
bio prisiljen izdržati dugačak prikaz preljubničke veze između kćeri
gospodina Godwina i muškarca koji ju je zaveo - muškarca kojeg je
moja sugovornica u jednom dahu nagrdila, a već u drugom ga uzdizala
kao »sina baroneta, znate, s golemom srećom« Također mi je rekla, što
sam već znao, da je njezina kći napustila Englesku zajedno s njima i da
im je pravila društvo na nedavnom putovanju u Švicarsku. No dotad
nisam znao za glasine da Shelley razmatra povratak na svoje bivše i još
uvijek zakonito bračno ognjište. Odmah ću priznati da nisam bio šokiran,
pa ni iznenađen kad sam to čuo, i to s razlogom. S obzirom na ono čemu
sam svjedočio, znao sam da je taj nitkov spreman na svakojake podlosti
ma kako ogavne bile.
No moja sugovornica nije znala ništa o tome; usto, nije mi bila
potrebna nadnaravna ili nadljudska pronicavost kako bih shvatio da su
Godwinovi govorkanja o takvoj Shelleyjevoj namjeri, ako su uistinu
postojala, odveć ozbiljno shvatili, i to zbog posljedica koje bi takva
odluka mogla imati za njih dvoje. Gospođa Godwin dobro je pazila da
mi iznese samo doličnu roditeljsku brigu zbog neugodne situacije u kojoj
bi se, da se to dogodi, našla gospođica Godwin, no ja sam bio uvjeren
kako je neuobičajen nemir koji me dočekao u kućanstvu u Skiner Streetu
prouzročen još ozbiljnijim strahom. Nisu bili svjesni, u to nema sumnje,
da sam znao kako je Shelley obećao obilato pomagati Godwinu pri
plaćanju njegovih dugova i da većina njih, ako ne i svi, još nije
podmirena. Znao sam i to da je Shelley u tjednima prije svog bezglavog
odlaska u Europu izbjegavao sudsko uhićenje.
Tada sam upitao, praveći se da sam neupućen, ali zainteresiran za
odgovor, jesu li gospodin ili gospođa Godwin osobno razgovarali sa
Shelleyjem glede planova koje je imao sa svojom ženom. Oni su se na to
zgledali, a gospođa Godwin je odgovorila, malko crvena u obrazima, da

158
je sva izravna komunikacija prestala onog dana kad je pjesnik prvi put
napustio London u društvu dviju mladih žena, prije otprilike dvije
godine, »Gospodin Godwin zabranio mu je dolazak u kuću«, rekla je
ona, »i to s punim pravom, nakon takve skandalozne i sramotne izdaje.
Naime, zakleo se da će prestati viđati Mary. Stajao je na istom mjestu
gdje vi sad stojite i zakleo se da je veza gotova, da više neće biti
skrovitih sastanaka u ponoć i razmjene tajnih poruka. A onda je naglo
pobjegao s njom, usto namamivši moju Clairy da pođe s njima.«
Gospodin Godwin, nastavila je njegova žena, nije prekinuo održavati
korespondenciju s »delinkventom«, ali samo glede »određenih
financijskih pitanja«. Zaključio sam da je riječ o ranije spomenutim
novčanim predujmovima. Tek sam mnogo kasnije i prekasno, saznao da
je Fanny, nakon što se Shelley vratio u London, bila posrednik između
dviju neprijateljskih strana zastupajući jedne i druge najbolje što je
znala, uzimajući k srcu - kako mi se čini - sve žalosne posljedice te
opore i svadljive komunikacije.
S rastućim ogorčenjem promatrao sam kako gospodin Godwin
prilično umišljeno prati izlaganje svoje žene. Unatoč tome što sam prema
Shelleyju osjećao gađenje, što su mi i njegovo ponašanje i načela bili
krajnje odvratni, bio sam u iskušenju upitati kako filozof Godwin
usklađuje svoju javnu osudu institucije braka s progonom muškarca koji,
po svemu sudeći, vrlo revno slijedi takav stav. No ostavio sam to za
sebe, kao i upit koliko je pravedno - moralno ili čak i zakonski -
salijetati takvu osobu zahtjevima za novac, a ne ustupiti joj ni trenutak
svog vremena za razgovor. Gospođa Godwin u međuvremenu je postala
još mrzovoljnija; rekla je kako je trenutačno stanje stvari vrlo tegobno i
nezadovoljavajuće te ocijenila da je teško, ako ne i nemoguće, doći do
bilo kakve informacije o Shelleyjevim daljnjim namjerama.
To je, ukratko, trebao biti moj zadatak.
Već sam bio napisao kako sam se zavjetovao da više nikad neću
imati posla s tim čovjekom, kojeg sam smatrao kriminalcem i huljom i
nisam imao namjeru ponovno se upletati u situaciju koja bi mogla
dovesti samo do, znao sam, nove boli i žaljenja. Stoga sam im odmah

159
odgovorio da se obično ne bavim takvom vrstom istraga te da ću
potražiti drugog detektiva koji će im biti od veće pomoći. Na to je
gospođa Godwin vrlo slikovito počela govoriti o duševnoj boli koju trpi
njezina pokćerka zbog užasne mogućnosti da je napusti muškarac u čije
se okrilje tako lakoumno bacila.
»A moramo misliti i na njezina malog Williama«, rekla je vadeći
rupčić. »Tako mileni dječačić, kojemu nije ni devet mjeseci. Bistar,
dobroćudan i bezazlen mrvičak. Da ga samo možete vidjeti, gospodine
Maddox, sigurna sam da biste se predomislili.«
I tako sam se - ispunjen zlim slutnjama - predomislio.
Gospodin Godwin tada se javio prvi put iznoseći mi različite
praktične pojedinosti, ostavljajući tako jasan dojam da se smatra odveć
uznositim za manje dolične činjenice i da je takve nelagodnosti prepustio
na rješavanje svojoj ženi. Obje djevojke, i njegova kći i kći gospođe
Godwin, rekao je. trenutačno su u Bathu, a Shelley je više puta viđen u
gradu, po zadaći koju je, bio je uvjeren Godwin, obavljao za lorda
Byrona - trebao je nakladnicima isporučiti rukopis koji mu je Njegova
Milost povjerila u Švicarskoj. Moguće je da je Shelley tijekom jednog
od tih dolazaka posjetio svoju ženu, ali Godwin nije znao prebiva li
dama još u očevoj kući.
Gospođa Godwin u tom je trenutku postala vrlo brbljava. Glasno je
rekla kako Harriet Shelley nije nikakva »dama«, nego kći vlasnika krčme
i da nije par sinu baroneta unatoč svojim otmjenim manirama, te da je.
štoviše i što svi znaju, navela Shelleyja da je uzme za ženu iz sažaljenja i
da svi koji su imalo upućeni u tu vezu znaju kako je on nikada nije
volio, a ni ona njega. Godwinu je, razumljivo, bilo nelagodno zbog
takvog nepristojna i sirova ispada, ali premda je prostačke navode svoje
žene oprezno ocijenio nagađanjima, rekao je kako uistinu može potvrditi
da je gospođa Shelley vrlo glupava iako prekrasna djevojka te da je više
puta sam svjedočio kako nepromišljeno govori o temama o kojima
gotovo ništa ne zna.
»Ne može se poreći«, nastavio je vrteći svojom duguljastom,
koščatom glavom, »da je moja kći mnogo prikladnija životna družica za

160
muškarca tako nesumnjiva potencijala unatoč nesretnim i vrlo neugodnim
okolnostima pod kojima je došlo do njihove veze. Partnerica takvog
muškarca trebala bi biti filozofski nastrojena i umna, a gospođa Shelley
očito nije ni jedno ni drugo.«
Gospođica Fanny je, slušajući da se tako govori o gospođi Shelley,
postala rastresena i počela vrlo ganutljivo plakati tvrdeći da je Harriet
vrlo draga djevojka - da se profinjeno izražava, da se elegantno odijeva i
da nikad ni o kome nije rekla ružnu riječ. Rekla je da Shelleyju nije
učinila ništa nažao, da ga je voljela i da je bila odveć mlada i naivna da
bi znala što ta ljubav može značiti. Zapitao sam se tada što djevojka
poput nje može znati o ljubavi, a zaintrigiralo me i rumenilo na njezinim
obrazima kad je spomenula pjesnika. Bila je to samo trenutačna intuicija,
ali danas se pitam jesam li mogao nešto poduzeti i tako zaustaviti daljnje
događaje. Ali kako sam joj ja, nepoznati stranac, mogao ponuditi utjehu i
savjet kad je to zadaća majke? Dama kojoj je sudba namijenila tu
majčinsku ulogu nije, činilo se, ni najmanje bila svjesna onog što sam
uvidio, već je bezobzirno odvratila kako je »Harriet uvijek vrtjela jadnu
budalastu Fanny oko malog prsta«. A zbog te se opaske djevojka samo
još više uzrujala. Gospođa Godwin je na to skupila usne i rekla kako će
najbolje biti da se Fanny povuče u svoju sobu te ju je žustro odvela, kao
da je riječ o djetetu od osam godina, a ne djevojci od dvadeset dvije. Ja
sam vidio sasvim dovoljno i spremio se za polazak rekavši da ću, kako
su zatražili, učiniti sve što je u mojoj moći da ustanovim trenutačno
boravište nestale gospođe Shelley.

Godwin mi je dao broj kuće u Marchmont Streetu, a ja sam odmah

organizirao motrenje u iščekivanju Shelleyjeva povratka. Već sam ga
nekoliko puta bio vidio vlastitim očima, no muškarcu kojeg sam
postavio na stražu činilo se kao da opisujem neku apsurdnu karikaturu.
Ali kad je nekoliko dana poslije došao k meni, rekao je da je uistinu
vidio muškarca koji je potpuno odgovarao opisu: razbarušena kosa,
grozničave oči, pogrbljena leđa, koji se rumenio i hihotao poput
djevojčice te bio odjeven u neusklađenu prljavu odjeću koja bi bila

161
prikladna dvanaestogodišnjem dječaku. Moj je čovjek slijedio pjesnika
do nekog jeftinog restorana. Ondje se Shelley sastao s grupom prijatelja,
no večerao je samo kruh koji je umakao u zdjelu s mlijekom, u kojem su
plutale pekarske grožđice, koje je on nekoliko puta krišom bacio na
bezazlene goste. U jednom je trenutku tijekom večere jedan od njegovih
prijatelja zacijelo rekao nešto što je raspalilo njegovo zanimanje jer mi je
moj čovjek opisao kako je Shelley odjednom bacio ruke u zrak, vrisnuo i
silovito se zavalio u stolac, koji se srušio pod njegovom težinom.
Pjesnik se našao na podu, gdje je ostao ležati vičući i topćući nogama
nekoliko minuta sve dok si njegovi nesretni prijatelji nisu uzeli u zadatak
da ga usprave.

Kad sam ga prvi put sreo, zapitao sam se ima li u njegovoj obitelji
zabilježenog ludila. Štoviše, jednom sam bio preporučio da se u vezi s
tim potraži savjet Williama Lawrencea jer Shelleyju je očito bila
potrebna medicinska njega koju je takav liječnik mogao pružiti, ali nisam
naišao na odobravanje. A kad sam istu temu načeo kod Godwinovih,
dočekala me jedino sumnja i poricanje. Priznajem da u tome nisam
stručnjak, ali viđao sam, premda rijetko, primjere takvog ponašanja i nije
mi poznato da je vodilo kvalitetnom i zdravom životu. Dopuštam da
mnogi takvi pojedinci isijavaju osobit i trajan šarm - da se mnogi od njih
po svim bitnim karakteristikama mogu činiti, i to tijekom duga razdoblja,
posve jednakima svojim bližnjima, ali to je bolna i opasna iluzija. Takvi
ljudi na kraju su uvijek otrov i kletva za sve koji ih okružuju.To što oni
sami to ne mogu uvidjeti, štetu koju za sobom ostavljaju čini još
kobnijom.
Ali da se vratimo na stvar. Moj je čovjek slijedio Shelleyja natrag dc
sobe koju je unajmio, iz koje više nije izlazio. Ne uputivši se ni ženi ni
bilo kome drugome, sljedećeg je jutra kočijom otišao iz Londona.
Idućeg tjedna poveo sam istragu o boravištu gospođe Shelley. Isprva
se uistinu činilo da još živi u očevoj kući u Chapel Streetu, ali vrlo
povučeno. Nitko je nije primijetio izvan kuće, ali je zato dadilja često
viđena u šetnji s dvoje djece. No uskoro smo otkrili da je otišla iz kuće

162
Westbrookovih prije nekoliko tjedana i da nitko ne zna gdje trenutačno
boravi. Tada sam, posve neočekivano, dobio poziv za novi susret u
Skinner Streetu. Poziv koji je pisan i poslan u strahu i nemiru, ovoga
puta ne zbog sebičnosti i pohlepe, nego zbog, pokazat će se, prve u nizu
od neizrecivih katastrofa.
U ovom slučaju, možda više nego u ijednom drugom, sebi ne
predbacujem ništa. Ne znam što sam još mogao učiniti, osim da sam se
možda zauzeo za ljubaznost i brigu koje su, činilo se, tako očajnički
potrebne, ali istinski sumnjam da bi moje riječi bile prihvaćene. Dugo
iskustvo me naučilo da su ljudi najmanje svjesni posljedica svog
vlastitog postupanja i da su najtvrđa srca kad to trebaju promijeniti.
Činjenice su, ukratko, ovo. Tog jutra, nakon nekoliko dana teške
potištenosti - koju su, čini se, samo produbila pisma iz Batha - Fanny
Imlay nestala je iz kuće. Cijelo je kućanstvo bilo na nogama - sluškinje
su poslane na sve strane u nasumične i neuspješne potrage, a najmlađe
Godwinovo dijete, naoko bojažljiv momčić od kojih trinaest godina,
glasno je plakao za sestrom i vukao se po kući, na što nitko nije obraćao
pozornost, Godwina sam pronašao zgrbljena nad pisaćim stolom, šutljiva
i tmurna. Takav je i trebao biti. Što se može pomisliti za oca kome su
sve tri djevojke, povjerene njemu na brigu, poduzele takve ekstremne
korake da bi pobjegle od njega? No, po mom mišljenju, nije samo on bio
kriv. Zadrhtim kad pomislim kakav je život Fanny vodila u toj kući -
Godwin je bio nemaran skrbnika, a njegova žena stalno je imala svoje
mrzovoljne prohtjeve. Ondje je živjelo petero djece, a ni jedno nije imalo
oba ista roditelja: Fanny, sirota djevojka, jedina je bila i bez majke i bez
oca i najviše joj je od svih bila potrebna podrška i ljubav koju može
pružiti samo pravi roditelj.
Suočen s takvom nesrećom, Godwin je postao još šutljiviji, ali je
njegova žena bila još glasnija, ako je takvo što uopće bilo moguće.
Jadna budalasta Fanny, neprekidno je ponavljala, uvijek je zapadala u
takvu depresiju na najmanji povod, pa i bez ikakva razloga. »Zapamti
što ću ti reći, Williame«, obratila se mužu, »To je samo još jedan
pokušaj da se progura u prvi plan, da je ljudi primijete. Ta se djevojka

163
nikad nije znala prikladno ponašati - ali što očekivati kad joj je otac bio
onaj avanturist Imlay? Sve će to ispasti bura u čaši vode, kažem ti.
Kladim se da se već predomislila i sad se vraća kući podvijena repa.
Čut će me kad dođe, ne sumnjaj u to.«
Ta prostačka tirada naposljetku je prenula filozofa iz njegovih
mračnih misli. Rekao je ženi, malko ljutito, da je mogla bolje čuvati
tajnu o Fannynim roditeljima pred njom ili joj to, ako ništa drugo,
priopćiti na pažljiviji način. Iz toga sam zaključio da je sama Fanny, iako
su okolnosti njezina rođenja bile općepoznate i izvan obitelji, tek
nedavno saznala da je izvanbračno dijete. Bilo mi je jasno koliko ju je
bolno to zacijelo pogodilo i zabrinuo sam se mnogo više no što je
gospođa Godwin, očito, smatrala nužnim ili prikladnim. Ta se briga samo
pojačala kad me Godwin poveo u stranu i rekao mi da je prije samo
nekoliko dana Fanny bila strašno razočarana jer joj je propala dugotrajna
ambicija da se priključi neudanim sestrama svoje majke u njihovoj školi
u Dublinu i započne karijeru učiteljice. Gospođa Godwin tad se glasno
ubacila rekavši da je to Maryna krivnja, a ne Fannyna i da se sestrama
ništa ne može zamjeriti. Nevoljko sam se u svemu morao složiti s
opaskom gospođe Godwin - vrlo je vjerojatno da su zbog javnog
skandala, nastalog ljubavničkim bijegom gospođice Godwin, spomenute
dame odlučile da neće ponuditi namještenje djevojci koja živi u istom
kućanstvu premda je riječ o njihovoj nećakinji. To što Fanny nije bila
nimalo kriva za taj zaokret u svojim očekivanjima, nije joj moglo pružiti
osobitu utjehu. Zasigurno je pomislila da je ostala bez ikakve
mogućnosti da si izgradi život neovisno o obitelji. Godwin me zamolio
za savjet, a ja sam mu rekao da je djevojka, budući da vjerojatno nema
drugih prijatelja i rođaka, mogla pobjeći na samo dva mjesta: svojim
polusestrama u Bath ili već spomenutim tetkama u Dublin, no Dublin je,
kazao sam, izglednija mogućnost. Stoga sam predložio sljedeće: u Bath
ću poslati jednog od svojih najpovjerljivijih ljudi, a sam ću se zaputiti u
Swansea jer se djevojka najvjerojatnije odlučila za tu luku kao polazište
za Irsku. Zabilježio sam opis gospođice Imlay i zamolio gospođu
Godwin da ustanovi mogući sadržaj njezina putnog kovčega. Moje su

164
brige postale još mračnije kad se dama vratila u prizemlje i izvijestila me
da je Fanny sa sobom uzela samo malu torbicu i odjeću koju je imala na
sebi. »I onaj sat koji joj je Mary kupila u Švicarskoj«, rekla je.
»Nemojte to nikako izostaviti. Skup sat.«
Ni dva sata kasnije ukrcao sam se u kočiju za Swansea sa sobom
povevši Georgea Frasera; izabrao sam ga među ostalim pomoćnicima jer
je već poznavao dvije mlade žene u Bathu. Bilo je to sporo i neugodno
putovanje; padala je kiša i konji su bili u blatu do putila.12 Ostavivši
Frasera na njegovu odredištu, ja sam na svoje stigao kasno popodne 9.
listopada. S mora je puhao oštar vjetar i više od svega želio sam vruću
kupku i poštenu večeru. No zanemario sam obje želje i odmah se zaputio
svom poznaniku, zaposleniku lučkih vlasti. Bio mi je čovjek od
povjerenja već više od deset godina i mnogo mi je puta dojavio ključne
podatke o dolasku i odlasku irskih poštanskih brodova. Prestao sam
brojiti koliko je zločinaca na taj način uhićeno i koliko ukradene robe
vraćeno. Ali taj put, nažalost, obojica smo bili osuđeni na potpuni
neuspjeh. Tog dana, zbog nepovoljnog vjetra, za Irsku je isplovio samo
jedan brod, a na njega se nije ukrcala ni jedna djevojka koja bi
odgovarala opisu gospođice Imlay. Dobivši od poznanika obećanje da će
biti budan i brzo mi dostaviti svaku vrijednu novost, zaputio sam se u
odvratno svratište, u kojem sam od mrzovoljne i neuredne gazdarice
naručio kakav- takav objed. Poslije sam, čim sam mogao, otišao na
spavanje, sav iscrpljen, malodušan i tjeskoban.
Tada nisam znao da je Godwin istoga dana primio Fannyno pismo, u
kojem je tako emotivno pisala da je otišla na put s kojeg se, vjeruje,
nikad neće vratiti, pa je odmah krenuo za njom. Nisam znao - i to će me
proganjati do smrti, da se ni sat vremena nakon mog odlaska iz bučnog i
smrdljivog bara u Mackworth Armsu, začulo kucanje na vratima.
Djevojka je tihim i drhtavim glasom upitala ima li raspoložive sobe za
pristojnu damu koja putuje sama. Tražila je samo jednu malu sobu, za
samo jednu noć. Otići će, rekla je, sljedećega jutra.
Sada se s bolom pitam kako je provela te posljednje sate. Koliko je
puta usnama prinosila bocu s tinkturom opijuma prije no što je skupila

165
hrabrosti da uzme smrtonosnu dozu. Mračne su joj se misli zacijelo
vraćale na majku, koju jedva da je poznavala; i ona je također pokušala
okončati život koji joj je postao nepodnošljiv. Također, pitam se je li
nešto moglo spriječiti tragičan događaj. Neočekivana ljubazna riječ,
zabrinuto kucanje na vratima, pismo ljubljene osobe. Ali pomoć nije
došla. Kad se na obzoru iznad pustog, željeznog mora počelo uzdizati
sunce, probudilo me silno komešanje u hodniku. Ustao sam u strahovitoj
žurbi, pun zlih slutnji; užasan predosjećaj pritisnuo mi je srce poput
olova.
Pronašla ju je spremačica. Bilo joj je dovoljno da samo jednom baci
pogled na djevojku na krevetu kako bi shvatila da se dogodilo nešto
strašno. Ležala je potpuno odjevena na koperdeki; u jednoj joj je ruci bio
sestrin posljednji dar, a u drugoj zgužvani list papira. Znam to jer sam
sve vidio vlastitim očima. Prije no što su stigli liječnik i policajac, kao i
svi oni dokoni nepristojni znatiželjnici, gurnuo sam spremačicu iz sobe i
tresnuo vrata za njom. Potom sam prišao krevetu, spustio dlan na blijedo
djevojčino čelo i, drhtava srca, opazio da na trepavicama još uvijek ima
suza. Uzeo sam papir iz njezine hladne, ukočene ruke i pročitao poruku
koju nam je ostavila.
Dugo je tome kako sam odlučila da je najbolje da okončam život
ljudskog stvora čije je rođenje bilo neželjeno i koje je neprestano
donosilo bol onima koji su se pod cijenu svog zdravlja upinjali da
njemu bude dobro. Možda će vas vijest o mojoj smrti zaboljeti, no
uskoro će vas prekriti blaženstvo zaborava i nećete se sjetiti da je
postojala Fanny Imlay.

Moja dužnost - moja profesionalna dužnost - bila je jasna.

Oproštajno pismo mora ostati ondje i policajac ga mora vidjeti. No ja
sam imao i uzvišeniju dužnost, barem sam tada tako mislio. Ne prema
njezinoj obitelji, koja bi je, bojao sam se, uistinu brzo zaboravila, nego
prema samoj djevojci. Znao sam kakav bi skandal izbio, kakve bi se
glasine raširile kad bi se saznalo njezino ime i kakva bi je ogavna
nagađanja pratila u grob da se raširi vijest kako je djevojka tako blisko

166
povezana s obitelji Godwin ovdje počinila samoubojstvo, očajna i sama.
Začuvši korake na stubama, shvatio sam da nemam više vremena i donio
sam odluku zbog koje ni jednom, ni na jedan trenutak, nisam požalio:
uzeo sam pismo, otrgnuo ime, pa brzo prišao ognjištu i bacio komadić
papira u vatru.
To nije bilo od velike koristi, ni od presudnog značenja, kako sam se
nadao. Naime, kasnije sam otkrio da je djevojka na korzetu imala
našivene majčine inicijale i bojim se da će u budućnosti bešćutna
zabadala otkriti tajnu koju sam tako očajnički nastojao skriti. Ali bar
tada su njezino siroto ranjeno ime i njezini posljednji sati, obavijeni
milostivim prikrivanjem, bili pošteđeni novinskih nagađanja, što će,
nadam se, potrajati još neko vrijeme. Premda joj nisam uspio spasiti
život, imao sam moć da je zaštitim mrtvu. Swansea je mali grad i vijest o
takvom nesretnom slučaju prenosi se vrlo brzo, no bio sam nesmiljen.
Nisam štedio ni truda ni novca i do sumraka trećega dana pobrinuo sam
se da zaključak istrage glasi kako je riječ tek o neobjašnjivoj smrti i da
nema aluzija na ludilo ili samoubojstvo, zbog kojih bi se s njezinim
tijelom postupalo uvredljivo i s podcjenjivanjem.
Završivši prvog dana sve poslove i poslavši Godwinu pismo u kojem
ga šturo obavještavam o sudbini njegove pastorke, napokon sam sjeo da
pojedem hladnu i neukusnu večeru. No tada se vrata svratišta naglo
otvore. Na njima sam, na svoj užas, ugledao muškarca kojeg sam
poznavao. Izgledao je sablasno, kao da je polumrtav. Lice mu je bilo
blijedo, kaput blatan, a obrazi umrljani, sada znam, suzama.
Shelley.
Počeo je nešto nepovezano mucati prestrašenoj gazdarici kad me
ugledao i užasnuto uzmaknuo. »Maddox!« viknuo je, a glas mu je
otkazivao poslušnost. »Zaskočili ste me kao Orest - pobjegao sam
pandžama nemilostivog zlikovca koji je pratio svaki moj korak, a onda
se ponovno našao zarobljen, posve iznenada, vašim mrkim i
nemilosrdnim pogledom!«
»Ako govorite o momku koji«, započeo sam, ali on me prekine. Oči
su mu plamtjele.

167
 »Kako se usuđujete tako podlo sumnjati u mene«, viknuo je.
Mještani pokraj ognjišta počeli su upirati prstom i šaputati. »Vidio sam
ga - to stvorenje - baš jučer. Bilo je ondje - kažem vam - zurilo je u mene
kad sam ulazio u kočiju za Bristol. Pošao sam onamo u potrazi za njom,
pisala mi je odande.«
Mislim da je tek u tom trenutku shvatio da ja ipak nisam neka
mračna izraslina njegova izmučena uma - da sam stvaran i da moja
nazočnost nije slučajnost, već da me ondje, kao i njega, natjerala ista
strašna nesreća.
»Nemojte mi reći«, teško je disao, »da je ona... da ste vi...«
Vidio sam njegov bolan pogled, vidio sam drhtaj posljednje
očajničke nade, ali moje je srce bilo željezno i hladno. Ispričao sam mu
što se sve dogodilo, što sam sve poduzeo, svaki, pa i najsitniji, strašan
detalj. Bez milosti, bez usrdnosti, bez poštede.
Svatko bi se drugi tada sažalio nad njime. Možda i ja, da nisam znao
što je sve učinio. Nisam ga mogao žaliti. Držao sam nož, znao sam gdje
je rana i zakrenuo sam oštricu što sam okrutnije mogao.
»Vidio sam je«, promucao je on naposljetku. »Prije dva dana. U
pismu je zatražila da je dočekam kad stigne kočijom iz Londona. Rekla
je - obećala je - da je na putu za Dublin. Da su njezine tetke popustile -
da se napokon može veseliti budućnosti. Ali glas joj je drhtao dok je
govorila.« Glas mu je uto puknuo, zario je lice u dlanove i,
nekontrolirano jecajući, rekao da nije znao, da takvo što nikad nije
spomenula, ne izričito i da ništa na svijetu ne može ublažiti njegov jad.
Sada više ne.
Spremao sam se izgrditi ga još više - reći mu da je svojom
nepažnjom povrijedio sve žene koje su imale nesreću sresti ga, sve one
djevojke koje je naveo da ga zavole, bio on toga svjestan ili ne - kad je
iznenada prodorno vrisnuo i srušio se na pod. Tijelo su mu potresali
strahoviti grčevi. Gazdarica nam je odmah prišla, prestravljena prizorom,
ali ja sam već viđao takve njegove napadaje. Znao sam da nailaze u
trenutcima šoka ili živčane napetosti, ali da nikad nemaju kobne
posljedice, čega se gazdarica očito bojala. Također, nagađao sam -

168
premda sam to izjavio samo jednom, i to bez nekog rezultata - da
Shelleyja ne bi bilo sram glumiti takve napadaje kako bi skrenuo
pozornost s krivnje koja bi mu se u tom trenutku možda mogla pripisati.
Stoga sam gazdarici rekao samo da ga smjesti u krevet u jednu od soba
na katu i da, ako simptomi ne jenjaju, nakon nekog vremena pošalje po
liječnika.
Bio sam odveć iscrpljen da te večeri još nešto poduzimam i od
gazdarice sam zatražio da me probudi jedino zbog kakvog hitnog slučaja
ili ako stigne poruka od mrtvozornika. Zamislite onda koliko sam bio
ljutit kad sam prije zore začuo glasno kucanje na vratima. Umorno sam
ustao i otvorio vrata - spremačica mi je pružila poruku ispisanu, znao
sam. Shelleyjevim rukopisom.

Više ništa ne mogu učiniti za nju. Sve što se moglo, učinili ste vi;
upravo sam dobio Godwinovo pismo u kojem zahtijeva da se vratim u
Bath. Preklinje me da ne narušavam pokojničin mir - da poštujem
njezinu želju za zaboravom i da pod svaku cijenu izbjegnem opasnost
da njegova žena i ostala djeca budu izložena teroru novinara. Da
ostanem na pogrebu, ta bi opasnost bila samo veća, po ću stoga već
ovog jutra - ovog časa - otići odavde i vratiti se svojoj Mary. Njezina
obitelj neće nazočiti ukopu sirote Fanny, no znam da ćete barem vi,
umjesto nas, obaviti tu tužnu zadaću.

P. B. S.

Pišem te riječi po sjećanju; poruku sam s gađenjem bacio u vatru čim

sam je pročitao.
O pogrebu ne želim previše pisati. Vjetar s mora nosio je kišu, u
crno odjeven svećenik žurio je s obredom kako bi što prije mogao
uživati pokraj svog velikog kamina, a tijela su, bila su tri, zašivena u
vreće od grubog platna, jedno po jedno bačena u blatnu grobnu jamu za
siromahe. Nisam znao ni koje je tijelo njezino.
Do kuće sam morao izdržati grozno, neudobno putovanje; nije mi bila

169
raspoloživa privatna kočija, nego sam se vozio javnom, pretrpanom, čiji
su teški kotači škripali i poskakivali na kaljavu putu. Fraser se, znao
sam, već vratio u London, pa sam sve te duge sate proveo zadubljen u
svoje misli. Pitao sam se mogu li mirne savjesti i dalje raditi za Godwina
budući da sada imam tako nisko mišljenje o njemu. Shvaćao sam njegov
strah od novinara, razumio sam njegovu želju da izbjegne nov nepotrebni
skandal, ali nisam mu mogao oprostiti - niti to mogu sada - što je
dopustio da to siroto dijete bude pokopano bez imena, samo, ni s kime
od bližnjih na pogrebu. Otad sam otkrio da su se on i njegova žena,
suočeni s ovom tragedijom, ponašali tako mirno - hladno, zapravo - da
nitko u njihovu kućanstvu nije imao pojma što se uistinu dogodilo.
Također, otkrio sam da su nastavili, što čine još i sada, davati svakojake
lažne izjave kako bi objasnili navodnu djevojčinu odsutnost pa, iako je
prošlo već toliko tjedana, jedan od njezine polubraće i ne sluti da je
mrtva.

Napokon sam se, prljav i gladan, vratio kući. Možda zbog tužne
sudbine sirote Fanny Imlay ili zbog duga samotnog preispitivanja, te me
večeri preplavila zla slutnja. Govorio sam si da su moji strahovi
nerazumni, ali nisam ih se mogao riješiti jer sam dobro znao da je zbog
Shelleyja više od svih nastradala njegova žena koja je, u većoj mjeri no
Fanny, bila prisiljena gledati kako joj mladi život zauvijek propada zbog
njegove surove sebičnosti. Zbog toga sam, premda je bilo kasno, pozvao
Jacoba Todda, čovjeka kojem sam naložio da se ulaguje jednoj od
sluškinja u kući Westbrookovih u Chapel Streetu, s nadom da ćemo tako
saznati štogod o gospođi Shelley. No za sve to vrijeme Todd nije otkrio
ništa. Naposljetku je priznao da je nedavno vidio sestru gospođe Shelley,
koja je napustila kuću na nekoliko sati, ali je nije slijedio. Pretpostavio
sam, premda je on to poricao, da je bio odveć zaokupljen objektom
svoje hinjene naklonosti da bi se bavio zadatkom za koji je bio
angažiran. Oštro sam ga izgrdio, optuživši ga za nemar i neoprostiv
propust koji može uroditi njemu nepojmljivim posljedicama. Rekao sam
mu da je otpušten iz službe i otpravio ga iz sobe pa naložio Fraseru da

170
prati gospođicu Elizu Westbrook. Moji su me doušnici bili izvijestili da
su ona i Harriet nevjerojatno bliske, osobito s obzirom na to da je
između njih kojih trinaest godina razlike. Štoviše, znao sam da je starija
sestra nekoliko mjeseci živjela sa Shelleyjima kad su se vjenčali. Nije
me iznenadilo što se iz te situacije izrodilo ogorčeno uzajamno
optuživanje, čak i prije no što je pjesnik napustio ženu. Još me manje
iznenadilo što je gospođica Westbrook bila među najgorljivijim
članovima obitelji koji su htjeli kazniti pokvarenjaka i javno ga
osramotiti. No tada me zanimalo samo zna li Eliza kamo je pobjegla
njezina sestra.
U tjednu koji je uslijedio gotovo svakodnevno dobivao sam smjerne
Godwinove molbe da proširim izvješće koje sam mu poslao iz
Swanseaja bilo kakvim novim podatkom koji sam u međuvremenu
doznao. Tim molbama uporno sam odbijao udovoljiti čak i kratkim
odgovorom. Nije mi bilo stalo do njegovih osjećaja misleći da ih ionako
nema previše. No jest mi bilo stalo, i to mnogo, do gospođe Shelley.
Pitao sam se gdje bi mogla biti i kakve su je okolnosti natjerale na takav
nerazborit potez. Bojao sam se najgoreg, a taj je strah postao još veći i
tegobniji kad me Fraser obavijestio da su Westbrookovi unajmili
mladića, Williama Aldera, da mrežom pretraži jezera u dijelu Hyde-
parka najbližem kući. Silno me to ojadilo, ali Fraser je uskoro saznao da
pretraga nije dala nikakav rezultat. Za nove vijesti trebalo je čekati još
neko vrijeme pa sam se pokušao zaokupiti ostalim hitnim slučajevima,
tada redom zapostavljenim. A onda me jednog jutra u studenom, sat
vremena prije doručka, Fraser probudio lupajući na vrata i dozivajući
me. Crven u licu i bez daha, rekao mi je da je gospođica Westbrook
sama odjenula djecu prije no što se itko u kući probudio i odvela ih u
kuću u blizini Hans- placea u Bromptonu.
»A znam i zašto je odabrala to mjesto«, rekao je svojim dubokim,
tromim glasom dok smo čekali da dovezu kočiju. »Onaj momak Aider
ima unajmljenu sobu u istoj kući. Čini se vjerojatnim da je i njoj
pronašao jednu. A i onaj je njezin muž bio ondje.«
»Jesi li siguran«, pridobio je on svu moju pozornost.

171
 »Gazdaričina kći opisala ga je do u tančine. Rekla je da ga je vidjela
dva ili tri puta otkad se mlada žena uselila, posljednji put prošloga
tjedna.«
Kratko sam ga pogledao čudeći se, ne prvi put, njegovoj spretnosti
da dobije informacije od žena. Činilo se da je izvanredno privlačan
ljepšem spolu unatoč obrijanoj glavi, slomljenu nosu i ne osobito
šarmantnu ponašanju. Uzeo sam ga u službu iz posve drugih razloga i u
tome nikad nije zatajio: mnogi su ljudi požalili što su mi lagali nakon što
ih je George Fraser detaljno obradio. Imao je dar za fizičko uvjeravanje,
a ja nikad nisam oklijevao iskoristiti taj dar za pravedan cilj. No čini se
da sam podcijenio njegove druge, manje opipljive sposobnosti koje su se
povremeno pokazivale gotovo jednako vrijednima.
»Zacijelo griješiš«, započeo sam. »Od prvog dana imam momka koji
pazi na sobu u Marchmont Streetu, a on odlučno tvrdi da se Shelley nije
vratio u grad.«
»Može biti, gazda«, odvratio je Fraser polako, vidno sumnjičav. »Ali
nije mi jasno kako bi se netko mogao zabuniti glede Shelleyja. Još nikad
nisam vidio tako čudnog tipa, to je činjenica.«
Morao sam se složiti. Uostalom, to što mi je rekao bilo je u
neobičnom skladu s onim što sam i sam doživio prije koja tri ili četiri
mjeseca, za što Fraser nije mogao znati. Naime, učinilo mi se da sam na
tren ugledao Shelleyja kako hoda Strandom ispred mene premda sam sa
sigurnošću znao da tada nije bio u Engleskoj.
U tom je trenutku stigla kočija i više nismo razgovarali o tome.
Manje od pola sata kasnije kočijaš nas je dovezao do kuće sa sobama za
iznajmljivanje. Predstavio sam se gazdarici i upitao je mogu li otići do
sobe gospođe Shelley. Nije joj mogla promaknuti raskoš moje kočije, a s
očitim zanimanjem pogledala mi je odijelo premda je to pokušala učiniti
neopazice. Vjerojatno joj nisu često dolazila tako otmjeno opremljena
gospoda.
»Gospođa Shelley, gospodine«, upitala je nevino, ili samo glumeći.
»Nemamo ovdje damu koja bi se tako zvala.«
»Dama ispodprosječne visine«, umiješao se Fraser koji je, za razliku

172
od mene, znao kako gospođa Shelley izgleda. »Prije punašna no vitka,
što se figure tiče. Nekad je bila prava ljepotica, rekao bih.«
»Ah, zacijelo mislite na gospođu Smith«, reče gazdarica. Izraz lica u
tom joj trenutku nisam mogao odgonetnuti. »Donosite poruku od njezina
muža? Nada mu se svakoga dana.«
»Ali nije li on...«, započne Fraser, no ja sam ga uhvatio za ruku te
zatražio da se vrati u kočiju i čeka me ondje. Nisam želio tako brzo
otkriti sve informacije koje sam znao.
»Ja sam, kao što ste tako bistro naslutili, pri...« No jezik mi je zapeo
na toj riječi i nisam je mogao izgovoriti. »Poslovni partner njezina muža.
Nedavno sam doznao da mu se žena našla u teškoj financijskoj
situaciji i želim učiniti sve što mogu da joj pomognem.«
U svakom slučaju, ovo posljednje bilo je točno.
»Hja«, frknula je nosom žena i sklopila ruke pa odmjerila moj fini
prsluk od pikea.
»Možete početi pomažući meni. Novcem. Duguje mi najamninu za
mjesec dana.«
Dobrohotno sam se osmjehnuo - barem se nadam da je tako izgledalo
- pa izvadio novčanik iz kaputa i izbrojio joj kovanice, jednu po jednu.
Time sam kupio, ako ne njezino povjerenje, onda popustljivost. Rekla mi
je da je mlada dama u sobi »na vrhu - u posljednjoj od svih« i ostavila
me da se sam snađem.
Uspinjući se uzanim stubištem, osjećajući miris vlažnih zidova,
pretpostavio sam što me čeka: majušna i, bez sumnje, smrdljiva soba
ispod nadstrešnice, s malim prozorom. Kad sam stigao na posljednje
odmorište, odmah sam uvidio da su moja nagađanja barem dijelom
točna. Odlučno sam pokucao i za koji trenutak čuo pomicanje zasuna i
jasan, ali umoran ženski glas: »Ako je riječ o najamnini...« Vrata su se
otvorila. »Oh, mislila sam da je gospođa Thomas«, uzmaknula je i
namrštila se.
Bio sam se začudio Fraserovoj opasci da je gospođa Shelley
»nekad« zacijelo bila ljepotica jer vjerovao sam da nema mnogo više od
dvadeset godina. No u tom trenutku sam ga shvatio. Žena ispred mene

173
izgledala je kao da ima desetak godina više, bez imalo mladalačke
svježine i rumenila koje joj je dob nesumnjivo dugovala. Smeđa kosa
bila joj je obješena, oči mutne; premda je uistinu bila pomalo punašna,
lice joj bilo upalo, a koža bez sjaja.
»Tko ste vi?« upitala je držeći vrata pritvorena i popravljajući
maramu na ramenima. »Što želite?«
»Uistinu je riječ o najamnini, barem jednim dijelom«, odgovorio sam
te je obavijestio da sam joj upravo, sa zadovoljstvom, pomogao
podmiriti tu obvezu.
Osmijeh kojim je dočekala tu informaciju dao mi je do znanja koliko
je lijepa nekad bila. Obasjao joj je cijelo lice, izbrisao bore oko očiju, a
na mršave obraze donio joj tračak rumenila.
»Šalje vas Shel!ey?« upitala je uhvativši dah. »Je li dobro? Želi li
vidjeti djecu?«
Kako sam samo, duboko u sebi, tada prokleo tog čovjeka; bezdušno
je napustio ovu mladu ženu, lišio je zaštite koju je s punim pravom
očekivala ostavivši je da lebdi u bijednom položaju koji se nije mogao
nazvati ni brakom ni udovištvom. »Žalim«, započeo sam, »ne dolazim u
njegovo ime. No u moje se usluge možete pouzdati.« Predao sam joj
svoju posjetnicu i odmah uvidio da joj je ime poznato.
»Maddox«, polako je rekla. »Mislim da sam čula za vas. Niste li vi
pomagali Shelleyju glede one stvari u Tremadocu prije otprilike godinu
dana? Tada sam ga vrlo rijetko viđala, stvari između nas nisu bile
najbolje.«
Glas joj je odlutao i načas je dlanom prekrila oči. »Zaista sam se
trudio biti od pomoći«, nastavio sam, obzirno se praveći da nisam opazio
njezin pokret, »ali bojim se da nisam pronašao ni svjedoke ni druge
dokaze koji bi potkrijepili tvrdnje vašega muža.«
»Ja bih svjedočila da ste to zatražili«, odvratila je malko oštro.
»Mogla sam vam potvrditi svaku njegovu riječ. Svjedočila sam svemu.
Pucnjevima, šteti na drvenoj oplati zida, osvetničkim kricima. Bilo je
uistinu zastrašujuće.« Ponovno je popravila maramu. »Samo Shelley i ja
znamo pravu istinu o toj noći. Što se dogodilo i zašto.«

174
 S obzirom na okolnosti, bilo je neobično da to govori. Nakanio sam
joj postaviti dodatna pitanja kad se iz sobe začuo zvuk. Okrenula se, a ja
sam ugledao malu djevojčicu, od možda tri godine, kako sjedi na starom
stolcu pokraj vatre. Bilo je to prekrasno dijete: zlatne kose, plavih očiju,
poput očevih, i rumenih, bucmastih obraza s jamicama. Premda je njezina
majka sada prolazila kroz teške nevolje, bilo mi je jasno da je dijete
uhranjeno i njegovano. Uto je djevojčica ponovno zajecala i uvidio sam
da joj je lutka pala na pod. Odmah sam krenuo naprijed i, preduhitrivši
majku, vratio igračku u djetetovo krilo.
»Baš ti je krasna ta ogrlica od plavih kuglica«, primijetio sam ne
znajući što bih drugo rekao; nikad još nisam imao prilike razgovarati s
djecom.
»To je dar njezina oca«, rekla je gospođa Shelley. »Objesio ju je na
pokrov njezine kolijevke na dan kad se rodila, a sada se više ne može
odvojiti od nje.«
»Kako se zove?«
»lanthe«, odgovorila je ona. »lanthe Eliza.«
»Lijepo ime. I neobično. Iz Ovidijevih Metamorfoza.« Nakanio sam
ispričati pripovijest, ali sjetivši se da je prilično uznemirujuća,
predomislio sam se.
Gospođa Shelley se samo tužno osmjehnula. »Ne znam ništa o tim
stvarima. Znam samo da je Bysshe čvrsto ustrajao na tom imenu. Želio
je da ju nazovemo lanthe Mary, ali ja ovo drugo ime nikad nisam voljela
pa sam zauzvrat ustrajala na Elizi, po mojoj sestri. I sada sam zahvalna
na tome. Kako bih podnijela da moja djevojčica nosi njezino ime? Da
me svaki dan podsjeća na nju i ono što je učinila, da mi je uništila život,
kao da nemam dovoljno sjećanja koja me razapinju.«
Opet je Shelley izbjegao svu krivnju, pomislio sam gorko, ponašanje
mu je opet oprošteno, a žene koje je uništio muče same sebe očajnički
ga nastojeći opravdati.
»Ona je kriva, ne on«, rekla je gospođa Shelley, primijetivši moj
izraz lica i možda pogodivši o čemu razmišljam. »On i ja smo bili sretni
prije nego što je upoznao nju. Imali smo milu kćer, još jedno dijete bilo

175
je na putu i sve je bilo dobro dok nije postao zaluđen onim groznim
starcem Williamom Godwinom. A onda ga je ona zavela svojim
razuzdanim riječima odvodeći ga svaki dan na grob svoje majke, sve dok
mu naposljetku nije rekla kako ju je svladala strast prema njemu. Podala
mu se, tada i ondje, na nadgrobnom kamenu ispod kojeg je ležala njezina
majka. To nije u redu, gospodine Maddox, to nije u redu.«
Dotad je već ganutljivo plakala. Vidjevši je kako naslijepo traži
rupčić, ponudio sam joj svoj. Uzela ga je, pri čemu joj je marama na
trenutak skliznula, a ja sam uvidio njezinu tajnu. Saznao sam što ju je
natjeralo da pobjegne iz očeve kuće.
»Trudni ste?« upitao sam blago.
Munjevito me pogledala, ali nisam razaznao zašto: zbog ljutnje,
straha ili srama. »Idite sada, molim vas. Ne želim da budete ovdje kad
se vrati moja sestra.«
»Ali zasigurno vam mogu još nekako pomoći. Zna li uopće vaš
suprug da ste u drugom stanju?«
»Ne zna«, viknula je mahnita pogleda. »I ne smije saznati! Nikada!«
»Ali on mora ispuniti svoju obvezu«, viknuo sam srdito. »Ne samo
prema vašoj već rođenoj djeci nego i prema ovome djetetu. Ponio se
gnusno. Nastavio je uživati sva prava supruga dok se u istom svojstvu
davao drugoj ženi - drugoj ženi koja mu je već rodila dvoje djece.«
»Ne razumijete«, plakala je ona. »Nije on kriv... Nisam ga vidjela...
još... još odavna...«
Ali znao sam da laže; bio sam siguran da ju je Shelley posjetio ondje,
kao što ju je vjerojatno posjetio i u Chapel Streetu prije svog odlaska u
Ženevu, a očit rezultat toga jest škripac u kojem se gospođa Shelley
našla. Spremao sam se ponovno prosvjedovati unatoč njezinim suzama
kad se vrata naglo otvore i u sobu dugačkim koracima uđe neka žena
vodeći za ruku malog dječaka. On je odmah jurnuo prema sestri, popeo
se na stolac uz nju i potom nas promatrao šutke i oprezno, kako su već
naučila djeca u čijim životima uglavnom vlada pomutnja i koja ne žele
svemu dodavati i svoj udio. Mlada žena koja je pristigla - premda taj
pridjev koristim iz pristojnosti, a ne da bih bio precizan - smjesta se

176
okrenula prema meni. Prvo što sam zamijetio bila je njezina visina te
vanjština, koja je bila u krajnjoj suprotnosti sa sestrinom. Iz daljine bi mi
se, bujne crne kose i blijede puti, mogla učiniti lijepom. No stojeći
nekoliko koraka od nje, vidio sam da joj je koža izbrazdana boginjama i
smrtno bijela, a da joj je kosa, na koju je očito bila jako ponosna, gruba i
čekinjava.
»Tko ste vi, gospodine?« oštro je upitala. »Mojoj sestri nije dovoljno
dobro da bi mogla primati goste.«
»Molim te, Eliza«, šapnula je gospođa Shelley i odmah joj prišla.
»Gospodin Maddox mi je ponudio pomoć. Možda bi i mogao pomoći
kad bi znao...«
»Ja ti mogu pružiti svu potrebnu pomoć«, odvratila je nepopustljivo
gospođica Westbrook i odlučno povela sestru prema krevetu. »Ne treba
ti nitko osim mene, Harriet«, rekla je i pažljivo je smjestila na jastuke,
»Nikad ti nije bio potreban nitko osim mene, a sada kad je ta hulja
otišla, opet možemo biti zajedno. Zauvijek.«
Vidjevši je pognutu nad sestrinim polegnutim tijelom, s rukom na
njezinu obrazu i očima punim gorljive nježnosti, zapitao sam se je li
gospođa Shelley bijegom iz očeve kuće tražila nešto više od skloništa.
Štoviše, slutio sam da ono što je jednom ispričala Shelleyju, kako žudi
pobjeći od obiteljske tlake, zapravo nije ni u kakvoj vezi s hipotetičnom
roditeljskom tiranijom, već je riječ bila o naivnom djevojačkom
pokušaju da opiše dominaciju mnogo prepredenije prirode, od koje,
činilo mi se, nikad nije istinski pobjegla.
U tom trenutku gospođica Westbrook kao da se sjetila da sam ondje
- uspravila se, žustro prišla vratima i otvorila ih. Jasno je bilo što mi
poručuje, kao što je jasan bio i načas promijenjen izraz lica gospođe
Shelley kad sam koraknuo prema njoj i naklonio se. »Znate gdje me
možete pronaći, gospođo Shelley«, rekao sam značajno. Uspjelo mi je
usput ostaviti presavijene novčanice na stolu pokraj kreveta. »Stojim
vam na usluzi i to se neće promijeniti.«
»Gospodine Maddox«, rekla je gospođica Westbrook kad sam se, na
izlasku, našao licem u lice s njom. »Nemojte više dolaziti. Ne treba nam

177
upletanje stranaca. Koliko god naoko bili dobrohotni.«
Nisam, dakako, imao namjeru postupiti po njezinu zahtjevu. No
shvativši da je uzaludno pokušavati ponovno posjetiti gospođu Shelley
dok je kod nje njezina sestra, prosudio sam da je najbolje pričekati do
sutra pa onda doći. No druge hitne obveze u gradu spriječile su me u toj
nakani. Stoga sam za ono što se dogodilo saznao tek kad mi je tijekom
nedjeljnog doručka u posjet došla »dama«. Vrlo uporna dama, rekla mi
je sluškinja, koja si ne da protusloviti unatoč tome što je bila nedjelja i
rano jutro. Nisam odjenuo ogrtač, nego sam smjesta pošao dolje. Nije
me dočekala - kako sam se nadao - gospođa Shelley, nego gospođica
Westbrook. Jedva sam otvorio vrata radne sobe kad se grozničavih očiju
bacila na mene - ščepala me za ruke i isprekidanim glasom zatražila da
joj otkrijem što sam učinio njezinoj sestri
»Ništa joj nisam učinio, madam«, odlučno sam uzvratio malčice je
nepristojno gurajući od sebe.
»Sigurno znate što joj se dogodilo«, viknula je. »Znam sve o vama -
otišli ste k njoj tvrdeći da ste joj prijatelj, a sve ste vrijeme radili za
onog odvratnog čovjeka. Ne poričite - vidjela sam poruku koju je
ostavila. Otkrila je što vas dvojica spletkarite.«
U tom se trenutku na vratima pojavio George Fraser s upitnim
izrazom na svom ogrubjelom licu; privukli su ga, bez sumnje, povišeni
glasovi. Uvjerio sam ga da je sve u redu, zatražio da zvonom pozove
sluškinju i naloži joj da donese kavu. Zatim sam se ponovno okrenuo
svojoj sugovornici. Kratka stanka nije odveć obuzdala njezin gnjev. Inače
blijedi obrazi su joj se rumenjeli, a grudi joj se nadimale od suspregnuta
uzbuđenja.
»Budite tako dobri«, rekao sam pokazujući stolac, »pa mi objasnite
što ovo znači, gospođice Westbrook. Potom ću vam pokušati pomoći.
Potraga za odbjeglim, otetim ili na drugi način nestalim osobama jedna je
od mojih usluga i pružit ću vam je sa zadovoljstvom.«
Te riječi sada zvuče zajedljivo, no tada su, bojim se, tako bile i
mišljene smatrao sam da je sirotoj gospođi Shelley dozlogrdila sestrina
naporna pažnja i da je odlučila izmaknuti joj barem na nekoliko dana.

178
Nadalje, znao sam da sada ima novca i da si može osigurati mnogo
pristojniju sobu od one na Hans- placeu. Dok sam ja tako razmišljao,
gospođica Westbrook zurila je u mene s gotovo opipljivom mržnjom i na
trenutak sam pomislio da će me opsovati i izjuriti iz sobe. No već sam
se susretao s takvima poput nje i nastavio sam je hladno gledati u oči.
Nekoliko časaka kasnije spustila je pogled i sjela, gotovo krotko, na
stolac koji sam joj ponudio. I ja sam sjeo, sabrao se, pa rekao: »Sada se
možemo pomaknuti s mjesta gospođice Westbrook. Kažete da vaša
sestra više nije u svojoj sobi?«
»Nakon što je jučer ranije večerala, više je nitko nije vidio«,
odvratila je očajno. »Gospođa Thomas je rekla da je od posljednjeg
četvrtka postala još malodušnija i sumornija, da je malo govorila i
uglavnom se držala kreveta. Od trenutka otkad ste je vi posjetili,
Maddox, sve je to vaša krivnja.«
Podigao sam ruku. »Nemate nikakvih dokaza kojima biste mogli
potkrijepiti tu tvrdnju, gospođice Westbrook, a ja nemam običaj
dopuštati da takve neosnovane optužbe prođu bez osporavanja.
Spominjali ste neku poruku?«
Kimnula je i iz torbice izvadila list papira.

Nije im bilo dovoljno da me maltretiraju onim groznim pismima,

nego sad to čine i osobno! Onog čovjeka, Maddoxa, plaća Godwin - on
je Godwinovo oruđe. Za zlo koje je taj čovjek prouzročio ne smije se
saznati i sada me želi samo maknuti s puta kako bi se njegova kći
mogla udati za moga muža. Novac, novac, novac, samo na njega misli,
a moj Bysshe je taj koji je platio cijenu. Više nije čovjek kojega sam
voljela - njegovo mjesto zauzela je okrutna varalica. Sada znam da na
ovom nesretnom svijetu nema radosti; mogu samo moliti da postoji neki
drugi svijet u kojemu će oni koji su, poput mene, pretrpjeli tako mnogo
boli napokon pronaći svoj mir.
I ne pomišljaj me slijediti...

»Kakva to pisma spominje«, upitao sam promuklim glasom.

179
 »Prestanite glumiti«, psiknula je gospođica Westbrook. »Dobro vam
je poznato da je primala pismo za pismom, a svako novo bilo je sve
opakije. Pisali su joj da se nitko ne obazire na nju, da bi bilo najbolje za
sve da okonča život koji joj je mučenje i koji je samo teret svim onim
nesretnicima koji su nekako povezani s njom.«
»A odakle su dolazila ta pisma?« upitao sam suha grla premda sam
znao odgovor. I bojao ga se.
»Iz Batha«, odgovorila je ona. »Iz Batha. Znate to dobro.«
Ustao sam i prišao prozoru prisjećajući se kako je upravo zbog
takvog pisma, iz istoga mjesta, sirota Fanny Imlay pala u depresiju koja
ju je natjerala u grob za siromahe. Usto sam se proklinjao jer sam
dopustio da Harriet Shelley otkrije, nisam znao kako, da sam još,
teoretski, ako već ne činjenično, u službi čovjeka kojeg se, kako se
činilo, najviše bojala.
Okrenuo sam se, dugim koracima prišao vratima i viknuo Fraseru da
odmah dovezu kočiju. Potom sam pogledao svoju sugovornicu i duboke
udahnuo. »Jednim dijelom ste u pravu, gospođice Westbrook. Nedavno
sam bio - naglašavam riječ bio - u službi gospodina Godwina, koji je
želio da otkrijem boravište vaše sestre.« Ona se zgranula i napola ustala,
no zaustavio sam je. »Saslušajte me, molim vas. Rekoh da sam bio u
njegovo službi. Kad sam posjetio vašu sestru, nisam se više doživljavao
njegovim najamnikom. Moja briga zbog situacije u kojoj se našla bila je
stvarna i iskrena. Dajem vam svoju riječ da gospodinu Godwinu nisam
rekao da boravi na Hans- placeu. Ako je saznao za tu adresu, ja nisam
bio izvor informacije.«
Priznajem da sam strahovao da će uslijediti tirada - uključujući
udaranje šakama ili histeričan napadaj - ali bio sam u krivu. Samo je
polako kliznula natrag u stolac i počela plakati dubokim, drhtavim
jecajima.
»Što da učinim«, naricala je. »Ne mogu podnijeti pomisao na život
bez nje. Ako si je naudila... ako me ostavila...«
Brzo sam joj prišao i pomogao da ustane.
»Kao što sam već rekao, gospođice Westbrook, imam iskustva u

180
pronalaženju nestalih osoba ma o kakvim razlozima bila riječ. Štoviše, u
Londonu ne postoji čovjek koji bi potragu za vašom sestrom obavio
bolje od mene. No potrebna mi je vaša suradnja. Vi ste je najbolje
poznavali i stoga je ključno da se saberete što bolje možete i pomognete
mi jer njezin brzi pronalazak možda ovisi o nečemu što je poznato samo
vama iako možda sada toga uopće niste svjesni.«
Kimnula je nastojeći suspregnuti suze. Uto se na vratima pojavio
Fraser noseći moj šešir i presavijeni kaput te rekao da je kočija spremna.
Na Hans- placeu nisam opazio nikakve promjene, kao ni u sobi
gospođe Shelley, samo mi se činila još manjom i skučenijom bez nje.
Zamolio sam gospođicu Westbrook da pregleda njezine stvari,za slučaj
da postoji trag koji bi samo ona mogla opaziti. No nije mi trebala pomoć
da zaključim kako je njezina sestra sa sobom uzela vrlo malo odjeće.
Ostavila je i svoje osobne stvari, vrlo oskudne, a u njezinu malom
pisaćem kovčegu nalazio se veći broj pisama koja joj je poslao Shelley,
no ni jedno iz Batha. Sva su pisma - koliko sam mogao zaključiti - bila
napisana prije gotovo dvije godine, prvih nekoliko tjedana nakon što ju
je napustio. Lice mi je gorjelo od zgražanja dok sam čitao silno
neobazrive i egoistične riječi koje joj je pisao - ženi koja je upravo
trebala roditi njegovo dijete poručivao je da mu nikad nije dokraja
ispunila srce strašću; u jednom ju je trenutku optuživao za podlu i
prijezira vrijednu sebičnost, a u drugom od nje tražio da mu pošalje čiste
čarape. Nikakvih drugih dokumenata osim pisama nije bilo, a svakako
ništa što bi moglo upozoravati na to da je gospođi Shelley bila poznata
moja suradnja s Godwinom. Ni njezina sestra nije mi u tom pogledu
mogla pomoći. No tada sam se nečega sjetio. Nagovorio sam gospođicu
Westbrook - s ponešto poteškoća, priznajem - da me pričeka u kočiji, a
Fraseru sam naložio da dovede Williama Aldera iz sobe na katu niže.
Budući da je bila nedjelja, procijenio sam da ćemo ga naći kod kuće -
štoviše, u krevetu. Doista, nekoliko minuta kasnije začuo sam kako se
dva muškarca uspinju stubama.
Aider se pokazao prilično samouvjerenim mladićem, prilično otmjene
fizionomije za nekoga iz njegova društvena sloja, a i vještijeg jezika od

181
većine takvih. Fraser ga je uveo u sobu, a onda se leđima naslonio na
vrata. Mislim da je Alder u tom trenutku osjetio da stvari nisu onakve
kakvima su se činile.
Pogledao je mene, zatim Frasera pa opet mene. »Što se događa,
gospodo?«
Pretvarao sam se da sam zaokupljen pismima na stolu. »Želimo vam
Dostaviti nekoliko pitanja o gospođi Smith.«.
»Je I’ sve u redu s njom? Spopala me briga kad je sinoć nisam
vidio.«
»S pravom ste se zabrinuli. Gospođa Shelley je nestala«, okrenuo
sam se polako prema njemu, »a postoji mnogo dokaza koji upućuju na to
da ste vi, Alderu, imali prste u tome.«
»Ja«, žustro je on odvratio. »Ja sam joj samo pokušao pomoći!
Trebalo joj je mjesto gdje će biti neko vrijeme, a znao sam da ovdje ima
slobodna soba. Što je s njom bilo poslije, nemam blage veze - tako mi
Boga.«
»Koliko mi je poznato, radili ste u kući njezina oca.« Kimnuo je.
»Limar sam. To mi je kruh.«
»I tako vam je, usput, gospodin Westbrook naložio da mrežom
pretražite jezera u Hyde- parku?«
Aider se sad zacrvenio i jedva nekako kimnuo.
»I niste ga htjeii obavijestiti da mu kći sve vrijeme boravi ovdje i
tako sebe poštedjeti napora, a njega i troška i nesumnjive brige?«
»Natjerala me da se zakunem, na materin život, da neću ništa kazati
Nije bilo na meni da se uplećem, zar ne?« kazao je mrzovoljno.
»A je li bilo no vama, Alderu«, krenuo sam prema njemu dok je on
počeo nemirno uzmicati, »da se miješate u moj posao, da prenosite
glasine gospođi Shelley - glasine koje su se, da vas izvijestim, pokazale
potpuno pogrešnima, a možda su izravno pridonijele njezinu nestanku?«
Alderovo lice sada je bilo posve bijelo. »Ne znam o čemu govorite
gazda. Iskreno.«
»Ja bih pazio da se ne razbacujem takvim riječima, Alderu. Mogu se
vratiti i proganjati vas na vrlo neugodan način.«

182
 Alder je, uzmičući, došao na korak do Frasera, koji ga naglo uhvatio
za ruku i snažno mu je svinuo na leđima.
»Ej... ostavite me... nisam ništa napravio... kunem se.«
»Majčinim životom«, upitao sam, podigavši obrvu. »Na vašem
mjestu ne bih tako brzao jer ja znam pronaći ljude, a Fraser nije gost
kojeg starije dame žele vidjeti na vratima, u mraku, kad su same kod
kuće.«
»U redu, u redu«, hrapavo je protisnuo, lica iskrivljena od boli.
»Reći ću vam sve.«
Kimnuo sam Fraseru, koji je olabavio stisak.
»Opet sam nešto radio u kući u Chapel Streetu, ima koji tjedan, kad
sam čuo da jedna sluškinja govori da ima novog dragana. Samo što nije
bila baš sigurna u njega jer ga nije toliko zanimala ona, nego što se sve
događa u kući. To mi je bilo čudno i, kad sam ga poslije vidio, odlučio
sam ga i pratiti. I tako sam došao do vaše kuće. Lijepa je, nema što, al’
treba zamijeniti oluk. E, tako sam znao o kom se radi kad ste došli
ovamo. Tu bih kočiju prepoznao na svakom mjestu, a kako ne bih
ovdje.«
»Tako dakle«, rekao sam bezizražajna lica, ali sam, protiv volje, bio
impresioniran. »A kako ste otkrili moju povezanost s gospodinom
Godwinom?«
On je slegnuo ramenima. »Čista sreća. Baš sam mislio otići kad sam
ugledao da do kuće dolazi neki drugi momak. Prišao sam malo bliže i
napravio se kao da vežem cipelu. Onda sam čuo momka kako govori da
ma hitnu poruku od gospodina Godwina za gospodina Maddoxa. Tako
sam saznao vaše i njegovo ime i, kad ste otišli odavde, otišao sam gore i
rekao joj. Lice joj je postalo bijelo kao kreda, a meni je bilo jasno da ste
nekakav smutljivac.«
Glas mu je sada bio prkosan, kao da me izaziva da mu proturječim.
Fraser me pogledao u oči, a ja sam kimnuo.
Uzeo sam šešir. »Čekat ću te u kočiji, Fraseru. Pobrini se da
gospodinu Alderu bude posve jasno kako mu je pokušaj da me prevari
bio vrlo nepromišljen. Ali nemoj mu trajno naškoditi. Nakon što nauči

183
lekciju, planiram mu ponuditi drugi posao. U mojoj službi.«
Tako sam i učinio. Aider se, zapravo, u danima koji su uslijedili
pokazao neprocjenjivim; poticala ga je, bez sumnje, mogućnost da se
bavi mnogo unosnijim poslom, ali i osjećaj krivnje u slučaju gospođe
Shelley. Dao sam mu zadaću da pazi na Hans- place i pokuša dobiti bilo
kakve informacije od tamošnjih stanara. Zadatak mu je bio to lakši jer je
bio u vezi sa sluškinjom Mary Jones.Također, rekao mi je sve što zna o
prijašnjem kretanju gospođe Shelley, no nije znao za njezino trenutačno
boravište niti su mu bili poznati njezini planovi. Isprva me to nije
obeshrabrivalo jer sam se pouzdavao kako u vlastite vještine tako i u
sredstva koja su mi bila na raspolaganju. No kako su se dani pretvarali u
tjedne, postajao sam sve malodušniji i zabrinutiji. Moji ljudi nisu joj
mogli ući u trag ni na mjestima gdje bi najvjerojatnije unajmila sobu ni
na bilo kojoj londonskoj kočijaškoj postaji.Više no jednom sam, svaki
put sve ustrajnije, nastojao nagovoriti gospođicu Westbrook da iznese
ocu svoja saznanja, ali nisam uspio. Bojim se kako je na takvo stajalište
odlučno utjecao njezin propust da otkrije prvo sestrino skrovište - bila je
u strahu od, zaključio sam, opravdanog prijekora.
Prošao je studeni, započeo je prosinac i tek je tada stigla informacija
ogospođi Shelley. Bio sam na večeri u Downing Streetu, kamo sam bio
pozvan kako bih pomogao da se uhite zločinci odgovorni za nedavne
izgrede na Spafieldsu,13 kad mi je poslužitelj donio poruku napisanu
Fraserovim rukopisom: Aider ju je vidio - Chapel Street. Odmah sam se
ispričao ipojurio do kočije koja me već čekala. Noć je bila mračna, a
magla vrlo gusta, pa smo se krcatim ulicama kretali vrlo sporo. Strepio
sam da nećemo stići na vrijeme, no kočija se napokon zaustavila
nekoliko metara od kuće Westbrookovih. Pojavio se Aider i otvorio mi
vrata.
»Slučajno sam je vidio, gazda. Razmišljao sam bih li sam pokušao
razgovarati s njom, al’ sam odlučio da je najbolje poslati po vas.«
Pogledao sam ga; još mu se malko vidjela masnica na čeljusti i bilo
mi je jasno kako se nije želio izvrgavati opasnosti da ponovno bude
prisan s Georgeom Fraserom.

184
 »Ovdje je više od pola sata. Samo hoda amo- tamo. Mislim da plače
i govori sama sa sobom. Jedanput il’ dvaput je prilazila vratima, al’ bi se
onda predomislila.«
»Nisi obavijestio gospođicu Westbrook, niti ikog drugog u kući?«
Odmahnuo je glavom. »Nisam, gazda. Odlučio sam to ostaviti
vama.«
Kimnuo sam pa pogledao niz ulicu. Nedaleko od sebe opazio sam
priliku koja se polako udaljavala nestajući u magli. Unatoč razdaljini, po
načinu hoda i držanju, zaključio sam da je riječ o ženi, i to u poodmakloj
trudnoći. Mogao sam, kako sam natuknuo Alderu, tiho otići do vrata i
pozvati gospođicu Westbrook, ali nisam vidio kako bih to mogao učiniti
a da pritom ne uzbunim cijelu kuću.Također, zaključio sam kako je
gospođa Shelley dotad imala više no dovoljno vremena da, ako je to
htjela, posjeti sestru. Kod tih prosudbi i dalje stojim, ali nikako si ne
mogu oprostiti što nisam predvidio koliko će je moja pojava uznemiriti.
Znao sam da se bojala Godwina, ali nisam shvaćao puni razmjer tog
straha niti koliko će biti užasnuta kad ugleda čovjeka koji je, kako je
vjerovala, progoni u njegovo ime. Morao sam logički zaključiti sve to,
ali nisam. Morao sam poslati Aldera znajući da ga smatra prijateljem,
ali, na moje beskrajno žaljenje, nisam.
Umjesto toga, naredio sam Alderu da ostane kod kočije i pločnikom
krenuo prema njoj. Magla je iznenada postala još gušća i ubrzao sam
korak, ali otežali je zrak toliko upijao zvukove da sam bio već gotovo
pokraj nje kad me čula. Okrenula se, a lice joj je odmah preplavila
panika.
»Vi... vi«, zamucala je stežući maramu oko sebe.
»Nemojte se uznemiravati«, rekao sam. »Samo vam želim pomoći.«
»To ste rekli i prije«, šapnula je, koraknuvši unatrag, »a onda sam
otkrila da radite za njega... za njih.«
»Ne radim ni za koga, dajem vam svoju riječ.«
»Ne vjerujem vam. Zašto biste inače...«
»Zato što sam u prošlosti poslovao s vašim mužem i poznato mi je za
kakvu je okrutnost, divlju i bezobzirnu, sposoban.«

185
 »Ne, ne... pogrešno ste ga procijenili... o njoj je riječ... da nije nje,
mogao bi mi se vratiti... mogli bismo opet biti sretni.«
Koraknuo sam naprijed i uhvatio je za ruku. »Ne razmišljajte o tome
- nemojte si to željeti. Posljednji put sam vašeg muža vidio u kući u
kojoj se jedna mlada žena ubila - ubila se zbog ljubavi prema njemu,
zbog ljubavi koju je dopustio, čak je i poticao, ali djevojci se nije
pomišljao vratiti ništa više nego što se želi vratiti vama.«
Rekao sam to želeći je osloboditi - rekao sam to strahujući da će joj
se on uistinu pokušati vratiti, a želio sam da ima snage odbiti ga. Znao
sam da mi je namjera časna, ali nisam uzeo u obzir kakav će učinak
moje riječi imati na tu izbezumljenu ženu teško ranjena srca. Okrivio
sam ga - opravdano - za okrutnost, ali sebe krivim za ništa manji zločin.
»Ne, ne«, opet je zaplakala istrgnuvši ruku iz moga stiska. »Sve je to
laž, pokvarena, pokvarena laž.«
Okrenula se i potrčala teturajući, zaslijepljena suzama koje su joj se
slijevale niz obraze. Oklijevao sam trenutak - neka bude proklet taj
trenutak - pa krenuo za njom dozivajući je, ali bili smo nadomak ulaza u
park i, kad sam došao onamo, ona je već nestala u tami. Ostao sam
ondje još nekoliko trenutaka pa potrošio još nekoliko dragocjenih minuta
na povratak do kočije, gdje sam, zadihan, naredio Alderu da skupi sve
ljude koje imamo i organizira pretragu parka i okolnih ulica.
Nisu našli ništa.Tada. Ujutro u tri - još sam bio budan - vratio se
Fraser i rekao mi da je nitko nije vidio, a ni opazio bilo kakav trag. Silno
mi je laknulo, no to nije potrajalo. Bila je subota, a već sam u utorak
ujutro dobio Alderovu poruku koja je uništila sve moje nade. Zamolio
me da bez odlaganja dođem u Lisicu i bika u Knightsbridgeu. U svratištu
se nalazi truplo žene, napisao je; donijeli su ga iz parka, kroz stara vrata,
baš kao i sve utopljenike. Nije više ništa napisao, ali ja sam znao da me
ne bi pozvao da nije bio posve siguran o kome je riječ.
I tako sam drugi put u nekoliko mjeseci stajao ispred tijela mlade
žene koju je uništila ljubav prema tom muškarcu, suočen s ganutljivom i
uzaludnom smrću koja se mogla spriječiti - smrću koju sam, u ovom
slučaju samo ubrzao. Krivio sam Shelleyja - ogorčeno sam ga krivio - ali

186
znao sam da i ja zaslužujem osudu.
Voda je bila okrutna. Tijelo joj je bilo naduto, smrdljiva odjeća
pripila joj se uz nabreklo obličje njezina mrtvog djeteta, a dražesno lice
bilo joj je prošarano mrljama truleži. Ovo nisu riječi, znam, jednog
detektiva, ali moj osjećaji nisu bili profesionalni. Zapravo, da je netko
od mojih podređenih pokazao takvu slabost pred licem smrti, bez odgode
bih ga otpustio iz službe. Svjestan toga, potrudio sam se ponovno
zadobiti samokontrolu i ispitati tijelo ne kao čovjek koji ju je poznavao,
već hladnim i kritičkim okom detektiva tražeći na lešu tragove nasilja i
pokušavajući ustanoviti koliko je dugo bila u vodi. No pregled je uistinu
bio turoban. Nisam uočio vidljive ozljede - na vratu, kako sam se bojao,
nije imala tragova - i bio sam prisiljen zaključiti, s beskrajnom tugom, da
je uistinu počinila samoubojstvo. Na ruci joj je ostao prsten s dragim
kamenjem, a u džepu je imala malu torbicu, u kojoj se nalazio samo
jedan list papira, u poluraspadnutom stanju, s jedva čitljivim tekstom.
Prsten nisam dirao, no papir sam uzeo, i to bez imalo grižnje savjest.
Što se mene tiče, nakon što sam već zaštitio jednu mladu ženu od
skandala i sramote, preda mnom je ponovno bio isti neugodan zadatak.
Bilo je teže, uz velegradske tračeve, postići taj cilj, no poznavao sam
mrtvozornika Johna Gella, a urednik The Timesa bio mi je
dužnik.Također, nagovorio sam Sir Nathaniela Conanta, glavnog
istražnog suca u Bow Streetu, da mi, unatoč dubokim dvojbama, da
odriješene ruke, svjestan da mi vjeruje i da to povjerenje nikad prije
nisam zloupotrijebio. Potom sam naložio Williamu Alderu da odsjedne u
Lisici i biku kako bi dao svoje svjedočenje u istrazi te da se pobrine da
Mary Jones pokojnicu imenuje kao Harriet Smith, a daljnje dokaze pruži
samo ako je to nužno. Porota se vratila nakon jedva četvrt sata sa
zaključkom, provjerio sam, da je mlada žena »pronađena mrtva u
Serpentine Riveru«. Nakon toga sam se pobrinuo da tijelo odvezu na
groblje Paddington i pokopaju ga pod lažnim imenom.
Drugi grob za siromahe, drugi samotan i vjetrovit pogreb - prisutni
smo bili samo svećenik, ja i gospođica Westbrook koja se, lica skrivena
gustim velom, u svojoj tuzi i jadu jedva mogla držati na nogama.

187
 »Osvetit ćemo se, ljubavi moja«, šapnula je promuklo i pala na
koljena u blato, dok su tijelo spuštali u raku. »Tata će pokrenuti sudski
postupak za skrbništvo nad djecom i otkriti svijetu da je taj čovjek
razvratnik i ateist. Svi koji ga poznaju gnušat će se nad njime i
izbjegavati ga kao pravog ubojicu.«
»Moram reći, nažalost, da i sam snosim dio odgovornosti«, započeo
sam, pomažući joj da ustane dok je grobar bacao prvu lopatu zemlje u
raku. »Bojim se da je naš posljednji susret samo dodatno uznemirio vašu
sestru, a da sam postupio drukčije...«
No ona je već odmahivala glavom. »Ako ste vi krivi, onda sam i ja.
U subotu nisam bila kod kuće pa sam ovo dobila tek kad sam se
vratila.«
Gurnula je ruku u torbicu i izvadila pismo. »Zacijelo ga je ostavila
pred vratima i ostala čekati na ulici, nadajući se - očekujući - da ću izaći
van. A mene nije bilo. Užasno mi je i pomisliti što joj je prolazilo kroz
glavu. Zasigurno je mislila da je više ne volim... da mi više nije stalo do
nje...«
Nisam osobito cijenio gospođicu Westbrook, ali tada se jesam
sažalio nad njom. Uhvatio sam je za ruku. »Nikad to ne bi pomislila.«
Još je jednom odmahnula glavom prinoseći rupčić očima. Promatrala
me kako čitam posljednje riječi njezine sestre, pismo koje mi je kasnije,
na moju molbu, prepisala i poslala mi ga u Buckingham Street. Pismo
koje mi je slomilo srce; pismo u kojem bi svaki pažljivi čitatelj vidio - u
suzama koje su ga umrljale, u pravopisu - najpotresniji dokaz dubine
njezina očaja.
Subota nav.
Kad budeš čitala ovo pis. ja više neću prebivati na ovom nesretnom
svijetu, ne žali zbog gubitka nekoga tko je mogao biti samo izvor brige
i jada svima koji ste mi pripadali. Odveć se loše osjećam da se
naprežem oslabljena mišljenjima svih da nepotrebno otežem svoj
bijedan život još zagorčan sjećanjima & bez ijedne zrake svjetlo za
budućnost. Zbog sjećanja na svu tvoju dobrotu koju sam ti nedostojno
vratila često me boljelo srce. Znam da ćeš mi oprostiti jer nije u tvojoj

188
prirodi da budeš nemilostiva ili oštra prema bilo kome. draga mila
ženo da te bar nikad nisam napustila oh! da sam bar uvijek slušala tvoj
savjet Mogla sam živjeti dugo &sretno ali slabost & nesigurnost
pogurali su moje uništenje Nisam pisala Byssheu. oh ne kakva korist
moje želje i molitve on neće saslušati A opet da vidi ovo možda bi
uslišao moju posljednju želju da lanthe zauvijek ostane s tobom drago
milo dijete, s tobom će biti jako sretno s njim nimalo Moj dragi Bysshe
zaklinjem te sjećanjem na dane naše sreće da ispuniš moju posljednju
želju - ne uzimaj svoje nevino dijete Elizi koja je bila više nego ja, koja
je o njemu tako neprekidno brinula.
- Ne odbijaj moju posljednju želju - ja tebe nikad ne bih mogla
odbiti &da me nisi ostavio mogla sam živjeti ali kad je tako, spremno ti
opraštam &uživaj u sreći koje si mene lišio. Imaš svog prekrasnog
dječačića, oh! pazi na njega & njegova ljubav jednog će dana možda
ispasti bogata nagrada. Kako oblikuješ njegov dječji um tako ćeš
kasnije ubirati plodove Sada je na redu tužna zadaća da se oprostim -
oh moram biti brza. Bog vas blagoslovio & pazio na sve vas. Na tebe
dragi Bysshe. &tebe draga Eliza. Neka vas oboje prati sva sreća
posljednja je želja one koja vas je voljela više nego sve druge. Ne
usuđujem si povjeriti svoju djecu ondje. Odveć su malena da bi žalila
za mnom &vi ćete im biti dobri više zbog njih samih nego zbog mene.
Roditelji ne žalite za mnom. Nisam bila vrijedna vaše ljubavi & brige.
Svi budite sretni, da moja duša nađe spokoj &oprost Neka vas Bog sve
blagoslovi posljednja je molitva nesretne Harriet S.

U tišini sam preklopio papir i vratio ga natrag gospođici Westbrook

naklonivši joj se u znak zahvale. Bilo mi je jasno da očajnički čin njezine
sestre nije bio stvar trenutka. Ako sam ga možda i mogao spriječiti,
njegov povod nije se mogao pripisati samo meni.
Svjetlo moje petrolejke sve je slabije i požurit ću zapisati što se još
mora. Zabilježit ću svoje završne radnje u ovom slučaju nadajući se da
je to posljednji put da se moram petljati s obitelji koja mi je pričinila
toliko bola i koja me navela, tri puta, da prekršim profesionalni kodeks

189
koji sam uvijek zagovarao te da postupim ne samo suprotno zakonu nego
i svojim vlastitim, najčvršćim načelima.
Danas je 3. siječnja; četiri su dana prošla otkako sam otišao u
Skinner Street da bih Godwinu predao račun. Istina, mogao sam poslati
nekog od svojih ljudi, ali znajući koliko je Godwin financijski nestabilan,
smatrao sam kako je razborito da to učinim osobno. Malo bi njih i odbilo
taj moj zahtjev. Istinski sam očekivao da obitelj žaluje budući da nisu
prošla ni tri mjeseca od smrti gospođice Fanny Imlay, no umjesto toga,
zatekao san svečarski uređenu kuću: cvijeće na prozorima i vino na stolu
dok je lice gospođe Godwin, kad mi je otvorila vrata, bilo razvučeno u
vrlo samodopadan osmijeh. Ugledavši me, osmijeh joj je pomalo
izblijedio.
»Oh, to ste vi«, rekla je bahato. »Gospodin Godwin vas očekuje?«
»Ne«, odvratio sam. »Čini mi se da stižem u nezgodno vrijeme.
Slavite nešto?«
»I te kako«, došao je Godwin na vrata i pokazao da uđem. Nikad
prije nisam vidio osmijeh na njegovu licu, no sada je sjajio od
zadovoljstva i bio toliko željan da ga pokaže da sam čak i ja bio
odgovarajuća publika »Trudimo se zaboraviti jade koji su nas bili snašli
i uživati u povoljnim izgledima koji su iznikli. Moja se kći sutra udaje,
postaje žena najstarijeg sina baroneta Sir Timothyja Shelleyja,
posjednika Field- placea u grofoviji Sussex. Time će si priskrbiti važan
status i društveno značenje premda je sve dosad bila bez imalo sreće.
Možete si misliti kakvo je to golemo olakšanje za mene i gospođu
Godwin.«
U susjednoj sobi tada se začulo lagano komešanje - smijeh i
uzbuđeni razgovor. Načas sam pogledao sluškinju, koja je držala
dječačića mekih uvojaka i okrugla, mila lica, a već u sljedećem trenutku
preda mnom su stajali zaručnici. On je bio nervozan i uzbuđen, a kad me
ugledao, zacrvenio se; njezin izraz lica nisam mogao pročitati. Soba je
utonula u tišinu; nisam je prekidao, dopustio sam da nabrekne i postane
znakovita.
»Pretpostavljam da bih vam trebao čestitati«, obratio sam se

190
napokon Shelleyju. »Ne samo zato što imate novu ženu već i zato što ste
ponovno u milosti gospodina Godwina.«
Shelley se tada nasmijao - bio je to onaj njegov luckasti, djevojački,
grozan smijeh - a lice mu se još više zarumenjelo. »Ha! Maddox!
Dolazite u pravi čas, kao zla vila na gozbu! Usporedba je prikladna jer
se sutrašnji obred uistinu čini čarobnim. Ne biste vjerovali...«
Gospođa Godwin na to se izvještačeno zasmijuljila, no gospođica
Godwin uhvatila je Shelleyja za ruku i zauzdala ga.
»Zar niste mogli pričekati?« upitao sam tada kružeći pogledom preko
okupljenih te ga na kraju zaustavivši na njih dvoje. »Ako samoubojstvo
sestre nije bilo dovoljno turobno, samoubojstvo žene zasigurno zahtijeva
da prođe više od mjesec dana kako bi se odbacila crnina, zahtijeva da se
pogrebna jela jednostavno ne prebace na svadbeni stol. No budući da se
nitko od vas ovdje nije udostojao biti ni na jednom od ta dva pogreba,
pretpostavljam da se ne smatrate vezanim takvim tričavim običajima, baš
kao što, čini se, ne smatrate nužnim poštovati makar osnovna pravila
pristojnosti.«
Shelley je dotad već posve problijedio, a lice mu je prekrila maska
osebujne patnje.
»I zar nikoga od vas ni najmanje ne zabrinjava što je dva mala
djeteta, koja su izgubila majku, po svemu sudeći, otac već odbacio?«
»Oh, ako već govorimo o tome«, kazala je gospođica Godwin
nehajno, »Westbrookovi će se bez sumnje pobrinuti za djecu.«
»Ponavljam«, rekao sam nepokolebljivo, »zar niste mogli pričekati?«
»Ja sam želio pričekati«, promucao je tada Shelley. »Rekao sam da
bismo trebali... da bi možda bilo prikladnije...«
Gospođica Godwin odmah je malodušno pogledala oca i sada je on
bio taj koji je intervenirao, »Ne smatram, gospodine, da Harriet
Westbrook dugujemo pretjeran obzir. Iz pouzdanih sam izvora doznao da
je prekršila svoje bračne zavjete mnogo prije no što je gospodin Shelley
napustio Englesku s mojom kćeri. Štoviše, dama se u posljednje vrijeme
družila s većim brojem muškaraca, uključujući nemoralnu irsku ništariju
i kapetana u indijskoj vojsci, da bi se na koncu spustila posve nisko,

191
odala se prostituciji i otvoreno živjela s probisvijetom po imenu Smith.«
Gledao sam ga, sumnjajući u ono što govori. »Kako ste to otkrili?«
oštro sam upitao, »Dobro vam je poznato da sam proveo vrlo temeljitu i
opsežnu istragu glede boravišta gospođe Shelley i ni u jednom trenutku
nisam naišao na takve informacije. Možda se nazivala gospođom Smith,
ali samo kako bi pokušala skriti svoje pravo ime - i, bez sumnje, kako bi
vas zaštitila od skandala, zbog čega joj se, kako vidim, uistinu
velikodušno odužujete.«
Potom je reagirala ona, a ono što sam čuo u njezinu glasu, sledilo mi
je srce. »Mom je ocu te podatke dao čovjek koji je bio u vašoj službi.
Rekao je da ste to pokušali zataškati, ali da smo zaslužili saznati istinu.
Cijelu odvratnu istinu.«
»Todd«, upitao sam, jedva vjerujući vlastitim ušima. »Jacob Todd
vam je to rekao?«
»Rekao je, također, kako je opće poznato da se utopila onog dana
kad je napustila Hans- place - da je tijelo bilo već tako raspadnuto da
nije moguće da je bilo u vodi samo nekoliko dana.«
»Tu tvrdnju, gospođice Godwin, opovrgava moje vlastito iskustvo
jesam imao prilike vidjeti tijelo. Zapravo, razgovarao sam s gospođom
Shelley punih mjesec dana nakon datuma koji ste spomenuli. Štoviše,
baš one noći kad je napisala svoje posljednje pismo - pismo koje je,
gospodine«, obratio sam se Shelleyju, koji je imao toliko obzira da
spusti pogled, »uputila vama. Ne sumnjam«, nastavio sam, »kako bih, da
pobliže istražim ostatak Toddovih tvrdnji, ustanovio da su sve
nevjerodostojne poput ove. Koje vam je dokaze iznio za postojanje tog
Smitha, tog Irca, tog kapetana u indijskoj vojsci?«
Pogledavali su jedni druge, a u očima sam im vidio strah. »Tako
dakle«, kimao sam. »Baš kako sam i očekivao. Dobio je novac od vas -
ili ste mu ga obećali - prenoseći informacije koje su, u najboljem
slučaju, nepotkrijepljene glasine, dok je u najgorem slučaju riječ o
užasnim klevetama. A svi ste mu vjerovali jer ste mu željeli vjerovati.
Za jednog filozofa, gospodine Godwin, pridajete uistinu oskudnu
pozornost istini.«

192
 Odmah sam vidio da je moj udarac pogodio u središte. Tako dobivši
prednost, nastavio sam pritiskati. »Što se vas tiče, gospodine«, ponovno
sam se okrenuo Shelleyju i ugledao užas u njegovim očima. Znao sam
što je onomad učinio i tada nisam smio šutke prijeći preko toga. No u
tom je času već bilo prekasno. Dokazi koje sam bio imao više nisu
postojali, a oni bi sve redom opovrgavali. Sve što mi je preostalo jest da
njegov strah pretvorim u kaznu i to sam učinio bez imalo kajanja. »Vi,
gospodine, snosite najveću krivnju u ovoj tužnoj aferi. Kao i u drugima,
ništa manje nemoralnima. Zar nije bilo dovoljno što ste je napustili tik
prije no što vam je trebala roditi dijete, nego ste morali biti još okrutniji i
ostaviti je trudnom još jedanput? Trudnom s djetetom začetim beščasno i
u sramnoj tajnosti?«
»Ne, ne«, vrisnula je gospođica Godwin koraknuvši naprijed. »Zar
nije bilo dovoljno, gospodine Shelley«, nastavio sam nepopustljivo, »da
je iskoristite tjelesno, nego ste k tome morali oštrim pismima tražiti
pogodbu s njom i natjerati je u strašnu i preranu smrt?«
Shelley je zurio u mene, promucao nekoliko nerazgovijetnih riječi, pa
se okrenuo i, sopćući kao da će povraćati, zateturao prema zidu držeći
se za bok.
»Kako se usuđujete tako odvratno osuđivati Shelleyja«, uzviknula je
gospođica Godwin. »Ta je žena oduvijek govorila o samoubojstvu,
mnogo prije no što su se vjenčali. Bila je to njezina... njezina
monomanija. Možete pitati bilo koga - svi su čuli da govori o tome.
Pokušala se ubiti nekoliko puta još dok je bila u školi, a o samoubojstvu
je posve smireno govorila čak i pred potpunim strancima.«
»Nije li vam palo na pamet«, odvratio sam nastojeći se obuzdati,
»kako su takve njezine izjave bile samo znak da duboko sumnja u samu
sebe? Takve je sumnje upravo njezin muž...«
»Ne«, uzvratila je tvrdokorno. »To je mogao biti samo znak duševne
slabosti - kobnog nedostatka koji bi je uvijek vodio k istome groznom
kraju. Zapravo, osim šoka što se takvo što dogodilo nekome tko je
jednom bio tako blisko povezan sa Shelleyjem, malo je razloga za žalost.
Prije ili kasnije bi okončala život koji joj je predstavljao mučenje i koji

193
je, budimo iskreni, bio samo teret svim onim nesretnicima koji su nekako
bili povezani s njom.«
Sada je bio moj red na šutnju; moj red da shvatim kako sam djelovao
na pretpostavkama utemeljenima na nedostatnim uvidima i da sam
zaključke izvodio iz dokaza koji nisu bili samo djelomični nego i varavi.
»Je li vam godio, gospođice Godwin«, započeo sam polako,
»boravak u Bathu? Zacijelo ste imali mnogo toga vidjeti, mnogo toga
napisati u pismima...«
Sada se ona zarumenjela. Podigla je bradu, a ja sam opazio prkos u
njezinim očima. Ali ne samo prkos nego i nešto drugo, nešto što se nisam
usudio odrediti, što se nisam usudio proučiti. Nešto što me iznenada
podsjetilo, uz naglu mučninu, da mi je njezin otac rekao kako je krajnje
neumoljiva kad odluči nešto dobiti, kako je gotovo nesavladiva kad god
je u pitanju nešto za čim čezne.
I sada dok sjedim ovdje, sjećam se tog njezina pogleda i mislima se
vraćam na sve što se dogodilo između nas. I pitam se, prvi put, je li ono
što su mi govorili istina ili sam sve ove mjesece bio obmanjivan.
Osobito pritom mislim na njega i pitam se jesam li počinio pogubnu,
užasnu pogrešku...

194
 DEVETO POGLAVLJE

Prošlost

Charles spusti papire. Polako, kao da su ih otkrića sadržana u njima

učinila neobično krhkima. Sada mu je postalo jasno zašto je Maddox
želio da budu skriveni svih ovih godina; nije bila riječ samo o tome da i
sebe, dijelom, krivi za Harrietinu smrt. Ovo izvješće dovodi u pitanje
njegovu prosudbu, poštenje i karakter. Uklanjao je dokaze, prikrio
identitet ne jedne, već dviju osoba koje su počinile samoubojstvo i dvije
je istrage protuzakonito odveo u pogrešnom smjeru - čak bi i
profesionalni ugled poput njegova bio uzdrman da je sve to izašlo na
vidjelo. Charles sada zna i pravi razlog zbog kojeg su Shelleyji tako
očajnički htjeli otkriti čuva li njegov stric bilo kakve zapise o slučaju
Godwin i zašto su uvijek tako ustrajno željeli da jedina verzija
Shelleyjeve prošlosti bude ona njihova. Na ovim su papirima činjenice,
sablasni šapat koji bi, da postane poznat, promijenio sve. Ta bi otkrića u
komadiće pretvorila sliku koju su tako pomno konstruirali, sliku
nezemaljskog i produhovljenog pjesnika i njegove odane i sjajne žene.
Jer Harrietina smrt nije bila obično samoubojstvo makar ni jedan sud u
državi ne bi mogao osuditi njezina ubojicu, a osvetu bi mogli izvesti
jedino duhovi. Možda je posljednji kobni korak napravila sama, ali bila
je natjerana na njega, trudna s muškarcem koji ju je već jednom napustio
i progonjena nemilosrdnim i pakosnim pismima žene koja je zauzela
njezino mjesto. Žene koja je poznavala njezinu slabost i okrutno je
iskoristila »iako nije bilo udarca, nije primijenjen otrov, nikakvo oružje
nije upotrijebljeno«. Maddox nije optužio Shelleyja da je ubio Harriet -

195
nije Shelleyjevo srce smatrao hladnim poput zimskog leda, već srce
njegove žene. Charles pomisli na pismo koje mu je napisala Mary
Shelley i sjeti se, s grčem vrlo sličnim onom koji je opisao njegov stric,
kako je suparnicu otpisala proglasivši je žrtvom »neke mane, nekog
kobnog nedostatka«. Samo što je tada mislila na Claire, a ne na Harriet.
Je li to način, razmišljao je Charles, na koji ta žena uređuje i nadzire svoj
svijet - svakoga tko joj se usudi suprotstaviti proglašava duševno
poremećenim?
Od početka ga je ovaj slučaj navodio na pogrešne tragove, stalno je
uzmicao kao da se nalazio u golemoj dvorani sa zrcalima u kojoj se
ničemu ne može vjerovati i gdje ni jedan zaključak nije ispravan. Ali
sada napokon zna. Ili, bolje rečeno, zna što ne zna. Slagalici je uvijek
nedostajao jedan dio, ali sada vidi oblik praznog mjesta i napokon
razumije što traži. Sve je tu, protkano stričevim riječima i Charles je
napokon shvatio zašto su iz Maddoxovih registara izrezana dva niza
stranica i zašto drugi još nije pronađen. Jer Maddox nije upoznao
Shelleyja 1816., što je bio zaključak na koji su Charlesa navele obje
žene, nego 1814. kad se bavio onom još uvijek tajanstvenom »stvari u
Tremadocu«. O čemu god da je riječ bila, Maddox je zbog toga prema
Shelleyju osjećao takvo gnušanje da je jedva mogao spomenuti njegovo
ime, a ostala mu je i tajna čije moguće otkrivanje čak i danas užasava
žene. Tajna koja će, ako je Charles počne istraživati, zasigurno nanijeti
štetu pokojniku u istoj mjeri koliko će naškoditi živima. Riječ je o stvari
o kojoj čak i Sir Percy ne zna pravu istinu. Jer zašto bi ga inače njegova
majka nastojala zaštititi od nje? Možda je Charles bio u krivu i možda je
Mary Shelley, poput vivca obmanjivača, ipak štitila svoje dijete.
Charlesova je svjetiljka gorjela sve slabije, a tmasti oblaci potamnili
su prosinački dan prije vremena. Vrata se odškrinu i Grom odlučno ali
bešumno ude u sobu. Raspršene pahuljice snijega polako su se topile na
njegovu nakostriješenu krznu. Charles je promatrao kako je mačak
graciozno skočio na krevet te nekoliko trenutaka hodao amo- tamo prije
no što si je izabrao mjesto na jastuku i okretno se sklupčao u viticu
crnoga krzna, podvukavši rep i zatvorivši oči. Charles ustane i rastegne

196
se pa pode zatresti zvonce. Nema kočiju na raspolaganju ni ekipu ljudi
pod svojim zapovjedništvom, ali sada mu ionako treba, barem do
daljnjeg, samo Abel Stornaway. No kad uhvati konop zvonca, pomisli
kako bi bilo obzirno da se on spusti dva kata umjesto da traži od starca
da se onako oronuo penje na tavan.
Abel podigne pogled kad Charles ude u salon i sjedne pokraj
prastrica. Maddox je, kao i obično posljednjih dana, bio negdje između
sna i jave, a zbog skrovitih snova titrale su mu vjede. No čini li se to
Charlesu ili mu je lice uistinu manje zategnuto, usta manje iskrivljena?
Dodirne Maddoxovu ruku i, kad osjeti kako mu se jedan prst pomaknuo,
upitno pogleda Abela.
- Jest - reče starac. - I ja sam to primijetio. Posljednjih dana kao da
je malo svjesniji. Možda se ipak povrati, gospon Charles, možda.
- Pročitao sam one papire - kazao je Charles. - Moram razgovarati s
Georgeom Fraserom.
Abel polako kimne. »Hoćete li da idem s vama?«
- Ne - kazao je Charles. - To neće biti potrebno. Samo mi zapisi
njegovu adresu. Sutra ujutro odmah idem k njemu.
- Da sam na vašem mjestu, gospon Charles, ja bih pričekao do
četvrtka.
- O čemu, zaboga, govoriš, Abele?
- Zar ste zaboravili datum, gospon Charles? Sutra je dvadeset peti.
Charles zausti da nešto kaže, ali se onda zaustavi i osmjehne. - Istina.
Ali to nema nikakve...
Uto ga prekine kucanje na ulaznim vratima. Oštro kucanje, ne odveć
snažno, ali brzo i opetovano.
Charles pogleda Abela, ali kako je starac samo slegnuo ramenima,
ustane i ode do odmorišta. U prizemlju, na vratima, Billy je razgovarao s
nekom ženom koja je navukla maramu preko nosa štiteći se od snijega.
Claire, pomisli najprije Charles s ponešto krivnje; ali ne, prilika je bila
previsoka, a odjeća previše jeftina. A onda začuje njezine riječi i odmah
mu postane jasno o kome je riječ.
- Slušaj, idi pa ga pitaj, je l’ čuješ? - govorila je žena, glasa hrapava

197
od hladnoće. - Pa neće me valjda odbiti, balavce jedan mali i jadni.
Slušaj ti mene - započne Billy, ali Charles je već bio na stubama pa
ga gurne u stranu.
- Nancy - kazao je. - Što ti, pobogu, radiš ovdje? Ona ga pogleda kao
da ne zna odakle bi počela, a onda joj nalet vjetra smakne maramu. Brzo
je povuče natrag, no i taj je trenutak bio dovoljan da Charles opazi
opaku crnu masnicu što joj je nabrekla preko polovice lica, masnicu s
ružnim oštrim rubovima i krvavom linijom na mjestu posjekline.
- Što ti se dogodilo, za Boga miloga?
- Arnie, to mi se dogodilo. Previše se nalio i raspalio me remenom.
Po običaju, đavo da ga nosi. Al’ ovaj put nije samo mene, ovaj put je i
na Betsy digao ruku. Nikad prije to nije napravio niti će više ikad imati
prilike to ponoviti, đavo da ga nosi. Kazala sam mu: »Nećeš dok sam ja
živa.«
Okrene se i podigne dijete na bok, a Charles shvati da je malena
cijelo vrijeme bila pripijena uz majčine skute. Njezino majušno mršavo
lice gotovo je bilo prozirno od hladnoće.
- Spakirala sam stvari i otišla - nastavi Nancy. - Samo tako. Al’
nemam kamo. Lutala sam satima, a onda se sjetila vas. Samo nekoliko
dana, obećavam. A Betsy vam neće raditi probleme, tiha je.
Charles spusti ruku na njezino rame i, osjetivši kako joj se sitno
tijelo trese od napetosti, shvati koliko je očajna. I koliko je odlučna to
skriti pred njim. Zamolit će ga za uslugu, da, ali neće preklinjati.
- Kao što sam rekla, samo nekoliko dana.
- Dobro došla, Nancy. Siguran sam da ćeš se preseliti čim nadeš
smještaj. Dotad ovdje imamo sobu za tebe.
Billy se, nemirna pogleda, okrene prema Charlesu.
- Sigurno nećete... Mislim... Takve poput nje...
Charles ga i ne pogleda.
- Čini se da gospođica Dyer bolje od tebe shvaća kako funkcioniraju
stvari u ovoj kući, Billy. Ja sam taj koji ovdje donosi odluke. Zato te
molim da nju i djevojčicu povedeš u kuhinju i kažeš Molly da na peći
zagrije mlijeko i postavi slobodan krevet u njezinoj sobi.

198
 Nancy odahne od olakšanja, a kako je Charlesu to bilo prebolno
promatrati, okrene se prema Billyju.
- A kad završiš s tim, pođi do mesara na Strandu i donesi gusku ako
mu je koja ostala u ovo kasno doba. I otiđi do Nattali &Bonda u
Bedford Streetu i provjeri imaju li knjigu koju sam zatražio.
Bit će to težak zadatak po tom hladnom vremenu - trebat će se popeti
uzbrdo po zaleđenim pločnicima, ali Billy smjerno posluša.
Kad se njih troje zaputi prema kuhinji, Charles zatvori vrata i krene
natrag prema odmorištu, s kojeg je Abel sve vrijeme promatrao što se
događa.
- To je bilo velikodušno od vas, gospon Charles. Nisam siguran što
bi gazda napravio na vašemu mjestu, ali stvarno imate meko srce, što
jest jest.
- Ako se pokaže da je Billy bio u pravu pa, kad se probudimo,
pronađemo cijelu kuću prekopanu i sve dragocjenosti ukradene, krivit ću
tebe - odvrati Charles.
- Mene - raširi oči starac.
Charles se osmjehne. - Ti si me podsjetio koji je dan. Kako bih
mogao odbiti majku i dijete na Badnjak?
Do podneva sljedećega dana kuća je već bila puna mirisa pečene
guske, blagovaonica je bila otvorena prvi put otkad je Charles došao
živjeti k prastricu. Kad se spustio u kuhinju, ugledao je Nancy kako
svojski lašti srebrninu. Na njoj je ista nenapadna plava haljina koju je
nosila u St. John’s Woodu i Charles se zapita želi li ga odjećom i
laštenjem podsjetiti na to koliko može biti korisna. Doduše, ruku na srce,
vjerojatno je riječ o njezinoj jedinoj haljini koja je prikladna za ovo
kućanstvo.
Charlesa se na trenutak poboja ugledavši stričev najbolji jedaći
pribor rasprostrt na stolu ispred nje, ali ga njezin osmijeh najprije
razoruža. a onda posrami,
- Našla sam ovo kako trune u onom bifeu što sliči lijesu - smiješila
se držeći tkaninu za laštenje. - Učinilo mi se da bi priboru trebala
šetnjica. Zašto imati tako lijepe stvari, a nikad ih ne upotrebljavati?

199
 Vidjevši kako je Molly oprezno pogledava, Charlesa načas obuzme
grižnja savjesti. U brzom slijedu događaja od jučer navečer nije joj se
sjetio reći odakle odjednom Nancy u kući. Djevojka možda misli da ju
se sprema otpustiti. Izgledala je smeteno, pokreti su joj bili nespretni, a
tamna joj je koža bila prekrivena kapljicama znoja. S mukom je nastojala
strpati gusku u zdjelu. Za razliku od nje, Nancy se kuhinjom kretala kao
da je polovicu života provela u njoj i Charlesu je posve jasno bilo zašto
Molly vjerojatno misli da je dala sklonište svojoj nasljednici, ne samo u
kuhinji nego i u sobi. Krene natrag prema vratima misleći kako je ona
sada prezauzeta i da će već pronaći vremena da joj sve objasni.
Gore u radnoj sobi odmotao je paket koji je Billy pokupio kod
knjižara. Knjiga je nosila naslov Thomas Medwin: Život Percyja
Bysshea Shelleya, u dva sveska, London, 1847. Charles je jedva čekao
da se ponovno prihvati slučaja, ali nije očekivao da će naći mnogo istine
u ovom, nema sumnje, površnom i ulizičkom prikazu pjesnikova života
koji je napisao njegov bratić. No potpuno je bio u krivu. Istina, korisnost
ovih knjiga ne izvire iz kvalitete pisane riječi. Postoje cijele stranice na
kojima se Shelley i ne spominje, kao i gomila teksta besramno
prepisanog iz niza članaka u New Monthly Magazineu, čiji je autor bio
gospodin Hogg. Charlesu posve nepoznat. Ali premda je riječ o lošoj
literaturi, memoari su se pokazali dobrim izvorom dokaza. Naime,
Charles još nije čitao biografiju koja bi neku osobu oslikala na tako
zakučast i uznemirujući način, i to u tolikoj mjeri da se uskoro počeo
pitati je li riječ o namjeri - je li Medwin pokušao upozoriti na nešto što
se skriva ispod svih tih neugodnih detalja? Nešto što je izostavio po
nagovoru, možda, gospode Shelley? Na kraju, ona je htjela da ovi
memoari uopće ne budu objavljeni. Medwin ju je citirao u predgovoru,
navevši da je ustrajala u tome da još nije vrijeme da se iznese istina o
pogreškama njezina muža. Čini se kako Medwin nije jedini koji je
duboko propitkivao Shelleyjev život, no onda je glatko odbio dati bilo
kakve odgovore. U izvadcima iz Hoggovih tekstova također se postavlja
pitanje je li Shelley ikad osjetio potrebu da se »pokaje«, no ne daje se
nikakvo objašnjenje zašto bi to pokajanje bilo nužno ili što je pjesnik

200
učinio da bi ono bilo potrebno. Što to, svi koji su poznavali Shelleyja,
pitao se Charles, tako gorljivo pokušavaju skriti ili opravdati?
Da mu je sada na raspolaganju moderniji rječnik, Charles bi pomislio
na maničnu depresiju ili bipolarni poremećaj, a tko može reći, nakon
toliko vremena, da u tim dijagnozama nema ni zrnca istine? Svatko tko
danas čita Shelleyjevu biografiju vrlo bi vjerojatno zaključio da je patio
od neke vrste poremećaja ličnosti. Svi su simptomi tu: u društvenim
kontaktima ponašao se nespretno i nepredvidivo, bio je kompulzivno
opsjednut ponavljanjem istih uzoraka ponašanja i dnevnom kolotečinom,
a kad bi ga suočili i s najblažim protivljenjem i pritiskom, obuzimali su
ga napadaji nekontrolirane agresije. U jednom trenutku bio je
narcisoidan, a već u sljedećem bolesno zgađen vlastitim tjelesnim
funkcijama. Naravno, služim se izrazima kojima se Charles ne bi
koristio, ali zapanjujuće je s kakvom su dosljednošću Shelleyjevi
prijatelji i suradnici opisivali te aspekte njegova karaktera premda su im
nedostajale nijanse suvremene psihijatrijske terminologije, »Ludi
Shelley«, tako su ga zvali na Etonu, gdje je jednom prigodom vilicom
pribio ruku svog kolege za stol. Demon je u njemu, govorili su, demon
koji ga progoni noćima i danima kroz labirinte njegova izmučena uma.
Dobar dio toga Charles je mogao zaključiti čak i iz Medwinova iznimno
netočna prikaza, ali također je otkrio, na svoje iznenađenje, svojevrsno
suosjećanje prema tom čudnovatom, izmučenom djetetu nezgrapna,
pogrbljena držanja i iritantno visoka glasa. Smatrali su ga
sedamnaestogodišnjakom kad je bio barem desetak godina stariji jer je
bio nespretan i neuredan kao dvostruko mladi momak, k tome
usredotočen na društvo vrlo mladih djevojaka i to u mjeri koja bi
suvremenog čitatelja zasigurno uznemirila (dvije je djevojke jednom
pokušao kupiti, no Medwin to ili nije znao ili je odlučio šutjeti o tome).
Jednu od tih karakteristika ima i Charles - s jednakim se prezirom
odnosio prema svojoj garderobi. Morao si je priznati da je bio
impresioniran briljantnošću uma tog mladog čovjeka, opsegom i dubinom
njegovih znanstvenih interesa - od fenomena izgaranja do primjene
kemije, energije elektriciteta i nevidljivih tajni prirode. Charles je sam

201
sebe nazivao znanstvenikom - i ponosio se time - ali čak se ni sada ne
može pohvaliti da u sobi ima električni stroj, zračnu pumpu ili solarni
mikroskop, a Shelley je sve to posjedovao sa samo osamnaest godina.
Doduše, čak ni u tim godinama Charles se ne bi tim napravama koristio
tako lakoumno da u sobi sve ostavi zapaljeno ili zamrljano niti bi bio
tako nemaran s kemikalijama da pogreškom proguta arsen.
Još je jedno dijelio sa Shelleyjem - Charles je sljedeći odlomak čitao
s razočaranjem čovjeka koji se uvijek smatrao jedinstvenim - ono što
bismo danas nazvali fotografskim pamćenjem. Za Charlesa je ono uvijek
bilo iznimno korisno, ali za Shelleyja, što je bio čest slučaj kod njega,
velik se dar pokazao prokletstvom koliko i blagoslovom. Medwin tvrdi
kako je Shelley mogao dozvati u sjećanje mjesta, imena i lica kad god bi
poželio - a koji mu pjesnik ne bi zavidio na tome? - no ta sposobnost
stvaranja slika donosila je sa sobom i noćne mote i dnevne vizije koje su
se činile potpuno stvarnima ostavljajući ga da se pita što je zapravo
istina o njegovoj prošlosti. Doista, mnogo je dijelova Medwinovih
memoara koji se ne mogu objasniti ni na koji drugi način, poput
čudnovate vizije zimskog krajolika ponikle iz sjećanja, prizora koji je
toliko preplašio Shelleya da je panično otrčao u okrilje prijatelja:

Vidio sam prizore, tijesno i neobjašnjivo povezane sa skrovitim

dijelovima moje prirode, kojima sam bio iznimno impresioniran...
Najdojmljivije takav događaj zbio se prije pet godina u Oxfordu. Šetao
sam s prijateljem, u okolici grada, zaokupljen ozbiljnim i zanimljivim
razgovorom. Naglo smo skrenuli i otvorio nam se pogled koji su dotad
skrivale uzvisine i živica - bila je to vjetrenjača usred jedne od mnogih
močvarnih livada, okružena kamenim zidom; zid i put na kojem smo
stajali dijelilo je neravno tlo; iza vjetrenjače širilo se dugačko i nisko
brdo, a večernje nebo prekrili su jednolični sivi oblaci. Bilo je doba
godine kad su posljednji listovi upravo otpadali s golog i zakržljalog
jasena... Nisam očekivao da bi prizor na mene mogao tako djelovati.
Iznenada sam se sjetio da sam baš takvu sliku vidio u jednom snu prije
mnogo...

202
 Ovdje sam primoran stati jer me prolaze trnci užasa...

- Gospodine Maddox!
Charles se prene i podigne pogled.
Na vratima je smjerno stajala Nancy. - Došla sam pitati - kazala je -
možete li pomoći gospodinu Stornawayu i momku da prenesu vašeg
strica u blagovaonicu.
Charlesu nije promaklo da je Abela nazvala gospodinom. Kimne,
premda bi cinik njegov pristanak zasigurno ocijenio tek egocentričnom
uljudnošću. Ustane, pritom začuvši kako Billy na odmorištu zvižduče
božićnu pjesmu. Iznenada je poželio u kući kestenje ili božikovinu, što je
bilo vrlo iznenađujuće jer je nekoć mrzio Božić. Nakon što mu je oteta
sestra, to je za njega postalo najmračnije i najdepresivnije doba godine.
Otac bi šutio, a Charles bi bespomoćno gledao kako majka užasnuto
uzmiče pred slavljenjem rađanja djetešca. Njezina bol zbog gubitka
djeteta nije se s protekom godina smanjila.
- Nemojte mi zamjeriti, al’ htjela bih vam kazati - Nancyn glas
prekine mu prisjećanje. Djevojka je malo oklijevala nervozno brišući
ruke o pregaču.
- O čemu je riječ?
- Ta cura... Molly... Znam da se to mene ne tiče, al’ nije mi moglo
promaknuti. Znate, je l’ tako, da je ona...
- Hvala - prekine je on malčice osorno - ali sve držim pod kontrolom.
Nema potrebe da se brineš zbog toga.
- Ako ste sigurni - promatrala ga je sumnjičavo.
- Savršeno sam siguran - odgovori on odlučno. - No? Nisi li rekla da
netko traži moju pomoć?
Pola sata kasnije on, Abel i Maddox sjedili su za stolom, za koji bi
bez problema moglo sjesti dvanaestero ljudi i koji je u svoje doba vidio
plemiće i premijere, a jednom čak, tako se govorkalo, i okrunjenu glavu.
Domaćina tih davnašnjih objeda sada se jedva moglo prepoznati, ali
Charles je svejedno bio pod dojmom Maddoxova izgleda. Starčeve od
kao da su postale živahnije, a ruka mu se nije činila toliko ukočenom

203
Čak je uspio jesti sam premda neuredno, uz neprestano prigušeno
mrmljanje, koje bi povremeno bilo i razumljivo. Charles se zapita je li
takvo poboljšanje donijela puka promjena prostorije i trebaju li se. ako
je tako, potruditi da ga češće sele po kući. Štoviše, treba li kupiti
invalidska kolica i izvesti ga van, na svježi zrak, nakon toliko mjeseci
No ponovno se povukao u salon u kojem je Nancy potaknula vatru,
natočila porto pa tiho zatvorila vrata, ostavivši muškarce same.
Abel je uskoro zahrkao, stric je kimao, pa se i Charles ubrzo zavalio
u stolcu i zatvorio oči umiren pucketanjem vatre i toplinom vina što mu
se širilo tijelom. Jedini Božić koji je proveo u ovoj kući bio je uoči
godine kad su izgubili Elizabeth. Sjećao se kako je u ovoj sobi,
razrogačenih očiju od ushita, promatrala svijeće i tisu koju je Maddox
dopremio posebne za tu priliku. Bilo je to prvo božićno drvce koje je
vidjela. Charles se još sjećao izraza njezina majušnog lica dok je gledala
igračke i vrećice sa slatkišima i sušenim voćem koje je Maddox
povješao po tisinim granama Sada bi imala osamnaest godina, ali
Charles je, ma koliko se trudio, nikako nije mogao zamisliti kao mladu
ženu u koju je mogla izrasti. Pamtio ju je onako kako je izgledala onog
dana kad je oteta, u svojoj svijetloj haljini s cvjetnim uzorkom, majušnog
lica zamrljanog suzama. Charles je i sada razmišljao o njoj. Stalno mu je
bila pred očima i toliko je bio udubljen u prošlost da, kad bi čuo njezino
ime, nije mogao odrediti je li glas stvaran ili je to tek odjek njegove
dugotrajne čežnje.
- Elizabeth.
Otvorio je oči i ugledao sitnu djevojčicu kako oklijeva na vratima, a
u ruci joj se njihala lutka. Tako je nalikovala na njegovu sestru, tako joj
je nevjerojatno bila slična da se Charles na trenutak impulzivno zapitao
je li njegova molitva iz djetinjstva uslišana i je li mu dana ta nemoguća
druga šansa. No bio je to trenutak, dojam koji je nestao u času: njegov
um, njegov razum, govorio mu je da to nije Elizabeth, ali mu je srce ipak
poskočilo kad je djevojčica potrčala prema Maddoxu i podignula ruke
iščekujući poljubac.
- Gdje si bila, malena - upita Maddox tiho i svojom staračkom rukom

204
pomiluje njezine zlatne uvojke. - Svi smo te tražili.
Ona se osmjehne i, vragolasto trepćući, stavi prst u usta. Na obrazu
je imala malu mrlju od šećernog soka, Maddox se osmjehnuo.
- Čini mi se da te kuhar opet razmazio - rekao je pretvarajući se da je
strog. Charles je znao da je bio čuo stričev glas i s tugom je promatrao
kako starac podiže djevojčicu u krilo, djevojčicu koja nije ona kojom je
smatra, ali koja je, i ne znajući, učinila ono što nikome u ovoj kući dosad
nije uspjelo - osvijetlila je tamu koja mu je obavijala um.
Vrata se pomaknu i Charles ugleda Nancy. Stiskala je kvaku, a na
licu joj se vidjela zabrinutost. - Betsy, jesam li ti kazala da ne smetaš
gospodi?
Ali Charles je već stavio kažiprst na usne. U tišini, zajedno s Nancy,
promatrao je kako se djevojčica privija uz starčevu ruku i kako je on
nježno ljulja uspavljujući i sebe i nju.

***
Kad se Charles sljedećega jutra spustio u salon, Betsy je sjedila na
podu, igrala se lutkom i nešto veselo govorila Maddoxu, koji joj je
ponešto, polako, uspijevao i odvratiti. Charles mu se osmjehne i prvi put
nakon više tjedana zauzvrat dobije nešto nalik osmijehu. Uto pristigne
Abel s doručkom na poslužavniku i novinama. Charles ih ostavi i krene
dalje. U kuhinji nije bilo nikoga pa je pecivo i kavu doručkovao sam.
Sjetio se da još nije razgovarao s Molly pa se uspne do ulaznih vrata i
izađe na gust snijeg. Tek što stigne na kraj ulice, opazi zeleni Atlasov
omnibus kako se tromo kreće Strandom. Požuri kroz gužvu i preko
ledenih lokvi te, zadihan, stigne do postaje točno na vrijeme, ali su mu
hlače sve do koljena bile pune hladnih blatnih mrlja. Charles je južno od
rijeke putovao samo malo češće od suvremenih londonskih taksista.
Prošlo je mnogo vremena otkad je posljednji put imao posla u
Walworthu. Mali nizovi drvenjara davali su naslutiti da je tu nekoć bilo
selo, no gotovo je sve zelenilo nestalo, a poslije su sagrađene gusto
zbijene kuće. Maddox je Fraseru kupio kuću u toj sirotinjskoj četvrti, a
Charles je znao da stric svog starog pomoćnika ni u kom slučaju ne bi

205
otpremio u tegobnu mirovinu. Stoga se, kad je pronašao adresu, nije
začudio što je mala kuća u Victory Placeu bila jedinstvena u svom
susjedstvu. Nije bila velika kao gazdina, ali bila je to čvrsto građena
dvokatnica, čija je stražnja strana bila okrenuta prema Locks Fieldsu.
Velikodušan dar velikodušnog čovjeka.
Charles pokuca, a vrata mu otvori sićušna sluškinja s velikom
bijelom kapom. Čim ga je ugledala, kao da se prestravila - pojurila je
natrag u kuću prije no što je stigao otvoriti usta. Ostao je čekati
promatrajući dva dječaka kako se bučno igraju na ulici te trudeći se
izbjeći pažnji malog sivog psa koji je očito osjećao miris mačke na
njegovim hlačama. Ne sjeća se da je ikad upoznao gospođu Fraser, ali je
upamtio kako su svi bili zapanjeni kad je Fraser objelodanio da će se
oženiti. Uvijek je imao podosta uspjeha s damama i činilo se kako mu
savršeno odgovara samački život, sve dok nakon svoje posljednje ulične
borbe nije ostao polumrtav i napola slijep. Ženi koju je Maddox doveo
da ga njeguje brzo je ponudio sveobuhvatniju ulogu. U svakom
mogućem smislu. Zacijelo je ona ta koja se sada pojavila na vratima.
Mlađa je no što je Charles nagađao, malko prosijeda i smeđih, živih i
toplih očiju. Široko se nasmiješila.
Charles joj pruži posjetnicu, no ona samo odmahne rukom.
- Odmah sam vas prepoznala - izgledate baš poput njega. Želite
vidjeti Georgea? Rekao je da će čitati, ali sigurna sam da već dva sata
samo dremucka pokraj vatre. Uđite, koristit će mu da malo popriča s
vama.
Charles je bio prilično smeten srdačnim dočekom. Navikao je da kod
ljudi izaziva sumnju i nepovjerenje, a ovo se nije mogao nazvati baš
prijateljskim posjetom. No teško da se u to može proniknuti na vratima.
Slijedio je pun, zaobljen lik gospođe Fraser niz hodnik, do ugodne
dnevne sobe u stražnjem dijelu kuće. Soba je bila uređena po ženskom
ukusu, s obiljem cifrastih jastuka, romantičnih grafika, ukrasnih svjetiljki
i figurica od porculana. Sve te drangulije trebale bi Charlesa podsjetiti
na kuću Shelleyjevih, no ovdje se osjećala toplina, i doslovce i u
prenesenom smislu, koja je sprečavala da se usporedba uopće pojavi.

206
Fraser je dremuckao, baš kako je rekla njegova supruga. Novine su mu
polako klizile iz krila, obrijanu glavu zabacio je preko naslona stolca, a
usta su mu bila otvorena. Tiho je hrkao. Jedina pojedinost koju Charles
nije pamtio bio je njegov crni povez preko oka.
Gospoda Fraser mu priđe i lagano mu dodirne ruku.
- Imaš posjet, George. Došao je mladi gospodin Maddox.
Dok se žena osmjehivala Charlesu, George Fraser je protrljao nos
podlakticom i brekćući se razbudio.
- Reći ću Lily da napravi čaj - kazala je gospođa Fraser vedro i
ostavila ih same.
Fraser je podigao novine, uredno ih presavio i stavio na stolić pokraj
sebe.
- I? Što vas dovodi u ovaj dio grada - upitao je polako, napokon
pogledavši Charlesa u oči. Žena mu je bila srdačna, a on vrlo oprezan.
Zna da Walworth nije tek usputna postaja za Charlesa i da zacijelo nešto
želi od njega.
- Radim na slučaju za Sir Percyja Shelleyja.
Charles zastane. U Fraserovu pogledu trebao bi nazrijeti nesigurnost,
no bio je dobro uvježban. Uostalom, učitelj mu je bio izvanredan.
- Čini se da je stvar - nastavi Charles, sada i on oprezno - povezana
sa starim stričevim slučajem iz 1816. Mislim da ste i vi bili uključeni.
- Može biti - kazao je Fraser pa se okrenuo da žaračem potakne vatru
premda je to očito bilo nepotrebno. - Ne mogu reći da se sjećam bilo
čega o tom slučaju.
Charles ni najmanje nije vjerovao njegovim riječima niti je bio
spreman prihvatiti vrdanje. Izvadio je iz kaputa pronađene stranice i
pružio mu ih.
- Znam što se dogodilo, Fraseru. Znam što je učinio i što ste vi
učinili. Ali nisam ovdje zbog toga. Želim znati što se dogodilo prije.
Kako je uopće došlo do suradnje Maddoxa i tih ljudi. Želim znati ono što
nisam pronašao, što je pisalo na stranicama o događaju iz 1814. koje je
stric uništio.
Fraser ga je promatrao, a onda se nagnuo naprijed i uzeo papire.

207
Pročitao je prvih nekoliko redaka, prešao na kraj i na koncu pogledao
Charlesa.
- On vam je to dao? Charles odmahne glavom.
- Odveć je bolestan - prije nekoliko tjedana pretrpio je napadiaj. Ne
može govoriti kako treba, jedva je pokretan. Papire sam pronašao iza
zrcala.
Fraser kinine, no Charlesu nije bilo jasno je li to značilo da je znao
za skrovište.
- Shelleyji su mi otpočetka lagali - nastavio je Charles. - Mislim su
me unajmili samo kako bi saznali što bi Maddox još mogao objelodaniti,
kakve dokumente još ima. Već ono što sam dosad otkrio može im
nanijeti štetu, ali vjerujem da postoji još nešto, nešto povezano s
Tremadocom?
Fraser ga je mirno promatrao.
- Da, počelo je ondje.
Charles je dohvatio papire i prolistao ih te prstom pokazao na
dijelove teksta.
- Čujte ovo: ...znao sam da je taj nitkov spreman na svakojake
podlosti, ma kako ogavne bile... s tim čovjekom, kojeg sam smatrao
kriminalcem i huljom... dokazi koje sam bio imao više nisu postojali, a
oni bi sve redom opovrgavali. Ali vi znate, zar ne? Vi znate što je
Shelley učinio.
Fraser ga je trenutak- dva proučavao, a onda mu pokazao da sjedne
na sofu.
- Oduvijek sam znao da bi ovo jednom moglo doći na red. No mislio
sam da ću tada već biti mrtav i zaštićen od posljedica.
- Sada više zasigurno ne može biti nikakvih posljedica, ne nakon
toliko godina,
- Možda ne pred licem zakona. Ali ne bi se on bojao toga. Bojao bi
se vas. Onoga što ćete misliti o njemu. O onome što je učinio.
Charles proguta slinu.
- Došao sam tako daleko... Moram saznati istinu. Naposljetku, on
možda nikad... Možda se nikad...

208
 Fraser polako kimne.
- No, dajte sjednite. Pričekat ćemo čaj, dobro? A onda ću vam
ispričati što znam.
A dok su oni tako sjedili u neugodnoj tišini i gledali prema vratima,
vrijeme je da vam ja ispričam što znam. Što znam, što vjerujem i što
pretpostavljam.

209
DRUGI DIO

1814.

210
 DESETO POGLAVLJE

Jesen

Listopad je. Pada hladna kiša, a toplo sunce nema sjaja. Nedaleko od
ubožnice u Pancrasu nalazi se zbijen niz kuća sa sobama za
iznajmljivanje; na jednim vratima stoji mlada žena i gleda u oblačno nebo
pitajući se hoće li moći prkositi takvom vremenu. Koliko joj može biti
godina? Šesnaest? Sedamnaest? No unatoč njezinoj mladosti, nešto na
njoj odaje kako nije navikla živjeti u takvoj zapuštenoj četvrti. A možda,
pak, vjeruje da je ovo tek prolazan problem i da će se uskoro sve
popraviti, da će joj život donijeti boravište doličnije njezinu imenu.
Možda se sada pitate: a kako se zove? Promatrajte je strpljivo još koji
trenutak i opazit ćete kako joj je crna vunena marama skliznula s glave,
kako joj je divlji vjetar dohvatio uvojak svijetle crveno- plave kose i
odmah ćete shvatiti o kome je riječ. Prošlo je malo više od dva tjedna
otkako se vratila iz blještavila Alpa, iz ljubavnoga sna, u turobnu
londonsku svakodnevicu, u prljavštinu i puko preživljavanje. A tu je i
ogorčeno uzajamno optuživanje: upravo u ovom trenutku, muškarac koji
će na kraju postati njezin muž sjedi u njihovoj skučenoj sobi na drugom
katu i piše još jedno pismo svojoj ženi. Pismo puno ledene filozofije i
vatrena samoopravdavanja. Usto, govorka se, što je djevojci dobro
poznato, da su sudski utjerivači dugova otkrili njihovo boravište, ali ta
potjera sada nije ono što je zabrinjava. Gurne uvojak kose natrag pod
maramu i krene prema središtu Londona. Čeka je podugačak put,
vrijeme joj nije od pomoći, ali navikla je hodati. Zar nisu hodali četiri
puna dana južno od Pariza? Dugo i polako, pedesetak kilometara

211
dnevno, kroz okoliš spaljen u sukobima; ozračje između njih troje bilo je
gotovo jednako uništeno. Sjećanje na te trenutke iscrtalo joj je boru na
čelu, no za desetak godina o tom će putovanju pisati kao o zlatnom dobu
svog života, kao o romantičnom romanu koji je postao stvarnost. Bojim
se da je to samo prvo od mnogih njezinih proturječja, samo jedna od
mnogih takvih samoobmana, ali pustimo to zasad na stranu.
Selimo se u Buckingham Street, u tišinu sobe na prvom katu, u koju
Maddox dopušta ulazak samo onima koje je pozvao. Sjedi i
usredotočeno, odmjerenim ritmom, ispisuje stranice svog aktualnog
registra, povremeno zastajkujući kako bi pogledao u manji notes koji
uvijek nosi sa sobom. Vatra gori, a lončić s kavom nadomak mu je ruke.
Kaput mu je uredno obješen na unutrašnju stranu vrata; nosi elegantan,
vezom ukrašen svileni prsluk, samo jedan od mnogih otmjenih odjevnih
predmeta iz njegova ormara. Bavio se vrlo unosnim poslom, a odjeća mu
je oduvijek bila slabost. U sobi se čuje jedino povlačenje pera po papiru
i otkucavanje sata iznad kamina. A onda, iznenada, odjekne zvono u
prizemlju. Zvuk koji je u ovoj kući i očekivan i neočekivan: neočekivan
zato što Maddox danas nema dogovorenih sastanaka, a očekivan zato što
mu po prirodi posla posjetitelji dolaze nenajavljeno. Na trenutak podigne
glavu osluškujući otvaranje vrata i glasove, uzgred primijetivši da jedan
pripada mladoj ženi. Potom se mirno vrati svom poslu.
Možda vam se ovo čini malko čudnovatim - čovjek koji je postigao
golem uspjeh služeći se načelima logike i opažanja nije se potrudio
pogledati posjetiteljicu čiji dolazak nije očekivao i koja je zasigurno
neobična, kako zbog spola tako i zbog svojih godina. Istina, voljela bih
da sam mogla napisati kako ju je, poput Holmesa, promatrao dok je pet
minuta ranije hodala ulicom i kako mu je bio dovoljan jedan pozoran
pogled da izvede detaljne zaključke o njezinu karakteru i prošlosti. A da
je to učinio, što bi točno vidio? Prije svega, samopouzdanje i čvrstu
nakanu. Jer u hodu ove djevojke nije bilo nimalo oklijevanja ni vrdanja
na vratima u posljednji tren; usto, glavu je držala visoko, što je rijetkost
među ženama, a još rjeđe kod žena koje su same i tako mlade. Također,
primijetio bi - budući da je sklon lijepoj garderobi i ima oko za

212
odijevanje drugih ljudi - da se ispod djevojčine dugačke crne marame
nalazi uočljiva, šarena i (za London) vrlo neobična haljina od tartana, iz
čega bi izveo više uvodnih zaključaka (svi bi bili točni), kako o njezinu
osebujnom ukusu tako i o nedavnim putovanjima. Ali ovo je
Buckingham Street, a ne Baker Street i Maddox nema uza se prijatelja
kojeg želi impresionirati niti ima imalo sklonosti da svoje dragocjeno
vrijeme troši besposličarenjem na prozoru.
Međutim, to nije značilo da, kad je začuo kucanje na vratima svoje
radne sobe, nije bio pripravan napraviti baš takvu procjenu. No kad
George Fraser pokaže posjetiteljici da ude u sobu, Maddox je, ustajući
da je dočeka, zamijetio samo jedno.
Njezino lice.
Oči, visoko glatko čelo, male i delikatne usne. To je... ali, ne, to ne
može biti...
- Mary? - promuca on kad se vrata zatvore. No tad djevojka spusti
svoju maramu, svijetla joj se kosa raširi po ramenima i sličnost izblijedi.
Izblijedi, ali ne nestane - dojam koji je na Maddoxa ostavio taj trenutak
zadržat će mu se u mislima i utjecati na njegovo ponašanje još dugo
nakon što je njegov intelekt sve odbacio kao čudnovatu slučajnost.
Već su vam rekli kako se zovem - upita ona pomalo zbunjeno.
- Ne, bio je to... nesporazum - koprcao se on, nenaviknut da
poslovne sastanke započinje tako neuspješno. - Samo nesporazum.
Pokaže joj da sjedne u naslonjač, no ona odmahne glavom.
- Rekli su mi, gospodine, da ste najsposobniji detektiv u Londonu, da
ako netko može riješiti zagonetku, onda ste to vi.
Maddox je sada pogleda sabranije pa odluči sjesti,
- Možda je to neskromno reći, ali mislim da su vam rekli istinu,
gospođice.
- Godwin. Mary Wollstonecraft Godwin.
Izgovorila je svoje ime kao da nosi plemićku titulu. Što je u neku
ruku i bilo točno. Riječ je o lozi intelektualaca kojom se rijetki mogu
pohvaliti. Sada je jasno odakle onakvo ponosno držanje glave.
Promatrala je njegovu reakciju i u pogledu mu opazila da je prepoznao

213
prezimena. Nije očekivala neobrazovanog čovjeka, ne u ovakvoj kući, u
ovoj ulici, ali čini se da nije predvidjela da će biti baš tako dobro
obaviješten.
- Pretpostavljam - nastavi ona malo manje samouvjereno - da
rješavate vrlo različite zagonetke. U jednom slučaju možda otkrivate
ubojicu, a već se u drugom bavite nečim manje važnim. Krađom sata.
recimo.
Maddox skupi vrškove prstiju pitajući se kamo ovo vodi. Djevojka
je pogledom kružila po sobi kao što je, čini se, kružila oko konkretnog-
A neki slučajevi, nagađam, lako mogu završiti u neznanoj kategoriji -
možda se čak opiru razumnom objašnjenju.
- Imate li kakav primjer, gospođice Godwin?
Ona se blago zacrveni, kao da joj je krv samo načas navrla u blijedu
kožu. - Na primjer, kada nekog uznemiruje - kad ga, štoviše, progon. -
pojedinac, ili više njih, bez ikakvoga... koji nemaju...
Splete se i ponovno zarumeni.
- Vi ste ta koju progone, gospođice Godwin? Ili je riječ o vašem ocu?
Znam da su njegova stajališta osudili neki od...
No ona odmahne glavom. - Ne, nije riječ o mom ocu, nego mom...
odnosno... mom...
Ruka joj zadrhti - lijeva ruka na kojoj nema prstena - nakon čega je
spusti na trbuh. To je mali pokret i barem dijelom nesvjestan, ali
Maddox je vrlo vješt u čitanju takvih znakova i ispod njezine zaštitničke
ruke sada opaža malenu, jedva primjetnu oblinu - djetetu je tri ili četiri
mjeseca.
Nastupi tišina, a onda kao da je donijela odluku.
- Jeste li čuli za Percyja Bysshea Shelleyja - upita ona podignuviši
bradu.
Maddox kimne. - Jesam.
Ruku na srce, ni u kakvom pozitivnom kontekstu, ali odluči to
zadržati za sebe.
- On je pjesnik - nastavi ona - možda najbolji kojeg će naše doba
imati. Ali veličini njegova duha gotovo je istovjetna slabost njegova

214
tijela. Lošeg je zdravlja i često ima silovite, strašne mišićne grčeve. I
kao da mu to nije dovoljna muka, postao je žrtvom progona opakog i
podlog zlikovca, koji čak ni lice ne želi pokazati. Mislili smo da će
nakon našeg šestotjednog izbivanja iz Engleske progon napokon prestati,
ali ponovno je počeo ovoga tjedna. Jučer.
Okrene mu leđa i podboči se rukom o naslon stolca. Očito je da
suspreže suze i Maddox odluči da neće pokvariti njezin pokušaj da
sačuva dostojanstvo - nije joj ponudio ni mirisne soli ni rupčić premda
ima oboje.
- Siguran sam - započne on - da k meni niste došli po suosjećanje,
nego po pomoć. Pomoć koja se zasniva na temeljitom promišljanju i
prijašnjem iskustvu u sličnim slučajevima. I stoga vam odmah mogu reći
da vjerojatnost uhićenja tog čovjeka najvećim dijelom ovisi o njegovu
motivu za poduzimanje takvih radnji.
- Ne razumijem - okrene se ona ponovno prema njemu.
- Iz onoga što ste rekli ne vidim da je u ovom slučaju bilo pokušaja
iznude - ponude progonitelja da će se povući za određenu svotu novca.
To nam ostavlja samo dvije mogućnosti. Počinitelj je čovjek kojem je
nanesena nepravda i sada traži osvetu ili zlikovac usredotočen jedino na
to da nanese zlo.
Maddox očekuje da će djevojka odmah reagirati na njegove riječi -
zapravo, sve joj je to govorio htijući je iskušati - no na njegovo
iznenađenje, ona se samo ponovno zacrveni i okrene na stranu.
- Čovjek koji je u potrazi za pravednom osvetom - nastavi - ustrajat
će sve dok je ne ostvari ma kakve teškoće mu pritom stajale na putu.
Običan smutljivac nema taj motiv i njegov progon stoga neće potrajati.
Možda smatrate da je ovo moje mišljenje puki sofizam, ali sam siguran
da ćete, ako samo malo promislite, uvidjeti važnost tog razlikovanja. Jer
u prvom se slučaju počinitelju može ući u trag pomnom primjenom
logike, a u drugom ga se možda nikad i ne pronađe budući da je žrtvu
izabrao, najvećim dijelom je tako, pukim hirom. Stoga vas molim da
sada nastavite sa svojim iskazom. Jer pretpostavljam da ste zato ovdje,
gospođice Godwin, da zatražite od mene da otkrijem tog čovjeka.

215
Vrativši samokontrolu, ona ga ponovno pogleda.
- Gospodin Shelley ima mnogo neprijatelja. Čovjek njegova genija,
koji se strastveno suprotstavlja svakom obliku religijskog i političkog
ugnjetavanja i koji ima hrabrosti javno govoriti protiv takve tiranije,
uvijek će biti na meti napada zadrtih fanatika. Oni koji nisu sposobni
uvidjeti uzvišenu istinu njegovih stajališta uvijek će ga odbacivati kao
kriminalca.
Maddox polako kimne.
- Bojim se da se moram složiti. Međutim, ustanovio sam, dugo se
godina baveći ovim poslom, da novine mogu objaviti čak i krajnje
uvredljive stvari, ali rijetko se to pretvara u zlostavljačku kampanju
kako ste vi to opisali. Kakvo objašnjenje za te napade nudi sam
gospodin Shelley?
- On smatra da ga proganja vlasnik kamenoloma po imenu Robert
Leeson. Shelley se sukobio s njim prije gotovo dvije godine kad je živio
u Walesu. U Tremadocu.
Ona uzdahne.
- Ta je priča vrlo složena i moje je znanje o njoj ograničeno, ali znam
da se Shelley uključio u plan gradnje novog valobrana i isušivanja
zemlje iza njega. Vjerovao je da će to biti od koristi običnim ljudima
koji tamo žive, ali se razbjesnio kad je vidio kako taj Leeson brutalno
postupa s radnicima. Odnos između njih dvojice pogoršavao se, a jedne
se noći dogodio užasan napad koji je Shelleyja gotovo koštao života.
Sutradan je napustio kuću. Nije se čak ni spakirao. Ali s obzirom na to,
ne vidim zašto bi ga Leeson još progonio, toliko vremena poslije i tako
daleko od Tremadoca. To jednostavno ne bi bilo razumno.
- Vjerujem da imate pravo. Nemam na raspolaganju dovoljno
činjenica za kategoričan zaključak, ali čini se da je takvo što malo
vjerojatno. Možete li se sjetiti nekog drugog slučaja, nekog događaja iz
prošlosti, nečeg što je gospodin Shelley učinio a što je moglo potaknuti
neku drugu osobu da ide za odmazdom tako osobne prirode?
Ona odmahne glavom. - Ne znam ni za jedan takav slučaj.
Maddox joj je vjerovao. Nema čovjeka koji bi vještije od njega

216
razaznao nesvjesne pokrete kojima lažac razotkriva sam sebe, ali sada
nije opazio ništa. Djevojka ga je gledala u oči potpuno mirno. Dakle,
razmišlja Maddox, još joj nije jasno što je u srži svega, ali zna da nije
riječ o nasumičnom, ničim izazvanom činu pakosti. Maddox se na
trenutak zapita koliko dobro poznaje čovjeka o kojem govori - tog
čovjeka kojem je posvetila svoj život i zbog kojeg se vjerojatno izvrgla
kako obiteljskom kuđenju tako i izopćenju iz javnog života.
- Gospođice Godwin, na koji se način obično očitovao taj progon? Je
li bilo zastrašivanja fizičkim nasiljem? Prijetećih pisama?
- Mislim da pisama nije bilo - kazala je ona. - Ali sa sigurnošću
mogu govoriti jedino o nedavnim događajima, od našeg povratka iz
Francuske. Shelley kaže da je već triput vidio istog čovjeka na ulici, ali
kad god bi mu pokušao prići, on bi nestao - doima se poput zloduha koji
ga salijeće u košmaru, kaže Shelley, te vodi u duboku tamu.
- Tako, dakle.
Maddox je bio u napasti da se osmjehne, ali sjetio se da je Shelley,
na kraju, pjesnik.
- A vi sami niste vidjeli tog čovjeka?
- Ne, ni ja ni Claire nismo ga vidjele. A ona je vani sa Shelleyjem
mnogo češće nego ja.
Zacijelo je čula trunku gorčine u svom glasu jer je požurila ukloniti
je.
- Claire je moja polusestra. Trenutačno stanuje s nama, a kako sam
ja u posljednje vrijeme često bolesna, normalno je da Shelley u
popodnevne šetnje ide s njom.
- Naravno - reče Maddox, ali nije ga obmanula. A sada je bio i
uvjeren da je taj progon samo umišljaj, delirij užarene mašte.
- Znam što sada mislite - reče ona iznenada ozbiljno ga pogledavši. -
Da je Shelley sve to izmislio, da ništa od toga nije stvarno. Priznajem da
su mu živci u posljednje vrijeme prenapeti, da nije... potpuno svoj, ali
uvjeravam vas - jer vidjela sam ga kad se vraćao s tih nenadanih susreta
- da ni jedan čovjek ne bi tako izgledao samo zbog puke fantazije. Jedva
da je mogao disati, grčio se na podu, oči su mu bile mahnite, a čelo puno

217
kapljica znoja.
Sve to samo po sebi nije bilo dovoljno da uvjeri Maddoxa, koji je
jako dobro znao da tjelesni simptomi nemaju uvijek i tjelesni uzrok. Ali
odluči da neće ustrajati na svom mišljenju; barem ne još.
- Uzevši sve u obzir - kazao je umjesto toga - mislim da bih o svemu
morao razgovarati sa samim gospodinom Shelleyjem. Informacije treće
strane, koliko god bile dobronamjerne i vjerodostojne, nisu najbolji način
za prikupljanje dokaza i njihovu analizu.
Bila je zatečena, bilo je očito, i Maddox je shvatio da je jedna od
njegovih pretpostavki bila točna: ovamo je došla na vlastitu inicijativu i
u tajnosti.
- Dakako - nastavi on mirno - ako ste uistinu odlučili da me
unajmite. Je li vam poznato koliki je moj honorar?
Ona se ponovno zarumeni. - Poznato mi je. Odnosno... taj čovjek.
- George Fraser. Jedan od mojih najbližih pomoćnika. On će voditi
knjigu troškova i svaki vam tjedan uručiti kopiju računa. Nadam se da
ste u stanju podnijeti takav izdatak. Moje je vrijeme dragocjeno i ne
želim ga trošiti na klijente koji ne mogu plaćati.
Bio je možda malo arogantan i odmah je uvidio da djevojka neće
trpjeti takvo podcjenjivanje.
- Gospodin Shelley je sin baroneta. Ima na raspolaganju mnogo
novca.
- Drago mi je što to čujem. Možete me očekivati za dva dana.
- Ako želite, možete doći i sutra. Bit ćemo kod kuće.
Maddox odmahne glavom i pode prema zvoncu.
- Nažalost, sutra se moram posvetiti drugom poslu. Ali doći ću k
vama već u subotu ujutro.
Zapravo, nije imao nikakav konkretan posao predviđen za petak,
nego mu je običaj bio provesti istragu o svojim klijentima prije no što se
upusti u posao za njih. A nešto u vezi s ovim slučajem već ga je sada
činilo nemirnim. Nije mogao odrediti o čemu je riječ, no nekakav je
predosjećaj bio tu, a naučio je da takve slutnje ne smije podcjenjivati.
Fraser se pojavi na vratima, a Maddox se nakloni.

218
 - Doviđenja, gospođice Godwin.

***
Petak je osvanuo vedar. Nakon čokolade i toplih peciva za doručak,
Maddox se žustro uputio Strandom do Bow Streeta. Stoga će vas, držim,
iznenaditi što Maddoxa nećemo zateći u razgovoru s njegovim bivšim
kolegama u policiji, nego u teškom pozlaćenom stolcu u golemoj
prostoriji obloženoj drvom u Whitehallu, u društvu ministra unutarnjih
poslova. Ondje je još bio i nizak muškarac u dosadnom, običnom crnom
odijelu koji se predstavio kao Sir Henry Pearson i koji je pred sobom
imao veliku hrpu bilježaka i pisama. Uvodno čavrljanje očito je završilo
i došlo je vrijeme za posao.
- Evo prve referencije o našem čovjeku - započne Sir Henry
pretražujući papire. - Pojavljuje se u izvještaju o susretu revolucionara u
Dublinu, u veljači 1812. Čini se da je stanoviti »mladić« ostavio prilično
snažan dojam više od sata govoreći o zločinima koje je korumpirana
engleska kruna navodno počinila nad Ircima. Te je ljude, uzgred, isti
mladić malo potom nazvao »gomilom živog smeća«.
Riječi su mu bile cinične, ali glas neobično monoton. Okrene novu
stranicu.
- Također, imam prijepis pamfleta spomenutog dečka i njegovo
agitatorsko pismo upućeno Dublin Weekly Examineru. Po svemu se
činilo da će nam taj mladi radikal postati ozbiljan trn u oku, ali samo
šest tjedana nakon što je stigao u Irsku, naglo je otišao u Wales,
unaprijed onamo poslavši veliki kovčeg pun otvoreno izdajničkog
materijala koji smo, zahvaljujući sreći i nedovoljnoj poštarini, zaplijenili
u Holyheadu Lorde - kazao je pogledavši ministra preko naočala -
mislim da ste tada prvi put čuli za Shelleyja.
- Istina - odvrati lord Sidmouth, suh muškarac mršavih obraza,
bljedožute kože, s uskim, pomalo majmunolikim očima. - Odlučio sam.
nakon savjetovanja i uzevši u obzir da je po zakonu još maloljetan, da
neću odmah naložiti istragu, ali da ga se ima pratiti radi prikupljanja
dokaza o daljnjim buntovničkim nakanama.

219
 - Shodno tome - nastavi Sir Henry - odredili smo agenta čiji je
zadatak bio prikupljati informacije o Shelleyjevim suradnicima i
nadzirati njegovu poštu. No čini se da je opazio da je pod paskom jer se
uskoro ponovno preselio, ovog puta južno, u Lynmouth, gdje je pri
dolasku privukao znatnu pozornost zbog velikog broja teških drvenih
škrinja koje je posjedovao i bezbrojnih pisama koje je otposlao svuda po
zemlji. Naš je agent ondje bio u mogućnosti neposredno promatrati
njegove pobunjeničke aktivnosti jer Shelley je odlučio prenositi svoje
podrivačke poruke morskim putem, u bocama ili na brodicama-
igračkama. Ili ih je, pak, puštao u zrak uz pomoć...
Zastane na trenutak pa pomnije pogleda papir, kao da ne vjeruje
vlastitim očima.
- ... vatrenih balona.
Tiho se nakašlje, ali i to mu je bilo dovoljno da u zvuk sažme sav
prijezir ovoga svijeta.
- Ostali takvi materijali bili su zalijepljeni uokolo po selu, po
stablima i sjenicima, no taj je zadatak lukavo - ili zbog lijenosti -
dodijelio svom nesretnom slugi, koji je brzo uhićen i oglobljen. A budući
da taj glupavko, jasno, nije imao dvjesto funti u novčaniku, osuđen je na
šest mjeseci zatvora. Ne sumnjam da ste pogodili kako je prava svrha
tog postupka bila da se Shelleyja istjera iz njegova brloga, ali suprotno
svim očekivanjima - i njegovoj licemjernoj retorici o nužnosti pomaganja
»porobljenima i siromašnima« - odbio je platiti globu za slugu i
pobjegao iz okruga ostavivši svog zlosretnog pomoćnika da čami u
tamnici u Barnstapleu. Vaša Milost naredila je daljnju istragu - kimne on
Sidmouthu - ali zbog neoprostivog propusta našeg tadašnjeg agenta u
gradu, izgubili smo mu svaki trag. Zapravo, tek kad je nesretni sluga
napokon oslobođen, dobili smo informacije o Shelleyjevu boravištu.
Sluga je, naime, bio dovoljno tupav da nas odvede ravno do svoga
gospodara, koji je tada stanovao u kući po imenu... - okrene stranicu i
pogleda pomnije - ... Tan- yr- allt, ako je moj izgovor točan, u
Tremadocu, na obali sjevernoga Walesa.
Nastupi tišina kad se na vratima pojavi sluga s porukom za ministra,

220
koji se ispriča (»državna pitanja«), nakloni se i ode. Sluga je poslan po
kavu, i za nekoliko se minuta pojavi sa srebrnim poslužavnikom. Dok on
toči kavu, možemo iskoristiti stanku i razmotriti što smo sve čuli. Isprva
vam se može učiniti neshvatljivim da je nevažna osoba poput
devetnaestogodišnjeg Shelleyja potaknula tako opsežnu obavještajnu
operaciju, ali morate se sjetiti da je to bilo vrijeme pobuna, uništavanja
tekstilnih strojeva i prijetnji opasnijim sukobima. U Europi se nedavno
dogodila revolucija i još se strahovalo da bi se ona mogla ponoviti i u
Engleskoj. Bilo je to vrijeme kad su se nove ideje suzbijale nemilosrdno
kao što su se gušili ustanci, a oni, poput Shelleyja, koji su ih odlučili
širiti, mogli su zbog toga biti osuđeni, pa čak i obješeni. Premda se
danas Shelleyjeve zanesenjačke političke zamisli čine apsurdnima,
nepraktičnima i nedosljednima, mora vam biti jasno da u ono vrijeme
nisu izgledale tako.
Maddox je u međuvremenu nešto zapisao u svoj notes. Pričekao je
da sluga zatvori vrata za sobom pa se okrenuo prema Sir Henryju.
- Što se tiče Tremadoca - započne, no Sir Henry podigne ruku.
- Doći ćemo do toga na vrijeme. Mislim da će vam biti korisno čuti
što su sve naši agenti otkrili o životu i karakteru tog Shelleyja.
Maddox kimne; poznato mu je bilo kako nastupaju ljudi Sir
Henryjeva položaja, a ugađanje njegovoj pompoznosti bila je mala cijena
za informaciju koju mu je mogao pružiti.
- Bit ću vam vrlo zahvalan.
- Istrage su provedene u njegovu rodnom Sussexu te u Oxfordu,
odakle je izbačen nakon samo dva semestra zbog optužbi za ateizam.
Maddox ga iznenađeno pogleda, ali ne reče ništa. Izvještaj agenata,
mora se reći, nije osobito lijepa priča - nastavi Sir Henry. - Čini se da je
Shelley iznimno razdražljive ćudi i od dječaštva pati od grčevitih
napadaja bijesa, osobito kad mu se proturječi ili suprotstavlja na drugi
način. S druge strane, imao je više dugotrajnih razdoblja mjesečarenja.
Njegov je poznanik rekao kako su ga jednom pronašli na Leicester
Squareu u pet ujutro, prljava i raščupana; nije se mogao sjetiti kako se
našao ondje. Osim toga, a ovo bi se moglo pokazati vrlo važnim, u

221
mogućnosti je iznijeti vrlo detaljne priče koje se čine potpuno istinitima i
u koje i sam, po svemu sudeći, vjeruje, ali zapravo je riječ o
izmišljotinama, i to od prve do posljednje riječi. Ta njegova čudna
manija možda objašnjava optužbe za preljub koje upućuje vlastitoj majci
i često izražavano uvjerenje da ga je otac u djetinjstvu želio ostaviti u
duševnoj bolnici. Što se ovog posljednjeg tiče. čini se da su ga nekoliko
tjedana uistinu držali zaključanog, podalje od ostalih ukućana, po čemu
se može naslutiti da je imao istinski napadaj sumanutosti. Što god da
bila istina, da sam ja bio na mjestu Sir Timothyja, i sam bih razmotrio
takvu mjeru. Dječak još nije imao ni trinaest godina, a već je pokušao
barutom dignuti školu u zrak, a na praznicima je, među ostalim, zapalio
kuću i mučio obiteljsku mačku. Čak je - zaključio je hladno - o tome
napisao i pjesmu.
Maddox podigne pogled. Nije prvi put da je osoba koju istražuje u
djetinjstvu pokazivala takve karakteristike; zapravo, više ga je puta
zaprepastilo da su ubojice svoj zločinački put započele zlostavljanjem
životinja i paležom. Ali Shelley zasigurno nije ubojica. Zapiše nekoliko
riječi u notes te potom primijeti da je prostorija utonula u tišinu.
- Ovdje je i bilješka - Sir Henry oprezno pročisti grlo - u kojoj se
postavlja pitanje nije li taj Shelley možda sodomit. Neobično velik broj
njegovih poznanika opisuje ga »feminilnim«. »Djevojka u muškoj
odjeći«, napomenuo je jedan od njih.
Sir Henry zatvori spis i nasloni se u stolcu, koji tiho zaškripi.
Nakon kratke stanke i Maddox se zavali u stolac.
- S obzirom na ono što ste iznijeli - započne polako - bi li bilo točno
pretpostaviti da gospodin Shelley, koji vjeruje da mu je za petama
bezimeni progonitelj, u konkretnom slučaju nije žrtva svoje mašte, već je
jednostavno opazio jednog od vaših doušnika?
- Zanimljiva teorija. Pretpostavljam da ste namjerno upotrijebili
sadašnje vrijeme.
Maddox kimne.
- Shelley vjeruje da progon traje upravo u ovome času - štoviše,
tvrdi da je muškarca od kojeg strahuje vidio barem dvaput od svog

222
povratka u London prije dva tjedna.
- Ako je tako, mislim da je riječ o slučaju očite i trajne paranoje. Jer
nismo ga pratili otkad je otišao iz Lynmoutha, a moji agenti nisu imali
nikakvu ulogu u incidentu u Walesu.
Maddox podigne pogled. - Što mi možete reći o tome?
- Mnogo je od onog što vam je rečeno istina, ali samo tumačenje
teško da se može nazvati objektivnim. Neki lokalni stanovnici tvrdili su
da je cijela ta epizoda samo njegova halucinacija, drugi su pak rekli
kako je najvjerojatnije riječ o prijevari koju je smislio sam Shelley kako
bi si osigurao opravdanje da se izvuče iz plana koji je otpočetka bio
nepromišljen. Naše je mišljenje kako je vjerojatnije da su incident
inscenirali Leeson i njegovi suradnici kako bi otjerali Shelleyja iz
okruga. Nema dvojbe da je Shelley ispalio barem jedan hitac; mnogo je
manje jasno jesu li najprije pucali u njega. Zapravo, jesu li uopće pucali.
Sir Henry dohvati vrč za kavu i ponovno napuni svoju šalicu.
- Znate li da se nešto slično, govori se, dogodilo u Cumberlandu koji
mjesec prije? Čini se da je Shelley i ondje uspio razjariti vrlo velik broj
ljudi u vrlo kratkom vremenu, a onda ga je jedne noći probudilo kucanje
na vratima. Dobio je šaku u oko i morao napustiti kraj. Pretpostavljam
da opažate isti obrazac.
Maddox kimne. Kako bi ga mogao ne zamijetiti?
- Njegova Milost naložila mi je da vam pomognem kako najbolje
mogu - reče sir Henry skupljajući papire te time dajući jasan signal da je
razgovor završen.
- Stoga ću vam na kraju dati jedan savjet. Čuvajte se, budite budni.
Čuvajte se čovjeka koji, čini se, donosi nesreću svima koje susreće i
uvijek budno motrite na svoj novčanik: Shelley ima dugove posvuda po
Engleskoj, a čini se da ga ni moral ni išta drugo ne sprečavaju da vara
čak i vlasnike malih trgovina i obrtnike, koji si ne mogu priuštiti ni
najmanji gubitak.
Maddox je već sam bio donio takav zaključak, ali zahvalno je
prihvatio savjet.
Deset minuta kasnije ponovno je bio na ulici; polako i zamišljeno

223
hodajući natrag prema Strandu. Rijetko je kad dobivao tako snažnu
naznaku da mu klijent sluti na zlo, ali nikako se nije mogao riješiti slike
one djevojke - ne samo lica, koje je bilo nalik onome koje je nekoć
ljubio, već i njezine oštroumnosti i hrabrosti, po kojima je ova nova
Mary tako slična onoj koju je izgubio. Čovjeka njegova iskustva nije
trebalo podsjećati da ta sličnost može biti varava - premda karakteristike
koje je opazio mogu biti točne, možda postoje i druge koje zasad još
nikako nije mogao razlučiti i koje bi mogle potkopati ono što je tako
silno želio vidjeti. Ne bi ga trebalo podsjećati, ali čini se kako je to ipak
bilo nužno, no nije bilo nikoga da to učini.
Sljedećeg jutra zatječemo ga u njegovoj kočiji koja se tromo uspinje
Gray’s Inn Laneom. Maddox je sjedio naslonjen o jastuke. Po izrazu lica
vidimo da je protekle noći malo spavao i mnogo se kolebao. Fraser je
morao dvaput provjeriti adresu u Pancrasu (uistinu se činilo
nevjerojatnim da je sin baroneta unajmio tako bijednu sobu), nakon čega
je dobrih pet minuta na slaboj kiši čekao bilo kakav znak života ispred
Church Terracea broj pet. A žena koja im je naposljetku otvorila vrata
bila je, u najmanju ruku, vrlo nesimpatična.
- Hoćete onog Shelleyja vidjeti, je je l’? - upitala je podbočivši
debele bokove svojim crvenim rukama. - Drugi kat. Ako ste mu došli
ponuditi drugi smještaj, ja vas neću sprečavati. Ljudi već svašta govore.
Ima gore dvije ženske, a cijele se noći čuju svakakvi zvukovi, ako me
razumijete.
Svojim napuhnutim licem žena je uspjela pokazati gotovo jednaku
količinu lascivnosti i kreposti, nimalo ljupku kombinaciju. Fraser je
slijedio Maddoxa do vrha kuće, a ondje su ponovno morali čekati.
Uistinu su se čuli svakakvi zvukovi - iza vrata je odjekivala buka i
bijesni povici. Uto ženski vrisak naglo utihne, a nešto snažno zvekne o
zid.
Maddox je glavom pokazao Fraseru da ponovno pokuca, sada
upornije.
- Hej, vi unutra! Otvorite!
Začuli su se koraci i tihi, ozbiljni glasovi. Naposljetku, vrata se

224
malko otvore. Na njima se pojavila Mary Godwin. Blijedi su joj obrazi
porumenjeli, a u sobi iza nje čuli su se jecaji.
- Gospodine Maddox - započne ona - bojim se da ste uzalud dolazili.
Gospodinu Shelleyju nije dobro. Claire nije dobro. Danas vas ne
možemo primiti.
- Nije mi mogla promaknuti... buka. Ona odmahne rukom.
- Oh, nije to ništa. Claire ima jedan od svojih luckastih košmara.
Treba je pustiti na miru i uskoro će joj biti bolje. Žao mi je što ste...
Premda je držala vrata, ona se naglo otvore.
- Maddocks? Maddocks? Zar me taj zlikovac progoni čak i ovdje?
Muškarac, mladić koji je stajao ispred njih bio je najčudnije ljudsko
stvorenje koje je Maddox vidio. Bio je viši nego što je očekivao, ali
pogrbljen i zaobljenih ramena, uleknutih prsa, usana glatkih kao u
djevojke, a zamršena mu je kosa stršala poput neravnih, prljavih bodlji.
Maddox je vidio kako Fraser jedva suspreže smijeh; da, nešto je
uistinu bilo smiješno na tom mladiću - smiješno, ali i prekrasno premda
je nemoguće bilo izdvojiti neku osobinu koja bi odgovarala toj riječi.
Osim, možda, njegovih ljubičasto- plavih očiju kojima je intenzivno zurio
u njih.
- Gospodine Shelley - reče Maddox lagano se naklonivši. - Mislim
da se nismo imali prilike upoznati.
Mladić je piljio u njega još koji trenutak, a onda ispustio urlik
mahnitog, histeričnog smijeha, koji je u Maddoxovim ušima zaškripao
kao da netko noktima grebe po srebrnom tanjuru. Mladić zabaci glavu i
stane vikati: »Maddocks! Maddocks! Maddocks!« sve dok ga Man-
Godwin ne uhvati za ruku pokušavajući ga umiriti. Bio je to uvježban
pokret i već je to bilo vrlo sugestivno.
Griješiš, ljubavi moja rekla je dobro pazeći da ostane hladnokrvna. -
Kao što vidiš, to je sasvim drugi gospodin.
- Ha! - vikne on. - Zašto se onda došuljao ovamo pod imenom mog
neprijatelja?
- Ja se ne šuljam, gospodine - odvrati Maddox nepokolebljivo. - A
ime je moje.

225
 Mary Godwin okrene se prema njemu.
- Plan u Tremadocu pokrenuo je čovjek po imenu William
Maddocks. On je bio i sudac koji je istraživao napad na gospodina
Shelleyja. Zasigurno razumijete zašto ga je uznemirio spomen tog imena.
Ako je to bila isprika, bila je, u najmanju ruku, slabašna. Sam
Shelley kao da je uopće nije čuo.
- Sudac? Sudac? William Maddocks ne bi mogao pravedno presuditi
ni kako podijeliti pecivo. Istraga koju je proveo bila je sramotno
nedostatna. Od početka mu je cilj bio da počinitelj tog zvjerskog atentata
pobjegne, da otpuže natrag u okrilje svog izopačenog gazde.
- Zbog toga je, ljubavi moja - zabrzala je djevojka okrećući Shelleyja
prema sebi - naš gost i došao. Gospodin Charles Maddox otkrit će pravu
istinu o svemu. Osigurat će dokaze koji su ti potrebni da se suprotstaviš
Leesonu i zauvijek zaustaviš njegov podli progon.
Maddox se spremao prigovoriti, ali ga njezin brz pogled zaustavi.
- Istrage takve vrste poziv su gospodina Maddoxa - nastavi ona
govoriti Shelleyju. - Zbog toga sam otišla na sastanak s njim. Da ga
zamolim da nam pomogne. Da otkrije tko je taj čovjek koji te slijedi, da
sve to možemo ostaviti iza nas i početi ponovno, zajedno. Mislila sam ti
reći za to, ali toliko se toga dogodilo u ovih nekoliko dana. Bilo je vrlo...
Zastane, a Maddox ponovno začuje jecaje iz sobe. Bili su tiši, ali
ipak čujni.
- Mislim da je vaš uvodni zaključak bio ispravan, gospođice Godwin
- reče on. - Čini se da ovo nije prikladan trenutak. Možda će biti najbolje
da dođem neki drugi dan.
- Ne! - vikne ona širom otvorenih očiju, a potom smirenije doda.
- Kad ste već ovdje, a Shelley zna da ste mu spremni pomoći,
potrajat će samo nekoliko minuta da dobijete potrebne podatke.
Okrene se prema Shelleyju molećivo ga gledajući. Za koji trenutak
on joj nježno dodirne obraz.
- U redu - šapne on ljubeći joj prste. - Ako ti, moja voljena Mary,
smatraš da čovjek poput ovog može otkriti ono što ja nisam svojim
opsežnim istragama, ponizit ću se i pristati. Dosad bih svaki put uvidio,

226
kako kaže Aristotel, da je posao te vrste

Nadajmo se da se u ovom slučaju to neće pokazati točnim.

Maddox ga je zamišljeno promatrao. Mladić očito nije očekivao da
Maddox razumije grčki, što je već samo po sebi bio pogled svisoka, no
unatoč tome je izgovorio citat, što ga je učinilo dvostruko neuljudnim.
Same riječi jedva da su bile uvredljive jer, bez obzira na to što je
Aristotel smatrao, profesija Maddoxa nikad nije učinila slabim, ni
tjelesno ni umno. Ako se Shelley i inače ovako ponašao prema
strancima, nije nikakvo čudo što je izazivao žestoko neprijateljstvo gdje
god se pojavio. To što se doimao potpuno nesvjesnim posljedica takvog
ponašanja, možda bi navelo kakvog mislioca da ga oslobodi krivnje, ali
teško da bi smekšalo one koje je uvrijedio, one koji očekuju ispriku, a
nikad je ne dobiju. Fraser, koji nije razumio grčki, ipak je imao
sposobnost razaznati podcjenjivanje na bilo kojem jeziku pa je sada
pokazivao prijezir svakim mišićem svoga lica.
- Uđite, molim vas - reče gospođica Godwin, malko rumena u licu.
- Ako vam odgovara, zamolit ću gospođu Butcher da nam donese
kavu.
Uvede ih u malu dnevnu sobu, tako prljavu da se Maddox ironično
osmjehne; Shelley se može hvaliti da mu žilama teče krv baroneta, ali
Maddox je taj koji se ovdje ponizuje. Očekivao je da će ugledati treći
lik tog čudnovatog kućanstva, ali djevojci nije bilo ni traga. Činilo se da
je gospođica Godwin zažalila što je ponudila okrepu. Očito je da u
unajmljenom stanu nije postojala mogućnost da sama skuha kavu pa je
šapnula nekoliko ozbiljnih riječi Shelleyju i brzo krenula niza stube.
Maddoxa je silno zanimalo kako će se mladić snaći sam te je
nastavio šetkati se po sobi, razgledavati knjige, brošure, radni stol s

227
razbacanim papirima sve vrijeme čekajući poziv da sjedne. Shelley je za
to vrijeme cipelom trljao otrcani sag i piljio u Frasera kao da je i on živo
smeće.
- Hja - oglasi se napokon Maddox. Sjeo je i preuzeo inicijativu.
- Možda biste mi mogli opisati što se dogodilo u Tremadocu.
Pretpostavljam da još uvijek stojite iza tvrdnje da je muškarac koji vas
sada progoni u službi plemenitog Roberta Leesona?
- Plemenitog?! - sijevnu Shelley očima. - Takvo tituliranje pravo je
divljaštvo naspram te riječi! Prezirem ta neprikladna razlikovanja
Aristokracija je ogavna, a takvi slatkorječivi polutani koji se diče svojim
bogatstvom još dvostruko više zaslužuju svaki prijezir. Nema
opravdanja, moralnog, filozofskog ni političkog, za sustav koji dopušta
da se nekolicina razuzdano gosti dok je većina gladna kruha.
- Možemo nadugačko raspravljati o toj temi, isto koliko je sveti
Toma Akvinski razmatrao tjelesnost anđela, a učinak bi nam bio jednako
slab - odvrati Maddox mirno. - Budući da mi je vrijeme ograničeno,
radije bih ga posvetio glavnom problemu. Imam nešto informacija o
događajima koji su možda doveli do napada na vas. Ako bude potrebno,
mogu brzo saznati i više od toga. Ali vi sami možete mi opisati prirodu i
slijed onoga što se zbilo.
Možda je referencija na Sumu teologije pokazala Shelleyju da je
podcijenio tog čovjeka ili je možda osjetio prizvuk autoriteta u njegovu
glasu. O čemu god da je bila riječ, kad je Shelley ponovno progovorio,
glas mu je bio mirniji, a pogled mu više nije bio tako mahnit.
- U redu... Te smo se noći povukli na spavanje nedugo poslije deset
sati. Prethodnih sam dana bio dobio toliko odvratnih i podlih prijetnji da
sam na spavanje otišao s dva napunjena pištolja. Jedva da smo bili pola
sata u krevetu...
- Vi?
- Bio sam s Harriet - zarumenio se. - S mojom tadašnjom ženom.
- A što je sada s njom? Shelley stisne oči.
- Još je živa. Ako me to pitate. Stanka.
- Tako dakle. Nastavite.

228
 - Čuo sam zvukove u prizemlju, zgrabio pištolje i sišao. Neki drski
bijednik pokušavao je pobjeći kroz prozor koji je gledao na travnjak.
Okrenuo se, ugledao me i bio toliko bestidan da puca u mene. Nasreću,
promašio je.
- Jeste li mu vidjeli lice?
- Vidio sam samo bljesak pištolja. Htio sam mu uzvratiti istom
mjerom, ali na nesreću, pištolj mi je zatajio. Muškarac me zatim počeo
udarati te smo pali na tlo.
- U kući?
- Ne, tada smo već bili na travnjaku. Nekoliko trenutaka tukli smo se
na tlu poput divljaka, a onda sam se uspio dovoljno odmaknuti da drugi
put pucam u njega. Mislim da sam ga pogodio u rame. Nakon toga se,
vičući, ponovno bacio na mene: »Tako mi Boga, osvetit ću se! Ubit ću
tvoju ženu, silovat ću ti sestru! Tako mi Boga, osvetit ću se!«. Kad sam
napokon s mukom ustao, njega više nije bilo.
Uhvati se za bok. - Gad me udario nogom, a rana nikad nije
zacijeljela.
- Je li govorio engleski? - upitao je Maddox nakon stanke. Shelley se
namrštio.
- Naravno. A kojim bi jezikom govorio?
- Naime, ako je doista bio u Leesonovoj službi, koji ga je unajmio
negdje u tom kraju, pretpostavljam da bi mu materinski jezik bio velški.
Nije li tako?
Shelley se, grizući palac, okrene prema prozoru.
- Možete li mi objasniti njegove riječi? - ustrajan je bio Maddox.
- Postoji li razlog zbog kojeg bi prijetio vašoj ženi i sestri?
Shelley odmahne glavom i dalje zureći niz ulicu.
- Ne postoji. To mi je bilo neshvatljivo. Ta žena mi nije sestra.
- Ne razumijem vas.
Shelley se okrene prema njemu.
- Gospođica Eliza Westbrook u to je vrijeme bila u kući. Ali ona je
moja šogorica, a ne sestra. Osim toga - iskrivi on usta s gađenjem - ne
mogu zamisliti da bi neki muškarac želio silovati nju. Bilo mi je gotovo

229
odvratno gledati kako miluje moju kćer, a da sam moram podnijeti to
milovanje...
Ponovno se okrene rukom se oslonivši o prozor; silovito je grizao
nokat na palcu.
- Koliko znam, iste je noći uslijedio novi napad - kazao je Maddox.
- Jeste li opet bili sami?
Shelley ga munjevito pogleda.
- Vjerujem da možete pretpostaviti kakav je bio učinak tog prvog
napada na kuću punu žena. Gospođica Westbrook imala je histeričan
napadaj, a jedna sluškinja više nije željela ni trenutka ostati u kući.
Prošlo je jedan kad sam procijenio da je sigurno poslati ih natrag na
spavanje. Nakon toga sam sjedio sam sa slugom, čovjekom koji mi je
pokazao svoju odanost. Bio je s nama u Lynmouthu, a prije kratkog
vremena pridružio nam se i u Walesu.
Pa jasno, misli Maddox. To je onaj sluga koji je radije odslužio
šestomjesečnu zatvorsku kaznu nego da izda svog usijanog gazdu. Vrlo
zanimljivo.
- Nastavite, molim - kazao je.
- Oko četiri ujutro poslao sam slugu da pogleda koliko je sati, a
zlikovac je izabrao baš taj trenutak da ponovno napadne. Vidio sam kako
stoji na prozoru i odmah krenuo prema njemu. Pritisnuo sam okidač i on
mi je uzvratio - samo moj pištolj nije opalio, a njegov je metak prošao
sasvim blizu mene i progorio mi noćnu košulju. Sluga je začuo pucanj i
pritekao mi u pomoć, ali njega više nije bilo.
- Znači, sluga nije vidio njegovo lice? Shelley se zacrveni.
- Riječ je bila o trenutku. Nije mu ostala čvrsta slika.
- A je li ostala vama? Shelley se kolebao.
- Pokušao sam nacrtati njegovo lice...
- Mogu li to vidjeti?
Nekoliko ga je trenutaka promatrao, a onda prišao pisaćem stolu i
minutu- dvije kopao po neredu, a naposljetku je izvukao list papira ispod
hrpe časopisa. Pritom je slučajno otvorio jednu knjigu i otkrio stranicu
ispisanu poprijeko i po duljini šiljatim, nečitkim škrabotinama; na njoj su

230
bili i grubi crteži malog čamca na vesla između stabala te golemih, kosih
očiju. Vidjevši kako Maddox zuri u crteže, Shelley je zvučno zatvorio
knjigu i predao mu onaj list papira.
Da Maddox nije znao tko je autor crteža, pomislio bi da je riječ o
čudovištu kako ga zamišlja dijete. Tijelo prilike bilo je čudnovato
natečeno i izduženo, imao je samo jednu ruku koja ja nalikovala štapu, a
lice mu je bilo užasno iscereno, poput bundeve u predvečerje Svih
svetih.
- Vaš je napadač nosio masku? Shelley se namršti.
- Ne. Zašto ste to pomislili? Tako je izgledao. Maddox je pažljivo
spustio papir na stol.
- Opišite mi ga.
- Je li to uistinu potrebno?
- Gospođica Godwin zatražila je moju pomoć. Mogu vam je pružiti
samo ako vi pomognete meni.
Shelley teatralno uzdahne.
- U redu. Ako moram. Noć je bila mračna, a moje su misli,
razumljivo, bile konfuzne, no mislim da je bio viši od prosjeka, kosa mu
je bila crna, a tijelo vitko. I to je to.
Znači, bio je nalik na njega, pomisli Maddox, iznenada se zapitavši
što je sluga uistinu vidio. I što doista leži iza tog zbunjujućeg i
čudnovatog crteža.
- Dakle, rezimirajmo - reče on. - Vaš je napadač tijekom noći na vas
pucao dvaput dok ste vi triput potezali okidač, ali su pištolji opalili
samo jednom. Ako vam je potreban savjet glede pravilnog rukovanja i
održavanja pištolja, preporučujem vam da popričate s ovdje nazočnim
Fraserom. Vi ste očito početnik po tom pitanju, a on je odličan strijelac -
bolji čak i od mene, moram priznati.
Shelley zausti nešto reći, no zaustavi se. Fraser je, pak, pokušavao
suspregnuti smiješak iako se nije baš previše trudio.
- A vrijeme? - nastavi Maddox. - Je li noć bila vedra?
Shelley odmahne glavom. - Kiša je pljuštala kao iz kabla, a vjetar je
zavijao poput demona. Uslijedi još jedna stanka.

231
 - Čini se da zaključak koji sam izveo nakon prvog razgovora s
gospođicom Godwin - reče naposljetku Maddox - ostaje najvjerojatnije
objašnjenje. Napad je bio osobne prirode i nije proizišao iz vaših
aktivnosti u Tremadocu niti iz negodovanja vaših tamošnjih susjeda,
koliko god to bilo opravdano, nego iz neke druge situacije koja se
dogodila u još daljoj prošlosti.
Shelley se namršti.
- Na čemu temeljite tu apsurdnu i smiješnu tezu? Maddox se
osmjehne.
- Nije baš tako apsurdna, gospodine Shelley. Bit će dovoljno da
samo nekoliko trenutaka mirno promislite o njoj. Jer to nije bilo prvi put
da vam se dogodio takav incident, zar ne? Nije li vas koji mjesec prije
snašla nevjerojatno slična nezgoda, u posve drugom dijelu zemlje?
Gospođica Godwin, čini se i ne zna za to.
- Kako se usuđujete - počne mladić, ali tada se iza njih začuje zvuk.
Maddox se okrene i shvati da je u sobu tiho ušla još jedna osoba.
Djevojka. Crnokosa, odjevena u plavu haljinu, blago zaobljena. Koža joj
je bila blijeda, ali Maddox je odmah shvatio da to nije uobičajena boja
njezina lica. Dodatni dokaz bilo je crvenilo oko očiju i tragovi suza na
obrazima. Znači to je, pomisli Maddox, polusestra Mary Godwin.
- Claire! - krene Shelley hitro prema njoj. - Zar ti nisam rekao da
odeš u krevet?
Ona objesi glavu, a suze joj ponovno poteku. - Ne mogu spavati...
salijeće me svaki put kad zatvorim oči... taj užas... Oh, Shelley!
Počne drhtavo jecati, a mladić je zagrli i privuče na prsa ljubeći joj
kosu.
Maddox ustane; nešto ga je u načinu na koji je Shelley dodirivao
djevojku uznemiravalo. Drži je kao dijete, ali ona je privlačna mlada
žena s oblinama: čak i da je samac, Shelley je ne bi smio tako grliti, a
ona mu to ne bi smjela dopuštati.
- Mogu li biti od pomoći? - upita Maddox krenuvši prema njima,
očekujući da će je Shelley pustiti. Ali on ju je i dalje držao.
- Nema potrebe - reče Shelley kruto, još čvršće zagrlivši djevojku;

232
glavu je oslonio o njezinu.
- Gospođica Clairmont je potištena zbog sinoćnjega košmara. Ostali
smo dugo budni i u tami razgovarali o magiji. Možda sam se, priznajem,
malko previše uživio u dočaravanje vještičjeg doba noći. Gospođica
Clairmont je vrlo osjetljiva na takve stvari.
Zašto ste onda, pomisli Maddox, ustrajali? I gdje je u svemu tome
bila gospođica Godwin?
- Otrčala sam gore u krevet - rekla je djevojka, više za sebe. -
Stavila sam svijeću na škrinju i stojećki se zagledala u jastuk koji je
ležao nasred kreveta. Okrenula sam se prema prozoru, pa natrag prema
krevetu. Jastuka više nije bilo tamo. Bio je na stolcu. Kako je to
moguće? Nisam mogla prestati razmišljati o tome. Jesam li sama stavila
jastuk onamo, pa zaboravila na to? Trčeći sam sišla niza stube.
Izvije glavu prema Shelleyju i dalje plačući.
- Izašao si iz svoje sobe i na strahovit način opisao moj izraz lica...
ali nisam osjećala ono što si mislio da jesam... a onda si me pogledao...
kao da znaš koliku vlast imaš nada mnom... i rekao si da je Mary trudna
i ja... ja...
- Tiho, milena - kazao je brže- bolje Shelley - ili će ovaj gospodin
steći vrlo neobičan dojam o Shelleyjevu ponašanju.
Ton mu je namjerno bio vedar, ali Maddox je opazio da je čvršće
stisnuo djevojku.
- Na kraju, nismo li pronašli taj vrckasti jastuk točno tamo gdje si ga
jutros ostavila?
Podigne joj bradu, a glas mu se pretvori u monotono pjevušenje, kao
da se obraća dojenčetu: - Zločesti gospon jastuk, više nećeš lutati.
Ona se osmjehne kroza suze, a Shelley joj prstom lagano dodirne vrh
nosa. Maddox je, pak, primijetio da Shelley o sebi govori u trećem licu i
pitao se je li to pokušaj, svjestan ili nesvjestan, da se oslobodi krivnje za
posljedice svog postupanja. Kako bi ikome promaklo, čak i onima
mnogo manje inteligentnima od Shelleyja, što je zapravo učinio toj
mladoj ženi, koja je navodno pod njegovom zaštitom? Sjedio je s njom
sam u tami; i dok im je u ušima tiho zujalo, šaptao joj je bizarne

233
nadnaravne pripovijesti, sve dok je nije ostavio bez daha i doveo do
vrhunca užasa, zbog čega je požurila pronaći utjehu u njegovu zagrljaju.
Da bi joj tada rekao kako druga žena nosi njegovo dijete? U samotnom i
tihom satu, kad noć vlastitim mukom čudnovat rada zvuk, spajaju se
grozna priča i pogledi upitni, sve dok se neobične suze s poljupcima ne
sjedine u zadihani huk. Nisu to moje riječi, već Shellyjeve iz pjesme
koju je počeo pisati za, gotovo u dlaku, dvanaest mjeseci od ovog
trenutka. Maddox to, dakako, nije mogao znati, ali opazio je da Shelley
nije tek potaknuo ovu opasnu igru, nego se koristio svakom prilikom da
pojača njezin dojam. Malko je gurao djevojku na rub, malko je privlačio
k sebi. Kakav izopačen cilj - ili zadovoljstvo - može nagnati čovjeka na
takvu okrutnost?
Maddox je u društvu tog čovjeka bio manje od pola sata, ali nije se
mogao sjetiti da ga je itko toliko uznemirio u tako malo vremena kao on;
manje su ga uzrujali koljači koje je ispitivao u Newgateu. Uto se začuo
zvuk na ulaznim vratima. Mary Godwin ih je otvorila, a zatim se sagnula
kako bi podigla vrč s kavom s poda, na kojem ga je nakratko ostavila.
Shelley je imao dovoljno vremena da pusti Claire Clairmont prije no što
ih gospođica Godwin opazi, ali on ju je, naprotiv, privukao još bliže. Kad
je gospođica Godwin ušla u sobu, mlada žena okrene glavu prema njoj.
Maddox nije mogao proniknuti u pogled koji su razmijenile djevojke.
Čini se kako Mary nije bila nimalo zatečena naoko ljubavnim prizorom,
no jest se časkom namrštila spuštajući kavu na stol kad je mislila da je
nitko ne promatra.
- Je li Claire još uvijek u onom groznom raspoloženju? - upitala je
živahno. - Ne čudim se što se glupava gospođica isprepadala. Ostala je
budna do sitnih sati i nezasitno slušala priče o duhovima.
Maddoxu nije promaknuo njezin ton, a ni činjenica da je svela Claire
Clairmont na mjeru djeteta. Djevojku koja je po oblinama ženstvenija od
mnogih dvostruko starijih gospođa ili, kad smo već kod toga, od svoje
polusestre. Zavarava li se Mary Godwin ili je to njezin način da
emocionalnu bačvu baruta, koja bi eksplodirala i zbog najmanje iskre,
učini bezopasnom? Koliko god se Maddoxu gazdarica ove kuće bila

234
učinila neprivlačnom, sada je prema njoj osjećao malko suosjećanja.
Ako se ovi ljudi tako ponašaju pred strancima, ne može ni zamisliti što
se događa iza zatvorenih vrata. Da je on na mjestu gospođe Butcher i da
mora misliti na ugled svoje kuće, potjerao bi ih van prije večeri.
- Onda? Jeste li za kavu? - upitala je Mary Godwin okrenuvši se
vedro prema Maddoxu, koji je odmah ustao i dohvatio šešir.
- Bojim se da moram poći. Imam sastanak s drugim klijentom.
- Ali prihvatit ćete slučaj? - prišla mu je i uhvatila ga za ruku. -
Pomoći ćete nam?
Bio je naumio već tog popodneva napisati joj pismo u kojem će s
prijezirom odbaciti svako daljnje upletanje, ali sada, gledajući njezino
blijedo i zabrinuto lice, čuo je sama sebe kako odgovara potvrdno. Znao
je da čini pogrešku zbog koje će zažaliti, ali nije mogao ni naslutiti
koliko će to biti teško i gorko. Mary mu je stajala tako blizu da je čuo
njezin dah, osjećao toplinu njezinih prstiju na svojoj ruci, a kad je
podignuo pogled, shvatio je da ih Shelley i Claire promatraju. Ona se
čak okrenula u njegovu zagrljaju kako bi mogla zuriti u Maddoxa. Oči su
joj bile tako pune neizdrživog mračnoga sjaja da je Maddox. prvi put
nakon mnogo godina saslušavanja i istraživanja, morao prvi skrenuti
pogled. Stoga nije vidio kako se djevojka okrenula natrag Shelleyju i
kako je bez glasa zinula - nije vidio ni kako je Shelley kimnuo u znak
odgovora, a ni promjenu u mladićevim očima kad je ponovno pogledao
prema njemu. Shelleyjevo je lice gorjelo u čudnom, grozničavom
likovanju.

235
 JEDANAESTO POGLAVLJE

Oblaci

Prošla su dva mjeseca. Dva mjeseca tijekom kojih je tuča udarala

poput biča, a nebo se gušilo u suzama; kiša je tako navlažila pločnike da
se činilo da se nebo spustilo na zemlju. Bilo je dovoljno vremena da
Fraser otputuje u Tremadoc i vrati se s izvješćem o onome što je ondje
otkrio. Bilo je i dovoljno vremena da Maddox istraži ubojstvo stare
pralje, koju su pronašli razbijene lubanje u njezinoj kuhinji; ubili su je
samo zbog nekoliko zavežljaja rublja. Otac Thomasa Sharpea došao je k
Maddoxu tri dana nakon sinova uhićenja, drhtav i blijed, sa svim novcem
koji je imao zamotanim u krpu. Ali dokazi su bili odveć čvrsti, a
kriminalni dosje njegova sina prepun optužbi i nije se moglo očekivati
ništa dobra. Unatoč ratobornim prigovorima da je nevin, koji su trajali
gotovo do posljednjeg trenutka, Sharpea su na vješala doveli ukroćena i
prestravljena, a umro je, kako je zapisano u newgateskom tegistru, »s
Božjim imenom na usnama«. Brutalno, ali previše banalno u kontekstu
suvremenog pravosudnog sustava i vrijedno spomena samo zato što se
ubojstvo dogodilo manje od dva kilometra od Shelleyjeva unajmljenog
stana u Church Terraceu. No kad god bi Maddox otišao onamo na
povratku prema Strandu, nitko nije otvarao vrata. Već prvog tjedna u
studenome sobe su ostale prazne, a bijesna gospođa Butcher bila je na
gubitku.
- Sudski utjerivači dugova dolazili su u posljednja dva tjedna barem
deset puta - gunđala je ona - a on bi svaki put uspio nekamo otići. Ona
bi pak otvorila vrata sva nevina i tvrdila da nema pojma gdje se skrio.

236
Al’ bi se on svake nedjelje ušuljao natrag kao mačka što se tjera jer bi
znao da mu ne mogu ništa. Da sam ga bat ja dohvatila kad sam mogla -
meni nije zabranjeno raditi nedjeljom kao tim utjerivačima.
Maddoxu je preostalo jedino izraziti joj suosjećanje, a sebi je morao
čestitati što je poslušao Sir Henryjev savjet i zatražio novac unaprijed,
prije no što je poslao Frasera u Wales. Upravo je zbog toga bilo malo
vjerojatno da se zauvijek oprostio s društvom iz Church Terracea
premda ga gospođa Butcher možda više nikad neće vidjeti. I u pravu je:
sedmog prosinca navečer sluškinja mu je pokucala na vrata salona i
priopćila da mu je u posjet došla gospođica Godwin.
- Rekla sam joj da jedete, gospon, i da obično ne primate nikoga u to
vrijeme, ali je ona rekla da je ožalošćena da vam smeta, ali da li moguće
je možete primite na koju minutu.
Maddox je spustio vilicu i nož pitajući se (ne prvi put) treba li kupiti
gramatiku za poslugu u podrumu. No koliko je vjerojatno da će je itko
od njih pročitati? Osmjehne se sjetivši se kako je nevjerojatno savršeni
Sir Charles Grandison Samuela Richardsona svoju obiteljsku rezidenciju
opremio - »bibliotekom za sluge«, knjigama podijeljenima na teologiju,
kućanske poslove i »nevinu zabavu«. Štoviše, osmjehivao se dok je
sluškinja uvodila gospođicu Godwin u sobu. Zastala je na pragu,
iznenađena takvim dočekom.
- Zabavljate se nečim? Maddox odmahne rukom.
- Razmišljao sam o Sir Charlesu Grandisonu, koliko god vam bilo
teško povjerovati u to.
- Uistinu? - reče ona iznenađeno. - Teško da je riječ o romanu - i
romanopiscu - koji pruža mnogo po pitanju humora. Premda imena
najvažnijih osoba na početku imaju iznimno komičan dodatak. Što,
dakako, nije učinjeno namjerno.
Maddox se nasmije.
- Pretpostavljam da govorite o podjeli na muškarce, žene i Talijane?
Nikad nisam bio u Italiji, ali ne vjerujem da je nastanjuje strana vrsta,
nimalo povezana s našom.
Sada se nasmije ona.

237
 - Ni ja nisam bila ondje, ali sigurna sam da ste u pravu. Francuze se
u svemu može prepoznati kao ljude. Štoviše, ne možete pogriješiti.
Maddox joj pokaže da sjedne u naslonjač pokraj vatre, što ona
prihvati s olakšanjem; sada je bilo mnogo vidljivije da je trudna. Plamen
je bacao topli sjaj preko njezina lica, ali Maddox je opazio da je
mršavija no prije i da ispod očiju ima tamne sjene.
- Pretpostavljam da vam u posljednje vrijeme nije baš lako - kazao je
i natočio joj čašu vina.
Ona pogleda njega pa čašu. Usne joj zadrhte.
- Bilo je... užasno. Još nismo otkrili kako su Shelleyjevi vjerovnici
saznali našu adresu. Gotovo mjesec dana susretali smo se samo po
nekoliko sati tjedno, toliko smo uspijevali ugrabiti, a ostatak vremena
bila sam zazidana u onom prljavom unajmljenom stanu. Nije bilo ni
jednog jedinog čovjeka da mi dođe u posjet. Klone me se, gospodine
Maddox, klone me se oni koji se nazivaju mojim prijateljima, oni koji su
hvalili načela moje majke, a sada me osuđuju zato što živim prema
njima. Dobivam samo pisma prijekora.
Oči joj se ispune suzama te pogleda u stranu. Maddox šutke ustane i
ponovno si napuni čašu.
- A sada - glas joj je počeo pucati - ona je rodila sina, a on slavi na
sva zvona i svima šalje vijest da mu je žena rodila nasljednika. Žena
koja se valja u udobnosti roditeljskog doma dok sam ja prisiljena sama
si šivati odjeću i svaki drugi dan biti gladna. Ta je žena odbila Shelleyju
dati novac premda joj je rekao da smo prodali sve što smo imali te da
bismo uskoro mogli skapati od gladi.
Njezino je ogorčenje bilo bolno kao otvorena rana i Maddox je bio
prisiljen sažalijevati je - prisiljen jer inače krajnje osuđuje sve što su
učinili, a sada još i više, jer zna da je žena koju je Shelley napustio bila
trudna.
I kakva bi to svetica trebala biti odbačena supruga da spremno
ponudi novac kako bi izdržavala ženu koja ju je istisnula?
- Ipak niste bili posve sami, zar ne? - upita Maddox nakon stanke. -
Pretpostavljam da je gospođica Clairmont još s vama.

238
 Ona snažnije stisne čašu.
- Razgovarali smo o njezinu povratku u Skinner Street, ali ona to
odbija. Premda je očito kako je to najbolje rješenje za nju... kao i za...
Zaustavi se, možda svjesna da je kliznula na opasno područje.
- Claire i dalje muče noćne more - nastavi ona mrzovoljno. - Nije
obazrivo da tako ometa i moj san. S obzirom na moje stanje.
- Možda biste mogli - reče oprezno Maddox - prigovoriti gospodinu
Shelleyju. Čini mi se da on pomalo bizarno uživa u provociranju takvog
noćnog nespokoja...
- Ona je ta koja uživa u provokacijama - prekine ga gospođa
Godwin. - Ti njezini užasi puka su izmišljotina kojom želi zaokupiti svu
pozornost mog Shelleyja. Opet su bili zajedno vani kad sam otišla. Sada
tvrdi da ga ne može pustiti da šeta sam jer se Shelley boji da ga Leeson
ne napadne na ulici.
Što možda objašnjava, pomisli Maddox, zašto je Mary Godwin
odlučila, nakon toliko vremena, prkositi hladnoći i tami i doći ovamo
sama. I zašto se počela koristiti pridjevom »moj« za muškarca koji, čini
se, nije nimalo sputan takvim isključivostima.
- Je li taj strah gospodina Shelleyja posljedica novih opažanja ili se
nakon našeg posljednjeg susreta dogodio neki drugi incident?
- Željela sam vas o svemu odmah obavijestiti, ali mi Shelley to nije
dopustio.
Maddox se namrštio. Mislio je da će njegovo pitanje biti retoričko,
ali čini se da je bio u krivu. Sjedne nasuprot njoj.
- Biste li htjeli objasniti o čemu je riječ?
- Bilo je to u listopadu. Dvanaestoga, mislim. Te smo se večeri
vratili u Church Terrace i pronašli pismo za Shelleyja. Nije bilo
dostavljeno poštom, nego osobno. Riječi su bile neizravne, ali im je
smisao bio posve jasan - bila je to prijetnja smrću. Prijetnja smrću svima
nama.
- Imate li ovdje to pismo? Ona odmahne glavom.
- Nemam. Shelley ga je odmah spalio. Rekao je da se boji da ću
zbog njega biti tjeskobna. Preklinjala sam ga da mi dopusti da vam ga

239
pošaljem, rekla sam mu da ćete nam možda moći dati kakav savjet, ali
nije htio ni čuti za to. Počeo je mahnito i nepovezano brbljati. O svojoj
kćeri Ianthe pa o svom bratiću kojeg, čini mi se, nije vidio godinama.
Ništa od toga nije imalo smisla. No budući da bi ga uvijek hvatao
živčani napadaj kad god bi se i najmanje uzrujao ili bio pod pritiskom,
povukla sam se u strahu da se to ne dogodi opet.
- Shvaćam - reče Maddox. Vratio mu se onaj stari nemir.
- Nastavite, molim.
- Sljedećeg jutra činio se mnogo sabranijim pa smo odlučili, prema
planu, otići pogledati gospodina Keana u Danskome kraljeviću. No
nismo, bojim se, odabrali prikladnu predstavu. Shelley je svakim
trenutkom bivao sve uzrujaniji te smo na njegovo navaljivanje otišli
poslije drugog čina.
Pomaknula se u stolcu i tim nemirnim pokretom pokazala koliko je
zabrinuta.
- Zamislite samo naš strah kad smo, vrativši se, saznali da nas je
tražio neki muškarac. Shelley je odmah problijedio i viknuo: »Moramo
napustiti London! Moramo krenuti odmah, ne smijemo više ni jednu noć
ostati u ovoj prokletoj šupi!« Gospodu Butcher te su riječi, bojim se,
silno uvrijedile. Rekla je da, što se nje tiče, možemo otići kad nas je
volja. Claire je dotad već bila krajnje histerična i samo što nije uzbunila
cijelu kuću pa smo riješili da ćemo ostatak noći provesti u hotelu i ondje
razmotriti što i kako dalje.
- Jeste li imali novca za takav trošak? Ona se zarumeni.
- To je bila Shelleyjeva zamisao. Nisam ja tako odlučila. Sljedećeg
jutra vratili smo se u Church Terrace. Bio je to... težak dan. Svi smo bili
napeti i uzrujani. Shelley je prilično rastreseno govorio o svom planu da
spasi sestre iz škole, a poslije su se on i Claire žestoko posvadili.
Oprezno spusti čašu na stol pokraj sebe, a Maddox primijeti da joj se
ruke tresu.
- Je li pismo bilo potpisano?
- Mislim da nije.
- A je li taj muškarac ponovno dolazio?

240
 - Nije - kazala je kolebljivo.
- Je li vam ponovno pisao?
- Koliko ja znam, ne.
- Tako znači.
Maddox ustane i potakne vatru - crveno- siva žeravica sipila je i
hujala. Potom uzme cjepanicu iz košare i baci je na svjetlucavi pepeo.
Sve to vrijeme djevojka nije rekla ni riječ.
- I evo vas sada ovdje - kazao je naposljetku smjestivši se ponovno u
naslonjač. - Nadate se da ću vam reći kako je George Fraser u
Tremadocu nešto otkrio, nešto što bi moglo riješiti ovu zagonetku.
Djevojka je promatrala kako Maddox sa stola uzima list papira i
iščitava ga (premda to, zapravo, nije bilo potrebno jer je dobar dio teksta
već znao napamet).
- Budući da je nakon predmetnog događaja prošlo mnogo vremena -
započne on - bilo je malo nade da ćemo dobiti materijalne dokaze koje
obično tražim na mjestu zločina. Ili, u ovom slučaju, navodnog zločina.
Kako bilo, zahvaljujući svojoj upornosti i pohvalnoj snalažljivosti, Fraser
je dobio pristup kući i istražio prostorije u prizemlju. Poslije toga je
razgovarao sa slugama koji su tada bili u službi, s povećim brojem njih,
kao i s vlasnicima susjednih kuća. Tako se uspio uvjeriti da je na
drvenoj oplati u dnevnoj sobi još uvijek bio trag metka, čime postaje
izvjesno da je izvana barem jednom pucano u kuću. Također nekoliko je
sluškinja potvrdilo da je gospodin Shelley bio posve mokar i blatan kad
su ga vidjele u ponoć i da je trava u vrtu bila zgažena.
- Vidite! - vikne ona. - Napad se uistinu dogodio, nije riječ o prividu!
- Međutim - prekine je Maddox podižući ruku - isti su svjedoci
također kazali da je prozor u sobi u kojoj se dogodio drugi napad bio
razbijen iznutra, a ne obratno, što se ne poklapa s tvrdnjom gospodina
Shelleyja da je muškarac koji je pucao u njega bio s onu stranu stakla.
Štoviše, diskretno provedena istraga među članovima kućanstva Roberta
Leesona navodi na zaključak da on s napadom nije imao ništa. Postojali
su planovi, to svakako, da se Shelleyja potjera iz okruga, ali Leeson i
njegovi saveznici nisu imali vremena organizirati tako usklađen napad.

241
Odatle i njegove uporne tvrdnje da je cijela epizoda samo prijevara koju
je Shelley smislio da opravda svoj iznenadni odlazak. Moram također
reći da Fraser nije pronašao ni jedan dokaz da se tada u susjedstvu
govorkalo o muškarcu s ranom od vatrenog oružja - ni na ramenu ni bilo
gdje drugdje. U malome bi mjestu takva neugodna ozljeda lokalnog
stanovnika zasigurno privukla pozornost, a glasine da i ne spominjem.
Djevojka je izbjegavala njegov pogled i grizla usnu.
- Stoga je moj zaključak, gospođice Godwin - nastavi Maddox -
manje- više jednak onome koji sam donio nakon našeg prvog razgovora.
Te se noći nesumnjivo dogodio nasilni incident. No nije bio motiviran
averzijom prema političkim uvjerenjima gospodina Shelleyja niti
ogorčenjem zbog njegova miješanja u lokalna pitanja, već stalnom i
dugotrajnom žudnjom za osobnom osvetom. Što je tome uzrok, samo bi
on mogao reći. A iz svega što sam dosad vidio, on to ne može ili ne želi.
Nastupi tišina. Na ognjištu nova cjepanica klizne prema rešetki
iskreći i pucketajući.
- Spomenuli ste samo jedan napad - reče ona tiho.
- Istina. Zato što ne vjerujem da je bilo drugoga. Zapravo, smatram
da je druga epizoda te noći bila neka vrsta halucinacije. Osamljeno
mjesto, tama, danima gomilana tjeskoba, strah i uzbuđenje koje je
izazvao prvi incident, sve je to zajedno, po mom mišljenju, učinilo
gospodina Shelleyja iznimno podložnim varkama njegove raspaljene
mašte. Moja je teorija, premda je ne mogu dokazati, da je vidio svoj
vlastiti odraz u prozorskom staklu, koje je razbio jurnuvši na njega.
Također, smatram da mu je metak noćnu košulju probio tijekom prvog, a
ne drugog napada, kako mi je on to opisao. Jedna se sluškinja sjetila da
je košulja već bila progorena kad ga je vidjela u vrtu.
- Ali unatoč svemu što ste rekli, unatoč vašoj teoriji, zar nije i dalje
moguće da upravo Leeson šalje tog muškarca da nas maltretira?
Maddox spoji vrhove prstiju.
- Protiv toga ne postoji nepobitan dokaz.
- Pa zašto onda?
- Ali postoji nepobitna činjenica koja vrlo snažno pobija Leesonovu

242
umiješanost i žena vaše inteligencije više ne bi smjela stajati iza takvog
zaključka.
Ona podigne glavu. - O kakvoj je činjenici riječ?
- Gotovo istovjetan incident dogodio se u Cumberlandu prije više od
godinu dana, mnogo prije no što je Shelley kročio u Tremadoc i mnogo
prije no što je Leeson uopće čuo za njega.
Djevojka se trgne i širom otvori oči.
- Ne vjerujem. On bi mi to već spomenuo. To nije istina.
- Istina je, gospođice Godwin. Čuo sam to od gospodina Shelleyja
samog. A ta je činjenica koliko korisna toliko i zabrinjavajuća. Korisna
je jer mi mnogo govori o umu tog mladića, a zabrinjavajuća jer o tome
još nije razgovarao s vama.
Ona ustane i počne šetkati po sobi izbjegavajući njegov pogled.
- Dovoljno sam star, gospođice Godwin, da mi budete kći pa se
nadam da ćete mi dopustiti da vam sada dam savjet kojim si prisvajam
ulogu vašega oca.
Ona ga bijesno pogleda, ali Maddox se ne obeshrabri.
- Brinem se za vašu sigurnost, gospođice Godwin, za sigurnost vas i
vašega djeteta. I to tjednima, otkad sam vas onomad vidio u Pancrasu.
Preklinjem vas, ostavite tog muškarca i vratite se u roditeljski dom
što prije budete mogli. Ne znam čime je gospodin Shelley izazvao takav
progon, ali sve ono što sam naučio godinama obavljajući ovaj posao
govori mi da je riječ o stvari - vrlo važnoj stvari - koja i vas i vaše
nerođeno dijete izlaže neposrednoj opasnosti. Ni jedan čovjek ne bi
nekoga proganjao tako dugo, s takvom nepokolebljivom upornošću, bez
strahovito snažnog razloga. Iz onog što sam vidio ozbiljno sumnjam da je
gospodin Shelley imalo sposoban zaštititi vas od tog nepoznatog
progonitelja, ali čak i da jest - čak i da vas svojim neprestanim
selidbama iz mjesta u mjesto uspijeva držati korak ispred osvetnika - što
može učiniti da vas zaštiti od sebe? Niste li sami rekli da je podložan
žestokim živčanim napadajima? Niste li ga vidjeli da hoda u snu, nakon
čega ne zna ni gdje je ni kako je onamo dospio? Zar mu njegov vlastiti
otac nije prijetio da će ga strpati u ludnicu?

243
 Djevojka je mahnito zurila u njega. - Nikad vam nisam rekla za to.
Kako sve to znate? - viknula je hrapavim glasom.
- Sve to znam - priđe joj i uhvati je za ramena - jer sam si dao
zadatak da to otkrijem. Niste svjesni koliko riskirate, gospođice Godwin
i vi i gospođica Clairmont. Ta vaša ljubavna priča, vjerujte mi, neće
imati sretan kraj. Ludilo u tom čovjeku čini ga opasnim za sebe i sve
oko sebe. Vi se možete odlučiti na taj rizik, ali nemojte ga nametati svom
nemoćnom djetetu. Ako ne vjerujete meni, posavjetujte se s liječnikom -
pozovite Williama Lawrencea, on je napisao studiju o takvim
slučajevima.
- Kako se usuđujete? - vikne ona podignuvši ruku da ga udari. No on
je bio odveć brz i zgrabi je za zapešće. Dok je osjećao kako joj krv brzo
teče žilama, lice mu se drugi put nađe blizu njezina. Samo, pogled joj
sada nije bio molećiv, nego prestrašen. No boji li se muškarca pred
sobom ili onog što su u njoj probudile njegove riječi? Boji li se onog što
je dugo znala i dugo potiskivala?
Trenutak kasnije Maddox je spustio glavu i olabavio stisak.
- Ispričavam se ako sam vas uvrijedio. To mi nije bila namjera.
Ona istrgne ruku i žustro krene prema vratima.
- Možete me posjetiti u bilo koje doba dana ako vam zatreba pomoć
- reče on tiho.
Ona se ne okrene držeći ruku na kvaki, a onda otvori vrata i nestane.
Maddox je znao da je bilo pogrešno što je dopustio da ga ta djevojka
uvuče u sve to, ali sada se pitao je li još veća pogreška bila što ju je
pustio da ode. Morao se bolje snaći, morao ju je barem upitati gdje
trenutačno stanuju, no sada više nije bilo načina da je pronađe i zaštiti.
Jer ozbiljno je sumnjao da će ga ponovno posjetiti, osim u krajnjoj nuždi.

***
Prošao je Božić. Siječanj se pretopio u veljaču, a Mary Godwin je
gotovo nestala iz Maddoxovih misli. U to je vrijeme bio zapetljan u
suđenje za ubojstvo. Radio je to već mnogo puta, za obje strane, ali ovo
suđenje bilo je zahtjevnije od većine ostalih, ne samo zato što se zločin

244
dogodio u Lisabonu nego i zato što si je optuženi prerezao grlo i jedva
da je mogao govoriti. Nakon još jedne noći provedene u ćeliji zatvora
Newgates, u kojoj je polako izvlačio kakvu- takvu obranu od mladića,
koji je, po svemu sudeći, odlučio umrijeti, Maddox se u ponedjeljak
ujutro vratio kući misleći samo na doručak i spavanje. No umjesto toga,
u hodniku ga je dočekao Fraser, s posjetnicom u ruci.
- Što je? - upita Maddox pomalo razdražljivo, skidajući kaput. - Bi li
rekao Phyllis da mi napuni kadu?
- Možda je najbolje da najprije pogledate posjetnicu, gazda. Dao mi
ju je neki momak, ni pola sata prije. Neko vas je vrijeme čekao, svakim
trenom sve više uzrujan, a na kraju je rekao da mora ići. Otišao je prije
kojih pet minuta.
Maddox se namršti.
- Mislim da sam ga vidio. Skrenuo je na Strand. Bilo mi je čudno
vidjeti nekog njegova soja vani u to doba. Zdepast, izražajnih crta lica,
možda oko dvadeset pet godina?
- Da. I sav znojan unatoč hladnoći. Činilo mi se da ga mnogo toga
muči.
Fraser pruzi Maddoxu posjetnicu. Na prednjoj strani pisalo je:
Thomas Jefferson Hogg, Middle Temple. Dakako, to ime Maddoxu nije
značilo ništa. Premda je, istina, tiječ bila o odvjetniku - prosječnom, ruku
na srce - danas se Hogga sjećamo kao Shelleyjeva prijatelja i biografa.
No u ožujku 1815. njegova ga je druga uloga tek čekala. Prva je uloga
bila, kako će Maddox uskoro otkriti, komplicirana.
- Tražio je neki pravni savjet? - upitao je Maddox. - Jer ako jest,
bojim se da je odveć rano za korisne razgovore.
- Ne, gazda - reče Fraser. - Pogledajte straga.
Poruka je bila napisana u žurbi i, po svemu sudeći, na Maddoxovu
radnom stolu, njegovim perom:

Mary - gospođica Godwin - preklinje vas da dođete. Očajna je -

usrdno vas molim da ne čekate.

245
 T. J. H. Arabella Road 13, Pimlico

- Dakle, opet Mary - reče Maddox hladno. - Naš mladi odvjetnik

očito je prisan s tom čudnovatom obitelji.
- Shelleyjev poznanik s Oxforda. Barem mi je tako rekao - dovrši
brzo Fraser vidjevši da ga je Maddox iznenađeno pogledao zato što
Shelleyja nije nazvao gospodinom.
- Hoćete li ići, gospodine?
- Bojim se da kočijašu neće biti drago, ali otići ću. Samo da se
presvučem i za deset minuta spreman sam za polazak. Čekaj me vani.
Rano ujutro putovali su malo više od četvrt sata. Ulice su bile puste
i Maddox je gledao kroz prozor, tobože pazeći hoće li dostići svog
jutrošnjeg posjetitelja. Prava je istina bila da je s nelagodom izbjegavao
pronicavi pogled svog pomoćnika, svjestan da Fraser zna već previse
toga o njegovu petljanju s Mary Godwin, a nema sumnje da mnogo toga i
nagađa.
Kuće su u Arabella Roadu još većinom bile u tami, ali očito je bilo,
premda još nije posve svanulo, da je Shelley, u odnosu na Church
Terrace, našao mnogo bolji smještaj. Maddox se na trenutak zapitao
kako je pjesnik došao do novca i koliki je dio svog budućeg nasljedstva
već posudio i potrošio. Kuća na broju trinaest je, za razliku od ostalih,
bila osvijetljena - svjetlo je to koje je nagovještavalo nevolju ili nemir.
Mary Godwin možda je silno željela vidjeti Maddoxa, ali to se nije
moglo reći za njezinu polusestru, koja ga je, kad je otvorila vrata,
promotrila nepristupačno i oprezno.
- Nadam se da ćete je vi uspjeti urazumiti - rekla je odmah Claire. -
S nama ne želi razgovarati. Već tri sata samo šutke sjedi. Dobrano je
uznemirila Shelleyja, morao je prileći.
Na njezinu je licu bila primjetna neka nervoza, ali i uzbuđenje,
samouvjerenost.
- Što se, zaboga, ovdje događa? - kazao je Maddox i gurnuo djevojku
u stranu, silom oslobodivši put. Hodnikom je stigao do dnevne sobe, s

246
Fraserom iza leđa.
Taj će mu prizor zauvijek ostati u pamćenju. Djevojka je sjedila
sučelice njemu u središtu sobe, na masivnom drvenom stolcu. Glava joj
je bila spuštena. Nije plakala. U krilu joj je bio smotani pokrivač -
obličje novorođenoga djeteta.
Dijete se nije micalo, a Maddox je instinktivno znao da taj spokoj
nema veze sa snom. Djevojka u krilu ne drži dijete, nego truplo.
Nešto je ovdje gadno krenulo po zlu, Maddoxu je to odmah bilo
jasno. Umiranje novorođenčadi - osobito kod prijevremenih porođaja, a
ovdje je zacijelo bila riječ o takvom slučaju - tako je često da je to
uobičajeno. Ali ovdje ništa nije bilo uobičajeno.
- Kada je rodila? - upitao je okrenuvši se prema Claire.
Claire se namršti. Izgledala je nestrpljivo, čak i razdražljivo, što je, s
obzirom na okolnosti, bilo neobjašnjivo. Ili možda objašnjivo, ali
uznemirujuće.
- Prije dva tjedna. U našem posljednjem unajmljenom stanu. Mislili
smo da dijete neće preživjeti. Liječnik je rekao da se ne nadamo, ali
činilo se da joj stanje ide nabolje. Ali onda se Shelley razbolio.
- Shelley? Kakve veze ovo ima sa Shelleyjem?
- Počeli su ga hvatati grozni napadaji - zbog grčeva na boku vrištao
je sav u muci. Morali smo se preseliti ovamo.
- Preseliti se? S djetešcem od samo nekoliko dana koje je bilo na
rubu smrti?
Claire posve staloženo podigne pogled prema njemu.
- Shelleyju se onaj stan nije sviđao. Rekao je da je užasan, da ga
živcira.
Maddox duboko udahne trudeći se zadržati bijes pod kontrolom.
Nikad nije, svih ovih godina koje je proveo kao policajac, a zatim
detektiv, planuo na klijenta. Bio je to njegov zaštitni znak, što je znatno
pridonijelo njegovu uspjehu, pa ga je to što bi sada svakog trena mogao
planuti razjarilo i uznemirilo.
- Jeste li pozvali liječnika?
- Nisam - odbrusi djevojka. - Htjela sam, ali ona mi to nije dopustila.

247
Poslala je Hogga da pronađe vas.
Mary Godwin njihala se naprijed- natrag; dijete je privila na grudi.
Još zabrinutiji, Maddox joj hitro priđe i čučne ispred nje.
- Mogu li ga vidjeti? - upita on tiho. Mary se isprva opirala, još
snažnije stisnula dijete, ali on ju je blago nagovarao te je naposljetku
odmaknula pokrivač s djetetova lica. Djetešce je bilo sićušno - Maddox
nije bio stručan, ali procijenio je da je rođeno nekoliko tjedana prerano.
Ispod očiju je imalo svjetloplave sjene, a usne su mu bile prošarane
suhom pjenom.
- Činilo se da je jučer bio mnogo bolje - šapnula je Mary. - Mislila
sam, usudila sam se nadati, da će sve ipak biti dobro. Otvorila je oči kad
me čula i osmjehnula se. Sigurna sam da me zamijetila.
Dodirne majušni obraz koji je smrt već ukrutila - riječi joj počnu
zapinjati, a niz obraze joj skliznu suze.
- Probudila sam se u tami, sledena od straha, užasnuta snovima,
pitajući se gdje sam, no onda sam opazila da je netko u sobi, da stoji
pokraj kolijevke i naginje se nad moje uspavano dijete. Pomislila sam da
još sanjam, da je to samo nastavak moje noćne more, ali kad sam se
jutros probudila i prišla kolijevci, moje je dijete bilo hladno.
Maddox je malko raširio rubove pokrivača. Djetetova žućkasta koža
postala je tamnija, zagasito ljubičasta. Primijetio je da su joj oko vjeđa
već bile raspršene sićušne crvene mrlje; takve su mrlje Maddoxu već
bile poznate premda njihovo puno značenje medicina neće znati još
desetljećima. Takve mrlje oko očiju i na licu prvi su tragovi koje će
suvremeni patolog potražiti kad sumnja na gušenje.
Strah je čvrsto stegnuo Maddoxovo srce, ali nije smio brzati u
zaključivanju. Nije smio dopustiti da predrasude preteknu istinu.
- Jeste li sigurni da vas uistinu nije zavarao san? - upita je. - Nitko
vas ne bi mogao kriviti - danima ste bili budni, spavali ste isprekidano,
na mahove. Osim toga, nije li liječnik rekao da dijete može umrijeti
svakoga trena, unatoč svoj vašoj brizi?
Mary prvi put podigne svoj ojađeni pogled prema njemu. - To nije
bio san, gospodine Maddox. Znam što sam vidjela. Dogodilo se ono što

248
ste rekli, trebala sam vas slušati. Nisam mu smjela dopustiti da bude
blizu moga djeteta.
Claire Clairmont jurne naprijed i zgrabi polusestru za ruku.
- Ne, nel To je laž! Zar si pozvala ovog užasnog čovjeka samo da bi
mu mogla govoriti takve podle neistine? On ne bi nikada... znaš da ne bi
nikada...
Ali Maddox ju je obuzdao rukom. Sada zna - zapravo, znao je čim je
ušao u sobu. Ali ona to mora reći - mora je čuti da to izgovara.
- Gospođice Godwin - počne on tiho. - Ne smije biti nesporazuma, ne
smijemo se izložiti riziku pogreške. Želite li mi reći da je prilika koju ste
vidjeli..,
- To je bio Shelley - jecala je. - Bože mi oprosti, ali to je bio Shelley.
Maddox je iza sebe začuo zvuk; okrenuo se i na pragu ugledao
Shelleyja. Izgledao je kao da nije spavao mjesecima, košulja mu je bila
napola otkopčana, zamrljana pod pazusima i jedva zapasana. Maddoxu
se nikad nije činio tako mladim i zapita se zašto je ta bezazlena pomisao
sada tako jeziva.
- Ha! Vi! - vikne Shelley. - Mogao sam i misliti! Niste nam potrebni
ovdje, Maddoxe, ovdje nemate što istraživati.
Maddox ustane i krene prema njemu.
- Da sam na vašem mjestu, ne bih bio tako sigutan. Ali možete
otkloniti potrebu za bilo kakvom istragom ako odgovorite na jedno
pitanje. Jedno jedino. Što ste radili noćas kod kćerine kolijevke?
Shelley otvori usta, ali onda se pokoleba i spusti pogled na ruke;
stane ih polako okretati - dlanovi gore, dlanovi dolje, dlanovi gore,
dlanovi dolje. A kad počne govoriti - visokim, grozničavim, jednoličnim
glasom - Maddox opazi da je Claire Clairmont rukom prekrila usta, kao
da joj je odjednom pozlilo.
- Prije nekoliko godina izučavao sam snove i svaki dan vodio
dnevnik u kojem sam ih potanko opisivao. Posljedično, ustanovio sam
da postoje dvije varijante tog fenomena - razumska i psihička. U prvom
slučaju snovi su povezani s umom, a u drugom s dušom. Osobno sam
imao snove usred kojih je ugodna vizija bila prekinuta užasnim snom u

249
snu - snom duše koji je razumu bio neznan, ali zbog kojeg bih se
iznenada sav užasnut probudio...
Maddox je čuo dovoljno. Zgrabi mladića za vrat i privuče ga tako
blizu da su im se lica gotovo dodirivala.
- Znači, to je vaše opravdanje - tako se kanite riješiti krivnje? Želite
da povjerujemo kako ste to učinili u snu - da ste se probudili užasnuti
usred noći i otkrili kako držite ruke na vratu svoje kćeri istiskujući iz nje
posljednji dah?
- Ne, ne! - vikne Claire pa jurne naprijed i ugura se između njih.-
Nije bilo tako... on se ne sjeća ničega... probudio se u svom krevetu...
sve je laž...
- Oprostite, gospođice Clairmont - reče Maddox hladno - ali ne vidim
kako biste vi mogli dokazati da je makar jedna stvar koju je sada
izgovorio istina. Ili, pak, laž.
Ona se zarumeni, a onda prkosno podigne glavu.
- Shelley je jedno od najplemenitijih i najuzvišenijih ljudskih bića
koje sam srela. Nevin je i prostodušan i ne mogu vjerovati da je
sposoban učiniti takvo što, čak i nesvjesno. Čak i u snu.
Nježno dodirne Shelleyjev obraz.
- Reci mu da to nije istina - šapne. - Reci mu, Percy, koliko si volio
tu djevojčicu i da nikad ne bi naudio ni jednom djetešcu, a osobito ne
vlastitom.
Shelley kao da pogleda kroz nju, a onda se okrene prema prozoru i
počne šutke pisati po zamagljenom staklu: On se smije vrlo slatko i
izgleda blago, a onda ubije djetešce drago.
Claire ga panično uhvati za ruku.
- Ne piši to! Ne daj joj da ti u glavu utuvi takve zlonamjerne ideje -
znaš zašto to radi.
- Gospođice Clairmont - počne govoriti Maddox spustivši ruku na
njezino rame, no ona je bijesno otrese.
- Ne dodirujte me! Kako se usuđujete? Odmah napustite ovu kuću!
Ovdje vas nitko ne želi!
Maddox korakne unatrag.

250
 - Pozvan sam da pomognem gospođici Godwin, a to ću i učiniti.
Pomoć joj je potrebna, i to više no što itko od vas može i pretpostaviti.
Claire pogleda Mary, a zatim Maddoxa.
- Ne shvaćam što želite reći.
- U redu, objasnit ću. Dođe li liječnik pogledati ovo dijete, možda će
procijeniti da je riječ o posve prirodnoj smrti. Ako budete imali sreće,
ako je liječnik star ili nepažljiv. Ali ako nije, možda će se zapitati, kao i
ja, je li smrt uzrokovala ljudska ruka. A ako se to zapita, ako to bude
njegov zaključak, znate li što će se dogoditi? Na vaša vrata pokucat će
policajci, s nalogom za uhićenje.
Shelley se zgrane i problijedi.
- Ne možete me baciti u zatvor, ne bih preživio. To je užasno mjesto
čak i za najsirovije pripadnike ljudskoga roda, a kakvo bi tek onda bilo
za mene?
Claire se okrene prema njemu.
- Ne boj se, samo te želi prestrašiti. Svima će biti jasno da je dijete
umrlo od grčeva. Ne mogu te zadržati pod takvom slabom izlikom.
Ali Maddox odmahne glavom.
- Neće uhititi vas, Shelley, jer sudci, mudri kakvi već jesu, obično
pretpostave da je čedomorstvo zločin koji čine žene. Osobito kad nema
drugog osumnjičenika. A u ovom slučaju ga neće biti, znam to jako
dobro, jer ni jedna od ove dvije žene vas neće optužiti. Ugrabili ste
toliko njihove naklonosti da će šutjeti i štititi vas ma što vi napravili,
kakav god odvratan zločin počinili. I tako ćete vi biti slobodni, a zakon
će spustiti svoju ruku na djetetovu majku. Njoj će prijetiti omča. Jeste li
spremni prihvatiti taj rizik?
Maddox ih sve redom pozorno promotri. Shelley je gledao u stranu i
grizao palac, Mary Godwin je spustila glavu i dalje ljuljajući svoje
beživotno dijete, a Claire Clairmont - samo ga je ona gledala u oči ne
mareći što joj se iz pogleda moglo iščitati što je odlučila. Maddox opazi
da se trenutak kolebala, no kad progovori, glas joj je bio miran.
- Pa? Što moramo učiniti?
- Odjenite ga. U najbjedniju odjeću. On je otac - morat će ići s vama.

251
 - Sa mnom? - reče ona užasnuto. - Ali kamo? Ja nemam ništa s tim.
- Dijete mora biti pokopano prije večeri. Ne možete si priuštiti
glasine, a pretpostavljam da ste ih već i dosad izazvali sasvim dovoljno.
Ako vas tko pita, reći ćete da je dijete umrlo od grčeva uzrokovanih
groznicom. Jeste li razumjeli?
Ona je nekoliko sekundi oklijevala, a onda kimnula.
- Znam jedno groblje - nastavio je Maddox - na kojem će grobar za
novac pokopati dijete bez ikakvih nezgodnih pitanja. Nije to posve čisto
mjesto, ali tlo je posvećeno. Doduše, znam ponešto o uvjerenjima
gospodina Shelleyja i sumnjam da će ga ta stvar pretjerano zabrinjavati -
zaključio je gorko.
- Ali zašto ja to moram učiniti? Zasigurno...
- Zato što će sve biti manje sumnjivo ako bude prisutna i majka, a
vaša sestra trenutačno ne može podnijeti takav put.
Možda je to samo bio djelomično razlog - možda se Maddox,
zapravo, bojao da Mary Godwin neće moći podnijeti pogled na
posljednje počivalište svog djeteta. Međutim, to nije spomenuo.
Shelleyjevi osjećaji pak nisu zaslužili ni najmanji obzir; ako je to
njegova kazna, jako je dobro prošao.
- Znači, ja ću biti gospođa Shelley - rekla je Claire tiho. - Moram
reći da sam njegova žena.
Maddox se na trenutak uznemireno zapitao hoće li se Claire
osmjehnuti. Mislio je da je dobro procijenio trojku, da je pohvatao konce
zbrke koju stvara njihova međusobna privlačnost i odbojnost i koja
prijeti da će ih zatrpati ruševinama ljubavi. Ali čini se da je bio u krivu:
postojala je ovdje neka tama koju čak ni on, unatoč iskustvu, još nikad
nije doživio.
Gledao je kako djevojka odvodi Shelleyja u spavaću sobu i pritom
mu nešto šapuće. Teško mu je bilo povjerovati da joj je samo, koliko
ono, šesnaest godina? Shelley je bio krotak pod Claireinom paskom
poput malog djeteta. Djevojka je potom žustro prišla polusestri i uzela
joj djetešce iz ruku bez imalo suosjećajnosti. Trenutak kasnije Shelley se
opet pojavi na vratima, sada u kaputu i sa zakopčanom i zapasanom

252
košuljom. Pogled mu je bio prazan, tresao se, ali izgledao je pristojno. S
obzirom na zadatak koji je bio pred njim, nije bilo loše da izgleda
potreseno.
- Ja idem van sa Shelleyjem - objavi Claire te ga uhvati za ruku. - Ti
ćeš čekati ovdje.
Mary Godwin kratko je promotri, a onda skrene pogled.
- Fraser će vas odvesti do kočije - reče Maddox.
Kad su otišli, uzme stolac i sjedne pokraj Mary Godwin. Pogleda
uokolo, još se jednom čudeći koliko je ovaj prostor različit od onoga u
Church Terraceu. Ovdje bi uistinu bilo divno podizati dijete. Visoki
stropovi, prozračne sobe i prozori kroz koje će uskoro prodrijeti blistavo
proljetno svjetlo. Ali otkud ta iznenadna potreba za preseljenjem, s
bolesnim djetešcem od tek nekoliko dana?
- Gospođice Godwin, što se dogodilo? - upita naposljetku.
- Rekla sam vam. Dijete...
- Nisam mislio na to. Što vas je natjeralo da dođete ovamo? Tko je
taj Hogg?
- Shelleyjev prijatelj - odgovori ona tupo. - Upoznali su se na
Oxfordu.
- To mi je poznato. Ali koja je njegova uloga u ovome?
Oklijevala je trenutak, a onda se iz hodnika začula buka i na vratima
se uskoro pojavio muškarac o kojem su baš razgovarali. Bio je i rumen i
blijed, a lice mu je bilo prošarano mrljama, koje su Maddoxa podsjetile
na kožu žabe krastače. Ovratnik mu je preuzak, a posjekline na vratu
bile su tragovi lošeg brijanja.
- Mary! - vikne on pa požuri prema djevojci i uhvati je za tuku. -
Došao sam što sam brže mogao. Bio sam prisiljen cijeli put prijeći
pješice. Što se dogodilo? Gdje je dijete?
Maddox ustane i stavi šešir. - Neću vas više zadržavati, gospođice
Godwin. Znate gdje me možete pronaći. Očekujem da mi se javite.
U kočiji se Shelley šćućurio uz prozor. Čudno miriše, pomisli
Maddox. Nije riječ o kolonjskoj vodi, već o nečem ugodnijem i oporijem
od znoja. Što god da je to bilo, nije moglo prigušiti nesavladivu mržnju

253
koju je Maddox osjećao prema tom čovjeku. Jedva da je mogao
podnijeti što s njim mora dijeliti tako skučen prostor. Ali nije imao
izbora. Unatoč vremenu, gotovo da je zavidio Fraseru što sjedi pokraj
kočijaša.
- Jesam li to vidjela Hogga? - upitala je Claire kad je kočija
zaštropotala.
Maddox kimne. - Čini se da je hodao dovde sve od Stranda. Što
objašnjava zašto je toliko kasnio. Međutim, ne objašnjava zašto je toliko
uranio.
Ona podigne obrvu, ali ne reče ništa.
- Što je radio u kući tako rano, gospođice Clairmont? Djevojka ga
kratko pogleda i činilo se da je namjeravala nešto reći, ali zadovoljila se
slijeganjem ramena.
- Mary ga je pozvala. Pretpostavljam da nije htjela povjeriti
Shelleyju da ode po vas.
- A može li se njemu vjerovati? Tom Hoggu?
- Oh, neće on ništa otkriti - rekla je zajedljivo. - Ništa što bi moglo
naškoditi Mary,
Njezin je odgovor dao nešto naslutiti, neku prisnost. To se poklapalo
s onim što je Maddox maloprije sam uočio, ali nije mogao pronaći riječi
kojima bi oblikovao pitanje. U svakom slučaju, ništa neće pitati tu
djevojku lukavih očiju. Ponovno je promotri - sabrano je gledala kroz
prozor i kao da nije primjećivala dijete u svom krilu. Kad je kočija
skrenula za ugao, mrtvo dijete klizne prema Shelleyju, koji se trzne kao
da je opečen. Claire? - reče panično. - O čemu on govori?
- Smiri se, dragi - kazala je tiho. - Gospodin Maddox samo se
raspituje o Hoggu.
Odmakne dijete od njega i ugura ga između svog tijela i vrata, kao da
je paket ili bala tkanine.
Putovali su u depresivnoj tišini, koju je prekidalo samo tiho drndanje
kotača i zvuk kiše koja je sve snažnije lupkala po krovu kočije.
Kad se kočija napokon zaustavila, kiša je već pljuštala. Maddox je
pomogao Claire da siđe, a ona je stavila maramu na glavu i namrštila se.

254
- Kakvo grozno vrijeme. Uistinu grozan dan.
Shelley je zurio uokolo, promatrao tamu, ruševne kuće, gomile sivih
prolaznika pa prljavštinu i stari papir koji je plutao u žljebovima uz
pločnik. Okrenuo se k Maddoxu s gađenjem na licu.
- Kakvo je ovo odvratno mjesto, prokleti bili? U koji ste nas zakutak
pakla doveli?
- Mislio sam - odvrati Maddox mrko - da će vam biti drago što
možete pogledati siromašne i potlačene. Čini se da ste spremni umiješati
se u njihove poslove samo kad to odgovara vašim ciljevima.
- Hal - vikne Shelley. - Ja sam prijatelj onih siromašnih koji su ostali
bez prijatelja - ne želim biti povezan s ovakvim gnusnim, prljavim
životinjama.
Posljednju je primjedbu dobacio - odveć glasno - skupini zidara koji
su stajali naslonjeni na obližnji zid i pušili. Njihova odjeća od grubog
pamuka potpuno je bila prekrivena prašinom. Jedan od radnika pljune na
tlo i korakne prema njima.
- Kome si rekao da je prljav, ti koščato malo kopile?
Maddox zgrabi Shelleyja za ruku. - Na vašem bih mjestu pazio koga
vrijeđam, gospodine - bijesno protisne. - Ovi su muškarci prljavi zbog
onog čime se bave, a to znači da su marljivi i obavljaju dostojan posao.
Što se, nažalost, nije moglo reći za njega, pomisli Maddox. Radnici
su se za to vrijeme ostavili svojih lula i, namrgođeni, zatvorili krug oko
njih. Maddox baci pogled prema Fraseru. Bio bi više nego ravan
protivnik svakome radniku, ali ne i desetorici istodobno. A treba misliti i
na djevojku, koja se zgurila uz Frasera i počela vikati: - Shelley, Shelley!
Jedan je muškarac pogleda, a onda se posve približi Shelleyju drsko
ga promatrajući.
- Dobra mica - kazao je ližući suhe usne. - Je l’ to tvoje dijete što ga
drži? Tko bi rekao da uopće imaš jaja. Meni sličiš pipničarki. Što vi
kažete, momci?
Radnik hitro krene naprijed i zgrabi Shelleyja za međunožje. U
sljedećem trenutku već su se valjali po blatu. Shelley je muškarca
udarao nogama, grizao, grebao, a ovaj je njega tukao šakama. Zidari su

255
pljeskali i zviždali, a onda se Fraser probije kroz gužvu i odvuče
Shelleyja od njegova protivnika pa ga pritisne uza zid.
- Kako se usuđuješ tako razgovarati sa mnom, ti gubavi šljame?! -
vikao je Shelley pokušavajući se osloboditi Fraserova stiska. - Iščupat
ću ti srce, spalit ću ti odvratnu dušu, ubit ću te!
- Ne bih rekao - dobaci radnik nadlanicom brišući krvavu ogrebotinu
na čelu. - Ne ovim što si pokazao!
Radnici su se nasmijali i pomogli mu da ustane. Nova se prljavština i
nije vidjela na zamazanoj odjeći. Za razliku od njega, Shelley je posve
bio prekriven blatom. Usna mu je bila posječena, a oko oka mu se
počela širiti masnica.
- Ako je to vaš peško, naučite ga da bude pristojan - namigne
muškarac Maddoxu. Skupina radnika bila je na odlasku.
- Al’ možda ih vi više volite kad su ovako sirovi.
Maddox pričeka da se radnici dovoljno udalje, a onda bijesno
pogleda Shelleyja.
- Ako se ne možete prikladno ponašati, naša će suradnja biti
okončana.
Claire uhvati Shelleyja za ruku.
- Oprostite mu, molim vas. Teško trpi budale.
- A čini se da mu je jednako teško svladati se. Djevojka se zarumeni.
- Neće se ponoviti. Možemo li krenuti, molim vas? Sasvim sam
mokra, a ovo je mjesto uistinu strašno.
No malo je sažaljenja bilo u Maddoxovim očima. Ako ju je ovo
uzrujalo, što će tek biti kasnije? Podigne ovratnik svog zimskog kaputa i
povede ih naprijed, ali nakon samo nekoliko metara naglo skrene u
pokrajnju uličicu, koja će ostati neosvijetljena i pogibeljna sve do
večeri. Koračao je - da je samo znao - istom turobnom uličicom kojom
će koračati i njegov pranećak više od trideset godina poslije, na početku
slučaja kojim je izgradio svoje ime. Kuće Tom- AlI- Alone’sa nisu bile
prljave kao što će biti tada, stambena zdanja nisu još bila tako
stiješnjena, ali gazili su baš istim smrdljivim i opasnim puteljkom. Kiša
je izrovano tlo prekrila lokvama, a kad su skrenuli za ugao, našli su se u

256
prolazu s niskim svodom, opasani zidovima punim dugogodišnje
kiselkaste vlage. Maddox je čuo iza sebe kako odjekuju teški Fraserovi
koraci, čuo je i djevojčine brze plitke udisaje, a kad su izašli na danje
svjetlo, našli su se ispred željeznih vrata maloga groblja koje su sa svih
strana okruživale visoke kuće. Nadgrobni spomenici bili su nahereni i
neravni, imena i datumi na njima nejasni, propali u zemlju i prekriveni
lišajem. Maddox opazi kako se dva štakora bore za bedrenu kost. Nije
bila riječ o kosti odraslog čovjeka, odveć je bila mala, ali možda... I tada
začuje kako se djevojka zgranula: - Ne, to zasigurno nije...
Oči su joj se napunile suzama i prvi je put prema teretu koji je nosila
pokazala osjećaje kao da je riječ o djetetu.
- Ne sumnjam da je riječ o psu - gospođice Clairmont. Odnosno, bilo
bi najbolje da tako mislimo.
Maddox se ljubazno osmjehne i uhvati je za ruku. S njihove lijeve
strane, uz bočni zid, sjedio je prosijedi muškarac; od kiše ga je štitila
mala prigradnja. Na sklepanom stolu nalazila se boca brendija, a na
vratima je bio naslonjen njegov alat - pijuk i stara zašiljena lopata.
Grobar.
Muškarac je dodirnuo svoj prljavi šešir.
- Gospodine Maddox, poštovanje. Uvijek mi je zadovoljstvo.
No pogled mu s detektiva klizne na Claire pa na Shelleyja iza nje.
Oči mu se radoznalo stisnu: pjesnikova usna je natečena, a na obrazu
ima mrlju od psećeg izmeta.
Maddox odluči brzo reagirati - što brže ovo obave i odu, to bolje.
Pokaže djevojci da krene naprijed.
- Ova sirota mlada žena jutros je pronašla svoje dojenče mrtvo.
Nema novca za pogreb.
- Je l’? - kazao je muškarac zamišljeno. - Onda je pravo čudo što
ima novac da plati vas. Jer niste jeftini. Barem su mi rako rekli.
Maddox se zacrveni pa se zbog toga naljuti na sebe.
- Činim ovo kao uslugu, Blackaby. Uslugu mladom paru potresenom
gubitkom svoga djeteta.
- A tako - kazao je Blackaby. - Onda će biti najbolje da mi ga date.

257
 Ispruži svoje kvrgave ruke prema djeretu, a djevojka razrogači oči,
kao da je napokon shvatila što će se dogoditi. Očajnički pogleda
Maddoxa, koji joj je mogao samo kimnuti.
- To je jedini način, gospođo... Shelley.
Glas mu je malko zapeo; odmah je požalio što nije predvidio da će
mu trebati neko drugo ime. No čini se da ga grobar nije ni zamijetio -
uzme zamotano dijete i odnese ga u stražnji dio daščare. Vrati se za
nekoliko trenutaka i važno pogleda Maddoxa ispod svojih sijedih obrva.
Oči su mu svjetlucale.
- ’Ajmo reći funta. Ako se slažete.
- Ali mi nemamo - zavapi djevojka prije no što ju je Maddox uspio
zaustaviti.
- Usluga ti je poskupjela - primijeti Maddox smrknuto.
- To je jako dobra usluga, gospodine Maddox, kao što i sami znate.
Nema u blizini puno mjesta gdje biste se mogli riješiti ovakvog malog
problema a da budete sigurni da vas poslije nitko ništa neće pitati.
Namigne djevojci, koja priguši krik i otetura dalje od njega. Maddox
izvadi novčanik iz džepa kaputa i počne brojiti novac dok je grobar
zirkao prema Shelleyju, koji mu je okrenuo leđa i zurio u raku.
- Čudan svar - reče Blackaby, glavom pokazavši na Shelleyja. -
Većina to ne može gledati. A taj je grob baš grozan. Voda je uništila dno
lijesa pa po jami pliva trulo meso. Čak sam se i ja morao odmaknuti na
kraju, ne možeš smrad izdržati.
Maddox požuri zaključiti posao.
- Kad će stvar biti obavljena?
Blackaby prebaci duhan koji je žvakao na drugu stranu usta. -
Mrtvac za tu jamu stiže danas. Šalju ga iz ubožnice St. Giles pa
vjerojatno neće biti rođaka koji bi zabadali nos. Boginje, kažu. Bit će
mjesta u kovčegu da u nj tutnem dijete. Lijepo, uredno i nitko ništa neće
znati.
Maddox pogleda u stranu; drago mu je što djevojka to nije čula - što
Mary Godwin to nije morala čuti.
- U redu. Doviđenja - reče on brzo.

258
 Vrati se do ulaza na groblje, gdje je Claire Clairmont stajala
naslonjena na željezne rešetke i plakala.
- Čula sam - grcala je. - Noćas. Čula sam. Maddox je duboko
udahnuo.
- Što ste čuli? - upita tiho.
- Dijete... Javljalo se nekim čudnim glasom... kratkim jecajima, kao
da se guši... Nisam pomislila... tada... Kako sam i mogla?
- Jeste li čuli još što? Možda korake ili škripanje dasaka? Ona
odmahne glavom.
- I niste otišli do djeteta? Probudili majku?
Djevojka ponovno odmahne glavom. Niz obraze su joj klizile suze.
- Mogli ste to spriječiti - kazao je Maddox napokon - a niste poduzeli
ništa. Zar je neprijateljstvo između vas i polusestre uistinu tako duboko
da niste ni pokušali pomoći njezinu djetetu premda ste čuli da se muči?
Ona se okrene i naslijepo posegne prema rešetkama, drugom rukom
prekrivši usta. - Ne, ne.
- Nadam se, gospođice Clairmont, da nikad nećete izgubiti svoje
dijete. Da vas nikad neće progoniti bol zato što znate da se smrt vašeg
djeteta mogla spriječiti da se netko kome je dovoljno stalo umiješao.
Djevojka je hvatala zrak i polako se spustila na koljena, u ulično
blato i prljavštinu.
Maddox ju je nekoliko trenutaka promatrao pa pokazao Fraseru da je
odvede natrag u kočiju. A kad se okrenuo, opazio je da Shelley i dalje
nepomično zuri u grob koji će progutati njegovo mrtvo dijete.
Potiskujući odbojnost, Maddox krene između polomljenih i neravnih
kamenih ploča i dođe do mladića. Teške kapi kiše padale su mu na lice,
kosu, odjeću.
- Moramo krenuti. Ne bi bilo dobro da nas vide ovdje.
Shelley ne reče ništa, doimao se kao da ništa nije ni čuo. Maddox
protiv volje pogleda dolje i odmah dlanom prekrije lice štiteći se od
smrada. Blato na dnu jame bilo je crno od truleži; komadići razmočenog
drva i jedva raspoznatljive kosti stršale su iz gliba, a ispod tankog sloja
mulja mlitavo je visjela usahla ruka. U tom trenutku, samo nakratko,

259
kiša je oslabjela i voda se umirila, a na površini na kojoj se trebalo
odražavati pjesnikovo lice, pojavi se bijela nacerena lubanja, čije su
duplje vrvjele crvima.
Shelley posrne unatrag divlje kriknuvši, a Maddox ga zgrabi za rame.
- Nije to ništa, samo varka svjetla. Dođite, moramo otići.
Prestravljena lica, mladić se polako okrene prema Maddoxu i dopusti
mu da ga povede teturajući pritom, padajući dok je drugu ruku čvrsto
stiskao uz tijelo. Iz svog brloga promatrao ih je grobar mrmljajući u
bradu nešto nerazumljivo.

***
Maddox je očekivao da će mu se Mary Godwin javiti za nekoliko
sati ili najkasnije sutradan. Ta ne može se više pretvarati, ni sama pred
sobom, da je sa Shelleyjem sigurna. No dani su polako prolazili - dva
tjedna, pa tri - i njegovo se očekivanje pretvaralo u ljutnju, a zatim u
ogorčenje što je bio tako iskorišten. Na kraju je odlučio da će je
zaboraviti, ostaviti je neka žanje užasne posljedice svog izbora. Dobra
odluka, ali samo teoretski jer se nije mogao oprijeti djevojčinoj
nazočnosti. Bio je petak i Maddox se upravo spremao izaći. Čekala ga je
kočija i dogovorena večera s ministrom unutarnjih poslova. No Fraser je
naglo otvorio vrata njegove radne sobe - na pragu je stajala djevojka
kolebajući se. Maddox se lagano nakloni. Pokret je bio usiljen, a
nesumnjivo je tako i izgledao jer, kad je detektiv ponovno podignuo
pogled, nije opazio djevojčinu uobičajenu samouvjerenosr.
- Gospođice Godwin.
- Gospodine Maddox.
Ona nesigurno zakorači u sobu.
- Znam da je moje ponašanje bilo neprikladno. Trebala sam vam
zahvaliti pismom, ako već ne osobno, što ste nam pomogli. Molim vas
da ne mislite da vašu pomoć, zato što nije bilo reakcije, nismo cijenili.
Govorim za sebe, bila sam doista duboko dirnuta vašom ljubaznošću.
- A Shelley?
- Sigurna sam da je i on...

260
 - Nisam mislio na to, gospođice Godwin. Znate da nisam.
- Pretpostavljam da me pitate za moje namjere prema Shelleyju. One
se... nisu promijenile.
Maddox krene prema njoj. - Ali zašto, sada kada znate u kakvoj ste
opasnosti? Kad smo posljednji put razgovarali, rekli ste da imam pravo,
da ste me trebali slušati, da nikad ne biste izgubili dijete da...
- Trebate ga vidjeti - reče ona tiho. - Strašno pati zbog onog što se
dogodilo - zaklinje se da nije želio nauditi djetetu, da se ne sjeća što se
zbilo te noći.
- A što ako budete imali drugo dijete? Što ako se probudite usred
noći i ugledate ga kako guši sljedeće novorođenče?
Ona se okrene prema prozoru.
- Razmišljam o djetešcu svaki dan. Pretpostavljam da je to glupo, ali
kad god ostanem sama sa svojim mislima, uvijek se vraćam istom
tužnom zaključku: bila sam majka, a sada više nisam. Jednom sam
sanjala da je oživjelo, da je samo bilo prozeblo i da smo ga istrljali
pokraj vatre, da je živo. A onda sam se probudila... i djeteta nije bilo.
Njezin glas slomio bi srce i postojanije od Maddoxova, ali unatoč
tome, detektiv je primijetio da djetešce više nije nazivala djevojčica,
nego djetešce. I da nikad nije dobilo ime.
- Znači, namjeravate ostati s njim? Nakon svega što je napravio?
- Što mi drugo preostaje? A čak i da imam izbora, volim ga svim
srcem - ne mogu odvojiti svoj život od sjaja njegovih očiju, cijela moja
duša utonula je u njega. Sve bih napravila za Shelleyja, čak i... čak i...
Žena koja je strogo pazila na svoje ponašanje u javnosti i nikome nije
pokazivala osjećaje plakala je sada gorko i neskriveno. Maddox joj je
prišao i tiho progovorio. Riječi su mu klizile po djevojčinoj koži poput
daška.
- Već sam vas ovo pitao, ali niste odgovorili. Pa ću vas pitati opet.
Tko je taj Hogg i koji ga to posao dovodi u vaš stan u svako doba dana i
noći?
Ona zavrti glavom.
- Kako ga mogu odbiti? - relda je potišteno. - On vjeruje u to... želi

261
to... misli da trebamo... da Hogg i ja... da on i Claire...
Maddox je duboko u sebi očekivao taj odgovor; jedan dio njega znao
je da je to jedino moguće objašnjenje, ali nije bilo lako slušati kako to
tupim glasom izgovara djevojka kojoj još nije ni osamnaest, koja je
nedavno izgubila dijete.
- Ne mogu ni zamisliti da bi neki muškarac mogao biti sposoban za
takvu opačinu, da bi mogao zadovoljno sjediti i gledati vas u zagrljaju, u
krevetu s drugim muškarcem, dok on... - Maddox se okrene i dugim
koracima ode u kut sobe, ne mogavši obuzdati svoj bijes.
- Ne shvaćate - šapne Mary. Suze su joj polako klizile niz obraze.
Kad sam ga upoznala, slušala sam ga kako govori o slobodi i sreći
cijelog čovječanstva. Svojim sam zanosom htjela pratiti njegov. A da
čovjek bude slobodan, ljubav mora biti slobodna. Shelley kaže da se ne
smijemo cijeli život vezati za jednu osobu, da je propast njegova braka
dokaz da je ta dogma posve pogrešna, da bismo mi, nas četvero, mogli
pokazati novi put - da bismo se mogli oprijeti konvencijama i stvoriti
novi model života u kojem se sve dijeli, u kojem nema ljubomore i
uzajamnog optuživanja...
- I je li se to dogodilo? - vikne Maddox te se okrene prema njoj. -
Zaboravljate da sam vas vidio, vas, Shelleyja i vašu sestru. Možete li
staviti ruku na srce i reći mi da niste ljubomorni, povrijeđeni, da niste
ogorčeni do dna duše?
- Naravno da jesam! - jecala je ona. - Vidim kako ga dodiruje, kako
se igra s njime, i želim je raskomadati vlastitim rukama. Kad je ona
nesretna, ja uživam, kad se ona šeta s njim, sate i sate, ja čekam kod
kuće obuzeta svojim mračnim mislima, s mržnjom u srcu. Kad je išao u
Sussex na čitanje oporuke svoga djeda, ona je išla s njim. Kad je trebalo
kupiti kolijevku za moje dijete, ona je išla s njim. Nipošto se ne želi
vratiti u Skinner Street, a nema kamo drugamo. Sve mi je to gotovo
nemoguće podnijeti.
- A Hogg?
- On mi se gadi. Pokušala sam. Shelley me preklinjao i pokušala
sam. Rekao je da su Beaumont i Fletcher imali istu ljubavnicu pa zašto i

262
mi ne bismo postupali jednako? Njegov genij zasigurno je ravan
njihovome. Stoga sam Hoggu napisala pismo - zarumenjela se - što biste
vi nazvali nečasnim koketiranjem, a ja ne mogu reći ništa u svoju
obranu. Željela sam uvijek držati razmak, postupati kako Shelley želi, ali
što je moguće dulje odgađati trenutak kad se od mene bude očekivalo. ..
Kad bi on to tražio, ja bih govorila o svojoj trudnoći... da će se moja
naklonost s vremenom zasigurno povećati...
Teško uzdahne i obriše oči.
- Kad sad pomislim na te riječi, hvata me muka. Jer tada nisam znala
da je Shelley to isto jednom već predložio onoj glupačici Harriet. I njoj
je Hogg trebao biti ljubavnik. A sada, sada se usuđuje to predložiti meni.
Prsa joj je podizao suspregnuti bijes. Maddox ju je zamišljeno
promatrao pitajući se u kojoj je mjeri njezin očaj prouzročen upravo
ovom uvredom, a ne sveukupnom nepravdom. I je li slučajnost da je
došla k njemu baš sada kad je to otkrila.
- A vaša sestra? Jesu li ona i Shelley,..
- On mi se zaklinje da nisu. Da čeka moju odluku u vezi s Hoggom,
Ali više ne mogu vrdati. Nisam trudna. Nemam više ni djeteta.
- Ali to ne znači da se morate složiti! On vas može nazivati svojim
blagom i plijenom, ali vi ste od krvi i mesa, niste stvar, ma koliko bili
profinjeni, koju on može davati drugima! Žena poput vas, tako darovita i
inteligentna... Za ime Boga, nemojte si dopustiti da vas drži u zamci, da
vas tako iskorištava!
- Oh, gospodine Maddox - reče ona tiho. - Ništa u toj kući ne može
biti učinjeno u Božje ime. Pa čak ni to.
- Onda otiđite, zaboga!
- I da ih ostavim zajedno? - vikne Mary, - Da pred njom priznam
poraz nakon svega što sam pretrpjela, nakon svega što sam izgubila?
A čak da i postupim tako, kamo bih otišla? Moj otac ne želi
razgovarati sa mnom, prijatelji su me se odrekli, nemam novca. Nema
kuće u Londonu koja bi me htjela primiti.
- Onda dođite ovamo.
Maddox je izgovorio te riječi prije no što ih je postao svjestan. Zurili

263
su jedno u drugo, svjesni da je granica prijeđena, da je barijera
probijena.
- Kuća je - promuca on napokon - dovoljno velika. Mogli biste u njoj
provesti dva tjedna, a da vas i ne primijetim. A tu je i posluga, ne bi bilo
sumnje u nedoličnost.
Ona se lagano osmjehne.
- Baš bih ja, od svih žena, trebala paziti na svoj ugled. Maddox se
okrene očajnički tražeći nešto čime bi mogao zaposliti ruke. S
nelagodom je shvatio da je sada on taj koji se izložio iskorištavanju i
hvatanju u zamku. No kad je djevojka progovorila, njezin je glas bio vrlo
tih, vrlo smjeran i nimalo proračunan.
- Uistinu sam vam zahvalna na ponudi. Bude li potrebno, prihvatit ću
je.
Kad je Maddox nakon nekoliko trenutaka podignuo pogled, više je
nije bilo.

***
Prošlo je više od mjesec dana do njihova ponovnog susreta. Maddox
je sve vrijeme bio zaokupljen slučajem krivotvorenja novca u
Whitechapelu te istraživanjem ubojstva, zbog čega se kući vraćao vrlo
kasno. I doista jest bilo kasno kad se jedne večeri vratio i zatekao
sluškinju kako se vrzma po hodniku.
- Što je, Phyllis? Donesi mi večeru u blagovaonicu, molim te.
- Netko vam je došao, gospodine.
- Večeras ne mogu ni s kim razgovarati. Molim te da mu kažeš neka
se vrati ujutro.
- To je ona... ona gospođica Godwin - kazala je sluškinja
nezadovoljno frknuvši nosom. - Čeka ovdje više od dva sata. Ima i torbe
sa sobom.
- U redu, Phyllis. Odvedi je u plavu sobu, molim te. Primit ću je
kasnije u svojoj radnoj sobi.

Kad je Maddox otvorio vrata radne sobe, dočekao ga je mrak; na

264
trenutak je razmišljao bi li zvoncem dozvao sluškinju da upali svjetiljku,
no onda priđe prozoru i širom ga otvori. Na površini Temze blistala je
sjajna mjesečina, a ispod londonskoga smrada, pomiješanog vonja
konjskog izmeta i ljudske prljavštine, slabašno se osjećao dašak
proljeća.
- Shelley je jednom rekao da mu je bez mene um mrtav i hladan kao
rijeka u ponoć kad je Mjesec nisko.
Maddox se okrene. Djevojka je stajala na vratima, sva u bijelom.
- Ali sada je bez vas - reče on tiho.
- A Mjesec je visoko na nebu.
Ona dođe do njega i zagleda se u vodu.
- Sjećam se noći kad smo prešli iz Dovera u Francusku. Večer je bila
prekrasna, bilo je mirno, jedra su lepršala na sve slabijem povjetarcu. A
onda je izašao Mjesec, spustila se noć, a s tamom su se polako podigli
golemi valovi i more je postalo tako uzburkano da su mornari gotovo
izgubili nadu da ćemo stići do Calaisa. Prolazio je sat za satom, a mi
smo još bili daleko od kopna kad je Mjesec utonuo u crven olujni obzor
i kad je zora u bijelo obojila proplamsaje munja.
Maddox se nasloni na prozor dahom magleći staklo.
- Trebali biste pisati. Imate dara. Mary se osmjehne.
- Možda. Ali moj je dar prozaičan prema Shelleyjevu.
- Kako bilo, njime možete sami zarađivati za život.
I osloboditi se njega, odjekivale su zrakom neizgovorene riječi.
- Sto vas dovodi ovamo? - upita napokon Maddox.
- Mržnja. Nevjera. Nasilje. Oh, ne bojte se - reče ona hitro opazivši
njegov izraz lica. - Nisam ozlijeđena, nisam ja bila žrtva. Ja sam bila
počinitelj. Zato sam morala otići. Nisam znala da sam sposobna za takav
bijes, za takvu užasnu okrutnost.
Ona se okrene i pode prema središtu sobe. Crte lica gubile su joj se
u tami. Maddox se poslije pitao je li to učinila promišljeno, je li se toliko
udaljila kako joj ne bi mogao vidjeti lice i čitati iz njezinih očiju.
- Ono što ste mi rekli kad smo se posljednji put vidjeli dalo mi je
hrabrosti da mu prigovorim. Da ga zamolim da promisli. Moj gubitak,

265
naš gubitak, njegova neutješna tuga i kajanje, sve ga je to promijenilo,
uistinu jest. Rekao mi je da sam mu ja sve, a ona ništa. Da ga samo ja
mogu zaštititi od nemorala i poroka. Da se sam sebe užasno plaši ako
dulje vrijeme nisam s njim.
- Mili Bože, što je to? Kakav to muškarac govori takve stvari?
- Molim vas, dopustite da dovršim. Obećao je da će pronaći stan za
Claire, podalje od nas. Čak ju je nagovorio da da oglas za posao. A
mene je odveo u Salt Hill. Samo mene. Proveli smo tri blažena dana na
zelenim poljima, između stabala, hodajući samotnim puteljcima. Bila
sam - glas joj pukne - ludo sretna. Svih proteklih tmurnih mjeseci nisam
ni jednom bila tako sretna. Čak sam imala volje napisati srdačno pismo
Hoggu jer mi je otad trebao biti samo prijatelj.
Zastane i dlanom prekrije oči.
- Vratili smo se natrag, u novi stan i mislila sam da će sve zasigurno
biti drukčije. Kako sam samo bila naivna, kako idiotski optimistična. Jer
sada to više ne mogu skrivati od mene, vidim to vlastitim očima -
udahnula je drhteći, a kad je ponovno progovorila, glas joj je bio izvan
kontrole od bijesa. - Obmanjivali su me, gospodine Maddox, tjedan za
tjednom, mjesec za mjesecom. Još otkad smo prvi put zajedno otišli iz
Londona, ne sumnjam u to. Sve što mi je obećao bila je laž - podla,
besramna laž. Svi ti sati koje je proveo s njom, sva putovanja na koja su
išli zajedno, služili su istome. Da bude u krevetu s njom.
Nastupila je tišina. Teško je disala trudeći se kontrolirati osjećaje.
- Znači - kazao je Maddox - trudna je. Ona kimne i ponovno dlanom
prekrije oči.
- Što ste učinili?
- Udarila sam je, gospodine Maddox. Podigla sam ruku na nju.
Uvijek sam osuđivala nasilje, uvijek sam ga smatrala najgorim
pokazateljem životinjske prirode u ljudima, ali u tom trenutku, gledajući
je kako se samodopadno i egocentrično smješka, kako miluje dijete koje
će ona roditi Shelleyju, dijete koje sam ja trebala nositi, u tom trenutku
kao da je demon ušao u mene. Mislim da sam na trenutak izgubila
svijest jer sljedeće čega se sjećam bilo je kako me Shelley podiže na

266
noge, a onda uznemireno odlazi da klekne pokraj nje. Tek sam tada
uvidjela da je pala. Stenjala je od bola, bilo je i krvi, ali nisam osjećala
grižnju savjesti. Osjećala sam da je to zaslužila zbog bola koji je ona
nanijela meni.
Ponovno nastupi tišina. Čulo se samo kucanje sata na polici iznad
kamina.
- Pozvali su liječnika - kazala je napokon. - Ali ja sam otišla prije
nego što je stigao. Nisam imala kamo, pa sam došla k vama.
Maddox priđe stolu, natoči joj čašu brendija pa se vrati do prozora.
Dok joj je pružao čašu, osjetio je da su joj mršavi prsti hladni. - Morao
bih poći na spavanje - reče naposljetku. - Rano ujutro imam sastanak.
No unatoč tome i dalje je stajao na mjestu i gledao niz ulicu, u kuće i
srebrnu rijeku.
- Često sam se pitala - započne ona nesigurno - kako ste znali kako
se zovem kad sam prvi put došla ovamo, u ovu kuću.
Maddox se ne okrene, no osjećao je da mu se približava, osjećao je
njezinu toplinu u hladnoj sobi. - Sličite djevojci koju sam jednom
poznavao. Imala je drukčiju boju kose, ali po visini... po crtama lica...
Na trenutak sam pomislio...
- I zvala se Mary?
On kimne. - Još se tako zove. Oprostite. Mislila sam, kako ste
govorili o njoj, da je zacijelo...
- Mrtva? Ne - odmahne on glavom. - Živa je i sretna. Mrtva je samo
za mene.
Ona mu nježno dodirne ruku, a kad se on napokon okrene i pogleda
je, učini mu se da su njezine riječi prizvale duha kojeg je dugo nastojao
zaboraviti. Na plavom svjetlu kosa joj je bila crna poput tinte i time je
nestala i posljednja razlika. Bilo je nevjerojatno - i nepodnošljivo -
koliko je bila nalik ženi koju je nekoć volio. Ona je nešto zacijelo
opazila, nešto u njegovu pogledu zasigurno se promijenilo jer je
podignula glavu prema njemu i usnama mu dodirnula kožu.
- Nepromišljeni ste - kazao je očajno. Djevojčin je obraz lagano
klizio preko njegova. - Bit će vam žao, činite to iz pogrešnih razloga. Da

267
pristanem, ne bih bio ništa bolji od njega.
- Vi me niste izdali. Niste mi lagali. On je uhvati za ramena.
- A nije li ovo laž? Najgora od svih?
Ali prekasno je bilo - djevojka je osjećala da mu je tijelo poricalo
ono što je rekao. Privukla je njegovu glavu k sebi, usne su joj se
razdvojile i Maddox ju je čuo kako šapuće: - Nje nema, ali ja sam ovdje.
Ako želite, bit ću vaša Mary. Ja ću biti ljubav koju ste izgubili.
Prošlo je mnogo vremena otkad je posljednji put odveo ženu u svoj
krevet, a još dulje je taj čin bio samo poslovna transakcija, zaključena na
zadovoljstvo obiju strana. No ovakav snošaj još nije doživio.
Poslije si je govorio da je dotad imala samo jednog ljubavnika i da
se sve što ga je uzdrmalo može zasigurno pripisati tome. Jer uistinu je
bio uzdrman, i to duboko. Ona nije bila djevica, ali Maddox je ipak
osjećao da prodire kroz zaključana vrata, da je ovo za nju inicijacija,
otkrivanje dosad hladnih, zatvorenih mjesta. No nije bila ni pretjerano
stidljiva. Kad je Maddox zadovoljio svoju požudu, ona je i dalje težila
zadovoljstvu, bila je spremna zatražiti ispunjenje svojih želja, kako
riječima tako i pokretima. Maddox to nije vidio ni kod jedne druge žene,
ni prije ni poslije. A kad mu je na kraju, u tami, šutke okrenula leđa,
shvatio je što očekuje od njega - što očekuje da uzme. Obrazi su mu se
zažarili te je uronio lice u njezinu kosu mrmljajući: - Ne, ne to, ne to.
Kad je satima nakon toga otvorio oči, dočekala ga je blijeda zraka
sunčeva svjetla. Bilo je prošlo devet. Shvatio je da kasni. Naglo je sjeo
u krevetu, no pokraj njega nije bilo nikoga. Otišla je. Dolje u
blagovaonici bio je postavljen doručak samo za jednu osobu. Sluškinja
mu je na njegovo pitanje odgovorila: - Gospođica Godwin je jela,
gospodine. I izašla.
Nakon duga dana u Whitechapelu, slijedio je napeti sastanak s
mrzovoljnim klijentom, koji nije mogao shvatiti zašto rješavanje njegova
slučaja traje tako dugo. Maddox mu je motao nekoliko puta objasniti da
je šestero dobrih ljudi zaposleno u različitim smjerovima istrage, ali da
ubojstvo bankara ostavlja za sobom tako mnogo sumnjivaca da treba
vremena i strpljenja da ih se većinu otkloni. Vratio se u Buckingham

268
Street gladan, umoran i loše volje pitajući se što će reći - što mu je
činiti.
Dok je u hodniku skidao šešir i kaput, kuhinjskim se stubama
uspinjao Fraser. Na obrazu je imao ogrebotinu koja ujutro nije bila
ondje.
- Mili Bože, gdje si to zaradio? Zar danas nisi trebao razgovarati s
gospodinom Orchardom? Nikad za njega ne bih rekao da bi mogao
pribjeći sili.
Fraser napravi grimasu.
- Onaj Shelley je bio ovdje. Prije dva, tri sata. Optužio nas je da
skrivamo njegovu... onu ženu i zatražio je da je vidi. Počeo ga je hvatati
onaj njegov napadaj, mlatio je rukama, udarao nogama, vrištao. Sluškinje
su se pošteno uzrujale, ali ja ne. Mene nije mogao prevariti. Rekao sam
mu da ću je pozvati ako se bude ponašao pristojno, kako dolikuje ovoj
kući. To ga je donekle smirilo, dovoljno da ustane i sjedne. No ona je
dotad već zacijelo čula buku jer se sjurila niza stube i skočila mu u
krilo.
Maddox je zurio u njega pitajući se je li pogrešno čuo. - U krilo?
- Jest, gazda, i meni je izgledalo Čudno. Uvijek se doimala jako
hladnom, lukavom i suzdržanom, ali da ste je čuli, pomislili biste da ima
deset godina. Piskutavo je izgovarala kojekakve besmislice, kao da se
obraća djetetu. Molila ga je da se ne ljuti na nju. »Tvoja Pecksie te više
nikad neće tako uzrujati. Ona je dobra cura i s njom je sada sve u
redu.« I još mnogo sličnih gluparija. Osjećao sam se kao da
prisluškujem u jaslicama.
Maddox se okrene u stranu. Srce mu je bilo sleđeno. Kad god bi
pomislio da je razumije, ona bi ga zbunila; kad god bi si dopustio
vjerovati joj, ona bi ga zaprepastila.
- Jeste li vi znali da je bolesna, gazda?
- Ne - odvrati Maddox rastreseno. - Nisam imao pojma. Gdje je
gospođica Godwin sada?
- Ne znam, gazda. Spakirala se i otišla. S njim.
I hvala Bogu na tome, razabiralo se jasno na njegovu licu, no teško

269
je bilo proniknuti koliko je to olakšanje bilo izazvano njegovim osobnim
živciranjem, a koliko sve većim gazdinim nemirom.
- Hvala, Fraseru. Reci Phyllis, molim te, da mi gore donese večeru.
Riječi su mu zvučale sabrano, ali srce mu je lupalo dok se stubama
približavao sobi u kojoj je prenoćila. Unutra gotovo da i nije bilo
nikakvog traga da je ikad bila ovdje. Prozor je bio otvoren, a zastor od
muslina lagano je lepršao na večernjem povjetarcu. Krevet je bio uredno
složen, a ostali namještaj na svom mjestu, onako kako je bio razmješten
prije njezina dolaska. Zapravo, jedini znak da je bila ovdje bio je pepeo
u kaminu, koji salonska sluškinja još nije razgrnula. Maddox ode do
kamina i čučne. Povjetarac s prozora pokazao se prejakim za vatru i
većina ovdje bačenih papira nije izgorjela do kraja. Uzme žarač i
podigne rub onog što je ostalo. Činilo se da su to bile stranice istrgnute
iz dnevnika. Neki su nadnevci bili otprije tri mjeseca, neki otprije
nekoliko dana. Znao je da ne bi smio - znao je da iz toga ne može izaći
ništa dobra - no podignuo je nabubrene papire iz gomile pepela i odnio ih
do stola. A onda je dugo vremena sjedio zureći u daljinu. Jedino što nije
mirovalo bile su njegove misli.

***

Torquay, 22. lipnja

Gospodine,
primila sam Vaše pismo, ali sam - tada - odlučila da Vam se neću
javljati. Sada Vam ne pišem zato do bih ponudila ispriku jer opravdanja
nema. Niti Vam nudim objašnjenje jer ga ne biste razumjeli. Moj
Shelley i ja pomiriti smo se - pomirili smo se konačno i neopozivo i
nikakav bračni obred ne bi nas mogao tako povezati. Stvar je riješena.
Ona je otišla rodit u Lynmouth i nadam se da nam više nikad neće
smetati. Dijete će, ako preživi, posvojiti neki lokalni stanovnici kako bi
ona bila slobodna i mogla samostalno zarađivati i stvoriti vlastiti život,
odvojen od naših.

270
 Njihova posljednjeg zajedničkog dana ona i on izašli su kako bi
zadnji put popričali. Sljedećeg jutra otpratio ju je do kočije. Nije ga
dugo bilo i neko sam vrijeme bila u strahu - čak sam izašla na kišu da
ga potražim - ali vratio mi se i sada znam da su svi moji strahovi bili
neutemeljeni i da će mi se uvijek vraćati. Nakon onog što smo pretrpjeli
- nakon onog neizdrživog gubitka zbog kojeg se još uvijek kaje -
zauvijek je vezan uz mene.
I tako ponovno počinjemo s našim preporodom. A to će uistinu biti
pravi preporod jer nam dolazi dijete koje će biti rođeno na prijelazu
godine. Znam kako ćete se osjećati dok ovo budete čitali - znam da ćete
biti zbunjeni i da ćete postavljati pitanja. Ali ja Vam neću odgovarati.
Sve što bih Vam rekla samo bi Vam prouzročilo posvemašnju bol.
Od Vas ne tražim oprost. Samo Vam poručujem da zaboravite...

M. W. G.

271
TREĆI DIO

1850.

272
 DVANAESTO POGLAVLJE

Smrt

Koliko je od svega toga Charles znao? Većinu, vjerujem. Na kraju,

Fraser je dobrom dijelu događaja svjedočio vlastitim očima, a ono što
nije vidio, mogao je više nego dobro naslutiti. Stoga, dok se u tihi suton
polako vraćao od Frasera, a svjetlo rozetama ukrašavalo već stvrdnutu
površinu snijega, Charles je spojio događaje iz daleke prošlosti s onim
što je i sam vidio. Posljednji komadić slagalice došao je na svoje
mjesto: Claireino poniženje i Maryna obmana; Claireini dani užasa i
Maryno olakšanje što je Maddox, poput zimskog lava, zaboravio na sva
znamenja godina, njezina očajnička želja da mrtvi ostanu pod zemljom,
da se ne vraćaju. Ono što je Maddox zapisao, a sada je spaljeno, o
užasnoj smrti nevina stvorenja, nije se odnosilo na Harriet Shelley, pa
čak ni na Fanny Imlay, nego na pjesnikovu kćerčicu. A što ako budete
imali drugo dijete? Što ako se probudite usred noći i ugledate ga kako
guši sljedeće novorođenče? Jesu li Maddoxove riječi upozorenja
progonile Mary onog posljednjeg ljeta u Italiji? Je li zato tako naglo i
očajnički željela otići, pod svaku cijenu, iz kuće koju je nazivala
prokletom? Je li zato tako mahnito odande željela odvesti jedinog sina
koji joj je preostao? Samo nije prokleta bila kuća, nego muškarac u njoj.
Kad je Charlesu pisala o Shelleyjevoj ljubavi prema djeci - o njegovoj
vlastitoj infantilnosti - to je bila njezina istinska obmana. Istinski
paravan. A kao i sve najopasnije laži, i ta je bila napola istinita. Jer
Shelley u svojoj infantilnosti nije bio zaigran i naivan, već obijesno i
nepromišljeno okrutan, posve nesposoban da suosjeća s tuđom patnjom.

273
 A Maddox? Stavio je na kocku sva svoja načela samo da ne bi
izgubio dijete koje je moglo biti njegovo. Nikakvo čudo da su te stranice
uništene; nikakvo čudo da je tu tajnu skrivao od svib, čak i od svog
pranećaka, a možda osobito od njega koji je zauzeo mjesto tog
izgubljenog sina. I nikakvo čudo što je Mary u svom pismu tako
hotimično pisala o Charlesu kao jedinom baštiniku svog strica - mamila
ga je, ispitivala je koliko je sigurna njezina tajna znajući da on, ako je
otkrio tko je uistinu otac malog Williama, ne bi dopustio da ta tvrdnja
prođe bez osporavanja.

Kad je Charles otvorio ulazna vrata u Buckingham Streetu, do njega

dopre smijeh iz salona. Zastane na trenutak pitajući se koliko dugo u
ovoj kući nije odjekivala dječja sreća. Spremao se poći gore kad se na
vrhu kuhinjskih stuba pojavi Nancy. Modrice joj više nisu bile toliko
natečene, a nosila je i novu haljinu - običnu, sivu, ali elegantnu u svojoj
jednostavnosti. Nancy opazi da Charles promatra haljinu pa se osmjehne
i okrene na mjestu.
- Je l’ vam se sviđa? Nisam mogla cijelo vrijeme nositi onu staru
plavu.
S kata se začula nova eksplozija hihota i Nancy je zabrinuto
pogledala prema gore.
- Nadam se da vam ne smeta što je Betsy tamo. Pazim ja da ne
napravi neko zlo i da ništa ne šatre. Meni se čini da se mala sviđa vašem
stricu. Brbljaju cijelo popodne sve u šesnaest.
Charles se tužno osmjehne.
- Ne brini se, Nancy. Betsy nije u nevolji. Baš suprotno. On se
okrene i korakne naprijed, ali ona ga zaustavi.
- Netko vas je došao vidjeti. Čeka gore.
Claire, pomisli Charles. Ali... ona ga zasigurno ne bi mogla pronaći.
- Neki gospodin - reče Nancy promatrajući ga. - Rekao je da se radi
o poslu, al’ da nikad prije nije bio kod vas i da ga nećete znati po imenu.
- Nije li odveć kasno? - namršti se Charles.
Nancy slegne ramenima. - On je rekao da hoće čekati. Da nije često

274
u Londonu i da to mora biti danas.
U radnoj sobi gorjela je vatra, a ispred nje stajao je muškarac i grijao
ruke. Muškarčeva odjeća, strogo govoreći, nije bila svećenička, ali
svakako je prizivala crkvenu atmosferu. Kad je Charles ušao, podignuo
je glavu i krenuo prema njemu pružajući mu ruku. - Gospodine Maddox,
pretpostavljam? Turnbull, Horace Turnbull. Ja sam pomoćnik kustosa u
Bodleiani.
Charles se trudio skriti iznenađenje te je pokazao muškarcu da
sjedne. - Kako vam mogu pomoći, gospodine Turnbull?
- Sigurno se pitate - sjedne Turnbull pritom dobro pazeći da ne
izgužva zašiljene skute svog kaputa - kakav bi to posao Sveučilište u
Oxfordu moglo imati s privatnim detektivom.
Charles se osmjehne. - Zar je bilo tako očito?
Turnbull kimne. - I očekivao sam odteđenu dozu iznenađenja.
Govoreći otvoreno, gospodine Maddox - pretpostavljam da mogu
govoriti otvoreno i s povjerenjem - riječ je o pomalo delikatnoj stvari.
Posljedično i nakon mnogo rasprave, moji su poslodavci odlučili da bi
najrazboritije bilo potražiti pomoć nekog tko nije povezan sa
Sveučilištem. Ukratko, od nekoga u Londonu.
Zastane pa pročisti grlo.
- Možda vam je poznato - nastavi on - da se u Bodleiani nalazi
golema zbirka rijetkih knjiga i rukopisa. Neki primjerci su stari mnogo
stotina godina.
Charles kimne.
- Kad sam bio dječak, otac me jednom odveo da vidim Ashmoleov
bestijarij. Dakako, bio sam odveć malen da bih to istinski cijenio, ali još
se sjećam crteža baziliska kojeg je ubila lasica. Sjećam se da sam pitao
oca zašto nemamo baziliske u Berkshireu.
- Ah! - razvedri se Turnbullovo lice. - Onda dobro znate o čemu
govorim. Posrijedi su upravo rukopisi iz Ashmoleove ostavštine.
Bestijarij mi je uvijek bio najomiljeniji, ali većinu naših posjetitelja,
naravno, više zanimaju astrološke i alkemijske studije.
- Je li se dogodila krađa? Neke su knjige nestale?

275
 Turnbull je odmahnuo rukom. - Ne, ne, ništa takvoga. Primili smo -
kustosi, da budem precizan - zahtjev jednog tuđinca, plemića drevne
loze... Želi pogledati neke rukopise iz zbirke.
- Zar je to problem?
- Sam taj zahtjev nije. Ne postoje zapreke da pogleda zbirku.
Problem - ako se to može tako nazvati - proizlazi iz njegove želje da
donacijom pomogne održavanje zbirke - Turnbull se nakašlje. -
Pozamašnom donacijom.
Charles polako kimne.
- A vi biste htjeli znati nešto više o svom tajanstvenom dobročinitelju
prije no što vas se u javnosti neopozivo poveže s njime.
- Baš tako, gospodine Maddox - odvrati Turnbull. - Baš tako.
Tajanstven je prava riječ. Iščitali smo sve što se može naći u Gotskom
almanahu, ali toga je, nažalost, vrlo malo. Namjeravali smo zatražiti
pomoć Ministarstva vanjskih poslova, no to bi moglo dovesti do novih
problema. A onda smo se sjetili vas. Ne vas konkretno, naravno, nego
vašeg poziva.
- Shvaćam - reče Charles. - A kako ste došli baš do mene?
- Zapravo, došli smo do vašeg strica. Preporučio ga je profesor s Ali
Soulsa koji se, mislim, nekad koristio njegovim uslugama. Ali koliko
sam shvatio iz onog što mi je rekla djevojka koja me pustila u kuću,
stariji gospodin Maddox više nije dovoljno zdrav za nove poslove.
Nastupi kratka tišina.
- Dakle, mogu li reći svojim poslodavcima da nam vi možete
pomoći?
Charles je oklijevao: nikad prije nije se bavio istragom ni blizu
sličnoj ovoj. Ali zašto bi ga to trebalo sprečavati? Usto, vrlo rado bi
ponovno pogledao Ashmoleovu zbirku.
- Da, gospodine Turnbull, možete.
- Izvrsno - odvrati njegov gost s očitim olakšanjem pa ustane.
- Pismima ćemo dogovoriti vaš sastanak s kustosima u Oxfordu.
Sada je bio red na Charlesu da pruži ruku, ali Turnbull je gledao mimo
njega, u smjeru vrata.

276
 Iza vrata je virila Betsy; sićušno joj je lice vragolasto plamtjelo, a u
jednoj joj se ruci njihala njezina izdržljiva lutka. Charles se zarumeni -
teško da mu taj prizor donosi profesionalne bodove kod novog klijenta -
ali, na njegovo iznenađenje, Turnbull odmah čučne i stane rukom
dozivati djevojčicu.
- Kći vam je prekrasna, gospodine Maddox, uistinu prekrasna.
Stvarno ste štetnik.
Charles ga naumi ispraviti, ali se zbog nečeg suzdrži.
- Betsy - reče on rukom dozivajući djevojčicu. - Dođi i pozdravi
gospodina Turnbulla.
Ona je oklijevala, a onda pojurila i rukama čvrsto obavila
Charlesove noge. I tako, kad je deset minuta kasnije Charles ispraćao
gospodina Turnbulla, u ruci mu se gnijezdila djevojčica. Zatvarajući
vrata, začuo je korake iza sebe i okrenuo se. Očekivao je Nancy, ali
prilazila mu je Molly. Tek je sada shvatio, rumeneći se od srama, da joj
još uvijek nije objasnio što ovo dijete i njezina majka rade u kući. Molly
ispruži ruke prema djetetu, koje se prilično nespretno uspentra do njezina
vrata.
- Molly - reče Charles. - Neće ovdje biti dugo. Samo nekoliko dana.
Ona ga na trenutak promotri ljuljajući dijete, a onda kimne i krene natrag
prema kuhinji.
Gore u radnoj sobi Charles uzme list papira iz ladice pisaćeg stola i,
nakon kraće stanke, umoči pero u tintu.
Znam pravu istinu. O Harriet i o Williamu.
Znam kako je uistinu umrla vaša kći.
Još nisam odlučio što ću poduzeti.
Zapečati omotnicu i napiše adresu.

***
Sljedećeg je jutra Charles izašao čim su se otvorile trgovine; pod
nogama mu je škripao novi sloj snijega koji je blještavo zimsko sunce
posulo dijamantnom prašinom. Poslavši pismo, krenuo je natrag prema
Buckingham Streetu, ali je osjetio miris pečenih kestena. Na uglu Villiers

277
Streeta ulični je prodavač vikao: - Vrući kesteni, dva’est komada za
peni! Toptao je nogama pokraj tezge, uz željeznu peć, ispod koje se
grimizno sjajio drveni ugljen. Sjetivši se kako je čeznuo za kestenima na
Božić, Charles se zaustavi i kupi vrećicu. Cijelim je putem na njoj grijao
dlanove.

Gore u salonu Betsy je sjedila na podu ispred vatre i igrala se s

mačkom. Doduše, bila je to poprilično jednostrana zabava jer je Grom
bio odveć otmjen za takve lakrdije za mačiće, no ipak, ležeći na leđima,
povremeno bi lijeno mahnuo šapom prema zauzlanom konopu koji mu je
Betsy držala nad glavom. Charles čučne i ponudi djevojčici kestene iz
vrećice i osmjehne se kad malena ispruži ruku. No Betsy tad shvati da
su lijepe, smeđe i sjajne oktuglice vruće i žustro odmakne ruku, stidljivo
se smiješeći. Njih dvoje stanu snažno puhati u vrećicu sve dok se
kesteni dovoljno ne ohlade, a onda prekriženih nogu zajedno sjednu na
pod zadovoljno mljackajući i milujući mačka. Taj je prizor dočekao
Maddoxa kad se probudio. Žmirkajući, polako je pokušao izoštriti sliku.
- Što to radite vas dvoje? Svakojake vragolije, kladim se.
Charles se na trenutak zapitao pluta li stric još uvijek vodama
prošlosti - vidi li zapravo dva djeteta, Charlesa i njegovu sestru - no
starčeve oči dugo nisu bile tako bistre pa, kad se djevojčica počne
uspinjati u naslonjač pokraj njega, nazove je pravim imenom.
- Razgovarao sam s Abelom - kazao je Maddox tiho dok je dijete
sklupčano sjedilo uz njega spremajući se na počinak.
- Doduše, prava je istina da je on govorio dok sam ja bio samo
slušatelj.
Još je gutao pokoji glas, jedna strana lica i dalje mu je lagano bila
zategnuta, ali bio je lucidan, lucidan kao što je bio prije posljednjeg
napadaja, prije no što je ponovno čuo Shelleyjevo ime koje ga je
povuklo u mračni bezdan prošlosti.
Charles ustane s poda i privuče naslonjač do prastrica. I dok je vatra
u kaminu gorjela sve slabije, a starac milovao djetetove zlatne uvojke,
Charles je iznio detalje o slučaju, od početka do kraja - od prvog

278
poslovnog dogovora sa Shelleyjevima, preko boravka u St. Johns Woodu
do jučerašnjeg posjeta Fraserima. Nakon što je završio, iskreno je iznio
svoje zaključke. Nastala je tišina. Starac je sklopio oči. Umorio ga je,
pomisli i spremi se ustati.
- Bio je moj - kazao je Maddox ne rasklopivši sklopljene oči. -
Dječak. William. Bio je moj sin. Od početka sam sumnjao u to, a kad
sam ga vidio u kući njezina oca, za mene više nije bilo sumnje. Bio je
slika i prilika mog brata u toj dobi. Nije bilo ni trunka Shelleyja u njemu.
Charles se šutke zapita koliko je stric patio vidjevši da je to dijete -
njegovo jedino dijete - predano na čuvanje muškarcu koji je već ubio
vlastitu kćerčicu.
- Ali nisam mogao učiniti ništa da dobijem pravo na njega. Nisam ga
mogao štititi kao otac. Mogao sam mu pružiti samo svoju profesionalnu
vještinu. Pa sam tako i postupio. Dao sam ih motriti. Od tog dana u
Skinner Streetu do njihova odlaska u Italiju dvije godine poslije. Nikad
više nisam vidio svog sina, ali dobivao sam vijesti o njemu, iz mjeseca u
mjesec, od agenta kojeg sam zaposlio.
Znači netko jest motrio Shelleyja, pomisli Charles. Na kraju, ako ne
već na početku. Prava je ironija da je čovjek unajmljen da otkrije
njegova progonitelja na kraju sam postao taj progonitelj.
- Moje gnušanje naspram Shelleyja nikad nije jenjalo - nastavi starac
- ni na trenutak, ali tada je već bio pod paskom uglednog liječnika i
činilo se da se dječak dobro razvija. Vjerovao sam da majica pazi na
njegovu sigurnost.
Otvori oči, a Charles u njima opazi suze.
- Volio bih da je to sve što imam reći. Ali nije. Iskoristio sam svoj
položaj, svoj utjecaj, prvi i jedini put u karijeri, da ostvarim vlastite
ciljeve. Pobrinuo sam se da određene činjenice dođu do ušiju suca koji
je vodio Shelleyjev slučaj na sudu lorda kancelara. Mnogo toga mu je
već išlo na štetu - ateizam, stil života - i znao sam da zbog informacija
koje sam progurao sigurno neće dobiti skrbništvo nad Harrietinom
djecom. Vjerovao sam da bi i ona tako htjela. Vjerovao sam,
najiskrenije, da je moj postupak u najboljem interesu te djece.

279
 - Zar nije bilo tako?
Maddox polako odmahne glavom.
- Nije. Barem ne kako sam ja to zamislio. Tek nakon što su Shelleyji
posljednji put napustili Englesku, otkrio sam istinu. Što god da je
Shelley učinio u prošlosti, što god da ga je tako proganjalo, ipak nije bio
čudovište kakvim sam ga smatrao.
Charles se namršti. - Ne razumijem.
- Prošlo je nekoliko godina do mog ponovnog susreta s Absalomom
Blackabyjem. Pokušavao sam imati što manje posla s ljudima poput
njega, a nakon Shelleyjeva slučaja, izbjegavao sam ga još više. No
došao je dan kad ga više nisam mogao miomići.
Starac na trenutak zastane; napor je uzeo svoj danak.
- Ne želim te mučiti detaljima. Dovoljno je teći da sam pogriješio.
Kobno. Blackaby je vidio odmotano djetetovo tijelo, za razliku od mene
- ali to ne može biti izgovor. Morao sam ustrajati da ga pogledam. Jer da
jesam, odmah bih uočio da dijete nema mrlje samo oko očiju, nego po
cijelom tijelu. Ono što sam ja smatrao dokazom gušenja, bio je zapravo
dokaz infekcije, koja je bila pravi i jedini razlog djetetove smrti.
Blackaby mi se smijao u lice rugajući mi se što sam napravio takvu
početničku pogrešku.
Duboko uzdahne.
- I zaslužio sam takvo ismijavanje. Optužio sam Shelleyja za najgori
mogući zločin, a bio sam u krivu. Ne znam što je sve drugo učinio, ali
nije naudio svom djetetu. No ako je vjerovao da jest i zbog toga se
duboko u sebi stalno kažnjavao, krivnja je na meni, na mom nemaru i
nesposobnosti.
Sjedio je šutke. Vatra bi povremeno tiho zapucketala, sat je kucao u
tišini.
Shelley nikad nije saznao što ti je Blackaby rekao? - upita
naposljetku Charles.
Maddox odmahne glavom.
- Pisao sam mu na poste restante u Pisu, ali pismo mi se vratilo
neotvoreno. Rukopis kojim je bila ispisana moja adresa bio je njezin.

280
Šest mjeseci poslije bio je mrtav.
Maddox je bio vidno umoran; govorio je sve sporije, ruka mu je
drhtala. Charles mu obujmi drhtavu šaku, a on ga čvrsto uhvati drugom
rukom.
- Malo toga je još ostalo reći... Daj da... Možda ne bude druge
prilike... Preklinjem te...
Oči su mu bile molećive. Prije napadaja - prije trenutka koji kao da
je razderao zastor što je skrivao smrtnu krhkost - najtegobnije mu je bilo
što je bio svjestan svoje bolesti. Charles mu je sada u pogledu vidio isti
užas - isti strah od tame i gubitka pamćenja.
- Ne smiješ se mučiti - šapne on.
- Mučio sam se šutnjom. Sjedne natrag u naslonjač.
- Nisam znao da mi je sin mrtav sve dok nisam čuo da se vratila u
Englesku kao udovica. S djetetom premalenim da bi bilo moje.
Svaku novu riječ izgovarao je sve sporije, disao sve teže.
- Onaj moj put u Italiju. Svima sam rekao da želim vidjeti
Palladijeve vile. I jesam, ali otišao sam i u Rim, gdje su ga pokopali.
Prekrasno mjesto. Miris divljeg cvijeća, sjene čempresa. Zatražio sam
čuvara da me uputi do groba, ali on mi je rekao da nitko ne zna gdje mu
leži tijelo. Željeli su pokopati Shelleyja pokraj njega, ali kad su otvorili
grobnicu, unutra nije bilo dječjih ostataka... Moj sin, a ja nisam mogao
biti blizu njega. Čak ni u smrti.
U dugim tmurnim satima koji su uslijedili, dok su ostali ukućani
drijemali, Charles je pokušavao uvesti red u svoje bilješke - napraviti od
njih nekakvu povezanu priču koja bi unijela smisao u te zamršene i
kobne živote. Sada mu je bilo jasno zašto je stric uništio svoje zapise i
zašto je pokušao ukloniti, iako tek polusvjestan, ono što je Charles uspio
odgonetnuti. Ali jedno je pitanje ostalo - pitanje na koje čak ni Mary
Shelley, čini se, nikad nije imala odgovor. Tko je, prije svih tih godina,
kriomice pratio Shelleyja u Cumberland, a zatim u Wales, tko je pucao
na njega u onoj ponoćnoj zbrci? Zašto je Shelley vidio sjenu progonitelja
na svakom koraku i osvetničkog demona iza svakog ugla? Je li na to
mislio one olujne noći u Zenevi kad je Polidoriju, napola ošamućen

281
eterom, govorio da ga progoni prikaza s njegovim licem?
Charles odloži pero i pogleda van, u nebo koje se polako srebrilo,
razmišljajući o Mary i Claire. Mary je dosad već dobila njegovo pismo u
kojem optužuje njezina muža za zločin koji je prikrivala više od trideset
godina - taj zločin, sada zna, Shelley nije počinio. Ispravno bi bilo da joj
napiše novo pismo i oslobodi je tog užasnog tereta, da omogući bolesnoj
i staroj ženi posljednji mir. No nešto tvrdokorno u njemu kočilo mu je
ruku, šaputalo da je sve ovo vrijeme obmanjivala javnost i da je još koji
dan strahovanja da će svijet uskoro saznati za njezinu varku zapravo vrlo
mala kazna. Što se Claire tiče, možda je zaslužila proći bolje, ali lagala
je koliko i svi ostali. Charles nema ni najmanju želju vidjeti je opet, baš
kao što ne želi nogom kročiti u onu kuću na Chester Squareu, kuću s
lažnim hramom i netaknutom maskom patvorene otmjenosti. Napisao je
pismo Claire, u kojem joj je kazao da mu se Shelleyji nisu javili te da
vjeruje kako će, s obzirom na to, pregovori s njima biti plodonosniji ako
ih bude vodila izravno. Zapečatio je omotnicu i naložio Billyju da pismo
odnese u St. Johns Wood. No kad se mladić dva sata kasnije vratio,
izvijestio ga je da je kuća prazna, da su se njezini stanari odselili.
- Malo sam se raspitivao uokolo, gospodine Charles, ali izgleda da
nitko ne zna kamo je otišla. Za svaki slučaj ostavio sam pismo u
susjednoj kući makar su mi tamo rekli da ne vjeruju da će se vratiti.
Charles je razmišljao o toj nagloj promjeni adrese. Koliko li je samo
kuća Claire promijenila tijekom života, a ni jedna nije bila njezina. Je li
sada u bijegu ili je jednostavno riječ o još jednom preseljenju?
Protekla dva sata Charles je proveo ponovno iščitavajući Život
Thomasa Medwina. Sa svojim sadašnjim spoznajama, drugo čitanje bilo
je poput odgonetavanja trika Holbeinovih Veleposlanika - načelom
pokušaja i pogrešaka otkrivaš gdje moraš stati da bi se čudnovat
izobličeni oblik u prvom planu pretvorio u savršeno razmjernu ljudsku
lubanju. Charles je sada smatrao da zna gdje treba stati kako bi pomno
proučio Shelleyja, ali slika u središtu nije bila posve bistra. Još ne. Ali
on je detektiv, a to nije jedini dokaz koji mu je pri ruci. Stoga s police na
tavanu uzme knjigu Shelleyjeve poezije, sjedne u radnu sobu, pronađe

282
mjesto gdje je stao i ponovno počne čitati. Nije se obzirao na stihove
koji su bili odveć politički, zanimali su ga samo oni koji su bili osobne
prirode ili aluzivni. I onda, iznenada, naiđe na strofe koje je već vidio,
strofe koje je Maddox pronašao na papiru uz leš Harriet Shelley:

Noćni je dah poput smrti tekao

pod mjesecom što tone.

Mrzla se živica crnila samo;

ni traga zelenoj travi;
glas ptica utrnu
na golome trnu,
čiji se korijeni, kraj puta tamo,
po brazdi spleli svakoj što se, znamo,
od mraza uvijek napravi.
Tvoje su oči u bljesku zasjale
mjesečine umorne;
k’o što zraka varava
u blatu potoka
mrko sja - zrake su mjeseca pale
i vlasima ti žuti odsjaj dale
u vihoru noći sumorne.

Od mjesečine ti blijede usne, draga;

vjetar promrz’o ti grudi;
noć te je osula,
po glavi te posula,
rosuljom, i ležala si nauzak
gdje gorak te golog neba dah
obavit mogao po ćudi.

Navedeno je da je riječ o ranoj pjesmi. Datira iz »studenog 1815.«,

što je gotovo točno godinu dana prije no što je Harriet Shelley

283
preminula. Charles je brzo prolistao knjigu pregledavajući ostale pjesme
iz istog poglavlja, ali više mu ništa nije bilo poznato. Zacijelo postoji
neki razlog zbog kojeg je Harriet, u svom beznađu, prepisala ove riječi.
Jer ako je itko znao kakva se zagonetka skriva u Shelleyjevoj prošlosti,
onda je to bila ona. Nije li baš to kazala Maddoxu kad mu je spomenula
Tremadoc? Samo Shelley i ja znamo pravu istinu o toj noći. Što se
dogodilo i zašto. Charles ponovno dohvati Maddoxove papire i zagleda
se u stranicu koju je stric bio pronašao uz Harrietino tijelo, u te
žvrljotine i mrlje koje tako bolno oživljavaju njezine posljednje nesretne
sate, taj papir zatamnjen mislima o utapanju i sjenom skorašnje smrti. No
ako ovdje postoji neko dtugo značenje, Charles nema trag koji bi ga
odveo prema njemu. Tiho opsuje i zavali se u stolcu. Možda,
jednostavno, na sve gleda iz pogrešnoga kuta. Stihovi o umirućoj
djevojci mogli su ostaviti snažan dojam na um mlade žene koja je bila
dovoljna sluđena - dovoljno očajna - da si sama namijeni takvu sudbinu.
Ali što je s drugim stihovima s ove stranice? Jesu li i oni iz neke
Shelleyjeve pjesme? Je li to ključ zagonetke? Ostale knjige ostavio je
dolje, a kad je za nekoliko minuta otvorio vrata salona, pronađe Abela
kako mirno spava u velikom naslonjaču, ruku preklopljenih na trbuhu.
Vatra je gorjela slabo. Maddox je sjedio na sofi, a na krilu mu je bila
otvorena jedna od Shelleyjevih knjiga. Charles mu polako priđe i stavi
mu ruku na rame. Nije samo starac imao suze u očima već i Charles čim
je shvatio što je stric čitao.

WILLIAMU SHELLEYJU

Na pijesku male tvoje stope

dalekoga i pustog žala;
bljeskom ti ručice se sklope
gdje sad je zadnja tama pala;
druževan pogled drag i vedar
kad vratismo se tebe gledat...

284
 Uto s ulice dopre smijeh. Charles priđe prozoru i ugleda kako se
Betsy igra s Billyjem - djevojčica je ustreptalo i bez prestanka trčala oko
njega ostavljajući sićušne tragove na glatkom, čistom snijegu.

***
Ponedjeljak je ujutro i, dok su Nancy i Molly vukle teške košare s
rubljem prema koritu za pranje, Charles je u radnoj sobi pregledavao
stare Maddoxove slučajeve tragajući za nečim što bi mu pomoglo u
poslu koji je obavljao za kustose u Bodleiani. Dakako, mogao bi upitati
Maddoxa, možda to još i učini, ali starac je u posljednji razgovor uložio
silan napor pa je sada bio nemiran i povremeno razdražljiv. Charles je
znao da je stabilnost njegova uma vrlo krhka te je procijenio da ovaj
slučaj ne zavređuje takav rizik.
Iako je čuo kucanje u prizemlju i Billyjev živahan upit te ženin
odgovor, toliko je bio zaokupljen poslom da je shvatio tko je stigao tek
kad su se otvorila vrata radne sobe. Tu malu iznošenu maramu već je
vidio, kao i tamnu svilenu haljinu i šešir, koji bi matrone iz Buckingham
Streeta bez sumnje ocijenile skandaloznim.
Malko se ukočeno nakloni: - Gospođice Clairmont.
- Gospodine Maddox.
Billy ih oboje naizmjence promotri, očito nastojeći dokučiti odakle to
nelagodno pucketanje elektriciteta između njih dvoje.
- Billy, reci Molly da donese kavu, molim te.
Charles dohvati stolac i stavi ga ispred nje, pri čemu - na svoje
iznenađenje - zabrinuto primijeti da joj se ruke tresu.
- Primili ste moje pismo.
- Očito.
Bila je bijesna, to je bilo jasno, no dok je Charles gledao kako joj se
od ljutnje rumeni lice, osjetio je da i u njemu raste srdžba. Je li oduvijek
znala ono što je on tek nedavno otkrio? I koliko mu je samo truda mogla
uštedjeti da je odlučila reći istinu! No onda se sjeti: istina je roba koju
Claire Clairmont drži samo za sebe i koristi se njome kad to ona odluči.
- Kad ste odlazili od mene - započne ona - imali smo dogovor da ćete

285
preuzeti moj posao sa Shelleyjima. Da ćete ga preuzeti bez odlaganja i
vratiti se s njihovim odgovorom. Ne samo da niste tako postupili nego se
čini da pokušavate izbjeći naš dogovor.
- Otišao sam do Shelleyja - odvrati Charles jedva skrivajući ljutnju. -
I prenio sam im, kao što ste tražili, vašu poruku.
- I?
- Lady Shelley je rekla da će razmotriti ponudu i izvijestiti me o
njihovoj odluci. Dosad to još nisu učinili.
Njezine oči bijesnu; spremala se prosuti svoj gnjev na njega, no uto
se začulo kucanje. Charles ustane i uzme kavu od Molly - Claire ju je
pomno promatrala - pa zatvori vrata i stavi poslužavnik na stol.
- Stoga vas nemam o čemu izvijestiti - nastavi on, sada mirno,
sabrano. - Ali imam nešto priznati.
Zastane, znajući da je zadobio svu njezinu pozornost. I da je u
prednosti. Barem neko vrijeme.
- A što to? - upita ona, naoko zaposlena šalicama. Ali nije ga
zavarala: Charles je vidio njezinu nestrpljivost po razmaknutim usnama i
plitkom disanju.
- U našem posljednjem razgovoru rekao sam vam da sam pročitao
stričeve spise. To je bila laž.
Opazi da se zgranula i da je to pokušala prikriti podižući šalicu do
usta.
- Ova se kava ne može piti - kazala je uz grimasu pa vratila šalicu na
poslužavnik.
- Ispričavam se. Sluškinja očito ne zna kako kavu kuhaju Talijani.
- Sto vas je to navelo na ovaj iznenadni confessio peccati?14 Charles
pričeka nekoliko trenutaka.
- Otkrio sam što se nalazilo u tim izgubljenim dokumentima. Zapisi o
samoubojstvu Fanny Imlay. I Shelleyjeve žene.
Ona problijedi. Tako naglo i potpuno da Charles pomisli kako bi se,
da ne sjedi, zacijelo onesvijestila.
- Gospođice Clairmont?
- Oprostite - promumlja ona, s dlanom na ustima. - Dugo nisam

286
nikoga čula da govori o tim događajima. Čini mi se kao da se to zbilo u
nekom drugom životu. U životu koji sam dugo godina nastojala
zaboraviti.
Pogleda ga svojim prekrasnim očima, u kojima su se utopili mnogi
stariji i iskusniji muškarci od njega. Ali Charles će im odoljeti. Ovoga
puta će im odoljeti.
Ona duboko udahne.
- Jako sam voljela Fanny. Bila je drago, srdačno stvorenje, što su
mnogi iskorištavali. Mary se odvratno ponašala prema njoj. Točno je
znala što treba reći da je povrijedi.
- A Shelley? Zar se on prema njoj nije ponašao mnogo gnusnije?
Pobudio je njezinu naklonost, ali nije imao namjeru uzvratiti istim
osjećajima.
Ona odmahne glavom.
- Rekao mi je, godinama poslije, kako nije imao pojma da je Fanny
osjećala takvo što prema njemu. Da nije planirao da se to dogodi i da si
je gorko zamjerao što to nije opazio. Niste ga poznavali - mogao je biti
vrlo nježan, vrlo susretljiv. Cesto bi sjedio s Fanny i slušao je. Nitko je u
toj kući nije primjećivao. Ali on jest. Lako je zaključiti zbog čega ga je
zavoljela.
- Kao što ste ga zavoljeli i vi. Samo što je vama ljubav, za razliku od
nje, bila uzvraćena. Vaša ljubav, za razliku od njezine, nije dovela do
smrti, nego do života.
Ona se zacrveni, a ranije bljedilo samo pojača kontrast.
- Ne znam o čemu govorite.
- Mislim da znate, gospođice Clairmont. Zapisi koje sam spomenuo
nisu sve što sam otkrio. Niste imali dijete samo s Byronom. Dotad ste
već imali i jedno sa Shelleyjem.
- Nisam imala dijete sa Shelleyjem - rekla je tihim, utučenim glasom.
- Molim vas, gospođice Clairmont! Nikakva korist od laži! Ne samo
da sam pročitao zapise za 1816. nego sam i razgovarao s Fraserom i od
njega čuo kako ste se upoznali s mojim stricem. Znam zašto su vas
poslali u Lynmouth. Zato da bi se mogao prikriti porođaj.

287
 - Ali znate li što se dogodilo prije no što sam sama pošla na taj dugi
put? Prije no što sam, gotovo još dijete, bila razdvojena od svega što
sam voljela i bačena na takvo pusto i bijedno mjesto?
Charles se zacrveni.
- Znam da je ona... da se dogodila nesreća...
- Nije to bila nesreća! Mahnito je, sa strahovitom mržnjom, nasrnula
na mene. Nikad dotad nisam vidjela takvo neprijateljstvo u očima nekog
čovjeka. Željela me se riješiti - mene i mog djeteta. Sjećam se, još i
danas, kako dan za danom sjedim sama na toj pustoj morskoj obali, bez
prijatelja koji bi me tješili zbog mog gubitka. Bila sam sigurna samo u
jedno - da to neću moći podnijeti.
Ona utihne. Toliko ju je pritisnula prošlost da je s mukom zadržavala
samokontrolu.
- Dijete nije preživjelo - kazao je naposljetku Charles.
- Bila sam ondje jedva tri mjeseca kad sam završila u krevetu.
Ozljeda... pad koji sam bila pretrpjela... liječnik je rekao...
Zastane i na trenutak dlanom prekrije oči, a onda se prisili nastaviti: -
Moje je dijete imalo... ozljede. Nisu mi čak dopustili ni da je pogledam.
Shelleyja sam pismom izvijestila o tome i nekako je uspio doći do mene,
ali osim tog jednog posjeta, bila sam sama. Sama i posve očajna. A onda
sam se napokon vratila. Oboje su me dočekali kad sam jadna i iscrpljena
sišla s kočije - on je bio ispijen, a ona me likujući pogledala u oči i
spustila ruku na svoj nabrekli trbuh. On nije pronašao riječi da mi to
kaže, ali njoj nije trebao jezik da mi prenese poruku: ja sam izgubila
njegovo dijete; sada će mu ona dati sina za kojim je čeznuo, sina za
kojim je ludovao već od prvoga dana.
Charles, ne mogavši izdržati njezino zurenje, skrene pogled. Koliko
bi joj drukčiji bio život, zapita se, da je Shelley znao kako voljeno dijete
možda nije njegovo. Da joj sada kaže istinu, ništa se ne bi promijenilo;
samo bi joj dodatno zatrovalo prošlost izgubljenim mogućnostima.
- Čim sam vidjela kako Shelley uzima Williama u naručje, kako mu
je ljubav prema dječačiću razvedrila lice, znala sam da je pobijedila.
Zašto bih se inače tog proljeća tako očajnički bacila na Byrona? Htjela

288
sam si osigurati vlastiti život, vlastitog ljubavnika. Bila je to
katastrofalna pogreška koja je upropastila sve godine koje su uslijedile,
a ja nikome nikada nisam rekla što me nagnalo na nju. Ali sada hoću.
Moja duga šutnja nije mi bila ni od kakve koristi, služila je samo
njezinoj zaštiti koju ničime nije zaslužila. I stoga ću - prkosno je rekla -
prekinuti tu tišinu. Reći ću istinu.
Charles se namršti. - Cijelu istinu? Bez ikakve rezerve ispričat ćete
što se sve dogodilo između vas troje?
- Ja se nemam čega bojati. Došlo je vrijeme da se iskreno prikaže ne
samo njega već i nas koji smo dijelili njegov život.
I Mary Shelley je uporno šutjela o svemu tome, ali za razliku od
Claire, učinila je sve što je bilo u njezinoj moći da spriječi objavu istine.
A budući da je Charles sada znao pozadinu smrti njezine kćerčice,
razumio je i zašto je tako postupala. Čak i ako je pronašla način da živi
s time, čak i ako je odavno opravdala to užasno djelo kao nesvjesno i
nehotično, dobro je znala da surova i hladna javnost, od koje je toliko
strepjela, neće biti tako milostiva. No dok je njezina šutnja bila
razumljiva, Claireina novopronađena iskrenost nije imala smisla. Zašto je
ova žena, koja je, čini se, Shelleyja voljela jednako strastveno, sada tako
voljna uništiti njegov ugled?
Charles priđe prozoru i pogleda na ulicu. Nancy je kroz snijeg hodala
prema Strandu, s košarom preko ruke. Okrene se natrag prema Claire.
- Govorit ćete otvoreno čak i o onim događajima koje ste, kako ste
rekli, nastojali zaboraviti? O Fannynoj i Harrietinoj smrti?
Ona se zarumeni. - Ne mogu govoriti o onome čemu nisam
svjedočila.
- Ali bilo je drugih događaja kojima jeste svjedočili, zar ne? Vaš
iskaz o njima samo bi naštetio muškarcu kojeg ste, kako tvrdite, voljeli.
- I jesam ga voljela. I još ga volim.
- Ako je tako, onda sam samo još više zbunjen. Ona ustane i udalji
se nekoliko koraka.
- Uistinu ne znam na što ciljate.
- Mislim da znate, gospođice Clairmont. Govorim o Shelleyjevoj

289
prvoj kćeri. I o uzroku smrti tog djetešca.
Ona ga časkom oprezno pogleda.
- Umrla je od grčeva izazvanih groznicom. To se često događa s
prijevremeno rođenom djecom.
- Istina, i znam da ste to svi izjavljivali. Ali u ono vrijeme niste bili
uvjereni u tu priču. Nije li tako, gospođice Clairmont? Mislili ste da je
Shelley kriv. Mislili ste da je ustao usred noći, u snu i stavio ruke na
vrat svoje kćeri.
Ona se okrene prema njemu.
- Ako sam to i mislila - izgovorila je polako - bilo je to zato što je
Mary tako rekla. Zato što je vaš stric to potvrdio.
- I on je bio uvjeren u to. Ali nije bilo tako. Shelley je mislio da je
kriv, ali nanesena mu je nepravda. Moj je stric otkrio istinu godinama
poslije, kad je već bilo prekasno, no što god da ste tada nagađali, što god
da ste o tome poslije pisali, to nije bila istina.
Njegove riječi trebale su je zgromiti, trebalo je to biti otkriće koje joj
je moglo promijeniti život, no ona ga je samo postrance pogledala i, uz
šuštanje mirisne svile, ponovno sjela.
- Niste mi, gospodine Maddox, rekli ništa što i sama nisam znala u
ovih trideset godina.
Charles se začuđeno zapiljio u nju.
- Ali kako ste doznali, zaboga?
Ona podigne obrvu i preklopi ruke u krilu.
- Istim putem, pretpostavljam, kao i vaš stric. Preko onog podlog
Absaloma Blackabyja.
- Grobara u Tom- All- Alones’u? Ali kako vas je...
- Pronašao? Kako je znao tko smo? Sigurna sam da će jednom
detektivu biti dovoljan tek trenutak promišljanja da riješi tu zagonetku.
Vaš stric nije bio dovoljno oprezan i omaklo mu se Shelleyjevo prezime.
Na kraju, ono i nije baš uobičajeno, a kad se Shelleyjev slučaj našao
pred sudom lorda kancelara, postao je predmet govorkanja u cijelom
Londonu. I tada ga je taj užasni čovjek pronašao. Tada je počeo
provoditi u djelo svoj gnusni plan iznude.

290
 Charles jedva da je mogao upiti toliko novih informacija.
- Plan iznude? Ali ako je dijete umrlo prirodnom smrću, kako je to
Blackaby mogao okrenuti u svoju korist?
- Mogao je jer je Shelley bio zatražio skrbništvo nad Harrietinom
djecom. Kako se mogao nadati pozitivnoj odluci ako bi sudac imao
makar i naznaku o onome što se dogodilo Marynom djetetu? Ako bi
sudac znao da su on i žena koju je predložio kao pomajku toj djeci
dopustili da im vlastito dijete umre, a onda ga pokopali na ubožničkom
groblju?
Charles se zacrvenio sjetivši se da je jedna informacija uistinu došla
do sudca te mu otkrila i više od mjesta na kojem se nalazio djetetov
grob.
- Taj je Blackaby godinama maltretirao Shelleyja - rekla je Claire
ogorčeno. - Čak i kad smo napustili Englesku.
- On vam je to rekao?
- Isprva nije. Otkrila sam to poslije, slučajno, kad sam pronašla
prijepis pisma koje je napisao svom bankaru. Zatražio je da se deset
funti isplati osobi koja će predočiti poruku potpisanu inicijalima A. B.
- A Mary? Je li ona znala?
- Natjerao me da obećam da joj neću reći.
Charlesu je teško bilo povjerovati u ono što je čuo. - Ali ako joj
nikad nije rekao za Blackabyja, ona je zacijelo nastavila vjerovati da je
kriv za kćerinu smrt. Kakav bi to muž dopustio da mu žena ostane u
takvom užasnom neznanju?
- Mislim da joj se nije usuđivao govoriti o tome jer se bojao što bi
ona mogla reći zauzvrat.
Charles se namršti.
- Ne shvaćam što želite reći.
- Ako ste uistinu razgovarali s tim Fraserom, znate kako je ustvrdila
da je te noći vidjela Shelleyja kako stoji uz kolijevku.
On opazi da su joj se obrazi brzo zacrvenjeli i shvati da se boji što je
još otkrio; ali više nimalo nije mario za njezin zakasnjeli stid.
- Nisam to zaboravio, gospođice Clairmont, ali ne vidim zašto bi to

291
bilo važno. Shelley je patio od mjesečarenja, osobito kad bi bio
tjeskoban ili napet. Zacijelo je moguće da je te noći bio pokraj kolijevke
premda nije naudio djetetu. Ali ona je odmahula rukom.
- Ovo sam tada rekla vašem stricu, a sada ću i vama. Shelley se tog
jutra probudio u svom krevetu. Svih godina koje sam provela pod
njegovim krovom, ni jednom nisam vidjela da se nakon mjesečarenja
budi u njemu. Nakon takvih epizoda uvijek bismo ga pronašli kako
rastreseno luta susjednom sobom, na ulici, čak i u drugom dijelu grada.
- Ali ako je to istina, optužujete je da je...
- Da - reče ona tiho. - Optužujem je da je lagala. Uvjerena sam da ga
te noći uopće nije vidjela.
Dok ga je ona mirno gledala ravno u oči želeći da joj povjeruje,
Charles se na trenutak zamislio na mjestu Mary Shelley tog davnog jutra
kad je pronašla svoju kćer mrtvu. Nije bila udana, već tada je imala
suparnicu u borbi za naklonost svog ljubavnika, a sada je izgubila i
njegovo dijete. Zasigurno je bila prestravljena mišlju kako se Shelley
više neće osjećati vezanim za nju i kako će je odbaciti, kao što je to već
učinio sa svojom suprugom. Ali Maryni roditelji nisu bili neki krupni
gostioničar i njegova žena, nego dvoje istaknutih intelektualaca svoga
doba; nju su od djetinjstva učili da vjeruje kako je miljenica cijeloga
društva - da svojom ljepotom mami sve poglede. Jadna mala Harriet
Westbrook mogla se ležerno odbaciti, ali ne i ona, Mary Wollstonecraft
Godwin. Bilo bi to nepojmljivo i ona to nije mogla dopustiti - ona to nije
htjela dopustiti. Je li u tom trenutku, gledajući u kolijevku, u kćerino
hladno i ukočeno tijelo, pomislila da joj mrtvo dijete može biti još
korisnije no živo? Je li iznenada shvatila da će Shelley, ako bude
vjerovao kako je on odgovoran za djetetovu smrt, biti zauvijek vezan uz
nju, vezan sponom koju se nikad neće usuditi presjeći - nepodnošljivom
krivnjom za koju se nikad neće moći iskupiti?
- Ali uvjeriti ga da je ubio vlastito dijete... - kazao je Charles
polako. - Zar je uistinu mogla napraviti nešto takvo?
- Užasno? Čudovišno? Nešto tako čudovišno kao zločin koji je
počinio onaj odvratni stvor u Frankensteinu? Neljudski bijednik koji

292
davi djetešce u tami ostavljajući ubojite otiske na njegovu vratu?
- Ali vi tvrdite da je on napisao tu priču, a ne ona.
- Prisjetite se kada ju je napisao, gospodine Maddox. Bilo je to u
ljeto 1816. Prije no što smo se vratili u London. Prije no što je Blackaby
rekao Shelleyju istinu.
- Znači, na to ste mislili kad ste Frankensteina opisali kao čovjeka
kojeg muči gnusni zločin što ga je, kako vjeruje, počinio.
- Kad je Shelley pisao tu knjigu, još se uvijek krivio za kćerinu smrt
- ponovno je proživljavao svoj vlastiti užas. Još i danas se sjećam kako
sam drhtala od straha kad sam prvi put pročitala što čudovište govori
svom tvorcu u ledenoj sjevernoj pustoši. Ti i ja vezani smo sponom koju
može raskinuti samo uništenje jednog od nas. To je Mary - baš tim
riječima - rekla Shelleyju onog dana kad je otkrila da nosim njegovo
dijete, nakon što ju je, nakon što me silovito napala, otrgnuo od mene;
čula sam to dok sam ležala na podu gubeći svijest u vlastitoj krvi.
Claire spusti pogled na svoje ruke; usne su joj bile bijele, ali Charles
to nije primjećivao. Gledajući u pod, hodao je gore- dolje po sobi
ponavljajući u sebi tijek događaja.
- U redu, gospođice Clairmont. Pretpostavimo da ste u pravu.
Pretpostavimo da je Mary uistinu lagala da je vidjela Shelleyja te noći.
Shelley jest povjerovao u tu laž, ali sve je potkrijepio i jedan od
najboljih detektiva u zemlji. Dani su prolazili, Maryna prijevara nije
otkrivena i ona je shvatila da je tom laži ostvarila sve čemu se nadala:
potjerala je Hogga, a Shelley joj se vratio kako bi je tješio u trenutcima
njezine neizrecivo duboke tuge. Tuge koju je, smatra Shelley, on
prouzročio. Potom je ponovno zatrudnjela, a zbog Shelleyjeve ljubavi
prema tom dječačiću vjerovala je da je napokon sigurna. No kad je
umrla Shelleyjeva supruga i kad više nije bilo zapreke njihovu braku,
Mary je užasnuto shvatila da on oklijeva, traži odgodu, a jedini način
kojim ga je mogla prisiliti da ispuni svoje obećanje bila je prijetnja da će
ubiti i sebe i čedo koje je tada već nosila, djevojčicu koja će zamijeniti
onu koju je izgubila. A zašto je Shelley pokušavao izbjeći brak? Ne zato
što je znao da je lagala, Blackaby ga još nije bio pronašao. Ne - okrene

293
se on prema Claire - on je tražio odgodu jer čak ni tmina njegove krivnje
nije bila dovoljna da uništi ljubav koju je osjećao prema vama. Od tog
trenutka ona je bila svjesna da joj je laž manjkava jer, premda ga može
spriječiti da je ne ostavi, ne može izbrisati te osjećaje, snažne osjećaje
zbog kojih Shelley nikad neće moći posve raskinuti vezu s vama niti će
moći dulje vremena biti odvojen od vas. Štoviše, ti su osjećaji bili tako
snažni da su izdržali čak i vašu vezu s Byronom i dijete koje je proizišlo
iz nje. Claire prkosno podigne glavu.
- Allegra je bila iznimno lijepa djevojčica. Shelley ju je obožavao - i
William ju je obožavao. Kad bih mu dala slatkiš, on bi otpuzao do moje
milene i stavio joj polovicu u usta. Onda bi Mary uporno tražila da dade
malo i Clari i siroti bi dečkić plakao i plakao sve dok mu sestru ne bi
odnijeli, a AIlegru vratili k njemu. I tada je Mary počela govoriti da bi
moju milenu trebalo poslati njezinu ocu - da će to biti za njezino dobro,
da se on može bolje od mene pobrinuti za njezinu budućnost. »Allegra
mora otići - ne želim da ostane ovdje; ako ne pronađemo nikoga tko je
može odvesti, obavit ćemo to sami«, i tako stalno iznova, dan za danom.
Kad smo napuštali Englesku, Shelleyjevo zdravlje već je bilo posve
uništeno.
Charles u je lako bilo povjerovati u sve to, no teško mu je bilo
zamisliti užasavajući život u takvom kućanstvu, u kojemu se otrovno
suparništvo jedne generacije počelo nepogrešivo ponavljati u drugoj. Za
Mary Shelley sama prisutnost Claire i njezine kćeri, ljepše od vlastite,
zacijelo je izgledala poput odmazde koju joj je sudbina namijenila samo
kako bi je mučila. Je li to ono što je otkrila u pismima koja je poslije
pisala svom elegantnom mladom prijatelju Gatteschiju - pisma za koja je
tvrdila da bi je uništila ako bi ugledala svjetlo dana? Je li na to mislila
kad je relda da joj je cijeli život beskonačno kajanje za užasan zločin
koji je učinila nesvjesno? Samo nije ga učinila nesvjesno. Oduvijek je
znala što je napravila. I Harriet i svome mužu. Ne samo da je brojnim
užasnim pismima pridonijela da ranjiva mlada žena počini samoubojstvo
već je i lagala, a tu laž više nikad nije mogla povući, nije ju više mogla
poreći. A kazna? Ciaire. Nikad nije imala život za kakvim je žudjela,

294
život bez Claire.
Charles je zamišljeno prišao stolu i natočio si još kave.
- A kad ste vi i Shelley obnovili svoju romansu? Ona ponovno
prkosno podigne glavu.
- Mary si je sama kriva. Stalno je zanovijetala, kritizirala, žalila se.
Sa mnom je mogao biti sretan; sa mnom je mogao biti svoj.
- Ne sumnjam u to - reče Charles - ali zamislite kakav ju je
nepodnošljivi vrtlog zarobio; što je više prigovarala, to ga je više tjerala
od sebe, a nije se mogla zaustaviti, nije mogla prekinuti kobni krug. I
onda, nakon svega što je pretrpjela, Shelley ju je pozvao da mu se
pridruži i morao prijeći više od sto pedeset kilometara preko Italije samo
zato što je to, kako je smatrala, vama bilo zgodno. A kći joj je već bila
ozbiljno bolesna. Zacijelo je to bila posljednja kap.
Claireine oči zasuze. Vidim da ste čuli kako taj događaj prikazuju
Shelleyji. Alija sam bila ondje i kažem vam da Clara nije bila tako
ozbiljno bolesna kad su stigle u Este. Shelley i ja smo proveli tri blažena
tjedna sami s mojom milenom; kuća je bila prekrasna, nebo blistavo, a
vrt pun cvijeća. A onda, kad je došla Mary, kao da je nastupila zima.
Dan za danom morali smo trpjeti njezine gnjevne optužbe, a djevojčici je
za to vrijeme bivalo sve lošije. Bilo je to užasno... užasno... kao da smo
osuđeni da zauvijek živimo u prošlosti. Znala, sam da je to ime za
djevojčicu bilo izazivanje sudbine.
Charles se namršti. - Ne razumijem,
- Djevojčicu su nazvali Clara. Isto ime dali su svojoj prvoj kćeri.
Samo što ona nije doživjela krštenje.
Charles je zurio u nju ne vjerujući u ono što je čuo.
- Svoju drugu kćer nazvali su istim imenom kao i dijete koje je,
prema Marynoj optužbi, njezin muž ubio?
Ona uzdahne.
- Shelley je bio uporan. Bilo je to praznovjerje koje je oduvijek gajio
za imena - mislio je da se za prošlost može iskupiti ponavljajući je. Ali
bio je u krivu. To se nije pokazalo ispravnim, nije li tako? Ne za Claru.
- Ne - odvratio je Charles. U umu mu je bljesnula nagla spoznaja. -

295
Shelley nije bio u krivu - prošlost se jest ponovila.
Ona tužno odmahne glavom. - Da, ponovila se, ali nije se iskupio za
nju.
- Niste me razumjeli: prošlost se ponovila zato što se Mary Shelley
pobrinula za to. Razmislite na trenutak. Kad je prvo dijete umrlo, Mary
se borila s događajima koje nije mogla imati pod kontrolom. Mislila je
da joj situacija izmiče iz ruku. No nije li joj upravo smrt njezina djeteta
vratila određenu kontrolu, makar i nakratko? Nije li ponovno stekla tu
nadmoć time što se pobrinula da Shelley sebe smatra odgovornim? I zar
se nije sve to opet dogodilo s drugom djevojčicom? Maryn položaj bio je
ugrožen, bojala se da se Shelley ponovno okreće vama, ali smrt djeteta
još ga je jednom vratila njoj. A to se dogodilo zato što je opet uporno
tvtdila da je on kriv - ovoga puta zbog nebrige i nepromišljenog
odlaganja, zato što je mislio samo na vas i zanemario potrebe svoje
umiruće kćeri.
Claire sada, sa suzama u očima, priđe Charlesu.
- Mary je za ono što se dogodilo uvijek krivila mene, ali kunem vam
se, na koljenima sam je molila da stane u Padovi i da liječnik koji je
ondje pomogao meni pogleda i Claru. Nije bilo potrebe da taj dan
nastavi prema Veneciji. Bili smo na putu od tri ujutro i svi smo bili
iznemogli od vrućine i napora. S djetetom koje je već tada bilo vtlo
slabo, bio je to prevelik rizik. Ali Mary nije htjela slušati. Prisilila je
Shelleyja da je povede.
Charles ju je promatrao. Koliko se puta to već dogodilo? Cijeli se
slučaj, nakon tjedana rada, opet preokrenuo i otvorio zbog nijanse,
jednog pogleda, jedne riječi. Sve što je smatrao točnim, sve što je
zaključio upravo se izvrnulo, poput fotografije koja je došla na mjesro
negativa. Crno u bijelo, bijelo u crno. Poput slavnog Escherova drvoreza
koji istodobno prikazuje crne ptice koje lete danju i bijele ptice koje lete
noću. Slika je uvijek ista: sve je stvar opažanja.
- Dijete je bilo slabo? - upitao je on polako.
- Malena je bila tako slaba i ispijena da sam je jedva prepoznala. Ta
četiri dana u Esteu kao da nam je kopnjela pred očima. Ni kao dojenče

296
nije se dobro hranila; Mary bi uvijek govorila kako nema mlijeka ili da
dijete ne želi sisati, da je obuzima malodušje već od pomisli da malenu
stavi na grudi.
Charles se prisjetio što mu je Maddox rekao o prvom Marynom
mrtvom djetetu - o njegovoj žućkastoj koži i tijelu tako pomno
zamotanom da mu je mogao vidjeti samo lice. Je li Maryna obmana
počela i prije smrti njezine kćeri, prije laži - je li počela gotovo od
trenutka djetetova rođenja? Jesu li prekrivači u koje je zamatala dijete
prikrivali pravu istinu - da je i ono također bilo izgladnjelo? Je li
zapravo zbog toga Shelley bio tako rastresen nedugo prije kćerine smrti?
Na kraju, on je već bio otac i zacijelo bi prije svih opazio znakove da
dijete nije dovoljno hranjeno. Možda je poslije govorio u sebi da to nije
bila Maryna krivnja, da joj je to bilo prvo dijete, koje je već ionako bilo
boležljivo i na granici smrti. Možda je mislio da je njegova krivnja tako
golema da mu se njezina činila beznačajnom. A onda, nakon mnogih
godina, jednog je jutra otvorio vrata i pred sobom, posve neočekivano,
ugledao Absaloma Blackabyja. Čovjeka koji je dijete vidio nepovijeno,
čovjeka koji je vidio - baš kao i Shelley - njezin izbočeni prsni koš na
bljedožutoj koži i želudac uleknut od višednevne gladi. A poslije, kad je
Shelleyju umrla i druga kći, kad je morao pokopati još jedno sićušno
tijelo koje je užasavajuće sličilo prvome, je li mu svanulo da nije riječ o
pukoj slučajnosti, da to nije bila samo zla kob?
Charles se sad sjetio, prožet ledenim užasom, da je bilo još jedno
dijete koje je skončalo po tom užasnom obrascu. Mala Elena, dijete koje
je Mary Shelley usrdno tražila, a onda je odbila hraniti. Mala Elena, koja
je tako brzo ostavljena u napuljskom sirotištu 1819. Charles je smatrao
da je Shelley time pokazao grozan nemar - neoprostivu sebičnost - no što
ako je bio u krivu? Što ako Shelley dijete nije napustio, nego ga je
spasio? Što ako je odveo Elenu u sirotište zato što je mislio da će ondje
biti na sigurnom? Je li se, nakon smrti ne jednog, već dva izgladnjela
djeteta, bojao što bi njegova žena mogla napraviti kad ostane sama?
Charles je osjetio električni naboj u žilama shvaćajući da su se kockice
slučaja naglo i neočekivano posložile i da je iz dosadašnje mutne

297
močvare izronio posve očit, siguran odgovor. Korakne prema Claire.
- Kad je prvo dijete umrlo, bilo je kost i koža, a Absalom Blackaby
to je vidio kad ga je pokapao. Bilo mu je odmah sve jasno. Mislim da je
zapravo time prijetio, to je planirao otkriti javnosti ako Shelley ne
pristane na njegove zahtjeve. I mislim da je to pravi razlog zbog kojeg je
Shelley odveo Elenu. Nije uspio zaštititi vlastite kćeri, ali jednu je
malenu djevojčicu još mogao spasiti.
Claire dlanom prekrije usta šireći oči zbog užasne spoznaje.
- Ne... nije bila samo jedna... nije bila samo Elena. O tome tada
nisam razmišljala... Ali godinama poslije, kad sam preklinjala Byrona da
Allegra bude neko vrijeme sa mnom, rekao je da je ne želi ostaviti u
kući u kojoj živi Mary. Rekao je kako ne može dopustiti da kod nas
umre zbog... zbog nemara i... gladi. Shelley mu se zacijelo povjerio...
zacijelo mu je rekao... bojao se što bi se moglo dogoditi.
Pretpostavljajući koliko je ta spoznaja pogađa, Charles ju je pokušao
uhvatiti za ruku, no ona ga odgurne.
- Zar ne shvaćate? - vikne ona bolno. - Ako je ono što govorite
točno, onda je ona kriva što je moja milena ostavljena da umre u onom
ledenom, kužnom samostanu. Byron bi dopustio da Allegra bude sa
mnom da nije bilo nje. Preživjela bi... sada bi bila ovdje... ne bih bila
sama.
- Ne možete biti sigurni u to - kazao je Charles tiho. - Ne možete se
mučiti prošlošću.
- Da se ne mučim prošlošću? Od dana kad sam čula da je mrtva,
ništa drugo i ne radim.
Claire zaplače u Charlesovu naručju. Tijelo joj se treslo od jecaja.
Zbog tog je gubitka patila cijeli život. Charles se zapita je li se i Shelley
osjećao jednako, je li i njega progonila misao da je mogao reagirati na
drugi način - jesu li ga progonile smrti koje je možda mogao spriječiti da
je postupio drukčije, da je donio drukčiju odluku? I je li nakon toga,
budući da je gledao kako se prošlost tragično ponovila ne samo jednom,
već dvaput, sve stalno promatrao kroz istu mračnu prizmu?
- U onom pismu koje ste mi pokazali - kazao je on polako kad su

298
njezini jecaji jenjali - nije li Shelley napisao da ste morali odgoditi posjet
Allegri jer se bojao ostaviti Mary samu, da je strahovao od tragičnoga
kraja?
Claire žalosno odmahne glavom, brišući suze rupčićem. - Bila je
neutješna nakon što je William umro - oduvijek je patila od depresije, ali
nakon njegove smrti bila je u lošijem stanju nego ikad prije. Rekla je
kako bi željela da je i sama umrla i da se od toga gubitka nikada neće
oporaviti. Mjesecima se povlačila u sebe - bilo ju je nemoguće utješiti.
Pisala bi ili sjedila i satima gledala kroz prozor. Vidjela bih je kako me
promatra dok sam u vrtu; izgledala je kao priviđenje, kao moj odraz u
mutnome zrcalu.
Charles kimne sjetivši se kako je dvije žene već procijenio posve
suprotnima - bile su poput tame i svjetla, topline i hladnoće, žustrine i
suzdržanosti.
- Nije bilo prvi put da sam je čula kako govori o samoubojstvu, ali
nikad joj nisam povjerovala kao tada.
- Toga se Shelley bojao? - upita Charles. - O tome je pisao u pismu
koje vam je poslao?
Ona ga pogleda, zbunjeno se namrštivši. - Tako sam uvijek
pretpostavljala.
- A kada je to bilo?
- Kasnog ljeta 1819. godine.
Charles je brzo računao u sebi. Percyju bi bilo... Koliko? Devet
mjeseci? Možda i manje. - U pismu piše da ste bili ondje kad je Clara
umrla. I kad je William umro.
Ona kimne.
- Da, bila sam ondje, ali...
- Zašto bi Shelley to spominjao? Zašto bi se tada ponovno vraćao na
to?
Ona se tupo zagleda u njega.
- Ne razumijem. Što želite reći?
- Gospođice Clairmont, mislim da se Shelley nije bojao da će
njegova žena počiniti samoubojstvo. Točnije, ne mislim da je ta

299
mogućnost bila njegova jedina, pa čak ni glavna bojazan. Zašto je
spomenuo Williamovu smrt u onom pismu? Što se dogodilo dječačiću?
Njezine se oči napune suzama.
- Nije se činilo da je tako ozbiljno, ne u početku. Želučani problemi,
kakve je imao mnogo puta dotad. Liječnik je rekao da bi se trebao
potpuno oporaviti. Sjećam se kako je Shelley bio sretan te večeri kad me
poveo na koncert na Piazzi di Spagna.
- Koliko je vremena prošlo dok se djetetu stanje nije pogoršalo?
- Nekoliko dana. Možda četiri. Pogoršanje je bilo naglo, strahovito -
srce mi se paralo dok sam ga gledala, činilo mi se da mu strašni grčevi
kidaju sićušno tijelo na komadiće. Shelley je sjedio uz njega tri dana i
noći. Bio je iscrpljen, nije spavao, sve u želji da njegov dragi mišić Will
ne umre. Ali bilo je uzalud. Poslije je rekao da se osjećao kao da ga je
dograbila zla kob, da mu je izgledalo kao da je cijela kuća osuđena na
propast. Svi smo bili potreseni. Svi. Voljela sam tog dječačića kao svoju
vlastitu milenu djevojčicu.
- Kako je izgledao na samome kraju? - upita Charles tiho. Niz
Claireine obraze klizile su krupne suze; više ih i nije brisala.
- Posljednjih tjedan dana gotovo ništa nije jeo. Jedva je sličio sebi.
- Baš kao i Clara. Baš kao i, vjerujem, prvo dijete. Claire počne
odmahivati glavom.
- Ne, ne William... sigurno ne i William.
- Jamačno to uviđate, gospođice Clairmont, kao što je to zacijelo
uvidio i Shelley bdijući noćima uz svoga sina, sam, u tami, dok je
djetetovo stanje bivalo sve lošije. Zasigurno se zapitao je li to
pogoršanje, to naglo i neočekivano propadanje ponovno njegova krivnja
zato što je, umjesto da se pati sa svojom ženom, odlučio provesti nešto
radosnog vremena s vama.
Claire sada gorko zaplače i Charles joj pomogne da se vrati u stolac.
- Mislite da krivim vas - ali to nije točno. Ne kažem da je William
umro zbog onoga što ste učinili vi i Shelley, ali vjerujem da je Shelley
tako mislio. Smatram da je krivio svoju ženu - vjerovao je da je
dopustila da njegov ljubljeni sin umre kako bi ga kaznila, treći put, zato

300
što voli vas, a zanemaruje nju. Nije li to pravi razlog zbog kojeg se tih
nekoliko posljednjih dana nije odvajao od sina? Bio je uz njega jer se
bojao što bi se moglo dogoditi ako dječaka ostavi samog s njegovom
majkom. A kad vas je poslije molio da odgodite posjet Allegri, bilo je to
zato sto je bio prestravljen da će se sve opet ponoviti - njegovu jedinom
preostalom djetetu. Obje su mu kćeri umrle, a onda i njegov predragi
William. Ostao mu je samo Percy.
Claire ustane ukočeno poput starice. Prošlo je dosta vremena dok se
opet nije okrenula prema njemu.
- Dajte da objasnimo - reče ona glasom krhkim poput mraza u
veljači. - Ne želim vas pogrešno shvatiti. Želite li reći da Williamova
smrt nije bila nesreća?
Charles duboko udahne. Njegov mu je um govorio da je posljednja
dječakova bolest bila užasavajuće slična Clarinoj. Neka naoko obična
želučana smetnja koja se naglo pogoršala - nakon brzog i drastičnog
gubitka težine, uslijedili su smrtonosni grčevi. Svaki put isti obrazac. A
Charles zna - kao što je zacijelo znao i Shelley - da je kod djeteta
najlakše izazvati upravo želučane smetnje, a da grčevi ne moraju biti
posljedica samo temperature nego i namjernog gušenja. Ali Charles to
nije mogao dokazati.
- Moguće je da je riječ bila o prirodnoj bolesti - kazao je oprezno. -
Moguće je da je nije prouzročila ljudska ruka i da se dječaka nikako nije
moglo spasiti.
- Ali i dalje mislite da je dvjema djevojčicama naneseno zlo, da nisu
dovoljno hranjene, da je Mary to zacijelo znala, ali nije ništa poduzimala.
- Da, gospođice Clairmont i dalje to mislim. Znam da je teško
povjerovati da bi ijedna žena mogla tako loše postupati sa svojom
bespomoćnom dojenčadi. No kratko sam vrijeme učio za liječnika i čak
sam i u tih nekoliko mjeseci vidio da neke žene nakon porođaja postaju
duboko nesretne, da inače nježne i suosjećajne žene...
- Mary nikad nije bila nježna i suosjećajna - prekinula ga je Claire.
- Nakon porođaja znaju biti nepredvidive, čak i nasilne. Čitao sam da
neke svoj bijes iskaljuju na muževima, druge na svojim čedima. Ako je

301
zbog naslijeđene bolesti Mary već bila sklona takvom stanju, lako je
moguće da je počinila ta užasna nedjela, možda i jedva shvaćajući što
zapravo radi.
Charles joj je pokušavao olakšati spoznaju, no ona je odmahivala
glavom, ne zbog tuge, već žestoko pobijajući njegove riječi.
- Vi je ne poznajete. Ja je dobro znam otkad je bila dijete. Mary ima
ustrajnost, surovu odlučnost, kakvu sam rijetko viđala čak i kod
najokrutnijih muškaraca. To je priznao i njezin vlastiti otac, a on je
valjda najbolje znao za što je spremna. Znao je to i bojao se toga. Zar se
ne sjećate što je Shelley u istom onom pismu pisao kako je ozlijedila
ruke dok je još bila djevojčica?
Charles polako kimne.
- Sjećam se i prikrivene aluzije da su se Godwin i vaša majka bojali
nekog većeg zla.
- U to vrijeme još nisam znala o čemu je riječ. Majka mi je to otkrila
tek nekoliko tjedana prije svoje smrti. Rekla mi je da je liječnik koji je
došao u kuću smatrao kako je moguće da se Mary ozlijedila sama. Da je
preuveličala ozbiljnost ozljede, da je, štoviše, sprečavala da rana zacijeli
neprestano je grebući noktima. Liječnik je vidio tragove koje nije mogao
objasniti ni na koji drugi način. Moja je majka bila uvjerena kako je to
radila da bi si osigurala, ponovno, svu Godwinovu pažnju i vrijeme. Bili
su preko mjere povezani nakon smrti njezine majke i bila je silno kivna
što je istisnuta. A osobito zato što je to učinila žena poput moje majke.
Gorčina joj nije silazila s lica, ožiljak davne, nikad zacijeljene
srdžbe.
- Tada nikako nisam mogla shvatiti zašto je Godwin tako često šalje
od kuće, a trebala bi biti miljenica cijeloga društva, zašto je tako pomno
spaljivao svako njezino pismo tijekom mnogih mjeseci njihove
razdvojenosti. Jednom kad se vratila s takvog izbivanja, dolje u knjižari
buknuo je požar koji nitko nije mogao objasniti. Bila je kod kuće manje
od deset dana.
Nastupi tišina. Charles se prisjetio onog što mu je ispričao Maddox.
Razmišljao je o ženi koja se svom ljubavniku obraća glasom

302
desetogodišnjeg djeteta i obećava mu da ga »njegova Pecksie više nikad
neće tako uzrujati«; o ženi koja tvrdi da je s njom sada sve u redu, a
nije bilo nikakvog vanjskog znaka bolesti; o ženi koja je jednom uživala
u očevoj nepodijeljenoj ljubavi, a onda gledala kako joj tu ljubav krade
pomajka koju je prezirala; o ženi koja je, još kao djevojčica, vjerojatno
sama sebi nanijela ružnu ozljedu u očajničkom nastojanju da ponovno
dobije ljubav za kojom je žudjela; o ženi koja je, možda, izazvala bolest
vlastite djece pobrinuvši se na taj način da njezin dragi bude uz nju i
pritom ga kaznivši zato što se drznuo zapostaviti je. Charles, dakako,
nije čuo za Münchhausenov sindrom jer trebalo je proći još cijelo
stoljeće dok taj duševni poremećaj ne dobije svoje ime, a još dulje dok
ne bude posve jasno da postoje žene koje će nauditi ne samo sebi već i
svojoj djeci kako bi iznudile pažnju, naklonost ili suosjećanje koje su,
smatraju one, zaslužile. Ali Charlesu nije bio potreban naziv da kod
Mary Shelley prepozna mogućnost te grozne i uništavajuće duševne
patnje.
- U pismu koje ste mi pokazali - kazao je naposljetku - piše da je tih
posljednjih mjeseci ponovno bila trudna. Što se dogodilo s djetetom?
- Pobacila je - rekla je Claire tiho, još jednom se okrenuvši od njega.
- U kući u Lericiju. Nije prošlo ni osam tjedana otkad sam ja izgubila
svoju milenu. Danima mi nisu rekli za njezinu smrt bojeći se kako ću to
podnijeti i mislim da su se iznenadili vidjevši da se dosta dobro
oporavljam. Ali oni nisu znali ono što sam znala ja. Shelley ju je
planirao ostaviti, gospodine Maddox, i otići sa mnom. Kao što je
oduvijek i želio.
Charles joj nečujno priđe i stane uz nju. Čini se da ga je jedva
primjećivala.
- Lerici je bilo prekrasno mjesto, prekrasno i pamtljivo. Divlji
krajolik, kuće na samom rubu mora; valovi su se razbijali o stijene, a
voda se katkad podizala sve do stuba. Mary je mjesto mrzila od samog
početka, tvrdila je da ima predosjećaj nadolazećeg zla. Ali ja sam ga
obožavala, baš kao i Shelley. Barem isprva. On je ponovno počeo pisati
- strastveno i plodonosno - poemu koju je nazvao Pobjeda života. Imao

303
je i viziju, viziju koja ga je isprva mučila, no koju je kasnije doživljavao
kao jamstvo oprosta, kao obećanje da će za nas dvoje, mene i njega, sve
biti dobro. Jedne je večeri bio na terasi kad se odjednom trznuo, kao od
bola. Potom je pokazao prema moru i počeo vikati: - Eno ga opet!
Ondje! - Poslije je rekao da se iz vode uzdiglo maleno golo dijete;
gledalo je prema njemu i smješkalo se, radosno spojenih ruku.
- Njegovo vlastito dijete?
- Mislim da ne. Nekoliko dana poslije otputovala sam u Firencu po
svoje stvari. Planirali smo Mary otkriti svoje namjere čim se vratim.
Ostavila sam ga sretnog, pribranog i odlučnog. Kad sam se dva tjedna
poslije vratila u tu kuću, sve je bilo drukčije. Bio je blijed od
iznemoglosti; Mary ga je svojim neprestanim zahtjevima ostavila bez
posljednjeg atoma snage. Jednog bi trenutka mahnitala, a u drugom bi
bila na rubu nesvjestice i tražila da joj se udovoljava.
Claire zavrti glavom.
- Bilo je nepodnošljivo živjeti u toj kući, biti prisiljen slušati
beskonačno uzajamno optuživanje, stalno iznova tu istu užasnu svađu.
Dva dana nakon što sam se vratila, uzbunila je cijelu kuću svojim
vriskovima, bila je izvan sebe, vikala je da će izgubiti dijete i da je
Shelley kriv za to. Ali na kraju se nije dogodilo ništa. Prijatelj koji je
tada boravio kod nas poslije mi je rekao da smatra kako je sve izmislila
- prilično zajedljivo je primijetio da je čudno kako se uspjela tako brzo
oporaviti.
Charles pomisli kako je znakovito da se taj prividni pobačaj dogodio
tako brzo nakon povratka Maryne suparnice.
- A onda smo je jednog jutra pronašli kako besvjesno leži na podu u
spavaćoj sobi. Nastala je takva panika i pomutnja da se ne sjećam svega
baš najbolje, ali izgleda kako je bila stala na stolac pokraj police s
knjigama i odande pala na mramorni pod. Ali zašto se uopće penjala na
stolac? Svatko bi joj od nas bio dohvatio knjigu da je to zatražila. Već
sam tada pomislila kako je možda željela da joj se to dogodi.
Claire spusti pogled na prometnu ulicu.
- Kuća je bila na tako osamljenom mjestu da smo liječnika čekali

304
satima. Da Shelley nije bio ondje, da nije reagirao tako odlučno, mislim
da bi umrla. Ali taj napor - jer stalno je bio uz nju - uzeo je svoj užasni
danak. Nekoliko dana poslije sve nas je, usred noći, probudilo
zastrašujuće vrištanje. Pronašli smo ga u Marynoj sobi kako tetura u
polutransu i mahnito brblja da je vidio priliku koja stoji pokraj kreveta, s
rukama na njezinu vratu. A kad je prilika odmaknula svoj ogrtač i
pokazala se, Shelley je vidio kako u njega iz tame pilji on sam.
Charles se trgne, sjetivši se da je čitao verziju tog istog događaja u
Medwinovim memoarima. Samo tada nije znao ono što zna danas. Tada
se činilo da je riječ tek o još jednoj u nizu Shelleyjevih paranoidnih
halucinacija, koje sežu još u njegovo dječaštvo, no sada se čini kako je u
toj tobožnjoj ludosti postojao smisao. Je li se Shelley tako očajnički
želio osloboditi svoje žene da je sanjao kako je ubija? A svakako nije
slučajnost što je fantazija koju je pokazao sličila ubojstvu za koje ga je
optužila prije više godina. Je li mislio da se prošlost ponavljanjem može
pročistiti iako se za nju nikada ne može iskupiti?
Claire uzdahne, a njezine riječi prenu Charlesa iz razmišljanja.
- To razdoblje u Lericiju bilo je vrlo čudno. Sve se činilo neobično
živim, neobično intenzivnim - izgledalo je kao da zemaljska pravila više
ne vrijede. Samo nekoliko dana prije jedna od naših prijateljica vidjela je
kako Shelley dva puta prolazi ispred njezina prozora premda smo svi
znali da je u tom trenutku kilometrima daleko. A onda, te noći u Marynoj
sobi, Shelley mi je rekao kako je, dok sam ja bila u Firenci, jednog jutra
na terasi vidio kako mu prilazi muškarac...
Charles se namršti. - Zar je još uvijek mislio da ga progoni neki
neznanac, čak i nakon toliko godina i tako daleko?
- Ne shvaćate. Muškarac kojeg je vidio na terasi bio je njegov
zrcalni odraz. A kad mu se Shelley obratio, muškarac se nasmijao i
upitao ga koliko još dugo misli biti zadovoljan.
Charles teško može zamisliti stanje uma koje je proizvelo takvu
užasavajuću viziju i prvi put osjeti određeno suosjećanje prema tom
čovjeku. Shelleyja nije proganjao samo njegov brak. Što je to učinio u
prošlosti da ga je još uvijek toliko mučilo?

305
 - Nakon toga se počeo udaljavati od mene. Više nije govorio o našim
planovima o zajedničkom životu. Mnogo je vremena provodio sam, na
brodici ili šetajući obalom. Tada nisam znala da je pokušao nabaviti
cijanovodičnu kiselinu. Smrtonosnu dozu.
- Mislite da se namjeravao ubiti?
- Mislim da je počeo vjerovati kako je se ni na koji drugi način neće
moći osloboditi, da je to jedina mogućnost da pronađe mir.
Claire nasloni obraz na hladno prozorsko staklo, a Charles opazi da
joj niz lice ponovno klize suze.
- Danas vjerujem da je, kad je isplovio na onoj brodici, bio u potrazi
za smrću i da ju je, kad je stigla, objeručke prihvatio. Kad je odlazio, bio
je odlično raspoložen, oduševljen morem, vedrim nebom i plovidbom
koja je bila pred njim. Poslije smo doznali da je, kad se zaputio natrag,
zacijelo znao da oputa na Don Juanu nije prikladno postavljena za oluju
koja se podigla, da su se mogli skloniti u sigurnu luku, ali nisu. Kapetan
drugog broda riskirao je život svoje posade i doplovio do njih kako bi ih
ukrcao, ali čuo je da Shelley viče: »Ne, ne!« A kad im je kapetan viknuo
da moraju smotati jedro ako ne žele stradati, vidio je kako Shelley
sprečava svog prijatelja da to učini. Ni jednog od njih više nisu vidjeli
živog.
U sobi nastupi tišina koju prekine iznenadna galama s ulice - smijeh
djece koja su se igrala na snijegu.
Claire objesi glavu, a Charles joj nježno dodirne rame zamišljajući
kako joj je teško bilo čekati dan za danom u toj samotnoj kući, po tom
groznom vremenu, očajnički čekati bilo kakvu vijest, pogledom tražiti
svako jedro. A onda je oko tjedan dana poslije saznala da je more na
obalu izbacilo izobličena tijela. Utopljenike su prepoznali samo po
odjeći i ono malo stvari što su imali kod sebe.
Trenutak poslije Claire se odmaknula od njega i dohvatila svoju
maramu i torbicu.
- Došla sam ovamo smatrajući da mi i dalje namjeravate pomoći.
Nisam mislila da ćete me prisiliti da ponovno proživljavam svoje najteže
sate.

306
 - Što ćete učiniti? - upitao je Charles gledajući je kako prilazi
vratima. - I dalje kanite objaviti svoje memoare?
- Ne znam. Treba mi vremena da razmislim. Da razmotrim ono što
ste mi rekli i donesem odluku.
Još ju je nekoliko trenutaka gledao u oči, a onda je otvorio vrata i
brzo se spustio u prizemlje. U hodniku je jedva izbjegnuo sudar s
Billyjem, koji se zatrčao uza stube, mahnito i bez daha. Charles ga je
počeo koriti, ali je zastao kad je ugledao mladićevo lice. Bio je posve
blijed, a njegovoj uobičajenoj drskosti nije bilo ni traga.
- Gospodine Charles... morate doći. Moramo pozvati doktora... ne
znamo koliko dugo je dolje...
- Billy, o čemu, zaboga, govoriš?
- O Molly, gospodine Charles... samo leži tamo dolje, stenje i ne
miče se.
Charles više nije čekao. Odgurnuvši Billyja s puta, sjurio se niza
stube do kuhinje u podrumu. Nancy je klečala, a u krilu joj je bila
Moliyna glava. Po zagasitom kamenom podu polako se širila gusta
tamna mrlja.
- Bila sam na tržnici - vikne odmah Nancy, kao da se boji da će
Charles okriviti nju. - Bila je blijeda kad sam odlazila, al’ inače mi nije
izgledala tako loše... Možda je bila malo smušena... Nisam imala
pojma... Nisam vidjela da je išta boli.
Charles brzo klekne uz Nancy i tek sada, kad počne odvezivati
Mollynu suknju, shvati odakle dolazi krv. Tom je spoznajom za njega sve
postalo drukčije. Ne samo toga dana nego zauvijek.
Nancy podigne pogled prema Charlesu i opazi užas na njegovu licu.
- Al’ kazali ste da znate... Onaj dan kad sam vam htjela reći, kazali
ste da znate.
- Nisam... Kunem se da nisam znao.
Nancyne se oči zasuze, a lice joj poprimi oštar izraz.
- Kako... kako, đavla mu, niste znali?
- Što moram napraviti? - upita očajno premda je on bio taj s nešto
liječničke obuke, a ona tek djevojka, tek obična kurva.

307
 - Pošaljite dečka po liječnika. Odmah.
Charles podigne pogled. Claite. Stajala je na vratima dok se iza nje,
blijed kao krpa, vrzmao Billy.
- Moraš mu reći - okrene se ona mladiću - da je djevojka izgubila
mnogo krvi i da je bez svijesti.
- U redu - reče Billy. Očito mu je laknulo što mu je netko rekao što
da radi i što može otići.
- Idi po Boswella, on je najbliži! - povikao je Charles za mladićem
koji se već uspinjao stubama. - Ima jedan i u Maiden Laneu!
- Moramo nešto poduzeti da zaustavimo krvarenje - reče Claire. Brzo
je ušla u kuhinju, skinula maramu i šešir. - Moramo je pokušati
osvijestiti. Imate li mirisne soli?
- Ne - promuca Charles - ali u kuhinjskom ormaru ima brendija.
- Onda moramo pokušati time. Donesite i sjedeću kadu ako je imate,
trebat će nam. I led - sav led koji možete pronaći.
Nancy požuri donijeti brendi, a Charles iz praonice suda dovuče u
kuhinju staru limenu kadu. No dok je premještao Molly u nju, djevojka
mu tiho zastenje u tukama, a niz noge joj nešto procuri. Koža joj je bila
ljepljiva na dodir, a dno kade sada je već bilo prekriveno krvlju,
plodovom vodom i još nečim što Charles nije želio pogledati.
- Stavite led oko nje - kazala je Claire. Zasukala je rukave, a oko
struka vezala pregaču,
- Jeste l’ sigurni? - upita Nancy stišćući kositrenu zdjelu uz grudi.
- Već je sva hladna i trese se.
- Vidjela sam kako se to radi. Nemamo vremena za čekanje, možda
je već i sada prekasno.
Nancy je malo oklijevala, a onda je preokrenula zdjelu i istresla
komade mutnog sivog leda u kadu.
- To je sav led koji imate? - upita zabrinuto Claire najprije
pogledavši Charlesa pa Nancy.
- Tu baš i ne kuhamo neke fine stvari - nikad ga ne kupimo puno.
- Onda se moramo nadati da će ovo biti dovoljno rekla je Claire
dohvativši plošku s brendijem. - I da će liječnik doći što prije.

308
 Stavi plošku uz Mollyne usne, malko je nagne i za nekoliko trenutaka
djevojka ponovno zastenje te otvori oči. No koliko god da je bilo
ključno probuditi je, sada se činilo kako je to bilo i okrutno jer su je
dočekali samo užas i bol. Claire ju je pokušavala umiriti, govorila joj je
da liječnik stiže, da nema razloga za strah, ali nagon je bio snažniji od
riječi i djevojka se počela otimati, odgurivati Claireine ruke i tiho
zavijati, poput životinje uhvaćene u zamku. A kad je podignula glavu
prema Charlesu, on shvati da se djevojka ne boji za svoj život, nego za
onaj koji gubi; Charlesa zapeku suze u očima te skrene pogled.
- Recite mi što mogu učiniti - uhvati on molećivo Claireinu ruku.
- Nešto sigurno mogu učiniti.
- Jeste li sigurni da nema više leda? - reče ona pogledavši u dno
kade, u kojoj se već stvorila tanka ledena kaša.
- Snijeg - ustane Charles. - Mogu donijeti snijega.
Sljedećih sat vremena Charles se neumorno penjao uza stube i na
ulici snijegom punio kantu za kantom, teglio ih dolje, gdje su snijeg
gomilali oko Mollyna drhtavog tijela nadajući se da će bjelina usporiti
crvenilo, da će se usporiti ritam tamnog izljeva. Djevojka je bila sve
slabija, sve se manje otimala, ali krvarenje nije prestalo. Svaki put kad
bi je Charles hvatao za zapešće, puls bi bio sve slabiji, srce sve
nemoćnije. I kad su već gotovo izgubili nadu, stigne liječnik. S mukom
se tromo spustio niza stube, s Billyjem za petama. Iscrpljena Nancy
potrči prema njemu plačući od olakšanja. Dok ga je promatrala kako
vrlo dugo pregledava Molly - i premda je mogla vidjeti kako mu lice
polako poprima mrk, rezigniran izraz - stajala je pripijena uz Claire kao
da je sada problem riješen, kao da se sada sve može popraviti.
Ali nije moglo.
Liječnik je naposljetku ustao i krpom obrisao ruke. Potom je prišao
Charlesu, koji je drhtao pokraj peći; košulja mu je bila promočena, a
hlače do koljena prekrivene blatom i snijegom.
- Pretpostavljam da ste vi otac?
Charles se borio protiv te riječi, opirao se stvarnosti koju ona sa
sobom donosi - tu nepodnošljivu grižnju savjesti.

309
 - Da - reče napokon hrapavim glasom. - Ja sam otac.
- Neću okolišati, gospodine. Sasvim je očito da ovo nije vaša žena,
ali mene se ne tiču stvari koje radite u svojoj kući i sa svojom
poslugom. Djevojka je pretrpjela ono što mi u medicini nazivamo
graviditas extrauterina. Foetus nije započeo svoj razvoj u maternici,
nego negdje drugdje, možda u tubi fallopiani, što je za posljedicu...
- Znam - prekine ga Charles. Misli su mu bile statične, poput rijeke
ispod leda. - Znam što to znači.
- Doista? Hja, u tom slučaju također znate da liječnik, kad pacijent
pretrpi krvarenje kakvom svjedočimo ovdje, ne može ništa napraviti. Da
je riječ bila o običnom pobačaju, ono što ste poduzeli možda bi je
spasilo, no u ovom slučaju neće joj biti ni od kakve pomoći. Krvarenje
je prouzročeno unutarnjim prsnućem, što mi je nemoguće zaliječiti. Sve
što vam mogu preporučiti jest da je operete i stavite u krevet. Iz mog
iskustva - pogledao je oko sebe pa još više spusti glas - ženama će tako
biti lakše. Na kraju.
Charles kimne. Grlo mu je bilo odveć bolno da bi išta rekao.
Promatrao je kako se liječnik popeo natrag uza stube, a onda se okrenuo
i polako krenuo prema Claire i Nancy. I tek je tada, kad je kleknuo
pokraj kade i dotaknuo Mollyno ošamućeno i očajno lice, shvatio da na
rukama ima krvi.

310
 TRINAESTO POGLAVLJE

Ianthe

Veljača. Turoban je dan, maglovit i kišan. U klonulim stablima nema

života. Paučina se na smeđoj i krhkoj živici napuhuje poput jedara na
galijunima, a cvrkuta ptica niotkuda. Nalazimo se na staroj cesti iz
glavnoga gtada za Oxford i promatramo kako se londonska poštanska
kola probijaju kroz izmiješano blato prema kosini na kojoj stojimo.
Nakon tog mjesta kočija će na svom putovanju zastati još samo nekoliko
puta; riječ je o jednom od najviših vrhova Chiltern Hillsa i nije čudo da
je kočijaš zaustavio kočiju u podnožju uzbrdice i zatražio od zdravih
putnika da gore pođu pješice i tako poštede konje. Putnici, jedan po
jedan, izlaze na vlažan zrak iz krcate i smrdljive kabine: muškarac u
svećeničkoj halji, s malim metalnim naočalama nataknutim na nos i
labavim bijelim kolarom oko vrata; krupni odvjetnik u salonskom
kaputu, kojeg sputavaju klizave polukratke hlače što mu bježe s uzice;
mlada žena koja, izgleda, putuje sama. Ali kako nam se polako primiče,
primjećujemo da, zapravo, nije sama; ispod marame, uz srce je privila
djetešce koje nemirno dremucka, ručicama se čvrsto držeći za njezinu
haljinu. Djevojka se svako malo zaustavljala kako bi ga nježno
pogledala. I sada je, konačno, iz kočije izašao i posljednji putnik. Nije ga
usporila nemoć; štoviše, činio se okretnijim od svih njih i kretao se vrlo
lagano. Ne pritišće ga neki veći fizički teret, istina, no dok nam se
primiče dugim koracima, plavih očiju uperenih u tlo ispred sebe,
stječemo dojam da ga muči teret druge vrste. Također, stječemo dojam
da ga mlada žena na neki način uznemiruje. Jer kad se djevojka iznenada

311
oklizne u blatu, on ne ubrza kako bi joj pomogao - premda mu to ne bi
bio nikakav problem - nego ostavi odvjetniku krupna tijela da joj
nespretno priđe i pruži ruku.
Jest, bilo je to uistinu naporno i bolno putovanje za Charlesa. Ne
samo zbog hladnoće, kiše i pretrpanih sjedišta nego i zbog prisutnosti te
majke i djeteta. Kroz monotono kloparanje kotača morao je slušati njezin
nježan šapat i djetetovo tiho cendranje te promatrati, baš kao da je riječ
o kazni, njezine poglede pune ljubavi i suosjećanja. Ne želi pomišljati...
ne želi zamišljati dijete koje je moglo tako izgledati u Mollynim rukama,
ne želi zamišljati da ga je mogao uzeti i držati u naručju i promatrati to
lice nimalo slično njegovu, ali koje bi ipak bilo njegova topla, živuća
slika i prilika.
Vukao se za suputnicima pokušavajući se u mislima vratiti na
zadatak pred sobom. Veći dio mjeseca nije radio ništa niti je igdje bio -
dan za danom sjedio je uz Maddoxa, u istoj sobi, u istom naslonjaču. I
dok je tih proteklih tjedana njegov prastric polako postajao pokretniji i
govorljiviji, Charles je tonuo u sve dublju tišinu, u mrtvilo. A nakon što
ga je nekoliko dana kudila zbog slijepe i svojeglave sebičnosti, Nancy je
na kraju organizirala pogreb, platila liječnika i spakirala ono malo
Mollynih stvari i uklonila ih. Charles nije znao što je s njima učinila.
Nancy je bila ta koja je prekršila polustoljetna pravila i pretražila
dokumente u radnoj sobi - pretražila ih i među njima pronašla pismo
Horacea Turnbulla. Potom je Abel uvjerio Charlesa da se mora - ako
ništa, barem iz uljudnosti - sastati s kustosima, kako je bilo dogovoreno,
dok mu je Maddox poslije - polako i s naporom izložio kako da se lati
zadatka koji traže od njega. I tako se Charles našao u ovoj kočiji, nimalo
uživajući u putovanju i ne očekujući bilo kakvo zadovoljstvo na njegovu
kraju. Tek, nadao se dugotrajnom i zamornom zadatku, koji će mu
zaokupiti um i iscrpiti tijelo. Žudio je samo za time.
Stigavši na vrh uzbrdice, na trenutak se zaustavio hvatajući dah.
Nalazili su se u malom selu, s crkvom, ugaženim potezom zelenila,
nizom urednih zidanih kuća i svratiš tem s niskim krovom. Charles je već
čuo viku i topot kopita - konjušari i njihovi mladi pomoćnici pripremali

312
su konje za zamjenu. Ostali su putnici krenuli prema vratima kroz koja
se naziralo zlatno svjetlo obećavajući toplinu i hranu, ali Charles nije
mario za to. Okrenuo se i malko pogledao oko sebe. Možda koji
kilometar dalje niz put, iza visoke uzvisine i živice, usred natopljenih
polja, uzdizala se vjetrenjača. Okružena je niskim kamenim zidom te
razbacanim, golim i kržljavim jasenjem, iznad kojeg su se mračili zimski
oblaci. Charles se čudio zašto mu je taj krajobraz tako poznat premda
nikad, koliko zna, nije putovao ovuda. A onda se sjeti. Jedan neobičan
dio u Medwinovoj knjizi o Shelleyjevu životu opisivao je upravo takav
prizor - vjetrenjaču i niske zimske oblake, prizor na koji je pjesnik
naišao šećući u okolici Oxforda i kojeg se prisjetio s takvim golemim
užasom da je odmah potražio spas u okrilju prijatelja.
Tjednima se Charles nije bavio Shelleyjem - to mu je ime izazivalo
samo nepodnošljiv osjećaj gađenja prema samome sebi. Od onog kobnog
dana nije izmijenio ni riječ s Claire, niti je stavio ruku na dokumente koji
su ga jednom tako zaokupljali - jer tada je bio shvatio da je nešto drugo
zahtijevalo njegovu najveću pozornost, nešto što su svi ostali u kući
vidjeli, ali se nitko nije usudio govoriti o tome. Osim, dakako, Nancy,
koja mu je pokušala reći, ali je on nije slušao. Sada jedva da se sjećao
onog drhtavog uzbuđenja kad je zaključio da je razmrsio tajnu Mary
Shelley, jedva da se sjećao radosti zbog otkrića, zbog rješenja zagonetke.
Ali detektiv u njemu, kako ćemo vidjeti, još nije umro - stao se vrpoljiti,
a onda se okrenuo i, ubrzavajući korak, krenuo prema svratištu. Pognuo
je glavu kako bi prošao ispod niske poprečne grede i nestao u
unutrašnjosti.
Nakon četvrt sata kočijaš je puhnuo u rog kako bi upozorio putnike
da je sve spremno za polazak. Putnici izađu jedan po jedan, ali Charles
nije bio među njima. Pojavio se tek nekoliko minuta kasnije, podignutim
se ovratnikom štiteći od hladnoće. Noć se spustila brzo, a on se zaputio
duž niza zidanica prema velikoj kući koja je stajala na osami.
Riječ je o lijepoj rezidencijalnoj vili s bijelim pročeljem, simetričnoj,
s po jednim prozorom sa svake strane trokutasto natkrivenog trijema te
još jednim parom istovjetnih prozora na katu. Ako kuća govori o svojim

313
stanarima, ova otkriva njihovu brigu i temeljitost - dijelovi ciglenog zida
revno su popravljeni, vrt je podrezan za zimu, a sve mrtvo lišće uredno
je pometeno, Charles potegne konopac pokraj vrata i začuje kako negdje
duboko u kući odjekuje zvono. Očekivao je da će mu u ovakvoj
otmjenoj kući vrata otvoriti sluškinja, no žena koja se naposljetku
pojavila na pragu očito je bila vlasnica ili vlasnikova žena. Sitna, sijeda i
uske odjeće, izgledala je kao da je prerano uvenula. Trznula se kad je
ugledala Charlesa, no brzo se pribrala.
- Kako vam mogu pomoći?
Charles nije imao mnogo vremena za razmišljanje o odgovoru na ovo
pitanje. Onaj za koji se bio odlučio izgledao je prozirno čak i njemu, a
kad pogleda u ženine izblijedjele plave oči, odjednom osjeti sram zbog
svoje jeftine laži.
- Riječ je o vašoj kćeri, gospođo Smith.
Ona se - iznenađena, možda i šokirana - ponovno jedva primjetno
trgne.
- Sve ove godine - reče ona polako, glasom krhkim kao da dugo
vremena nije govorila. - Sve ove godine pitala sam se hoće li tko doći. I
od svih dana, dogodilo se to baš danas.
Širom otvori vrata.
- Bit će najbolje da uđete.
Dnevna soba u koju ga je uvela očito nije bila najraskošnija
prostorija u kući, ali bila je topla i udobna. Žena još nije upalila
svjetiljke i jedino svjetlo bio je zlatnocrveni sjaj koji je bacala vatra u
zidanom kaminu.
- Što vas je dovelo ovamo? - upitala je prilazeći naslonjaču u kojem,
čini se, i obično sjedi.
Charles se smjesti u sofu nasuprot njoj.
- Slučajnost. Stjecaj okolnosti. Bio sam na putu u Oxford i ugledao
vjetrenjaču. Postoji odlomak u jednoj knjizi u kojem je opisana.
Žena kimne.
- Raspitao sam se u Kruni i gostioničar mi je rekao što se dogodilo.
Ali nije bio odveć iscrpan. Iznio je samo gole činjenice, ništa više od

314
toga.
- On je nov u selu. Moja je obitelj ovdje već četiri generacije.
Nastupi tišina, a Charles kod nje osjeti oklijevanje, iznenadni otpor.
- Rekli ste da putujete u Oxford - progovori napokon. - Jeste li
student na tamošnjem sveučilištu, gospodine...?
Maddox. Charles Maddox. I ne - reče on odlučno - nisam student.
Niti sam ikad bio.
- On jest bio - odvrati još se jače zaogrnuvši svojim vunenim šalom.
- To je bilo prvo što mi je rekao. Da je student na sveučilištu. Time je
zasigurno želio otkloniti moje sumnje u njega, ali znala sam da je fin
gospodin unatoč čudnoj odjeći i prljavim noktima. Bilo je nešto u
njegovu glasu, u njegovu držanju, kao da je smatrao kako će se sve
stvari u životu posložiti u njegovu korist.
- Kako se našao ovdje?
- Šetao se. Iz Oxforda prema Marlowu. Bio je prelijep listopadski
dan, a moja je kći bila vani u vrtu. On je prolazio cestom i opazio je.
Tada je naša kuća bila zadnja u nizu i ona bi satima sjedila sama na
ogradi razgovarajući sa svojom lutkom i smišljajući priče. Kad sam tog
popodneva izašla van da je pozovem u kuću, dotrčala je do mene i rekla
mi da je pronašla divnog novog prijatelja, koji priča najuzbudljivije i
najljepše bajke. Pomislila sam da je čudno kako se muškarac njegovih
godina zanima za malu djevojčicu, ali on mi je odmah prišao i rukovao
se sa mnom, rekavši da ga je, čim ju je ugledao, podsjetila na njegovu
sestru Elizabeth, koju silno voli i koja mu jako nedostaje. Njezin je brat,
pak, tada bio odsutan i često je bila osamljena. Imala je jako malo
prijatelja. Djeca znaju biti vrlo okrutna.
Žena zavrti glavom i zagleda se prema viticama vatre.
- Mislim da je nikada nisam vidjela tako sretnu. Nikad nije imala
prijatelja samo za sebe - nitko je nikada nije slušao kao on.
Charles polako kimne sjetivši se što je Claire Clairmont rekla za
Fanny Imlay. »Nitko je u toj kući nikada nije primjećivao. Ali on jest.
Mogao je biti vrlo nježan, vrlo susretljiv. Lako je zaključiti zbog čega
ga je zavoljela.«

315
 - Nakon toga je dolazio ponovno?
- Nekad s prijateljem, zdepastim i prilično šutljivim mladićem, koji
mi se nije svidio. Ali uglavnom je dolazio sam. Kako su dani bivali
kraći, on i moja kći sjedili bi na podu pokraj vatre. Plašio bi je
Fantastičnim pričama o duhovima, pričao joj o vješticama, sablastima,
prizivanju vraga, ni sama ne znam što sve ne. Bila sam malko zabrinuta
što sluša takve stvari, ali moja je sestra rekla da joj to neće naškoditi,
djeca uživaju kad ih se plaši sve dok su na sigurnom i s ljudima koji ih
vole. A on ju jest volio. U to sam sigurna. Unatoč svemu što se dogodilo
poslije, sigurna sam da ju je volio.
Vani je zapuhao vjetar, a grana ispred prozora tugaljivo je zagrebla
po staklu kao ponizna utvara.
- Dogodilo se to na današnji dan prije četrdeset godina. Posljednjih
nekoliko sati sjedila sam ovdje pokraj vatre slušajući vjetar u krošnjama
i prisjećajući se svega, a kad sam začula zvono i ugledala vas na
vratima, u jednom sam suludom trenutku pomislila da se vrijeme vratilo.
Da ste mi donijeli vijest o njoj. Da je još uvijek negdje vani i čeka da
bude pronađena. Da bude spašena.
Lice joj se iskrivi od bola, a Charles osjeti kako se i njemu steže
srce, sjetivši se pogleda na plavokoso dijete koje se vrpolji na vratima,
na dijete tako slično njegovoj izgubljenoj sestri da je pomislio kako je
njegova beznadna molitva bila uslišena i da je dobio još jednu priliku -
priliku da se iskupi za prošlost.
Ženine su oči bile pune suza.
- Znala sam da ih ne smijem pustiti - vrijeme je tog dana bilo loše, a
slutilo je da će se još pogoršati. Znala sam da nije dovoljno snažna da
hoda tako daleko, ali on je rekao da će je nositi, da je često vodio sestre
na takve izlete i nosio ih na rukama kad bi bile odveć umorne da ga
slijede. Ona je izletom bila tako oduševljena da sam na kraju pristala.
Imala je vrlo malo takvih prilika, vrlo malo takvih zadovoljstava koja
druga djeca uzimaju zdravo za gotovo. Sjećam se kako sam stajala na
prozoru i gledala ih kako odlaze, on u svom otmjenom kaputu,
poderanom oko dugmadi, a ona u svojoj omiljenoj haljini, s najdražim

316
plavim pojasom vezanim u mašnu. Te sam večeri stajala na istom mjestu
čekajući i promatrajući kako se spuštaju noć i oluja, a kad sam ga
opazila kako tetura iz tame poput luđaka, srce mi je počelo kucati tako
snažno da sam jedva mogla disati. Držao je njezin pojas čvrsto uz grudi.
Bio je prekriven muljem, kosa mu je bila crna od blata, a oči su mu
stršale iz lubanje kao čudovištu iz noćne more.
Predočivši si tu sliku, Charles osjeti kako mu srce počinje lupati;
halucinantna je to prilika nalik onom zloglasnom stvorenju uobličenom
đavolskim umijećem iz klaoničkih otpadaka, prilika nalik čudovištu koje
ubija lijepe i bespomoćne, koje davi nevine u snu. Charles se sada
zapita, više no ikad prije, je li stvaranje tog čudovišta bilo namjerno
iskapanje nepodnošljivih sjećanja ili nesvjesno uobličavanje onoga čega
se, u svojoj nutrini, njegov tvorac najviše bojao.
- Izjurila sam van - nastavi žena - ali moj muž je već izašao, zgrabio
ga za vrat zahtijevajući od njega da mu kaže gdje je. Iskreno mislim da
bi ga Robert ugušio da se ja nisam umiješala. Kad je Robert popustio
stisak, on je pao u blato držeći se za vrat i hvatajući zrak; na grlu je imao
jasno vidljive masnice. Rekao je da su otišli sve do rijeke, da je uz
obalu bio privezan mali čamac i da ga je molila, preklinjala ga, da uzme
vesla u ruke i da malko zaplove, kao što je to često Činio sa svojim
sestrama. Počelo je veselo - ona se na pramcu smješkala poput
kraljevne, a on je pjevao iz sveg glasa i plašio stoku koja se došla
napojiti. No tada mu je veslo naglo zapelo u krošnji koja je stršala i
morao je uprijeti da ga oslobodi... Čamac se počeo ljuljati... Rekao joj
je da bude mirna, ali uplašila se i pokušala doći do njega. Ustala je, a
veslo se odjednom oslobodilo, čamac se nagnuo, a ona je pala u vodu.
Rekao je da nije ispustila ni glasa, da joj tijelo nije nimalo uzburkalo
površinu vode. Kao da je ondje uopće nije ni bilo.
Žena podigne glavu prema Charlesu, a onda svrne pogled.
- Rekao nam je da ju je tražio, da je učinio sve što je mogao.
Pokušao je zagaziti u vodu, ali bilo je preduboko, a nije znao plivati.
Rekao je da se zacijelo zaplela u riječnoj travi iz koje se nije mogla
osloboditi. Da zbog ruke... Zbog njezina nedostatka... nije bila u stanju...

317
 Glas joj zapne. Dodirne knjižicu koju je držala u krilu kao da je riječ
o hamajliji koja će joj dati snage da dovrši ostatak priče.
- Moj ga je muž smjesta odvukao do rijeke, kilometre daleko po
jakoj kiši, ali nisu je uspjeli pronaći. Nije bilo nikakvog traga. Ni tada ni
poslije. Nismo mogli donijeti njezino tijelo kući. Nismo je mogli
pokopati. Dva dana nakon toga do nas je došao onaj njegov prijatelj.
Rekao nam je da je on izbezumljen zbog onog što se dogodilo, da je lud
od tuge i grižnje savjesti, da ne može spavati, da ne može jesti i da prijeti
da će popiti otrov ili se ustrijeliti pištoljem. Preklinjao nas je da se
smilujemo i da ga ne prijavljujemo sucu jer bismo tako uništili jedan
obećavajući mladi život. Sjećam se da sam vikala kako su naši životi
uništeni, da mi više nikad nećemo vidjeti svoju kćer, da nećemo vidjeti
kako se udaje, kako postaje majka... Ali muž me, granitna lica, ušutkao i
zatražio novac. Vrlo mnogo novca. Mladić je nekoliko trenutaka prtljao,
a onda promucao da bi jedan rođak mogao pomoći, rođak koji ima
novca. Ako smo voljni pričekati nekoliko dana, pisat će mu u London.
U sobi zavlada tišina, ali ne i spokoj. Charles ustane i razgrne ugljen,
a kad krene natrag prema naslonjaču, nagli proplamsaj vatre otjera sjene
i on pokraj prozora opazi dva portreta koja dotad nije primjećivao.
- Smijem li?
Žena podigne glavu i kimne.
Prvi je portret u ovalnom okviru s ugraviranim leptirima i cvjetovima
te malim miševima i zečevima tako omiljenima djevojčicama. Napola je
bila okrenuta prema Charlesu; plava kosa joj je bila puna uvojaka, a
tamnoplave oči sjajile takvom nevinom i čarobnom radošću da je
Charles jedva mogao zadržati pogled na njoj. A onda, kad je vatra
ojačala, sliku je vidio još jasnije - ne samo da je mogao pročitati
ugravirano ime već je opazio i što je djevojčica nosila oko vrata.
Ogrlicu od svjetloplavih kuglica.
To ne može biti slučajnost. Mora da je riječ o istoj ogrlici. O istim
kuglicama koje je Maddox davno vidio u Hans Placeu, oko vrata
Shelleyjeve kćerčice. Zacijelo ih je pronašao u vodi one užasne noći i
zadržao ih dok i sam nije dobio kćer, kojoj je na dan rođenja dao dva

318
dara - ogrlicu od plavih kuglica i ime djevojčice koja ju je nekad nosila.
Da okaje prošlost ponavljajući je.
Charles se okrene prema gospođi Smith. - Ianthe Mary. Prekrasno
ime. I prekrasno dijete.
Ona kimne.
- Slikar ju je prikazao iznimno vjerno, ali joj je istodobno i ugodio.
Na slici se ne može vidjeti da je doživjela tešku nesreću kad je bila još
gotovo dojenče. Nakon toga su joj ruka i rame usahli, a hod joj je bio
lagano trzav. Ostala su je djeca izbjegavala i rugala joj se. Djeca ne
znaju bolje i ne shvaćaju koliko su bezdušna.
Charles ponovno pogleda sliku. Naoko je bila beznačajna, ali
zapravo je skrivala ključeve mnogih mračnih zagonetki. Znači, to je tajna
koja je ležala zakopana duboko u Shelleyjevoj prošlosti, tajna koja mu je
zasjenila ostatak života. Zbog ovoga je Harriet Shelley umrla noseći
papir na kojem su bile opisane smrt, krivnja i mlada utopljenica. Na to je
Hogg mislio kad je onako zakučasto pisao o potrebi pokajanja - Hogg je
zacijelo bio prijatelj koji je došao ovamo nakon što je Ianthe stradala, a
Medwin je vjerojatno bio onaj rođak u Londonu koji im je dao novac.
Zbog ovoga je Shelley one noći dozivanja duhova u Ženevi ostao sav
užasnut i drhtav kad je čuo Coleridgeovu pjesmu o izobličenoj vještici
Christabel, a potom i sam, gotovo sumanut, govorio o svojoj priči koja je
kod svakoga izazivala jezu i grozan strah od onog nevidljivog što ga
vreba u duši. Govorio je o djevojčici, slično nagrdenoj, čije ga je lice još
proganjalo i nije mu dopuštalo da se smiri. Lice je to koje ga je
proganjalo sve do smrti. Je li se ta mrtva djevojčica uzdizala iz valova u
Shelleyjevoj viziji u Lericiju tijekom onih posljednjih grozničavih
tjedana? Je li Ianthe bila ta koja se smješkala, radosno spojenih ruku i je
li u toj radosti vidio odrješenje - jamstvo da je napokon spokojna, a da je
njemu konačno sve oprošteno?
Dok je Charles razmišljao o tim posljednjim Shelleyjevim tjednima,
o nadi koja se polako pretvarala u žudnju za smrću, pogled mu je,
gotovo nesvjesno, prešao na drugi portret na zidu, onaj pokraj
djevojčičina. Portret je bio iste veličine, ali uokviren formalnije. Charles

319
je nekoliko trenutaka, užasnut i u nevjerici, piljio u mladića na slici, a
onda se, sav naježen, okrenuo prema ženi.
- Ali ovo je...
- Ne, nije onaj na kojeg ste pomislili. To je moj sin. Henry. Charles
ponovno pogleda sliku. Jedva da može vjerovati ženinim riječima.
Sličnost je odveć velika - sablasna je. Iste uočljive - ljubičasto- plave
oči, ista blijeda koža, ista neukroćena kovrčava kosa. Vidjevši ovo,
Charlesu je napokon sve postalo jasno. Ne samo da zna što je Shelley
učinio nego i kakva ga je nemilosrdna kazna stigla.
- Rekli ste da je vaš sin bio odsutan kad je Ianthe stradala? - upita on
trudeći se ostati miran.
- Henry je bio u Londonu. Stigao je čim je dobio naše pismo. Bio je
bijesan na mog muža što nije odmah otišao sucu. Govorio je da nismo
smjeli prihvatiti novac, da je okaljan i da njime nismo smjeli kupiti ovu
kuću. Zakleo se da se neće smiriti dok ne pronađe muškarca koji je ubio
njegovu sestru i dok je ne osveti. Nije vidio razlog zbog kojeg bi on
trebao biti spokojan, a mi tako nesretni, govorio je.
- Radio je u Londonu?
- Da, u to vrijeme. Pisao je za novine. Charles, naoko ležerno, ode do
prozora.
- Takvo zanimanje otvara mogućnost za putovanja. Čak i u udaljenija
mjesta. Čak i u grofoviju daleku poput, možda, Cumberlanda.
Žena se zarumeni.
- Sigurna sam da imate pravo.
- Ili na sjever Walesa.
- Moguće. Ne bih vam znala reći.
- A je li vaš sin ikad imao razloga da otputuje još dalje? U Europu,
recimo.
Žena je oklijevala.
- Barem je jednom bio u Italiji. U okolici Lericija. Je li vam taj grad
poznat?
Charles kimne: - Čuo sam za njega. Kažu da je zrak na tamošnjoj
obali čudesan. Ljudi imaju vizije, neobične snove. Katkad čak povjeruju

320
da su ugledali svog doppetgängera, kako bi to rekli Nijemci. Zrcalnu
sliku sebe.
Žena pogleda u stranu i sklopi ruke.
- Ne znam ništa o tome. Ali možda ima nečega u onome što govorite.
Tog se ljeta Henry promijenio, vidjela sam to po njegovim pismima.
Činio se sretnijim no mnogo godina prije. Kao da je napokon pronašao
mir.
Pronašao je mir, razmišlja Charles, jer se suočio s muškarcem koji je,
kako je vjerovao, ubio njegovu sestru. Pronašao je mir jer je taj
muškarac napokon platio za ono Što je učinio i njegov je zadatak bio
obavljen.
Charles se ponovno okrenuo prema portretu Shelleyja, koji to ipak
nije bio. Slika prikazuje i pjesnika i njegova progonitelja. Muškarca koji
je Shelleyja pokušao ubiti najprije u Cumberlandu, a zatim u Walesu.
Muškarca čije je lice Shelley one mračne noći vidio na prozoru i
užasnuto pomislio da gleda sebe. Muškarca kojeg je nakon toga tako
često viđao - na londonskim ulicama i na talijanskim trgovima - da je
počeo misliti kako je poremećen. Muškarca čije je posljednje
pojavljivanje, kad je mirno hodao prema njemu na suncem obasjanoj
terasi, ubrzalo Shelleyjev konačni nepromišljeni skok u smrt i zaborav.
Mutna slika u Charlesovim mislima napokon se bistrila. Kako je ono
napadač u Tremadocu prijetio? Da će ubiti Shelleyjevu ženu i silovati
mu sestru! Dakle, Shelleyjeva kasnija opsesija otmicom sestara iz
njihove škole nije bio nekakav djetinji hir - zacijelo je vidio Henryja
Smitha u Londonu i pomislio da su djevojčice u strašnoj opasnosti.
Silovanje sestre, ubojstvo žene. Prva prijetnja nikad se nije ostvarila, ali
što je s drugom? Charles se sada sjetio, s groznom slutnjom, prezimena
muškarca kojeg je Harriet uzela za ljubavnika prije no što je stradala.
Muškarca kojeg su viđali pred kućom u kojoj je stanovala, a koji je bio
tako sličan njezinu dugo odsutnom mužu da su svi pretpostavili da je
riječ baš o njemu. Pod njegovim je prezimenom Harriet živjela kad je
otišla u smrt. Je li Smith namjerno potražio Shelleyjevu ženu kad je bila
napuštena i najranjivija? Je li joj napravio dijete, a onda je bezobzirno

321
napustio, ostavio? A nakon tog drugog odbacivanja, je li bila toliko
očajna da je sama ispunila njegovu prijetnju osvetom? Ili ju je istinski
volio, a onda se jedne noći vratio i otkrio da je mrtva? Ona i njegovo
nerođeno dijete. Još jedna smrt koju je stavio na teret Shelleyju. Još
jedna smrt koja je vapila za osvetom.
Žena je ustala.
- Trebali biste poći. Mislim da ste pronašli ono što ste tražili.
- Kad sam došao ovamo, imao sam samo pitanja. Sada kada imam
odgovore, ne znam što ću s njima.
- Živim s onim što se dogodilo četrdeset godina. Ne možete napraviti
ništa što bi promijenilo prošlost.
Charlesu je bilo jasno da je ovaj neobični susret došao svome kraju
te je krenuo za ženom natrag do izlaznih vrata. Ona mu je pružila ruku i
Charles se spremao krenuti kad je zbog nečega zastao. Prazna, tiha kuća.
Ona dva usamljena portreta na inače golim zidovima.
- Gdje je sada vaš sin, gospođo Smith? Ima li vlastitu obitelj? Da
nije pitao, nikad mu ne bi rekla. Poginuo je, gospodine Maddox. Onog
ljeta u Italiji. Brod kojim je putovao kući potonuo je u oluji. Tjednima
poslije pronašli su njegov putni kovčeg, voda ga je izbacila na obalu. U
njemu jedva da je išta bilo - malo odjeće, nekoliko dokumenata. I ova
knjižica.
Žena mu je pruži. Stranicu je označavala izblijedjela plava vrpca.
Nema sumnje da ju je mladić izrezao iz pojasa koji je nosila njegova
sestra kad se utopila.
Tad nježan drhtaj Ianthe prođe tijelom: tiho njene otklopiše se oči;
za tren tamne su plave lopte stale: u čudu oko sebe gleda i spazi Henry
ja, uz krevet gdje tiho kleči, u snu je gledajuć nijem od ljubavi, i
blještave zvijezde Što kroz prozor sjahu. Charles zaldopi knjižicu.
Toliko je bila pohabana da su slova blijedjela u suhoj koži. Ali
svejedno. Jer Charles je već jednom pročitao te stihove i znao tko je
čovjek koji ih je napisao.

322
 Epilog

Gloucester Road 75 Hyde Park Gardens 5. veljače

Gospodine Maddox,
nakon sto sam tako dugo šutjela, nakon što sam pomno razmislila
što bih trebala napraviti i reći, zaključila sam da odluka vise nije na
meni. Danas sam čula da je Mary preminula. Sada više nikada neću
saznati temelji li se ono što ste mi ispričali na istini ili smo oboje bili
žrtve kobne draži privida i tražili konstrukcije i obmane gdje ih zapravo
nije bilo. Da sam znala da je bolesna, sigurno bih je posjetila pa gorko
zamjeram Percyju što nije smatrao shodnim da mi to javi, ostavivši me
da vijest saznam preko posrednika. Sve bih dala da znam što je rekla
na kraju. Je li priznala svoja najmračnija djela, je li se pobojala zbog
svojih užasnih laži? Rečeno mi je da je otišla mirno - da je danima
ležala u krevetu ne mogavši izgovoriti ni riječ i da je skončala nakon
niza napadaja, polako tonući u obamrlost. Njezin je liječnik govorio o
dugotrajnom tumoru mozga koji je, kako je vjerovao, bio uzrok mnogih
njezinih simptoma i bolesti posljednjih godina. No ipak, rečeno mi je
kako je jedno pismo ubrzalo njezin posljednji napadaj. Pismo koje joj je
prije više od mjesec dana donijela njezina sluškinja i koje ju je tako
uznemirilo da je pretrpjela niz udara, nakon čega se vise nije mogla
micati ni govoriti. Zašto ju je ono što je pročitala tako pogodilo, nitko
ne može utvrditi jer pismu nema ni traga.
Pisala sam Percyju i osudila njegovo postupanje prema meni ujedno
mu otkrivši da i sama umirem. I zato što je tome tako, zato što neću još

323
dugo živjeti, odlučila sam Vama predati memoare u kojima sam otvorila
svoje bolno srce i koji bi, budu li objavljeni, duboko promijenili sliku
svega u očima javnosti - u očima isprazne, hladne, tupave javnosti.
Memoare ćete dobiti sutra, nakon čega morate odlučiti što s njima. Ako
želite, čuvajte ih na sigurnom, a kad mene više ne bude, onda ih
objavite i konačno objelodanite istinu. Ili se odlučite za veliku gestu i
bacite ih u vatru, sve te stranice, jednu po jednu i gledajte kako plamen
u pepeo pretvara posljednje svjedočenje o našim isprepletenim i
neobičnim životima.
Od Vas ne tražim ništa niti Vam ista savjetujem. Na Vama je da
odlučite.

Claire Clairmont

324
 Autoričine bilješke i zahvale

Ovaj dio knjige sadrži detalje o radnji, pa se čitateljima savjetuje

da ga ostave za kraj.
Pripremajući se za pisanje ovog romana, mnogo sam istraživala i
osobito sam zahvalna na majstorskoj biografskoj studiji Shelley: Potraga
Richarda Holmesa, kao i na odličnoj biografiji Mary Shelley, koju je
napisala Miranda Seymour. Također, podatke sam crpila iz dnevnika i
pisama Shelleyjevih i Claire Clairmont, zatim iz Hoggovih, Medwinovih i
Peacockovih memoara o pjesniku, iz Polidorijeva prikaza ljeta 1816. i iz
različitih suvremenih studija, poput Claire Clairmont i Shelleyji Roberta
Gittingsa i Jo Manton, Godwinovi i Shelleyji Williama St Claim, iz
biografije Thomasa Medwina Ernesta Lovella, iz djela Romantični
buntovnici: eseji o Shelleyju i njegovu krugu Kennetha Neilla Camerona,
iz recentnog rada Mladi romantičari Daisy Hay te iz knjige koja prati
izložbu Shelleyjev duh: nova slika književne obitelji u Bodleiani.
Moja je knjiga, dakako, roman, ali bilo je pitanje savjesti da
poštujem poznate činjenice i vremena (s jednom malom iznimkom koju
ću spomenuti kasnije) premda bi mi bez toga bilo puno lakše smisliti
radnju. Dopustila sam si popuniti praznine koje su se pojavljivale, što ću
ovdje i izložiti. No iznenadilo me što sam tijekom pisanja malo toga
morala posve izmišljati i mislim da će čitatelji također biti iznenađeni
kad saznaju da se dobar dio romana temelji na činjenicama i suvremenim
studijama premda sam ih prikazala s određenom umjetničkom slobodom
te iz onog što znamo projicirala ono što se moglo dogoditi ili što je

325
moglo biti rečeno.
Oni koji dobro poznaju Shelleyjevu poeziju primijetit će da se naslov
svakog poglavlja u romanu referira na neku od njegovih pjesama i da
prve rečenice tog poglavlja sadrže riječi i fraze iz te pjesme. Također,
neki moji likovi povremeno izgovaraju svoje vlastite, autentične
rečenice, preuzete iz korespondencije, književnih tekstova i dnevnika.
Jednom ili dvaput sam rečenice jedne osobe pripisala drugoj jer sam
smatrala da je to razložno. Sva pisma i dokumente u romanu izmislila
sam (premda se mjestimično oslanjaju na stvarnu gradu); iznimka su dva
oproštajna pisma, koja su točni prijepisi onog što su Fanny Imlay i
Harriet Shelley ostavile iza sebe. Faksimil Harrietina pisma možete
vidjeti na mrežnoj stranici izložbe Shelleyjev duh.

Mary Shelley
Ništa ne navodi da je Mary optuživala Shelleyja za smrt njihove prve
kćeri onako kako sam ja to zamislila i nema podataka o tome kako je
točno umrla, ali jasno je da je atmosfera između Mary, Claire i Shelleyja
dotad već bila naelektrizirana ljubomorom. Mary je 14. siječnja 1815. u
svoj dnevnik zapisala:
Shelley i Clary su vani cijeli dan ... Zaboravi.
Nakon toga su otkinuta tri lista. U danima prije i nakon djetetova
rođenja postoji još nekoliko osvrta na činjenicu da su Shelley i Claire
satima zajedno bili vani premda je otpočetka bilo jasno da dijete nije
zdravo. Dan nakon što je dijete pronađeno mrtvo, u Marynu dnevniku
nalazimo riječ »metež«, što je obično, kako ističe Daisy Hay, njezina
šifra za svađu sa Shelleyjem. U Marynu dnevniku nalazimo zapisano i da
su Shelley i Claire odnijeli djetetovo tijelo kako bi bilo pokopano, nitko
ne zna gdje, te da su njih dvoje, u danima koji su uslijedili, nastavili sa
svojim skrovitim zajedničkim izletima. Dosta poslije, 1821., nailazimo i
na jednu čudnu epizodu kad se Claire zabavljala crtajući u svom
dnevniku »karikature« Byrona i Shelleyja. Ispod Shelleyjeve je napisala:
»Izgleda vrlo slatko i nasmijano. Djetešce [izbrisano] Isus Krist igra se
po sobi. Kaže on. Onda dograbi mali nož. Izgleda blago. ›Potajno ću

326
ubiti to djetešce.‹«
Ma što god da se dogodilo s prvim djetetom, Mary je zasigurno
vjerovala da je Shelleyjeva usredotočenost na Claire pridonijela smrti i
njihove druge kćeri. Postoje bilješke o problemima s hranjenjem tog
djeteta, čak i prije no što su Shelleyji napustili Englesku, a nakon što je
stigla u Este, Mary u pismu svojoj prijateljici Mariji Gisborne piše kako
je Clara »u ovo kratko vrijeme tako smršavjela da bi je teško mogla
prepoznati«. Uistinu se čini kako je bilo nesmotreno od oba roditelja što
su tako bolesno dijete poveli na ono posljednje putovanje u Veneciju kad
im je liječnik bio dostupan u Padovi. Nisam pronašla dokaze da je Mary
naudila svojoj djeci, svjesno ili nesvjesno, ali nisam to ni očekivala.
Smatram, međutim, da su neki od spašenih zapisa vrlo znakoviti, baš kao
i praznine. U kolovozu 1820. Shelley piše Godwinu kako je »jednom
prilikom... uzrujanost koju je [Mary] izazvala kod [Percyja] dovela do
poremećaja vrlo sličnog onome koji je prije dvije godine ubio našu
djevojčicu«. A kad je Byron te godine zabranio da Allegra bude kod
Shelleyjevih, napisao je: »Toliko mi je mrsko postupanje s djecom u
njihovoj obitelji da mi se čini kao da bi otišla u bolnicu... Jesu li podigli
makar jedno?... Dijete ne smije ponovno otići od mene da ne umre od
gladi i nezrelog voća...«
Također, vjerujem kako se neki aspekti Maryna ponašanja poklapaju
s onim što danas znamo o Münchhausenovu sindromu. Tijekom cijelog je
života prolazila kroz razdoblja teške depresije, što je, kako je vjerovala,
naslijedila od majke. U isto se vrijeme isticala silnom inteligencijom i
odlučnošću - Godwin je doista rekao kako je njezina »ustrajnost u
svemu čega se lati gotovo nesavladiva«. Lako je zaključiti kako ju je
zatrovano ozračje u kojem su se ona i Claire borile za Shelleyjevu
naklonost navelo na očajničke poteze da ga zadrži za sebe (moj prikaz
one noći »užasa« potkraj 1814. temelji se na činjenicama). No mislim da
se tragovi njezine žudnje za pozornošću mogu pronaći mnogo prije no što
ga je srela. Majka joj je umrla nedugo nakon njezina rođenja te je stoga
prema Godwinu razvila ono što je sama nazivala »neumjerenom i
romantičnom privrženošću« (zanimljivo je u ovom kontekstu primijetiti

327
da se u svom kasnijem romanu Mathilda bavila temom očeve
incestuozne ljubavi prema svojoj kćeri - što je Godwina zgrozilo).
Nakon što se drugi put oženio, Godwin bi na više mjeseci slao Mary
podalje od ostatka obitelji. Kad je s trinaest godina odlazila u Ramsgate,
rekao joj je da još uvijek postoji mogućnost da postane mudra, pa čak i
sretna žena »unatoč nezgodnim okolnostima«. Ne znamo što je pod time
mislio ni kakva je bila priroda »užasnog zla« od kojeg su Godwinovi
strahovali, a koje se odnosilo na problem s njezinom rukom. To je i
danas zagonetka, ali je ozljeda bila dovoljno ozbiljna da joj ruka završi u
povezu, a gospođa Godwin, kako to primjećuje Miranda Seymour,
možda je i sumnjala da joj pokćerka pretjeruje i pokušava ponovno
zadobiti središnje mjesto u životu svoga oca. Cijela ta epizoda uvijek mi
se činila vrlo čudnom, osobito kad joj se pridoda neobjašnjiv požar u
knjižari te Maryna kasnija pisma Shelleyju u kojima sebe naziva Pecksie
te piše da je »dobra cura« i »da je s njom sada sve u redu«. Pokušala
sam stvoriti priču koja bi to objasnila.
Detalj da je Mary prijetila kako će se ubiti ako se Shelley odbije
oženiti njome temelji se na iskazu druge gospođe Godwin. Premda ona
nije uvijek posve pouzdan svjedok, osobito kad je posrijedi Mary, to ne
znači da je u tom slučaju bila u krivu. Što se tiče mogućnosti da Mary
pristane na ljubavnika, treba reći da je ona uistinu vjerovala u slobodnu
ljubav - barem teoretski - i premda je izbjegla pozvati neprivlačnog
Hogga u svoj krevet, mogu lako zamisliti da bi spavala sa zgodnijim
muškarcem, osobito kako bi se osvetila.
Mary je, kad joj je to odgovaralo, bila vješta lažljivica, kako činom
tako i propustom: dnevnici su joj puni rječitih praznina, a poslije u životu
pomogla je prijateljici da dođe do krivotvorene putovnice kako bi mogla
putovati kao »suprug« druge žene (više o ovoj neobičnoj epizodi možete
pročitati u knjizi Mirande Seymour). Kad je riječ o iznudi, spašena su
dva pisma u kojima Shelley daje upute svojim bankarima da isplate
određenu svotu nepoznatoj osobi s inicijalima A. B. To sam utkala u
svoju priču.
Mary se žestoko protivila pokušajima da bilo tko tijekom njezina

328
života napiše Shelleyjevu biografiju budući da je nju samu u tom poslu
sprečavao svekar, Sir Timothy. Charles otkriva da biografije napisane za
Maryna života, Hoggova i Medwinova, otkrivaju činjenice kako
navodima tako i onim što se prešućuje - odnosno, onim što se ne smije
reći.
Premda nema naznaka da su Sir Percy i lady Shelley unajmili nekoga
da istraži ili dobavi Claireine dokumente, lady Shelley zasigurno je
postala glavna čuvarica pjesnikova ugleda. U obiteljskoj kući u Sussexu
uredila mu je hram (nema drugog imena za to), na kojem se temelji i onaj
u mom romanu. Lady Shelley postala je nemilosrdna u svojoj odlučnosti
da izbriše i uništi sve što je smatrala neprikladnim, sve što je krnjilo
nadzemaljsku sliku koju je nakanila ostaviti budućim naraštajima.
Osobito je bila osjetljiva na spominjanje Harriet Shelley i na prikaze
Shelleyjeva ljubavnog bijega s Mary (koju je zvala »madre«) jer ga je to
prikazivalo u lošem svjetlu. Gotovo je sigurno da su zbog toga uništena
mnoga pisma i dokumenti, a lady Shelley bila je umiješana i u tiskanje,
ako ne i pisanje, barem jednog krivotvorenog, tobožnjeg Shelleyjeva
pisma. U njemu se ponavljaju optužbe da je Harriet živjela s konjušarom
po imenu Smith, da se »odala prostituciji« te da je ona »odvratna guja«
Eliza Westbrook ubila svoju sestru kako bi se dočepala očeva novca. No
nije objašnjeno kako je Eliza to učinila.
U svojim kasnijim godinama Claire je preko posrednika ponudila Sir
Percyju da kupi neke njezine dokumente, no odgovorio joj je tek da »ona
nije njegov rod«. Veze između Shelleyjevih i Claire izrazito su se
pogoršale poslije incidenta s njezinom nećakinjom na Field Placeu, koji
sam opisala. Nakon Maryne smrti, 1. veljače 1851., Jane je ekshumirala
posmrtne ostatke Godwina i njegove prve žene s groblja u Pancrasu i
ponovno ih pokopala s njihovom kćeri u Bournemouthu. Druga gospođa
Godwin ostavljena je sama; možemo samo nagađati što je Claire imala
reći na to.
Mary je potkraj života uistinu pretrpjela nagli niz napadaja, zbog
čega je ostala u komi, ali nema naznake da je to biia posljedica
primljenog pisma. Napadaji su je pogodili potkraj siječnja 1851., no ja

329
sam ih datirala malko ranije kako bi se uklopili u moju priču.

Claire Clairmont
Koliko je poznato, Claire nikad nije završila svoje memoare. No
Daisy Hay nedavno je otkrila dijelove teksta koji je Claire možda, u
poodmakloj dobi, pisala u tu svrhu, u kojem je napala i Byrona i
Shelleyja zbog laži, okrutnosti i nevjere. (Više o tom fascinantnom
otkriću možete pronaći u knjizi Daisy Hay.) Claire je u određenim
vremenskim razdobljima zasigurno vodila dnevnike, od kojih su neki
možda izgubljeni. Nije umrla 1851., ali jest napisala Sir Percyju kako
misli da umire. No poživjela je sve do 1879., ostavši tako posljednjim
živim svjedokom te nesretne i iznimne generacije. Tada je živjela sa
svojom nećakinjom Pauline u Firenci, a poznato je da su Aspernovi spisi
Henryja Jamesa nadahnuti odnosom koji je ondje izgradila s
Amerikancem Edwardom Silsbeejem, koji je očajnički želio vidjeti
njezine zapise i od nje iz prve ruke čuti priče o Shelleyju, Byronu i
ostalima. Dijelovi Fatalne bliskosti koji se zbivaju u St. Johns Woodu
refleksija su Jamesova romana, čime mu odajem i svoje poštovanje.
Prije no što je umrla, Claire je zatražila da je pokopaju s maramom koju
joj je prije šezdeset godina darovao Shelley. Tu maramu nosi u mom
romanu.
Dugo se nagađalo o pravoj prirodi odnosa između Claire i Shelleyja.
Mnogi vjeruju da su doista bili ljubavnici pa makar i nakratko. Ja nisam
prva koja se pita je li Claire u proljeće 1815. zatrudnjela baš sa
Shelleyjem - tu sam liniju radnje razvila iz navoda Mirande Seymour,
koja nagađa da je to moguće objašnjenje za inače prilično tajnovit
Clairein odlazak u Lynmouth. Taj je događaj primjer za ona česta i
iznimno zagonetna razdoblja u kojima su iz dnevnika - koje u to doba
vode Mary i Shelley - trgane stranice, što je možda samo po sebi
znakovito. Ako je Claire uistinu bila trudna, sve je zacijelo završilo
pobačajem ili mrtvorođenjem jer teško je vjerovati da bi ona napustila
svoje dijete s obzirom na duboku predanost koju je kasnije pokazivala
prema Allegri. Ne treba ni reći da u zapisima koji su spašeni nema ni

330
riječi o ovome, pa sam, dakako, epizodu u kojoj Mary otkriva trudnoću
izmislila.
Odnos dviju polusestara otpočetka je bio problematičan i - gotovo
svih. četrdeset pet godina - razdoblja relativnog mira izmjenjivala su se s
mahnitom mržnjom i međusobnim optuživanjem. Claire je jednom otišla
tako daleko da je rekla kako se, kad pogleda Mary, osjeća kao da joj
»žilama ne teče krv, već njima puže odvratni truli crv«. Usto je Mary
nazvala ženom koja bi uživala u prizoru ubijanja djeteta i poslije
čestitala krvniku. Što je, pitam se, moglo izazvati takvu užasnu sliku?

Shelley
Shelley je bio neurotičar, a djetinjstvo mu je bilo uznemirujuće, baš
kako sam i opisala. Neko su ga vrijeme doista pratili agenti ministarstva
unutarnjih poslova i sve što je rekao fiktivni Sir Henry Pearson temelji
se na činjenicama. Također, Shelley je imao fiksaciju - koju bismo danas
smatrali nezdravom - na djevojčice; više puta u životu pomišljao je da
nekoliko njih posvoji ili ih »kupi« kako bi ih »obrazovao« (njegov
prijatelj Joseph Merle taj je plan, koji bi uključivao dvije djevojčice, od
četiri i pet godina, nazvao »više nego apsurdnim... groznim«).
Motiv progona te mračnog »antitipa« ili slike samog sebe prožimaju
Shelleyjevu poeziju od vrlo rane faze; kako to primjećuje Richard
Holmes, »sablasne prilike salijeću Shelleyja kako u životu tako i u
njegovim tekstovima«. Shelley je postao opsjednut idejom, ma koliko
ona bila iracionalna, da ga progoni Robert Leeson. Rekao je da je vidio
svog progonitelja čak i 1821. u Pisi.
Tijekom života doista je susreo dva muškarca po imenu Maddocks -
jednog u Walesu, drugog u Marlowu - i svog sam Maddoxa utkala u ono
što je sasvim očito bila pjesnikova istinska i čudna opsjednutost
imenima. Thomas Love Peacock prisjeća se kako je Harriet tvrdila da
Shelley u Mary nije vidio ništa »osim da se zove Mary, i to ne samo
Mary, nego Mary Wollstonecraft«. Isto tako, Thomas Medwin kaže da je
»bilo neke čarolije u imenu Harriet«. Što se tiče neobičnog imena Ianthe,
ono se prvi put pojavljuje u Kraljici Mab, zatim kao Shellevjev izbor za

331
ime njegove prve kćeri te na kraju - zanimljivo - kao ime nevine
djevojke u Polidorijevoj priči Vampir. Djevojka je to koja junaku priča
»nadnaravne priče«, a on je ne može spasiti od užasne smrti.
Polidori je tu priču napisao nakon one slavne noći prizivanja duhova
u vili Diodati. Tom je prigodom Shelley u jednom trenutku doista
mahnito reagirao na Byronovo čitanje Christabel i Polidori mu je dao
eter u pokušaju da ga smiri. Pod utjecajem etera Shelley je, među
ostalim, rekao da je, gledajući Mary, pred sobom vidio ženu s očima na
mjestu bradavica. Ja sam dodala navode o nepoznatom progonitelju i
užasavajućem sjećanju na djevojčicu te o njegovoj želji da o tome napiše
priču koju je Mary Shelley poslije uništila. Poznato je da je Shelley tog
ljeta počeo pisati priču, možda temeljenu na događaju iz svog života. No
priča je izgubljena - ne znamo zašto i kako se to dogodilo niti o čemu je
u njoj bilo riječi.
Vrlo mnogo ljudi već je i prije mene nagađalo da je Shelley, a ne
njegova žena, autor Frankensteina. Shelley i jest, isprva, ostavio
nakladnika Johna Murraya u uvjerenju da je autor on. Čak i
najzagriženiji zagovaratelji Maryna autorstva vjerojatno će priznati da se
ništa što je napisala kasnije ne može mjeriti s Frankensteinom te da je
Shelley igrao važnu ulogu u nastajanju romana. Mary navodi kako su
raspravljali o njemu, a na sačuvanom rukopisu vidljivi su Shelleyjevi
opsežni ispravci i dopune. Što se tiče Maryna slavnog predgovora i
njezine priče o nastanku knjige, Miranda Seymour naglašava da Polidori
nigdje ne spominje da je Mary jednog jutra objelodanila »da je smislila
priču«. Kad je 1831. napisala predgovor, Shelley, Byron i Polidori bili su
mrtvi pa je zacijelo smatrala kako se ne izlaže opasnosti da je netko
opovrgne. Polidorijev zapis o tom ljetu nije objavljen sve do 1911.
Richard Holmes incident u Tremadocu opisuje kao jednu od dviju
velikih biografskih zagonetki iz Shelleyjeva života. Događaj nikad nije
bio adekvatno objašnjen pa čak ni danas nije posve jasno što se
dogodilo. Jedna od prvobitnih pobuda za pisanje Fatalne bliskosti bila je
želja da stvorim priču koja bi mogla razjasniti taj incident. Moja fiktivna
verzija Shelleyjeve prošlosti doista objašnjava dva najzagonetnija

332
aspekta te noći: napadačevu prijetnju da će silovati Shelleyjevu sestru (a
žena u kući bila je njegova šogorica) te činjenicu da je tada podosta ljudi
vjerovalo kako je drugi napad te noći - ako ne i prvi - bio jednostavno
halucinacija koju je izazvao Shelleyjev odraz u prozorskom staklu.
Voditelj radova u Tremadocu John Williams sljedećeg je jutra pozvan na
mjesto događaja, a mnogo godina poslije njegova je žena ispričala kako
je Shelley tvrdio da je vidio lice nekog muškarca na prozoru dnevne
sobe, što je bila pojava koja je dotad već dobila ime »Shelleyjev duh«.
Preporučujem Holmesovu knjigu u kojoj je na fascinantan način opisano
kako su tu epizodu prikazali Shelley i Harriet te ostali koji su je poslije
istraživali.
Suvišno je reći da sam Ianthe i njezina brata izmislila - nema
nikakvog dokaza da je Shelley, dok je bio na Oxfordu, bio povezan s
utapanjem djevojčice. Međutim, incident takve vrste zasigurno bi mnogo
toga objasnio, a osobito ono čudnovato i zastrašujuće sjećanje na
vjetrenjaču ispod oblaka te Shelleyjevu opsesiju crtanjem brodica u
svoje notese - nekim brodicama upravljaju osamljene, crno osjenčane
figure. Nekoliko tih crteža (uključujući stranicu na kojoj su nacrtane
velike oči bez tijela) možete vidjeti na mrežnoj stranici izložbe
Shelleyjev duh, http://shelleysghost.bodleian.ox .ac.uk
No nema sumnje da je Shelley rane 1811. pretrpio neku vrstu
živčanog sloma, čija se ozbiljnost čini nerazmjernom prema dvama
događajima iz tog razdoblja - njegovu izbacivanju sa sveučilišta i
prisilnom razdvajanju od prve ljubavi Harriet Grove. Nakon što je
napustio Oxford, neko je vrijeme, sam i nesretan, bio u Londonu, a
potom je nekoliko tjedana proveo u Cwm Elanu15 u Walesu. Ondje je
pretrpio, kako je to sam nazvao, »kratku ali tešku duševnu bolest« i
napisao nekoliko pjesama prepunih gorljivih misli o kajanju,
samoubojstvu i očaju. Meni je osobito zanimljivo da se u notesu kojim
se koristio tog ljeta nalaze stihovi o djevojci u »dubokom, vodenom
grobu« pa sam ih stavila na papir što ga je Maddox otkrio u Harrietinu
džepu nakon njezine smrti. Shelley je nekoliko puta zagonetno aludirao
na to da ga je susret s Harriet Westbrook spasio ili mu barem odvukao

333
pozornost od »gorkih sjećanja«, što sam također uvrstila na papir
pronađen uz njezino tijelo. Strofu koja počinje stihom »Premnogi su
umovi, što zbog genija ih se sluša« po svemu je sudeći napisala sama
Harriet, no osim Christabel, svu ostalu poeziju koju citiram u romanu
napisao je Shelley. Ogrlicu od plavih kuglica koju je Shelley dao svojoj
kćeri Ianthe, dakako, izmislila sam, a nema ni dokaza da je želio da joj
drugo ime bude Mary.
Evo i jedne zanimljive napomene: E. R. Lovell ističe da je Thomas
Medwin nešto prije 1812. zacijelo spiskao nasljedstvo od čak tri tisuće
funti (što bi danas bilo barem sto tisuća). Lovell jedino objašnjenje za to
pronalazi u Medwinovoj rasipnosti i sklonosti kockanju, no ja sam taj
usputni podatak utkala u svoj tekst: ako je Shelleyju trebao novac kako
bi kupio šutnju Smithovih, lako je moguće da se zbog toga obratio svom
bratiću. Ljudima je uvijek bilo vrlo teško odbiti Shelleyja, a Medwin je
poslije navodio kako je to razdoblje njegova života bilo zasjenjeno
žaljenjem.

Samoubojstva
Moji opisi tih dviju nesretnih smrti gotovo se u cijelosti temelje na
poznatim činjenicama. No postoje određena proturječja, kako u
suvremenim prikazima tako i u onom koji je oko šezdeset godina poslije
iznijela Claire. Sigurno je, međutim, da je postojao muškarac po imenu
William Alder, koji je mrežom pretraživao jezera u Hyde Parku - živio je
u kući u kojoj je tada boravila i Harriet i svjedočio u sudskoj istrazi.
Također, Godwinovi jesu Shelleyju prenijeli besramnu glasinu da se
njegova žena druži s više muškaraca, uključujući konjušara (u njihovoj
verziji) po imenu Smith. U mojoj je pak verziji u blizini Harrietina
boravišta viđen muškarac sličan Shelleyju, a čak i da Mary nije pismima
maltretirala Harriet, kako u romanu nagađam, zasigurno je vjerovala da
je kriva za njezinu smrt - 1839. je u svom dnevniku zapisala kako smatra
da su mnoge njezine tuge samo pokora koje sudba od nje zahtijeva zbog
smrti »sirote Harriet«. U mojoj priči postoji detaljnije priznanje, koje je
mnogo više optužuje, a koje je Jane Shelley spalila.

334
 Neobična činjenica u vezi s Harrietinim samoubojstvom, koju nije
lako objasniti, jest da u Godwinovu dnevniku piše kako je stradala 9.
studenoga 1816.; to je dan kad je Harriet posljednji put viđena živa, ali
njezino tijelo pronađeno je tek mjesec dana poslije.
Za mene je ovdje najintrigantnije da se nepoznata osoba (ili više njih)
u slučaju obaju samoubojstava uplela kako bi prikrila identitet dviju
mladih žena i zataškala skandale što je dulje moguće. Netko je uklonio
ime s oproštajne poruke Fanny Imlay, netko je nadzirao njezin pogreb;
čini se da se netko pobrinuo da Harriet bude pokopana pod krivim
imenom i da novinski članci o njezinu utapanju budu vrlo kratki. Čitajući
ta izvješća, odmah sam shvatila da mogu smisliti priču u kojoj je
Maddox ta nevidljiva ruka. Dakako, nema dokaza da je Godwin unajmio
osobu koja bi obavljala te zadatke.
Kao što sam napomenula, Harrietino oproštajno pismo prikazala sam
u autentičnom obliku. Ništa ne sugerira da je uz njezino tijelo pronađen
još jedan papir - to je plod moje mašte.

Elena Shelley
Riječ je o drugoj Holmesovoj biografskoj zagonetki, koja je također
izazvala različita nagađanja. Shelley je prijavio Elenino rođenje u
Napulju 27. veljače 1819., navevši pritom da je on otac, a Mary majka.
Dok je ovo posljednje očito bila neistina, mnogi vjeruju kako je
djevojčica uistinu Shelleyjeva kći, koju je dobio ili s Claire ili sa svojom
sluškinjom Elise. U oba slučaju dokazi su manjkavi i moguće je da,
kako nagađam, dijete uopće nije bilo Shelleyjevo. No nema sumnje da je
na dan odlaska iz Napulja vladao, kako je to u svom dnevniku zapisala
Mary, »strašan metež« te da je ona, po svemu sudeći, odbacila
djevojčicu. Međutim, ne znamo iz kojih razloga. Dijete je ostalo u
Napulju, u bolnici za nahočad, gdje je i umrlo 9. lipnja 1820. Riječ je o
fascinantnoj temi, ali odveć složenoj da bih se njome adekvatno bavila
ovdje, pa zainteresirane čitatelje ponovno upućujem na tekstove
Richarda Holmesa i Mirande Seymour.

335
 Posljednji dani u Lericiju
Posljednje Shelleyjeve dane obilježile su vizije koje sam opisala,
uključujući njegovo uvjerenje da je vidio svog doppelgängera. Opis
njegovih posljednjih trenutaka na brodici Don Juan preuzela sam iz
suvremenih prikaza. Nema dokaza da je u tom razdoblju planirao
napustiti Mary, ali već je 1820. razmišljao o ekspediciji na Istok bez nje
(dok bi Claire vjerojatno poveo). Brak im je tih posljednjih mjeseci
zasigurno bio loš, a Mary je proklela »mrski« dan kad je saznala da je
opet trudna. Prijatelj koji je tada boravio u njihovoj kući u Lericiju
doista nije vjerovao da je Maryn prvi pobačaj bio stvaran, a kad je
poslije izgubila dijete, Shelley joj je gotovo sigurno spasio život
prisilivši je da satima sjedi u kadi s ledom, sve dok krvarenje nije
prestalo. Međutim, ništa u njihovim zapisima ne sugerira da je pobačaj
bio posljedica pada.
Kao i u Tom- All- Alone’su služila sam se različitim knjigama i
drugim izvorima da prikažem devetnaestostoljetni London, uključujući
tekstove Londonsko radništvo i sirotinja Henryja Mayhewa, Na dužnosti
s inspektorom Fieldom Charlesa Dickensa, London u devetnaestom
stoljeću Jerryja Whitea te izvrsnu mrežnu stranicu
www.victorianlondon.org.
Vrlo sam zahvalna Nigelu Wilsonu, profesoru u miru fakulteta
Lincoln u Oxfordu, na njegovoj pomoći pri prijevodu Aristotela u
desetom poglavlju.
Također, zahvaljujem prvim čitateljima ovog romana na njihovim
neprocjenjivim uvidima i podršci, osobito svom mužu Simonu, zatim
prijatelju i bivšem mentoru profesoru Stephenu Gillu te Tomu Athertonu.
Na kraju, kao i uvijek, zahvaljujem svom sjajnom agentu Benu
Masonu i dvjema divnim urednicama, Kate Miciak i Krystyni Green.

336
1 Groupie - obožavateljica slavnih osoba, osobito pop- rock zvijezda.

2 On the wagon - biti trijezan, odreći se alkohola.

3 Bow Street Runners - popularni naziv prvih londonskih policajaca.

4 Cobb - ime luke.

5 Folie à quatre - zajedničko ludilo (psihoza) tri, odnosno četiri osobe.

6 Obliš - vrsta ribe.

7 Commendatore - talijanska plemićka titula.

8 Taj ljupki lik što motre sve ga zjene - stih iz Shakespeareova 5. soneta,
preveo Luko Paljetalk, Matica hrvatska - Ogranak Dubrovnik,
Dubrovnik, 2009.

9 Ménage - kućanstvo.

10 Rocaille - ukras od školjaka, kamenčića.

11 Shell - školjka.

12 Putilo, puto - uže kojim se konjima i stoci sputaju prednje noge.

13 Spafields - poznati londonski park.

14 Confessio peccati - priznanje grijeha.

15 Cwm Elan - velški naziv za The Elan Valley u Walesu.

337