UNIVERZITET U TRAVNIKU

FAKULTET ZA TEHNIČKE STUDIJE

„ZELENI DIZAJN“-METODOLOGIJA
PROJEKTOVANJA UNUTAR KONCEPTA
ODRŽIVOG GRAĐENJA
-seminarski rad iz održivo građenje-

Mentor: Kandidat:
Prof.dr. Nusret Mujagić Evelina Berhamović II-229/18
Travnik, maj 2019.
 Sažetak:
Ključni problem savremenog čovjeka je zagađenost okoliša. Veliki se napori ulažu za
njegovu obnovu i zaštitu. Arhitektura kao nauka, ali i umjetnost, pruža mogućnost uvrštavanje
sistema za zaštitu okoliša u mnoge građevine, koji će proces obnove i zaštite ubrzati.
Ključne riječi:
Zagađenost, zelena arhitektura, sistemi zaštite okoliša.
Summary:
The key problem of a modern man is the pollution of the environment. Great efforts
are being invested in its restoration and protection. Architecture as a science, but also an art,
provides the possibility of incorporating environmental protection systems into many
buildings, which will speed up the process of reconstruction and protection.
Keywords:
Pollution, green architecture, systems of environmental protection.
SADRŽAJ
1 UVOD.......................................................................................................................1

2 UTJECAJ ARHITEKTURE NA OKOLIŠ...............................................................2

2.1 Potrošnja resursa, otpad i reciklaža...................................................................2

2.2 Upotreba energije, globalno zagrijavanje i klimatske promjene.......................4

3 ZELENI DIZAJN.....................................................................................................5

3.1 Metodologija projektovanja zgrada prema konceptu održivog građennja........7

3.1.1 Osnove arhitektonskog projektovanja.........................................................7

3.1.2 Zeleni krovovi.............................................................................................8

3.1.3 Zeleni zidovi................................................................................................8

3.1.4 Materijali zelene gradnje.............................................................................9

3.2 Pasivni sistemi zelenog dizajna.......................................................................11

3.2.1 Pasivni solarni sistem................................................................................11

3.2.2 Sistemi efikasnosti vode............................................................................13

3.2.3 Pasivni sistemi vjetra.................................................................................16

3.3 Aktivni sistemi zelenog dizajna......................................................................18

3.3.1 Aktivni solarni sistemi...............................................................................18

3.3.2 Aktivni vjetro sistemi................................................................................18

3.3.3 Aktivni geotermalni sistemi......................................................................19

4 ZAKLJUČAK.........................................................................................................20

5 LITERATURA........................................................................................................21
1 UVOD

Danas, zbog trenutnog stanja okoliša na cijeloj planeti Zemlji, ekologija je postala
nauka koja zadire u svaku poru društvenog života. Ekologija je multidiciplinarna nauka,
međutim ona je sama po sebi nauka o okolišu odnosno, nauka o međudjelovanju živih
organizama i njihovog okoliša. Mnogi poistovječuju ekologiju sa zagađenjem okoline,
zaštitom okoline i slično, jednostavno ekologija je postala sinonim za okoliš. Ali ekologija,
zapravo prestavlja temelj kako bi se mogla rješavati pitanja kakva su zagađenje okoliša i
utjecaj tog zagađenja na prirodu, kako zaštititi organizme i okoliš ili kako gospodariti
prirodnim resursima na održiv, ili barem na najmanje štetan način.
Povećana svijest ljudi o zagađenosti njihove okoline, upravo je dovela do razvoja
nauke o zaštiti okoliša i zaštiti prirode, ali i povezivanja svi drugih nauka u smjeru zaštite
okoliša i prirode, a u cilju očuvanja čovjekovog zdravlja i njegovog staništa. Tako se danas
iznalaze razna rješanja u svim oblastim čovjekovog djelovanja, koja će dovesti do obnove
čovjekovog okoliša.
Čovjekova zabrinutost za zagađenost okoliša nije se pojavila tek posljednjih nekoliko
godina, već su zagađenja zraka, vode, tla i života općenito oduvijek prisutna kao temeljna
društvena pitanja. U posljednjih nekoliko desetljeća, odnosno od pojave industrijske
revolucije kada je zabilježen nagli porast broja tvornica, ispušnih plinova, stvaranja buke i
otpada došlo je i do znaĉajnih promjena u izgledu okoliša.
Zagađenost okoliša ogleda se kroz zagađenje zraka, zemlje, vode, zatim stvaranjem i
gomilanjem ĉvrstog otpada, stvaranjem buke i mijenjanjem izgleda okoliša. Sva zagađenja
okoliša imaju utjecaja na floru i faunu, a posredno i neposredno na čovjeka.
U nastavku rada govorit ću o uticajima arhitekture na okoliš, posrednim i
neposrednim, kao i o zelenom dizajnu, odnosno sistemima koji se kroz arhitekturu mogu
primjenjivati u službi zaštite i očuvanja okoliša.

1
2 UTJECAJ ARHITEKTURE NA OKOLIŠ

Iako se arhitektura i građevinarstvo u osnovi razlikuju, imaju jedan zajenički cilj, a to

je izgradnja objekta. Arhitektura je nauka i umjetnost planiranja i izgradnje objekata, dok se
građevinarstvo bavi tehnologijama, metodama i načinima izgradnje objekata, pa tako obzirom
da je građevina njihov zajedniči rezultat, i svi utjecaji koji taj objekat ima na okoliš su
zajednički.
Građevina je umjetna tvorevina unutar ekosistema koja više ili manje mijenja uvjete
stanovanja, odnosno utječe na promjenu ekoloških činilaca. Ovisno o veličini zahvata, načinu
izgradnje kao i namjeni, odnosno upotrebi građevine, promjene unutar ekosistema mogu biti
podnošljive ili prekomjerne, tako da posljedice neželjenih promjena pogoršavaju ne samo
stanje prirodnog okoliša, već i zdravlje i sigurnost ljudi te mogućnosti napretka i općenito
razvoja ljudske zajednice. Čovjek je oduvijek utjecao na prirodni okoliš, a naročito u
industrijskom i postindustrijskom razdoblju u kojemu su nastale najdalekosežnije promjene.
Zagađenje se može definisati na mnogo načina: ono koje nastaje naposredno u
građevinama (kanalizacija, otpad itd.); zagađenje izazvano tokom proizvodnje materijala i
drugih građevinskih proizvoda; zagađenje i opasnosti pri rukovanju i upotrebi materijala, ali i
druge građevinske i operativne aktivnosti. Dolazi i do velikih promjena u postojećem
okruženju, bilo na zelenom polju ili na prethodno razvijenim lokacijama. Jednostavno uticaji
na okoliš počinju proizvodnjom materijala za gadnju, a završavaju tek rušenjem građevina,
deponovannjem otpada ili njegovom reciklažom.

Slika br.1. Životni ciklus građevina

2.1 Potrošnja resursa, otpad i reciklaža

Arhitektura, odnosno građevina ima direktan utjecaj na potrošnju prirodnih resursa,
bilo da se radi o zemljištu na kojem se gradi ili materijalima i sirovinama za izgradnju. Oko
polovine svih neobnovljivih resursa koje čovječanstvo troši koriste se u građevinarstvu, što ga

2
čini jednom od najmanje održivih industrija u svijetu. Međutim, čovječanstvo je većinu svog
postojanja potrošilo pokušavajući manipulirati prirodnim okolišem kako bi bolje odgovaralo
njegovim potrebama tako da danas naš svakodnevni život provodimo u i na konstrukcijama
jedne ili druge vrste: živimo u kućama, putujemo cestama, radimo i družimo se u zgradama
svih vrsta. Savremena ljudska civilizacija zavisi od zgrada i od onoga što one sadrže za
vrijeme svog postojanje, a ipak naša planeta ne može podržati trenutni nivo potrošnje resursa
koji je povezan sa njima. Vađenje pijeska i šljunka, kao primarnih resursa podrazumijeva
veliki utjecaj na okoliš uslijed gubitka staništa i ekosistema, oštećenja krajolika, potencijalnih
problema slijeganja terena i oslobađanja metana.
Pored toga, mnogi materijali koji se koriste u izgradnji zgrada proizvedeni su na
neodrživ način ili ekološki neprihvatljiv način. Fabrike koje proizvode materijale ispuštaju
štetne emisije CO2. A osim toga pri proizvodnji, nastaje buka i prašina, koja u velikoj mjeri
smanjuje kvalitet života ljudi, a slićni se problemi javljaju i kod reciklaže otpada nastalog pri
rušenju zgrada.
Zatim postoji pitanje transporta. Mnogi materijali nisu svagdje dostupni, niti je njihova
proizvodnja svagdje moguća, pa se materijali često isporučuju iz pojedinih dijelova zemlje ili
čak uvoze iz inozemstva, dok transport takvih materijala ima značajan uticaj na kvalitet
vazduha.
Zgrade su dugotrajne, a gradovi još dugotrajnij, te njihove utjecaje će osjećati i mnoge
generacija poslije nas, pa i u budućnosti nepoznatih resursa, zagađenja i nestabilnih
klimatskih uslova. Dugotrajnost zgrade ovisi o vrijednost zgrade, odnosno o njenoj
sposobnosti da zadovolji potrebe korisnika, da se nosi s promjenjivim uvjetima okoline i da
preživi evoluirajuća očekivanja dizajna i kvalitete. Međutim, i pored dugog vijeka trajanja,
njihovo eventualno rušenje ili rekonstrukcija može proizvesti značajan otpad za odlaganje
zemljišta, osim ako se ponovno ne iskoristi.
Tokom čitavog građevinskog ciklusa, a posebno na kraju, proizvode se velike količine
otpada. Značajne količine otpada nastaju i samim procesom izgradnje, te veći dio otpada se
može izbjeći na licu mjesta, ali nepažnja prema detaljima, neprikladnom materijalu,
dimenzijama, kasnim varijacijama, prekomjernom naručivanju, itd. Doprinose velikim
količinama otpada.
Već ranije je spomenuto da je jedan od resursa koji se troši pri izgradnji objekata
zemljište. Urbanizacija je izazvala veliku potrošnju zelenih površina, poljoprivrednog
zemljišta, kao i šuma, a u cilju razvoja gradova, naselja, industrije i tako dalje.

3
 Pored zemljišta, želim naglasiti da zgrade, odnosno građevine, kroz čitav svoj životni
vijek troše velike količine vode, ali i pored toga veliki su proizvođaći otpadnih voda. Izvori
zagađenja vode na gradilištima su: dizel i nafta; boje, rastvarači, sredstva za čišćenje i druge
štetne hemikalije; građevinski otpad i prljavština. Kada se zemlja očisti, dolazi do erozije tla,
koja dovodi do otjecanja mulja i zagađenja. Mulj i zemljište koje se uvlače u prirodne
vodotoke, pretvaraju ih u mutne, što ograničava filtriranje sunčeve svjetlosti i uništava vodeni
život. Kada otrovne supstance uđu u vodene tokove, one utjeću na život u vodi i svaku
životinju koja ih pije. Zagađivači sa gradilišta također mogu dospjeti i u podzemne vode,
odnosno izvor pitke vode ljudi. A kada se ona jednom zagadi, podzemne vode je mnogo teže
tretirati nego površinske vode.
Svakako velike kolićine otpadnih voda nastaju u toku svakodnevne upotrebe
građevine, bez obzira o njenoj namjeni, da li se radilo o gradi za stanovanje, ili nekoj
industrijskoj građevini, sportskom centru itd.

2.2 Upotreba energije, globalno zagrijavanje i klimatske promjene

U posljednjih sto godina Zemlja se zagrijala za oko 0,5 ° C . Dokazi ukazuju na to da
je globalno zagrijavanje izazvano zbog povećanja koncentracije određenih tragova
stakleničkih plinova, a kao glavni među njima je ugljen dioksid koji se proizvodi kad god se
fosilna goriva sagorevaju da bi se dobila energija. Upotreba energije i emisije ugljičnog
dioksida, usko su vezane, pa tako povećana potreba za energijom direktno utječe i na veću
emisiju CO2.Energija dobivena iz fosilnih goriva koristi se u proizvodnji materijala, tokom
procesa izgradnje, ali i od strane korisnika građevine tokom njenog životnog vijeka, te je
izvor značajnih količina ugljen dioksida. Iako nije najopasnij od tzv. stakleničkih plinova,
proizvodi se u najvećim količinama.pored emisije CO2, dolazi i do emisije drugih plinova
koji utiću na pojavu kiselih kiša i smoga.
Prema američkom Vijeću za zelenu gradnju, zgrade u prosjeku čine 41% svjetske
potrošnje energije. Dva druga najveća potrošača energije nisu ni blizu tolikoj potrošnji.
Industrijski sektor čini 30%, dok saobraćaj čini 29%. Dio toga je zbog velike količine
električne energije koju zgrade koriste. Električna energija je potrebna za sistem osvijetljenja,
sistem hlađenja i zagrijavanja, te svih ostalih sistema koji troše energiju.Globalno, upotreba
energije i emisije ugljen dioksida, brzo raste u posljednjih nekoliko decenija.Glavni potrošači
su razvijene zemlje koje uživaju u životnom standardu kojem teže zemlje u razvoju.
Posljedice stalnog rasta potrošnje energije koje to implicira su potencijalno katastrofalne.

4
Razvijene zemlje moraju poboljšati svoju energetsku efikasnost kao sigurnosna mjera, kako bi
se problem doveo pod kontrolu.

5
3 ZELENI DIZAJN

Zeleni dizajn je sinonim za zelenu arhitekturu, u suštini postoji veliki broj sinonim za
ovaj princip projektovanja objekata, a mnogi često zelenu arhitekturu poistovjećuju sa
održivom gradnjom, što u suštini nije tačno.
Dok je održiva gradnja koncept gradnje baziran na principima održivog razvoja, a sam
održivi razvoj ima za cilj ekonomski, tehnološki, socijalni i kulturni razvoj koji je usklađen s
potrebama zaštite i unapređenja životne sredine i koji omogućava sadašnjim i budućim
generacijama zadovoljavanje njihovih potreba i poboljšanje kvalitete života, zelena
arhitektura je dio održivog građenja koji projektuje i integriše takve sisteme koji oponašaju
prirodne procese. Najjednostavnije rečeno to je arhitektonsko projektovanje koje se izvodi po
principima održivog razvoja
Arhitekte bi trebale isprojektovati zgrade koje su u prijateljskom odnosu prema
okolišu, odnosno zgrade koje su zelenije, pa se bolje mogu prilagoditi okolini, drugim
riječima, trebaju stvoriti zgrade koje su energetski učinkovite, poput zelenih zgrada ili
održivih zgrada koje su dizajnirane da smanje ukupni utjecaj izgrađenog okruženja na ljudsko
zdravlje i prirodu.
Dakle, oni moraju uzeti u obzir:
1. Efikasno korišćenje energije, vode i drugih resursa,
2. Zaštita zdravlja stanovnika i poboljšanje produktivnosti ljudi,
3. Smanjenje otpada, zagađenja i degradacije životne sredine;
Zelene zgrade ili zelena arhitektura je trend koji ovih dana pozitivno utiču na životnu
sredinu jer uzima u obzir očuvanje okoliša i uređenje okoliša prema njegovom prirodnom
izgledu. Zelena arhitektura također, podrazumijeva upravljanje otpadnim vodama i drugim
zagađenjima u procesu izgradnje kako bi se osiguralo da svi vodeni putevi ostanu nezagađeni
od nusproizvodima izgradnje.
Zelena arhitektura ili zelene zgrade imaju i jednu dozu luksuza, koji se ogleda u boljoj
kvalitet vazduha u zatvorenom prostoru. Mnoge studije su otkrile da su, upravo ove zgrade
pogodne za bolje radno okruženje. Ove prednosti uključuju korištenje prirodnog dnevnog
svjetla, velike prozore i dobru cirkulaciju zraka u zatvorenim prostorima, dramatično
povećavaju produktivnost i stambene zgrade, ali imaju značajan učinak i na njihove stanare.
Što znači, da zelena arhitektura nije samo upotreba energetski efikasnih materijala.
Ona takođe uključuje stvaranje proizvoda i sistema sa malim ili skoro nikakvim utjecajem na
životnu sredinu tokom cijelog životnog ciklusa građevine.

6
 Konačno, odnos između arhitekture i životne sredine je veoma jak i ne može se poreći.
Svijesni smo da ukoliko želimo sačuvati naše zdravlje, trebali bismo voditi računa o svim
negativnim utjecajima koje možemo prouzrokovati, gradnjom, stanovanjem, proizvodnjom i
slično.
Arhitektura, kao nauka i umjetnost, treba da ima za cilj stvoriti takav prostor koji će
biti ekološki prihvatljiv, a istovremeno zadovoljiti estetske potrebe, pa je upravo s tim ciljem
nastao jedan potpuno novi koncept u arhitekturi koji smo već ranije spomenuli, a to je zelena
arhitektura, zeleno građenje, održivo građenje..
Zelena arhitektura kao koncept ima za cilj da integriše sisteme koji oponašaju
određene funkcije ekosistema, tj. sisteme iz prirode. Pa tako zelene zgrade koje predstavljaju
rezultat ovog dizajnerskog pristupa, su sistemi koji objedinjuju veliki broj podsistema, koji
nastoje da oponašaju neke prirodne procese, a u cilju smanjenja negativnih utjecaja na okoliš.
Ekološki, zelena arhitektura ima zadatak smanjenje zagađenja, očuvanje prirodnih
resursa i sprečavanje degradacije okoliša.
Ekonomski, smanjuje količinu novca koju korisnici zgrada moraju da troše na vodu i
energiju i poboljšava produktivnost onih koji koriste zgradu.
I, društveno, zelene zgrade su zamišljene da budu lijepe i izazivaju samo minimalan
utjecaj na krajolik.
Zelena arhitektura kao ekološki prihvatljiva arhitektura trebala bi da sadrži neke od
slijedećih karakteristika:
 Ventilacijski sistemi dizajnirani za  Upotreba alternativnih izvora energije,
 Upotreba eko - materijala,
efikasno grijanje i hlađenje,
 Upotreba lahko dostupnih materijala,
 Energetski efikasno osvjetljenje i uređaji,
 Racionalno korištenje šuma,
 Vodovodne instalacije koje štede vodu,
 Adaptacija starih zgrada,
 Maksimalna upotreba pasivne energije,
 Reciklaža,
 Prilagođavanje objekata krajoliku,
 Efikasno korištenje prostora itd.

7
 Nijedna zelena zgrada neposjeduje sve navedene karakteristike, te se gradnja takvih
zgrada bazira na četiri glavne oblasti:
1. Prilagođavanju prirodnom okruženja,
2. Izbor materijala,
3. Energetska efikasnost,
4. Kvalitet zraka u zatvorenom prostoru;

3.1 Metodologija projektovanja zgrada prema konceptu održivog građennja

3.1.1 Osnove arhitektonskog projektovanja

Prvi princip, koncepta zelene arhitekture, je upoznavanje lokacije. Upoznavanje i
analiza okoline omogućava, stvaranje takvog okružennja koje će zadovoljiti potrebe i fukciju
objekta, ali neće naštetiti okruženju, niti će u znatnoj mjeri promijeniti trenutni izgled
krajolika, što znači da će se oblik i izgled zgrade prilagoditi tom okruženju. Prilikom odabira
lokacije mora se paziti da se što manje uništavaju prirodna staništa i biljke.
Ovaj pristup sugeriše da se oblikom zgrade i izborom prirodnih materijala, osigura i
ugodno okruženje unutar zgrade. Oblik zgrade ima utjecaj na grijanje objekta, odnosno
potrošnju energije za zagrijavanje. Kod projektiranja konceptom održive gradnje preferira se
kompaktan i jednostavan oblik zgrade, sa što manje konzolnih istaka, balkona ili razvedenih
pročelja, što doprinosi boljim toplinskim svojstvima zgrade. Vrlo je važno da se uvaži pravilo
da vanjska površina plašta zgrade u odnosu na volumen bude što manja, odnosno da faktor
oblika bude što manji. Sve što je u skladu sa prirodom pozitivno utjeće na nas, pa tako
imaterijali kojim gradimo zgrade u kojima boravimo.
Sam arhitektonski dizajn koz koncept održivog građenja bi trebao da smanji utjecaje
na okolinu, što se, pored oblika zgrade, postiže i orijentacija zgrade, prilagođavanju lokalnim
klimatskim i terenskim uvjetima, prirodnom ventilacijom, upotrebom pasivne energije,
tretiranjem otpadnih voda, ponovnom upotrebom otpadne vode itd.
Orjentacija zgrada u najvećoj mjeri utjeće na iskorištavanje solarne energije, tačnije
optimalnom orijentacijom osvijetljava se prostor unutar i u značajnoj mjeri utjeće na grijanje
istog. Količina sunčeva zračenja ovisi o godišnjim dobima i dnevnom kretanju sunca, pri
projektovanju treba paziti da se sunčeva energija iskoristi u zimskom periodu, a da se ljeti
njen utjecaj smanji. Prilikom projektiranja potrebno je obratiti pažnju na orijentaciju pojedinih
prostorija unutar zgrade s obzirom na strane svijeta, čime se postiže kvalitetniji i ugodniji
boravak u svakoj prostoriji, ovisno o njenoj namjeni.
Optimalno tlocrtno rješenje u velikoj mjeri djeluje na smanjenje gubitaka energije, pa
je preporuka da se uz sjeverni zid planiraju one prostorije sa nižom temperaturom, a na južnoj

6
one koje zahtijevaju više sunaca, odnosno veću temperaturu i više osvijetljenja. Toplinski
gubitci kroz zid su veći što je veća temperaturna razlika između vanjske i unutarnje površine.
Da bi se smanjili transmisijski toplinski gubitci u kući, smisleno je na sjevernoj strani, gdje
je temperatura na vanjskoj strani zida najniža, predvidjeti prostor s nižom temperaturom kao
npr. stubišta, ostave i druge pomoćne prostorije. Na južnoj strani preporučljivo je projektirati
dnevne prostore koji zahtijevaju više temperature, budući da postoji mogućnost da se na
takvim dijelovima dogrijavaju sunčevom energijom. Izvan toplinskog plašta preporučuju se
isto tako i smještaj stubišta i hodnika, posebno u višestambenim zgradama gdje i inače
predstavljaju veliki dio volumena zgrade. Na taj način štedi se već dio energije potreban za
grijanje.
Zelena arhitektura se svojim dizajnom prilagođava lokalnoj ekologiji, geologiji i klimi,
te zavisi od karaktera određenog gradilišta i od potreba investitora i korisnika.

3.1.2 Zeleni krovovi

Zelena arhitektura kao sistem mjera koje se poduzimaju pri gradnji, odnosno
projektovanju zgrada u najvećoj mjeri bazira se na arhitektonski dizaj zgrada, koji sam za
sebe predstavlja sistem komponenata koje čine ekološki prihvatljiv koncept gradnje. Tako
jedno od češćih arhitektonskih rješanja krova su zeleni krovovi.Pojam zeleni krov koristi se za
krovove koji su ozelenjeni, ali i za one koji koriste neki vid zelene tehnologije.
Kada su u pitanju zeleni krovovi osim estetski ugodnijeg izgleda, multifunkcionalni
su, te mogu biti razlićite namjene. Zeleni krovovi mogu služiti kao terase, travljak, cvijetnjak
ili vrt, a pored toga prednosti zelenih krovova su brojne.
Zeleni krov prije svega služi kao toplotni izolator, zimi spriječavaju gubitak toplote, a
ljeti sprječava pregrijavanje prostora iznad kojih se nalazi, te smanjuje i ljetnu vrućinu
prostora u svojoj neposrednoj okolini, a to je tokom ljeta važna kvaliteta. Zeleni krovovi
zadržavaju padavine koje rastinje zatim kroz listove polahko ispušta u okolinu. To smanjuje
prevelike i neugodne ljetne temperature, ali i temperaturne oscilacije te povećava relativnu
vlažnost zraka. Biljke zasađene na zelenim krovovima pridonose poboljšanju zraka u svojoj
okolini jer ga ujedno i pročišćavaju. Za svoj razvoj trebaju ugljen dioksid, pa ujedno
proizvode kisik koji je čovjeku potreban za život. Usto su filter za prašinu i druge štetne tvari
u zraku. Zadržavaju velike količine padavina, od 40% do 90%, pa na taj način štite i od
pojave poplava. Zeleni krovovi spriječavaju i šitenje požara, i djeluju na redukciju buke.
Zeleni krovovi mogu pružiti stanište raznim vrstama organizama i tako obnoviti ekološke
cikluse koje je uništila gradska infrastruktura.

7
3.1.3 Zeleni zidovi
U odnosu na zelene krovove, zeleni zidovi mogu da prekriju zelenilom veću površinu,
a posebno u onim područjima na kojima se grade visoki neboderi. Prednosti koje ovi zidovi
nose sa sobom su skoro identični kao kod ravnih krovova.
Prednosti biljaka i prirodnog okoliša su svima poznate, pa tako i zeleni zidovi imaju
nekoliko bitnih utjecaja na klimu u zgradama i prostorima:
1. doprinose proizvodnji kisika
2. smanjuju količinu ugljen dioksida, prašine i ostalog zagađenja u zraku
3. smanjuju buku
4. stvaraju zdraviju klimu i smanjuje efekt „bolesnih zgrada”
5. ljeti hlade prostor, a zimi ga griju
6. imaju psihološki utjecaj – smanjuju stres i povećavaju produktivnost.
Zeleni zidovi imaju planirano uzgojenu vegetaciju, odvojenu od konstruktivnog dijela
koji je zaštićen od mogućeg destruktivnog utjecaja biljaka. Osnovni zahtjev koji zeleni zidovi
postavljaju jest navodnjavanje. Kako zbog vertikalnog prostiranja nije moguće osigurati
prirodnu opskrbu vodom, svi zeleni zidovi moraju imati izveden sistem navodnjavanja.
Tipologija zelenih zidova se vrši na osnovu vrste biljke, medija rasta i načina gradnje.
Tako imamo zelene penjuće zidove, koje koriste biljke penjačice koje će prirodno prekriti
zidove, uz pomoć rešetke ili nekog drugog potpornog sistema. Višeći zeleni zidovi koji imam
slićan sistem rasta kao kod penjućih. I živi zidovi koji se sastoje od konstrukcije koja je
ovješena na zid i koja sadrži hranjivi medij, biljku i sistem za navodnjavanje (i dohranu).

3.1.4 Materijali zelene gradnje

Najjednostavnije rečeno to su materijali koji imaju znatno manju utjecaj na okoliš, ali i
samog čovjeka, njegovo zdravlje i produktivnost. Ekološka prihvatljivost materijala razmatra
kroz utjecaje na okoliš tokom čitavog njegovog životnog ciklusa, te su to materijali
obnovljivih resursa.
Materijali zelene gradnje smanjuju troškove održavanja zgrada, poboljšavaju
energetsku efikasnost zgrade, odnsono smanjuju potrošnju energije, a ujedno i zagađenje
okoliša. Stvaraju ugodno okruženje u zatvorenom prostoru, što direktno utječe na zdravlje i
produktivnost korisnika takvih zgrade. Moguća je ponovna upotreba i reciklaža tih materijala,
te se ne bi stvarale deponije otpadnog materijala.
Materijali koji se koriste pri izgradnji zelenih zgrada su najprirodniji materijali, koji su
jako malo obrađeni i pri njihovoj proizvodnju utjecaj na okolini je minimalan. Materijali koji
su zajednički za mnoge vrste zelenih građevina su glina i pijesak. Kada se pomeša sa vodom i
obično sa slamom mogu se formirati blokovi od gline. Ostali materijali koji se obično koriste

8
u zelenoj gradnji su: zemljani materijali (u izvornom obliku ili zajedničkim djelovanjem sa
drugim materijalom), drvo (kao drveni nosivi elementi, grede i stubove, a velika je primjena i
u unutarnjem uređenju), slama, bambus i kamen. U prirodnoj gradnji uobičajen je širok
spektar ponovno korištenih ili recikliranih neotrovnih materijala, uključujući reciklirani beton,
opeku, vjetrobranska stakla vozila i drugo reciklirano staklo.
Razvoj nauke i tehnologije, u velikoj mjeri utječe i na proizvodnju novih materijala,
koji zadovoljavaju i mehaničke i ekološke zahtjeve vezane za materijal, te je podjednako
važno birati materijale koji su ekološki prihvatljivi i za konstrukciji, unutarnje uređenje i
svakako za izolaciju zgrade.

9
3.2 Pasivni sistemi zelenog dizajna

3.2.1 Pasivni solarni sistem

Pasivni sistem korištenja Sunčeve energije osnovni je i najjeftiniji način korištenja
energije iz okoline, postoje dva pasivna solarna sistema.jedan je pasivni solarni sistem koji se
oslanja na Sokratov model solarne kuće, a drugi je Trombov zid.
Već Sokratov model kuće pokazuje da su ljudi hiljadama godina razmišljali kako da se
pasivnom arhitekturom zaštite od hladnoće i topline.

Slika br.2. Sokratova solarna kuća

Sokratova solarna kuća bila je tlocrtno trapeznog oblika s bazom okrenutom prema
jugu, s masivnim vanjskim zidom od kamena, s minimalnim otvorima na prednjoj strani
namijenjenih za provjetravanje. Trijem je bio otvoren prema jugu, što je omogućavalo da
Sunčeve zrake ljeti gotovo uopće ne ulaze u prostor, a zimi, kada zrake Sunca padaju niže,
griju cijeli prostor.
Pravila pasivnog solarnog sistema:
1. Pravilna orijentacija objekta prema stranama svijeta,
2. Velike staklene plohe na osunčanoj strani,
3. Nadstrešnica koja sprečava ljeti prodor svjetlosti u unutrašnjost,
4. Toplotna izolacija,
Na većinu već postojećih zgrada teško je primjeniti pasivni solarni sistem, te je
najbolje pri samom projektovanju ukomponovati pasivni solarni sistem na zgradu.
Kod projektiranja pasivne solarne gradnje potrebno je dobro prilagoditi dijelove
površina južnih fasada objekata da dobro apsorbiraju Sunčevu energiju. Ovo se postiže tako
da se spomenute površine oboje crnom bojom i na određenom rastojanju od zida zatvore
staklenom ili plastičnom pločom. Sunčevo zračenje ulazi kroz velike staklene stijene i

10
direktno zagrijava prostoriju. Dozračena toplina se uskladištava u elementima prostorije
(zidovima, podu i stropu) ili u posebnim spremnicima (pijesak ili tekućina) koji se zagrijavaju
danju, a daju toplinu noću.
Pasivni solarni sistemne završava se vanjskim uređenjem objekta, od velike je vaznosti
i unutrašnnje uređenje, primjena određenih boja, materijala, ali i sam razmještaj nmještaja.
Ovakav pasivni solarni sistem, omogućava i manju upotrebu električne energije za dnevno
osvjetljenje, obzirom da kroz staklene površine prodire dovoljno sunčeve svjetlosti.

Slika br. 3. Savremena kuća sa pasivnim solarnim sistemom

Usavršavanje pasivnog solarnog sistema za zagrijavanje prostorija zasnovanog na

temelju direktnog apsorbiranja Sunčeve energije izveo je 1956. godine francuski znanstvenik i
konstruktor Feliks Tromb. On je u Pirinejima sagradio solarnu kuću koja je na južnoj strani
imala masivan zid obojen crnom bojom i koji je bio zastakljen, pa je istodobno bio solarni
kolektor, akumulator topline i uređaj za grijanje. Matematičkom analizom je utvrdio da taj zid
mora biti masivan kako bi sačuvao energiju koja dolazi do njega, pa je po njemu i dobio ime
Trombov zid.
Trombov zid izrađuje se od opeke, betona ili kamena i obično je debljine od 20 do 40
cm, a sve debljine manje od 20 cm dovode do brzog zagrijavanja i pregrijavanja prostorija. S
druge strane, ako je zid deblji od 40 cm neće tijekom noći zagrijavati unutrašnju stranu

11
prostorije. Na udaljenosti od 2 do 10 cm ispred zida nalazi se staklo. U praktičnoj primjeni su
dvije varijante Trombovog zida: bez otvora i s otvorima pri dnu i vrhu zida. Sunčeve zrake
prolaze koso kroz zastakljenu površinu i padaju na Trombov zid koji se zagrijava. Oko ove
topline akumulira zid, a ostalih zagrijava prostoriju. Brzina prenošenja topline s vanjske na
unutarnju stranu zida zavisi od materijala od kojega je napravljen i od njegove debljine.
Usisani zrak kroz donji otvor zida dospijeva u prostor između zida i staklene površine. U
međuprostoru zrak se zagrijava Sunčevom energijom, postaje lakši i počinje strujati prema
gore. Zagrijani zrak prolazi kroz gornji otvor Trombovog zida i ulazi u prostoriju koja se grije.
Zatim se zrak hladi, postaje teži, pada niže i ulazi ponovno kroz donji otvor Trombovog zida u
prostor između zida i staklene površine. Tako se ponavlja opisani kružni ciklus.

Slika br.4.Trombov zid

3.2.2 Sistemi efikasnosti vode

Voda je neophodna za ljudski život, zapravo, može se smatrati gorivom za ljude.
Mnogi misle da vode ima u izobilju, ali međutim voda nije neograničen resurs. Konkretno,
sveža pitka voda ključna za ljudski opstanak brzo se iscrpljuje. Od izuzetne važnosti je
reducirati potrošnju pitke vode u svakodnevnom životu, i to kroz očuvanje vode i efikasnost
vode.
Očuvanje vode - Podrazumijeva smanjenje korištenja vode i svakodnevno potraga za
boljom načinom upravljanja potrošnjom vode.
Efikasnost vode - Jednostavno rečeno, to znači odgovorno korištenje slatke vode i
smanjenje ukupne upotrebe vode i minimiziranje otpadnih voda. Ona takođe ukazuje na
upotrebu poboljšanih praksi i tehnologija koje pružaju usluge jednakog ili boljeg života uz
smanjenu potrošnju vode. Efikasnost vode je značajan dio zelene arhitekture čije strategije i

12
tehnologije smanjuju količinu pitke vode koja se troši u zgradama. Postoje različiti sistemi i
tehnologije koje se primjenjuju kako bi se poboljšala efikasnost vode, kao što je prikupljanje
kišnice, recikliranje i ponovna upotreba otpadne vode, tehnologija niskog protoka itd.
Tri ključne komponente efikasnosti vode u zelenim zgradama su:
1. Smanjiti upotrebu pitke vode u zgradama,
2. Smanjeti upotrebu vode radi uštede energije,
3. Smanjiti količinu otpadne vode radi očuvanja životne sredine;

3.2.2.1 Sistem prikupljanja kišnice

Sistem prikupljanja kišnice predstavlja aktivno sakupljanje i distribucija kišnice koja
se, umjesto odlaska u kanalizaciju, koristi u svakodnevnom životu. Obično se kišnica sakuplja
sa krovova, odlaže se u rezervoar, nakon filtracije. Kada se voda pročisti, može se koristiti za
uzgoj, vrtlarstvo i druge kućne potrebe.

Slika br.5. Sistem prikupljanja kišnice

3.2.2.2 Sistem reciklaže otpadnih voda

Sistem reciklaže otpadne vode u suštini može tretirati onu otpadnu vodu koja nije
došla u dodir sa otpadnom vodom iz toaleta. U osnovi tretira seona voda koja je dolazi iz tuša,
kade umivaonika, sudopera, mašine za pranje veša i posuđa.
Tretman otpadne vode može uključivati:
1. Filtriranje,
2. Odvajanje čvrstih materija,
3. Flotacija i odvajanje lakših materija,
4. Aerobna ili anaerobna digestija,
5. Hemijska ili UV dezinfekcija;
Ali opet, bez obzira na tretman, takva voda nikada nije sigurna za piće, ali se može
koristiti za ispiranje toaleta, pranje veša i navodnjavanje. Jedna od glavnih prednosti

13
recikliranja otpadne vode je da je to ogroman izvor sa niskom koncentracijom organske
materije.

Slika br.6. Sistem reciklaže otpadnih voda

3.2.2.3 Smanjenje pritiska

Ovih dana, ventili za redukciju pritiska se vrlo često ugrađuju u visokim stambenim i
poslovnim zgradama kako bi se održao stalni pritisak vode na vodovodnim cijevima preko
cijele zgrade od vrha do dna. Sa tim višim pritiscima, voda teče kroz sistem sa većim
protokom kroz priključne stezaljke iznad nominalnog kapaciteta, tako se dodatno voda gubi.
U većini slučajeva pritisci se mogu smanjiti kroz primenu dodatnih ventila za smanjenje
pritiska. Osim toga, viši pritisci mogu slomiti cijevi i oštetiti uređaje koji mogu rezultirati još
većim otpadom vode.

3.2.2.4 Rashladni tornjevi

Zelene zgrade koriste sisteme hlađenja isparavanjem radi uštede energije. Takvi
sistemi koriste vodu za hlađenje. Imajući u vidu ogromnu potrebu za očuvanjem vode, voda
koja koristi takve rashladne tornjeve je voda koja nije za piće, a ista se iznova i iznova
reciklira.

3.2.2.5 Vodovodne instalacije niskog protoka

Nisko-protočne vodovodne instalacije kao što su slavine, glave tuša i toaleti postale su
danas sve češće obilježje u zelenim kućama. Velike količine vode se štede upotrebom
vodovodnih instalacija koje su dizajnirane da rade sa manje vode. Na primer, toaleti su nekada
radili sa 7 galona po ispuštanju, ali ovih dana mogu efikasno da koriste samo 1,3 galona - to
jasno znači uštedu vode od preko 80 procenata.

14
3.2.2.6 Biljni uređaji za prečišćavanje otpadnih voda
Biljni uređaji ili vještačke močvare su uređaji koji će smanjiti negativne utjecaje
otpadnih voda na okolinu. Biljni uređaji su kompleksni biološki sistemi koji oponašaju
procese u prirodi. Jednostavan su, prihvatljiv i ekonomski opravdan način zaštite voda.
Biljni uređaj se sastoji od jednog ili više bazena kroz koje prolazi otpadna voda i ona
se na tom putu pomoću bioloških, fizikalnih i hemijskih procesa pročisti. Bazeni se grade s
blagim nagibom i s dnom obloženim nepropusnom folijom ili ilovačom. Na takvu se podlogu
stavlja supstrat u koji se sade autohtone biljke poput trske, šaša, rogoza i sličnih. Procesi koji
se odvijaju u biljnim uređajima predstavljaju kombinaciju fizikalnih, kemijskih i bioloških
procesa. Ti procesi oponašaju prirodu i na taj način obrađuju različite otpadne vode
uklanjajući kontaminante.

3.2.3 Pasivni sistemi vjetra

3.2.3.1 Prirodna ventilacija

Termin prirodne ventilacije koristi se za način ozračivanja prostorija, koji upotrebljava
prozore, vrata ili sprecijalne otvore koji su dizajnirani isključivo za tu namjenu. Jednostavnije
rečeno prirodna ventilacija omogućava strujanje zraka kroz prostoriju ili zgradu, s ciljem
zamjene onečišćenog zraka sa sviježim zrakom bez upotrebe mehaničke energije. Što znači da
se prostor ventiliše prirodnim putem, jer je strujanje zraka izazvano razlikom pritisaka zbog
vjetra ili temperaturnih razlika unutarnjeg i vanjskog prostora.

Slika br. 7. Prirodna ventilacija

3.2.3.2 Hvatači vjetra

Hvatač vjetra je arhitektonski uređaj koji se koristi već vjekovima kako bi se stvorila
prirodna ventilacija u zgradama. Funkcija ove kule je uhvatiti hladniji povjetarac koji
preovladava na višem nivou iznad tla i usmjeriti ga u unutrašnjost zgrada.

15
 Slika br. 8. Princip rada hvatača vjetra
Osnovni element ovog prototipa je visoka kula kvadratne osnove. Na vrhu kule nalaze
se otvori postavljeni, najčešće, na sva četiri zida. U osnovi kula je pregradama podijeljena na
kanale kojima se kreće vazduh. Hvatači vjetra koristi se za prozraćivanje objekata, ali i a
pasivno hlađenje, zrak koji se uhvati dodatno se hladi mlazom vode, zbog smanjenje
temperature on pada niže te dospijeva do prostorija objekta, na taj način one postaju hladnije i
sviježije.

Slika br. 9. Hvatač vjetra

16
3.3 Aktivni sistemi zelenog dizajna
Tradicionalne zgrade troše više energetskih resursa nego što je potrebno i stvaraju
različite emisije i otpad. Jedna od značajnih komponenti u konceptu zelenih zgrada je
korištenje obnovljive energije, odnosno energije sunca, vjetra i geotermalnu energiju. Solarna
energija i energija vjetra su povremeni izvori energije, tako da se ovi izvori moraju
kombinovati sa drugim izvorima energije ili uređajima za skladištenje. Dok su baterije i / ili
superkondenzatori idealan izbor za kratkoročno skladištenje energije. Energetski sistem
koncepta zelene arhitekture se sastoji od obnovljivih izvora energije, skladištenja energije i
upravljanja energijom.

3.3.1 Aktivni solarni sistemi

Aktivni solarni sistemi se sastoje od solarnih kolektora ili/i solarnih panela.
Solarni paneli su sastavljeni od niza fotonaponskih ćelija. Može se koristiti u većim
fotonaponskim sistemima za proizvodnju električne energije. Sunčevo zračenje koje dolazi do
solarnog panela pretvara se u jednosmernu električnu energiju. Količina enlektrične energije
koju može da proizvede jedan solarni panel zavisi od njegove snage, lokacije gde je
postavljen, broja sunčanih sati.
Solarni kolektor sakuplja toplotu tako što apsorbuje Sunčevo zračenje. Solarni
kolektori kolektuju toplotu, oni ne proizvode električnu energiju. Ima više vrsta solarnih
kolektora, najčešći su pločasti i vakumski. Ipak postoje i druge vrste poput koncentrirajućih
(paraboličnih) solarnih kolektora koji se koriste u solarnim elektranama. Oni ne proizvode
direktno električnu energiju, već toplotnu energiju, zagrevaju vodu i proizvode vodenu paru
od koje se kasnije dobija električna energija. Medjutim solarni kolektori se obično koriste u
domaćinstvima za zagrevanje sanitarne vode, dogrevanje i eventualno grejanje prostora.

3.3.2 Aktivni vjetro sistemi

Snaga vjetra je konverzija energije vjetra u alternativne oblike energije, uključujući
turbine na vjetar za proizvodnju električne energije vjetra, vjetrenjače za mehaničku energiju i
pumpe za vodu za pumpanje ili odvodnju vode.
Vetroturbine su uređaji koji pretvaraju energiju vjetra u mehaničku energiju, koja se
zatim može koristiti za proizvodnju električne energije. Postoje dvije različite vrste
vjetroturbina: turbine horizontalne osi i turbine s vertikalnom osi. Postoje različite varijacije
ovih turbina koje se mogu koristiti i pri izgradnji zelenih zgrada.

17
3.3.3 Aktivni geotermalni sistemi
Umjesto tradicionalnog kondenzatora i peći, geotermalna toplotna pumpa se koristi za
grijanje i hlađenje zgrade. Izdvajanjem toplote iz spoljnog vazduha, toplotna pumpa može
nekoliko puta da ispusti toplinu u zgradu kao toplotna vrijednost električne energije koju troši.

Slika br.10. Aktivni energetski sistemi

18
4 ZAKLJUČAK

Iako je čovječanstvo jedini krivac trenutne zagađenosti okoliša, i svih posljedica

izazvanih upravo tim zagađenjima, uz velike napore danas se iznalaze različite mjere, sistemi,
rješenja koja će sačuvati našu životnu sredinu i obnoviti je. Arhitektura, odnosno građevina u
velikoj mjeri zagađuje okolinu, ali isto tako novim rješenjima i primjenom različitih sistema,
može unaprijediti proces obnove životne sredine.

19
5 LITERATURA

1. Udoviĉić, B., Ĉovjek i okoliš, Zagreb, Kigen,2009

2. Ibrahim, M.M., The Effect of Digital Design Tools on Green Architecture,Al Waili,
Ain Shams University - Faculty of Engineering 2008
3. Ragheb, A., et al (2015). Green architecture: a concept of sustainability, Procedia -
Social and Behavioral Sciences 216 ( 2016 ) 778 – 787
4. http://ekologija59.blogspot.com/2015/10/definicija-ekologije.html(pristupljeno:
01.05.2019.)
5. http://www.kuranskifenomeni.com/2011/03/covjek-i-zagadenje-okoline/(pristupljeno:
01.05.2019.)
6. https://bosscontrols.com/buildings-impact-environment/(pristupljeno: 01.05.2019.)
7. http://www.ierek.com/news/index.php/2016/04/13/the-relationship-between-
architecture-and-environment/(pristupljeno: 01.05.2019.)
8. http://www.sustainablebuild.co.uk/pollutionfromconstruction.html(pristupljeno:
03.05.2019.)
9. https://www.greenbuildingsolutions.org/life-cycle-assessment/environmental-issues-
construction/(pristupljeno: 03.05.2019.)
10. http://www.elitemadzone.org/t352030-16(pristupljeno: 03.05.2019.)
11. http://zelenikrovovi.rs/zeleni-krovovi/prednosti-zelenih-krovova/(pristupljeno:
05.05.2019.)
12. http://gosmartbricks.com/water-efficiency-green-buildings/(pristupljeno: 05.05.2019.)
13. http://www.kestrelwind.co.za/content.asp?pageid=379(pristupljeno: 05.05.2019.)

20