Book

Don Antun Liepopili
STON U SREDNJIM VIJEKOVIMA
CRKVENO-ISTORIJSKA STUDIJA,
NA ODGOVOR EPISKOPU NIKODIMU
Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 1 2/21/2019 5:14:01 PM

Nakladnik
OGRANAK MATICE HRVATSKE U STONU
Za nakladnika
SONJA BAJURIN
PETRA BILIĆ STEPIĆ
DALIA FICOVIĆ FRANUŠIĆ
JOSO STEPIĆ
SANDRA VULETIĆ
Autor
Don ANTUN LIEPOPILI
Autor uvodnih studija

Dr. sc. VINICIJE B. LUPIS
Urednik
Dr. sc. VINICIJE B. LUPIS
Ocjenitelji
Dr. sc. BRANKO MATULIĆ
Dr. sc. TOMISLAV ŠEPAROVIĆ
Lektura i korektura
KARMELA PROSOLI
Oblikovanje korica
ZVONIMIR PROSOLI
Oblikovanje teksta
ZVONIMIR PROSOLI
Slika na ovitku
Naslovnica 1. izdanja
Tisak
Tiskara Zelina d. d., Sveti Ivan Zelina
Naklada
500 primjeraka
Copyright © Ogranak Matice hrvatske u Stonu, 2019.
ISBN 978-953-59219-1-2
CIP zapis dostupan je u računalnom Skupnom katalogu hrvatskih knjižnica

pod brojem 580382032

Don Antun Liepopili
STON
U SREDNJIM VIJEKOVIMA
CRKVENO-ISTORIJSKA STUDIJA,
NA ODGOVOR EPISKOPU NIKODIMU
Priredio
VINICIJE B. LUPIS
Ogranak Matice hrvatske u Stonu

STON, 2019.

KAZALO
1. Proslov 7
2. Životopis don Antuna Liepopilija 13
3. Povijesni osvrt na knjigu don Antuna Liepopilija
Ston u srednjim vijekovima. Crkveno-istorijska studija,
na odgovor episkopu Nikodimu 21
4. Povijesni pregled Zahumske (Stonske) biskupije
od prvih početaka do 1300. godine 43
5. Ston u srednjim vijekovima. Crkveno-istorijska studija,
na odgovor episkopu Nikodimu 69
Recenzije 151

1.
PROSLOV
K ao markantna osobnost svojega doba, nadasve na području dušo-

brižništva i karitativnog rada Dubrovačke biskupije, don Antun
Liepopili bio je uronjen u politički život svijeta koji ga je okruživao. Bio
je nacionalno osviješteni crkveni političar, koji je djelovao u društvu u
skladu s katoličkim i kršćanskim načelima. Živio je u doba kada je papa
Leon XIII. glasovitom enciklikom Rerum novarum od 15. svibnja 1891.
duboko potresao katoličko društvo onoga vremena. Don Antun Liepo-
pili djelovao je, također, posve u duhu »Doktrinarne note o nekim pita-
njima koja se odnose na zauzimanje i ponašanje katolika u političkom
životu« od 24. studenoga 2002., koju je Kongregacija za nauk vjere Svete
Stolice objavila čak jedno stoljeće poslije. Njegov društveni angažman
bio je sukladan tomu aktu Svete Stolice, upućenom na osobit način ka-
tolicima političarima, ali i svim vjernicima koji su pozvani na sudje-
lovanje u javnom životu i u politici demokratskih društava. Hrvatski
blaženik Ivan Merz 1924. godine nedvosmisleno je potvrdio suvremeno
stajalište prema politici i društvu (što je don Antun Liepopili jasno i
dosljedno provodio tijekom cijelog života), a koje je u svojem tekstu ob
javio u Katoličkom listu: »Vidiš, kršćanski mladiću, vjera i politika se ne
isključuju. Kao što si ti član Katoličke Crkve, tako si ti građanin jedne
države. Kada se baviš politikom, ti moraš raditi na tome da se izaberu
onakvi narodni zastupnici koji vole svetu Crkvu, koji će u Sabornici

poraditi na tome da ona može vršiti onu veliku zadaću koju je dobila
od samog Boga. A jer se danas dolazi do političke moći samo pomoću
političkih stranaka, to stupi u onu stranku, koja je svoj rad postavila na
načela katoličke vjere i ćudoređa.« Ta načela suvremenoga katoličkog
angažmana zasigurno su bila konstanta Liepopilijeva svećeničkog dje-
lovanja. Uz svoj svećenički poziv, bogati karitativni i kulturni rad, velik
dio njegovih intelektualnih snaga odnosila je borba sa sve agresivni-
jim svetosavskim ekspanzionizmom i velikosrpskim posezanjima za
hrvatskim krajevima, a nadasve
na negaciju postojanja Hrvata
– koji su se, kako tvrdi svetosav-
ska historiografija, pojavili kao
proizvod katoličke propagande.
Proces otimanja hrvatske kultur-
ne baštine i bezobzirnoga veliko-
srpskog falsificiranja povijesnih
činjenica kulminirao je u osob-
nosti episkopa Nikodima Milaša,
velikosrpskog mitomana i osobe
upitnog morala, te jednoga od
najglasnijih predstavnika veliko
srpskog prisvajanja hrvatskih kra
Don Antun Liepopili, fotografija u vla jeva, povijesti i baštine. Poput
sništvu Znanstvene knjižnice u Dubrov- proroka, don Antun Liepopili na-
niku stupa u svojoj studiji Ston u sred-
njim vijekovima. Crkveno-istorij-
ska studija, na odgovor episkopu Nikodimu (1915.), za koju moramo reći
kako je bila pravodobno napisan osvrt na povijesni velikosrpski pamflet
Ston u srednjim vijekovima (1914.) pseudopovjesničara Nikodima Mila-
ša. U svojem radu don Antun Liepopili daje jasne i britke odgovore na
sve tamo iznesene laži, ne ulazeći u kritiku pseudopovijesti Pravoslavne
Dalmacije istoga autora, držeći da su na nju pozvani reagirati ostali in-
telektualci sa širega dalmatinskog područja.

Ovdje postavljamo pitanje: Zašto uopće Matica hrvatska – Ogra-
nak Ston u XXI. stoljeću pretiskuje jednu knjižicu s početka XX. stolje-
ća, i je li ta knjižica i danas aktualna? Odgovor je jednostavan: Pretisku-
je ju zato što je ona, na žalost, doista i danas aktualna. Uz ovo pitanje
moramo usporedno postaviti i tvrdnju kako se rad povjesničarâ koji
obrađuju mjesnu povijest najčešće vrjednuje tek znatno poslije. Kao što
smo ustvrdili, Liepopilijevo reagiranje bilo je pravodobno, no knjiga
episkopa Nikodima Milaša posijala je sjeme zla. Premda sa znanstve-
nog stajališta knjiga Pravoslavna Dalmacija, čija je nadopuna Ston u
srednjim vijekovima. Crkveno-istorijska studija episkopa Nikodima, ne
bi prošla ozbiljniju povjesničarsku analizu, ona je više od jednog sto-
ljeća nadahnuće velikosrpske mitologije, koja negira svaki oblik povi-
jesnog postojanja Hrvata kao katolika u Dalmaciji, dubrovačkom kra-
ju i Hercegovini, te povezuje Srbe s djelovanjem sv. Pavla u I. stoljeću
poslije Krista. Ston u srednjim vijekovima ujedno je posljednji u nizu
povijesnih pamfleta episkopa Nikodima Milaša. Prema povjesničarima
koji su se njima bavili, njegove knjige su »gomila laži, neistina i kri-
votvorina, ali u isto vrijeme ‘evanđelje’ i temelj velikosrpstva i srpske
osvajačke politike, negiranja i samog postojanja Hrvata i katolika, te-
melj velikosrpske mitologije u Dalmaciji, posebno sjevernoj«. Hrvatska
je historiografija, na žalost, sve do 1998. godine čekala nastanak dje-
la Osvrt na knjigu »Pravoslavna Dalmacija« E. Nikodima Milaša, koju
je napisao fra Stanko Bačić, a izdala ju je Matica hrvatska – Ogranak
Zadar na 404 stranice (osamdesetak godina stariji osvrt Antuna Lie-
popilija izišao je na 82 stranice). Ignoriranje hrvatske historiografije,
uvjetovano bremenitim XX. stoljećem, dovelo je do toga da je knjiga
Pravoslavna Dalmacija bila jedan od ideoloških temelja velikosrpskoj
agresiji na Hrvatsku 1991. godine, a vodstvo Srpske pravoslavne crkve
u svojem agresivnom svetosavlju i dalje u suverenoj Republici Hrvat-
skoj veliča ideologa velikosrpstva Nikodima Milaša, pretiskuje njegova
djela, pokušava ga kanonizirati te uspostavlja crkveno odličje, koje do-
bivaju čak i predstavnici Hrvatskog sabora. Knjiga don Antuna Liepo-
pilija stoga je i danas aktualna i svjedoči o tome da je Dubrovačka bi-

skupija tada imala visokoobrazovani kler, koji je bio sposoban uhvatiti
se u koštac s velikosrpskim posezanjima, a danas to nije tako. Usprkos
postojanju hrvatske države, prilike nikada nisu bile teže na znanstve-
nom području, i ponovnim tiskanjem ove ignorirane povijesne studije
don Antuna Liepopilija želimo upozoriti na opasnost gubitka povijesti
i kulturne baštine u međunarodnim granicama zbog djelovanja veliko-
srpskog projekta Srpske pravoslavne crkve i SANU-a.
Kako smo već naveli, don Antun Liepopili, ugledni dubrovački sve-
ćenik, katolički intelektualac i političar, svojom knjigom Ston u srednjim
vijekovima. Crkveno-istorijska studija, na odgovor episkopu Nikodimu,
tiskanoj u nakladi »Svećeničke književne družbe« u Dubrovniku 1915.
godine, odgovorio je episkopu Nikodimu na njegovu knjigu Ston u sred-
njim vijekovima, tiskanoj 1914. u Srpskoj Dubrovačkoj Štampariji. Taj je
odgovor dugo ostao prešućen, i jedino je don Vladimir Taljeran u svojoj
knjizi Zrnca za povijest Stona, tiskanoj 1935. u Dubrovniku, temeljio
svoje pisanje na Liepopilijevu osvrtu na ovu knjigu, koja je posijala po-
vijesne neistine koje su uhvatile trajni korijen. Na žalost, jednom posi-
jane laži naišle su na plodno tlo. U već spomenutoj knjizi Pravoslavna
Dalmacija, koja je izišla u Novom Sadu 1901. godine, i koja, poput knjige
o Stonu, nema znanstvene vrijednosti, episkop dalmatinsko-istrijanski
Nikodim Milaš1 prilagođuje i prepričava kroniku pravoslavnog episko-
pa iz XVIII. stoljeća Simeona Končarevića Ljetopis građanskih i crkvenih
događaja, prenoseći tendencioznu i povijesno neutemeljenu pravoslav-
nu crkvenu tradiciju, vezanu uz tadašnju rusku propagandu. Obje knjige
Vrijedi podcrtati kako je Nikodim Milaš rođen kao nezakonito dijete. Njegova
1
majka Marietta Valmasson krstila ga je 1845. u rimokatoličkoj crkvi u Šibeniku, pod

imenom Nikola Ante. Kada su mu bile četiri godine, majka mu se udala za pravoslav-
nog trgovca Trifuna Milaša iz Vrlike, i tada je kršten u pravoslavnoj crkvi te preuzi-
ma očuhovo prezime. Dubioza dvostrukog krštenja kao da je imala za razlog gotovo
bolesnu mržnju prema svemu rimokatoličkome. Kao vrlo talentiran teolog i poliglot,
postao je jedan od najpoznatijih kanonista Srpske pravoslavne crkve i autor brojnih
djela s područja bogoslovlja. Pri kraju njegove episkopske službe u Zadru otkrivena je
pronevjera crkvenih fondova; Nikodim je maknut s trona, a kotorski episkop Dositej
Jović, prije potpredsjednik zadarske konzistorije, počinio je samoubojstvo.
10

imale su za svrhu obrazloženje velikosrpskih političkih htijenja, koja su
tijekom XX. stoljeća rezultirala ratnom agresijom.
Kao i sto godina prije, agresivno srpsko svetosavlje u izravnoj je
ofenzivi na hrvatsku kulturu i baštinu i služi se najgorim krivotvorina-
ma, a Milaševa djela napajaju sadašnje srpske episkope u intronacijskim
govorima, ulijevajući nevjericu u bilo kakvu buduću međureligijsku su-
radnju. Provedba postgenocidnog sindroma kulturocida i memoricida,
poslije agresije provedene na hrvatske krajeve 1991., jasno govori da je
velikosrpski plan i dalje aktualan. Danas je najveća opasnost upravo u
otimanju memorije hrvatske baštine i u hrvatskoj autocenzuri. Naka-
na ovoga pretiska jest upozoriti na zaboravljenu Liepopilijevu knjižicu
i agresivno svetosavlje, praćeno procesom negiranja postojanja Hrvata,
koji je sada sve intenzivniji, kao i na muk hrvatske znanosti. Ignoriranje
ove najranije kritike knjige Nikodima Milaša zabrinjavajuće je upravo s
hrvatske strane.
Pretisak prati jedna studija – »Povijesni pregled Zahumske (Ston-
ske) biskupije od prvih početaka do 1300. godine«, koja je već bila ti-
skana, i na temelju materijalnih ostataka pobija sve teze koje iznosi
pseudopovjesničar Nikodim Milaš (odnosno Nikola Ante po krštenju
u Katoličkoj crkvi).
Nadamo se kako će serija pretisaka djela crkvenih povjesničara koji
su djelovali u Stonu: don Vladimira Taljerana i don Ante Dračevca, po-
taknuti hrvatsku znanost na otvaranje posebnog projekta sa svrhom
stvaranja nacionalne povijesti za ova područja i ujedno pokrenuti znan-
stveni projekt »Šubići Bribirski – hrvatska nacionalna integracija i hr-
vatsko srednjovjekovlje«. Hrvatska velikaška obitelj Šubić provela je po-
sljednji predturski integracijski proces hrvatskog naroda, i taj povijesni
fenomen tek treba biti vrjednovan u budućoj sintezi hrvatske povijesti,
u koju će biti uključena povijest hrvatskih povijesnih zemalja Crvene
Hrvatske: Zahumlja, Travunje i Duklje. Hrvati su na ovim prostorima
od VII. stoljeća, te nisu nastali tek u XIX. stoljeću kao plod katoličke
promidžbe. Frano Supilo sa svojom Crvenom Hrvatskom u posljednji
je tren proveo hrvatski integracijski proces u Dubrovniku, spriječivši
11

odnarođivanje dubrovačkog kraja u formi srbokatoličanstva. Djelo don
Antuna Liepopilija, stoga, zavrjeđuje posebnu pozornost i njegova je ak-
tualnost, na žalost, i danas neupitna, dok hrvatska znanost na specijalni
rat sa svrhom negiranja postojanja Hrvata i negiranja njihove baštine i
povijesti sustavno uopće ne odgovara.
12

2.
ŽIVOTOPIS DON ANTUNA LIEPOPILIJA
D on Antun Liepopili (1848.–1940.) sin je Ivana i Jacinte Dedić. Ro-

dio se 29. prosinca 1848. godine u Makarskoj. Otac mu je bio iz
Dubrovnika, a majka iz Sinja. Pučku školu pohađao je u Makarskoj,
gimnaziju u Dubrovniku, a teologiju u Zadru i Dubrovniku. Biskup
Markić zaredio ga je 2. lipnja 1872. u Kotoru. Kao svećenik, Liepopili
služi od studenoga 1872. u Ošljemu, ekskurirajući i Topolo, a od veljače
do studenoga 1874. u Kliševu. Za vrijeme Hercegovačke bune ponovno
je u Ošljemu i Topolom, gdje je bilo puno izbjeglica iz Hercegovine.
Intenzivno se brinuo o njima i njegovim posredovanjem država je raz-
dijelila 72.814 forinti pomoći.1 Ta povijesna činjenica govori o filantro-
piji don Antuna Liepopilija i o njegovu kršćanskom milosrđu, jer je u
svojem karitativnom radu pomagao izbjeglicama bez obzira na njihovu
vjeroispovijest.
U noći sa 20. na 21. srpnja u župnoj kući don Antuna Liepopilija u
Ošljemu sastala se skupština župnika iz Graca, Hrasna, Dubrava i Tre-
binje, uz narodne glavare Nikolu Puticu, Marijana Papca, Joza Matića,
Đura Krista Pećka, Mija Tomaševića i pravoslavca Mija Brstinu. Na-
zočni su bili i osvjedočeni prijatelji izbjeglica i njihovi neumorni po-
Ivica PULJIĆ, »Popisi izbjeglica iz Donje Hercegovine u Dubrovačko primorje

1
1875.–1878. godine«, u: Humski zbornik, XI., Neum, 2008., 15.
13

magači tijekom ustanka: uz don
Antuna Liepopilija kao doma-
ćina skupštine, stonski župnik
don Pero Bačić te Pero Komac
iz Dubrovnika. Na skupštini se
vjerojatno rasprav ljalo o obes
hrabrujućem stajalištu Austro-
Ugarske Monarhije, pa se pose-
gnulo za drugom mogućnošću:
traženjem pomoći od Crne Gore.
Don Antun Liepopili našao se u
središtu diplomatske akcije tra-
ženja pomoći od crnogorskog
kneza. Isto tako, svjedočio je i o
Crkva sv. Antuna opata u Malom Stonu ustroju vojnih snaga ustanikâ i
(foto: Zoran Alajbeg) osobnoj straži don Ivana Musića,
ustaničkog čelnika. Također, re-
zignirano je u korespondenciji tijekom ustanka ustvrdio dopuštanje
autrijskih vlasti za iskrcavanje 800 turskih vojnika u Kleku. Kod zadar-
skog Namjesništva zauzimao se za oslobađanje uznika iz Prapratnice
i njihov povratak iz turskog zarobljeništva 1875. godine. Organizirao
je povratak izbjeglica u crkvene župe Gradac, Hrasno i Dubrave.2 U
srpnju 1878. imenovan je župnikom u Pridvorju, a potom od studeno-
ga 1883. župnikom i dekanom u Stonu. U Stonu je i nadzornik za više
škola, te član Školskog vijeća i općinski vijećnik. Godine 1887. imeno-
van je vizitatorom Trebinjske biskupije, a od 1888. odlazi ad limina u
Rim umjesto biskupa Vodopića. U Stonu je s franjevcima uspio obno-
viti samostan sv. Nikole, koji je od francuske okupacije bio vojarna.
Godine 1896., dana 6. studenoga, u nazočnosti provincijala Dubro-
vačke franjevačke provincije padre Luja Učelinija, svečano su otvore-
Ivica PULJIĆ, Katolici Donje Hercegovine i Istočna kriza, Dubrovnik/Neum,

2
2004., 203, 207, 221, 227, 267, 296.
14

Franjevački samostan sv. Nikole u Stonu
ni crkva i samostan, u koji se uselio redovnik padre Anđelko Passeri.3

Sljedeće godine, 1897., biskup Marcelić imenovao je don Antuna kano
nikom. Tijekom dubrovačkog razdoblja kao gradski župnik potpoma-
gao je siromašne i bavio se karitativnim radom. Don Antun Liepopili,4
koji je kao zreo političar razotkrio naivnost dubrovačko-slovinskog ju-
goslavenstva i kao pravaš 1885. godine ušao u žestoku polemiku s Nik-
šom Gradijem, među najmarkantnijim je osobnostima svećenika i in-
telektualaca Dubrovačke biskupije. Uz svećenički poziv, intenzivno se
bavio političkim i intelektualnim radom. Svoj spisateljski rad započeo je
u časopisu Slovinac, a brojni netiskani rukopisi čuvaju se u Znanstvenoj
Vladimir TALJERAN, Zrnca za povijest Stona, Dubrovnik, 1935., 61; Isto, pre-
3
tisak, Ston, 2014., 101; Anđelko BADURINA, Uloga franjevačkih samostana u urbani-
zaciji dubrovačkog područja, Zagreb, 1990., 75.
4
Arhiv Biskupije dubrovačke (dalje: ABD), ser. 1, podser. 1, kut. 18, 112, Ta-
blica o sposobnosti za natječaj na ispražnjena mjesta prepozita Stolnog kaptola u Du-
brovniku.
15

knjižnici u Dubrovniku. Jačanje srbokatolika u tom gradu navelo ga je da
započne s pisanjem povijesnih studija. Otada je njegov spisateljski i poli-
tički rad neraskidivo vezan s obranom i promidžbom hrvatske kulture i
nacionalnog identiteta. U Splitu mu je 1892. objavljena etnološka studija
o narodnim običajima u Konavlima, a 1895. bio je među utemeljiteljima
časopisa List Dubrovačke biskupije, u kojemu je od 1905. do 1911. bio i
urednikom. U njemu je Liepopili objavio više arhivski utemeljenih i izni-
mno vrijednih crkvenih studija pod zajedničkim nazivom »Iz povijesti
Dubrovačke biskupije«. Predmet njegova istraživanja bila je dubrovačka
katedrala, poglavito njezin Moćnik i ostale umjetnine. Godine 1915. iz-
dao je važnu knjižicu Ston u srednjim vjekovima. Crkveno-istorijska studi-
ja, na odgovor episkopu Nikodimu, u kojoj je argumentirano i znanstveno
utemeljeno pobio tvrdnju episkopa Nikodima Milaša o autohtonosti pra-
voslavlja na stonskom području. Unatoč činjenici da je nastala u politički
opterećenom kontekstu, kao odgovor na velikosrpska posezanja, Liepo-
pili je pisao na temelju dobrog poznavanja povijesnih izvora i činjenica.
16

Knjiga O dubrovačkom Moćniku, razjašnjenja nekih pitanja (Du-
brovnik, 1934.) i danas je jedna od temeljnih studija za poznavanje du-
brovačkog Moćnika, a Dubrovačka katedrala i njezine slike (Dubrovnik,
1930.) temeljna je suvremena studija o inventaru dubrovačke katedrale.
Kao suradnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Antun Lie
popili objavio je više crkvenopovijesnih i etnoloških rasprava u njezinim
izdanjima – Radu i Starinama. Tijekom dvadesetih i tridesetih godina
XX. stoljeća redovito je objavljivao znanstvene priloge u dubrovačkom i
splitskom tisku.5 Autor je rada »Kopanje blaga (Konavli u Dalmaciji)« u
Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena, JAZU, knj. XXV., sv. I.,
Zagreb, 1921. Isto tako, brojnim pjesmama, crticama, crkvenopovijesnim
člancima i etnografskim prilozima surađivao je u časopisima Slovinac
(1878.–1880.), La Dalmazia catto-
lica (1879.), Katolička Dalmacija
(1881.–1884., 1892., 1896.), Na-
rodni list (1882., 1885., 1887.–
1888, 1899.), Hrvatska (1885.,
1897.–1898.), Die Österreichisch-
-ungarische Monarchie in Wort und
Bild (Beč, 1892.), Hrvatska kruna
(1899.), List Dubrovačke biskupije
(1902.–1903., 1905., 1907.–1908.,
1911., 1914., 1916., 1919.–1923.,
1927.), Zbornik za narodni život
i običaje Južnih Slavena (1918.,
1924.), Rad JAZU (1919.), Hrvat-
ska duša (1923., 1924., 1931.), Na-
rodna svijest (1934.), Hrvatska ri-
ječ (1925.), Slobodna riječ (1925.),
Vinicije B. LUPIS, »Krug svećenika – povjesničara i književnika Dubrovačke

5
biskupije u prvoj polovini XX. stoljeća«, u: Vladimir TALJERAN, Zrnca za povijest

Stona, Ston, 2014., 24–26.
17

Glasnik Dubrovačkog učenog dru
štva »Sveti Vlaho« (1929.), Gla-
snik sv. Terezije od Maloga Isusa
(1933.), Katolički tjednik (1934.),
Zbornik iz dubrovačke prošlosti,
Milanu Rešetaru o 70-oj godišnjici
(Dubrovnik, 1931.).
Kao kulturni djelatnik, bio
je istaknuti član Matice hrvatske,
»Pjevačkog društva Gundulić«,
»Društva Dub« i »Braće Hrvatskog
Zmaja«.6 Kao član dubrovačkoga
Zmajskog stola, kanonik Liepopili
zasigurno je usko surađivao i s Ni-
kolom Zvonimirom Bjelovučićem,
odvjetnikom koji se bavio povije-
snim temama.7 Tijekom svojega
života politički je bio vrlo aktivan. Prihvatio je program Narodne stranke,
zastupao je ideju sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i uvođenja hrvatskog
jezika u državni aparat i školstvo. Po raskolu 1879. priklonio se zahtjevu
Mihovila Pavlinovića da stranka napusti oportunističku politiku – obra-
nivši ga u polemici s Nikom Gradićem (I gospar Nikša Matov. Odgovor A.
Liepopilia župnika stonskog za nešto o našim stvarima, Zadar, 1885.). Po-
tom se u drugoj polovini 80-ih priklonio dubrovačkim pravašima i bio je-
Stjepan ĆOSIĆ, »Dum Antun Liepopili – svećenik, pisac i političar«, u: Du-

6
brave hrid, 9, Dubrovnik, 1996., 15–16. Don Antun Liepopili bio je upisan u Družbu
»Braća Hrvatskog Zmaja« pod brojem ZB DBHZ 832. Vidjeti u: Matica članstva Druž-
be »Braća Hrvatskoga Zmaja«, sastavio i uredio Viktor Mohr, Meštar protonotar Druž-
be, Zmaj Svetoandrijski. Za podatke iz pismohrane Družbe »Braća Hrvatskog Zmaja«
zahvaljujem Josipu degl’Ivegliu, meštru obredničaru Družbe.
7
Nikola Zvonimir BJELOVUČIĆ, Poluotok Rat ili Pelješac, Zagreb, 1907.; ISTI,
Zahumska pravoslavna episkopija u XIII. do XIV. v., Dubrovnik, 1928.; ISTI, Od kojih
vladara kupi ili dobi dubrovačka republika pojedine svoje krajeve, Sarajevo, 1930.; ISTI,
Povijest poluotoka Rata (Pelješca). (Hercegovine i Dubrovnika.), Split, 1921.
18

dan od najrevnijih suradnika Crvene Hrvatske (1892., 1895., 1898.–1900.).
Nezadovoljan politikom »novog kursa« u listu, supokrenuo je tjednik Pra-
va Crvena Hrvatska, kojemu je bio neformalni urednik (1905.–1918.). Va-
lja istaknuti kako je 1905. godine bio supotpisnikom prosvjednog pisma
koje su dubrovački svećenici hrvatskog usmjerenja, inače glavni dioničari
Crvene Hrvatske, predvođeni don Jozom Crnicom i don Antunom Liepo-
pilijem, uputili Peru Čingriji, oštro prosvjedujući što je politikom »novog
kursa« Crvena Hrvatska promijenila svoju uređivačku politiku.8
Članak iz Dubrave o utemeljenju knjižnice u Dubrovniku
Don Antun Liepopili bio je i jedan od utemeljitelja današnje Znan-

stvene knjižnice Dubrovnik, kojoj je ostavio oko 5000 knjiga. Arhivska
ostavština čuva mu se u Državnom arhivu u Dubrovniku.9 Preminuo je
na Novu godinu 1940. i pokopan je na Dančama. Sprovodna je povorka
Nikola TOLJA, Dubrovački Srbi katolici, istine i zablude, Dubrovnik, 2011.,

8
372–373.
9
Vidjeti: https://dkd.hr/o-nama/povijest/ (preuzeto 26. kolovoza 2018.). Prije
ukinuća Dubrovačke Republike, 1808. godine, u Dubrovniku je bilo zabilježeno više
od 30 velikih knjižnica. Usprkos toj činjenici, Dubrovnik otvara prvu javnu knjižnicu
tek početkom četrdesetih godina 20. stoljeća. Krajem 19. stoljeća dubrovački liječnik
dr. Niko Lepeš oporukom je gradu Dubrovniku ostavio svoju knjižnicu sa 12.000 knji-
ga i dokumenata, a dubrovački kanonik dum Antun Liepopili odlučio je već za života
1930-ih godina darovati Gradu 5000 knjiga. Njegov su primjer slijedile i druge du-
brovačke obitelji – Ghetaldi, Giorgi, Svilokos, Pozze i drugi, što je potaknulo Općinu
da 1936. godine odobri osnivanje Dubrovačke biblioteke. No biblioteka je tek 1941.
godine, neposredno pred početak Drugoga svjetskog rata, počela s javnim radom, i
to ponajviše zahvaljujući društvu Dub (Društvo prijatelja prirode Dub – Dubrovnik).
U nazočnosti nadbiskupa zagrebačkog, kardinala, danas blaženoga Alojzija Stepinca,
Dubrovačku biblioteku svečano je otvorio ban dr. Ivan Šubašić na Kandeloru 2. veljače
1941. godine u Kneževu dvoru. Vidjeti i: Rukopisi Znanstvene knjižnice u Dubrovni-
ku, sv. II., Dubrovnik, 1997., 7–8; Ivo PERIĆ, »Liepopili, Antun (Liepopoli, Ljepopi-
li; Ante)«, u: Hrvatski biografski leksikon, sv. 8., Zagreb, 2013., 674; Državni arhiv u
Dubrovniku (dalje: DADU), Rukopisna ostavština dum Antuna Liepopilija (materijal
primljen iz Naučne biblioteke 1978. godine).
19

prošavši Stradunom ispratila pokojnika u nazočnosti dubrovačkog bi-
skupa i brojnih dubrovačkih uglednika.10
Šematizam Dubrovačke biskupije, Dubrovnik, 2011., 355; Dubrava, Dubrov-

10
nik, 1940., 2; Narodna svijest, 1940., 1–2; Novo doba, Split, 1940., 5; List Dubrovačke
biskupije, Dubrovnik, 1940., 6–8; Obzor, Zagreb, 1940., 1–2.
20

3.
POVIJESNI OSVRT NA KNJIGU DON ANTUNA
LIEPOPILIJA STON U SREDNJIM VIJEKOVIMA.
CRKVENO-ISTORIJSKA STUDIJA, NA ODGOVOR
EPISKOPU NIKODIMU
Z avičajna povijest, povijest malih sredina, često u velikim povije-

snim sintezama ostaje zapostavljena, kao nevažni dio političke i
društvene povijesti nekog razdoblja. Rad povjesničara koji obrađuju
mjesnu povijest često bude vrjednovan tek znatno poslije. Izvan okvi-
ra povijesne teorije, u utihnini svojih župnih dvorova, u Dubrovačkoj
biskupiji djelovalo je više svećenika koji su svojim radom ostavili saču-
vane tragove prošlosti, bez ikakvih posebnih teorijskih pobuda. Njihova
misao vodilja bilo je bilježenje povijesti, važnih osoba i događaja. Taj
naraštaj svećenika – povjesničara djelovao je u trenutku kada se cjelo-
kupni sustav vrijednosti zatirao, i kada se redefinirao svijet u kojemu su
ponikli. Hrvatski jug bio je izvrgnut izravnom velikosrpskom prisva-
janju još od 1844. i izdavanja Načertanija, nadopunjenih Memorandu-
mom SANU-a 1986. godine.1 Kroz tu prizmu treba promatrati proces
otuđivanja dubrovačkoga i bokeljskoga književnog kruga od hrvatsko-
ga nacionalnog bića, poput Milana Rešetara i njegova djela Antologija
Miroslav BRANDT, Bože ČOVIĆ, Slaven LETICA, Radovan PAVIĆ, Zdrav-

1
ko TOMAC, Mirko VALENTIĆ, Stanko ŽULJIĆ, Izvori velikosrpske agresije, Zagreb,

1991., 5–281; Petar ŠIMUNOVIĆ, Načertanije, Zagreb, 1992., 1–121; Dušan BATA-
KOVIĆ, »Ilija Garašanin’s Načertanije – A Reassessement«, SANU, Institut des etudes
Balkaniques, u: Balcanica, XXV.–1, Beograd, 1994., 157–183.
21

dubrovačke lirike, Beograd, 1884., u izdanju Srpske književne zadruge.
Iako je budući episkop Nikodim Milaš po rođenju u Šibeniku 1845.
godine kršten kao katolik pod imenom Nikola Ante (no taj je čin bio
ponovljen tri godine poslije u Pravoslavnoj crkvi), njegovo djelovanje
bilo je izrazito protukatoličko i protuhrvatsko. Bio je jedan od nositelja
velikosrpskih težnji na području Dalmacije, koju je držao srpskom ze-
mljom. Početkom dvadesetoga stoljeća objavio je već navedenu knjigu
Pravoslavna Dalmacija, u kojoj je iznio niz povijesnih krivotvorina, što
je mnogo godina poslije dokazao fra Stanko Bačić u svojem opširnom
osvrtu na nju. Činjenica da je reprint Milaševa djela objavljen 1989.
kako bi poslužio kao dokaz srpskoga prava na hrvatske zemlje, te da
je distribuiran u pravoslavnim sredinama Hrvatske i Bosne i Herce-
govine, pokazuje da je zapravo riječ o svojevrsnom »pravoslavnom
velikosrpskom manifestu«. O Milaševoj mržnji prema svemu katoli
čkome i hrvatskome, i negiranja postojanja Hrvata kao katolika u Dal-
maciji postoji niz dokaza u tiskovinama s kraja devetnaestoga i početka
dvadesetoga stoljeća. U doba službovanja episkopa Nikodima Milaša
na dubrovačkom području i u Boki kotorskoj djelovao je cijeli niz ško-
lovanih povjesničara Hrvata, koji su savjesno ispisivali stranice povije-
sti svojega naroda.
Među svećenicima Boke, koji su se poput don Antuna Liepopili-
ja zalagali za hrvatsku kulturu i baštinu, bio je i don Srećko Vulović
(1840.–1900.). Taj samozatajni bokeški svećenik – generacijski blizak
don Antunu Liepopiliju, zaređen od Blaćanina i kotorskog biskupa Mar-
ka Kalogjere – bio je počasni kanonik kotorske prvostolnice, vitez Reda
Franje Josipa I. i dopisnik c.k. Središnjeg povjerenstva za uzdržavanje
historijskih i umjetničkih spomenika u Beču te se dopisivao s mnogim
uglednim osobama svojega vremena.
U svojemu povijesnom istraživanju istaknuo se kao borac za hrvat-
sko pitanje u Boki kotorskoj, a njegov rad Crkva katolička i vjeroizpovie-
danje iztočno u Boki Kotorskoj (Razsudba članka »Istorički pregled o pra-
voslavnoj crkvi u Boki Kotorskoj od P. II. u Šematizmu pravosl. Eparhije
Bokokotorske i Dubrovačke za god. 1874.), tiskan u Zagrebu 1875., bio
22

je presudan za daljnje znanstveno djelovanje toga dobro izobraženog
svećenika u vremenima kada je pisana riječ imala znatno veći učinak
negoli je to možda danas, uza sve elektroničke medije.
Don Srećko Vulović postavio je temelje mnogim povijesnim temama,
pa među njegovim radovima svakako trebamo istaknuti: Popis narodnih
bokeljskih spisatelja i njihovih djela. Prvi program C. k. realnog i velikog
gimnazija u Kotoru za godinu školsku 1872–73 (1873.), Bove d’Oro – Ru-
kopisno sjelo benediktinca Kotoranina O. Timoteja Cisilla (1888.), Tko su
bili starosjedioci Boke Kotorske: pismo prijatelju u Americi (1892.), Izprave
o navali Kairadin-paše (Barbarosse) na Kotor godine 1539. (1891./1892.),
Opazke na Gjorgja Stratimirovića monografiji »O prošlosti i neimarstvu
Boke Kotorske« (1896.), Književni spomenici u Boki Kotorskoj, Opis sta-
roga rukopisa (1896.). Surađivao je s brojnim časopisima u Hrvatskoj i
s tada jedinim nacionalnim znanstvenim časopisom u Kraljevini Dal-
maciji – Starohrvatskom prosvjetom. Jedini je iz Boke kotorske sustavno
odgovarao na sve glasnije napade velikosrpskog posezanja za kulturom
i baštinom Boke, te je vrlo često ostajao osamljen i tijekom XX. stoljeća
bio pomalo minoriziran i zaboravljen. Ovaj nedovoljno istražen i poznat
hrvatski intelektualac iz Perasta, uz biskupa i velikoga hrvatskog inte-
lektualca Pavla Butorca, ostavio je temeljne neautocenzurirane povijesne
rasprave o položaju Hrvata Boke kotorske. Da podcrtamo: don Srećko
Vulović prvi se hrabro suprotstavio velikosrpskim težnjama Vuka Kara
džića i odgovorio na početak otimanja kulturne baštine hrvatskog na-
roda u Boki kotorskoj, na isti način kao i don Antun Liepopili u Dubro-
vačkoj biskupiji. Valja svakako spomenuti i to da u XIX. stoljeću u Boki
nema spomena o crnogorskoj naciji. Vuk S. Karadžić za Bokelje tvrdi da
su svi Srbi, zakona grčkoga ili rimskoga, ali da su povijesni procesi u XIX.
stoljeću uvjetovali podjelu bokeljskog stanovništva na Srbe i Hrvate.
I Milivoj Srbinić u knjizi Slava srpskoj Ateni!, tiskanoj u Zagrebu 1890.
(pretisak iz Srbobrana), nastavlja s velikosrpskom propagandom, pa tako
u poglavlju »U spomen i slavu velikom Srbinu i neumrlom srp. pjesniku
Ivanu F. Gunduliću«, piše: »Izmegju ostalog spomenuh još, kako je ne-
bratsko od naše braće Hrvata, da siju, gdje ne mogu nići; kako njima nije
23

bilo dosta, što su im se računi izja-
lovili u Bosni i Hercegovini, nego
potražoše Hrvatstvo i po drugijem
srpskim zemljama; kako njima
nije bilo dosta, što uzeše srpski je-
zik za svoj književni i svojijem ga
imenom okrstiše, (...) Zadnja po-
bjeda srpske misli u Dubrovniku,
zabezeknula je i u crninu zavila sve
skoro, hrvatske novine. Stari, pito-
mi i uljudni Dubrovnik, kojijem
su se Hrvati, kao ‘svojijem’ pono-
sili, pokazo je njima i cijelome svi-
jetu, da on nije bio hrvatski, da on
neće da bude hrvatski! (...)«2
Episkop niški Nikanor bio je
još jedan od srpskih pseudopo-
vjesničara koji su svoje teze temeljili na pseudoizvorima. Svoje djelo
Dubrovnik u prošlosti i sadašnjosti, tiskano u Nišu 1907. godine, zapo-
činje riječima: »Vrlo je malo Srba, koji nisu čuli za srboslovensku anti-
ku u srpskoj Atini – slavni i klasični grad Dubrovnik.« Kada govori o
stanovnicima Dubrovnika, taj episkop drži ih Srbima, te piše da su Srbi
razorili Epidaur, kao i Salonu. Autor doslovce kaže: »(...) a u Gornjoj
Dalmaciji i na poluotoku Pelješcu bile su gotovo sve same pravoslav-
ne crkve: tek po neka je bila rimokatolička u gradovima: Dubrovniku,
Kotoru i Risnu. Mnoge razvaline pravoslavnih crkava i danas služe kao
svedoci gornjih navoda. Poluotok Pelješac do kraja XIV. veka beše na-
seljen pravoslavnim Srbima, i u Stonu beše rezidencija pravoslavnog
episkopa. Ceo poluotok je danas pokriven razvalinama srpskih crkava i
manastira, i današnji stanovnici s uzdahom pričaju o njima, a pobožni
starci i starice odlaze na razvaline, te uznose tople molitve Bogu, mo-
2
Milivoj SRBINIĆ, Slava srpskoj Ateni!, Zagreb, 1890., 6, 82.
24

leći svetitelje hrama, koje oni i danas pamte, da ih čuvaju i oproste im,
što su im hramovi bez njihove krivice porušeni. (...)«3
U istom duhu krilatice ranije knjige episkopa niškog Nikanora Du-
brovnik u prošlosti i sadašnjosti: »Dubrovnik je srpska zemlja, / Koju
prošlost srpska zrači, / On će i sad kao nekad, / Srpskoj misli da pred-
njači (...). M. B.«, tiskana je i knjiga Pravoslavna crkva u Dubrovniku u
XVIII. i početku XIX. vijeka, iz bilježaka o pravoslavnoj vjeri i nekada
šnjoj Dubrovačkoj Republici episkopa Nikodima u Sarajevu 1913. godine,
s posvetom: »Uzornoj srpsko-pravoslavnoj crkvenoj opštini u Dubrov-
niku, a u pohvalu njene revnosti za sv. pravoslavlje«.
U ovakvom ekumenskom duhovnom okruženju djelovao je don
Antun Liepopili, koji je molio nasljednike obitelji Bonda da kapelu Gos-
pe Luncijate u Ulici od Puča prodaju gradskoj župi, a ne SPC-u, koji
Episkop Niški NIKANOR, Dubrovnik u prošlosti i sadašnjosti (Geografisko-isto

3
rijske, statističke i arheologijske slike), Niš, 1907., 102.
25

ju je potom porušio i izgradio
zgradu parohijskog ureda. Stoga
nije čudno kako jednu od rijetkih
pozitivnih recepcija Liepopilije-
ve studije nalazimo kod Nikole
Zvonimira Bjelovučića u njegovoj
studiji Zahumska pravoslavna epi-
skopija u XIII. do XIV. v., tiskanoj
u Dubrovačkoj hrvatskoj tiskari
1928. godine. U poglavlju »Za-
humska Episkopija« on doslovce
kaže: »Čuli smo, da je zahumski
knez Miroslav pod konac XII. v.
otjerao iz Stona zadnjeg katoli
čkog biskupa i da je katoli čka
vjera u Zahumlju silno stradala
pod konac istog vjeka. Glavni je

razlog tome bio: nova vjera bogo-
milska, koja se silno i brzo širila.
S istog razloga nijesu ruže cvale ni
pravoslavnoj vjeri po Zahumlju i
Travunji, koja je nastala definitiv-
no polovicom XI. v., a pojavila se
u Zahumlju u drugoj poli XII. v.
po prvi put.
Godine 1219. osnuje sv. Sava
osam episkopija, megju njima i
zahumsku episkopiju za Zahumlje
i Travunju. To je znak, da u ovim
oblastima bijaše malo pravoslav-
nih, a većina bogomilske vjere.
26

Dr. Milaš, crkveni pravosla
vni pisac, po Končarevićevom
rukopisu, spominje nekoliko pra
voslavnih episkopa zahumske
episkopije u Stonu. Neki pisci tvr-
de, da zahumska episkopija nije
imala sijelo u Stonu, dok Dr. Milaš
citira po Končarevićevom ruko-
pisu: ‘postavi episkopa v’hl’mskoj
zemlji v Stone v hrame presvetlije
bogorodice’. Prvi episkop, po tom
rukopisu bio bi Hilarij god. 1219.
za doba zahumskog kneza Petra.
Za njim bi došao episkop Metod.
Treći bi bio episkop Teodozij oko
god. 1250. Ovaj je episkop na-
vodno prisustvovao pokopu za-
humskog kneza Andrije u Stonu
u crkvi sv. Bogorodice god. 1254.
Četvrti episkop bio bi Nikola, koji
je živio za doba zahumskog kneza
Radoslava, oko god. 1260. Peti bi
bio episkop Sava, koji god. 1263.
odlazi navodno iz Stona i postaje
srpski arhiepiskop. (Ovim popu-
njujem neke manjkavosti u mojoj
»Povijesti Pelješca«, na temelju
novih podataka.) Don Ante kan.
Liepopili ističe ove razloge radi
kojih ne bi bio stanovao u Stonu
srpski episkop:
a) jer ga oni ugovori nikako
ne spominju, nego samo vlastelu.
27

b) Kralj Dušan 1334. spominje u povelji samo srpskog svećenika, a
ne episkopa.
c) u dijelitbi Rata odredgjeni su samo deceniji za pravoslavne popo-
ve, a ne za episkopa i njegovo uzdržavanje.
d) da je bio episkop, Dubrovčani bi mu bili odredili naknadu, kako i
biskupu korčulanskom, ali o tom nema nigdje ni spomena;
e) Bogomilski velikaši nijesu i ne bi bili trpjeli ni pravoslavnog epi-
skopa u Stonu, kako nisu ni katoličkog.
Drugi episkopi u Stonu nijesu poznati po Končarevićevom rukopi-

su. Ti bi episkopi bili živjeli u Stonu samo 44 godine.
Dr. Milaš pozivlje se samo na Končarevićev rukopis, koga je ne-
stalo. Ne zna se, na koja se vrela taj rukopis oslanjao. Drugih vrela za
te episkope u Stonu nema, osim ovih Farlatija. Farlati spominje pismo
pape Urbana IV. iz god. 1378., koji piše, da je u Stonu prije bio episkop
‘šizmatički’ (t.j. pravoslavni). Jednako, da je dubrovačka republika pisala
papi Klementu VIII. god. 1525., da je u Stonu nekad prebivao ‘šizmati
čki’ episkop.
Možda u Stonu i nije bilo episkopa, nego samo imenovanih; možda
bijaše ipak jedan ili sva petorica. Vrela su vrlo mršava, da dokažu, da je
baš u Stonu bilo episkopa pravoslavnih. Upada osobito u oči, da se u po-
velji 1249. zahumskog kneza Andrije ne spominje episkop, a spominju
se ostali odličnici, njih 16 na broju. Jednako u povelji zahumskog kneza
Radoslava ne spominje se episkop u Stonu, a spominje se 14 odličnika.
Da je pravoslavni episkop bio u Stonu, sigurno bi ga knezovi bili spome-
nuli u svojim poveljama.
God. 1270., nalazi se u Dužima kod Trebinja zahumska episkopija,
koja se preselila u Duži navodno iz Stona. U Dužima osta do god. 1321.,
svega oko 50 godina. God. 1295.–1300. spominje se zahumski episkop
Eustahije, god. 1305. episkop Jovan; god. 1318. episkop Danilo, god.
1321. episkop Stevan. Ovi su živjeli u Dužima u manastiru.
Ali ne samo, da je bogomilstvo bilo osvojilo Zahumlje, osobito po-
luotok Rat i Ston, odakle po Dr. Milašu odoše episkopi, jer neimagjahu
28

dovoljno vjernika, nego i u Travunji bijaše jednako osvojila sve bogo-
milska vjera. Zato odluči episkop Stevan prenijeti sijelo zahumske epi-
skopije iz Duži iz Travunje u Srbiju, jer je episkopija bila u Dužima bez
vjernika, pa episkopi nisu imali prihoda. Ode srpskom kralju Stjepanu
Urošu III. Dečanskom, koji izda povelju njemu zahumskom episkopu
Stevanu iz Duži god. 1321., kojim mu dade na uživanje manastir sv.
apoštola Petra i Pavla na Limu kod Bijelog Polja i još neke crkve, ve-
leć u povelji ‘da je zahumska episkopija zapušćena i bez vjernika, pa
episkopi nemaju ni bira ni vrhovine’. Ovo je diplomatski dokaz, kako
je bogomilska vjera bila raširena po Zahumlju i Travunji, a da je vrlo
malo pravoslavnih vjernika bilo u Zahumlju i Travunji početkom XIV.
v. Koliko je dugo opstojala zahumska episkopija na Limu ne zna se toč-
no. Sa Lima prenesoše episkopi episkopiju u manastir Banju sa crkvom
sv. Nikole u Dabru. Episkopija izgubi tada naslov Zahumske episkopi-
je i prozove se ‘dabarska episkopija’. Početkom XVIII. v. preseli se ova
episkopija u Sarajevo, gdje se prozove dabro-bosanska episkopija, te
postoji i danas. Sarajevska dakle episkopija vuče lozu od zahumske epi-
skopije, koju je utemeljio sv. Sava 1219. god. Car Dušan Silni osnovao
je novu episkopiju u Mileševu polovicom XIV. v. koji odatle pregje u
Tvrdoš kod Trebinja za turskog prodiranja. Tu se prozove ‘zahumska
episkopija’, jer tada ne bijaše u Zahumlju više one zahumske episkopije,
koju je osnovao sv. Sava. Iz Tvrdoša pregje u Mostar god. 1766., gdje se
prozove ‘mostarsko-zahumska episkopija’.«4
Nikola Zvonimir Bjelovučić, kao povjesničar amater, u ovoj knjižici
koja je tiskana u vrijeme početka diktature kralja Aleksandra Karađor-
đevića, podastire teme: Bazilijanski manastir u Stonu, Pravoslavna vjera
na poluotoku i Prvi katolici na Pelješcu. On je na temelju znanih tiskanih
vrela, koja treba znati čitati u kontekstu onoga doba, upozorio na naj-
bitniju činjenicu – na fantomski Končarevićev rukopis, kao i na pokušaj
političke periodizacije, gdje je uočeno važno posljednje predtursko po-
Nikola Zvonimir BJELOVUČIĆ, Zahumska pravoslavna episkopija u XIII. do

4
XIV. v., Dubrovačka hrvatska tiskara, Dubrovnik, 1928., 1–23.
29

litičko i nacionalno integracijsko razdoblje za vladavine Šubića. Bjelo-
vučićeve su tvrdnje na razini ponavljanja i neprovjeravanja povijesnih
činjenica, koje su brojni hrvatski povjesničari, odnosno priučeni povje-
sničari doslovce samo ponavljali, poput niza svećenika i pravnika, bez
prave i opširne povjesničarske analize ulaženja u meritum povijesnih
izvora i vremena kada se pojavio Končarevićev rukopis. Ovdje trebamo
postaviti pitanje: Tko je bio Simeon Končarević?
Simeon Končarević
U Hrvatskom biografskom leksikonu dan je kratak životopis Simeo-

na Končarevića, episkopa i ljetopisca (Karin, o. 1690. — Kijev, 26. ko-
lovoza 1769.). Školovao se u Zadru i Mlecima. Zaređen je 1720., bio je
paroh u Benkovcu. Ondje je 1728. organizirao otpor kanonskom poho-
du ninskoga biskupa Ivana Andrije Balbija te je kratko bio utamničen, a
1731. sazvao je skupštinu na kojoj je pravoslavno svećenstvo odlučilo da
ne priznaje vlast katoličkih biskupa, osudilo njihove zahtjeve za obav-
ljanjem pohoda pravoslavnim crkvama te mletačkim vlastima uputilo
molbu za postavljanje episkopa za Dalmaciju i Boku kotorsku (mletački
je Senat 1736. dopustio izbor pravoslavnoga arhijereja u Dalmaciji). Na
skupu svećenstva u Kosovu kraj Knina 1750. predložen je za episkopa,
a zaređen je 1751. s jurisdikcijom u Dalmaciji i Boki kotorskoj, što je
izazvalo crnogorskog episkopa da se za zaštitu prava obrati mletačkim
vlastima. Godine 1753., protjeran iz Dalmacije, sklonio se u selo Popi-
nu te je odande upravljao dalmatinskom Crkvom do 1758., utemeljivši
podjelu eparhije na kotarski, bukovički, kninski, petropoljski i cetinski
protopopijat. Zbog navodne nemogućnosti ispovijedanja vjere u zem
ljama pod mletačkom i turskom vlašću, 1757. godine pozvao je dalma-
tinsko i bosansko pravoslavno svećenstvo i puk na seobu u Rusiju, a
iduće je godine sa šest svećenika i 120 svjetovnjaka otišao u Kijev te u
Rusiji pokušavao ishoditi raznovrsnu pomoć. Vrativši se 1760., doznao
je da je zbog nagovaranja na iseljenje proglašen izdajnikom, pa se zadr-
30

žao u Budimu i Beču, gdje je posredovanjem ruskog poslanstva predao
mletačkoj strani promemoriju, kojom se traži sloboda vjeroispovijesti
za pravoslavce u Dalmaciji. Godine 1762. vratio se u Liku, redio je sve-
ćenike i pripremao puk na novu seobu, pa su ga habsburške vlasti u
Gospiću utamničile, a potom i protjerale. Ostatak života proveo je u ki-
jevskom Petropavlovskom manastiru, baveći se prikupljanjem i slanjem
crkvenih knjiga srpskim manastirima. Ondje je sastavio danas izgublje-
ni Ljetopis građanskih i crkvenih događaja s opisom srpske i pravoslavne
povijesti u Dalmaciji do 1754. godine. Njegovim se prijepisom obilno
služio Nikodim Milaš za kontroverznu knjigu Pravoslavna Dalmacija,
iz koje se može zaključiti da je Končarević zagovarao tezu o kontinui-
tetu pravoslavlja i srpstva u Dalmaciji od ranoga srednjeg vijeka, nekri-
tički preuzimajući nepouzdana i tendenciozno tumačeći vjerodostojna
vrela.5 Simeon Končarević bio je ruski agent, promicatelj ideja velikoga
pravoslavnog carstva, pa njegovu fantomsku kroniku, o kojoj će poslije
biti više riječi u povijesnoj raspravi o spomenicima (Za)humske bisku-
pije, treba sagledati u povijesnom kontekstu onoga vremena i izmišlja-
nja povijesti u svrhu stvaranja velike pravoslavne države. Najtemeljitiji
rad o pravoslavlju pri kraju Dubrovačke Republike i početku austrijske
uprave u Dubrovniku dolazi iz pera Marijana Sivrića, koji je na temelju
arhivskih dokumenata upozorio na proces ekspanzije podosta šarolike
etničke strukture malene pravoslavne zajednice i korištenja svih poli-
Šime LJUBIĆ, Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske, 2, Rieka, 1869., 461;

5
Ante KUZMANIĆ, »Spomeni iz moga dnevnika«, u: Narodni list, Zadar, 1876., br. 54,
1; Nikodim MILAŠ, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901.; S. M. DIMITRIJEVIĆ,
Građa za srpsku istoriju iz ruskih arhiva i biblioteka, Sarajevo, 1922.; ISTI, »Končarević:
Znameniti čovjek iz sela Karina«, u: Glas, 1 (1929.), br. 7, 1; Jovan RADONIĆ, Rimska
kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX veka, Beograd, 1950., 605, 613–614; Gli-
gorije STANOJEVIĆ, »Nešto o Srbima u Dalmaciji u drugoj polovini XVIII vijeka«, u:
Istoriski glasnik, Beograd, 1955., br. 1, 93–94, 98–104; Stanko BAČIĆ, Osvrt na knjigu
»Pravoslavna Dalmacija« E. Nikodima Milaša, Zadar, 1998.; Mile BOGOVIĆ, »Pra-
voslavlje u Hrvatskoj«, u: Hrvatska i Europa, 3, Zagreb, 2003., 212; Dino MUJADŽE-
VIĆ, »KONČAREVIĆ, Simeon«, u: Hrvatski biografski leksikon, sv. 7., Zagreb, 2009.,
566–567.
31

tičkih sredstava.6 Končarevićevo političko okruženje zahtijeva posebnu
pozornost.
Sagledavanje položaja Dubrovačke Republike u međunarodnoj po-
litici nezamislivo je bez sagledavanja političkog barometra Osmanskog
Carstva. Poslije smrti sultana Sulejmana Velikog 1566., možemo reći da
Carstvu slijedi silazna putanja, koja je bila jasna poslije 1683., odvija-
njem bitke pod Bečom i 1699., kada je oslobođena Ugarska. Početkom
XVIII. stoljeća, za vrijeme cara Petra Velikog (1672.–1725.), on postaje
liderom pravoslavnih kršćana na Balkanu. Habsburzi su 1716. započeli
s ratnim djelovanjem na Dunavu, što je dovelo do Požarevačkog mira
1718. godine. No Osmanlije još nisu izgubili svoju snagu i Karlovačkim
mirom vratili su dio svojega teritorija. Razdoblje mira s Turcima bilo
je samo tijekom vođenja rata za austrijsko naslijeđe (1740.–1748.) i u
doba Sedmogodišnjeg rata (1756.–1763.). Slanjem ruskih trupa carice
Katarine II. Velike (1762.–1796.) u Moldaviju i Vlašku 1768., te slama-
njem Pugačovljeva ustanka 1773., spriječen je ruski plan oslobađanja
Carigrada i uspostavljanja pravoslavnog carstva na Balkanu. Treba spo-
menuti činjenicu kako je od ruskog cara Petra Velikog jugoistok Europe
postao trajno zanimanje ruske vanjske politike do naših dana.7
Sporazumom u Küçük Kajnarcu (1774.) umanjena je snaga Osman-
skog Carstva kao europske velike sile, i uz to Rusiji je dan primat kao
zaštitnici pravoslavnih vjernika u tom carstvu. Riječ je o poznatim član-
cima 7 i 14 Ugovora, koji daju pravo Rusiji da štiti kršćansku vjeru u
Osmanskom Carstvu.8 Isto tako, mir u Küçük Kajnarcu bio je ekvivalent
Karlovačkom miru. Rusija je tim mirom posve promijenila ravnotežu
sila u crnomorskom bazenu i otvorila put ruskom prodoru prema to-
plim morima. Ruska je carica također planirala nestanak Otomanskog
Marijan SIVRIĆ, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje (1667.–

6
1808.), Dubrovnik – Mostar, 2003., 398–424.

7
Lindsey HUGHES, Russia in The Age of Peter the Great, New Haven, 2000.,
1–602.
8
Peter F. SUGAR, Southeastern Europe under Ottoman Rule, 1354–1804, Wash-
ington, 1996., 140.
32

Carstva i uspostavu grčke države, takozvanoga Grčkog projekta. Carica
Marija Terezija i Friedrich Veliki nisu blagonaklono gledali na rusku
imperijalnu politiku, no smrću Marije Terezije i dolaskom na prijestolje
Josipa II. došlo je do zatopljenja rusko-austrijskih odnosa. Dolaskom
novog vladara na prijestolje, uslijedila je aktivna diplomatska kores-
pondencija, što je imalo za rezultat ubrzavanje diplomatskog procesa i
pisanje serije diplomatskih pisama i razgovora, kojima je uglavljena po-
djela interesnih sfera. Rusija bi, prema toj podjeli, dobila Krim, zemlje
uokolo Crnog mora do rijeke Dnjestar i područja na Kavkazu. Austrija
bi dobila Olteniju, dio Srbije, Bosnu, Hercegovinu, Istru i Dalmaciju.
Mletačka Republika bi u zamjenu za Istru i Dalmaciju dobila teritorij na
Peloponezu, Kretu i Cipar. Francuska bi dobila Siriju i Egipat. U ostatku
Osmanskog Carstva bile bi osnovane dvije države pod ruskom kontro-
lom. Prvu bi činile Moldavija i Vlaška, uz nezavisnu državu Daciju s
ruskim kraljevićem na čelu. Druga bi bila obnovljeno grčko Bizantsko
Carstvo, koje bi uključivalo Bugarsku, Makedoniju i Grčku. Državom bi
vladao veliki vojvoda Konstantin, kojemu bi bilo onemogućeno ujedi-
njenje s ruskim prijestoljem.9 Zapravo, taj sporazum započeo se kovati
i putem doušništva, a očito je neka informacija prispjela u Dubrovnik
i, prema svemu sudeći, to je bio stvarni razlog dolaska dubrovačkog di-
plomata Luke Sorkočevića u Beč. Sama podjela Poljske bila je uvod u
stvaranje novih geostrateških planova europskih sila, i svojevrsno zvono
na uzbunu malim državama tadašnje Europe, koje su imale više-manje
pasivan položaj u onodobnim povijesnim procesima podjela interesnih
zona. Ovaj globalni politički okvir zasigurno je imao početak u ruskoj
imperijalnoj politici jedno desetljeće prije i u Orlovljevoj ekspediciji.
Nekompetencija Gregora Orlova očitovala se poslije pobjede u bitci kod
tjesnaca Çeşme 7. srpnja 1770., kada je zapovjednik John Elphiston sa-
vjetovao Orlovu da prolaskom kroz Dardanele izravno napadne Cari-
grad, u kojem je tada vladala kuga i koji je bio posve nebranjen. Umjesto
Barbara JELAVICH, History of the Balkans Eighteenth and Nineteenth Centu-

9
ries, Cambridge, 1983., 70–71.
33

da to iskoristi kao čimbenik iznenađenja, Orlov je zapovjedio napad na
utvrđeni Lemnos i pritom izgubio više mjeseci. Isto tako, ruski vojni
uspjeh rezultirao je prvom podjelom Poljske između Ruskog i Habsbur-
škog Carstva te Prusije 1772. godine.10 Dubrovačka Republika stoga se
našla u procijepu geostrateškog preslagivanja jugoistočne Europe, u
kojem je bio razvidan trajan interes Habsburgovaca, poslije gotovo dva
stoljeća defenzive nasuprot Osmanlijama.
Kako smo već naveli, carica Katarina II. Velika i Josip II. Habsburg
bili su sklopili savez o podjeli europskog dijela Otomanskog Carstva,
gdje bi ruski dio za prijestolnicu imao Carigrad s velikim vojvodom
Konstantinom (Константин Пáвлович, 27. travnja 1779. – 27. lipnja
1831.) kao vladarom. Kada je Otomansko Carstvo prosvjedovalo u po-
vodu toga ilegalnog čina ruskih konzula u podunavskim državama,
Rusija je 1787. najavila rat, a potom je 1788. rat najavilo i Habsburško
Carstvo. Nasuprot ovim dvama carstvima, s druge strane, Selim III.
(1789.–1807.) na samom početku svojega vladanja bio je prisiljen voditi
defenzivne ratove. Austrija je zbog uzvrata osmanskih snaga u Bosni,
revolucionarnih gibanja u Belgiji i Ugarskoj, uz mogući rat s Pruskom,
sklopila mir u Svištovu 1791. godine. Poradi austrijskog povlačenja i si-
tuacije u Poljskoj i Francuskoj, Rusija je 1792. sklopila mir u Jaşiju.11
Sam je Dubrovnik od XV. stoljeća imao status vazalne države, poput
Moldavije, Vlaške i Transilvanije, no, jer je bila riječ o posebnom slučaju
u osmanskoj pravnoj legislativi, on to i nije bio. Odnos malenoga grada
– države i prostranog Carstva oduvijek je bio iznimno zanimljiv. U po-
vijesnoj literaturi stalno se postavlja pravno pitanje je li Dubrovnik bio
jedina vazalna ili saveznička država čiji teritorij osmanske vojne snage
nisu nikada napale. Dubrovnik je bio na rubu dvaju svjetova: darülislâm
i darülharab (muslimanskog i nemuslimanskog svijeta), koji su se vodili
Dennis P. HUPCHICK i Harold E. COX, The Palgrave concise Historical Atlas

10
of Eastern Europe, New York, 2001., zemlj. 28 i 29; Peter F. SUGAR, nav. dj., 1996.,
206–207.
11
Peter F. SUGAR, nav. dj., 1996., 206–207.
34

načelom Svetoga Rata. Položaj Dubrovnika bio je, i jest, za mnoge povje-
sničare dubiozan, pa ga je čak Nicolaas H. Biegman nazvao »autonom
nim dijelom Osmanskog Carstva«.12 Dubrovnik se našao ugroženim u
trenutku kada je Osmansko Carstvo – njegova najveća opasnost, ali i
čimbenik njegovoga opstanka, ma koliko se to činilo nelogičnim – bilo
u krizi. Paradoks je bio to veći jer je opstanak jednoga neprirodnog sa-
veznika, kada se ima u vidu civilizacijski i kulturni krug, dovodio u pi-
tanje opstanak ove države na čelu s plemićkom oligarhijom.
U procesu prosvijećenog apsolutizma i procesu stvaranja nacional-
nih država, trgovačka republika bez jasne nacionalne vizije, a vođena
oligarhijskim slojem, postala je svojevrstan anakronizam. Kada se stari
sustav vrijednosti urušivao, položaj Dubrovačke Republike, katoličke
države na rubu zapadne civilizacije, koja je stoljećima bila medijator
razmjene informacija između velikog Carstva i Zapada, postajao je sve
krhkiji. U posljednjem desetljeću XVIII. stoljeća Rusija je, zasigurno,
bila najvažnija sila u jugoistočnoj Europi, a tada dolazi do promjene po-
litike Velike Britanije koja, ugrožena ruskim imperijalnim planovima,
započinje aktivno podupirati Osmansko Carstvo.13 U tom kontekstu tre-
ba sagledati Končarevićevu fantomsku povijest kao jedan od naručenih
političkih uradaka koji je imao svojeg nasljednika u Nikodimu Milašu,
jer ideja o stvaranju pravoslavne države s Dubrovnikom kao glavnim
gradom nije jenjavala ni u XIX. stoljeću. U burnoj 1848. godini ruska
vanjska politika imala je nakanu da srpskim carem postane ruski car,
koji je trebao postaviti prezidenta koji bi po rođenju bio Rus, i uz asi-
stenciju mitropolita Crne Gore, s tim da bi prijestolnica države bio Du-
brovnik. Ova država bi uz Crnu Goru i Hercegovinu obuhvaćala cijelu
Dalmaciju. Trajni ruski politički plan stvaranja historiografije, uz razvoj
Peter F. SUGAR, nav. dj., 1996., 175; Nicolaas H. BIEGMAN, The Turco-Ragu-
12
san Relationship. According to the Firmans of Murad III (1575–1595) extant in the State
Archives of Dubrovnik, Mouton, The Hague – Paris, 1967.; Vuk VINAVER, Dubrovnik
i Turska u XVIII veku, Beograd, 1960.
13
Barbara JELAVICH, nav. dj., 1983., 72.
35

mitomanije i ruske emisare, bio je konstanta XIX. stoljeća i u tom sklopu
treba razmatrati djelovanje Nikodima Milaša.14
Na žalost, ovaj politički okvir nastanka kronike, crkveni povje-
sničari koji su pisali o Zahumskoj eparhiji nisu uzimali u obzir.15 Pre
pisivačko preuzimanje povijesnih poluistina srpske historiografije i iz-
bacivanje don Antuna Liepopilija iz popisâ literature vidljivo je i kod
nekih lokalnih povjesničara, primjerice kod Nenada Vekarića u djelu
Pelješka naselja u 14. stoljeću (Dubrovnik, 1989.). Ugledni povjesničar
Vinko Foretić ne malu senzaciju izazvao je 1956. godine svojim radom
Korčulanski kodeks 12. stoljeća i vijesti iz doba hrvatske narodne dinastije
u njemu (Starine JAZU, knj. 46., Zagreb, str. 23–44), u kojem je s dotad
nezapaženim kodeksom iz 12. stoljeća s podatcima o hrvatskoj povijesti
od 7. do 11. stoljeća potvrdio uklopljenost ovoga dijela hrvatskog juga
u hrvatsko srednjovjekovno ozemlje. Sam Foretić je i te kako bio svje-
stan kako je teritorijalna povijest bila »dosta nejasna i zamršena«.16 On
je jedini, uz Josipa Lučića, bio ozbiljan povjesničar za srednjovjekovno
razdoblje na dubrovačkom području, ponajprije povjesničar po svo-
joj temeljnoj vokaciji, a ne priučeni povjesničar iz redova svećenika ili
pravnika, te je logikom svojega povjesničarskog creda bio pozvan rasvi-
jetliti pojam Crvene Hrvatske. Prihvaćanje Crvene Hrvatske kao zbilj-
ske prostorno-političke pojave od VII. do IX. stoljeća nužno ga je vodi-
lo prema razini hipotetičnosti koja, u biti, nije bila svojstvena njegovu
znanstvenom rakursu. Krajnje složeni narodnosni razvoj promatrao je
u svjetlu odnosa Srba i Hrvata, ne uzimajući u obzir da na tom prosto-
ru postoji prvobitna slavenska osnovica, odnosno pojas Sklavinija, koju
ne moramo nužno od početka uvrstiti ni u hrvatski ni u srpski etnički
prostor, a na kojem je tek tijekom srednjeg vijeka u složenim mijenama
Ivan PEDERIN, »Pravoslavna pobuna u Boki 1848.–1849.«, u: Jadranske studi-

14
je. Zbornik Pomorskog muzeja Orebić, Orebić, 2003., 135–140.

15
Milenko KREŠIĆ, Vrijeme lomova, katolici jugoistočne Hercegovine od 10. do
početka 17. stoljeća, Sarajevo, 2017., 24–47.
16
Stjepan ANTOLJAK, »Ranosrednjovjekovna hrvatska povijest u djelu Vinka
Foretića«, u: Zbornik radova o Vinku Foretiću, Dubrovnik/Korčula, 1994., 53–59.
36

bila hrvatska i srpska narodnosna i politička jezgra. Ta mogućnost sama
po sebi podjednako pobija i Porfirogenetovu srpsku etiketu Neretva-
na, Zahumljana, Travunjana i Konavljana kao Srba, jer je u tadašnjoj
realpolitici to značilo i preotimanje franačkoga političkog teoritorija, u
čijoj se interesnoj sferi nalazila hrvatska srednjovjekovna država.17 Uz
Porfirogenetovo, postoji i Dukljaninovo izlaganje o Crvenoj Hrvatskoj,
koje dovodi do dvije predodžbe za isto povijesno razdoblje, koje se ni-
kako ne mogu uskladiti, ali dopuštaju oprezno znanstveno razlaganje o
narodnosnim procesima, oslonjeno na neprijeporne obavijesti povije-
snih vrela, arheoloških nalaza i latinske epigrafike, koja jasno upućuje
na povijesnu zbiljnost. Zapravo, postoje dvije realnosti, hrvatska histo-
riografija, katkad vrlo sterilna i analitička, te historiografija priučenih
povjesničara na terenu, uz srpsku historiografiju, koja svoju mitomaniju
temelji ponajviše na linearnom tumačenju Konstantina Porfirogeneta
i ponavljanju laži tijekom jednog stoljeća. Dok je Josip Lučić u svojim
dvjema raspravama: »Pelješac od dolaska Slavena do potpadanja pod
vlast Dubrovačke Republike« (Pelješki zbornik, 2, Zagreb, 1980., 5–72),
te »Ston od VII. stoljeća do godine 1333.« (Zbornik radova u čast 650.
obljetnice planske izgradnje Stona i Malog Stona, Ston, 1987., 27–35),
ostao posve u klišejima sterilnosti nacionalnog opredjeljenja zadanih
vrijednosti i ne odgovarajući izazovima nadirućega srpskog ekspanzio-
nizma, suvremena srpska historiografija bez ikakvih skrupula uvrštava
Ston, Ošlje i Zavalu u srpsku kulturnu baštinu. To više, treba se zabrinuti
jer kolijevku srpske države ona pomiče iz Raške u Hum (Hercegovinu).
Tako autorica Valentina Babić u djelu Freske u crkvi Svetog Mihaila u
Stonu (Beograd – Trebinje, 2014.), citirajući i Nikodima Milaša, kristal-
no jasno izlaže kao neprijepornu činjenicu da je crkva sv. Mihajla u Sto-
nu najstariji srpski spomenik srednjovjekovne umjetnosti.
Miodrag Marković, pak, u knjizi Byzantine Heritage and Serbian
Art, I–III, Sacral Art of the serbian lands in the Middle Ages (Beograd,
Tomislav RAUKAR, »Povjesničar Vinko Foretić u hrvatskoj historiografiji«, u:

17
Studije i rasprave iz hrvatske povijesti, Split, 2001., 1–37.
37

Suvremeni zemljovid rane srpske srednjovjekovne države (preuzeto iz: Miodrag
Marković, Byzantine Heritage and Serbian Art, I–III, Sacral Art of the serbian lands
in the Middle Ages
2016., 147–163), u poglavlju »Beginnings of artistic activity in the ser-

bian lands (9th–11th century)«, posve inkorporira cjelovitu kulturnu
baštinu Zahumlja, Neretvanske kneževine, Travunje i Duklje u srpsku
kulturnu baštinu, smještajući kolijevku srpske države na jug izvan Raš-
ke. Hrvatska suvremena povijesna i povijesnoumjetnička struka uopće
nije sustavno odgovorila na taj zaokruženi i međunarodno oblikovani
znanstveni projekt, jer je svojim sterilnim pristupom prema »rubnim
38

prostorima« i neimanjem ikakve nacionalne znanstvene strategije sama
dovela do otuđenja nacionalne baštine hrvatskog naroda u svojem sui-
cidnom procesu razgradnje nacionalnih tema.
Nasuprot ovomu danas posve jasno postavljenomu novom kon-
ceptu srpskog srednjovjekovlja u suvremenoj srpskoj državi,18 i tijekom
druge Jugoslavije taj proces prisvajanja svodio se na razračunavanje ne-
kih hrvatskih i srpskih akademika. Nekadašnji JAZU, a danas HAZU,
nikada nije jasno i glasno osudio taj proces i postavio ga na političku ra-
zinu, s obzirom na to da se provodi postgenocidni sindrom memoricida
– brisanja memorije drugog naroda. Za jugoslavensko razdoblje posto-
Irena ARSIĆ, Srpska pravoslavna crkva u Dubrovniku do početka XX veka. Sa

18
blagoslovom Preosvećenog vladike Zahumsko-hercegovačkog i primorskog Grigorija,

Trebinje/Beograd/Dubrovnik, 2007., 1–189. Posljednja knjiga o povijesti SPC-a u Du-
brovniku i dalje se temelji na radu Nikodima Milaša, o čemu svjedoči bilješka na kraju
knjige: »Napomena: O radu Srpske pravoslavne crkve u Dubrovniku posebno su pisali
mitropolit Đorđe Nikolajević (period do 1830), episkop Nikodim Milaš (period do po-
četka XIX veka) i prota Rade Vukmanović (do sedamdesetih godina prošlog veka) ...«
39

janja dviju povijesnih istina valja navesti da srpski povjesničar Vojislav
J. Korać, u svojoj trosveščanoj povijesti Trebinja, i to u prvom svesku iz
1966., koji obrađuje razdoblje do dolaska Turaka, vrlo razložno postav-
lja povijesni okvir do XIII. stoljeća, te navodi: »Ima tvrdnji, da je u tom
periodu, a i nešto kasnije (do kraja X vijeka), Travunja bila sastavni dio
hrvatske države kralja Tomislava.« Spominje i to da je Stevan Nemanjić
bio oženjem Anom, unukom mletačkog dužda Enrica Dandola, da je
došlo do oštrog sukoba između njega i zahumskog kneza Petra, Miro-
slavova nasljednika, koji ga je u bitci u Bišću kod Mostara pobijedio.
Papa Honorije III. poslao je Stevanu kraljevsku krunu. Vojislav J. Korać
piše da pravoslavlje na ovim prostorima nije imalo svojih brojnijih pri-
staša, nego da je utemeljena jedna pravoslavna biskupija za područje
Travunje i Zahumlja, bez posebnog navođenja njezinog sjedišta.19
Korać je povjesničar koji je svoju povijest pisao na temelju ozbilj-
ne znanstvene literature i izvorâ.
U SPC-u je postojala konstanta
Milaševa djela, pa tako u Alma-
nahu – Srbi i pravoslavlje u Dal-
maciji i Dubrovniku, u članku
»Srbi i pravoslavlje u sjevernoj
Dalmaciji« (Zagreb, 1971.), Du
šan Lj. Kašić do slovce navodi:
»(...) Milaš je služio na čast
svojoj eparhiji a kao naučnik je
stekao svjetski ugled i do danas
nije prevaziđen u našoj nauci
crkvenog prava. Njegova pak
ʻPravoslavna Dalmacijaʼ je još
uvijek osnov cjelokupnog pro
učavanja istorije Pravoslavne cr
kve u Dalmaciji.«
Vojislav J. KORAĆ, Trebinje – Istorijski pregled, sv. 1.: Period do dolaska Turaka,
19
Trebinje, 1966., 69, 100.
40

Iz svega izloženoga razvidno je da je Nikodim Milaš imao nemali
utjecaj na brojne srpske povjesničare, poput Jovana Radonića i Marka
Jačova. Možemo zaključiti da postoje dvije realnosti u poimanju povi-
jesti kod Srba, a postoji i sterilna hrvatska povijesna struka, nesposob-
na da zajedno s analizom arheološkog naslijeđa i spomeničke baštine
pruži jasan sintetičan odgovor, uz internacionalizaciju ovoga povije-
snog prijepora.
Vrlo često su odnarođeni hrvatski intelektualci, poput dubrovačkih
Srba katolika i inih, a zoran primjer je Melko Čingrija, davali Srbima
povod za taj kulturni imperijalizam. Melko Čingrija u knjižici Dubrov-
nik i hrvatsko pitanje (Dubrovnik, 1939.) jasno navodi: »(...) Ne zovite
me ni Hrvatskom ni Srpskom Atinom dok tako radite.« Takvomu od-
narođenom intelektualcu u Dubrovniku don Antun Liepopili je istinski
antipod jer je već 1915. dao odgovor na srpski imperijalizam Nikodima
Milaša. Stoga se ovom pretisku Liepopilijeve knjižice prilaže studija o
povijesnom pregledu Zahumlja i apelira se na otvaranje velikoga nacio
nalnog projekta: »Šubići Bribirski – hrvatska nacionalna integracija i
hrvatsko srednjovjekovlje«, kako bi se provela revizija nacionalne etno-
geneze i povijesti ranoga srednjeg vijeka te kulturne baštine na hrvat-
skom nacionalnom prostoru.
41

4.
POVIJESNI PREGLED ZAHUMSKE (STONSKE)
BISKUPIJE OD PRVIH POČETAKA
DO 1300. GODINE1
V ažan geopolitički, prometni i strateški položaj Stona i njegove oko-

lice trajno je uvjetovao i obilježio povijest stonskog kraja. U blizini
prevlake koja veže kopno s poluotokom Pelješcom još u antici razvilo
se prvotno naselje, koje je u srednjem vijeku dobilo potpuno urbanizi-
ran oblik. Antički život potkrjepljuju rimski natpisi na kojima se nalazi
nekoliko italskih imena, među kojima je i onaj Lucija Umbrija Valenta s
rodovskim imenom Umbrius. Antičko ime Stamnes za Ston sačuvano je
u relativno kasnijem izvoru, a to je takozvana Kozmografija nepoznatog
sastavljača Anonima Ravenjanina, koja se datira u VII. stoljeće prema
predlošcima iz starijih itinerara.2 Anonim iz Ravenne Stamnes navodi
Rad pod ovim naslovom autora Vinicija B. Lupisa tiskan je u: Zbornik rado-
1
va s Međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Mostaru 5. i 6. studenoga 2009.,

Hum i Hercegovina kroz povijest, sv. I., Zagreb, 2011., 133–155. Isti autor objavio je
rad: »Prilog poznavanju kulturne baštine Zahumske (Stonske) biskupije u najranijem
razdoblju«, u: Humski zbornik XIII. Od Dubrave do Dubrovnika – Uz 300-godišnjicu
rođenja Ruđera Boškovića, Neum/Dubrovnik, 2011., 355–378. Valja istaknuti da su ove
rasprave u suzvučju s radom Marinka TOMASOVIĆA, »Crkvena arhitektura Huma
od kasnoantičke tradicije do srednjovjekovnih načela«, u: Zbornik radova s Međuna-
rodnog znanstvenog skupa održanog u Mostaru 5. i 6. studenoga 2009., Hum i Hercego-
vina kroz povijest, sv. I., Zagreb, 2011., 157–194.
2
Ravennatis Anonymi Cosmographia et Guidonis Geographica, ex libris manu
scriptis ediderunt M. Pinder et G. Pathey, Berlin, 1860., tabla XIV; za ceste: Antun
43

povezano s lokalitetom Pardua, kao jedan od niza lokaliteta s takozva-
nim ekvacijama, kada nastaju nova naselja koja su osnovali izbjeglice po-
slije provale barbara. Na ranijoj Tabuli Peutingeriani spominje se Turris
Stagno, za koji se može pretpostaviti da je bio jedan od antičkih naziva
za Ston.3
Kompleks ekvacija – udvojenih imena naselja u kasnoj antici poseban
je problem, kada naselja duž obale bivaju spomenuta uz naselja na glavnoj
komunikaciji u unutrašnjosti. Stoga stonski primjer nije osamljen i pru-
ža mogućnost pretpostavke da je naselje Stamnes preživjelo prvu najezdu
prodora barbarskih naroda upravo poradi svoje izdvojenosti od glavnih
prometnih smjerova. Stečevine klasične rimske civilizacije omogućit će
da u sutonu antike novopridošli narodi budu civilizirani upravo djelo-
vanjem kršćanske Crkve, organizirane prema rimskom teritorijalnom
ustroju. Narona je zbog svojeg položaja uvučenoga duboko u kopno, uda-
ljenoga od kasnoantičkog pomorskog puta, izgubila svoje prvotno zna-
čenje kao trgovačko čvorište, dijeleći tako sudbinu mnogih antičkih gra-
dova. Jezgra kasnoantičkog naselja zasigurno se nalazila na brdu Sv. Mi-
hajlo, s kasnoantičkom promatračnicom na brdu Stari grad. Na području
Stonskog polja, koje ima sačuvanu rimsku centurijacijsku mrežu, nalazilo
se više starokršćanskih spomenika. Riječ Stamnum – Stagnum povezuje
se sa značenjem podvodnog mjesta, mrtve vode, ali i slanog jezera, što
sve odgovara izgledu i karakteristikama stonskoga užeg područja.4 Teri-
MAYER, »Doprinos poznavanju rimskih cesta u Dalmaciji«, II., u: Vjesnik za histori-

ju dalmatinsku (dalje: VAHD), 51, Split, 1934., 146; Ivo BOJANOVSKI, »Rimska ce-
sta Narona – Leusinium kao primjer saobraćajnog kontinuiteta«, u: Godišnjak centra
za balkanološka istraživanja Akademije nauka Bosne i Hercegovine, 10 (8), Sarajevo,
1973., 175; ISTI, »Neka pitanja antičke topografije Donje Neretve«, u: Izdanja HAD-a,
5, Split, 1980., 187–189; Enver IMAMOVIĆ, »Rimska cestovna mreža na dubrova
čkom području«, u: Izdanja HAD-a, 12, Zagreb, 1987., 175.
3
Slobodan ČAČE, »Civitates Dalmatiae u Kozmografiji Anonima Ravenjani-
na«, u: Diadora, 15, Zadar, 1993., 347–442.
4
Ante DRAČEVAC, »Neobjavljeni rimski natpis iz Stona«, u: VAHD, LV.–
LXVII., Split, 1963./1965., 26–27; Marin ZANINOVIĆ, »Limitacija Stonskog polja«, u:
Adriatica praehistorica et antiqua (Zbornik Grge Novaka), Zagreb, 1970., 495–498; Igor
44

torij propale Naronitanske i Sarsenterumske biskupije5 nedvojbeno je
mogao pripasti novom biskupskom središtu u Stonu, koji je imao sve
strateške i gospodarske prednosti da postane novim središtem.6 Bisku-
pija se u prvim stoljećima nazivala Zahumska po teritorijalnoj jedinici
novopridošlih Hrvata na području Crvene Hrvatske, pokrivajući pro-
stor od Neretve do Dubrovnika prema unutrašnjosti do gorskog vijenca
sjevernohercegovačkih planina. Biskup Grgur Barski u djelu Sclavorum
Regnum (odnosno Ljetopisu popa Dukljanina ili Barskoj kronici, kako ga
neki nazivaju), u Humu koji naziva »Chelmania«, nabraja njezinih de-
vet župa: »Stantania, Papua, Yabsko, Luca, Vlica, Goromitia, Vecenike,
Dubrave et Debre.«7
Tijekom IX. stoljeća u Europi se stvara niz kršćanskih razmjerno
uređenih država na sjevernim i istočnim granicama katoličke Europe,
u trenutku kada je opća obnova na vidiku, ali još pomućena pritiskom
arapskih kalifata i invazijom Mađara. U drugoj polovini IX. stoljeća dvo-
jica hrabrih i sposobnih papa, Nikola I. i Ivan VIII., pokušali su, koliko
su im objektivne mogućnosti dopuštale, da u svjetovnom upravljanju
kršćanskom državom (respublica christiana) nadomjeste Sveto Rimsko
FISKOVIĆ, »Pelješac u protopovijesti i antici«, u: Pelješki zbornik, I., Zagreb, 1976.,

15–80; Marin ZANINOVIĆ, »Ston u prethistoriji i antici«, u: Zbornik radova povodom
650. godišnjice planske izgradnje Stona i Malog Stona, Ston, 1987., 17–18; Igor FISKO-
VIĆ, »Srednjovjekovna preuređenja ranokršćanskih svetišta u dubrovačkom kraju«, u:
Izdanja HAD-a, Zagreb, 1988., 189–207.
5
O pitanju Sarsenterske biskupije vidjeti: Ivica PULJIĆ – Ante ŠKEGRO, »Sar-
senterska biskupija«, u: Povijesni prilozi, 30, Zagreb, 2006., 7–50; ISTI, »The Diocese
of Sarsenterensis«, u: Arheološki vestnik, 57, Ljubljana, 2006., 219–241.
6
U posljednje vrijeme o Naronitanskoj biskupiji i njezinom teritoriju pisao je
Ante ŠKEGRO, »Naronitanska biskupija (Ecclesia Naronitana)«, u: Hercegovina. Go-
dišnjak za kulturno i povijesno nasljeđe, 23, Mostar, 2009., 7–34; Jakov VUČIĆ, »Eccle-
sia Naronitana/Prostor i granice«, u: VAHD, 98, Split, 2005., 159–170. Autor pretpo-
stavlja kako se Naronitanska biskupija protezala na ager Narone s otocima Mljetom,
Lastovom i Korčulom. Godine 533. osnutkom novih biskupija Muccur i Sarsenterum,
područje koje je obuhvaćala ranija biskupija znatno se smanjilo.
7
Marijan SIVRIĆ, »Srednjovjekovna humska župa Luka«, u: Izdanja HAD-a,
22, Zagreb, 2003., 379.
45

Carstvo u raspadanju. U isto vrijeme nastojali su učvrstiti vlast Svete Sto-
lice nad biskupima i zauzeti stajalište prema zahtjevima bizantske Crkve
za nezavisnošću. Od VII. do IX. stoljeća nema nikakvih sačuvanih po-
vijesnih vijesti o Zahumlju, jednoj od četiriju političkih jedinica koje su
činile Crvenu Hrvatsku. Zahumlje se od XII. stoljeća sve češće naziva
Hum ili Humska zemlja. Novim nazivom Hum obuhvaćen je širi prostor,
pa mu tijekom političkog razvoja pripadaju na zapadu stara Neretvanska
oblast (Pagania) i hrvatska župa Imota. Na sjeveru seže do župe Rame na
Neretvi i rijeke Bune, zatim uključuje prostor Blagaja do Konjica i gornji
tok Neretve, da bi na istok sezao sve do Čemerna i Sutjeske (Foče).
Prvo razdoblje Zahumske (Stonske) biskupije
Ston je bio političko središte, sjedište zahumskih kneževa te, kako

smo već istaknuli, sijelo jedne od najstarijih biskupija na hrvatskom et-
ničkom prostoru. Autohtono stanovništvo kao nositelj tradicije kršćan-
stva i graditeljstva pridonijelo je brzoj adaptaciji pridošlih Hrvata u novi
svijet sredozemnoga kulturnog ozračja. Riječ je o Zahumskoj (poslije
zvanoj Stonskoj) biskupiji, koja se po prvi put spominje 877. kao sufra-
gan Splitske metropolije.
U ovoj najranijoj fazi povijesti biskupije važan je međaš pismo Ivana
X., upućeno 925. godine hrvatskom kralju Tomislavu (»... regi Croato-
rum ...«) i njegovu podložniku, zahumskom knezu Mihovilu (»... duci
Chulmorum ...«), te svemu hrvatskom kleru. Papa u pismima savjetu-
je da se podmladak poučava (u vjeri) na službenom (latinskom) jeziku
Crkve, a ne kako se kaže u pismu: »... in barbara seu slauonica lingua
...«. U zaključcima Drugoga crkvenog sabora u Splitu 928. spominje se i
Stonska crkva (biskupija) kao »... ecclesia Stagnensis ...«, uz Dubrovačku
i Kotorsku, u kojima se u cijelosti poštuje i služi dogma Katoličke crkve
(»... in omnibus catholice fidei dogma adsequantur ...«). Iz navedenih
primjera vidljivo je da su Ston i Rat (Pelješac), pa tako i Zahumlje, bili
pod vrhovništvom hrvatskih kraljeva. Puk je bio, u cijelosti, katoličkog
obreda, a Zahumska (Stonska) biskupija bila je, kako smo već naveli,
46

sufragan Splitskoj metropoliji, podložna Rimu, odnosno papi. U aktima
Sabora nabrajale su se i biskupije, među kojima i one iz Bara, Stona, Du-
brovnika, Kotora, te se za njih kaže da postoje od starine, osim Ninske
biskupije, koja se prvi put spominje 879., što bi značilo pedesetak godi-
na prije crkvenih sabora. Te činjenice potvrđuju mišljenje da je Zahum-
ska, odnosno Stonska biskupija zakonita nasljednica nestale biskupije iz
starokršćanskog vremena. Ta biskupija mogla je biti nanovo uspostav-
ljena u tijeku još do danas točno nedefiniranog procesa reorganizacije
biskupija unutar novonastalih političkih jedinica. Tu tezu potvrđuje i
činjenica da legitimitet biskupije u Stonu nikada nije doveden u pitanje,
kao što se to zbilo s Ninskom biskupijom.8
Koncentracija srednjovjekovnog naslijeđa i brojnost sakralnih spo-
menika iz starokršćanskog razdoblja, koji su adaptirani u Stonu tijekom
srednjovjekovlja, govore tomu u prilog. Do sada se predmnijevalo da
se prva stonska crkva nalazila na mjestu crkve Gospe od Lužina u IX.
stoljeću,9 no treba pretpostaviti kako je to mjesto u odnosu na veličinu
mogla imati samo starokršćanska crkva sv. Marije Magdalene s ranosred-
njovjekovnim pregradnjama na Gorici ispod brježuljka Sv. Mihajla, na
kojem se nalazi na položaju bizantskog castruma. Danas ostaje otvoreno
Ivica PULJIĆ, »Prva stoljeća Trebinjske biskupije«, u: Zbornik radova Tisuću

8
godina Trebinjske biskupije, Sarajevo, 1988., 49; Vinicije B. LUPIS, »Pregled povijesti
Stonske biskupije od osnutka do 1541. godine«, u: Tisuću godina dubrovačke (nad)bis
kupije. Zbornik radova znanstvenoga skupa u povodu tisuću godina uspostave dubrova
čke (nad)biskupije/metropolije (998.–1998.), Split/Dubrovnik, 2001., 197–217. Autor
donosi pregled sve starije literature o postanku Zahumske biskupije.
9
Frano VLAŠIĆ, »Bilješke uz tri stonska spomenika«, u: Prilozi povijesti um-
jetnosti u Dalmaciji (dalje: PPUD), 10, Split, 1956., 98; Ante DRAČEVAC, »Da li je
već u IX. stoljeću postojala crkva Bogorodice u Lužinama kod Stona«, u: PPUD, 16,
Split, 1966., 16; ISTI, »Pleterna skulptura u lapidariju u Stonu«, u: VAHD, LXXV., Split,
1981., 146–147; Miljenko JURKOVIĆ, »Prilog proučavanju pleterne skulpture na pod
ručju poluotoka Pelješca«, u: Starohrvatska prosvjeta (dalje: SHP), III. ser., 13, Split,
1983., 165–183; Ivica ŽILE, »Novi nalazi predromaničke plastike u dubrovačkom kra-
ju«, u: Starohrvatska spomenička baština – Rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaža,
zbornik radova, Zagreb, 1996., 279–295.
47

pitanje je li ranosrednjovjekovni Ston preuzeo tradiciju biskupskog sijela
Naronitanske i Sarsenterske dijeceze. Činjenica je da je antički Stagnum
pripadao naronitanskom ageru.10 Sam grad Ston u to je doba bio nešto
drukčije smješten nego danas. Naime, njegov utvrđeni položaj bio je na
brježuljku Sv. Mihajla, s još kasnoantičkom fortifikacijom, ispod koje se
prostiralo naselje, uokolo kojega se grade i pregrađuju mnoge crkve: Sv.
Petar11, Sv. Ivan12, Sv. Marija Magdalena13, Sv. Mihajlo14 i Sv. Stjepan15.
Iz crkve sv. Petra vjerojatno potječe i kameni reljef sv. Petra, koji
je, kako svjedoči ćirilični natpis na samom reljefu, izradio majstor Sko-
ronja, prikazavši sv. Petra s ključevima, ikonografskim simbolom apo-
stolskog prvenstva.16 U skladu s činjenicom da je bio politički centar,
Vidjeti: Ante ŠKEGRO, »Mukurska biskupija (Ecclesia Muccuritana)«, u: Po-

10
vijesni prilozi, 34, Zagreb, 2008., 9–26; ISTI, »The Diocese of Muccurum (Ecclesia
Muccuritana) in Dalmatia«, u: Arheološki vestnik, 59, Ljubljana, 2008., 291–303; ISTI,
»Naronitanska biskupija (Ecclesia Naronitana)«, u: Hercegovina. Godišnjak za kultur-
no i povijesno nasljeđe, 23, Mostar, 2009., 7–34; ISTI, »The Diocese of Epitaurum –
Ecclesia Epitauriana«, u: Histria Antiqua, 18/2, Pula, 2009., 203–216; Ivica PULJIĆ –
Ante ŠKEGRO, »Sarsenterska biskupija«, u: Povijesni prilozi, 30, Zagreb, 2006., 7–50;
Ante ŠKEGRO, »The Diocese of Sarsenterensis«, u: Arheološki vestnik, 57, Ljubljana,
2006., 219–241.
11
Igor FISKOVIĆ, nav. dj., Zagreb, 1988., 194.
12
13
14
Frano RADIĆ, »Sredovječne crkve u Stonu«, u: SHP, IV./2, Knin, 1898., 3–4;
Ljubo KARAMAN, »O vremenu gradnje Sv. Mihovila u Stonu«, u: Vijesti muzealaca i
konzervatora Hrvatske, IX./3, Zagreb, 1960., 81–82; Cvito FISKOVIĆ, »Ranoromani
čke freske u Stonu«, u: PPUD, 12, Split, 1960., 33–49; Ivan ZDRAVKOVIĆ, »Nacrti
predromaničke crkvice Sv. Mihajla u Stonu«, u: PPUD, 12, Split, 1960., 25–32; Tomi-
slav MARASOVIĆ, »Regionalizam u srednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije«, u: SHP,
NS, 14, Zagreb, 1984., 152, 155; ISTI, »Tipologija predromaničkih i romaničkih zvoni-
ka u Dalmaciji«, u: Rapski zbornik, Zagreb, 1987., 71. (autor temeljito donosi literaturu
o ovoj problematici); ISTI, Graditeljstvo starohrvatskog doba u Dalmaciji, Split, 1994.,
21, 22, 86, 105, 162, 165, 183, 188, 199, 201.
15
Frano VLAŠIĆ, »Bilješke uz tri stonska spomenika«, u: PPUD, 10, Split, 1956.,
95–96.
16
Ljubo KARAMAN, »O ploči s likom Sv. Petra u Stonu«, u: Zbornik narodnog
muzeja u Beogradu, IV., Beograd, 1964.; Ivan OSTOJIĆ, »Natpis na Skoronjinom relje-
48

Predromanički ulomak s prikazom ljudskog lika iz Lapidarija u Stonu (foto: Božo
Gjukić)
sjedište Zahumske kneževine, i sijelo jedne od najstarijih biskupija na

hrvatskom etničkom prostoru, Ston je posjedovao više sakralnih spo-
menika iz predromaničkog razdoblja, ukrašenih bogatom kamenom
opremom. Prva skupina predromaničke kamene plastike veže se uz
crkvu sv. Mihajla i sadržava oko šezdeset primjeraka. Jednu skupinu
ulomaka možemo svrstati u zreliju fazu pleterne skulpture, a manja se
skupina može svrstati u kasnu fazu pleterne ornamentike XI. stoljeća.
Najzanimljiviji su sačuvani prozorski otvori ukrašeni motivom palmete,
troprutom vrpcom i euharistijskim prikazima dviju ptica kako piju iz
fu u Stonu«, u: PPUD, 16, Split, 1966.; Joško BELAMARIĆ, »Skoronjin reljef Sv. Petra«,
u: Tisuću godina hrvatske skulpture, katalog, Zagreb, 1991.; Ivan MAJNARIĆ, »Ut que
inveneritas corrigenda corrigatis, destruatis et elleuatis superflua et nociva, edefictis
et plantetis utilita et honesta. Međuodnos papinskih predstavnika i lokalnih crkvenih
službenika na istočnojadranskoj obali tijekom druge polovice XII. stoljeća«, u: Acta
Histriae, 17, Koper, 2009., 209.
49

kaleža te ulomak s prikazom lica, golobrade osobe s krunom na glavi.
Taj ulomak ima iznimnu povijesnu i likovnu vrijednost jer pripada ri-
jetkom sačuvanom prikazu ljudskog lika u predromaničkoj umjetnosti
Hrvatske, a i šire. Datira se u drugu polovinu XI. stoljeća.
Na žalost, ovaj kameni ulomak ljudskog lika zapostavljen je u su-
vremenim raspravama o predromaničkoj plastici s ljudskim likom. U
ruševinama predromaničke crkve sv. Ivana i sv. Marije Mandaljene
Crkva sv. Mihajla i freska vladara iz iste crkve (foto: Zoran Alajbeg)
pronađeno je nekoliko ulomaka pleterne skulpture potvrđujući njiho-

vo opremanje s predromaničkim kamenim crkvenim namještajem.17
Suvremena srpska znanost posve reinterpretira crkvu sv. Mihajla kao
Ivo PETRICIOLI, Pojava romaničke skulpture u Dalmaciji, Zagreb, 1960., 50;

17
Miljenko JURKOVIĆ, nav. dj., Split, 1983., 175; ISTI, »Prilog određivanju južnodal-
matinske grupe predromaničke skulpture«, u: SHP, NS, 15, Split, 1985., 183–198.
50

najstariji spomenik srpske srednjovjekovne umjetnosti i kao zakladu
Stjepana Vojislava oko 1042. godine.18
Sljedeći sloj kamene skulpture iznimno bogate ornamentacije veže
se uz crkvu Gospe od Lužina, a vremenski seže do početka XII. stoljeća,
svjedočeći o iznimnoj kvalitetnoj radionici koja je bila aktivna na širem
stonskom području s prepoznatljivom likovnošću. Crkvena plastika
ukrašena je zanimljivim i bogatim sklopovima ornamenata geometrij-
skog i biljnog podrijetla u plitkom reljefu. Ujednačeni likovni pristup
različitih klesara otežava razliko-
vanje individualnih značajki po-
jedinog klesara ili radionice, ali
pomnim pregledom uočavamo
razlike. Najljepši spomenik toga
razdoblja u Stonu posve je saču-
vani plutej oltarne pregrade, pro-
nađen u crkvi Gospe od Lužina.19
Vrhunac rane srednjovjekov-
ne povijesti postignut je u Zahu-
mlju u prvoj polovini X. stoljeća,
u vrijeme Mihajla Viševića (od
910. do 930.), prvoga poznato-
ga zahumskog vladara. Isprva je
Mihajlo priznavao bizantsko vr-
hovništvo, no već 911. priklanja se
Crkva Gospe od Lužina (foto: Zoran bugarskom caru Simeonu, plašeći
Alajbeg) se da ne bude žrtvovan u planovi-
Valentina BABIĆ, Freske u crkvi Svetog Mihaila u Stonu, Beograd – Trebinje,

18
2014., 1–304; Miodrag MARKOVIĆ, »Beginnings of artistic activity in the serbian

lands (9th–11th century)« u: Byzantine Heritage and Serbian Art, I–III, Sacral Art of
the serbian lands in the Middle Ages, Belgrade, 2016., 147–163.
19
Nikola NAĐ, »Crkva Gospe od Lužina u Stonskom polju«, u: Dubrovnik, 1/2,
Dubrovnik, 2000., 249–254; Ivica ŽILE, nav. dj., Zagreb, 1996.
51

Plutej iz crkve Gospe od Lužina u Stonu (foto: Zoran Alajbeg)
ma bizantskoga dvora u stvaranju jakog bloka u pozadini Simeonova car-

stva. Nakon careve smrti ponovno se priklanja Bizantu. Mihajlovo ime
također je povezano uz njegov uspješan vojni pohod preko Jadrana na
grad Sipont u južnoj Italiji 926. godine, gdje je u ime hrvatskog vladara
Tomislava predvodio čete i brodovlje. Poslije smrti zahumskog vladara
njegovi su nasljednici samostalno vladali zemljom sve do 992., kada Sa-
muilovim pohodom u Dalmaciju Zahumlje dolazi u sklop Makedonskog
Carstva.20
Iz bule pape Benedikta VIII. od 27. rujna 1022., sačuvane u izvor-
niku u Državnom arhivu u Dubrovniku, saznajemo da je Zahumska bi-
skupija podložena Dubrovačkoj metropoliji. Oko 1040. spominje se i
prvi stonski biskup, pod imenom Gabrijel. Poslije poraza posljednjeg
zahumskog kneza Ljutovita 1043., Zahumlje se našlo u sastavu snažne
Dukljanske kraljevine. Bizantski ljetopisac Ivan Skilica (oko 1020.–
1092.), govoreći o ustanku Bugara 1073., zabilježio je: »Bugarske starje-
20
Vinicije B. LUPIS, nav. dj., Split/Dubrovnik, 2001., 197–217.
52

šine zamolje Mihajla, tadašnjeg vladara onih koji se zovu Hrvati, (...).«21
Papa Grgur VII. Veliki kruni kralja Dmitra Zvonimira, a godinu dana
poslije, 1077., i dukljanskog vladara Mihajla.22 Isprva je Mihajlo, tre-
ćerođeni sin kneza Vladimira, priznavao vrhovništvo hrvatskog kralja
Stjepana I. (oko 1030. – oko 1058.) i Petra Krešimira IV. (1058.–1075.),
a potom je osamostalio svoju državu. U doba kulturnih, političkih i reli-
gioznih gibanja na području zapadne kršćanske ekumene kralj Mihajlo
se, poput kralja Dmitra Zvonimira, veže uz reformnu politiku pape Gr-
gura VII. (1073.–1085.). Sveta Stolica, uvidjevši oslonac u novoj drža-
vi, ukida Dubrovačku metropoliju i uspostavlja, prema buli Klementa
III. od 8. siječnja 1089., novu Barsku nadbiskupiju. Zahumska biskupija
ostaje i dalje sufragan. Godine 1022. Dubrovačkoj nadbiskupiji bila je
podređena biskupija u Stonu.23 Zanimljivo je da je upravo Mihajlov sin
Bodin (1081.–1102.) isposlovao od Klementa III. navedenu bulu, kojom
je Barska nadbiskupija podignuta na čast metropolije, no njoj nije bila
podvrgnuta Stonska biskupija, koja je ostala pod Splitskom metropo
lijom.24
Uvidjevši neuspjeh svoje politike, Sveta Stolica 1120. ponovno osniva
Dubrovačku metropoliju, u doba Kalista II. (1119.–1124.), i njoj podlaže
crkvu u Zahumlju. Od tada pa sve do ukinuća 1828. Stonska biskupija
pripada u Dubrovačku metropoliju. Tijekom cijeloga XII. stoljeća trajat
će borbe Dubrovnika i Bara oko crkvene prevlasti, u kojima će na po-
sljetku Dubrovnik biti sveden samo na podložne biskupije: Trebinjsku,
Bosansku i Zahumsko-stonsku. Istodobno s potpunim rasapom nekoć
snažnog kraljevstva – Duklje, Raška preuzima sve veću ulogu. Usponu
Dominik MANDIĆ, Rasprave i prilozi iz starije hrvatske povijesti, Rim, 1963.,

21
372; ISTI, Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora, 3. upotpunjeno izdanje, Chica-
go – Rim, 1973., 173–174.
22
G. CHANTREL, San Gregorio VII. e l’indipendenza della chiesa, sv. X., Mode-
na, 1864., 221.
23
Dominik MANDIĆ, »Osnutak Dubrovačke nadbiskupije«, u: Rasprave i prilo-
zi iz starije hrvatske povijesti, Rim, 1963., 266–283.
24
Dominik MANDIĆ, nav. dj., Rim, 1963., 279.
53

Raške pogoduju dinastičke borbe u Duklji, u koje se upleću Bizant i Raška.
Konačno je prevagnula raška strana i tada je Zahumljem i Dukljom oko
godine 1149./1150. zavladao knez Desa. Godine 1151. Desa izdaje pove-
lju o darivanju otoka Mljeta samostanu sv. Marije u Pulsanu na Monte
Garganu i u toj povelji koristi naslov »dei gracia Dioclie, Stabolie, Tachol-
mie dux«. Desa se pokušao osloboditi bizantskog suvereniteta, no to mu
nije pošlo za rukom, pa je svrgnut i protjeran iz zemlje. Čini se da se taj
politički prevrat zbio kada je Roger II., kralj Sicilije i vladar Apulije, orga-
nizirao antibizantsku koaliciju, u koju su ušli Francuska, Ugarska, Raška
i Papinska Država. Kako bi osigurao nebesku zaštitu, Desa daruje otok
Mljet samostanu u Apuliji, gdje je imao saveznike i prijatelje. Dubrovnik
je tada dobio potvrde svojih zahtjeva od papa Hadrijana IV. godine 1158.
i Aleksandra III. godine 1167.25 No potvrda palija barskom nadbiskupu
od pape Aleksandra III. (1159.–1181.) u Zadru, iz ožujka 1177., značila je
propast crkvene prevlasti Dubrovačke nadbiskupije na prostoru Gornje
Dalmacije.26 Dubrovnik se u pogledu širenja svojega crkvenog utjecaja
neće nikada oporaviti, jedino će neko vrijeme ostati njegova ovlast na
području Bosne. Dubrovački crkveni utjecaj u sljedećim stoljećima sve-
den je na njegove trgovačke kolonije i na sam državni teritorij, koji će biti
više-manje definiran u XV. stoljeću turskom invazijom.
Dukljanski vladar Vukan obnovio je Dukljansko-barsku nadbisku-
piju 1199., no i dalje je ostao spor oko podjele teritorija između me-
tropolija.27 Na temelju optužaba dukljanskog kneza Vukana, revnosnog
Dominik MANDIĆ, nav. dj., Rim, 1963, 281–282; Vinicije B. LUPIS, »Litur-
25
gijsko srebro otoka Mljeta od XII. do XVII. stoljeća«, u: Zbornik radova sa simpozija
Prirodne značajke i društvena valorizacija otoka Mljeta, Pomena, 1995., 641–652.
26
Stjepan KRASIĆ, Povijest dubrovačke metropolije i dubrovačkih nadbiskupa,
Dubrovnik, 1999., 26–31.
27
O položaju Duklje i njezinom odnosu prema Rimu s opširnom literaturom
vidjeti: Ivan MAJNARIĆ, »Papinstvo i dukljansko-barska (nad)biskupija u drugoj po-
lovici XII. stoljeća«, u: Zbornik radova Hrvatsko-crnogorski dodiri/Crnogorsko-hrvat-
ski dodiri: identitet povijesne i kulturne baštine Crnogorskog primorja, Zagreb, 2009.,
89–105. O Duklji piše i Frano Milobar u člancima »Dukljanska kraljevina« u tri sveska
Glasnika Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine: 11/1899., IV./IX., 237–315; X./XII.,
54

katolika, Sveta Stolica provela je izvid vjerodostojnosti ispovijedanja
katoličke vjere bosanskog bana Kulina. Kulinova je sestra bila udana za
humskog kneza Miroslava. Kada je Miroslav umro, njegova je udovi-
ca sa sinom Toljenom pobjegla svojemu bratu Kulinu, jer je Hum pre
oteo vladar Duklje Vukan Nemanjić. Dubrovački nadbiskup Bernard na
zamolbu raškog župana Jurka u petoj godini službe (1190.) pošao je u
Zahumlje i tamo posvetio crkvu sv. Kuzme i Damjana. Valja istaknuti
kako se u buli pape Celestina II. (1143.–1144.) spominje biskup Šimun,
kojega papa podčinja dubrovačkom biskupu Andriji. Šimuna je između
1170. i 1180. naslijedio biskup Donat.28 Vukan je nastojao diskreditirati
dubrovačkog nadbiskupa, kojemu je bila podložena Zahumska (Ston-
ska) biskupija. Do pomirenja je došlo tek 1255. godine. Postoje podat-
ci da su papa Klement III. i Celestin II. zahumskoga biskupa podredili
splitskom nadbiskupu 1191., no to je trajalo vrlo kratko vrijeme.29
Razdoblje od XIII. do XIV. stoljeća
Raška, koja širi vlast na Zahumlje, u XII. stoljeću bila je u vjerskom

postraskolnom pogledu u dvojbi oko toga na čiju bi stranu stala. Vjerska
razdjelnica su Vukanovi nasljednici, koji su vjerski i politički, uza sva
nastojanja Rima, ipak pristali potpasti pod Istok. Biskup, kao predstav-
nik Rima, a osobito u razdoblju kada vlada papa Inocent III., imao je
izravan utjecaj Rima na svojem području vlasti.
611–697; 12/1900., I./III., 1–63. Te je članke objavio Crnogorski kulturni forum na

Cetinju 2006. godine. Isti autor objavio je i dva članka: »Značaj kneza Vojislava za
Dukljansku državu« (1937.) i »Zašto se prvi crnogorski (dukljanski) kralj Mihailo dao
krunisati od rimskog pape oko 1080 god.« (II. izdanje, Croatica-Montenegrina i CKD
Montenegro-Montenegrina, Osijek, 2008.).
28
Vladimir Taljeran, Zrnca za povijest Stona, Dubrovnik, 1935., 11.
29
Milko BRKOVIĆ, »Srednjovjekovna Duklja/Zeta – kasnija Crna Gora (kon-
tinuitet i identitet Crnogorskog primorja)«, u: Zbornik radova Hrvatsko-crnogorski
dodiri/Crnogorsko-hrvatski dodiri: identitet povijesne i kulturne baštine Crnogorskog
primorja, Zagreb, 2009., 11–37.
55

Političke promjene uslijedile su krajem XII. stoljeća, u vrijeme us-
pona raške države pod Nemanjićima, kada je došlo do protjerivanja
stonskog biskupa i pokušaja nametanja istočnog obreda. Raška država,
koja u XII. stoljeću širi vlast na Zahumlje, bila je u vjerskom pogledu
orijentirana prema Carigradu, premda je utjecaj Katoličke crkve bio još
uvijek velik. Razumljivo je da će tada početi jačati utjecaj pravoslavlja
kao vjere političke elite i dualističko manihejstvo u krajevima koji su se
našli pod vlašću Nemanjića. Tamo postoji također čimbenik neprovo-
đenja crkvenih reformi, bilo latinskog bilo slavenskog obreda, pa se tako
stanje katolika na Pelješcu i Humu očito pogoršalo
Iz razdoblja prije progona biskupa potječe Miroslavov evanđelistar,
koji je sredinom XII. stoljeća đakon Gligorije s pomoću kaligrafa Barsa-
melona posvetio knezu Miroslavu, sinu Zavidinu, za kojega se ne može
na temelju znanstvene kritike ustvrditi da je on brat Stjepana Nemanje.
Vjerojatno je bila riječ upravo o Miroslavu, ocu Andrije Humskog, ko-
jega spominje i mljetski opat Mavro Orbini.30
Progoni biskupa u Stonu započeli su u doba spomenutoga kneza
Miroslava, koji je protjerao biskupa Donata iz Stona i njegove reziden-
cije. Biskup se isprva sklonio u Dubrovnik, a potom je bio smješten u
benediktinski samostan na Lokrumu. Papa Aleksandar uzalud je preko
nadbiskupa Tebalda nastojao privoljeti Miroslava da omogući bisku-
pu Donatu povatak u njegovu biskupiju. Papa je 1185. i preko Bele III.
pokušao utjecati na Miroslava, pa ga i izravno ukoriti što ne dopušta
katoličkom biskupu obavljanje službe u njegovoj biskupiji. Poslije Mi-
roslavove vladavine i kratkotrajne vladavine članova kuće Nemanjića,
nakratko na vlast dolazi hrvatski herceg Andrija (1197.–1204.), a kada
je on napustio Dalmaciju i Hrvatsku, na području Huma vlast preuzi-
ma knez Petar, sin kneza Miroslava, kojega su Splićani 1233. izabrali za
kneza, a zbog njegova manihejskog krivovjerja splitski crkveni krugovi
nisu ga htjeli ustoličiti. Usto, knez Petar upućuje Dubrovčanima poru-
ku da će dopustiti biskupu Donatu povratak u Ston ako mu Dubrovča-
30
Dominik MANDIĆ, nav. dj., Rim, 1963., 416–419.
56

ni isplate 300 zlatnih perpera. Vlada je odbila Petrovu ponudu jer nije
htjela pristati na simoniju, odnosno na kupovanje crkvenih časti. Poslije
biskupove smrti knez Petar ponovno predlaže da će pristati na to da
Dubrovnik pošalje u Ston biskupa, ako mu isplate dvije stotine zlatnih
perpera. Vlada je odbila i tu ponudu. Budući da Miroslavovi nasljednici
nisu dopuštali da se popuni biskupska stolica u Stonu, dubrovačka vlada
godine 1216. s tim upoznaje papu, te on piše dubrovačkom nadbiskupu
da pronađe prikladne osobe, svećenike, i posveti ih za biskupe da oni
popune prazne stolice u Stonu i Trebinju.
Trinaesto stoljeće zasigurno je nakontradiktornije stoljeće u tisuć-
ljetnoj povijesti Zahumske/Stonske biskupije.
Do sada je u historiografiji ostao nerazjašnjen cijeli niz povijesnih
činjenica, a možda je najkontradiktornija pojava »zahumske pravoslav-
ne episkopije« i sukob dvojice povjesničara – episkopa Nikodima Milaša
i dubrovačkog kanonika don Antuna Liepopilija. Pojava ove episkopi-
je je upitna, a taj se fenomen prepisivački preuzimao, bez ikakve ute-
meljenosti na pravovaljanim povijesnim izvorima. Najvjerojatnije je tu
bila riječ o pretencioznom i promidžbenom činu, kojemu je svetosavlje
od najranijih vremena bilo sklono, a da se faktički ništa nije provelo u
stvarnosti.
Najzorniji primjer jest jedna od tvrdnji episkopa Milaša da su za
vrijeme velikog kneza Andrije »vladikovala« prva tri episkopa, što je
nevjerojatno, jer knez Andrija ni u jednoj ispravi od onih koje se čuva-
ju u Državnom arhivu u Dubrovniku ne spominje nikakvog episkopa,
pa tako ni 1249. u svojoj ispravi u kojoj se on titulira kao »Andreas,
Chlemensis magnus comes«. Tamo, kao i u ranijoj ispravi, nema nika-
kvoga spomena episkopa, baš kao ni u ispravi kneza Radoslava od 22.
svibnja 1254. godine.31 Humski knez Andrija zasigurno bi među svojim
odličnicima spomenuo tako uglednoga crkvenog prelata ako bi on po-
stojao u njegovoj kneževini, a među odličnicima se izrijekom navode:
Franc MIKLOŠIĆ, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosniae,

31
Ragusii, Beč, 1858., 24, 34, 42–43.
57

Rastimirić, Hrelko, Dobrovit, Radovčić, Hrelja Stjepković, Stražimir i
Radumil Adamović, Hrabislav Prvoslavić, Dobromisl Pobratović, Desin
Berivojević, Radovan Pribridružić, Hrelja Desavčić, Tomislav Čupetić,
Bogdan Dobromirić, Hrvatin Turbić, Prvoslav Prodančić, Bratoslav Vu-
ković i Vjerko Radovanić. Među podmetanjima nepostojećih biskupa
je i primjer »stanka« održanoga na Stonskoj prevlaci 1239., na kojem se
raspravljalo s Omišanima uz nazočnost omiškog i dubrovačkog kneza,
te omiškog biskupa Ilara, a ne biskupa stonskoga. Don Vladimir Talje-
ran i don Antun Liepopili sustavno su u svoja dva djela, kao domaći ško-
lovani svećenici, argumentirano pobili te tvrdnje o postojanju Stonske
episkopije, ali se, na žalost, i dalje kod hrvatskih povjesničara nesvje
sno prepisivački preuzimaju činjenice koje bi trebalo provjeriti u samim
sačuvanim izvorima.32 Nikodim Milaš je rukopis Ljetopis građanskih i
crkvenih događaja Simeona Končarevića, srpskoga dalmatinskog povje-
sničara iz XVIII. stoljeća, koji je bio i ruski agent, opisao u Glasniku dal-
matinske crkve za 1897. godinu (str. 129–131). Fantomski rukopis koji
nitko nije vidio bio je osnovni izvor iz kojega je Nikodim Milaš crpio
podatke. Među inima je i taj da je srpska kraljica Jelena sagradila za mo-
nahe »Svetobogorodičin manastir u Stonu« uz staru crkvu sv. Nikole i
utemeljila »Svetonikoljski manastir«, koji su poslije Dubrovčani dali fra-
njevcima. U arheološkim istraživanjima potvrđeni su povijesni izvori o
vremenu gradnje, koji pobijaju ovu povijesnu izmišljotinu. Takvih ten-
dencioznih primjera iz ove knjige mogao bi se navesti cijeli niz.33 Antun
Liepopili u svojem djelu Ston u srednjim vijekovima. Crkveno-istorijska
studija, na odgovor episkopu Nikodimu, tiskanom u Dubrovniku 1915.,
razložno ih je odbacio kao neutemeljene.34 Stoga je začuđujuće kako se i
Vladimir TALJERAN, Zrnca za povijest Stona, Dubrovnik, 1935., 14–20.

32
Nikodim MILAŠ, Ston u srednjim vijekovima, Dubrovnik, 1914., 1–124.

33
34
O pravoslavnoj episkopiji pisali su: Nikodim MILAŠ, nav. dj., Dubrovnik,
1914., 1–124; Nikola Zvonimir BJELOVUČIĆ, Zahumska pravoslavna episkopija u
XIII. do XIV. v., Dubrovnik, 1928., 23; Vlada ČOROVIĆ, »Značaj humske episkopi-
je«, u: Spomenica eparhije Zahumsko-hercegovačke, Niš, 1929., 49–63; Jaroslav ŠIDAK,
»Humska eparhija«, u: Enciklopedija Jugoslavije, IV., Zagreb, 1960., 304; Ilarion RUVA-
58

dalje nastojalo tvrditi da je ta na-
mjera doista bila provedena na te-
renu, jer stanje spomenika, pa da
naglasimo i kultne slike sv. Petra
majstora Skoronje s ključevima
Petrova prvenstva, te ranoroma-
ničke freske s latinskim siglama
južnotalijanskoga benediktinskog
kruga u crkvi sv. Mihajla, i titulari
i arhitektura samo potvrđuju ar-
hivske izvore.
Usprkos nesređenim crkve-
nim i političkim prilikama, stanje
Reljef sv. Petra, Lapidarij u Stonu (foto: u dijelu Huma u odnosu na dje-
Božo Gjukić) lovanje Katoličke crkve bilo je po-
voljno. Kralj Stefan Prvovjenčani
(Stjepan Prvookrunjeni) tako poveljom potvrđuje posjed cijelog otoka
Mljeta benediktincima i daruje im crkve sv. Stjepana i sv. Jurja u Janjini,
zemlje na području Janjine i Popove Luke, odnosno prostor od Motoru-
žice do Žuljane, od jednog mora do drugoga, a u Stonu crkvu sv. Nikole.35
Znakovito je kako se iz sačuvanih arhitektonskih sakralnih spomenika
diljem Pelješca razvidi sloj iz XII./XIII. stoljeća. Valja znati i činjenicu
RAC, »O humskim episkopima i hercegovačkim metropolitima«, u: Spomenica Srpsko-

pravoslavna hercegovačko-zahumska metropolija pri kraju 1900, Mostar, 1901., 25–30;
Stojan NOVAKOVIĆ, Zakonski spomenici srpskih država srednjeg veka, V., Beograd,
1912., 600–602; Radovan IVANOVIĆ, »Srednjovekovni baštinski posedi humskog
eparhiskog vlastelinstva«, u: Istorijski časopis, Beograd, 1979., 79–95; Radivoje LJU-
BINKOVIĆ, »Pitanja o hronologiji u delima svetog Save«, u: Godišnjak Nikole Čupića,
XLIX., Beograd, 1940.; Marija JANKOVIĆ, Episkopije i mitropolije srpske crkve u sred-
njem veku, Beograd, 1985., 141; Pavao GLUNČIĆ, Iz prošlosti grada Stona XIV–XIX
vijeka, Spomenik SANU, CXI., Odeljenje društvenih nauka, 13, Beograd, 1963., 2, 17,
92; Ante DRAČEVAC, »Ponovno osnivanje katoličke biskupije u Stonu«, u: Zbornik
radova u čast 650. obljetnice planske gradnje Stona i Malog Stona, Ston, 1987., 77–89.
35
Franc MIKLOŠIĆ, nav. dj., Beč, 1858., 8–10.
59

kako su mljetski benediktinci izravno pod jurisdikcijom dubrovačkog
nadbiskupa.36 Tako, očito, s benediktinskog imanja u današnjim Poni-
kvama potječu protoromaničke crkve sv. Đurđa, sv. Filipa i Jakova,37 a
vjerojatno i crkva sv. Ilije.38 Dolaskom Dubrovačke Republike u posjed
Pelješca, poslije 1399. Dubrovačkog primorja, uočljiva je gustoća sakral-
nih spomenika, koja nije mogla nastati u kratkom razdoblju, nego potje-
če iz ranijih stoljeća.
U Žuljani se 1396. godine spominje ruševna crkva sv. Julijana: »fun-
damenta antiga d’ecclesia santo Çullian«,39 a u zemljišniku se spominju
sveukupno dvadest i šest kultnih objekata i tri toponima koji upućuju na
sakralni objekt, a sve te crkve potječu iz razdoblja prije dolaska u sastav
dubrovačke komune.40 Iz razdoblja predromanike potjecala je također i
crkva sv. Petra u Trpnju.41 Iz ruševina sv. Jurja kraj Janjine potječe četr-
naest ulomaka predromaničke kamene plastike s latinskim natpisom iz
XI. stoljeća.42 Cijeli poluotok bio je sustavno pokriven srednjovjekov-
nim grobljima i crkvama, a isto tako pojavljuju se i nalazi luksuznih
predmeta od stakla, poput staklene čaše s lokaliteta »Grčka kuća« iznad
Orebića.43
Ivica PULJIĆ, »Crkvene prilike u srednjovjekovnoj Humskoj zemlji«, u: Zbor-

36
nik povijesnog simpozija Povijest hrvatskog počitelja, Čapljina – Zagreb, 1996., 121.
37
Igor FISKOVIĆ, »Tri srednjovjekovne crkve na Pelješcu«, u: PPUD, 19, Split,
1972., 26–33.
38
Ivica ŽILE, »Istraživanja na lokalitetu Sv. Đurđa, Ponikve/Ledinići«, u: Arheo
loški pregled, Ljubljana, 1986., 267; ISTI, »Novi prilozi o graditeljskoj baštini poluotoka
Pelješca«, u: Dubrovnik, 1/2, Dubrovnik, 2000., 242–248; ISTI, »Novi prilozi gradi-
teljskoj baštini poluotoka Pelješca«, u: SHP, NS, 30, Split, 2003., 185–190; Vinicije B.
LUPIS, Sakralna baština Stona i okolice, Ston, 2000., 63.
39
Vinicije B. LUPIS, Sakralna baština Žuljane, Ston, 2007., 73.
40
Nenad VEKARIĆ, Pelješka naselja u 14. stoljeću, Dubrovnik, 1989., 40–42.
41
Frano GLAVINA, »Trpanjske crkve (S nekoliko crtica iz vjerskog života)«, u:
Spomenica Gospe Anđela u Orebićima (1470.–1970.), Omiš, 1970., 395–400.
42
Miljenko JURKOVIĆ, nav. dj., Split, 1983., 166–169.
43
Cvito FISKOVIĆ, »Srednjovjekovne čaše iz Orebića i Nevesinja«, u: VAHD,
LXXII.–LXXIII., Split, 1979., 211–218; ISTI, »Franjevačka crkva i samostan u Orebi-
ćima«, u: Spomenica Gospe Anđela u Orebićima (1470.–1970.), Omiš, 1970., 39–138;
60

Iz XII. stoljeća potječe i protoromanička crkva sv. Martina u Paklje-
noj. Ne samo na poluotoku, postojali su brojni sakralni spomenici u
44
Primorju, današnjoj Neretvi i na kopnenom dijelu Huma iz razdoblja

kasnoga srednjeg vijeka. Tako u crkvi sv. Nikole u Borovcima kod Met-
kovića prepoznajemo gotičku crkvu sv. Nikole iz XIV. na XV. stoljeće.
Zna se, tako, za postojanje crkve sv. Stjepana u Gabeli u XIV. stoljeću,
crkve u Kočelu kod Trebinja iz 1408. godine, crkve u Tepčićima kod
Čitluka, te u Trijebnju kod Stoca.45 Lokalitet Crkvina u Hutovu kod Ne-
uma jedan je od četrnaest lokaliteta sa šireg područja koji nose topo-
nim Crkvina.46 Tu su, također, lokaliteti: Sv. Petar u Zavali, Sv. Petar u
Čičevu, Sv. Jure u Dubljanima, Sv. Ivan u Čvaljini, Sv. Ivan u Ravnom,47
Vladimir SOKOL, »Kasnosrednjovjekovna grobišta i nadgrobni spomenici Pelješca«,

u: Pelješki zbornik, 1, Zagreb, 1976., 323–334; Zdravko ŠUNDRICA, »Stonski rat u
XIV stoljeću (1333–1399)«, u: Pelješki zbornik, 2, Split, 1980.; Marko VEKARIĆ, Pe-
lješka rivijera u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, Orebići, 1975., 1–152; Nenad VEKA-
RIĆ, nav. dj., Dubrovnik, 1989., 1–147.
44
Ivica ŽILE, nav. dj., Split, 2003., 188–190.
45
Marinko TOMASOVIĆ, Srednjovjekovna crkva sv. Nikole i groblje u Zanogi u
Borovcima, Split, 2001., 1–84; ISTI, Vodič kroz kulturnu baštinu, Makarska i Makar-
sko primorje, Biokovo i Zabiokovlje, Omiško-rogoznički i Neretvansko-stonski prostor,
Makarska, 2014., 155; ISTI, »Gotička umjetnost u Primorju, Gorskoj župi i Rado-
bilji u vremenu hercega Stjepana Vukčića Kosače – između stvarnosti i predaje«, u:
Hercegovina, 3, Mostar, 2017., 273–329; Radomir JURIĆ, »Srednjovjekovna nalazišta
donjeneretvanskog kraja«, u: Izdanja HAD-a, 22, Zagreb, 2003., 335–336; Tomislav
ANĐELIĆ, »Srednjovjekovne crkve u Tepčićima kod Čitluka i Trijebnju kod Stoca
(Hercegovina)«, u: Izdanja HAD-a, 22, Zagreb, 2003., 375–377; Snježana VASILJ, »Lo-
kalitet Crkvina u Hutovu kod Neuma«, u: Izdanja HAD-a, 22, Zagreb, 2003., 369–374;
Anđelko ZELENIKA, »Srednjovjekovni sakralni objekti u Gabeli«, u: Izdanja HAD-a,
22, Zagreb, 2003., 397–400.
46
Snježana VASILJ, nav. dj., Zagreb, 2003., 369–371; Tomislav ANĐELIĆ,
»ʻCrkvineʼ kao arheološki lokaliteti u stolačkom kraju«, u: Stolac u povijesti i kulturi
Hrvata (Humski zbornik, IV.), Zagreb – Stolac, 1999., 117–120.
47
Marko VEGO, »Arheološka iskopavanja u Zavali«, u: Glasnik Zemaljskog mu-
zeja, n. s., XIV., Sarajevo, 1959.; S. TIHIĆ – Đ. BASLER, »Crkva sv. Petra u Zavali«,
u: Peristil, II., Zagreb, 1959.; Benedikta ZELIĆ-BUČAN, Članci i rasprave iz starije
hrvatske povijesti, Zagreb, 1994., 213–226; Pavao ANĐELIĆ, »Srednjovjekovna župa
Popovo«, u: Pavao ANĐELIĆ, Marijan SIVRIĆ i Tomislav ANĐELIĆ, Srednjovjekovne
61

Ošljemu, Čepikućima i Slano-
me, koji potječu iz razdoblja do
1300. godine, a u podjeli zemlje u
Primorju 1399. spominje se pet
naest crkava.48
Poslije intervencije Stefana
Nemanjića 1217. godine Zahu-
mlje je bilo podijeljeno na tri di-
jela: zapadni dio i područje Ne-
retve do Cetine pripali su Petru,
istočni dio Huma s Pelješcem,
Primorjem i Popovom pripao je
Andriji, a preostali dio pripao je
trećem bratu Radoslavu. Godine
1234. knez Andrija sklapa savez s
Dubrovnikom. Nakon smrti bra-
ta Toljena 1239., proširio se i na
zapadni dio Huma. Zapadni dio
Predromanički plutej iz crkve sv. Petra Huma dobio je vjerojatno kao
na Zavali
leno od hrvatsko-ugarskog kralja
i tim činom postao je njegovim
vazalom. Kao humski knez do 1250. boravio je u Stonu. Naslijedili su
ga sinovi Radoslav i Bogdan. Radoslav je bio u dobrim odnosima s Du-
brovnikom.
humske župe, Mostar, 1999., 37; Ivica PULJIĆ, »Nekoliko svjedočanstava o katoličkoj
crkvi sv. Petra u Zavali«, u: Humski zbornik XIII. Od Dubrave do Dubrovnika – Uz
300-godišnjicu rođenja Ruđera Boškovića, Neum/Dubrovnik, 2011., 301–332; Željko
RAGUŽ, »Spor katolika i pravoslavaca oko crkve svetog Petra u Zavali«, u: Humski
zbornik XIII. Od Dubrave do Dubrovnika – Uz 300-godišnjicu rođenja Ruđera Boškovi-
ća, Neum/Dubrovnik, 2011., 333–354.
48
Ana KAZNAČIĆ-HRDALO, »Dioba i ubikacija dijelova Slanskog primorja u
doba pripojenja Dubrovniku godine 1399.«, u: Anali Zavoda za povijesne znanosti IC
JAZU u Dubrovniku, XVII., Dubrovnik, 1979., 17–49.
62

Hrvatski herceg Koloman, sin kralja Andrije II., vladao je većim di-
jelom Huma od 1234. do 1239. godine, kada je vratio na kneževsko pri-
jestolje bivšega domaćeg kneza Andriju. Papa Grgur IX. pisao je provin-
cijalu Ugarske dominikanske provincije, pod koju su pripadale hrvatske
zemlje, kako bi imenovao dominikanca Ponsu za bosanskog biskupa, a
povjerava mu i Hum za duhovno dobro vjernika dok Sveta Stolica ne
odredi drukčije.49 Iz posljednjih godina vladavine kneza Andrije sa-
čuvao se do danas ugovor s dubrovačkim knezom Jakovom Dolfinom
(1247.–1249.). Preuzevši vlast, njegov sin Radoslav priznaje vrhovni su-
verenitet hrvatsko-ugarskog kralja, a nalazi se u savezu s Dubrovčanima
i bugarskim carem Mihajlom Asjenom II. protiv srpskog kralja Stefana
Uroša I. Cijelu situaciju u Humu još je više otežala tatarska provala 1242.,
kada su vjerojatno poharane brojne crkve, kako je suditi po ruševinama
i paljevinskom sloju osmerolisne predromaničke crkve u Ošljemu. Težak
potres dogodio se 1252., a o njemu saznajemo iz parnice dubrovačkog
kanonika Petra Mauressa, gdje se navodi da je Ston razoren.50
Nakon smrti humskog župana Radoslava u Zahumlju je došlo do
velikih međusobnih borbi za prevlast, te je ono razdijeljeno na nekoliko
manjih gospodstava; u nekima od njih vladali su razni ogranci pokoj-
nikova roda.
Bogdan je do 1252. boravio u Stonu, koji je stradao u potresu, a po-
tom se preselio u Popovo, gdje žive njegovi nasljednici do prvih desetlje-
ća XIV. stoljeća. Nakon Bogdana i Radoslava 1262. spominje se humski
župan Stjepan. Krajem XIII. stoljeća, točnije 1292., u sastav države bana
Pavla Šubića ulazi veći dio Zahumlja i Pelješac. Nakon Pavlove smrti go-
dine 1312., hrvatski ban Mladen II. titulira se kao »ban Hrvata i Bosne i
gospodar zemlje Huma«. Godine 1318./1319. vodi se rat zbog Zahumlja
između Mladena II. i srpskog kralja Stefana Uroša II. s nepoznatim isho-
dom. Mladen II. sve do 1322. i vojnog poraza kod Blizne vlada Humom.
49
Stjepan KRASIĆ, Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni, Đakovo, 1996., 26–
27.
50
Vladimir TALJERAN, Zrnca za povijest Stona, Dubrovnik, 1935., 24.
63

Njegov poraz koriste domaći velikaši Branivojevići, te postaju po-
graničnim zapovjednicima u Humu i na Pelješcu u ime Nemanjića, od
kojih su se ubrzo osamostalili. Samostalnosti Branivojevića suprotstavili
su se bosanski ban Stjepan II. Kotromanić i dubrovačka komuna. Ban
Stjepan držao je da mu titula bana i uprava nad Bosnom daju pravo
vlasti nad Humom, a dubrovačka komuna držala je da nakon pada Mla-
dena II. u Humu više nema zakonitog kontinuiteta vlasti, i da je riječ o
svojevrsnoj »ničijoj zemlji« te da ona pripada onomu koji je prvi osvoji.
Na posljetku, 1326. godine bosanski ban i Dubrovnik zajedničkim su
snagama savladali Branivojeviće. Potom je došlo do podjele, a prema
nekim mišljenjima, Dubrovnik je već u ljeto 1326. posjedovao Pelješac,
a da bi u potpunosti imao legitimitet na svojem posjedu, 1333. obavio
je kupnju poluotoka od oba pretendenta – srpskog kralja Dušana i bo-
sanskog bana Stjepana I. Kotromanića.51 Dubrovačka vlada uskoro je
pristupila podjeli Pelješca, ali je naišla na jak otpor domaćeg stanov-
ništva. Poluotok je inače bio poprilično gusto naseljen, i kako smo već
istaknuli, sa znatnim brojem sakralnih spomenika.52
Unatoč svim teškoćama, pape žele popuniti stolicu Stonske bisku-
pije. Tako Martin IV. godine 1284. i Honorije IV. godine 1286. nare-
đuju dubrovačkom nadbiskupu da imenuje biskupa u Stonu. To se i
zbilo 1285./1286., kada dubrovački nadbiskup Bonaventura postavlja
za biskupa u Stonu dominikanca Petra, koji je prvi napustio titulu za-
Josip LUČIĆ, »Pelješac od dolaska Slavena do potpadanja pod vlast Dubrova

51
čke Republike«, u: Pelješki zbornik, 2, Split, 1980., 5–72; Vinko FORETIĆ, »Kroz pro
šlost poluotoka Pelješca«, u: Spomenica Gospe Anđela u Orebićima (1470.–1970.),
Omiš, 1970., 251–263; ISTI, »Kada je i kako Stonski Rat došao pod vlast Dubrovnika«,
u: Pelješki zbornik, I., Zagreb, 1976., 81–92; Nenad VEKARIĆ, nav. dj., Dubrovnik,
1989., 9–12.
52
Dragutin ROLLER, Agrarno-proizvodni odnosi na području Dubrovačke Repu-
blike od XIII. do XV. stoljeća, Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, knjiga 5., Zagreb,
1955., 184; Josip LUČIĆ, »Najstarija zemljišna knjiga u Hrvatskoj – Dubrovački zemlji
šnik diobe zemlje u Stonu i Pelješcu iz god. 1366.«, u: Anali Zavoda za povijesne znano-
sti IC JAZU u Dubrovniku, sv. XVIII., Dubrovnik, 1980., 58–59; Zdravko ŠUNDRICA,
»Stonski Rat u XIV stoljeću (1333–1399)«, u: Pelješki zbornik, 2, Split, 1980., 119.
64

humskoga i počeo se nazivati stonsko-korčulanskim biskupom. Biskupa
Petra 1291. naslijedio je biskup Ivan Crossio (Krusić/Kručić/Kružić) iz
Dubrovnika, koji je potjecao iz ugledne dubrovačke plemićke obitelji.
Poslije gotovo dvije stotine godina političkih borbi, udaljenosti crkvene
i političke vlasti, stanje je bilo iznimno teško. Politički trenutak nesigur-
nosti u Stonu, ali i težnje Korčule da se odcijepi od Hvarske biskupije, s
ambicijom da postane novim biskupskim središtem, doveli su do spo-
razuma biskupa Ivana i predstavnika korčulanske komune 1300. godi-
ne. Početkom lipnja 1300. u dubrovačkom dominikanskom samostanu
konačno je sastavljen akt o ujedinjenju Stonske biskupije i Korčule, a
nova će se biskupija nazivati Korčulansko-stonskom biskupijom. Papa
Bonifacije VIII. odobrio je prijenos biskupske stolice iz Stona u Korčulu,
uz zadržavanje starog naslova stonskog biskupa.53
Važnost ujedinjene biskupije zrcalila se i na političkom području –
posezanjem Dubrovnika za područjem Korčule, koje će biti spriječeno
prodajom Dalmacije 1409. i zauzimanjem Korčule od Mlečana 1420.,
kada će biti zacementirano političko stanje. U takvim političkim prilika-
ma Dubrovačka Republika svim će silama pokušavati i konačno uspjeti
razdružiti ujedinjenu biskupiju 1541. godine, ishodivši kod velikog prija-
telja Dubrovčana pape Pavla III. (1534.–1549.) raskidanje sveza Stonske
od Korčulanske biskupije. Takva crkvena podjela potrajala je sve do 1828.,
kada je papa Leon XII. Dubrovačku nadbiskupiju sveo na rang biskupije,
kojoj je priključio teritorije dokinute Stonske i Korčulanske biskupije.54
Cijela prva četvrtina XIV. stoljeća ostat će obilježena po brojnim
promjenama političke vlasti, koje će ostaviti znatan odraz na vjerskoj
slici stanovništva, prepuštenoga nemaru. Takvo stanje nesigurnosti za-
Božo BANIČEVIĆ, Korčulanska biskupija (1300.–1830.). Prilog poznavanju

53
povijesti Korčulanske biskupije u povodu 700. obljetnice njezina utemeljenja, Split,

2003., 26–50; Ivica PRLENDER, »Stonsko-korčulanska biskupija: politički okvir živo-
ta«, u: Zbornik radova 700 godina Korčulanske biskupije, Korčula, 2005., 24–38; Vini-
cije B. LUPIS, »Iznova o biskupskoj palači u Korčuli tijekom XIX. stoljeća«, u: Zbornik
radova 700 godina Korčulanske biskupije, Korčula, 2005., 284–296.
54
Vinicije B. LUPIS, nav. dj., Ston, 2000., 25–51.
65

sigurno će biti pogodno tlo za nove zapadne dualističke pokrete, poput
onodobnih primjera u Europi, koji će biti iskorijenjeni dolaskom u novi
politički sklop srednjovjekovne države grada, uz sustavni pastoralni i
kulturni rad novih prosjačkih redova (dominikanaca i franjevaca), nosi-
telja nove kasnosrednjovjekovne duhovnosti. Dolaskom pod vlast Šubi-
ća, konačno je pripremljen teren dubrovačkoj komuni da preuzme vlast
nad Pelješcem i Stonom. Borbe na ovom području nastavljene su i u pr-
voj polovini XIV. stoljeća, kada je njime zavladao Mladen II. Šubić, koji
je nosio titulu humskog kneza. Dobivši hrvatsku bansku čast, Mladen je,
upravo zbog Huma, zaratio sa srpskim kraljem Urošom II. Milutinom.
Mir je sklopljen posredovanjem Dubrovčana 1319., a poslije Mladenova
sloma 1322. godine Zahumljem i stonskom okolicom zavladao je moć-
ni rod Branivojevića. Bosanski ban Stjepan Kotromanić u savezništvu s
Dubrovčanima preoteo je Branivojevićima Rat i Zahumlje 1326., ali je
morao zaratiti sa srpskim kraljem Dušanom. U tom ratu, koji se vodio
na samom poluotoku, ponovno su posredovali Dubrovčani, koji su, uz
novčanu naknadu, uspjeli dobiti ustupke s obje strane, tako da im je
1333. prepušten cijeli Stonski rat. O ovom postupku oba vladara izdala
su Dubrovčanima povelje.
Dubrovčani su i prije imali određene ingerencije na poluotoku, o
čemu se povremeno raspravljalo u Senatu. Dolaskom pod vlast dubro-
vačke komune, Ston je završio jedno svoje poglavlje i otvorio novo, pro-
mijenivši lokaciju naselja, postavši planiranim srednjovjekovnim gra-
dom sa snažnim fortifikacijskim sklopom i važnim kulturnim i gospo-
darskim središtem buduće republike. Bosanski su franjevci 1347. godine
sagradili samostan sv. Nikole u Stonu (in civitate Stamni seu Stagni), i
upravo je stoga taj samostan tijekom više godina bio pod ocima konven-
tualcima Vikarije Bosne Srebrene sve do 5. rujna 1462., kada je Veliko
vijeće u Dubrovniku odlučilo da se samostani u Dubrovniku i na Daksi
odcijepe od bosanske vikarije i da se nastoje dobiti drugi opservantski
samostani na dubrovačkom teritoriju, među kojima je i Ston.55 Grad-
Bernard BARČIĆ, Povijest franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri,

55
Zadar, 1976., 25–32; Arhiv franjevačkog samostana u Makarskoj, Rukopisna knjiga
66

njom katedrale, gradnjom novih crkava i utvrda, izradbom katastra,
srednjovjekovnom urbanizacijom, Pelješac, a potom i Dubrovačko pri-
morje izdvajaju se iz Huma. Ta dva područja bivše Zahumske biskupije
postale bi paradigma mogućega pozitivnog razvoja ove srednjovjekovne
oblasti, da su povijesne prilike bile drukčije. Na kraju valja podcrtati
činjenicu kako se kopneni dio ove biskupije učvršćivanjem dubrovačkih
i turskih vlasti od kraja XV. stoljeća prešutno prepustio Trebinjskoj, od-
nosno Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji.
Sažetak
Autor u svojem radu donosi sažeti pregled povijesti Zahumske

(Stonske biskupije) od prvih početaka do 1300. godine, kada je papa
Bonifacije VIII. utemeljio Korčulansko-stonsku biskupiju s prvim bi-
skupom Ivanom Crossiom/Kručićem/Kružićem. Zahumska biskupija
jedna je od najstarijih biskupija na hrvatskom nacionalnom prostoru.
Od XII. stoljeća Zahumlje se naziva Hum ili Humska zemlja, a novi na-
ziv Hum obuhvaća znatno širi prostor. Tijekom XII. i XIII. stoljeća Za-
humska biskupija proživljavat će teške trenutke kada se politički potpo-
mognuto pojavljuje pravoslavlje i poseban fenomen srednjovjekovnih
vjerskih pokreta – dualističko manihejstvo. Trinaesto stoljeće označuje
stalne promjene političkih vlasti te kontradiktornu pojavu »Zahumske
pravoslavne episkopije«, koja se u dosadašnjoj historiografiji prepisiva
čki preuzimala kao provjerena činjenica. Nesigurne političke prilike u
Humu rezultirale su preseljenjem biskupskog središta iz Stona u Korču-
lu 1300. godine. Konačno sređivanje vjerskih prilika na području sada
Korčulansko-stonske biskupije zbit će se 1326./1333., kada Pelješac do-
lazi u sastav dubrovačke komune.
Liber archivialis in quo de origine Provinciae Bosnae Argentinae quae olim Vicaria, de-
mum Provincia nuncupata ac de praeclare gestis in, et eam a Fratribus minoribus Or-
dinis S.P.N. Francisci, 1767., 3. Tijekom restauracije samostanskog kompleksa i crkve
krajem osamdesetih godina XX. stoljeća, koju su vodili arheolozi Ivica Žile i Paula
Kolić, nisu pronađeni nikakvi ostatci ranijeg samostana.
67

5.
STON U SREDNJIM VIJEKOVIMA.
CRKVENO-ISTORIJSKA STUDIJA, NA ODGOVOR
EPISKOPU NIKODIMU
K ao markantna osobnost svojega doba, nadasve na području dušo-

brižništva i karitativnog rada Dubrovačke biskupije, don Antun
Liepopili bio je uronjen u politički život svijeta koji ga je okruživao. Bio
je nacionalno osviješten crkveni političar, jasno nastupajući u društvu
s katoličkim kršćanskim načelima. Taj hrvatski intelektualac vulkan-
ske snage s rubnoga nacionalnog područja bio je uključen u politička
zbivanja u Hercegovačkom ustanku i u političku borbu s dubrovačkim
srbokatolicima – specifičnim fenomenom dubrovačke političke scene
druge polovine XIX. i početka XX. stoljeća, koji je olako shvaćen u su-
vremenoj hrvatskoj historiografiji. Uz svećenički poziv i bogati karita-
tivni i kulturni rad, velik dio njegovih intelektualnih snaga odnosila je
borba sa sve agresivnijim svetosavskim ekspanzionizmom, a nadasve s
negacijom postojanja Hrvata. Proces otimanja hrvatske kulturne bašti-
ne i bezobzirnoga velikosrpskog falsificiranja povijesnih činjenica kul-
minirao je u osobnosti episkopa Nikodima Milaša, velikosrpskog mito-
mana i osobe upitnog morala, te jednoga od najglasnijih predstavnika
velikosrpskog prisvajanja hrvatskih krajeva, povijesti i baštine. Poput
proroka, don Antun Liepopili u svojoj studiji Ston u srednjim vijekovi-
ma. Crkveno-istorijska studija, na odgovor episkopu Nikodimu (1915.)
pravodobno daje jasne i britke odgovore na sve laži iznesene u povije-
snomu velikosrpskom pamfletu Ston u srednjim vijekovima (1914.) pse-
69

udopovjesničara Nikodima Milaša, koji je nastavak njegova ranijeg pse-
udopovijesnog djela Pravoslavna Dalmacija. Hrvatska je historiografija
tek 1998. godine dočekala nastanak djela Osvrt na knjigu »Pravoslavna
Dalmacija« E. Nikodima Milaša, koje je napisao fra Stanko Bačić. Igno-
riranje hrvatske historiografije, uvjetovano bremenitim XX. stoljećem,
dovelo je do toga da je knjiga Pravoslavna Dalmacija bila jedan od ide-
oloških temelja velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku 1991. godine, a vod-
stvo Srpske pravoslavne crkve u svojem agresivnom svetosavlju i dalje u
suverenoj Republici Hrvatskoj veliča ideologa velikosrpstva Nikodima
Milaša, pretiskuje njegova djela, pokušava ga kanonizirati te uspostavlja
crkveno odličje koje dobivaju čak i predstavnici Hrvatskog sabora. Na
žalost, knjiga don Antuna Liepopilija i danas je aktualna, s tom razlikom
što je Dubrovačka biskupija tada imala visokoškolovani kler, sposoban
uhvatiti se u koštac s velikosrpskim posezanjima, a danas to nije tako.
Usprkos postojanju hrvatske države, prilike nikada nisu bile teže, pa po-
novnim tiskanjem ove ignorirane povijesne studije don Antuna Liepo-
pilija želimo upozoriti na opasnost gubitka povijesti i kulturne baštine
u međunarodnim granicama zbog djelovanja velikosrpskog projekta
SPC-a i SANU-a.
70

Naslovnica knjige don Antuna Liepopilija Ston u srednjim vijekovima
71

Četvrta stranica knjižnog bloka
72

Peta stranica knjižnog bloka
73

74

75

76

77

78

79

80

81

82

83

84

85

86

87

88

89

90

91

92

93

94

95

96

97

98

99

100

101

102

103

104

105

106

107

108

109

110

111

112

113

114

115

116

117

118

119

120

121

122

123

124

125

126

127

128

129

130

131

132

133

134

135

136

137

138

139

140

141

142

143

144

145

146

147

148

149

150

RECENZIJE
U svakoj nacionalnoj historiografiji, pa tako i u hrvatskoj, postoje ma-

nje ili više kontroverzne, osjetljive i iznimno važne nacionalne teme. Među
svima njima najtankoćutnije su one koje se tiču nacionalne etnogeneze,
državotvornosti, uloge nacionalnih elita u pojedinim povijesnim događa-
jima, posebice ako se ti događaji preklapaju s temama koje su osjetljive i
nacionalno važne za susjedne nacionalne i državne zajednice. Osjetljivost
presjeka zajedničkih tema ovisi o važnosti teme ili više njih za pojedinu
naciju, odnosno državu.
Jedna od najosjetljivijih tema je stalno, opetovano »znanstveno argu-
mentirano« velikosrpsko prisvajanje ne samo teritorija nego i velikog di-
jela kulturne baštine, odnosno memorije drugog naroda. Stvar je utoliko
osjetljivija i zamršenija kad dvije različite nacije imaju više ili manje slič-
nih preklapajućih materijalnih ili duhovnih podloga, na kojima grade vla-
stiti identitet. Velikosrpsko posezanje u pravilu počiva na vjerskoj podlozi
koja je, začudno i na žalost, humus rasta gladi za tuđim teritorijem. Stvar je
bolno jednostavna, bez obzira na to je li riječ o predraskolnim ili postras
kolnim temama. Ondje gdje se navodno dokaže makar natruha srpskog
pravoslavlja, tu je navodno postojala i srpska država ili neki oblik njezine
državotvornosti. Pritom su vjerski i nacionalni predznaci istoznačni. Upra-
vo to je cilj i svrha pomno smišljene velikosrpske propagande, koju je pro-
vodio dalmatinski episkop Nikodim Milaš, koji je u sklopu svoje vjerske
djelatnosti nedjeljivo obavljao i političko djelovanje, pa je tako kao posla-
nik Srpske stranke sudjelovao i u radu Hrvatskoga sabora. Svojim je djelo-
vanjem htio dokazati da je štokavki govor izvorno srpski, te da su svi koji su
njime govorili nepobitno bili pravoslavni Srbi. A to je onda i krunski dokaz
kako je veliki dio Dalmacije bio i/ili jest srpski. Sve je to potanko elaborirao
u velikosrpsko-imperijalističkoj kvaziznanstvenoj maniri, u knjizi Pravo-
slavna Dalmacija, 1901. godine.
Na žalost, bez obzira na to koliko se neistina i neargumentiranih tvrd-
nji izrekne ili napiše, kada se to podastre u nekakvoj službenoj formi i k
tomu u sklopu neke ugledne institucije, opetovano i na više načina, onda
151

postoji bojazan da s vremenom izrečena, a još više napisana laž postane,
ne možda odmah istina, ali barem argument u dokazivanju, bolje rečeno,
propagandnom nametanju istine u prostoru i vremenu. Pritom je vrijeme
jedan od odlučujućih čimbenika. Pravodobni odgovor na izrečene ili na-
pisane laži najbolje je sredstvo obrane, kao i ne manje uporno i opetovano
odbacivanje neistina. Upravo je to shvatio i napravio don Antun Liepopili
u svojem djelu Ston u srednjim vijekovima. Crkveno-istorijska studija, na
odgovor episkopu Nikodimu, u kojem je ovaj vrhunski katolički intelektua-
lac na službi u drevnoj katoličkoj biskupiji i župi Stonu, jasno rastumačio
povijesno-vjerske prilike nedvojbeno katoličke južne Dalmacije.
Vinicije B. Lupis, urednik ovoga reizdanja, koje je izvorno tiskano
1915. godine, sjajnim uvodom daje presjek velikosrpskih teorijskih i in-
telektualnih podloga za prisvajanje hrvatske kulturne baštine i hrvatskih
teritorija, posebice onoga na području nekadašnje Dubrovačke Republike
i Boke kotorske. Neizravno još jednom aktualizira gotovo poslovičnu »hr-
vatsku šutnju« kada je riječ o nacionalno osjetljivim temama. Osim svoje
znanstvene vrijednosti, ovo djelo je i dokaz kako se povijest ponavlja, a u
što smo se nedavno uvjerili u agresiji na Republiku Hrvatsku u Domovin-
skom ratu 1991. godine. Na strništu jugokomunističke ideologije, prilog ar-
gumentaciji »pravedne« srbočetničke agresije svakako jest i davno izdanje
Nikodimove Pravoslavne Dalmacije.
Utoliko je izdanje ove knjige agilnog ogranka Matice hrvatske Ston
vrjednije, i stoji kao poziv svim hrvatskim intelektualcima da uz iznošenje
novih povijesnih činjenica, katkad valja braniti i ponavljati one već davno
poznate.
Branko Matulić
152

Ogranak Matice hrvatske u Stonu ponovno nas je ugodno iznenadio
novim izdanjem. Riječ je o vješto sročenoj knjizi u pet poglavlja, koju je
priredio dr. sc. Vinicije B. Lupis s reprintom originalnog teksta svećenika
don Antuna Liepopilija, tiskanoga 1915. godine.
U proslovu priređivač govori o povijesnim i političkim okolnostima u
kojima je Liepopilijevo djelo nastalo, te objašnjava svrhu i razlog zbog ko-
jih je ova knjiga uopće tiskana, čak više od sto godina poslije prvog izdanja.
Slijedi životopis don Antuna Liepopilija, u kojem pratimo njegov ži-
votni i svećenički put od djetinjstva i školovanja u Makarskoj, Zadru i Du-
brovniku, preko zaređenja u Kotoru i službovanja u dubrovačkoj okolici.
Važan je i njegov angažman u Hercegovačkoj buni, pri čemu se kao hu
manist osobito zalaže za oslobađanje zarobljenika i povratak izbjeglica.
Tijekom službovanja u Stonu jako je angažiran u javnom životu i prosvjeti,
a velika je njegova uloga u obnovi samostana sv. Nikole. Nemjerljive su
zasluge ovoga vrhunskog intelektualca u kulturi, a poglavito kao pisca broj-
nih članaka i znanstvenih rasprava.
U povijesnom osvrtu na Liepopilijevo djelo priređivač zorno prika-
zuje tijek velikosrpskih nasrtaja na hrvatske prostore i kulturnu baštinu,
osobito na području nekadašnje Dubrovačke Republike i Boke. Takva
agresivna politika zrcali se u liku i djelu episkopa Nikodima Milaša, pis-
ca više velikosrpskih pamfleta, jednoga od glavnih zagovaratelja veliko-
srpskih ideja i krivotvoritelja povijesnih činjenica, sve u korist bestidnog
otimanja tuđega. Pritom su mu svesrdno pomagali brojni predstavnici
pravoslavnog klera i srpski političari, a plodno tlo našao je i među tako-
zvanim Srbima katolicima u samome Dubrovniku. Jedan od onih koji je
spremno odgovorio na takvu agresiju bio je i don Antun Liepopili, znatno
pridonijevši svijesti o pripadnosti katolika južne Dalmacije hrvatskomu
nacionalnom korpusu. Ono što priređivač, dakako, posebno ističe i što
ovu knjigu čini aktualnijom nego ikad jest činjenica da je upravo srpska
pravoslavna politika raspirivanja mržnje, koja svoje korijenje ima i prije
Načertanija, i koja na žalost traje do danas, dovela do brojnih tragičnih
153

zbivanja tijekom 20. stoljeća, što je posebice kulminiralo u agresiji na Hr-
vatsku 1991. godine.
Kako ipak ne bi sve ostalo na politici, pobrinuo se priređivač posvetiv-
ši posebno poglavlje povijesnom pregledu Zahumske (Stonske) biskupije
od prvih početaka do 1300. godine, pri čemu je dan i prikaz materijalne
kulturne baštine, pokretnih i nepokretnih srednjovjekovnih spomenika
Stona i okolice.
Za pohvalu je veliki trud priređivača koji je prikupio brojne podatke
o životu i radu don Antuna Liepopilija kako bi i njegovo, na žalost, još
uvijek aktualno djelo, pisano u teškim društveno-političkim prilikama za
opstanak hrvatskoga nacionalnog bića u južnoj Hrvatskoj, bilo što jasnije
sa stajališta suvremenog čitatelja.
Knjiga izlazi u pravo vrijeme – kada agresivna velikosrpska propagan-
da ponovno uzima maha, a opetovana posezanja za hrvatskim prostorima
i hrvatskom kulturnom baštinom ne dobivaju pravi odgovor od takozvane
domoljubne, a zapravo odnarođene i anemične hrvatske vlasti.
U Splitu 10. siječnja 2019.
Dr. sc. Tomislav Šeparović
154

155


Book

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Book

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Don Antun Liepopili

STON U SREDNJIM VIJEKOVIMA

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 1 2/21/2019 5:14:01 PM

Autor uvodnih studija

Copyright © Ogranak Matice hrvatske u Stonu, 2019.

CIP zapis dostupan je u računalnom Skupnom katalogu hrvatskih knjižnica

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 2 2/21/2019 5:14:01 PM

Ogranak Matice hrvatske u Stonu

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 3 2/21/2019 5:14:01 PM

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 5 2/21/2019 5:14:01 PM

K ao markantna osobnost svojega doba, nadasve na području dušo-

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 7 2/21/2019 5:14:01 PM

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 8 2/21/2019 5:14:01 PM

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 9 2/21/2019 5:14:01 PM

majka Marietta Valmasson krstila ga je 1845. u rimokatoli­čkoj crkvi u Šibeniku, pod

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 10 2/21/2019 5:14:01 PM

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 11 2/21/2019 5:14:01 PM

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 12 2/21/2019 5:14:01 PM

D on Antun Liepopili (1848.–1940.) sin je Ivana i Jacinte Dedić. Ro-

Ivica PULJIĆ, »Popisi izbjeglica iz Donje Hercegovine u Dubrovačko primorje

1875.–1878. godine«, u: Humski zbornik, XI., Neum, 2008., 15.

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 13 2/21/2019 5:14:01 PM

Ivica PULJIĆ, Katolici Donje Hercegovine i Istočna kriza, Dubrovnik/Neum,

2004., 203, 207, 221, 227, 267, 296.

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 14 2/21/2019 5:14:01 PM

ni crkva i samostan, u koji se uselio redovnik padre Anđelko Passeri.3

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 15 2/21/2019 5:14:01 PM

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 16 2/21/2019 5:14:04 PM

Vinicije B. LUPIS, »Krug svećenika – povjesničara i književnika Dubrovačke

biskupije u prvoj polovini XX. stoljeća«, u: Vladimir TALJERAN, Zrnca za povijest

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 17 2/21/2019 5:14:04 PM

Stjepan ĆOSIĆ, »Dum Antun Liepopili – svećenik, pisac i političar«, u: Du-

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 18 2/21/2019 5:14:05 PM

Članak iz Dubrave o utemeljenju knjižnice u Dubrovniku

Don Antun Liepopili bio je i jedan od utemeljitelja današnje Znan-

Nikola TOLJA, Dubrovački Srbi katolici, istine i zablude, Dubrovnik, 2011.,

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 19 2/21/2019 5:14:05 PM

Šematizam Dubrovačke biskupije, Dubrovnik, 2011., 355; Dubrava, Dubrov-

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 20 2/21/2019 5:14:05 PM

Z avičajna povijest, povijest malih sredina, često u velikim povije-

Miroslav BRANDT, Bože ČOVIĆ, Slaven LETICA, Radovan PAVIĆ, Zdrav-

ko TOMAC, Mirko VALENTIĆ, Stanko ŽULJIĆ, Izvori velikosrpske agresije, Zagreb,

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 21 2/21/2019 5:14:05 PM

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 22 2/21/2019 5:14:05 PM

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 23 2/21/2019 5:14:05 PM

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 24 2/21/2019 5:14:05 PM

Episkop Niški NIKANOR, Dubrovnik u prošlosti i sadašnjosti (Geografisko-isto­­

rijske, statističke i arheologijske slike), Niš, 1907., 102.

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 25 2/21/2019 5:14:05 PM

pod konac istog vjeka. Glavni je

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 26 2/21/2019 5:14:06 PM

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 27 2/21/2019 5:14:06 PM

Drugi episkopi u Stonu nijesu poznati po Končarevićevom rukopi-

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 28 2/21/2019 5:14:06 PM

Nikola Zvonimir BJELOVUČIĆ, Zahumska pravoslavna episkopija u XIII. do

XIV. v., Dubrovačka hrvatska tiskara, Dubrovnik, 1928., 1–23.

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 29 2/21/2019 5:14:06 PM

U Hrvatskom biografskom leksikonu dan je kratak životopis Simeo-

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 30 2/21/2019 5:14:06 PM

Šime LJUBIĆ, Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske, 2, Rieka, 1869., 461;

Antun Liepopili Ston u srednjim vjekovima.indd 31 2/21/2019 5:14:06 PM

Marijan SIVRIĆ, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje (1667.–

1808.), Dubrovnik – Mostar, 2003., 398–424.

majka Marietta Valmasson krstila ga je 1845. u rimokatoličkoj crkvi u Šibeniku, pod

Episkop Niški NIKANOR, Dubrovnik u prošlosti i sadašnjosti (Geografisko-isto

pronađeno je nekoliko ulomaka pleterne skulpture potvrđujući njiho-

Josip LUČIĆ, »Pelješac od dolaska Slavena do potpadanja pod vlast Dubrova