Ako me i rastopiš i dalje ću ostati srebro

Pjesnički svijet Aldine Medije

Pjesnička knjiga Aldine Medije naslova Žena se zove Azra zaokružena je zbirka pjesama koje
su strukturalno, kompozicijski, pa i poetski raznovrsne, a opet u nizu čine smislenu poetsku
cjelinu. Autorica se čitateljskoj javnosti prvi put predstavila zbirkom pjesama koja je
nagrađena književnom nagradom „Mak Dizdar“ na Konkursu za neobjavljenu zbirku mladog
pjesnika u okviru manifestacije Slovo Gorčina u Stocu 2013. godine, te je osvojivši treće
mjesto pokazala snagu svoje emocije i umijeće stvaranja.

U naslovu ove knjige prepoznajemo nekoliko mogućih smjernica za njeno razumijevanje –

Azra je kćerka pjesnikinje, „Azra“ je film Mirze Idrizovića iz 1988. godine u čijem je fokusu
žena major partizanske vojske koja ruši patrijarhalne stereotipe, „Azra“ je poznati buntovni
jugoslovenski rok sastav koji punu afirmaciju doživljava osamdesetih godina, „Azra“ je
pjesma H. Heinea o ljubavi i patnji, kod nas prevedena i komponovna kao sevdalinka. Azra je
jedna od glavnih junakinja u filmu „Miris dunja“ koja ne poštuje naređenja zvanične vlasti i
skriva Jevrejku Lunu, Azra je i tragična junakinja filma „Dom za vešanje“ čija smrt
predstavlja jednu od najupečatljivijih scena naše kinematografije.... Samo značenje imena
Azra vezano je za nevinost i čistotu, te je često na našim prostorima. Spajajući sve pomenute
asocijacije i simboličke vrijednosti imena Azra dobit ćemo jedan od mogućih ključeva za
razumijevanje zbirke pjesama Aldine Medije. Njena lirska subjekta je i majka, i zaljubljena
žena, i emotivna kćerka, i buntovna građanka, i ona koja ruši stereotipe, i romantičarski je
zaigrana, i sarkastično realistična.

Umjesto bilo kakvog predgovora, najbolje je pročitati uvodnu pjesmu zbirke koja je ujedno i
Medijina poetika i životni moto – dišeš, voliš, radiš, pa malo i patiš, i nastojiš biti dobar
čovjek – i tu je sve što čovjeku treba, to je malo i to je sve. Ona misli o ozbiljnim temama, ali
kada uspava dijete; ona u stvarnosti hoda golim stopalima po oštrici žileta, ali je i upletena u
pletenicu na dječijoj glavi. Kao žena koja sahranjuje bliske osobe, vodi doktoru djecu koja
kašlju i zbunjuje tete na šalterima, kao žena koja je preživjela rat i prijevremeno emotivno i
intelektualno sazrela osvojivši toliko žuđeno žensko pravo na govor ona kaže:
A ti se skvrčiš malen
Iza kamena
I našvrljaš nešto
Jer te vrijeđa moje pismo
Moj glas i moja sloboda
I to što nisam jadna
I bijedna
I što sam žena
A što nisam tvoja.
Sasvim ženski,
Beztitularno, neakademski,
Bazično metatekstualno,
Dosta smo pričali o meni.
A ti se još igraš klikerima...
(„A ti se još igraš klikerima“)

Među mnogim intertekstualnim i intermedijalnim asocijacijama koje su protkane kroz

Medijinu poeziju, želim izdvojiti „Smiješnu pjesmu“ čiji je podnaslov Razgovor s Makom.
Kao prototekst „Smiješnoj pjesmi“ prepoznajemo „Slovo o smijehu“ Maka Dizdara. Umjesto
Makovog imperfekta („ja ti bijah pa se smijah“), pjesnikinja stihove započinje eliptičnim
potencijalom („ja bih da se smijem“), jer Mak pjeva o prošlosti i čovjeku koji je živio
smisleno, imao pravo na smijeh i puninu života sve do trenutka kad smijeh posta grijeh.
Imperfektom se označava davno doživljeni događaj, koji, istina, jeste prošao ali je barem
nekada bio, a „kad se smijah tad i bijah“. S druge strane, savremeni čovjek živi u svijetu
besmisla i bola, rastrgan i emotivno uskraćen, te je njegova/njena želja da se smije „do bola
/i do grijeha, / i dok mrijem ,/ i kad umrem / da se smijem.“ prirodan iskaz decentriranog
subjekta u decentriranom svijetu. Medijina pjesma nije podijeljena na strofe, a eufonija je
ostvarena najprije nepravilnom rimom u kojoj se zvukovno riječi podudaraju ovim redom:
smijem, smijem, mrijem, smijem, smijem, mrijem, smijem. U pitanju je pravilan ritam
smjenjivanja auditivno podudarnih a značenjski oprečnih leksema smijati se i umrijeti, uz
opasku da je posljednja u nizu, pa time ritmički i simbolički markirana leksema smijati se.
Osim ovoga, u pjesmi postoji još samo jedan niz zvukovne podudarnosti u rimi: smijeha,
grijeha, smijeha, gdje je, ne slučajno, uključena i smijehom 'opkoljena' Makova često varirana
riječ grijeh. Rasutom svijetu pjesnikinja se opire zvukovnim skladom proizašlim i iz
asonance, aliteracije, kumulacije i anafore kroz polisindet veznika i, te kroz ponavljanje
eliptičnog potencijala: da puknem od smijeha, da se u tren raspem, da se smijem, da se
smijem, da se rastočim, da umrijeti smijem.

Osvrnut ću se na još jednu pjesmu, također zanimljivu po svome auditivnom ustroju, a u

pitanju je pjesma „Voljela bih da je sve nemoguće“. Kompletna je pjesma iskazana
potencijalom i anaforskim ponavljanjem njegovog krnjeg drugog dijela: „Voljela bih / da
vjerujem / da je sve / nemoguće. / Pisala bih / o borbi, / u borbi. / Da šutimo / kao nekada, /
samo šutimo. / Da se ne bojimo, / što se ne razumijemo. / Da se gledamo, / kao nekada, / samo
gledamo. / Da se ne bojimo, / što se ne prepoznajemo.“ Jedina dva stiha koji se rimuju
podudaranjem na kraju retka jesu oni stihovi koji završavaju semantički najjačim mjestima u
pjesmi: što se ne razumijemo i što se ne prepoznajemo. Uz ovakvu rimu, iznevjereno
očekivanje u naslovu (Voljela bih da je sve moguće – bilo bi logično), kumulaciju i gradaciju,
realizirana je pjesma u kojoj je na istinski poetski način značenje ostvareno u zvuku, i
obrnuto. Drugim riječima, besmislu svijeta suprotstavljen je smisao eufonije.

Mogla bih ja ovako raščlanjivati i analizirati pjesme naslovom natkriljene jednom Azrom do
unedogled, ali više neću. A čak i kad bih htjela ne bih im umanjila ništa od vrijednosti jer ako
me i rastopiš i dalje ću ostati srebro, zapisala je Aldina Medija.

Dijana Hadžizukić