UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA KNJIŽEVNOST NARODA BIH

Seminarski rad

Predmet: Usmeno i pisano u bosanskohercegovačkoj književnosti

Tema: “Predanja o Katarini Kosači u dramskim tekstovima u Bosni i

Hercegovini“

Mentor: prof. dr. Sead Šemsović Student: Nermin Ormanović

 Uvod: Povijesna napetost i usmeno predanje

Povijest je tlo na kojem niču svjetovi. Da bi se razumila i prihvatila ova tvrdnja,

posebno u kontekstu istraživanja života jedne osobe i predaja o njoj u kontekstu nečega što se
zove povijesna1 napetost (napetost je ono na čemu se gradi svaka drama; postoje drame bez
sukoba ali ne postoje drame bez napetosti), moramo shvatiti šta se danas, poslije tolikih
(mjerodavnih ili ne) spoznaja duhovnih znanosti, znači riječ svijet. „To ime nije ograničeno
samo na kosmos, prirodu. Svijetu pripada i povijest. Ipak, samo priroda i povijest i oboje u
svojem uzajamnom prožimanju ne stvaraju svijet. U tom odnosu misli se na osnovu svijeta
isto tako kao i na njen odnos prema svijetu.“ (Heidegger :81) Svijet, dakle, nije više samo
kosmos, fysis ili u svom odnošenju prema čovjeku udes, nego čvrsto zajedništvo prirode i
povijesti u beskrajnim mogućnostima uzajamnosti prema pojedincu.

Slika svijeta je neprekidno strujanje, dohvaćanje i izmicanje, omogućeno skupom

povlasticom čovjeka da, iako u svijetu, prema tom svijetu uvijek bude nešto drugačije, a to je
subjekt. „Biti subjekt, znači biti vječno pod-metnut. Ali to, biti u svijetu, a istovremeno biti
nešto drugo, omogućuje upravo spoznajnu i praktičnu organizaciju svijeta, njegovo
uspostavljanje kao smislenog reda. To znači da čovjek opstanak ima i postiže faktičnost svoje
egzistencije samo kao biće u svijetu, ali da istovremeno svijet stoji samo kao čovjekov svijet.“
(Švancov 1976: 26-27) Stoga, biti u svijetu nije puko prostornovremensko određenje u
smislu: čovjek je stanovnik Zemlje, već znači pripadnost poretku u čijem uspostavljanju on
sam ima odlučnu ulogu. Ta se pripadnost može razumjeti samo iz prostornovremenske
strukture (ovu prostorno vremensku strukutru možemo označiti i Bahtinovim pojmom
hronotopa) opstanka u tom smislu da samo čovjek ima prije i poslije, koji kao aktivna
prisutnost određuju njegovo sada. Čovjekova sadašnjost je sabiralište njegove prošlosti i
budućnosti. Zato svijet nije nešto samo sada i ovdje, već kontinuitet bivstvovanja sažet u
povijesti, osobi i djelu, što je za ovo istraživanje – jedne povijesne osobe a ujedno lika
drame/a, od iznimne važnosti. Slika svijeta viđena na ovakav način često se raspada u
beskrajno šarolik mozaik (što je, vidjećemo, karakteristika sve tri drame ovdje obrađene) koji
možda može izgubiti težinu i pretpostavljenu suvislost svoje cjeline. Povijesna napetost se
može iskazati kao socijalna, moralna, religiozna; čak i kao spoznajna i kulturna napetost ili
kao svaka ona napetost koja nastaje i oblikuje se na tlu povijesti kao prostornovremenskog

1
Koristim riječ povijest u smislu Hegelove dinstinkcije između nečega što se zove historija i onoga što se zove
povijest: povijest je ono što je bespovratno prošlo, a historija je proučavanje te iste povijesti.
određenja opstanka. Mislim da je bespotrebno na ovom mjestu i navoditi primjere dramskog
oblikovanja tih vrsta napetosti: gotovo čitava se povijest pozorišta (dovoljno je samo pročitati
Meterlinkovu historiju političkog pozorišta) sastoji iz pokušaja osvještenja oblika povijesne
napetosti. „Izgrađivanje pojma dramatskog počelo je traženjem sadržaja napetosti. Do sada
smo vidjeli da se ona kao modus bitka opstanka može razviti iz bilo kojeg izvora, ali i to da
svaka napetost ne mora biti dramatska.“(Švancov 1976: 29)

Povijest se pokazala kao prijeko potrebno tlo na kojem se događa taj prijelaz, ali, opet,
da i ona sama nije jedini nužan uvjet da napetost preraste u dramsko. Naprimjer, duševne
napetosti Katarine Kosače takođe postaju dramatske zbog povijesnog tla na kojem
nastaje.Stoga drame o Katarini Kosači, njenom životu ili pak pojedinim dijelovima života
(kao što je to slučaj sa Kajanovom dramom), nužno sadrže povijesnu napetost, a pri tome se i
žanrovski sasvim ispravno određuju kao historijske. Nasuprot suhoparnosti i nemogućnosti da
se historijske činjenice transformišu u književno djelo, uz pomoć usmenih predaja, bez obzira
na ponekad veća odstupanja od konkretne historijske situacije, grade se dramske situacije koje
prevladavaju suhoparnost historijskih spisa i dokumenata koji ponekad pozorišnu scenu
preplave bezličnim deklamovanjem i taksativnim ponavljanjem informacija koje ni u jednom
trenutku ne doprinose razvijanju likova, građenju njihovih psiholoških profila niti stvaranju
dramske napetosti o kojoj sam već pisao. Ne treba zanemariti ni primjere iz historije drame i
pozorišta: počevši od Shakespeare-a koji na predajama zasniva svoj ciklus o kraljevima i na
osnovu njih razvija svoj dramski mehanizam o smjeni kraljeva, pa sve do Moliere-a i Gete-a i
koji, svaki na svoj način, transformiraju različite vrste predaja. Čitanjem predaja o Katarini
Kosači došao sam do uvida kako su se ta predanja, nekada više a nekada manje, udaljila od
stvarnih historijskih činjenica; narod je potpuno zaboravljao ili reducirao historijska
kazivanja, a dodavao motive koji svoj korijen imaju u starijoj i geografski šire
rasprostranjenoj usmenoj narodnoj tradiciji. Pažljivom analizom takvih predanja,
konfrontirana sa poznatim historijskim faktima, veoma često se ispod naslaga općih motiva
otkriva trag ili blijedi refleks konkretne historijske situacije.
 1. Historijska predaja između stvarnog i izmišljenog

U proučavanju usmene književnosti nerijetko se nailazi na klasifikacijske prepreke,

odnosno na gubljenje čvrstih granica među vrstama i tipovima predaja. Zato Honko predlaže
shemu klasifikacije predaje koja je zasnovana na temelju mišljenja Littletona, a koje se
zasniva na odnosu dvije ose koje suprotnim svojim tačkama donose značenja „činjenično-
izmišljeno“ i „profano-sveto“(Honko 2010: 354). U rascjepu ovih opreka, u njihovom
međuprostoru, ubrajaju se vrste i podvrste predanja koje su prostorno smještene po idealnim
kategorijama poetike predaje. U takvoj shematskoj podjeli predanja o Katarini Kosači sadrže
pojmove „činjenično“ i „profano“.

Bošković-Stulli usmena predanja opisuje kao umjetnički primitivnije i jednostavnije, a u

isti mah i emocionalno angažiranije za razliku od bajki. Usmena se predanja pripovijedaju s
osvrtom na istinitost događaja, uprkos tome što je stvarni svijet u sudaru sa nadnaravnim
(Bošković-Stulli 1991: 161). Na temelju tog odnosa ona razlikuje mitološke, povijesne i
etiološke predaje. Što se pak tiče historijskih predanja Vlajko Palavestra ih dijeli na
historijsko mitska predanja koje karakterišu recimo motivi koji prenose informacije o
fanatastičnim sposobnostima i tragovima života starog naroda, zatim historijsko usmena
predanja gdje pripadaju i predanja o Katarini Kosači (pojedina predanja pripadaju i sljedećoj
skupini predanja, ali je uglavnom riječ o historijskim usmenim predajama), i na kraju,
historijsko religijska predanja, a to su predanja o stvarnim histrorijskim ličnostima koje je
narod smatrao krčćanskim i muslimanskim svetiteljima, evlijama, bogougodnicima ili
pravednicima, ali i o realnim kultnim vjerskim objektima. (Palavestra 2004: 84-89)
Historijska usmena predanja, znači druga navedena skupina, ne mogu se, kako kaže
Palavestra, posmatrati izolovano od promjena kojima je podložno svako vrijeme, tako da je
shvatanje onoga što narod smatra historijskim, promjenljivo i izloženo promjenama. Jedan od
načina potvrde ove tvrdnje mogu biti i predanja o Katarini Kosači gdje prepoznajemo različite
vrste motive među prvim predanjima i predanjima koja slijede (motivi npr o obrnuto
potkovanim konjima kojih nema u prvim predanjima, ali se kasnije pojavljuju). Ono što je
važno naglasiti, objektivan historijski iskaz o događaju i ličnosti iz prošlosti, sadržan u
historijskom predanju, relativno je skroman, jer svako historijsko predanje nosi u sebi poneki
epski, a prema tome nehistorijski element kojim se događaji opisuju. „Za historijska predanja
koja pričaju o nekadašnjim bosanskim banovima i kraljevima, kraljicama i oblasnim
gospodarima, osvajanjima i ratnim pohodima, islamizaciji, kmetovima i gospodarima, itd.,
zapravo se ne bi moglo zaključiti da u njihovim sadržajima postoje vjerovanja u natprirodno i
nestvarno kakva susrećemo u historijsko-mitskim i historijsko-religijskim predajama.“
(Palavestra 2004: 86)

Epska pjesma je po mnogo čemu bolja i umjetnički kvalitetnija usmena tvorevina od

historijskog predanja, ali historijska predanja, kao svojesvrstan kompleks proznih kazivanja o
događajima i ličnostima, čak i kao izraz zamagljenih sjećanja koja su nastajala i širila se,
dakle mijenjala, kroz prostor i vrijeme, posjeduju za dramsko prikazivanje pogodnu
karakteristiku, a to je da sažimaju u sebe jedan od događaja detaljno ga prikazujući, što je
idealno za tvorbu nečega što se zove dramska situacija. Jer historijska predanja, kada se
otklone pretjerivanja i uveličavanja slika koje čine privlačnu snagu historijskih predanja, u
svojoj jezgri, uglavnom, ne odstupaju od historijske istine i realne prošlosti. (Palavestra 2004:
87) Međutim, „koristeći tradicijske lutajuće međunarodne motive kao osnovu kazivanja,
usmena historijska predanja o tom historijskom događaju prikazuju izmišljene ratne varke
kojima su se služili kako osvajači tako i branioci. Zidanje gradova i tvrđava kulukom i
prenošenje kamena sa velike daljine dodavanjem iz ruke u ruku uz pomoć ljudi koji su stajali
u nizu, bilo je svakako realna moguća situacija prilikom zidanja tvrđava u prošlosti, ali
situacija koja je svakako neobična i nesvakidašnja, koja je podignuta na stepen neobične
veličine i vanrednog. Pucanje na Turke pšenicom iz topova, kako predanja slikaju odbranu
grada Bobovca, rušenje brane na rijeci da bi se napadač prisilio na povlačenje i potopi,
bjekstvo iz opkoljene tvrđave noći na naopako potkovanim konjima, ratne obmane kao
paljenje više vatri da bi se zaplašio neprijatelj, ratne varke koje se u predanjima navode – sve
su to slike neobičnih i preuveličanih situacija koje su realno moguće, ali kojima kazivači
predanja privlače pažnju i plijene pažnju svog auditorija. Ukratko, historijska usmena
predanja predimenzioniraju realno moguće situacije i događaje, postavljaju ih na viši nivo,
čime nih čine vanrednim i neobičnim. U tome je osnovna karakteristika usmenih predanja.“
(Palavestra 2004: 87)
 2. Predanja o kraljici Katarini

Među historijskim narodnim predanjima koja govore o vremenu i ličnostima

srednjovjekovne Bosne posebnu pažnju izazivaju kazivanja o anonimnim vladarkama –
kraljicama, vezana pretežno za pojedine lokalitete ili ostatke srednjovjekovnih građevina, a
ponekad čak i za prehistorijske gradine. Kako dalje navodi Palavestra, na području Bosne i
Hercegovine mogu se prilično jasno uočiti tri kompleksa narodnih predaja o ženama-
vladarkama, sa mnogo zajedničkih motiva, ali i sa posebnim karakteristikama koje imaju
svoje regionalno obilježje. (Palavestra 1979: 86) Tako se u istočnoj Bosni, od Drine pa gotovo
sve do rijeke Bosne na Zapadu susreću predanja o prokletoj Jerini. Za razliku od ovih
lokaliteta, za srednju Bosnu karakteristična su pričanja o kraljici, odnosno o Katarini (u ovim
krajevima, ukoliko se priča o kraljici gotovo se uvijek misli na Katarinu Kosaču), dok su na
zapadu, u bosanskoj krajini, rasprostranjena predanja o nekoj anonimnoj Crnoj kraljici. Iako
su i ova dva predanja zanimljiva i imaju veliki broj sličnosti sa predanjima o kraljici Katarini,
zbog prirode teksta i istraživanja, zadržaću se na predanjima koja su zabilježena i lokalizirana
u srednjoj Bosni, a odnose se na Katarinu Kosaču i njen odlazak iz Bosne. Zabilježeno je
recimo predanje da je sultan Fatih osvajao gradinu nad Prozorom šest godina i da nije bilo
neke babe iz porodice Delića, ne bi lahko osvojio grad. Ta je baba podučila sultana da uzme
ždrijepca i da ga hrani pšenicom, ali da mu pri tome ne daje vode za čitavu nedjelju dana, pa
će kopajući kopitom pokazati mjesto odakle opkoljeni grad dobija vodu. „Kraljica koja je u
gradu boravila nije htjela Osmanlijama u ruke, već je uzela svoja dva sina pod pazuhe i
skočila s grada u potok koji se otada prozvao Kraljevac.“ (Palavestra 1979: 87).

Posebno je zabilježeno i kraljicino zadržavanje u opsjednutom gradu Kozogradu: jedno od

njih, obrađeno perom školovanog čovjeka kaže da „priča hoće da se kraljica pripravila na
junački otpor protiv Turaka u tvrđi Kozovu više Fojnice ne zastrašena ni tim što su joj
Osmanlije zarobile djecu, Šišmana i Katicu, i što su već povelik dio Bosne osvojili. Junački se
branila protiv navali turske vojske, pa istom kad vidje, da nikako u tvrđavi uzdržati ne može,
uteče na more u Dubrovnik.“ (Palavestra 1979: 87) Takođe susrećemo slična predanja: „Te je
noći 77. trudnih žena pobacilo djecu i 77. kobila se oždrijebilo. Kada je kraljica Katarina
vidjela da grad ne može braniti zamoli turskog vojskovođu da joj dozvoli da može slobodno
da izići sa stvarima i blagom koliko može ponijeti 50 konja.“ (Molinar 2007: 144)
Sa kraja pretprošlog vijeka potiču zapisi koji su znantno bliži narodnoj tradiciji kakvu danas
imamo priliku čuti i uobičajenim motivima koje u njoj susrećemo. Veoma slično kao
prethodno predanje nalazimo i iz ovog perioda, ali je posebno zanimljivo (iz konteksta
dramskih tekstova o Katarini Kosači) predanje u kojem se navodi kako je kraljica Katarina
popustila želji svojih velikaša i konačno s Kozla krenula u Rim; toliko je oklijevala, kako se
navodi, sa svojih 70 konjanika, da su Bosanci ostavili spomenik 4 potkove i rupicu koju je
kraljica, premišljajući se, u kamenu izdubila štapom. Ovo pisanje donekle dopunjuje Vladić
koji navodi poznati motiv o naopako potkovanim konjima, pa kaže da se „najednom kamenu
pred tvrđom Kozlom vidi izdubina u spodobi konjske kopite“. (Palavestra 1979: 88)
Nabrajanje svih do sada poznatih zapisa narodnih predanja o kraljici Katarini na Bobovcu ne
bi dalo ništa novo jer, uglavnom, variraju glavni motivi o kojima je bilo riječi i koji su
upotrijebljeni, kao što ću kasnije prikazati, i u dramama. I u okolici Kraljeve Sutjeske poznata
su predanja o kraljici Katarini, koja se, u više slučajeva svode na sljedeće: „Kada je morala
pred Turcima da bježi sa Bobovca, Katarina je rekla da nikada neće moći prežaliti sela
Dragovića i Mijakovića, jer su joj tu bile udate kćeri Dragica i Milica, zatim pšenice sa
Liješnice, ribe iz Bukovice i vode Radakovice.“ (Molinar 2007: 143) Veoma često se javlja i
motiv zauzimanja grada, utvrde, koji je, prema predanjima trajao sedam godina, kao
naprimjer u sljedećem: „U vrijeme zauzeća Bosne stanovaše u kreševskom gradu kraljević,
koji bijaše zapovjednik utvrde (knez Radivoj-brat Tomašev). Došavši turski carević ovamo,
utaborio se na sjevernoj strani grada, mjestu zvanom Ceravišće, koje je od grada sat udaljeno,
pa poče proti gradu sipati žestoku vatru. Punih, vele, sedam godina carević uzimaše grad, ali
uzalud. (Molinar 2007: 142) U Kreševskom kraju se nailazi na predanja u kojima se govori
čak o neuspjehu Mehmeda Fatiha pri zaposjedanju grada, tačnije napad na tvrđavu na
Bedemu: „Pričaju, da su u vrijeme turske navale na Kreševsku tvrđu, građani s obije strane u
tjesnacima rječica Kojsinićice i Vranjanke koje okružuju tvrđu, postavili tvrde santrače (kože)
i tako zaustavili oba pokrajnja potoka. Kada se je, vele, neprijatelj pred gradom
pojavio,vgrađani odapeše postavljene santrače, i na neprijatelja pustiše silnu vodu, koja ih sve
uguši i potopi.“ (Molinar 2007: 142)

Mnogo su česta i predanja koja govore o bijegu kraljice Katarine ali ne spominju njeno
ime. Navodim sada samo nekoliko primjera iz srednje Bosne: u Olovu se priča da je na
planini Zvijezdi stajala neka kraljica i da su joj dotjerivana drva s Gloga, koji je bio u to
vrijem najstarija planina, a Zvijezda je u to vrijeme obrađivana. U Visočkoj nahiji su na više
mjesta zabilježenja predanja o kraljici koja je tu živjela i koja je određeni grad, danas u
ruševinama, morala napustiti. (Palavestra 1979: 89) U okolini Jajca se bijeg prepričava na
sljedeći način: „Kada je došla do Jajca, morala se okrenuti jer je padalo i Jajce. Ona je
potkovala konje naopako. Kako su je turci slijedili, to ih je dovelo u pogrešnu stranu. Ali
uhvaćena su njezina djeca koja su poturčena.“ (Molinar 2007: 145)

Isti je slučaj u okolini Zenice i Vranduka, te u dolini Lašve, što bi bilo zaista predugo za
navoditi. Takođe, u vezi s bježanjem kraljice, odnosno bježanjem kraljice Katarine iz Bosne
pažnju zavrjeđuju i specifična predanja o postanku naziva pojedinih pravaca i mjesta. Postoje
brojna predanja o nazivu toponima pojedinih lokaliteta koji su na pravcu kretanja kraljice
Katarine prilikom napuštanja Bosne. Tako se priča da je Zenica dobila ime po tome što je
kraljica, na mjestu gdje se danas nalazi Zenica, misleći na Bobovac uzdahnula: „Osta moja
z(j)enica.“ Na planini Ozrenu se obazre pa otud ovoj planini ime. Idući dalje, umorna i žedna,
pomoli se Majci Božijoj te zabode preslicu u zemlju i ondje provri izvor koji narod zove
Kraljičina voda. Na brdu Gostilju narod je pred kraljicu iznio jela da je ugosti pa otud ime
tom mjestu. Ostrvica je, navodno dobila ime po tome što je Kraljica tu rekla: „Baš sam se
dobro ostrvila (najela).“(Molinar 2007: 145)Isto tako bilježi se i slično predanje iz okoline
Tarčina: Najstariji žitelji Tarčina, mjesta između Sarajeva i Konjica, pamte da su im njihovi
stari prepričavali da je jako vrelo vode u Tarčinu po imenu Katarina dobilo ime baš po kraljici
Katarini prilikom njezina bijega iz Kozograda i Krševa, preko Tarčina i Konjica do Stona. Tu
se, vele ljudi, kraljica zaustavila i napojila svog konja i konje 40 plemića koji su bili u pratnji
njezinoj. Od tada to vrelo dobi njezino ime (Molinar 2007: 140)

Analizirajući sva ova narodna predanja o životu i bjekstvu kraljice iz Bosne, Palavestra
uočava osnovne motive koji su u njima sadržani:

a.) U kraljicin grad dovedena je voda čunkovima

b.) Od jednog do drugog grada moglo se komunicirati preko razapetog lanca
c.) Opsada grada trajala je više godina
d.) U nedostatku municije iz opkoljenog grada pucaju na neprijatelja prosom, pirinčem,
itd.
e.) Grad izdaje baba koja podučaa neprijatelja kako da gradu presiječe vodu
f.) Konji pokovani naopako kao ratna varka pri bjekstvu
g.) Neobična pojava (prirodna) kao uzrok bjekstva
h.) Kraljica žali za dobrima u zavičaju koji napušta
i.) Nastanak toponima u vezi sa kraljicinim bjekstvom
 Na kraju ovog poglavlja htio sam uporediti sličnosti predanja o Katarini Kosači sa
predanjima o tzv. Crnoj kraljici, koju ponegdje nazivaju i grčkom, rimskom, odnosno
kaurskom kraljicom Mandom, Marom ili marijom, pa čak i Marijom Terezijom, posebno u
sjevernim i sjeverozapadnim krajevima balkanskog poluotoka. I za Crnu kraljicu, kao i za
Katarinu, vežu se predanja o tome da je od grada do grada vezivala lanac, da je između
gradova prostirala platno ili kože i po njima šetala, da je u svom gradu imala zlatnu kvočku i
piliće i zlatan stan na kome je tkala. O njenom bježanju i uzrocima koji su do njega doveli
priča se da je bježala pred neprijateljem, najčešće pred Turcima, da je grad bio opsjednut duže
vremena i da je neka baba naučila Turke kako će kraljici presjeći vodu do grada, itd.
Karakteristično je i to da se u predanjima najčešće spominje Primorje kao kraj u koji je Crna
kraljica izbjegla iz svoje stare postojbine. Takođe, prisutna je i ratna varka sa naopako
potkovanim konjima, koja je gotovo posvuda poznata, kao i motiv o ostacima stopala ili
konjskih kopita u kamenu koji je takođe veoma raširen, a poznat je još od antičkih vremena,
preko vila i svetitelja, pa sve do Kraljević Marka.Odgovor na pitanje šta je u osnovi narodnih
predanja o Crnoj kraljici, odnosno o kraljici Katarini i njenim bježanjem pred neprijateljem,
prema današnjem stepenu izraženosti, još uvijek je, po mišljenju Vlajka Palavestre, uslovljen
nedostatkom historijskih podataka o posljednjim danima boravka kraljice Katarine u Bosni
(izvjesno je da je pred polazak u Italiju neko vrijeme boravila u zapadnoj Hercegovini, a
možda i u zapadnoj Bosni, dalje nedovoljnim fondom zapisa narodne tradicije koja bi
odražavala historijsku stvarnost, kao i oskudnim etnološkim raspravama koje su samo
periferno ukazivale na arhaičnu podlogu tih predanja, odnosno na njihovu uslovljenost u
narodnoj tradiciji. (Palavestra 1979: 93) Treba primjetiti i činjenicu da se u predanjima o
Crnoj kraljici, ali i Katarini Kosači, može sagledati refleks jednog posebnog tradicionalnog
pogleda na ženu i njen položaj u društvu uopće, posebno u ranija vremena kada su žene bile i
vladarice i kada su imale slobodniji položaj nego što je to bilo u kasnijem patrijarhalnom
društvu.
 3. Predanja u dramama o kraljici Katarini

Sve tri drame koje ovo prillikom analiziram i koje su napisane („Katarina Kosača“ Radovana
Marušića, „Katarina Kosača – posljednja večera“ Ibrahima Kajana i „Kraljica Katarina
Kosača“ fra Ante Marića) zasnovane su na životu i djelu kraljice Katarine Kosače i sve tri
drame su, svaka na svoj način, zasnovane na historijskim podacima. Izuzev Kajanove drame,
u kojoj je priča o Katarininom životu ispričana u jednoj noći, u jednom jedinom razgovoru,
dakle retrospektivno, Marušićeva i Marićeva drama prikazuju cijeli život Katarine Kosače,
detaljno i hronološki po uzoru na klasičnu historijsku dramu; u obe ove drame prisutan je
isključivo aristotelovski principradnje, sa očiglednim nastojanjem ostvarivanja tri klasična
jedinstva klasične drame (jedinstvo radnje, mjesta i vremena). Kajan se pak oprjedjeljuje,
poput Sušića u svojim historijskim dramama samo u nekom obrnutom slijedu, za takozvanu
„dramaturgiju ideja“ i upućuje interpretaciju od filozofske ka psihološkoj, zahtijevajući od
glumaca gradnju cjelovitih likova sa psihološko motiviranim postupcima umjesto tumačenja
principa. Iz toga logično slijedi da je mehanizam motivacije prije svega sižejni, a onda idejni,
a psihološka motivacija je u prvom planu. Iz istog razloga upotreba predanja nije u prvom
planu i nije direktno prisutna kao u ostale dvije drame, ali je njen uticaj vidljiv u konstruisanju
psiholoških profila dva glavna lika drame, Katarine Kosače i generala don Franciska.
Predanja kod Kajana nema u direktnom razgovoru (ili ispitivanju) sa generalom don
Franciskom, predanja su pak napisana u njenoj autobiografiji koju general želi da Katarina
potpiše. To primjećujemo iz sljedećeg primjera:

GENERAL (odahnu): Bar to! Pomislio sam da ćemo sve podvrgnuti

ponovno ispitivanju, oprostite, razgovoru...A zašto to kraljice? Zar
niste rekli kako je zapisano. Pokušajmo to pronaći (lista papire
autobiografije): brak, brak, brak, aha, evo tog poglavlja...“Do mene su
dopirala šaputanja da me prose, , da ću se udati u Italiju, u Firencu, a
onda prođoše mjeseci praznine, bez ikakvog glasa...Poslije zaredaše
glasovi da se pokreću prosci iz zete, iz kuće jednog rđaka, u majčinoj
postojbini, ali se onda desi, baš u ono vrijeme kad su došli glumci
dubrovački...“ (svjetlosni prijelazi kao ranije; general i kraljica se
 zatamnjuju, a crvena boja reflektora osvjetljava prošlu zbilju). (Kajan
2003: )

U ovom primjeru primjećujemo da se „glasovi“ ili ono što se „priča“, dakle sama predanja
nalaze u autobiografiji koja je određeni vid metanarativa i dijelovi iz Katarinine biografije
(koja je navodno kao cjelokupan tekst dospjela do don Franciska koji ispitujući navode iz
autobiografije, ispituje Katarininu vjersku odanost; ustvari pronalazi u njoj još uvijek tragove
patarenstva) zaista posjeduju veći broj predanja koja izostaju iz razgovora; tako da su
predanja ostvarena u onom dijelu teksta koji je ličan, upravo tamo gdje su Katarini osjećaji, i
upravo ta predanja kao da su dio Bosne pretkatoličke, dio onoga što je nepoznato ne samo
generalu nego i svima ostalima koji nisu iz Bosne. Kajanova drama se, kao što se i po
predhodnom da naslutiti, nadaje kao dvije monološke partiture koje se prepliću; u tome se
prepletu ostvaruje snaga međusobnog općenja, a to općenje nema punu snagu dramskog
agona u smislu gole akcije, dramski napon se osjeća u onom neizrečenom, prešućenom i u
jednoj i u drugoj partituri, posebno u partituri koja pripada Kraljici. Upravo to prešućeno, koje
se pomalo i povremeno otkriva u njenoj autobiografiji, koju nam Kajan daje „na kapaljku“,
zasnovano je na predanjima (uglavnom onima koje prenosi Palavestra, koja nisu vezana za
Crnu kraljicu, što nam govori o Kajanovom namjernom odabiru predanja koja će koristiti) i
napetost koja dominira dramom jeste uzrok gledaočevog (ili čitaočevog) neznanja o sadržaju
autobiografije koja je, očito je, poznata glavnim akterima drame. Takođe, partitura kraljice
Katarine satkana je od neke vrste snatrenja (što su posebni onirički prizori koji čine znatan dio
predstave) iz kojeg se ona ne može probuditi, svijet oko sebe ona ne može i nema snage
prihvatiti kao istinske realitete , za nju i njenu svijest ti realiteti i ne postoje. Ovo se može
doslutiti i iz nekih njenih replika jer jedina njena prava stvarnost jeste ono što je smješteno u
njeno snoviđenje: daleki prostori Bosne, sve njene vrleti i sve ono što ona sama ne imenuje
već što imenuje njen sugovornik. „Ona prihvata sva ta imenovanja, samo im predznak
mijenja, odgoni surovosti koje izgovara don Francisko, jer ona, jednostavno, na tu surovost ne
odgovara, surovost ne može prodrijeti u njen san, i zato će pisac drame njenog sugovornika,
don Franciska , prisiliti nekoliko puta da pita svoju sugovornicu da li ga ona sluša, da li ga
uopće čuje. (Vujanović 2003: 77) U tom dijalogu, rekao bih, ona prestaje biti kraljica, prestaje
biti sugovornik, može se reći da postaje „dobra“: ova riječ gubina svome znakovnom
intenzitetu zbog česte upotrebe u svakodnevnom jeziku gdje je ona svedena na atributivnu
funkciju i piše se malim slovom i smisao ove riječi više se približava značenju riječi evliyya,
riječi preuzete iz islamsko-tesavufske terminologije.

Jedan od glavnih dijelova drame, iako smo rekli da predanja uglavnom ne vidimo na
sceni, nego ih don Francisko čita iz kraljicine autobiografije, jeste priča o ljubavi kraljice
Katarine prije nego što je to ona postala, a koja nam dolazi direktno iz predanja (Palavestra
1979: 86). Recimo u šestoj sceni četvrte slike:

GENERAL: (nastavlja čitati kao na kraju 4. scene) „Ali se onda desi,

baš u ono veće kad su došli glumci dubrovački...“ (znatiželjno,
unoseći se): A potom , šta se potom desilo?

KRALJICA: Udala sam se.

GENERAL: Mislim, u Blagaju, je li se tamo, tih dana, još nešto

desilo?

KRALJICA: Jest, odmah, ujutro...Ujutro, Mrvac, naš prvi dvorski

glumac neđen je...pored izvora Bune. Letio je, propadajuć', dvije
stotine metara, s vrha naše tvrđave. A otac mi je davno rekao da tamo
lete samo orlovi, a Mrvac, on nije bio orao, on je bio...on je
bio...Mrvac. Glumac.

GENERAL: Tako je Bog htio.

KRALJICA: Ne znam.

GENERAL: Znači, taj Mrvac. Na njega ste mislili, kad ste rekli da
niste bili vjerni...u mislima. (Kajan 2003: 44)

Uvođenjem ove partiture ili priče o drugoj ljubavi, ljubavi iz mladosti, mijenjajući
tako historijski poznatu priču (ili ljubav) o kralju Tomašu i Katarini Kosači (nešto slično radi i
Irfan Horozović u romanu „Imotski kadija“) Kajan produbljuje napetost same drame (bježeći
povremeno od onoga što sam na početku nazvao povijesnom napetošću da bi joj se nešto
kasnije ponovno vratio. Drama Ibrahima Kajana suptilno varira između historijski informacija
i narodnih usmenih predanja prilagođavajući tako dramu modernom vremenu.
 Druge dvije drame građene su na nekoj posebnoj verziji srednjovjekovnog mirakula,
ali sa samo malim nagovještajem čuda: ovim se, pogotovo je to slučaj sa Marićevom dramom,
kraljica Katarina promiče u neku vrstu Svete ličnosti, pri čemu se, pozitivističkim manirom,
preuveličavaju njene dobre osobine. Nema tu, kao kod Kajana recimo, uvođenja ljubavi
Mravca i Katarine (kod Marića je Mravac lik koji odgaja Katarinu Kosaču). Lik Katarine
Kosače je konstruisan kao zbir idealiziranih osobina: nedostatak bilo kakve mržnje i želje za
osvetom, odsustvo želje za posjedovanjem, hrabrosti, ogovornosti naspram žiteljima,
nedostatak bilo kakve nedoumica... Sve ovo upućuje na to da je lik Katarine Kosače građen
kao princip Dobra kojem se pripisuju konkretni, a od drame čini dramu u čijem je središtu
jedan lik, odnosno dramu koja je konstituirana po uzoru na mirakul. Katarinina perspektiva
upućuje na sličnost sa srednjovjekovnih mirakulom, s tim što su iz dramskog ritma (imajući u
vidu karakterističan dramski ritam mirakula: iskušenje, sagrješenje, pokajanje, spasenje)
ispušteni sagrješenje i pokajanje.Slike su jednostavne i prizori se mogu naslutiti jer je drama
rađena hronološki, siže i fabula su u potpunoj suglasnosti (kod Kajana tog uopće nema, a kod
Marušića fabula i siže su poprilično razvodnjeni). Predanja ima na svakom koraku drame i
ona su, kao i sam siže, dosta predvidiva. Prisutna su tu i ona predanja koja se ne vezuju samo
za kraljicu Katarinu, nego su povezuju i sa drugim kraljicama-vladarkama, kao što je Mara ili
Marija, Jerina, a posebno Crna kraljica. Dakle, to su motivi koji su rašireni po cijelom
balkanskom poluotoku i o kojima sam pisao u prošlom poglavlju. Uzmimo samo motiv
nestanka djece. Historijski podaci kažu sljedeće: „U međuvremenu Turci su nadirali prema
Bosni. U proljeće godine 1463. sultan Mehmed II (1451-1481) navali velikom vojskom i bez
muke osvoji Bosnu, pogubi Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i odvede u ropstvo
Sigismunda i Katarinu, dvoje nejake djece kralja Stjepana Tomaša. Katarina se nalazila, kako
izgleda, u posjetima kod brata Vladislava, pa je izbjegla sličnoj sudbini. Spasila se bijegom u
Dubrovnik.“ (Pandžić 1979: 18) Marić, zbog toga što je lik Katarine Kosače konstruisan na
osnovu srednjovjekovnog mirakula, traži novo rješenje (jer poprilično je nemarno bilo ostaviti
djecu u tvrđavi koju napada turksa vojska) i pronalazi ga u predanju koje kaže da su djeca
ukradena iz tvrđave – iako se ne navodi u njima da je Katarina bila sa djecom:

KATARINA: Tko to zorom kuca na odaje. Ili je stiglo vrijeme bijega.

Zar je zora? Pavka! Marija, Jelena, gdje ste, ustajte, djecu budite!

PAVKA: (Ulijeće u sobu) Zar djeca nisu tu?!

 KATARINA: Kako tu?! U svojim su sobama.

MARIJA: (Ulazi s Jelenom) Djece nema u njihovim odajama!

JELENA: Mi smo mislile da su kod vas, kraljice!

KATARINA: (Još nije svjesna da su djeca oteta) Ja sam samo čula

vaše kucanje na vratima, pa pasam samo mislila da me san prevario i
da sam ptispavala zoru. Oka sklopila nisam ...

PAVKA: Ja nisam kucala, mene je probudilo Vaše vikanje!

MARIJA: Ni ja kucala nisam ...

JELENA: Ni ja!

KATARINA: Kiste, zar i djecu?! Sigismunde!!! Katarina!!! Djeco

moja, gdje ste?! (Saamo odjek njenog glasa, i sablasna tišina nakonšto
se glas stiša) Tužna ti sam i jadna. Uzeli su ih, piliće moje. Pavka,
Jelena, Marija, pretražite cijeli dvor, grad. Nu, nikom kog dobro ne
poznajete ne govorite šta tražite. (Izlijeću sve tri tražiti djecu)

(Marić 2005: 61-62)

JELENA: (Preplašena) Kraljice, nigdje ih. Nu, stražari na gradskim

vratima vele da su u cik zore čuli topot konja. Očekivali su da netko
do vrata stigne no nije. Nakon nekog vremena su čuli kako se topotom
brijeg putem udaljava od grada. Pomislili su da je to netko s dvora, tko
tajnim prilazima može ući i izaći iz grada. Otišla sam utvrdi u
podrume gdje je tajni ulaz i izlaz iz dvore. Vrata su širom otvorena,
krakuni stučeni. Netko je tuda izbjegao. I našla am ovo. (Iz rukava
izvlači drveni mač, igračku i pruža ga kraljici.

(Marić 2005: 63)

Predanje je u ovom konkretnom slučaju iskorišteno kako bi se sačuvao temelj na kome

je drama izgrađena: kraljica je prikazana ne kao historijski lik, nego kao Svetac, ili u najmanju
ruku blažena (što u nekim predanjima i jeste slučaj), što nije u skladu sa bilo kakvom
neodgovornošću nego je uvijek u vezi sa usudom. Takođe, još jedan motiv iz predanja je
iskorišten, i to onaj motiv za koji Palavestra kaže da je među najučestalijim motivima kada je
u pitanju kraljica Katarina, ali i druge vladarke širom balkanskog poluotoka pa čak i srednje i
jugoistočne Evrope, a to je motiv naopako potkivanje konja pri bijegu. Treba napomenuti da
je ovaj motiv iskorišten isključivo radi motiva, bez razložnog integrisanja u dramsku radnju:

JELENA: Konji su potkovanui onako kako ste dali zapovjediti.

KATARINA: (Oblačeći se za put) Hoćeš reći naopakio. Paće biti da

smo se vraćali kući, a ono mi sve dalje i zauvijek išli od nje. Da smo
se popeli na Kozograd, a ono mi s njega sašli, da smo jahali Jajcu, a
ono se s njega spustili, da smo se peli na Bobovac, a ono mi od njega
već daleko odjahali. Bože moj, Bože moj. To me s naopako
potkovanim konjima moj Mrvac svjetovao. E, da mi je bio u ovom
životu ovdje bliže. (Marić 2005: 64)

Drama fra Ante Marića u suštini nije drama u modernom smislu te riječi, nego je prije
svega prikazanje blažene Katarine Kosače, bez valjanog građena radnje, bez jasno izgrađenog
psihološkog profila ni Katarine Kosače niti bilo kojeg drugog lika, i bez konstruisanja bilo
kakve vrtste sukoba izuzev onog sa samog početka drama između hercega Stjepana Kosače i
Stjepana Tomaša.

Druga drama u ovoj kratkoj analizi, koja j po samoj postavci scene i samom pristupu
temi dosta drugačija od Kajanovog uprizorenja, jeste drama „Katarina Kosača“: drama u
jednom dijelu - dvadeset dvije slike.“ Njoj bi se mogao pridodati atribut historijska, ali njen
autor očigledno nije želio da njen značaj ograničava ustaljenim šablonima koji su predviđeni
za ovaj žanr. Nimalo sklon verističkom transponovanju teme i usredsređeniji na prikazivanje
ljudske sudbine u času kad ona uzima kristalizirane oblike iz povijesti (upravo iz tog razloga
da bi u dramskoj formi iskoristio povijesnu napetost o kojoj sam na početku pisao)
Marušićeva drama „Katarina Kosača“ je tipičan primjer komada u kome treba da se definiše
odnos čovjeka kao religijskog i nacionalnog bića i historijske nužnosti koja se kao katastrofa
nadnosi nad njim. Marušić ovdje u sažetoj, znalački reduciranoj, dramskoj formi pomoću
dramskog zbivanja koje je sve nekako okrenuto ka „unutra“ i tek povremeno presijecano
eksplozijama spoljne akcije, prikazuje međuzavisnost političkog pragmatizma (Stjepan
Tomaš, Stjepan Vukčić, Mehmed Osvajač), vjerskog dogmatizma (Katarina Kosača, Stjepan
Tomašević) i narodskog racionalizma (Vojača i Dominik). (Stojanović 2001: 513) Iako je
ovdje uglavnom riječ o historiji, što je podcrtano i citatima iz autentičnih pisama, povelja i
drugih dokumenata, Marušić je svoju Katarinu Kosaču ispisao kao dramu nesretne žene.
Povijesni točak je za nju hermetički zatvorena situacija, soba bez vrata. Njegovo metodično
okretanje mrvi njenu životnu upornost i nadu da će joj se djeca vratiti kršćanstvu. Sve će
nestati pod žrvnjem vremena, osim njene iskrene vjere.

Radovan Marušić je, riješivši da napiše dramu o jednoj nesretnoj ženi, njenom usudu i
nemilosrdnoj poigravanju historije s njom, izbjegao zamku u koju je upao Marić sa Katarinim
ideliziranje: kod Marušića je Katarina, kao u antičkoj grčkoj tragediji, lik osuđen na jad i
nespokoj, bez ikakve krivice (kriva je zato što je kraljica) i bez naknadne nagrade u smislu
blaženstva. Od ove tri drame, Marušićeva drama se najviše naslanja na dokumente i spise:
imamo naprimjer slučaj, kada jedan od likova (Stjepan Tomaš) čita potpuno autentičan
dokument (pismo) koji je poslan Dubrovčanima, a i samom Papi. U skladu s tim i upotreba
predanja je redukovana ali dosta efikasna i uvijek u službi razvijanja radnje. Kao naprimjer u
neformalnom razgovoru o Turcima:

VLATKO: Kako li je vani? Gdje su Turci?

VOJAČA: Svugdje.

VLATKO: Svugdje?

VOJAČA: Svugdje, nego što! Čudna neka čeljad. Žilava i britka.

Glave briju i na njima perčin – tako li se zove? – njeguju. (Marušić
1997: 47)

I Marušić, kao i Marić, izbjegava mišljenja historiografije o nestanku Katarinine djece,

ali na dosta suptilniji i uvjerljiviji način opisuje njihov nestanak na taj način što intenzivira
odnos dva sugovornika, prebacujući težnju sa gubljenje djece (izbjegavajući samim tim i
patetizaciju) na njihov međusobni odnos:
 KATARINA (nakon duse stanke) Tko li pogrijši pod Ivan planinom?
Ja ili ti?

RADIČ: Na što misli moja dobra kraljica?

KATARINA: Tko li na proputovanju, onog toplog predvečerja, od nas

dvoje, prvi dade konje mojoj djeci, Sigisundu i Katarini, pa da oni
tako...u galopu...padnu dušmanu u ruke? Ja? Ili ti, Radiču? (Radić
padne na koljena, ljubi njenu haljinu)

RADIČ: Drago Bog će svakome ko zasluži...Praštaj, kraljice.

KATARINA: Ne ti. To moram ja. Praštaj ti, Radiču... (duga stanka)

(Marušić 1997: 63)

Zanimljivo je kod Marušića što on veoma često, što je pozitivan aspekt drame sa
stajališta o upotrebi predanja veoma često predanja ubacuje na način da ih pomiješa sa
historijskim činjenicama pa djeluju dosta uvjerljivije i istinitije, kao naprimjer u sljedećim
primjerima:

MEHMED: U osvajanju Bosne presudnu ulogu imao je Mahmud paša

Anđelović, vaše gore list, Stjepane, s dvadeset tisuća konjanika.
Popuit bujice oko mio se na Bobovac i Kraljevu Sitjesku, a prije njega
polubrat tvoje pomajke, vrle kraljice Katarine Kosače, Vukčić
Kotromanić, Ahmed-paša Hervegović, herceg Stjepanov sin, bijaše
nama od velike koristi. Znam da će se zbog njegovog napuštanja
kaurske vjere kosti hercega Stjepana Kosače na ovome i onom svijetu
okretati u grobu. (Marušić 1997: 53)

GLASNIK II: Sultan Mehmed II Fatih pokorio sve krajeve u Bosni.

Sve! I rodni tvoj kraj, vojvodstvo hercega Stjepana, Hercegovinu.
Vjerujem da si u dubokoj boli i žalosti zbog toga, kao i zbog pogibije
Stjepana Tomaševića Kotromanića. Narod misli da se on bez razloga
predao Turcima. Tko to zna? Jedino dragi Bog. Mrtvo kraljevo tijelo
bez odsječene glave, sahranjeno u blizini Jajca. Već danas narod to
mjesto zove „kraljev grob“. (Marušić 1997:61)
Sve tri drame o Katarini Kosači koriste se uglavnom historijskim činjenicama kako bi
prikazale život posljednje bosanske kraljice. Drame Ibrahima Kajana i Radovana Marušića
predanja koriste u svrhu izgradnje likova, njihovog psihološkog definisanja, stvaranja sukoba
i napetosti koja je ključna za svaku dramsku situaciju (posebno je to slučaj sa Kajanovom
dramom koja osnovnu napetost drame crpi iz kraljicine autobiografije koja je, kao što se
moglo vidjeti, skup predanja iz njene zemlje) i vjerovatno su dobar primjer kako, bez ikakvog
nametanja, transponiraju iz jedne forme – predanja (u stilistici bi se to nazivalo
preregistracijom) u drugu formu – dramski tekst.
 Literatura:

Draganović, Krunoslav. (1978) Katarina Kosača Bosanska Kraljica – prigodom

500-godišnjice njezine smrti. Sarajevo.

Kajan, Ibrahim (2003) Katarina Kosača - posljednja večera. Tešanj: Centar za

kulturu i obrazovanje.

Marić, fra Ante. (2005) Kraljica Katarina Kosača. Mostar: DHKHB.

Marušić, Radovan. (1996) Katarina kosača: drama u jednom dijelu – dvadeset

dvije slike. Mostar: Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače.

Molinar, Mladen-Anto. (2007) Katarina Kosača Kotromanić. Kiseljak: HKD

Napredak.

Palavestra, Vlajko (1979) Narodna predanja o bježanju kraljice Katarine iz

Bosne. U: Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti Bosanske
kraljice Katarine. Sarajevo: Franjevačka teologija u Sarajevu.

Palavestra, Vlajko. (2004) Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine :

studija - zbornik i komentari. Sarajevo : Buybook ; Zemun : Most Art.

Pandžić, Bazilije. (1979) Katarina Vukčić Kosača. U: Povijesno-teološki simpozij

u povodu 500. obljetnice smrti Bosanske kraljice Katarine. Sarajevo: Franjevačka
teologija u Sarajevu.

Stojanović, Slobodan. (2001) Gorki ukus beznađa. U: Marušić, Radovan. Stari i

novi gubitnici. Tuzla: Bosanska riječ.