Druga pismena zadaća

-naslov-
Probudih se iz dubokog sna. Kroz otvoren prozor vjetrić je unosio opojni miris zrelih
dunja. Blagi zraci jutarnjeg sunca i veseli cvrkut ptičica poželjeli su mi još jedno dobro jutro.
Ptice... Sanjala sam nešto o njima, ali nisam mogla isprva da se sjetim. Iznenadni nalet
povjetarca, međutim, brzo mi osvježi pamćenje.
Sanjala sam da sam ptica i da imam krila. Prvo što me pozdravilo bijaše osjećaj svježeg
planinskog zraka pod mojim krilima. Letjela sam iznad planinskih vijenaca obojenih hiljadama
nijansi zelene boje, tu i tamo prošaranih sivkasto-bijelom bojom stijena i kamenja. U zelenom
prostranstvu trave i bilja, katkad bi se isticao odsjaj sunčevih zraka od brze planinske rijeke i
potoke. Tek pokoja skupina kućica i stada ovaca jedini su svjedoci da je čovjek ikada prošao
ovim krajevima. Sati letenja bajkovitim krajolicima dovedoše me do prve stanice mog
putovanja. Sletjela sam u gustu krošnju jedne žalosne vrbe. No, dok je vrba bila žalosna, sve
što sam je mogla osjetiti vidjevši gdje sam, bilo je divljenje. Vrba se naginjala nad rijekom tako
bistrom, da se cijelom njenom širinom moglo vidjeti dno. Drugarice ptice su cvrkutale, a malo
dalje hučali su slapovi. Voljela bih da sam duže ostala gledati čarobni prizor, no san me odnese
dalje. Letjela sam uzvodno, a kada se rijeka, tanja bliže izvoru, sakri ispod planine, vjetar me
odnese preko kraških polja. Stigoh tako do još jedne magične slike. Ovaj put dočekalo me vrelo
sunce i još vreliji kamen. Sjedila sam na jednoj od kula koje kao vjerni stražari braniše jedan
stari most. Ispod mene se pružalo zeleno prostranstvo smaragdne rijeke. Čudila sam se
nevjerovatnom poduhvatu ljudske arhitekture koji bijaše taj most, izgrađen od kamena,
stoljećima prije, a poduprt ničim sem obalama rijeke. San me opet odnese dalje, izgleda do
zadnje stanice mog putovanja. Ovom prilikom, put me prenese preko naselja, velikih i malih,
no svih punih dobroćudnih, nasmijanih ljudi. Dovede me do jednog grada. Jednog, no prvim
pogledom sastavljenog od mnogih drugih. Leteći kroz taj grad obuzelo me nevjerovatno
poštovanje prema svim ljudima, mrtvim i živim, koji su učinili taj grad ono što jeste. Naime,
leteći kroz njega osjetila sam toliko različitih kultura, toliko različitih nacija i religija koje su svoj
pečat ostavile na njemu. Svi ti ljudi, a da ipak žive u miru, u harmoniji, ne samo međusobnoj,
već i u harmoniji sa netakutom prirodom kojoj sam svjedočila u ovom jednom letu.
Probudivši se, svatih da ovo možda i nije bio san. Ptica vjerovatno nikada neću postati,
ali sve što sam vidjela, sve što sam preletjela, stvarno je kao i ove riječi na papiru. Letjela sam,
ustvari, zemljom Bosnom. Letjela sam preko njenih čarobnih planina, preko rijeka Une i
Neretve, kroz Mostar i Sarajevo, kroz nebrojene druge ljepote, prirodne, kulturne i historijske,
koje ovu zemlju krase. Ovu istinsku ljepoticu zauvijek treba cijeniti, voljeti i čuvati, jer druga
kao ona na svijetu ne postoji niti će ikada postojati.