Professional Documents
Culture Documents
Uvod U Filozofiju Skripta Za Ispit
Uvod U Filozofiju Skripta Za Ispit
Veznici- veznik je u logici nešto pomoću čega se pravi iskazi od drugih iskaza
Istinosna funkcionalnost- je važan princip koji kaže da istinosna vrednost složenog iskaza zavisi
isključivo od istinosne vrednosti prostijih iskaza od kojih je složeni iskaz sagrađen
Potfromula- su delovi formule koji su i sami formule, pri čemu se smatra da je svaka formula potformula
same sebe
Tautologije- su iskazne formule koje za svaku valuaciju imaju istinosnu vrednost 1 tj. istinu.
Princip bivalencije- svaki dobro formiran iskaz je ili istinit ili lažan
Denotacija- Skup stvari na koje se termin ispravno primenjuje. Denotirati znači imenovati.
Kriterijum-svaki činilac koji je relevantan za značenje a koji nije nužni ili dovoljni uslov
Sigularni termin-termin koji denotira, tj. termin koji se odnosi na jednu individuu
Rigidni dezignator- jezički entitet je rigidni dezignator akko izdvaja individuu u svim mogućim svetovima
Pragmatika- deo teorije jezika koji se bavi upotrebom jezičkih znakova. Proučavanje odnosa jezičkih
znakova i onih koji ih upotrebljavaju.
Peroformativ- Rečenica čije samo izricanje predstavlja vršenje nekog čina. Npr. „Ja obećavam“
Konjukcija:
ako su oba iskaza istinita ona je istinita ako je jedan od iskaza lažan i ona je lažna ako su oba lažna i ona
je lažna
Disjunkcija:
ako su oba iskaza istinita i ona je istina ako je bar jedan istinit i ona je istinita ako su oba lažna i ona je
lažna
Isključujuća disjunkcija:
ako iskazi imaju različitu vrednost ona je istinita ako imaju istu ona je lažna
Implikacija:
istinita ako su oba iskaza istinta i ako su oba lažna i kada je konsekvens istinit
Ekvivalencija:
istinita je samo kada su oba iskaza istinita ili lažna
U filozofiji analiza se vrši preko nužnih i dovoljnih uslova. Nužni uslov za nešto je uslov koji mora biti
zadovoljen da bi bilo stvari za koju je to nužan uslov. Svi nužni uslovi zajedno formiraju dovoljni uslov.
Epistemologija
X zna p akko
1. x veruje da p
2. istinito je da p
3. x opravdano veruje da p (ako x veruje)
Teorije istine:
Poriče da nam je potrebna bilo kakva teorija istine. Njena osnovna tvrdnja je da- „p je istinito naprosto
znači da p“. Ponekad se naziva redudantnom teorijom istine.
Njena osnovna tvrdnja je da- Iskaz je istinit akko korespondira stvarnosti. Ono što određuje istinosnu
vrednost iskaza „pada kiša“ jesu naprosto vremenski uslovi nešto „tamo izvan“ i potpuno nezavisno od
uma.
Koherenistička teorija istine
Iskaz je istinit akko je koherentan sa svim istinitim iskazima. Biti koherentan znači biti međusobno
saglasan. Dva iskaza su saglasna samo u slučaju da oba mogu biti istovremeno istina. A oba mogu biti
istinita u isto vreme samo u slučaju da nisu protivrečni.
Iskaz p je istinit akko je verovati da p pragmatično. Pragmatično znači korisno. Verovanja kao mape-
pragmatičari tvrde da verovanja treba posmatrati kao mape pomoću koje plovimo, mapa je dobra ako
nam pomaže da stignemo tamo gde smo se uputili na prihvatljivo efikasan način.
Asertibilnost-opravdana tvrdljivost. Iskaz p je istinit akko je asertibilan. Iskaz se može tvrditi samo u
slučaju da za njega postoji ili će se naći opravdanje ili garancija.
Dokastičko opravdanje
X opravdano veruje da p akko bi idealno racionalna osoba, koja nije vođena strašću ili interesom, s
obzirom na evidenciju X usvojila verovanje da p
Getjeovski protivprimeri
Filozofija nauke
Skepticizam drži da ljudi ne poseduju znanje. Najdosledniji skepitici ne idu dalje od ovog tvrđenja. U
praksi se, međutim, čini da većina skeptika smatra da je znanje nemoguće.
Globalni skeptik smatra da ljudi ne poseduju nikakvo znanje tj. da je svaka tvrdnja da nešto znamo bez
izuzetka pogrešna. Lokalni ili delimični skeptik smatra da ljudima nedostaje znanje u nekoj određenoj
oblasti.
Ne možemo da razdvojimo istinu od laži bez nekakvog kriterijuma ili pravila. Naravno taj kriterijum mora
da bude istinit ili nemamo nikakvog razloga da mislimo da je on istinit ili moramo da uvedemo drugi
argument koji garantuje njegovu istinitost. Tada nam se problem javlja opet ovaj put u vezi sa drugim
kriterijumom i tako u nedogled.
Poreklo znanja:
1. razum-racionalizam
2. čulno iskustvo- empirizam
Racionalista smatra da je razum izvor sveg čovekovog znanja. Manje radikalni racionalisti tvrde
da je razum najvažniji izvor znanja ili izvor najvažnije vrste znanja.
A priori- znači prvo ili prethodno kod racionalizma znači znanje koje prethodi iskustvu.
Analitičko- Iskaz je analitički (a istina koju izražava je analitička) akko je istinit na osnovu definicija.
„trouglovi imaju tri strane“
Sintetičko- Svaka istina koja nije istinita na osnovu definicija jeste sintetička istina. Pas je u dvorištu
kada je istinit iskazuje sintetičku istinu zato što njegova istinitost ne zavisi od definicije reči pas ili
dvorište.
Empirista smatra da je iskustvo izvor celokupnog čovekovog znanja. Manje radikalni empiristi tvrde da je
iskustvo najvažniji izvor znanja ili izvor najvažnije vrste znanja.
Empiristi polaze od veoma prihvatljive ideje da se znanje o svetu mora zasnivati na posmatranju sveta.
Naša čula daju osete specifične za svako čulo koji se ponekad nazivaju čulne datosti ili sensa. Iz tih čulnih
datosti tada zaključujemo o običnom svetu ili ga konstruišemo.
Mi stvarno vidimo psa zato što opažanje ne uključuje samo fotografsku registraciju već i sve naše
sposobnosti prepoznavanja i klasifikovanja. Moje oči ne vide ja vidim koristeći oči mi mozak. Termin
opažanje ili percepcija se odnosi na inteligentno viđenje, slušanje i td. Oset ili senzacija je stoga jedan
činilac u opažanju.
A posteriori je antonim termina a priori. Kod empirizma ovaj termin uvek označava zavisnost od
pojedinačnih iskustava, posmatranja ili eksperimenta. Stanovište savremenih logičkih empirista možemo
da izložimo na sledeći način: Svo neanalitičko ili sintetičko sadržajno znanje je nužno a posteriori.
Saveremni način definisanja nauke se poziva na porodične sličnosti , ovaj pristup nauku posmatra preko
četiri međusobno povezana činioca: naučne prakse, istorije nauke, nauke kao institucije i naučne
metodologije.
Emergentna svojstva
Nova svojstva koja se javljaju u složenijim kombinacijama ili sistemima. Svojstva vode- pokretljivost,
tečno stanje nisu nalik na svojstva vodonika ili kiseonika.
Supervenijencija
Supervenijentna svojstva su svojstva koja zavise od nekih drugih svojstava. Boje su supervenijentna
svojstva jer se mogu objasniti na osnovu drugih fizičkih svojstava.
Filozofija jezika
Prazni termini, termini koji izgledaju kao imena a ustvari ne imenuju ništa.
Deskripcije, one ne imenuju individue one, one se odnose na individe ili na istine o njima. Deskripcija se
primenjuje na bilo koju individuu koja zadovovljava tu deskripciju.
Ekstenzija termina se sastoji od svih individua prošli sadašnji i budućih na koje se termin primenjuje.
Konvencionalni znaci imaju značenje zahvaljujući čovekovim konvcencijama. Konvencija je dogovor koji
važi u izvesnoj zajednici .
Svi koncenvionalni znaci, kao što su saobraćajni znaci, koji nisu deo prirodnog jezika, svrstavaju se u
nejezičke znake. Jezički znaci su, tada, svi konvencionalni znaci koji su deo nekog prirodnog jezika: reči,
izrazi, rečenice.
neostvareni činovi
ostvareni činovi ali zloupotrebljeni (izostaju odgovarajuće namere, nedoslednost)
Etika
Vrste primera kod moralnog teoretisanja:
literarni
ostenzivni (iz stvarnog života)
hipotetički (nije se još desio ali može)
imaginarni (iz sveta ideja)
Kognitivizam
Je gledište da rečenice morala- rečenice kao što su „Krađa je loša“ I „Seks pre braka je
moralno dopušten“ – imaju istinosne vrednosti, ili da su, drugim rečima, istinite ili lažne.
To se može izraziti kao: rečenice morala su pravi iskazi. Kognitivista dakle smatra da
postoji moralno znanje, koje ljudi stiču kad imaju opravdana istinosna verovanja o
moralu.
Imperativizam
Emotivizam
Deontološki pristupi
Pristupu koji ističu primarni ili neizvedeni karakter „dužnosti“ ili „moralne obaveze“
nazivaju se deontološkim. Prema deontolozima, rečenice kao „Krađa je loša“ jesu pravi
iskazi- iskazi koji se shvataju kao iskazi o dužnostima. Prema njima „Krađa je loša“ znači
„Ljudi imaju dužnosti da ne kradu“.
Utilitarizam
Džon Stjuart Mil je utilitarizam definisao kao gledište koje „drži da su postupci ispravni u
meri u kojoj vode uvećanju sreće, rđavi u meri u kojoj proizvode suprotnost sreći“.
Dodao je da pod srećom podrazumeva zadovoljstvo i odsustvo bola, a pod nesrećom,
bol i odsustvo zadovoljstva. Kad odlučujemo o moralnom statusu nekog postupka,
pokušavamo što tačnije možemo da predvidimo sve njegove buduće posledice. Od tih
posledica, neposredno su relevantne one koje bilo stvaraju zadovoljstvo ili bol, bilo
umanjuju zadovoljstvo ili bol. Tada vršimo neku vrstu proračuna ili odmeravanja i
moralno nam je dopušteno da izvršimo postupak ako zadovoljstvo i smanjenje bola uzeti
zajedno nadvladavaju bol i smanjenje zadovoljstva.
Za utilitariste je ko oseća zadovoljstvo ili bol moralno irelevantno, ono što se računa je
najveća sreća najvećeg broja ljudi.
Utilitarizam postupaka
Navedena definicija utilitarizma Džona Stjuarta Mila izražava ono što je postalo poznato
kao utilitarizam postupaka. To je gledište da o postupku mislimo izolovano, razmatrajući
očekivane posledice svakog postupka ponaosob. Jedan prigovor je da to zahteva mnogo
vremena, do trenutka kada je utilitaristički proračun gotov, prilika za delanje je prošla.
Utilitarizam pravila
Utilitarizam pravila pruža opšti teorijski okvir za razmatranje ovih pitanja. Unutar tog
okvira, rasprava o moralu je nalik idealizovanoj raspravi o zakonima. Istina je, rasprave
stvarnih zakonodavaca uključuju i elemente političkog kompromisa i psoebnih interesa,
ali – u svom najboljem izdanju – zakonodavci razmatraju jedno jedino pitanje: Kada sve
uzmemo u obzir, da li će životi svih građana biti poboljšani usvajanjem ovog zakona?
utilitarista pravila isto pitanje postavlja o stvarnim ili potencijalnim moralnim pravilima.
Relativizam
Antrolopoška svest
Svaki čovek se rađa u nekoj društvenoj grupi i usvaja veliki broj njenih pravila, normi i
vrednosti. Međutim većina ljudi u modernom svetu je svesna postojanja drugih ljudi koji
slede drugačija pravila i cene drugačije vrednosti. Antropolozi su takođe naučili da se
oblici života veoma različiti od naših mogu vrednovati za sebe to jest, ne mogu se
otpisati kao „primitivni“, „varvarski“ ili „iracionalni“. A sve ovo čini antropološku svest.
Kulturni ili moralni relativizam drži da mada smo sposobni da koristimo razum,
argumentaciju i kritiku, ipak ne možemo da ponudimo odbranu svojih pravila i vrednosti
koja bi bila toliko objektivna, nepristrasna i neproizvoljna da bi bilo ko iz bilo koje kulture
morao da je prihvati.