Luiđi Pirandelo

NAGRADA ŠKOLI ŽIVOTA

Sa ogromnim zadovoljstvom izražavm svoju zahvalnost punu poštovanja Vašim

Visočanstvima što su svojim milostivim prisustvom uveličali ovaj banket. Molim Vas da mi
dozvolite da dodam izraze svoje duboke zahvalnosti za ljubaznu dobrodošlicu koja mi je
ukazana, kao i na večerašnji prijem, koji je dostojan epilog današnjeg skupa na kome sam imao
nezamislivu čast da primim Nobelovu nagradu za književnost za 1934. godinu, iz
dostojanstvenih ruku Njegovog Veličanstva Kralja.
Takođe bih želio da izrazim svoje duboko poštovanje i iskrenu zahvalnost eminentnoj
Kraljevskoj Švedskoj akademiji z njenu uvaženu odluku, kojom je krunisana moja literrna
karijera.
Da bih ostvario uspjeh u svojim literarnim nastojanjima, morao sam da idem u školu
života. Ta škola, iako beskorisna nekim briljantnim umovima, jedina je stvar koja može da
pomogne umu kao što je moj; pažljivom, koncentrisanom, strpljivom, isprva sasvim sličnom
djetetu, poslušnom učeniku, ako ne učitelja, onda svakako života, učeniku koji nikada neće
napustiti svoju potpunu vjeru i povjerenje u stvari koje je naučio. Ta vjera se nalazi u
jednostavnosti moje osnovne prirode. Osjećao sam potrebu da vjerujem i bez najmanje rezerve ili
sumnje.
Stalna pažnja i duboka iskrenost sa kojima sam učio i razmišljao o toj lekciji govore o
poniznosti, ljubavi i poštovanju prema životu koji su bili neophodni da bi se prihvatili gorka
razočarenja, bolna iskustva, strašne rane, i sve greške nevinosti koje produbljuju naša iskustva i
čine ih vrijednim. Ovo obrazovanje uma, ostvareno po skupu cijenu, omogućilo mi je da se
razvijem i da, istovremeno, ostanem vjeran sebi.

Osjećam ogromnu zhvalnost, radost i ponos pri pomisli da je ono što sam stvarao
ocijenjeno vrijednim izuzetne nagrade koju ste mi dodijelili.

Naposljetku, ne treba ni da sakrivamo - jer to se ne da sakriti - nego da otvoreno

priznamo: svi mi težimo da budemo pohvaljeni, i što je ko ugledniji utoliko više žudi za slavom.
I sami filozofi, čak i na knjigama u kojima pišu o preziranju slave, stavljaju svoje ime; oni tu s
prezrenjem govore o slavoljublju i sujeti, pa opet žude da im se slava proširi i čuje ime
Zaista, za sve napore i pretrpljene opasnosti vrlina ne traži druge nagrade osim ove -
hvale i slave.
Marko Tulije Ciceron

O VRIJEDNOSTI POEZIJE