HRVATSKO PROLJEĆE

Nastojanja da se ojača središnja vlast i oblikuje jedinstvena kultura prouzročili su nezadovoljstvo

u pojedinim republikama. Ono se osobito iskazivalo na polju kulture, povijesti i jezika. Još 1954.
potpisan je Novosadski dogovor1, kojim je utvrđeno da je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan
jezik, te da se zove srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. U praksi se činilo sve da se hrvatska
jezična varijanta potisne. U Novome Sadu dogovorena je i istaknuta ravnopravnost obaju pisama,
latinice i ćirilice te izgovora, ekavskoga i ijekavskoga (dakle, prema dogovoru, riječ je o jednom
jeziku, dvama izgovorima). Dogovorena je i izrada zajedničkoga pravopisa, koja je povjerena
komisiji Matice hrvatske i Matice srpske. Međutim, problemi s tumačenjem i primjenom
zaključaka počeli su vrlo rano. Nakon Novosadskoga dogovora nastupilo je doba veoma teško za
hrvatski jezik, a nezadovoljstvo je kulminiralo donošenjem Deklaracije o nazivu i položaju
hrvatskog književnog jezika.
Godine 1964. vladajući Savez komunista javno se izjasnio da u Jugoslaviji postoje rasprave o
nacionalnom pitanju, iako se o tome već dulje vrijeme raspravljalo iza zatvorenih vrata. Ustavom
iz 1963. priznata je ravnopravnost jezika svih jugoslavenskih naroda, no u praksi je srpska varijanta
prevladala u saveznim tijelima i u vojsci. To je u pojedinim republikama, npr. u Sloveniji,
Makedoniji i Hrvatskoj, izazivalo osjećaj zapostavljanja i potiskivanja nacionalne kulture i jezika.
Stoga su one tražile poštivanje odredbe o ravnopravnosti jezika.
Tijekom 60-ih u Jugoslaviji su se sučelile različite zamisli o daljnjem gospodarskom i političkom
razvoju zemlje. Slabije razvijene republike tražile su veću pomoć od federacije te su smatrale kako
razvijenijim republikama pružaju jeftine sirovine i tržište za njihove proizvode, dok one trpe štetu
zbog niskih cijena. Nasuprot, razvijenije republike tražile su veću samostalnost i orijentiranost na
tržište. Tvrdile su da vlada nenamjenski troši zajednička sredstva. Naime, dio novca iz svih
republika odlazio je u zajedničku blagajnu, odakle se odvajalo za potrebe federacije i nerazvijenih
krajeva. U razvijene se republike manje ulagalo, pa se njihov gospodarski razvoj usporio. To je
osobito izazivalo nezadovoljstvo u Hrvatskoj i Sloveniji. U svim su republikama potkraj 1960-ih
na vodeća mjesta došli mlađi članovi partije koji su tražili promjenu političkog i gospodarskog
stanja.
U Hrvatskoj su važnu ulogu u zahtjevima za promjenama imali hrvatski komunisti Miko Tripalo i
Savka Dabčević-Kučar. Oni su se, unutar komunističkog sustava, zauzimali za politiku čistih
računa prema kojoj bi republike trebale same raspolagati najvećim dijelom svoje gospodarske
dobiti (dakle, da republički novac, prikupljen porezom, ne odlazi u saveznu blagajnu). Nadalje,
zalagali su se za reformu federacije (jačanje samostalnosti republika unutar Jugoslavije i

1
Novosadski je dogovor dokument od deset zaključaka o jeziku, koji su 1954. sastavili lingvisti i književnici iz
Hrvatske, Srbije, Bosne i Hrvatske te Crne Gore. Matica srpska pozvala je na suradnju Maticu hrvatsku, ali
predstavnike iz Hrvatske nije na novosadski sastanak poslala Matica hrvatska, nego ih je pozvala Matica srpska po
vlastitome izboru. Naime, pedesetih godina prošloga stoljeća zaoštrila se politička situacija te su se sve više isticale
unitarističke težnje, što se očitovalo i u nazivu jezika. Naziv hrvatski jezik postupno nestaje s priručničkih naslova i iz
javne uporabe, a zamjenjuje se nazivom hrvatskosrpski jezik ili pak hrvatski ili srpski jezik; izvan Hrvatske posve
dominira naziv srpskohrvatski jezik.

1
samostalnije odlučivanje o vlastitim poslovima) te gospodarsku reformu (primjena tržišnog
gospodarstva, uz očuvanje društvenog vlasništva i socijalizma, te veća gospodarska samostalnost).
Tako je potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih Hrvatsku zahvatio masovni narodni pokret koji je
poslije nazvan hrvatsko proljeće. Godine 1967. objavljena je Deklaracija o položaju i nazivu
hrvatskog književnog jezika. U Deklaraciji je skupina hrvatskih intelektualaca tražila odvajanje
hrvatskog jezika od srpskog te isključivu uporabu hrvatskoga književnog standarda na području
Hrvatske. Deklaracija ističe da je nazivanje našeg jezika „hrvatskosrpskim, odnosno
srpskohrvatskim“ uvelo mogućnost da se ti pojmovi smatraju sinonimima i da se srpski književni
jezik zaobilaznim putem nametne Hrvatima. Deklaraciju je potpisalo 18 hrvatskih institucija.
Reakcije su bile vrlo negativne, kako među Srbima, tako i u jugoslavenskom državnom vrhu.
Deklaracija je od strane Saveza komunista ocijenjena nacionalističkom i problematičnom te su
potpisnici bili prisiljeni dati ostavku na svoje položaje (primjerice, Krleža je dao ostavku na mjesto
člana Centralnog komiteta SKH).
Unatoč represiji, nacionalno je buđenje nastavljeno. Pokrenute su mnoge kulturne manifestacije
koje su njegovale hrvatsku kulturnu baštinu: Međunarodna smotra folklora, Festival kajkavskih
popevki itd. Pokrenuti su i mnogi novi časopisi. Miku Tripalu i Savki Dabčević-Kučar popularnost
je sve više rasla; od komunističkih dužnosnika sve su više postajali nacionalnim vođama. U širenju
nacionalnog pokreta posebno su se istaknule pojedine ustanove poput Matice hrvatske2 i njezin
vrlo utjecajan Hrvatski tjednik te studentski pokret. Kritičari su hrvatski nacionalni pokret tog doba
pomalo pogrdno nazivali Masovnim pokretom – Maspokom, dok su ga podržavatelji nazivali
ljepše – hrvatskim proljećem.
Organizirani su mitinzi i demonstracije (vodeću ulogu imali studenti; od studentskih vođa možda
su najistaknutiji bili Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak). Na masovnim skupovima izražavala
se podrška hrvatskom partijskom vodstvu i njegovim zahtjevima. No, radikalni zahtjevi koje su
izražavali pojedinci i dio tiska stvarali su napetosti u društvu i otežavali položaj hrvatskog
rukovodstva. U Hrvatskoj su se osjećale i međunacionalne napetosti. Među Hrvatima se proširilo
uvjerenje kako sva važnija mjesta u državi pripadaju Srbima te da se Hrvatska gospodarski
iskorištava. Među studentima se počelo govoriti kako su Jugoslaviji dani odbrojeni i kako će
Hrvatska postati samostalna država – što je bilo znatno izvan političke platforme Tripala i
Dabčević-Kučar, koji su sva rješenja predlagali unutar okvira komunističke Jugoslavije. Njihov
cilj bio je reformirati komunističku Jugoslaviju na tragu dosljednog federalizma i s više
autonomije, a ne stvaranje samostalne hrvatske države.
Tito je isprva podržao zahtjeve Tripala i Dabčević-Kučar, jer su bili u skladu s njegovom vizijom
davanja većih ovlasti republikama, ali je 1971. godine ocijenio kako je njihovo djelovanje štetno
za državu te da su razilaženja u državi sve veća. U strahu da će izgubiti nadzor nad događajima,
sazvao je sastanak s hrvatskim vodstvom u Karađorđevu u Vojvodini krajem studenog 1971.
Hrvatsko je komunističko vodstvo osuđeno i iznuđene su njihove ostavke.

2
Matica Hrvatska razvila je snažnu aktivnost koja se ogledala u održavanju tribina te tiskanju knjiga i časopisa kojima
je prenosila svoje ideje. Njezina se aktivnost naročito ogledala u poticanju hrvatskih nacionalnih osjećaja putem
organiziranja političkih tribina i organiziranja proslava obljetnica iz hrvatske povijesti.

2
Poslije hrvatskog proljeća uslijedilo je razdoblje represije – u prve dvije godine nakon gušenja
pokreta trajali su progoni njegovih sudionika. Iz javnog života uklonjeni su mnogi značajni
književnici, novinari, znanstvenici, kulturni radnici itd. Neki su izvedeni pred sud i osuđeni na
višegodišnju robiju, a mnogima je onemogućeno javno istupanje. Nakon završetka studentskog
štrajka milicija3 je blokirala i pretresala studentske domove u Zagrebu. Studentski su vođe uhićeni
i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Milicija je uhićivala građane čak i zbog javnog pjevanja
domoljubnih pjesama. Stjecao se dojam da su doušnici posvuda, a i mnogi su obični građani
dojavama o sumnjivu ponašanju željeli dokazati svoju odanost režimu. Časopisi koji su podržavali
hrvatsko proljeće prestali su izlaziti.

Novi ustav
Unatoč gušenju hrvatskog proljeća, Jugoslavija je i dalje bila politički nestabilna. Godine 1974. na
Titov je poticaj prihvaćen novi ustav, treći po redu nakon II. svjetskog rata. U njemu su našli
mjesto mnogi zahtjevi koji su se iznosili tijekom hrvatskog proljeća. Ustav je ojačao suverenitet
republika i autonomnih pokrajina te utvrdio pravo svakog naroda na samoodređenje, uključujući i
pravo na odcjepljenje. Šest jugoslavenskih republika dobilo je znatnu samostalnost: svaka je
imala svoj obrazovni i sudski sustav, posebnu policiju, središnju banku. Dvije su pokrajine, Kosovo
i Vojvodina, dobile gotovu jednaku samostalnost kao i republike te su praktički bile izuzete ispod
ovlasti vlade SR Srbije. Tito je, očito, bio svjestan krhkosti jugoslavenske federacije te je pokušao
zadovoljiti republička rukovodstva i možda i narod u Jugoslaviji.

Gospodarske i društvene prilike

Unatoč političkim turbulencijama, 60-e i 70-e godine bile su godine ubrzanog gospodarskog
razvoja u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji. Jugoslavija je od zemljoradničke postala industrijska
zemlja, a Hrvatska je, uz Sloveniju, bila industrijski najrazvijenija republika! Životni je standard
prosječnoga stanovnika rastao; počelo se stvarati potrošačko društvo. U tom razdoblju prosječni
građanin postaje vlasnikom automobila, perilice za rublje, električnog štednjaka, televizora.
Država je građanima dijelila stanove besplatno; istina je da su visoko pozicionirani komunistički
dužnosnici imali prednost, ali i brojni ne tako dobro situirani građani u to doba postaju vlasnicima
stanova. Povoljni krediti omogućavali su građanima da steknu i druge nekretnine, poput vikendice
na moru. Nepismenost je skoro iskorijenjena, broj studenata se povećao, a uvedena je i efikasna
zdravstvena zaštita. Udio zaposlenih žena također je porastao; žene postaju gospodarsko-
financijski čimbenik neovisan o muškarcima. To je i razdoblje uspona feminističkog pokreta u
Jugoslaviji.
Svi navedeni uspjesi postignuti su u uvjetima planskog gospodarstva u kojemu je, kako znamo,
država vlasnik svih većih tvrtki, a gospodarski se potezi planiraju u strukturama vlasti.
Komunistička je vlast još ranije dopustila privatno vlasništvo i privatnu inicijativu ograničenog
opsega. Jednako tako, mnoge su tvrtke izvozile svoje proizvode na kapitalistički Zapad te su morale

3
Tadašnji naziv za policiju.

3
barem donekle poslovati prema načelima kapitalističkog poduzetništva, bez upletanja države. Ali
država je mogla u svakom trenutku prekinuti poslovni odnos za koji je smatrala da nije u skladu s
načelima socijalističkoga društvenog sustava.
No, kako se kasnije pokazalo, upravo je tijekom 1970-ih godina posijana klica gospodarske
propasti. Država i gospodarstvenici opijeni gospodarskim uspjesima krenuli su u megalomanske
nove investicije zbog kojih se Jugoslavija, a s njome i Hrvatska, zadužila u inozemstvu – govori
se o brojkama između 15 i 20 milijardi dolara! Novac je velikim dijelom utrošen na tvornice koje
nikada nisu proradile ili je jednostavno pokraden. Tvrtke su bankama bile dužne novac koji nisu
mogle vratiti, ali banke su taj dug morale pokriti. Propast gospodarstva bila je neizbježna. Od 1979.
zemlja počinje siromašiti; smanjen je uvoz, a uvedene su restrikcije izazvale nestašicu robe široke
potrošnje, poput benzina, kave, čokolade itd. Mnogi su se opskrbljivali u Italiji i Austriji, a „ojačao“
je i šverc prehrambenih proizvoa i robe široke potrošnje.

Hrvatska emigracija
Neposredno nakon rata iz Hrvatske je emigriralo nekoliko stotina tisuća osoba. Na masovnu su
migraciju bili prisiljeni Talijani (iz Istre i drugih hrvatskih krajeva u Italiju) i Nijemci (iz Slavonije
u Njemačku). Također je emigrirao velik broj suradnika ustaškog režima, ali i građana koji su se
smatrali ugroženima u novomu, komunističkom režimu. Neki od njih kasnije su uhićeni, vraćeni u
Hrvatsku te im je suđeno za ratne zločine.
Politička emigracija nije nužno bila povezana s ustaškim pokretom. I dio članova HSS-a, npr.
Vladko Maček, ostao je živjeti u emigraciji. Jugoslavenske su tajne službe hrvatsku emigraciju
smatrale posebno opasnom te su se uvlačile u njihove redove, špijunirale ih i obračunavale se s
emigrantima za koje bi procijenile da su politički opasni – npr. 1978. u Parizu je ubijen sudionik
hrvatskog proljeća, Bruno Bušić4. Hrvatska politička emigracija, razjedinjena i međusobno
sukobljena, bila je protukomunistička, a velikim dijelom i protujugoslavenska; predstavljala je
potencijalnu prijetnju za Jugoslaviju.

4
Hrvatski političar i publicist (1939.-1978.).

4
 RASPAD SFRJ

Josip Broz Tito umro je 4. svibnja 1980. u Ljubljani, nakon duže bolesti. Na Titovu pokopu bile su
prisutne brojne strane delagacije na čelu s predsjednicima republika i vlada. Njihova prisutnost bila
je podrška očuvanju Jugoslavije, no sudbina Jugoslavije bila je neizvjesna. Jedan albanski
komunist poslije je rekao: „Svi smo plakali, ali nismo znali da također pokapamo Jugoslaviju.“
Smrt Josipa Broza u Jugoslaviji se mjesecima očekivala, a pripreme za njegov sprovod već su
trajale. Nakon smrti tijelo mu je specijalnim vlakom prevezeno iz Ljubljane u Beograd,
zaustavljajući se u većim gradovima gdje su se okupljale mase ljudi da odaju posljednju počast
vječnom predsjedniku. Pokopan je u beogradskoj Kući cvijeća na Dedinju 8. svibnja. U isto vrijeme
umrli su i njegovi bliski suradnici Edvard Kardelj i Vladimir Bakarić. Time su s političke scene
nestali svi tvorci socijalističke Jugoslavije. Vlast je preuzelo Predsjedništvo, osnovano nešto
ranije, a bilo je sastavljeno od jednog predstavnika iz svake od 6 republika i dviju pokrajina
(+ Tito kao predsjednik, do smrti). Jugoslavenske su vlasti nastojale pokazati kako Titova smrt nije
ništa promijenila, no to je bio tek privid.
Potkraj 70-ih i početkom 80-ih punom je silinom izbila gospodarska kriza. Ogledala se u velikom
inozemnom dugu, snažnom porastu nezaposlenosti, inflaciji te padu životnog standarda. Uvedene
su stroge mjere štednje (redukcije struje, „par-nepar“ sistem vožnje itd.), ali nije bilo pravih
rezultata. Gospodarska kriza pojačala je nesuglasice među republikama, pa su neke počele
preispitivati korisnost od daljnjeg ostanka u jugoslavenskoj zajednici. Razvijene republike
(Hrvatska, Slovenija) bile su nezadovoljne prevelikim izdvajanjem u savezni proračun te su isticale
da ih jugoslavenski okvir koči u razvoju. Nasuprot, neke druge republike (Bosna i Hercegovina,
Makedonija) stalno su zaostajale u razvoju, iako su istovremeno u njih ulagala velika sredstva iz
saveznih fondova za nerazvijene. U njih se razvio osjećaj nejednakosti i iskorištavanja od strane
bogatijih republika.
*U Sloveniji je prosječna plaća 1986. godine bila 40% veća od jugoslavenskog prosjeka, a u
Makedoniji 30,6% niža od jugoslavenskog prosjeka. Dok je Slovenija 1981. imala 0,8%
nepismenih, na Kosovu ih je bilo 17,6%. Hrvatski udio u godišnjem prihodu od turizma koji je
Jugoslavija ostvarivala sredinom 1980-ih godina (a koji je iznosio oko 3 milijarde dolara) bio je
oko 80%.
Već od sredine 80-ih u Sloveniji, a onda i u Hrvatskoj, osjećala se postupna demokratizacija
života. Pojavio se alternativni tisak i počele su emitirati prve alternativne radio-postaje. U javnosti
se sve češće otvoreno raspravljalo o gospodarskim i političkim problemima zemlje te o dotad
prešućivanim temama poput križnog puta, hrvatskog proljeća itd. Još od sredine 1970-ih, nakon
normalizacije odnosa s Vatikanom, Katolička crkva postala je snažno prisutna u javnom životu.
Promijenio se i odnos prema vjerskim blagdanima – prvu božićnu čestitku TV Zagreb objavio je
1989. godine. I vraćanje Katoličkog bogoslovnog fakulteta u okrilje Sveučilišta u Zagrebu bilo je
znak promjena.

5
Početak političke krize
Raspadu jugoslavenske federacije vodile su sve veće političke nesuglasice među republikama.
U svim dijelovima SFRJ jačali su nacionalni osjećaji, a ponegdje i radikalne nacionalističke ideje.
Republički Savezi komunista počeli su se ponašati kao republička i nacionalna vodstva. Većina
republika i obje autonomne pokrajine (Kosovo i Vojvodina) zalagale su se za očuvanje ovlasti koje
su dobile ustavom iz 1974. Nasuprot, vodstvo Srbije je smatralo da su ustavom pokrajine dobile
prevelika prava i da je time ugroženo teritorijalno jedinstvo Srbije. Zatražilo je promjenu ustava
i povratak centralističkom upravljanju zemljom. Pokrenuta je kampanja protiv ustava, tumačenjem
da postojeće republičke granice nisu nacionalne ni povijesne, a da su Srbi u drugim republikama
obespravljeni. U prvi plan došlo je pitanje položaja Srbije i Srba u Jugoslaviji.
Godine 1986. u javnosti je snažne reakcije izazvao tekst Srpske akademije nauka i umetnosti
nazvan Memorandum. U njemu se iznose sljedeće tvrdnje:
„Glavni uzrok gospodarske i političke krize u Jugoslaviji je jačanje republičkih državnosti, naročito
Slovenije i Hrvatske. Republike su postale nacionalne države koje prijete jedinstvu Jugoslavije.
Srbija je u Jugoslaviji u politički i gospodarski neravnopravnom položaju. Jedina je koja ima dvije
pokrajine, Vojvodinu i Kosovo. Srpski je narod podijeljen između jugoslavenskih republika i
pokrajina. Od 8,5 milijuna Srba, 3,5 milijuna živi izvan uže Srbije: oko 1,5 milijuna Srba živi u
pokrajinama, a oko 2 milijuna u BiH i Hrvatskoj. Zato treba uspostaviti njegovo nacionalno i
kulturno jedinstvo, bez obzira u kojoj se republici nalazio.“
Memorandumom se zapravo zahtijevala uspostava jedinstvene Srbije koja će se nametnuti
Jugoslaviji, čime je ugrožen federalni sustav. Ti su događaji izazvali reakcije u ostalim
republikama. No, odgovor hrvatskog vodstva u početku je gotovo izostao, što je u javnosti nazvano
hrvatskom šutnjom, a dijelom je bila posljedica događaja iz 1971. Jugoslavija se tako podijelila na
dva tabora: na jednoj su strani bile Srbija i Crna Gora, a na drugoj ostale jugoslavenske republike,
iako je i među njima bilo razlika u stavovima. Srpski nacionalizam ojačao je nakon što se na vlasti
1987. učvrstio Slobodan Milošević. Do 1989. ograničena je autonomija dviju pokrajina, a
Miloševićevi pristaše došli su na vlast i u Crnoj Gori. Zahtjevom za centralizacijom vlasti
Milošević je pokušao ostvariti prevlast Srbije u Jugoslaviji.
Istovremeno su popuštale i druge niti koje su Jugoslaviju držale na okupu. Raspadala su se
strukovna udruženja koja su na saveznoj razini okupljala književnike, povjesničare i druge.
Sportska natjecanja postala su mjesta izgreda i međunacionalnih sukoba. Jedan od odlučujućih
trenutaka dogodio se na izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije 23. siječnja
1990. Na njemu su snažno došli do izražaja različiti stavovi republičkih saveza komunista.
Slovenski delagati napustili su kongres, a slijedili su ih i hrvatski delagati, predvođeni Ivicom
Račanom. SKJ, dotad nositelj jugoslavnskog jedinstva, raspao se na republičke partije.
Milošević tada odustaje od pokušaja da ostvari nadzor nad cijelom Jugoslavijom i počinje provoditi
politiku „svi Srbi u jednoj državi“. Početkom 1989. Srbija je ukinula autonomiju Kosova i
Vojvodine, mimo odredbi ustava iz 1974. Srbijanska je vlast širila tezu da sz Srbima u Hrvatskoj
ugrožena nacionalna i građanska prava te su istodobno Hrvatima nametali kolektivnu odgovornost

6
zbog ustaških zločina tijekom II. svjetskog rata te su na taj način jačali njihovo neprijateljstvo
prema Hrvatima.

Prvi višestranački izbori

SKJ je potkraj 1989. pristao na uvođenje višestranačja i održavanje slobodnih demokratskih
izbora. Svojem je imenu pridodao naziv „Stranka demokratskih promjena“. Istovremeno su se
pojavile i prve oporbene stranke. Među prvima su bili Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS)
i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Većina se u svojim programima zalagala za demokratske
promjene (višestranački sustav i građanske slobode), tržišno gospodarstvo te za jačanje federalnog
ili uspostavljanje konfederalnog uređenja Hrvatske.
U travnju i svibnju 1990. u Hrvatskoj su održani prvi slobodni višestranački izbori nakon II.
svjetskog rata. Savez komunista Hrvatske izgubio je vlast, a pobjedu je izborila Hrvatska
demokratska zajednica, na čelu koje se nalazio Franjo Tuđman. Izbori su održani i u ostalim
jugoslavenskim republikama – u Sloveniji, Makedoniji i Bosni i Hercegovini pobijedile su stranke
koje su se zalagale za promjene, dok su u Srbiji i Crnoj Gori komunisti zadržali vlast.
Višestranački Sabor konstituiran je 30. svibnja 1990. U prvim mjesecima nakon promjene
vlastim novoizabrani Hrvatski sabor donio je odluke koje su simbolički prekidale s komunističkim
naslijeđem. Iz naziva republike izostavljen je pridjev socijalistička (Socijalistička Republika
Hrvatska postaje Republika Hrvatska) te su odabrani novi grb i zastava bez zvijezde petokrake.
Širom zemlje mijenjali su se nazivi ulica i institucija itd. Dana 22. prosinca 1990. izglasan je novi
ustav u Hrvatskom saboru. Proglašenju su bile prisutne i mnoge ugledne osobe iz javnog života
(osim Tuđmana, Mesić, Milan Kučan (slovenski predsjednik), Alija Izetbegović (predsjednik BiH),
zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić). Takozvanim Božićnim ustavom Hrvatska je
definirana kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika naroda i manjina. Svim
građanima i pripadnicima manjina jamčile su se ravnopravnost, demokratska i nacionalna prava.
No, dio Srba smatrao je da ustav umanjuje njihova prava naspram ustava iz 1974., kojim je
Hrvatska bila definirana kao „nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u
Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive“.
Nakon prvih izbora, ubrzo su se razvile rasprave o položaju Srba u Hrvatskoj. Miloševićev je režim
sve više dovodio u pitanje republičke granice, tražeći stvaranje srpske države koja bi obuhvatila
većinu Srba. Radikalne srpske skupine zahtijevale su zapadne srpske granice na liniji Virovitica –
Karlovac – Karlobag, čime su prizivale nekadašnje četničke programe. Potkraj kolovoza 1990.
sazvan je mimo zakona referendum o autonomiji u sjevernodalmatinskim i ličkim općinama sa
srpskom većinom. Potaknuta iz Beograda, u okolici Knina izbila je pobuna. Blokirane su
preometnice prema moru, srpski su predstavnici prestali sudjelovati u radu Sabora... Već u proljeće
1991. izbijaju prvi oružani sukobi.