Professional Documents
Culture Documents
Karl Gustav Jung Duh I Zivot PDF
Karl Gustav Jung Duh I Zivot PDF
Karl Gustav Jung Duh I Zivot PDF
1
sigurni da kada upotrebimo ovu reč svi mislimo na jednu
te istu stvar? Da nije reč »duh« mnogoznačna i neizvesna,
pa čak sumnjivo mnogoznačna? Ista reč — duh —
upotrebljava se za nepredstavljivu, trans-cendentnu ideju
sveopšteg značenja; banalno, kao pojam koji odgovara
engleskom »mind«; nadalje, kao sinonim za
intelektualistički »vic«, onda za avet, zatim za nesvesni
kompleks, spiritističke pojave koje prouzrokuju pomeranje
stolova, automatsko pisanje, lupu itd., i zatim u
prenosnom smislu za dominantni stav izvesne socijalne
grupe — »duh koji tamo vlada« — i najzad u materijalnoj
otelotvorenosti — kao recimo u alkoholnim pićima
špiritus. Ovo nije rđava šala, već, s jedne strane,
poštovanja dostojna starina nemačkog jezika, s druge,
međutim, parališuća sputanost misli, tragična kočnica za
sve one koji se nadaju da na lestvicama reči dopru do
nadzemaljskih visina čistih ideja. Jer, čim se izgovori reč
duh, nisu dovoljna sva ograničenja trenutno naglašenog
smisla da potpuno spreče mnogoznačno prelivanje te reči.
Zbog toga moramo postaviti fundamentalno pitanje,
šta zapravo treba označiti sa rečju duh kada se koristi u
vezi sa pojmom život? Ni u kom slučaju ne srne se ćutke
pretpostaviti da, u osnovi uzev, svako tačno zna šta se
misli pod rečima »duh« i »život«.
Nisam filozof, već samo empiričar, tako da sam u
svim težim slučajevima sklon da odlučujem na osnovu
iskustva. Gde, međutim, ne postoji opipljiva iskustvena
podloga, tu radije ostavljam nabačena pitanja bez
odgovora. Stoga ću uvek nastojati da apstraktne veličine
svedem na njihov iskustveni sadržaj, da bih donekle bio
siguran da i sam znam ο čemu govorim. Moram priznati
da u stvari ne znam šta je duh, a isto tako malo znam šta
je život. »Život« poznajem samo u obličju živog tela; čak ni
nejasno ne naslućujem šta bi život po sebi i za sebe u ap-
straktnom stanju mogao još da znači izvan te obične reči.
Stoga moram, za sada, da umesto ο životu govorim ο
životu tela, a umesto ο duhu, ο psihičkom. Ovo ni u kom
slučaju ne činim stoga da bih u postavljenom pitanju
izbegao razmatranje odnosa tela i duše; naprotiv, nadam
se da ću upravo pomoću iskustvene podloge omogućiti
duhu stvarno postojanje — a ovo ne na račun života.
Pojam živoga tela zadaje objašnjenju, potrebnom za
naše svrhe, svakako manje teškoća od opšti-jeg pojma
života, pošto je telo stvar koja se može predočiti i iskusiti,
što je od izvanredne pomoći čo-vekovoj mogućnosti
predstavljanja. Stoga ćemo se lako složiti u tome da je telo
interno povezani sistem materijalnih jedinica prilagođen
potrebama života i, kao takav, čulima shvatljiva pojava
živog bića, ili, jednostavnije rečeno, svrhovno raspoređena
materija koja omogućava život biću. Da bi se izbegle
ne-jasnosti, želeo bih da skrenem pažnju na to da u de-
finiciji tela nisam uveo i izvesno »nešto«, naime ono što ja
nejasno označavam kao živo biće. Sa ovim razdvajanjem,
koje za sada neću ni zastupati ni kriti-kovati, telo ne treba
shvatiti samo kao mrtvo gomilanje materije, već kao
materijalni sistem koji priprema i omogućuje življenje,
ipak uz uslov da ono bez prisustva živog bića ne bi moglo
živeti, uprkos sve spremnosti. Jer, sasvim nezavisno od
mogućeg značenja živog bivstva, samom telu nedostaje
nešto neophodno za život, naime psihičko. To znamo,
naj-pre, iz neposrednog iskustva na nama samima, po-
sredno iz iskustva sa bližnjima, zatim iz posrednih
naučnih zaključaka na višim kičmenjacima i, pošto nema
razloga koji bi govorili protiv, na nižim životinjama i
biljkama.
Treba li sada »živo biće«, ο kome sam govorio
prethodno, da izjednačim sa psihičkim koje nam je tako
reći neposredno opipljivo u čovekovoj svesti i da ponova
postavim prastaro dvojstvo duše i tela? Ili, da li bilo gde
postoji razlog koji bi opravdao odvajanje živog od duše?
Time bi i dušu shvatili kao svrhovni sistem, kao ustrojstvo
ne samo materije pripremne za život, već žive materije, ili,
tačnije, ustrojstvo životnih zbivanja. Uopšte nisam siguran
da će ovo mišljenje naići na opšte odobravanje, pošto se
toliko naviklo na gledište da su duša i telo živo dvojstvo,
tako da je čovek jedva bez daljnjega sklon da dušu smatra
samo ustrojstvom životnih procesa koji se odigravaju u
telu.
Koliko naše iskustvo uopšte omogućava zaključke ο
bivstvu duše, pokazuje nam psihičke procese kao pojavu
zavisnu od nervnog sistema. Poznato je sa dovoljnom
sigurnošću da uništavanje izvesnih de-lova mozga
uslovljava odgovarajuće psihičke ispade. Kičmena moždina
i mozak sadrže najbitnije spojnice senzornih i motornih
puteva, takozvane refleksne lukove. Sta se pod tim misli
najbolje ću pokazati na jednom jednostavnom primeru.
Prstom se dodirnuo vreo predmet — vrelina je odmah
dovela u stanje razdraženja nervne završetke koji prenose
dodir. Razdraženje menja stanje celog sprovodnog puta
sve do kičmene moždine a odatle do mozga. Ali već u
kičmenoj moždini, koja prima dodirnu draž, dalje se
prenosi promena stanja na susedne motorne ganglij-ske
ćelije, koje sa svoje strane šalju draži u mišiće ruke, što
uslovljava iznenadnu kontrakciju i povlačenje šake. Sve
ovo se dešava takvom brzinom, da svesni opažaj bola često
2
nastupa tek onda kada je ruka već povučena. Reakcija je,
dakle, usledila automatski i postala je svesna tek
naknadno. Ali ono što se dešava u kičmenoj moždini biće
opažajnom Ja privedeno u obliku slike dopunjene
pojmovima i nazivima. Na osnovu ovakvog refleksnog luka,
dakle, od draži koja se kreće od spolja ka unutra i
podstre-ka koji sledi od iznutra ka spolja, može se stvoriti
slika procesa koji leže u osnovi psihičkog.
Uzmimo sada manje jednostavan primer: čujemo
nejasan ton koji u početku nema nikakvog drugog uticaja
do da nam daje povoda da ga slušamo da bismo saznali
šta znači. U ovom slučaju zvučna draž izaziva u mozgu
čitav niz predstava, slika, koje se spajaju sa zvučnom
draži. To su delom tonske slike, delom vidne slike, delom
osećajne slike. Pri tom reč slika koristim naprosto u
smislu predstave. Psihičko nešto, naravno, može postati
sadržaj svesti, to jest postati predstava tek onda ako je
predstavljivo, upravo ako se sliva u sliku. Stoga sve
sadržaje svesti nazivam slikama, pošto, u stvari,
predstavljaju od-slikavanje procesa u mozgu.
Nizu slika, pokrenutom zvučnom draži, iznenada se
pridružuje tonska slika sećanja, skopčana sa vidnom
slikom, naime kloparanje zmije zvečarke. Neposredno
skopčano sa tim, usledio je alarmni signal celoj telesnoj
muskulaturi. Refleksni luk je potpun; ali u ovom slučaju
razlikuje se od prethodnih činjenicom što je izmetu
senzorne draži i motornog podstreka ubačen moždani
proces, psihički niz slika. Iznenadna napetost tela
retrogradno izaziva pojave na srcu i krvnim sudovima, koji
se psihički izražavaju kao strah.
Na ovaj način može se načiniti predstava ο vrsti
psihičkog. Ono se sastoji od odraza jednostavnih procesa
u mozgu i od odražavanja takvih odraza u skoro
beskrajnom nizu. Ovako stvorene slike imaju svoj-
stvo svesnosti. Bivstvo svesti je zagonetka čije reše-nje ne
znam. Ali, čisto formalno, može se reći da psihičko nešto
postaje svesno tek kada stupa u odnos sa Ja. Ako ove veze
nema, onda je ono nesvesno. Zaborav pokazuje kako često
i kako lako sadržaji gube svoju vezu sa Ja. Stoga svest
rado upoređujemo sa svetlošću reflektora. Samo predmeti
na koje pada svetlosni snop stupaju u polje opažanja.
Međutim, predmet koji je slučajno u tami nije prestao da
postoji, on se samo ne vidi. Tako se i nama nesvesno
psihičko nalazi negde i to najverovatnije u ništa
drugačijem stanju do kada ga Ja opaža.
Ovo čini dovoljno razumljivim svest kao vezu prema
Ja. Ali kritička tačka je Ja. Sta treba razu-meti pod Ja?
Očigledno, i pri svoj jedinstvenosti Ja radi se ο vrlo
raznovrsno sastavljenoj veličini. Ja počiva na odrazu
čulnih funkcija, koje prenose draži od spolja i iznutra,
dalje počiva na ogromnoj zbirci slika prošlih zbivanja.
Svim ovim izvanredno raznolikim delovima potrebna je
čvrsta veza koju čini svest. Čini se da je svest neophodni
preduslov čove-kovog Ja. Ali bez Ja ne može se zamisliti ni
svest. Ova na izgled protivurečnost rešava se, možda, na
taj način što Ja shvatamo kao odraz, svakako ne jednog
jedinog već mnogih zbivanja i njihove skladne igre, naime
svih onih zbivanja i sadržaja od kojih se sastoji svest
sopstvenoga Ja. Njihovo mnoštvo stvarno čini jedinstvo,
pri čemu veze svesti, kao neka vrsta teže, privlače pojedine
delove u pravcu verovatno fiktivnog centra. Stoga ne
govorim samo ο Ja, već ο kompleksu Ja, sa osnovanom
pretpostavkom da je Ja promenljivog sastava i stoga
nestalno, pa prema tome ne može biti jednostavno Ja. Na
ovom mestu se na žalost ne mogu osvrnuti na klasične
promene Ja koje se susreću kod duševnih bolesnika ili u
snovima.
Pomoću ovog shvatanja Ja kao sastava psihičkih
elemenata logično smo dovedeni do pitanja: da li je Ja
centralna slika, isključivi predstavnik celog čovekovog
bića? Da li je ono u vezi sa svim sadržajima i funkcijama i
da li se izražava kroz njih?
Na ovo pitanje moramo odgovoriti odrečno. Ja--svest
je kompleks koji ne obuhvata celinu čovekovog bića — ona
je pre svega beskrajno više zaboravila nego što zna. Ona je
beskrajno mnogo čula i vi-dela a toga nikada nije postala
svesna. Misli se razvijaju s one strane njene svesti, štaviše
one čekaju spremne a da ona ništa ο tome ne zna. Ja
jedva da ima maglovitu predstavu ο neverovatno važnoj re-
gulaciji unutrašnjih telesnih zbivanja kojoj služi
simpatički nervni sistem. Ono što Ja u sebi obuhvata, to
je možda najmanji delić od onog što bi u sebi morala da
obuhvata jedna potpuna svest.
Zbog toga Ja može biti samo delimičan kompleks.
Možda je Ja onaj jedinstveni kompleks, čije unutrašnje
jedinstvo znači svest? Ali nije li možda svako jedinstvo
psihičkih delova upravo svest? Nije jasno zašto bi samo
jedinstvo izvesnog dela čulnih funkcija i izvesnog dela
sećajnog materijala trebalo da predstavlja svest a ne i
jedinstvo drugih psihičkih delova. Kompleks viđenja,
slušanja, itd. ima jaku i dobro organizovanu unutrašnju
povezanost. Nema razloga da se ne pretpostavi da bi i ovo
moglo biti svest. Kao što pokazuje slučaj gluve i slepe
3
Helen Keler, da bi se uspostavila ili omogućila svest do-
voljni su čulo pipanja i osećanje sopstvenog tela.
Stoga svest sopstvenog Ja zamišljam kao sastav različitih
»čulnih svesti«, pri čemu se samostalnost pojedinačne
svesti gubi u jedinstvu nadređenog Ja.
Kako Ja ni u kom slučaju ne obuhvata sve psihičke
delatnosti i pojave, to Ja u sebi ne sadrži sve odražaje, a i
volji uz sve napore ne uspeva da prodre u izvesne njoj
zatvorene regione, naravno da se postavlja pitanje da li
postoji jedinstvo svih psihičkih aktivnosti koje bi bilo
slično svesti sopstvenog Ja, neka vrsta više ili šire svesti,
u kojoj bi naše Ja bilo opažajni sadržaj, kao što je na
primer u mojoj svesti akt viđenja, i koja bi kao i ovaj bila
stopljena u višoj povezanosti sa meni nesvesnim aktivno-
stima. Naša svest ο sopstvenom Ja mogla bi da bude
uključena u jednu potpunu svest, kao manji krug u
većem.
Kao što akt viđenja, slušanja itd. proizvodi odraz, koji
se, vezan za Ja, pokazuje u svesnosti dotične radnje, tako
se i Ja, kao što je već pomenuto, može razumeti kao odraz
svih svojih obuhvatnih delatnosti. Skoro bi se smelo
očekivati da sve psihičke delatnosti ostavljaju odraz i da je
to čak njihova suštinska priroda, inače ih uopšte ne bismo
mogli nazvati »psihičkim«. Zbog toga nisu jasni razlozi
zašto nesvesne psihičke delatnosti ne bi trebale da imaju
svojstva slikovnosti kao i one koje su predočive mojoj
svesti. A kako je čovek, kako nam izgleda, jedna u sebi
zatvorena životna jedinica, onda nam je vrlo blizak
zaključak da bi odrazi svih psihičkih delatnosti bili sažeti
u opštu sliku celog čoveka koju on sagledava i saznaje kao
Ja.
Protiv ove pretpostavke ne bih mogao da navedem
neke bitnije razloge, ali ono će ostati dokono sanjarenje
sve dok ne nastane potreba da se time nešto objasni. I
kada bi nam za objašnjenje izvesnih psihičkih činjenica
bila potrebna mogućnost postojanja neke više svesti, ipak
bi to sve ostalo na čistoj pretpostavci, pošto dokazivanje
neke više svesti od one nama poznate daleko prevazilazi
mogućnosti našeg razuma. Uvek postoji mogućnost da u
tami s one strane naše svesti stvari mogu izgledati sasvim
drugačije nego što možemo da zamislimo, čak i uz
naj-smeliju pronicljivost.
U daljem toku mog izlaganja još ću se vratiti na ovo
pitanje. Stoga ćemo ga ostaviti po strani i ponovo se
posvetiti prvobitnom pitanju duše i tela. Iz prethodno
rečenog mogao se steći utisak ο odražaj-nom bivstvu
duše. Duša je sled, niz slika u najširem smislu, ali ne
slučajna uporednost ili uzastopnost, već iznad svih mera
smisaon i svrhovan sastav, u slikama izražena očiglednost
životnih delatnosti. I isto kao što je životno spremnoj
materiji tela potrebno psihičko da bi bila sposobna za
život, tako i duša mora pretpostaviti živo telo, da bi njene
slike mogle da žive.
Duša i telo su par suprotnosti i kao takvi
izraz jednog bića, čija priroda se ne može spoznati ni iz
materijalnih pojava ni iz unutrašnjeg neposrednog
opažaja. Zna se da po prastarom shvatanju čovek nastaje
iz susreta duše sa telom. Ali tačnije je reći da se jedno
nesaznajno živo biće — ο čijoj prirodi se naprosto ne može
ništa reći do da time nejasno označavamo zbirni pojam
života — od spolja pojavljuje kao materijalno telo, iznutra
sagledano, međutim, kao niz slika životnih delatnosti koje
se odvijaju u telu. Jedno je isto što i drugo, tako da nas
spopada sumnja da na kraju krajeva to čitavo odvajanje
duše i tela nije ništa drugo do svesna razumna mera raz-
dvajanja jednog te istog činjeničnog stanja u dva vida,
kojima smo nepravično pripisivali čak i samostalno
postojanje.
Naučnom postupku nije uspelo da odgonetne za-
gonetku života, ni u organskoj materiji niti u tajanstvenom
nizu slika duše, zbog čega smo još uvek u potrazi za živim
bićem, čije postojanje moramo transponirati s one strane
iskustvenoga. Ko poznaje ponore fiziologije, njemu će se od
toga zavrteti u glavi, a ko nešto zna ο duši, on će biti
očajan zbog pomisli da bi ovo čudnovato ogledalno biće
ikada trebalo da bilo šta makar i približno »sazna«.
Sa ovog stanovišta čovek lako može da izgubi sve
nade da se bilo šta može otpočeti sa onom nejasnom,
tajanstvenom stvari koju nazivaju duh. Samo jedno mi
izgleda jasno, naime: kao što je »živo biće« zbirni pojam
života u telu, tako je i »duh« zbirni pojam psihičkog bića,
zbog čega se pojam duh često meša i upotrebljava umesto
pojma duša. Kao takav »duh« spada u isti »onaj svet« kao i
»živo biće«, to jest u iste maglovite neizdvojenosti. I sumnja
da duša i telo na kraju krajeva nisu jedna te ista stvar važi
i za prividnu suprotnost duha i živog bića. Oni su naime
isto tako jedna te ista stvar.
Da li su ovakvi zbirni pojmovi uopšte potrebni? Zar
ne bismo mogli da se zadovoljimo sa već i tako dovoljno
tajanstvenom suprotnošću duševnog i te-lesnog? Sa
prirodno-naučnog stanovišta ovde bismo morali da se
zaustavimo. Ali postoji i stanovište spoznajnog morala,
koje ne samo da nam omogućuje već nas i tera da idemo
4
dalje i da preskočimo tu na izgled neprelaznu granicu. To
stanovište je psihološko.
U dosadašnjem izlaganju oslonac mi je bilo realističko
stanovište prirodno-naučne misli, ne dovodeći pri tom u
sumnju osnovu na kojoj stojim. Da bih ukratko mogao da
objasnim šta podrazumevam pod psihološkim
stanovištem, moram da pokažem da su isključiva
opravdanja realističkog stanovišta podložna ozbiljnoj
sumnji. Uzmimo, na primer, ono što jednostavni razum
smatra nečim najrealnijim, naime materiju: ο prirodi
materije imamo samo nejasne teorijske pretpostavke,
slike, koje je stvorila naša psiha. Talasno kretanje ili
sunčeva emanacija koji pogađaju u oko, preko opažanja
prevode se u svetlost. Psiha prepuna slika je ono što svetu
dodeljuje boje i zvu-ke, a što se tiče one najrealnije,
racionalne sigurnosti — iskustva, ono je i u svom
najjednostavnijem obliku još uvek preko svake mere
komplikovani sklop psihičkih slika. Tako, u neku ruku, od
neposrednog iskustva nema ništa do zapravo samo psihič-
kog. Psihičko sve posreduje, prevodi, filtrira, alego-riše,
rastače, pa čak i falsifikuje. Mi smo uvijeni u oblak
promenljivih slika beskrajnih preliva u tolikoj meri da
čovek prosto zaželi da, zajedno sa onim poznatim
sumnjivcem, uzvikne: »Ništa nije sasvim istinito — a i to
nije sasvim istinito.« Ta magla oko nas je tako gusta i tako
varljiva, da smo morali da iznađemo egzaktne nauke da
bismo mogli da ugrabimo bar zračak takozvane »stvarne«
prirode stvari. Svakako da jednostavnijem razumu ovaj
jasan svet neće izgledati maglovit, ali ako ga uronimo u
dušu primitivnog čoveka i njegovu sliku sveta posmatramo
sa svešću kulturnog čoveka naslutićemo svu gustinu
sutona u kome se još nalazimo.
Sve što znamo ο svetu i šta neposredno doživljavamo
su sadržaji svesti, koji pritiču iz dalekih, tamnih izvora. Ne
bih želeo da osporavam ni relativnu vrednost realističkog
esse in re, niti idealističkog esse in intellectu
solo stanovišta, već mi je namera da ove krajnje
suprotnosti sjedinim pomoću esse in anima, zapravo
pomoću psihološkog stanovišta. Mi živimo neposredno
samo u svetu slika.
Ako ovo stanovište uzmemo ozbiljno, onda iz toga
proističu naročite posledice, naime, pri tom se vrednost
psihičkih činjenica ne može podvesti ni pod kritiku
saznanja ni pod prirodno-naučno iskustvo. Jedino pitanje
biće: da li sadržaj svesti postoji ili ne? Ako postoji, onda je
on važeći već samim tim postojanjem. Prirodna nauka
može se prizvati samo onda, ukoliko sadržaj pretenduje da
bude iskaz ο određenoj stvari koja se može sresti u
spoljnjem iskustvu; kritika saznanja samo onda ako se
nešto što se ne može saznati postavi kao da je saznato.
Uzmimo primer koji svako zna: prirodna nauka nije nigde
otkrila Boga, kritika saznanja dokazuje nemogućnost
spoznaje Boga, međutim, duša odudara od svega svojim
tvrđenjem ο iskustvu Boga. Bog je psihička činjenica
neposredne iskustvenosti. Kada ne bi bilo tako, ο Bogu
nikada ne bi bilo ni reči. Činjenica je punovredna u samoj
sebi tako da joj nije potreban bilo kakav nepsihološki
dokaz a nepristupačna je svakom obliku nepsihološke
kritike. Ona može biti čak naj neposrednije a time i
najrealnije iskustvo, koje se ne može ni ismejati niti
dokazivanjima osporiti. Samo ljudi sa nerazvijenim čulom
za činjenice ili su-jeverna zatucanost mogu se boriti protiv
ove isti-
5
našim ranijim realističkim stanovištem. »Duh« označava
(isto kao i »Bog«) predmet psihičkog iskustva, koji se ne
može nigde dokazati u spoljnem svetu i racionalno se ne
može raspoznati. Ako se jednom oslobodimo predrasude
da svaki pojam moramo svesti ili na predmete spoljneg
iskustva ili na apriorističke kategorije razuma, onda našu
pažnju i radoznalost možemo posvetiti onom čudnom i još
nepoznatom biću, koje se označava rečju duh. U jednom
ovakvom slučaju uvek je korisno baciti pogled na
verovatnu etimologiju naziva, pošto vrlo često
2 Jung. Odabrana dela. III
6
tim, nije slučaj, pošto je većina stavova svesno ili
ne-svesno sagrađena na nekoj sentenci, koja često ima
karakter poslovice. Ima stavova čija se duboka sen-tenca
odmah oseća ili čak i primećuje, odakle potiče mudra
izreka. Često se stav može okarakterisati jednom jedinom
rečju, po pravilu, idealom. Ne retko suština stava nije ni
sentenca ni ideal, već poštovana i podražavana osoba.
Vaspitanje koristi psihološke činjenice i pokušava da
pomoću sentenca i ideala sugeriše prigodne stavove, od
kojih u stvari mnogi ostaju aktivni celog života kao trajna
nad-predstava. One su, kao i duhovi, uzeli u posed nekog
čoveka. Na primitivnom stupnju je čak vizija učitelja —
majstora, pastira, Pojmena ili Pojmandra ona koja
personificira vodeću nadpredstavu i konkretizuje je do
slikovne pojave.
Ovde se približavamo pojmu »duh«, koji daleko
prevazilazi animistički oblik reči. Poučna sentenca ili
mudra izreka je po pravilu rezultat velikog iskustva
pojedinca, zbir pogleda i zaključaka, zgusnutih u par
značajnih reči. Kada se, na primer, reč jevanđelja »Imajte,
kao da nemate ništa«, podvrgne podrobnoj analizi, uz
pokušaj da se rekonstruišu svi oni doživljaji i reakcije koji
su doveli do ovakve suštine životne mudrosti, onda čovek
mora da se divi obilju i zrelosti životnog iskustva, koji se
nalaze iza svega ovoga. To je »impozantna« reč koja se
snažno uti-skuje u najintimnije težnje i ove, ponekad,
trajno zauzima. One sentence ili ideali, koji u sebi sadrže
obimna životna iskustva i duboka razmišljanja, čine ono
što označavamo kao »duh« u najboljem značenju te reči.
Ako nadpredstava ove vrste zadobije neograničenu
prevlast, onda život proživljen pod ovim vodstvom
nazivamo duhovno uslovljen ili duhovni život. Sto je
bezuslovniji i što je prinudniji uticaj nadpred-stave, tim
više ova ima prirodu autonomnog kompleksa, koji se
svesti ο sopstvenom Ja suprotstavlja kao nepobitna
činjenica.
Ne treba međutim prevideti da ovakve sentence ili
ideali — ne izuzimajući ni najbolje — nisu čarobne reči
bezuslovnog dejstva, već da mogu zagospodariti samo pod
izvesnim uslovima, naime onda kada im od samog
subjekta nešto izlazi u susret — afekat koji je spreman da
prihvati ponuđeni oblik. Samo pomoću reakcije osećanja
može ideja, ili već šta je nadpredstava, postati autonomni
kompleks; bez ovog ideja ostaje zamisao, pojam podređen
svesti, samo intelektualni žeton, bez određujuće snage.
Ideja samo kao intelektualni pojam nema nikakvog uticaja
na život, pošto u ovom stanju ne znači ništa više od čiste
reči. Obrnuto, kada ideja dostigne značaj auto-nomnog
kompleksa, onda preko raspoloženja deluje na život
ličnosti.
Ovakvi autonomni stavovi ne smeju se smatrati
nečim što se ostvaruje pomoću naše svesne volje i našeg
svesnog izbora. Kao što sam prethodno rekao da je svemu
tome potrebna pripomoć osećanja, isto tako sam mogao
reći da mora postojati nesvesna spremnost s one strane
svesne volje da bi se oformio autonomni stav. Čovek tako
reći ne može hteti da bude duhovan. Jer kojegod principe
mi izabrali i prema njima stremili, sve je uvek podređeno
našem mišljenju i našoj svesti i zbog toga nikada ne može
postati nešto što bi bilo nezavisno od svesne samovolje.
Stoga je pre pitanje sudbine koji će princip vladati našim
stavom.
Neko će sigurno postaviti pitanje da li onda uopšte
ima čoveka kome bi sopstvena slobodna volja bila vrhovni
princip, tako da mu je svaki stav odabran namerno. Ne
verujem da je bilo ko dostigao, ili da će dostići, ovu
božansku sličnost, ali znam da mnogi teže ovom idealu,
pošto su opsednuti herojskom idejom apsolutne slobode.
Negde su svi ljudi zavisni, svi su nekako odredljivi, jer
nisu bogovi.
Naša svest ne izražava čovekovu totalnost, već jeste i
ostaje deo. Već sam u uvodnom izlaganju naznačio
mogućnost da naša svest ο sopstvenom Ja nije neophodno
i jedina svesnost u našem sistemu, već je možda nesvesno
podređeno široj svesti, isto kao što su jednostavniji
kompleksi podređeni Ja-kompleksu.
Uopšte ne znam kako bih mogao da dokažem da u
nama postoji svest viša ili dalja od svesti sopstvenog Ja,
ali ako takva postoji, onda bi morala znatno da ometa
svest sopstvenog Ja. Šta time mislim želeo bih da
razjasnim na jednostavnom primeru: pretpostavimo da
naš optički sistem ima sopstvenu svest i da je stoga jedna
vrsta ličnosti koju bismo mogli da označimo kao »očna
ličnost«. Recimo, sada je očna ličnost otkrila izvanredno
lep pogled i utonula diveći se ovom otkriću. Iznenada
akustički sistem čuje signal automobila. Optički sistem je
nesvestan ovog opažanja. Od Ja slede sad naređenja
mišićima, koja su optičkom sistemu nesvesna, da telo
premeste na drugo mesto u prostoru. Pokret iznenada
oduzima objekt očnoj svesti. Da oči mogu da misle, one bi
došle do zaključka da je svet svetlosti izložen svim
mogućim tamnim smetnjama.
Nešto slično moralo bi da se desi našoj svesti kada bi
šira svest postojala, svest koja bi, kako sam prethodno
naveo, bila odraz celog čoveka. Postoje li zaista takve
tamne smetnje, koje se ne pokoravaju volji i koje ne može
odstraniti nikakva namera? I da li postoji negde u nama
nešto nedodirljivo, u šta bi mogli sumnjati da je izvor
ovakvih smetnji? Na prvo pitanje bez dalnjega možemo
odgovoriti potvrdno. Na stranu neurotičari, već kod
normalnih ljudi bez teškoća možemo posmatrati svakojaka
zadiranja i smetnje iz druge sfere — iznenadna promena
raspoloženja, nalet glavobolje, nekud je odletelo ime po-
znanika koga upravo treba predstaviti, neka melodija
proganja nas ceo dan, čovek bi želeo nešto da uradi ali
volja za tim je neobjašnjivo iščezla, čovek zaboravlja ono
što ni po koju cenu nije želeo da zaboravi, unapred se
raduje kako će se ispavati a san nikako ne nailazi, ili
spava a fantastični, neprijatni snovi ometaju spavanje,
traže se naočare koje su na nosu, novi kišobran se
ostavlja neznano gde. Ovaj spisak lako bi mogao da se
produži u beskonačnost. A ako čak ispitujemo psihologiju
neurotičara, onda se krećemo usred tih
najparadoksalnijih smetnji. Nastaju neverovatni simptomi
oboljenja a da ipak nijedan organ nije bolestan. Bez i
najmanjeg telesnog poremećaja temperatura skače na
preko 40°C, bez
23
od onih poremećaja koji potiču iz tamne sfere. Kada sam
prethodno rekao da ideju mora susresti reakcija osećanja,
pod tim sam mislio na nesvesnu spremnost koja preko
svoje afektivne strane dopire do dubina koje više nisu
pristupačne našoj svesti. Tako naš svesni razum nikada
ne može razoriti korene neurot-skih simptoma; za ovo su
potrebni emocionalni procesi, koji izgleda da mogu
uplivisati i na simpatički nervni sistem. Isto tako bismo
mogli reći da, kada to široj svesti izgleda pogodno, svesti
sopstvenog Ja prisilna ideja se postavlja kao naređenje.
Onaj ko je svestan svog vodećeg principa zna sa kakvim
neporecivim autoritetom ovaj raspolaže našim životom. Ali
po pravilu svest je isuviše zaokupljena dostiza-vanjem
postavljenih ciljeva, tako da nikada ne polaže računa ο
prirodi duha koji određuje njen život.
Posmatrano psihološki, fenomen duha izgleda, kao i
svaki autonomni kompleks, kao Ja-svesti nadređena ili
bar dodeljena namera nesvesnog. Ako bismo bili pravedni
prema suštini onog što nazivamo duh, onda bi umesto
nesvesnog pre morali govoriti ο višoj svesti, pošto nas
8
pojam duha navodi da s njim povezujemo i misao ο
njegovoj nadređenosti nad Ja-svešću. Nadređenost nije
duhu pripisana kao plod svesnog mudrovanja, već se ovo
u njegovoj pojavi ocrtava kao bitno svojstvo, kao što se
može videti iz svedočanstava svih vremena, počev
od Svetog pisma do Ničeovog Zaratustre. Duh psihološki
nastupa kao lično biće katkad vizionarski razgovetno. U
hrišćan-skoj nauci on je treće lice trojstva. Ove činjenice
dokazuju da duh nije uvek samo oblikovana ideja ili
sentenca, već u svom najjačem i najneposrednijem očitom
prikazivanju čak razvija svojstven samostalni život, koji se
oseća kao život bića nezavisnog od nas. Sve dok se duh
može označiti i opisati pomoću shvatljivog principa ili
izražajne ideje, on se ne oseća kao samostalno biće. Ali
kada njegova ideja ili njegov princip postanu nesagledivi,
kada poreklo i cilj njegovih namera postane mračan a ipak
se silom probijaju, tada se nužno doživljava kao
samostalno biće, kao neka vrsta više svesti, i tada njegova
nesaglediva, nadmoćna priroda više ne može da se izrazi
pojmovima ljudskog razuma. Tada se naša izražajna
sposobnost maša drugih sredstava — ona stvara simbol.
Pod simbolom ni u kom slučaju ne podrazume-vam
alegoriju ili samo znak, već upravo sliku koja treba da
najbolje označi nejasno naslućenu prirodu duha. Simbol
ne obuhvata i objašnjava, već ukazuje na daleki,
neshvatljivi, nejasno naslućeni smisao koji se nalazi izvan
njega a koji se ne može zadovoljavajuće izraziti nijednom
rečju našeg današnjeg jezika. Duh, koji se može prevesti u
pojam, je psihički kompleks još unutar dohvatnog
područja naše svesti. On neće produkovati niti činiti išta
više od onoga što smo uložili u njega. Ali duh, kome je za
izraz potreban simbol, predstavlja psihički kompleks koji
sadrži stvaralačku klicu nesagledivih mogućnosti. Najbolji
primer je istorijski utvrđena i pregledna delotvor-nost
hrišćanskih simbola. Ako se bez predrasuda sagleda
efekat ranohrišćanskog duha na um skromnih, prosečnih
ljudi drugog veka, onda čovek može samo da se čudi i divi.
Ali ovaj duh je bio stvaralački kao retko koji. Stoga nije
čudo što je taj duh smatran božjom promisli.
Upravo je nadmoćnost ove promisli, koja se jasno
osećala, ono što je pojavi duha dodeljivalo karakter
otkrovenja i bezuslovni autoritet — opasno svojstvo; jer
ono što bismo eventualno smeli da nazovemo viša svest, ni
u kom slučaju nije uvek »više« u smislu naših svesnih
vrednosti, već je često u najoštrijoj suprotnosti sa našim
prihvaćenim idealima. Ova hipotetična svest zapravo bi
trebalo da se označi kao »šira«, da ne bi došlo do zablude
da je ova uvek viša u intelektualnom ili moralnom smislu.
Duhova ima mnogo, vedrih i tmurnih. Stoga se ne sme
izvesti zaključak da je duh nešto apsolutno, već je to nešto
relativno, čemu je potrebna dopuna i popuna, a to se
ostvaruje kroz život. Postoji isuviše mnogo primera gde je
duh zaposeo čoveka u tolikoj meri, da čovek više nije ni
živeo već samo duh, i to ne u smislu života koji bi za
čoveka bio bogatiji i potpu-
11
zamišlja. Naša opšta svest je, doduše, nečuveno narasla u
širinu i daljinu, ali na žalost samo prostorno a ne i
vremenski, inače bismo imali znatno življe istorijsko
osećanje. Kada naša opšta svest ne bi bila samo efemerna,
već istorijska, znali bismo za slične preobražaje bogova još
iz vremena grčke filozofije, što bi nam moglo dati povoda
za malo kritike naše sadašnje filozofije. Ali duh vremena
vrlo efikasno sprečava ovakva razmišljanja. Tom duhu
istorija znači samo arsenal pogodnih argumenata, tako da
se, na primer, može reći, još je stari Aristotel znao... itd.
Pred ovakvim stanjem stvari čovek se stvarno mora
zapitati odakle duh vremena crpi ovu strahovitu snagu.
On je bez sumnje vrlo važan psihički fenomen,
prejudicijum, koji je u svakom slučaju tako bitan da
uopšte ne možemo dospeti do našeg problema duše dok
prethodno njemu ne udovoljimo.
Kao što sam prethodno pomenuo, neodoljiva sklonost
da se prvenstveno sve objasni iz fizičkog odgovara
horizontalnom razvitku svesti poslednjih četiri stoleća.
Horizontalna tendencija proističe kao reakcija na
isključivu vertikalu gotskog doba. To je etnopsihološka
pojava, koja se kao takva uvek nalazi s one strane
individualne svesti. Tačno kao primitivci tako i mi najpre
postupamo sasvim nesvesno, da bi
12
iskustva i zbog toga ne mogu biti dovoljno obuhvaćeni
empirijskim razumom. Zbog toga ovi draže spekulativni
razum na formiranje mišljenja, koje onda sledi u takvom
obimu i takvoj raznorodnosti, da je filozofiji, kao i
psihologiji potrebno mnogo debelih svezaka da bi
obuhvatila sva različita mišljenja. Obe discipline ne mogu
da izađu na kraj jedna bez druge, a stalno jedna drugoj
liferuje neizgovorene i obično nesvesne pretpostavke.
Moderno ubeđenje u primat fizičkog u krajnjoj liniji
vodi u »psihologiju bez duše«, to jest psihičko u tome ne
može biti ništa drugo do biohemijski efe-kat. Moderna,
naučna psihologija, koja objašnjava sa stanovišta duha,
uopšte ne postoji. Danas se niko ne bi mogao da usudi da
naučnu psihologiju zasniva na pretpostavci samostalne,
od tela nezavisne duše. Ideja duha po sebi, jednog u
samom sebi postojećeg duhovnog svetskog sistema koji bi
bio neophodna pretpostavka postojanja autonomne
individualne duše, kod nas je u najmanju ruku krajnje
nepopularna. Svakako moram dodati da sam još godine
1914. pri takozvanoj Joint Session Aristotelian Society,
Mind Association i British Psychological Society prisu-
stvovao simpozijumu u Bedford Collegeu u Londonu, koji
je postavio pitanje: Are individual minds contained in God
or not? Da li su individualne duše obuhvaćene u Bogu ili
ne? Da je neko u Engleskoj pokušao da ospori naučni
karakter ovih društava, kojima pripada »creme« engleske
inteligencije, ne bi našao naklonjenog slušaoca. Stvarno,
ja sam izgleda bio jedini koji se čudio ovoj diskusiji koja je
omogućila da se ponovo čuju argumenti XIII veka. Ovaj
slučaj je znak da ideja autonomnog duha, čije postojanje
se pretpostavlja kao samo po sebi razumljivo, još nije
izumrla svuda u evropskom duhovnom svetu, niti da je
postala srednjovekovni fosil.
Sećanje na ovu činjenicu može nam, možda, dati
hrabrosti da se uoči i »psihologija sa dušom«, to jest
nauka ο duši koja bi bila zasnovana na pretpostavci
autonomnog duha. Nepopularnost ovakvog pothvata ne
sme da nas uplaši, pošto hipoteza duha nije ništa
fantastičnija od hipoteze materije. Kako stvarno nemamo
pojma kako psihičko može proisteći iz fizičkog, a psihičko
ipak nekako jeste, postoji, slobodni smo da pretpostavimo
i obrnuto, da psiha proističe iz duhovnog principa slične
nedostupnosti kao materija. Ovakva psihologija svakako
ne bi mogla da bude moderna, pošto je suprotno od ovog
moderno. Zbog toga moramo, hteli ne hteli, da se vratimo
na nauku ο duši naših praotaca, jer su oni bili ti koji su
stvorili ovakvu pretpostavku.
Staro shvatanje je bilo da je duša esencijalni život
tela, životni dah, neka vrsta životne sile, koja za vreme
trudnoće ili rođenja ili oplođenja prelazi u fizis, u
prostornost i ponovo napušta samrtno telo sa poslednjim
izdisajem. Duša je po sebi i za sebe neprostorno biće, a
pošto je pre i posle telesnog po-
4Γ-
»
da obeštetimo onu stranu duševnog života koja se
izražava u sujeverju i mitologiji, u religijama i filozofiji. A
ovaj aspekt duše zbilja nije za potcenjivanje. Istina koja se
prima preko čula možda je dovoljna razumu, ali ona
nikada ne daje smisao čovekovog života, koji zahvata i
osećaje i izražava ih. Snage ose-ćaja su, međutim, često
faktori koji uglavnom i u krajnjoj liniji odlučuju u dobrom
kao i u zlu. Ako te snage ne pomognu našem razumu,
onda je ovaj obično nemoćan. Da nas nisu, možda, razum
i dobra na-mera odvratili od svetskog rata ili od bilo
kakvog drugog katastrofalnog bezumlja? Ili su možda naj-
veći duhovni i socijalni preokreti nastali iz razuma, kao na
primer, preobražaj antičke privrede u sred-njovekovnu? Ili
eksplozivno širenje islamske kulture?
Kao lekara, naravno da me neposredno ne dotiču ova
pitanja od svetskog značaja, ja imam posla sa bolesnikom.
Ako je već bila predrasuda dosadašnje medicine da bolest
po sebi i za sebe treba tretirati i lečiti, ipak se u novije
vreme sve jače čuju glasovi koji ovo mišljenje oglašavaju
zabludom i zalažu se ne za lečenje bolesti, već bolesnog
čoveka. Ovaj isti za-htev nameće nam se u lečenju
duševnih bolesti. Sve više i više skrećemo pažnju sa
vidljivih oboljenja i usmeravamo je na celog čoveka, pošto
smo uvideli da upravo duševne bolesti nisu lokalizovani,
usko ograničeni fenomeni, već simptomi izvesnog krivog
stava celokupne ličnosti. Stvarno izlečenje stoga se nikada
ne može očekivati od lečenja ograničenog jedino na
smetnje, već samo od lečenja celokupne ličnosti.
U vezi sa ovim sećam se jednog vrlo instruktivnog
slučaja. Radilo se ο vrlo inteligentnom mladom čoveku,
koji je na osnovu podrobnog proučavanja stručne
medicinske literature izradio iscrpnu analizu svoje
neuroze. On je sa sobom doneo svoje rezultate u obliku
prave, izvanredno napisane monografije, tako reći
spremne za štampu i zamolio me da pročitam manuskript
i da mu onda kažem zbog čega još uvek nije ozdravio, iako
bi, prema njegovom naučnom mišljenju, morao zapravo
biti zdrav. Na osnovu te literature morao sam da mu
priznam da bi on mo
гао biti izlečen ako se radilo samo ο uvidu u kauzalnu
strukturu neuroze. Što nije izlečen mora da je uzrok u
tome što on u svom opštem stavu prema životu pravi
principijelnu grešku, koja se svakako nalazi s onu stranu
simptomatologije njegove neuroze. Već u njegovoj
anamnezi uočio sam da zimu često provodi u Nici ili Sen
Moricu. Zapitao sam ga ko zapravo plaća ove izlete, pa se
ispostavilo da neka sirota učiteljica, koja ga voli, odvaja od
rođenih usta da bi ušteđenim novcem omogućila mladiću
ove oporavke. U ovoj nesavesnosti leži osnov neuroze i
objašnjenje zašto ne pomaže ni sav naučni uvid. U ovome
je principijelna greška, u moralnom stavu. Pacijent je
smatrao moje mišljenje krajnje nenaučnim, pošto moral
nema ničega zajedničkog sa naukom. On je verovao da se
nemoralnost, koju on u suštini nije podnosio, može
naučno zbrisati, a konflikt i ne postoji, pošto mu
ljubavnica daje novac dobrovoljno. Naučno se ο ovome
može misliti kako god ko hoće, što, međutim, ne menja
činjenicu da velika većina civilizovanih ljudi jednostavno
ne podnosi ovakav stav. Moralni stav je realan faktor, sa
kojim mora računati psiholog ukoliko želi da izbegne teške
pogreške. Isto važi i za činjenicu da su izvesna racionalno
neosnovana religijska ubedenja za mnoge ljude životna
neophodnost. To su, opet, psihičke realnosti, koje mogu
da izazovu i da izleče bolest. Kako često sam čuo ovaj
uzvik od mojih bolesnika: »Kada bih samo znao da moj
život ima bilo kakav smisao i svrhu, tada mi uopšte ne bi
trebala sva ova neurotska priča!« Da li je dotični bogat ili
siromašan, da li ima ili ne porodicu i položaj, ništa ne
znači, pošto mu ove činjenice ni izdaleka nisu dovoljne
kao životni smisao. Mnogo pre se radi ο iracionalnoj
neophodnosti takozvanog duhovnog života, koji dotični ne
može steći ni preko univerziteta, ni biblioteka, niti preko
crkve. On ga ne može primiti jer taj život dotiče samo
njegov razum ali ne obuhvata njegovo srce. U jednom
ovakvom slučaju ispravno upoznavanje duhovnog faktora
od strane lekara je naprosto po život važno, a ovoj
neophodnosti pacijentovo nesvesno izlazi
18
III
ANALITIČKA PSIHOLOGIJA
I POGLED NA SVET
ANALITIČKA PSIHOLOGIJA I POGLED NA SVET
20
Čemu onda pogled na svet — zapitaće me neko —
ako se može i bez tako nečega? Međutim, može mi se
isto tako postaviti pitanje: čemu svest kada se i bez
nje isto tako dobro prolazi? Jer, šta je na kraju
krajeva pogled na svet? Ipak ništa drugo do proširena
ili produbljena svest! Razlog zašto postoji svest, zašto
ova teži tome da se proširi i produbi, vrlo je
jednostavan: bez svesti nije tako dobro kao sa
njom. Očigledno se zbog toga majka priroda rešila da
među svim njenim nečuvenim kuriozitetima stvori i
najčudnovatiji — svest. Čak i skoro nesvesni
primitivni čovek može da se prilagodi i potvrdi, ali
samo u svom primitivnom svetu i zbog toga u
drugačijim uslovima postaje žrtva bezbrojnih
opasnosti, koje mi, na višem stupnju svesti,
izbegavamo sa lakoćom. Sigurno u višoj svesti rastu
opasnosti ο kojima primitivac i ne sanja, ali ostaje
činjenica da je zemlju osvojio svestan a ne nesvestan
čovek. Da li je ovo u krajnjoj i nadljudskoj nameri
povoljno ili nepovoljno, nije naše da odlučujemo.
Viša svest uslovljava pogled na svet, Svaka svest
od osnova i namera je klica pogleda na svet. Svaki
napredak u iskustvu i saznanju znači korak dalje u
razvitku pogleda na svet. I sa slikom koju misleni čovek
stvara ο svetu, тепја se i on sam. Onaj čovek čije se
sunce još okreće oko zemlje drugačiji je od onoga čija je
zemlja sunčev trabant. Ideja ο besko-
21
promenio svet, ili mi, ili oboje. Slika ο svetu može se
promeniti u svako doba, kao što se i u svako doba može
promeniti naše shvatanje ο nama samima. Svako novo
otkriće, svaka nova misao može svetu promeniti izgled. To
treba uzeti u obzir, inače ćemo odjednom živeti u
zastare-lom svetu, sa staromodnim relikvijama dubljih
stupnjeva svesti. Svako će jednom dočekati svoj kraj, ali u
interesu življenja je da se ovaj trenutak pomeri što je
moguće dalje, a to može uspeti samo onda kada se ne
dopušta da se slika sveta zaledi i fiksira, već se svaka
nova zamisao oprobava da li nešto dodaje našoj slici sveta
ili ne.
Kada sam prihvatio diskusiju oko problema veze
između analitičke psihologije i pogleda na svet, onda, iz
ugla gore pomenutog stanovišta nameće se pitanje: da li
saznanja analitičke psihologije dodaju našem pogledu na
svet nešto novo ili ne? Da bismo ovo pitanje mogli
pozitivno da tretiramo, moramo prvo objasniti suštinu
analitičke psihologije. Ono šta obele-žavam ovim nazivom
je poseban pravac psihologije, koji se bavi takozvanim
kompleksnim psihičkim fenomenima, nasuprot fiziološkoj
ili eksperimentalnoj psihologiji, koja pokušava da
kompleksne fenomene po mogućstvu razloži u njihove
elemente. Oznaka »analitički« potiče od činjenice što se
ovaj pravac psihologije razvio iz prvobitne Frojdove
»psihoanalize«. Frojd je psihoanalizu identifikovao sa
svojom seksualnom teorijom i teorijom potiskivanja i time
je doktrinarno fiksirao. Stoga izbegavam izraz »psiho-
analiza« kada diskutujem ο drugim a ne samo tehničkim
stvarima.
Što se tiče Frojdove psihoanalize, ova se sastoji od
tehnike koja nam dozvoljava da takozvane potisnute,
nesvesno postale sadržaje ponovo privedemo svesti. Ova
tehnika je terapijska metoda, određena za tretiranje i
lečenje neuroza. U svetlu ove metode izgleda kao da
neuroze nastaju tako što se neprijatna sećanja i
tendencije, takozvani inkompatibilni sadržaji potiskuju iz
svesti i postaju nesvesni pomoću neke vrste moralnog
resantimana, koji počiva na va-spitnim uticajima. Tako
posmatrano, nesvesna psihička delatnost, takozvano
nesvesno, izgleda uglavnom kao receptaculum svih
sadržaja koji su neprijatni svesti kao i svih zaboravljenih
utisaka. Ali s druge strane ne mogu se zatvoriti oči pred
činjenicom da upravo inkompatibilni sadržaji potiču iz
ne-svesnih nagona, dakle da nesvesno nije samo recep-
taculum, već upravo majka onih stvari kojih svest želi da
se oslobodi. Međutim, mi smemo da pođemo korak dalje:
nesvesno stvaralački produkuje nove sadržaje. Sve što je
ikada stvorio čovekov duh poteklo je iz sadržaja, koji su u
krajnjoj liniji bili nesve-sne klice. Dok Frojd posebno
naglašava prvi aspekt, ja ističem ovaj poslednji, a da ne
osporavam prvi. Iako nije nebitno da čovek obilazi sve
neprijatnosti i trudi se da ih, po mogućstvu izbegne i zbog
toga rado zaboravlja sve ono što mu ne odgovara, ipak mi
izgleda znatno važnije utvrditi u čemu se zapravo,
sastoji pozitivna delatnost nesvesnog. Posmatrano sa ove
strane nesvesno se pojavljuje kao celokupnost svih
sadržaja koji se nalaze in stetu nascendi. Ova neosporna
funkcija nesvesnog uglavnom je ometana jedino
potiskivanjima iz područja svesti i ovi poremećaji prirodne
delatnosti nesvesnog su svakako osnovni izvor takozvanih
psihogenih oboljenja. Nesvesno se možda može najbolje
razumeti ako se shvati kao prirodni organ sa njemu
specifičnom, produktivnom energijom. Ako zbog
potiskivanja njegovi produkti ne naiđu na prijem u svesti,
onda nastaje neka vrsta povratnog zastoja, ustave,
neprirodna in-hibicija korisne funkcije, isto kao kada je
žuč, normalni produkt funkcije jetre, ometena u isticanju
u crevo. Zbog potiskivanja nastaju pogrešni psihički
odvodi. Kao što žuč prelazi u krv, tako i potisnuti sadržaj
iradira u druga psihička i fiziološka područja. U histeriji
su naročito ometene fiziološke a u drugim neurozama,
kao opsesivnim i prisilnim neurozama, uglavnom psihičke
funkcije uključujući i snove. Kao što se u somatskim
(telesnim) simptomima histerije i u psihičkim simptomima
ostalih neuroza (takođe i psihoza) može dokazati dejstvo
potisnutih sadržaja, to se isto može učiniti i za snove. San
je, po sebi, normalna funkcija, koju može omesti staza,
ustava, isto kao i druge funkcije. Frojdova teorija snova
uzima u obzir, pa čak objašnjava snove samo pod ovim
uglom, naime kao da oni nisu ništa drugo do simptomi.
Kao što je poznato i sa drugim duhovnim područjima psi-
hoanaliza postupa na sličan način, na primer sa
umet-ničkim delima, gde međutim na bolan način dolazi
na videlo da umetničko delo nije simptom, već genuino
stvaralaštvo. Stvaralačko delo može se razumeti samo iz
njega samog. Ali ako se shvati kao patološki nesporazum,
koji neko želi da objasni kao neurozu, tada iz ovog
pokušaja objašnjenja nastaje kuriozum dostojan žaljenja.
Isto važi i za snove. San je svojstveni produkt
nesvesnog, koji je pomoću potiskivanja samo izopa-
čen i izobličen. Zbog toga se uvek zabasa na stranputicu
ako se pokuša da se san objasni samo kao simp-lom
potiskivanja.
Ograničimo se za trenutak na rezultate Frojdove
psihoanalize. U njenoj teoriji čovek se pojavljuje kao
nagonsko biće. koje se u različitim odnosima sudara sa
zakonskim ograničenjima ili moralnim normama kao i
sopstvenim uvidom i zbog toga je prinuđen da potiskuje
izvesne nagone sasvim ili njihov delimični udeo. Cilj
metode je da se ovi nagonski sadržaji privedu svesti i da
se otkloni njihovo potiskivanje pomoću svesne korekture.
Opasnosti, koja potiče od njihovog oslobađanja,
suprotstavlja se objašnjenje da ovi nisu ništa drugo do
infantilne maštane želje, koje pristojan čovek jedino može
da potisne. Takođe se pretpostavlja da se one mogu
»sublimirati«, kako glasi tehnički izraz, pod čim se
podrazumeva neka vrsta preokreta u korisni oblik
prilagođavanja. Ako neko veruje da se ovo može načiniti
voljno, on se svakako vara. Ali tamo gde ne postoji ova
nužnost ili neumoljiva potreba, »sublimacija« nije ništa
drugo do samoobmana, novo, ovaj put nešto suptilnije po-
tiskivanje.
Da li se u ovoj teoriji i u ovom shvatanju čoveka
nalazi nešto što bi bilo korisno za naš pogled na svet?
Smatram, jedva da ima nešto. Dobropoznati
raciona-listićki materijalizam s kraja devetnaestog veka
je ono što kao vodeća ideja stoji iznad psihologije tuma-
čenja Frojdove psihoanalize. Odatle ne proističe nikakva
drugačija slika sveta i zbog toga ni neki drugačiji čovekov
stav prema svetu. Ali ne sme se zaboraviti da je samo u
malom broju slučajeva stav upli-visan teorijom. Daleko
efikasniji put ide рreko faktora osećanja. U svakom
slučaju nisam u stanju da sagledam kako suvo teorijsko
izlaganje treba da dopre do osećanja. Ja bih mogao da
iznesem vrlo iscrpnu statistiku kaznenih zavoda a pri tom
će moj čitalac zaspati. Ali ako ga provedem kroz zatvor ili
duševnu bolnicu, on neće zaspati, već će biti pod dubokim
utiskom doživljenog. Da li je Buda proučavao
neku nauku? Ne, susret i viđenje starosti, bolesti i smrti
bili su ono što je zažeglo njegovu dušu.
Tako nam zapravo ništa ne kazuju delom jedno-
strana, delom pogrešna shvatanja Frojdove psihoanalize.
Ali, ako bacimo pogled u psihoanalizu stvarnih slučajeva
neuroza i tamo sagledamo kakva pustošenja mogu da
načine takozvana potiskivanja, kakva razaranja donosi
neobraćanje pažnje na elementarna nagonska zbivanja,
tada stičemo — blago rečeno — snažan utisak. Nema
oblika ljudske tragedije koja u danom slučaju ne proističe
iz ove borbe čovekovog Ja protiv nesvesnog. Ko je ikada
video užase tamnica, azila za duševne bolesti i bolnica, taj
će, zahvaljujući utisku koji će načiniti ove stvari, znatno
obogatiti svoj pogled na svet. Sa istim će se sudariti kada
baci pogled u ponor ljudskih patnji koje se otvaraju iza
neuroze. Koliko puta sam čuo uzvik: »Pa to je užasno! Ko
bi tako nešto pomislio!« Čovek stvarno ne može osporiti da
je to snažan utisak koji se prima sadejstvom nesvesnog
kada se pokuša da se, sa neophodnom savesnošću i
temeljno istraži struktura neuroze. Takođe je zasluga
nekome pokazati sirotinjske četvrti Londona, a ko je video
slums, više je sagledao nego onaj ko ih nije video. Ali to je
samo pod-sticaj, a još ostaje neodgovoreno pitanje: šta
treba time da se postigne?
Psihoanaliza je zderala odoru sa činjenica koje su bile
vrlo malo poznate i čak načinila pokušaj da se njima
pozabavi. Ali kakav stav ima za tako nešto? Da li je njen
zauzeti stav nov, drugim rečima da li je veliki utisak bio
plodonosan? Da li je on promenio sliku sveta a time i
unapredio naš pogled na svet? Pogled na svet psihoanalize
je racionalistički materijalizam, pogled na svet u suštini
praktične prirodne nauke. A ovakav pogled osećamo
nedovoljnim. Kada za jednu Geteovu pesmu smatramo da
je produkt njegovog kompleksa prema majci, kada se
Napoleon objašnjava kao slučaj protesta muškarca a
Franjo Asiški potisnutom seksualnošću, onda nas
obuzima duboko nezadovoljstvo. Nedovoljan je ovakav
pogled i nije pogodan u odnosu na najznačajniju stvarnost
stvari. Gde ostaju lepota, veličina i svetost? Ove su ipak
žive stvarnosti bez kojih bi ljudski život bio tu-poglav
preko svake mere. Gde ostaje pravi odgovor-na pitanje
nečuvenih patnji i konflikata? U ovom odgovoru moralo
bi da zazvuči bar nešto što bi podse-ćalo na veličinu
patnji. Ali ma koliko da je poželjan čisto razumni stav
racionalizma, toliko ovaj prelazi preko smisla patnje. Ova
se gura u stranu i oglašava nevažnom. Bila je velika
larma ni oko čega. Mnogo štošta spada u ovu kategoriju,
ali ne sve.
Greška leži, kao što je pomenuto, u činjenici da
takozvana psihoanaliza ima, doduše, naučno ali samo
racionalno shvatanje nesvesnog. Kada se govori ο na-
gonima, tada se misli da se time izražava nešto poznato.
U stvarnosti govori se ο nečem nepoznatom. U stvarnosti
znamo jedino da nam iz tamnih sfera psihe pridolaze
uticaji koji nekako moraju biti primijeni u svest da bi se
otklonili štetni poremećaji drugih funkcija. Potpuno je
nemoguće bez daljnjega reći koje su prirode ova dejstva,
da li počivaju na seksualnosti, na nagonu za moći ili
drugim nagonima. Ona su naprosto dvoznačna ili čak
mnogoznačna kao i samo nesvesno.
Već sam prethodno naglasio da je nesvesno re-
zervoar za sve zaboravljeno, proteklo i potisnuto, ali ono
je isto tako ona sfera u kojoj se sreću sva subli-minalna
zbivanja, na primer, čulni opažaji koji su isuviše slabi da
bi mogli da dopru do svesti i najzad to je plodno tle iz
koga raste sva psihička budućnost. Kao što znamo da
neko potiskuje nepodesnu želju i da na taj način može da
prisili njenu energiju da se pridruži nekoj drugoj funkciji,
znamo isto tako da neko ne može privesti u svest njemu
daleko doseća-nje, zbog čega njegova energija ometajući
otiče u drugu funkciju. Često sam video slučajeve kod
kojih nenormalne seksualne fantazije iznenada potpuno
nestaju υ trenutku kada se u svesti pojavi nova misao ili
sadržaj, ili gde migrena trenutno prestaje kada neka
nesvesna pesma postane svesna. Kao što se seksualnost
može nesvojstveno izraziti u fantaziji, tako se isto
stvaralačka fantazija može nesvojstveno
24
da nesvesno nešto koje se nalazi s onu stranu kompleksa
majke izražava ovaj zahtev i nezavisno od naše svesti,
nepristupačno našoj kritici, uvek iznova podiže svoj glas.
Ovo nešto je ono što označavam kao autonomni kompleks.
Iz ovog izvora potiče nagonska snaga, koja prvobitno
održava infantilno zahteve u odnosu na majku i time
prouzrokuje neurozu, pošto će odrasla svest odbaciti i
potisnuti kao nespojiv jedan ovakav dečji zahtev.
Svi infantilni kompleksi u krajnjoj liniji se svode na
autonomne sadržaje nesvesnog. Primitivni duh je ove
strane i nerazumljive sadržaje personifikovao kao duhove,
demone i bogove i pokušao sakralnim i magijskim
ritualima da udovolji njihovim zahtevima. U pravom
priznavanju činjenica, da se ova glad ili žeđ ne mogu utoliti
ni jelom ni pićem niti vraćanjem u majčino krilo,
primitivni duh je stvorio slike nevidljivih, surevnjivih i
ambicioznih biča. koja su
uticajnija, jača i opasnija od čoveka, pripadnici ne-
vidljivog sveta koji je ipak stopljen sa vidljivim, tako
sjedinjen da duhovi čak stanuju u loncima. Duhovi i
vradžbine su uzroci oboljenja kod primitivaca. Kod njega
su se autonomni sadržaji projektovali u ove natprirodne
figure. Nasuprot tome naš svet je oslobođen od demona
— sve do značajnih ostataka. Ali ostali su autonomni
sadržaji i njihovi zahtevi. Oni se delimično mogu izraziti
u religijama, ali što se religije više racionalizuju i
razvodnjavaju — skoro ne-izbežna sudbina — tim
zamršeniji i tajanstveniji postaju putevi na kojima nas
ipak stižu sadržaji nesvesnog. Jedan od najuobičajenijih
puteva je neuroza, šta bi čovek najmanje naslućivao. Pod
neurozom obično se zamišlja nešto manje vredno,
medicinsko »quantité négligeable«. Neopravdano, kako
smo vi-deli! Iza neuroze se kriju oni snažni psihički
uticaji, koji leže u osnovi našeg duhovnog stava i
njegovih najuticajnijih, vodećih ideja. Racionalistički
materijalizam, ovaj na izgled nepodozriv duhovni stav, je
psihološki pokret protiv misticizma. Ovaj je potajni
antagonist koga treba suzbiti. Materijalizam i misticizam
nisu ništa drugo do psihološki par suprotnosti, isto kao
ateizam i teizam. To su dva zavađena brata, dve različite
metode kojima se pokušava da se nekako izađe na kraj
sa dominantnim nesvesnim utica-jima, jedna pomoću
odricanja, druga pomoću priznavanja.
Stoga, ako treba da obeležim ono najbitnije što je
analitička psihologija mogla da doprinese našem pogledu
na svet, onda je to saznanje da postoje ne-svesni sadržaji
koji ističu neporecive zahteve ili zrače uticaje sa kojima
se svest nolens volens mora uhvatiti ukoštac.
Moje dosadašnje izlaganje moglo bi se smatrati
nezadovoljavajućim kada bih ono nešto, koje sam
označio kao autonomni sadržaj nesvesnog, ostavio u
ovom neodređenom obliku bez pokušaja da opišem ono
do čega je, ο ovim sadržajima, empirijskim putem doprla
naša psihologija.
25
65
7:;
usmerene procese, izoluje protiv prirode i tako čoveku
otima njegovu prirodnu istoriju i prenosi ga u racionalno
ograničenu sadašnjost, koja prekriva kratak vremenski
period između rođenja i smrti. Ovo ograničenje rađa
osećanje slučajnosti i besmislenosti i ovo osećanje je ono
što nas sprečava da život proživljavamo sa onom
značajnošću, koja za-hteva da se potpuno iscrpi. Život
postaje površan i više čoveka ne predstavlja potpuno. Na
taj način mnoštvo ovog neproživljenog života potpada
nesve-snom. Živi se kao kad se hoda u tesnim cipelama.
Kvalitet večnosti, koji je tako karakterističan za život
primitivnog čoveka, potpuno nedostaje našem životu.
Opkoljeni našim racionalnim zidinama mi smo izolovani
od večnosti prirode. Analitička psihologija se trudi da
probije zidove, ponovo iskopavajući maštane slike
nesvesnog, koje je nekada zaturio racionalni um. Ove slike
se nalaze s one strane zidova, one pripadaju prirodi u
nama, koja duboko zatrpana leži na izgled iza nas a protiv
koje smo se ušan-čili iza zidova razuma. Iz toga je nastao
konflikt sa prirodom, koji analitička psihologija nastoji da
otkloni, i to ne sa Rusoovim »natrag prirodi«, već što, za-
državajući srećno dostignuti moderni stupanj razuma,
obogaćuje našu svest sa poznavanjem prirodnog duha.
30
IV
STVARNOST I NADSTVARNOST
STVARNOST I NADSTVARNOST
32
svojevoljno isečena stvarnost je stalno ugrožena od
»nadčulnog«, »natprirodnog«, »nadčovečnog« i slično.
Istočna stvarnost uključuje sve ovo. Zona smetnji kod nas
počinje već sa pojmom psihičkog. U našoj »stvarnosti«
psihičko ne može biti ništa drugo do dejstvo iz treće ruke,
prvobitno stvoreno iz fizičkih uzroka, »sekret mozga« ili šta
drugo u zavisnosti od ukusa. Pri tome se veruje da je ovaj
privesak materijalnog sveta kadar da prevaziđe samog
sebe i da spozna ne samo tajne fizičkog sveta, već i
samoga sebe u obliku »duha«, i to sve ovo a da mu ne pri-
pada nijedna druga do indirektna stvarnost.
Da li je misao »stvarna«? Da, samo utoliko ako se —
prema ovom načinu mišljenja — odnosi na realnost
osetnu za čula. Ako to nije slučaj, onda je ona »nerealna«,
»nestvarna«, »fantastična«, i time se odbacuje kao
nepostojeća. To se dešava praktički neprestano, iako je to
filozofska čudovišnost. Misao je bila i jeste, iako se ne
odnosi na opipljivu stvarnost, ona čak dejstvuje, inače je
niko ne bi znao. Pošto rečca »je« u našem načinu mišljenja
nagoveštava materijalno bivstvo, »nerealna« misao mora
se zadovoljiti sa mračnim postojanjem u nadstvarnosti,
koja praktički znači isto što i nestvarnost. A ipak misao je
za sobom ostavila neporecivi trag svoje stvarnosti, možda
je neko čak sa tim špekulisao i tako uzrokovao bolni
deficit u svom bankovnom potraživanju.
Shodno ovome našem praktičnom pojmu stvarnosti
izgleda da je potrebna revizija, tako da čak i svakodnevni
čitalački materijal počinje da u svoje horizonte uvlači
raznorazne »nad-«. Sa ovim se slažem jer stvarno nešto
nije u redu sa našom slikom sveta. Naime, teorijski
isuviše malo a praktički tako reći nikada ne mislimo na to
da se svest uopšte ne nalazi ni u kakvoj direktnoj vezi sa
bilo kakvim materijalnim objektom. Mi opažamo
samo slike, koje posredno primamo preko komplikovanog
nervnog aparata. Između nervnih završetaka čulnih
organa i slike koja se pojavljuje u svesti uključen je
nesvesni proces koji fizičku činjenicu, na primer, svetlosti
preobražava u psihičku sliku »svetlost«. Bez ovog
34
problemi su dar Danajaca kulturi. Odstupanje i stavljanje
sebe u suprotnost prema instinktu stvara svest. Instinkt je
priroda i hoće prirodu. Nasuprot tome svest može da želi
samo kulturu ili njenu negaciju i bilo gde da je, na krilima
Rusoove čežnje, stremi povratku prirodi, »kultiviše«
prirodu. Ukoliko smo još priroda, mi smo nesvesni i
živimo u sigurnosti instinkta lišenog problema. Sve ono u
nama što je još priroda zazire od problema, pošto je ime
ovog zadnjega sumnja, a svuda gde vlada sumnja tu su i
nesigurnost i mogućnost različitih puteva. Ali gde
izgledaju mogući različiti putevi, tu smo daleko od
sigurnog vodstva instinkta i prepušteni plašnji. Ovde bi
trebalo da naša svest čini ono što je priroda uvek činila za
svoju decu, naime da odlučuje sigurno, nesumnjivo i
jednoznačno. I tu nas ophrvava isu-više ljudska plašnja
da svest, naša prometejska tekovina, na kraju ipak ne
može da učini isto kao priroda.
Problem nas vodi u bezočinsku i bezmaterinsku
usamljenost, u besprirodnu napuštenost, gde smo prisilno
upućeni na svest i to ni na šta drugo do na svest. Mi ne
možemo ništa drugo, već moramo da na mesto prirodnog
zbivanja postavimo odluku i reše-nje. Tako svaki problem
znači mogućnost proširenja svesti, ali istovremeno i
prinudu rastanka sa svim onim nesvesnim dečjim i
prirodnim u čoveku. Ova prinuda je toliko beskrajno
važna psihička činjenica da predstavlja jedan od
najhitnijih simboličkih nastavnih predmeta hrišćanske
religije. To je žrtva čisto prirodnog čoveka, nesvesnog,
naturalnog živog bića, čija je tragedija započela već
jedenjem jabuke u raju. Onaj biblijski greh pridolaskom u
svest izgleda kao bekstvo. U stvari tako nam izgleda svaki
problem koji nas prisiljava na veću svesnost, čime nas sve
više udaljuje od raja detinjaste nesvesnosti. Svako rado
skreće pogled sa problema: ako je moguće njih ne treba
pominjati, ili bolje, čovek osporava njihovo postojanje.
Čovek želi jednostavan, siguran i gladak život i zbog toga
su problemi tabu. Čovek želi sigurnost a ne sumnju, želi
rezultate a ne eksperimente, ne uviđajući pri tom da
sigurnosti mogu nastati samo kroz sumnje a rezultati
samo kroz eksperimente. Tako se i veštačkim odricanjem
problema ne dolazi do uverenja, naprotiv, potrebna je
dalja i viša svest da bi se dospelo do sigurnosti i jasnosti.
Ovaj duži uvod bio mi je potreban da bi se razjasnila
suština našeg predmeta. Tamo gde se radi ο problemima,
instinktivno se opiremo da prođemo kroz mračnosti i
nejasnosti. Mi želimo samo da čujemo ο jednoznačnim
rezultatima, a pri tom potpuno zaboravljamo da ovi
rezultati mogu uopšte da postoje samo onda kada smo
prošli kroz tamu. Ali da bismo mogli da prodremo kroz
tamu, moramo da anga-žujemo sve one mogućnosti
rasvetljavanja kojima raspolaže naša svest; kao što sam
već rekao, moramo čak i špekulisati. Jer pri tretiranju
psihičke problematike stalno se saplićemo ο principijelna
pitanja, koja su najrazličitiji fakulteti uzeli u zakup kao
sop-stveni domen. Teologe uznemiravamo ili ljutimo ništa
manje od filozofa, medicinare ništa manje od va-spitača,
mi čak tapkamo i po radnom području biologa i istoričara.
Ova ekstravagantnost ne potiče iz naše radoznalosti, već iz
stanja što je čovekova duša svojstvena mešavina faktora,
koji su istovremeno predmet proširenih nauka. Jer, čovek
je svoje nauke stvorio iz sebe i svojih posebnih svojstava.
One su simptomi njegove duše.
Stoga, ako postavimo neminovno pitanje: zašto
čovek, u prilično očitoj suprotnosti prema životinjskom
svetu, uopšte ima probleme? tada dospevamo u
nerazmrsivo misaono klupko, koje su stvorile mnoge
hiljade britkih mozgova tokom milenijuma. Na ovom
umetničkom delu neću da započinjem Sizifov posao, već
ću se samo potruditi da jednostavno iznesem ono što bi,
po mome mišljenju, moglo da posluži kao doprinos
odgovoru na ovo principijelno pitanje.
Problema nema bez svesti. Stoga pitanje moramo
postaviti drugačije, naime: kako to da čovek uopšte ima
svest? Ja ne znam kako je došlo do toga, jer nisam bio
prisutan kada su prvi ljudi postali svesni. Ali, formiranje
svesti i danas još možemo posma-trati kod male dece.
Naime, možemo videti sledeće: kada je
dete prepoznalo nekoga ili nešto, tada ose-ćamo da dete
ima svest. Zbog toga je i drvo poznavanja u raju rađalo
tako fatalne plodove.
Ali šta je prepoznavanje? Mi govorimo ο spoznaji
kada nam je uspelo da npr. nov opažaj uklopimo u već
postojeći spoj, i to tako što u svesti nemamo samo
opažanje već istovremeno i komade već postojećih
sadržaja. Spoznavanje počiva, dakle, na zamišljenim
spojevima psihičkih sadržaja. Sadržaj lišen povezanosti ne
možemo prepoznati, a njega ne možemo ni biti svesni,
ukoliko se naša svest još nalazi na tom dubokom,
početnom stupnju. Prvi oblik svesti, koji je pristupačan
našem posmatranju i saznanju, izgleda da je samo spoj
dva ili više psihičkih sadržaja. Stoga je na ovom stupnju
svest još uvek sasvim vezana za predstavu nekoliko nizova
spojeva, i zbog toga je samo sporadična i kasnije se ne
može privesti u sećanje. I stvarno za prve godine života ne
postoji kontinuirano sećanje. Iz ovog perioda najviše što
postoji su ostrva svesti, kao pojedinačna svetla ili
osvetljeni predmeti u mrkloj noći. Ova ostrva se-ćanja,
međutim, nisu oni najraniji, zamišljani spojevi sadržaja,
već ona sadrže nov, vrlo važan niz sadržaja, naime onih
koji predstavljaju sami subjekt, takozvano Ja. Takođe i
ovaj niz je najpre samo predočen, kao prvobitni nizovi
sadržaja, zbog čega dete ispravno u početku govori ο sebi
u trećem licu. Tek kasnije kada je Ja-niz ili takozvani Ja
kompleks, ve-rovatno putem uvežbavanja, zadobio
sopstvenu energiju, nastaje osećanje Ja bivstva ili
osećanje subjekta. To bi mogao biti trenutak kada dete
počinje da govori ο sebi u prvom licu. Na ovom stupnju
izgleda da se nalazi početak kontinuiteta pamćenja. U su-
štini to bi, dakle, bio kontinuitet sećanja sopstvenog Ja.
Dečji stupanj svesti još ne poznaje probleme, pošto
još ništa ne zavisi od subjekta, već je dete još sasvim
zavisno od roditelja. Situacija je takva da izgleda kao da
dete još nije potpuno rođeno, već kao da se još nosi u
duševnoj atmosferi roditelja. Psihičko rođenje a samim
tim i svesno razlikovanje od roditelja normalno se odvija
tek sa upadom seksualnosti u doba puberteta. Sa ovom
fiziološkom skopčana je i duhovna revolucija. Naime,
preko somatskih pojava Ja je naglašeno u tolikoj meri da
sebi često sasvim nesrazmerno pribavlja važnost. Otuda i
izreka »mladost-ludost«.
Do ovog doba psihologija individue je pretežno
nagonska i stoga bez problema. Takođe i kada se
subjektivnim nagonima suprotstavljaju spoljna ogra-
ničenja, ova suzbijanja ne dovode do konflikta individue
sa samom sobom. Individua se potčinjava ili izbegava
sukob, potpuno jedinstvena sa samom sobom. Ona još ne
poznaje unutrašnji razdor zbog problema. Ovo stanje
može naići tek kada spoljna ograničenja postanu i
unutrašnja, kada se jedan nagon buni protiv drugog.
Psihološki izraženo to bi značilo sledeće: problemsko
stanje, unutrašnji razdor javlja se onda, kada pored
Ja-niza nastane i drugi niz sadržaja sličnog intenziteta.
Ovaj drugi niz je, zbog svoje energetske vrednosti, od istog
funkcionalnog značenja kao Ja-kompleks, tako reći
drugačije, drugo Ja, koje u datom slučaju čak može prvom
Ja oduzeti vodstvo. Iz toga proističe sukob sa samim
sobom, problemsko stanje.
Bacimo kratak pogled na upravo rečeno: prvi oblik
svesti, čisto prepoznavanje, je anarhično ili haotično
stanje. Drugi stupanj, naime stupanj formiranja
Ja-kompleksa, je monarhistička ili monistička faza. Treći
stupanj opet donosi napredak u formiranju svesti, naime
svest dvojstva, dualističko stanje.
Ovde smo zapravo dospeli do naše teme, naime
problematike doba starosti. Najpre ćemo se zadržati
na mladalačkom dobu. Ovaj stupanj obuhvata period od
godina neposredno posle puberteta do otprilike polovine
životnog veka, koja se nalazi negde između 3 5 . i 40.
godine.
Sigurno bi mi neko želeo da postavi pitanje zašto
počinjem sa drugim stupnjom čovekovog života
kao da dečji stupanj nema problema? Dete je pod
normalnim uslovima bez problema, ali sa svojom
komplikovanom psihom svakako da roditeljima,
va-spitačima i lekarima predstavlja prvorazredni problem.
Tek odrastao čovek može sumnjati u samog sebe i stoga
biti nejedinstven sa samim sobom.
Izvori problema ovog doba starosti su svima nama
dobro poznati. Za većinu ljudi to su životni zahtevi, koji
često naprečac prekidaju dečje snove. Ako je individua
dovoljno pripremljena, prelazak u profesionalni život može
proći glatko. Ali ako postoje iluzije koje su u kontrastu sa
stvarnošću, tada nastaju problemi. Niko ne stupa u život
bez pretpostavki. Ove pretpostavke su obično pogrešne,
one ne odgovaraju spoljnim uslovima sa kojima se čovek
sreće. Često se radi ο isuviše velikim očekivanjima, ili ο
potcenjivanju spoljnih teškoća, ili ο neopravdanom
optimizmu, ili ο negativizmu. Mogao bi se sastaviti dugi
spisak svih onih pogrešnih pretpostavki koje izazivaju
prve svesne probleme.
Ali nije uvek sukob subjektivnih pretpostavki sa
spoljnim datostima ono što stvara probleme, već možda
isto tako često unutrašnje psihičke teškoće; one postoje i
onda kada se spolja sve odvija glatko. Izvanredno često to
je poremećaj psihičke ravnoteže uzrokovan seksualnim
nagonom, a možda isto toliko često osećanje niže
vrednosti, koje može dovesti do nepodnošljive osetljivosti.
Ovi unutrašnji konflikti mogu postojati i kada je spoljnje
prilagođava-nje postignuto na izgled bezbrižno; izgleda
čak da su oni mladi ljudi, koji moraju da se teško bore za
opstanak, pošteđeni unutrašnjih problema, dok oni kod
kojih je prilagođavanje iz bilo kojih razloga proteklo lako,
razvijaju seksualne probleme ili konflikte manje vrednosti.
Problemske prirode su često neurotske, ali bila bi
teška greška problematiku mešati sa neurozom, pošto je
odlučujuća razlika između njih dveju ta što je neurotičar
bolestan pošto nije svestan svojih problema, dok čovek
36
ophrvan problemima pati od svojih svesnih problema, a
da nije bolestan.
Ako se pokuša da se iz skoro neiscrpne raznolikosti
individualnih problema mladalačkog doba izvuče
zajedničko i esencijalno, onda se sudaramo sa određenom
karakteristikom koja izgleda da je prisutna u svim
problemima ovog stupnja — više ili manje jasno
zadržavanje na dečjem stupnju svesti, opiranje
sudbinskim silama u nama i oko nas, koje hoće da nas
upetljaju u ovaj svet. Nešto želi da ostane dete, sasvim
nesvesno ili pak svesno samo svoga Ja, da odbije sve
strano ili da ga bar podredi svojoj sopstvenoj volji, da
ništa ne čini ili da bar sprovede svoju moć ili svoje
zadovoljstvo. Tu leži nešto od tromosti materije, to je
zadržavanje u dotadašnjem stanju čija je svest manja,
uža, egoističkija od svesti dualističke faze, u kojoj je
individua postavljena pred neminovnost da drugo, strano
isto tako prihvati kao svoj život, da ga spozna i prihvati
kao takođe-Ja.
Otpor se usmerava prema proširenju života, koje je
bitna oznaka ove faze. Već dugo pre toga započelo je ovo
proširenje, ta »dijastola života«, da se poslužim Geteovim
izrazom. Već sa rođenjem, kada dete izlazi iz najuže
ograničenosti u majčinom telu, započinje ovo proširenje i
od tada se nezadrživo nastavlja, dostižući vrhunac u
problemskom periodu, kada individua počinje da mu se
opire.
Šta bi se desilo individui kada bi se jednostavno
preobrazila u strano, drugo Ja, koje je isto tako Ja. a
dosadašnje Ja jednostavno pustila da nestane u prošlosti?
Izgleda da bi to bio sasvim utrven put. Ipak je namera
religijskog vaspitanja — počev od svlačenja starog Adama
do rituala ponovnog rađanja primitivnih naroda — da
čoveka preobrazi u ono što dolazi, novo, puštajući staro
da odumre.
Psihologija nas uči da u duši, u izvesnom smislu,
nema ničega starog, ničega što bi stvarno moglo
odu-mreti, čak je i Pavlu ostao jedan kolac čitav život
zabijen u mesu. Onaj ko se brani od novog i regredira u
prošlost u istom je neurotskom sklopu kao onaj koji,
identifikujući se sa novim, beži od prošlosti. Jedina
razlika je u tome što jedan otuđuje prošlost a drugi
budućnost. Obojica principijelno čine
isto — oni spašavaju svoju uskost svesti, mesto da ovu
razbiju pomoću kontrasta suprotnosti i da na taj način
izgrade dalji i viši stupanj svesti.
Ova konsekvenca bila bi idealna, kada bi mogla da se
sprovede u ovoj fazi života. Naime, izgleda da se priroda ni
najmanje ne nalazi na nekom višem stanju svesti, čak
naprotiv; i zajednica ne zna da ceni ove psihičke veštine,
ona u prvoj liniji nagrađuje dela a ne ličnost; cenjenje
ličnosti obično je posmrtno. Ove činjenice iznuđavaju
određeno rešenje. naime ograničavanje na dostupno,
diferenciranje određenih sposobnosti, koje su suštinsko
bivstvo socijalno sposobne individue.
Uspeh, stvaranje, korisnost itd. su ideali koji izgleda
da pokazuju put iz zbrke problema. Oni su zvezde vodilje
za proširenje i učvršćenje našeg fizičkog postojanja, za
naše razrastanje u svetu, ali ne i za dalje razvijanje
čovekove svesti, naime onoga što se naziva kultura. Za
mladalačko doba svakako da je ovakva odluka normalna i
u svakom slučaju bolja od zadržavanja u problemskom
stupnju.
Problem se, dakle, rešava tako što se ono što je
prošlošću dato prilagođava mogućnostima i zahtevi-ma
onoga što dolazi. Čovek se ograničava na dostupno, što
psihološki znači odricanje od svih drugih psihičkih
mogućnosti. Na ovaj način jedan gubi deo dragocene
prošlosti, drugi deo dragocene budućnosti. Svi se sećamo
nekih prijatelja i školskih drugova, idealnih mladih ljudi
koji su mnogo obećavali a koje godinama potom srećemo
skučene i sasušene u nekom šablonu. To su takvi
slučajevi.
Veliki životni problemi nikada nisu zauvek re-šeni.
Ako su u jednom trenutku verovatno rešeni. onda je to
uvek gubitak. Njihov smisao i svrha izgleda da nisu u
njihovom rešenju, već u tome da neprekidno radimo na
njima. Jedino to nas čuva od za-glupljivanja i statičnosti.
Tako je i rešenje problema mladalačkog doba, pomoću
ograničenja na dostupno, od ograničene vremenske
važnosti i, u osnovi uzev nije dugog veka. U svim
prilikama je značajan podvig izboriti socijalnu egzistenciju
i svoju prvobitnu
prirodu tako preformirati da više ili manje odgovori ovom
obliku egzistencije. To je unutrašnja borba sa samim
sobom i borba sa sredinom, koja se može upo-rediti sa
borbom dečjeg doba za egzistenciju sopstvenog Ja. Ta
borba se za nas obično odvija u tami, ali ako sagledamo sa
kojom se upornošću kasnije zadržavaju dečje iluzije,
pretpostavke, egoističke navike itd., iz toga možemo
odmeriti koji je intenzitet ranije bio upotrebljen u
njihovom stvaranju. Tako se dešava i sa idealima,
uverenjima, vodećim idejama, stavovima itd. koji nas u
mladosti uvode u život, za koje se borimo, patimo i sa
kojima pobeđujemo — oni srastaju sa našim bićem, mi se,
na izgled, preobražavamo u njih i stoga ih nastavljamo ad
libitum sa onom očitošću, sa kojom mladi čovek svome Ja
nolens volens pribavlja važnost pred svetom ili pred
samim sobom.
Što se čovek više približava sredini života i što mu je
više uspelo da se učvrsti u svom ličnom stavu i socijalnom
položaju, tim mu više izgleda da je otkrio pravi tok života i
prave ideale i principe ponašanja. Zbog toga se drži da su
oni večito vredni a nepromenljivi stav prema njima
oglašava se vrlinom. Pri tom se previđa vrlo bitna činjenica
da postavljanje socijalnog cilja ide na račun totalnosti
ličnosti. Na ovaj račun ide mnogo, isuviše mnogo — život,
koji je možda mogao biti i proživljen, ostaje u prostoriji za
starež kao prašnjiva sećanja, ponekad ispod sivog pepela
nalazi se užareno ugljevlje.
Statistika pokazuje povećanu učestalost depresija
muškaraca oko četrdesete godine. Kod žena neurot-ske
smetnje po pravilu počinju nešto ranije. U ovoj životnoj
fazi, upravo između trideset pete i četrdesete, priprema se
značajna promena čovekove duše. Svakako da u početku
to nije svesna i upadljiva promena, naprotiv radi se ο
indirektnim znacima promena, koje izgleda da imaju svoj
početak u nesve-snom. Ponekad je to kao sporo menjanje
karaktera, drugi put se ponovo javljaju osobine koje su se
izgubile u dečjem dobu, ili dosadašnje sklonosti i
intere-sovanja počinju da blede a na njihovo mesto stupa
ju druga, ili — što je vrlo često — dotadašnja uve-renja i
principi, naročito moralni, postaju sve krući i čvršči, što
postepeno, oko pedesete, može prerasti u netrpeljivost i
fanatizam — kao kada bi ovi principi bili ugroženi u svojoj
egzistenciji, tako da bi upravo stoga morali da se
potenciraju.
Opijenost mladosti ne razbistrava se uvek u od-
raslom dobu, ponekad se i zamuti. Ove pojave najbolje se
mogu zapaziti kod nešto jednostavnijih ljudi. Ponekad se
ove javljaju ranije, nekad kasnije. Kako mi izgleda često je
njihovo javljanje odgođeno činjenicom što su roditelji
dotične osobe još u životu. U tim slučajevima kao da je
mladalačka faza nepravedno produžena. Ovo sam naročito
zapazio kod muškaraca gde je otac dugo živeo. Njegova
smrt bi onda delovala kao naglo sazrevanje, tako reći
katastrofalno.
Poznavao sam jednog pobožnog čoveka koji je bio
crkveni tutor; kod njega se posle četrdesete postepeno
razvila nepodnošljiva moralna i religiozna netrpeljivost. Pri
tom je njegova narav postajala pri-metno sve sumornija.
Konačno je izgledao kao turobni crkveni stub. Tako je
dogurao do pedeset pete godine, kada je jednom, usred
noći, iznenada skočio iz postelje i rekao ženi: »Sad mi je
jasno. Ja sam zapravo propalica.« Ova samospoznaja nije
ostala bez praktičnih posledica. Poslednje godine svog
života proživeo je burno, na šta je otišao veliki deo njego-
vog imetka. Očigledno ne baš nesimpatičan čovek. koji je
bio sposoban za oba ekstrema.
Vrlo česti neurotski poremećaji odraslog doba imaju
zajedničko jedno, naime želju da psihologiju mladalačke
faze prenose preko praga četrdesete godine. Ko ne poznaje
onu dirljivu staru gospodu, koja uvek iznova mora da
podgreva studentske dane i jedino sećanje na njihovo
homersko junačko doba može da zapali njihov životni
plamen, dok su, izvan ovoga beznadežno odrvenjeni
filistri. Po pravilu oni imaju prednost koja nije za
potcenjivanje, naime da nisu neurotični, već samo, za
običan svet, dosadni i stereotipni.
38
Neurotičar je upravo onaj kome u sadašnjosti nikada
ne uspeva onako kako bi želeo pa zbog toga ne može da
ga raduje ni prošlost. Kao što ranije nije mogao da se
oslobodi detinjstva, tako i sada ne može da se oprosti od
mladalačke faze. Na izgled on ne može da se snađe u
sivim razmišljanjima starenja i zbog toga grčevito gleda
unazad, pošto mu je nepodnošljiv pogled unapred. Kao
što se detinjasti čovek užasava pred nepoznatostima sveta
i života, tako i odrasli uzmiče pred drugom polovinom
života, kao da ga tamo čekaju nepoznati, opasni zadaci ili
kao da mu tamo prete žrtve i gubici koje ne bi mogao da
preuzme, ili kao da mu dosadašnji život izgleda tako lep i
skupocen da ne bi mogao bez njega.
Da li je to, možda, u krajnjoj liniji strah od smrti? To
mi ne izgleda verovatno, pošto je po pravilu smrt još uvek
daleko i zbog toga nešto apstraktno. Naprotiv, iskustvo
pokazuje da je osnova i uzrok svih teškoća ovog prelaza
duboka, čudnovata promena duše. Da bih ovo
okarakterisao, uzeo bih za primer dnevnu sunčevu
putanju. Treba zamisliti sunce, produhovljeno ljudskim
osećanjima i ljudskom svešću trenutka. Izjutra ono se
rađa iz noćnog mora nesvesnog i sagledava daleki, šareni
svet, koji se širi sve više što je sunce više na nebeskom
svodu. U ovom širenju svog kruga uticaja, uzrokovanog
penjanjem, sunce će shvatiti svoj značaj i svoj najviši cilj
sagledati u najvišoj mogućoj visini a time i u najvećem
mogućem obimu svog napretka. Sa ovim uverenjem sunce
dostiže nepredvidljivu podnevnu visinu — nepredviđenu,
pošto njegovo jednokratno individualno postojanje nije
prethodno moglo da poznaje kulminacionu tačku. U
dvanaest časova, u podne počinje silazak. A silazak je
preokret svih vrednosti i ideala jutra. Sunce postaje
nedosledno, izgleda kao da skuplja svoje zrake. Svetlost i
toplota se smanjuju do konačnog gašenja.
Sva poređenja hramlju. Ovo poređenje, međutim, ne
hramlje ništa više od drugih. Francuska izreka cinično i
rezignirano sažima istinu ovog poređenja. Ona glasi: Si
jeunesse savait, si vieillesse pouvait (Kad bi mladost
znala, kad bi starost mogla).
95
39
Srećom, mi ljudi nismo sunca, inače bi bilo zlo sa
našim kulturnim vrednostima. Ali ipak je nešto sunčano
u nama, jutro i proleće i veče i jesen života nisu samo
sentimentalne priče, već psihološke istine, čak više od
toga — to su fiziološke činjenice, pošto podnevni prevrat
menja čak i telesna svojstva. Posebno kod južnih naroda
sreće se da se kod starijih žena razvijaju grub dubok glas,
porast naušnica, zatim grub izraz lica i različite druge
maskuline osobine. Obrnuto, fizički muški habitus se
ublažava kroz ženske crte, kao što su specifično taloženje
masnog tkiva i blaži izraz lica.
U etnološkoj literaturi sreće se interesantan iz-veštaj
ο jednom indijanskom poglavici i ratniku kome se u
životnom zenitu pojavio veliki duh u snu i saopštio mu da
od sada ostaje sa ženama i decom, mora da nosi ženske
haljine i da jede ženska jela. On je poslušao ovo
snoviđenje a da to nije štetilo njegovom ugledu. Ova vizija
je verni odraz psihičke podnevne revolucije, početka
zalaska. Vrednosti, pa čak i telo preobražavaju se u
suprotnost, bar naznačeno.
Muškost i ženstvenost zajedno sa psihičkim svoj-
stvima mogli bi se, na primer, uporediti sa određenom
zalihom supstancije, koja se donekle neravno-merno troši
u prvoj polovini života. Muškarac utroši svoje velike zalihe
muške supstancije i preostaje mu još samo mali iznos
ženske supstancije, koja sada do-speva u upotrebu.
Obrnuto, žena aktivira do tada ne-korišćen iznos
muškosti.
Ova promena je mnogo više uočljiva u psihičkom
nego u fizičkom domenu. Koliko često se, na primer, sreće
da je sa muškarcem svršeno sa njegovom četrdeset petom
— pedesetom godinom a da tada žena oblači pantalone,
otvara malu prodavnicu gde muž još eventualno ima
ulogu pomoćnika. Ima žena čija se socijalna odgovornost i
socijalna svest uopšte budi tek posle četrdesete godine. U
modernom društvenom životu, naročito u Americi, posle
četrdesete godine break down, nervni slom je izvanredno
čest događaj. Ako se tačnije ispitaju žrtve, onda se
97
41
istom strahu, istom prkosu i svojeglavosti, kako kod sta-
rih tako i kod mladih. Kao lekar ubeđen sam da je, tako
reći, higijenskije u smrti sagledati cilj kome treba da se
stremi, a da je opiranje nešto nezdravo i nenormalno,
pošto ono drugu polovinu života lišava cilja. Zbog toga
smatram izvanredno razložnim sve religije sa ciljem na
onom svetu, posmatrano sa stanovišta mentalne higijene.
Ako stanujem u kući za koju znam da će se u toku
sledećih četrnaest dana srušiti na moju glavu, onda će
sve moje životne funkcije biti pod uplivom ove misli;
nasuprot tome ako se osećam sigurnim, onda u njoj mogu
da živim ugodno i normalno. Dakle, sa psihijatrijskog
stanovišta bilo bi dobro kada bismo mogli da mislimo da
je smrt samo prelaz, deo nepoznatog, velikog i dugog
procesa življenja.
Iako najveći broj ljudi ni izdaleka ne zna zašto je telu
potrebna kuhinjska so, ipak iz instinktivne potrebe svi je
traže. Isto je i sa psihičkim stvarima. Najveći broj ljudi je
od davnina osećao potrebu neprekidnosti. Zbog toga se sa
našom konstatacijom ne nalazimo postrani, već usred
glavnog druma čoveko-vog života. Stoga u smislu života
mislimo tačno i onda kada ne razumemo šta mislimo.
Da li ikad razumemo ono što mislimo? Mi razumemo
samo ono mišljenje, koje nije ništa drugo do jednačina, iz
koje nikada ne proizilazi više od onoga što je uloženo. To
je intelekt. Izvan njega, međutim, postoji mišljenje u
pradavnim slikama, u simbolima, koje su, starije od
istorijskog čoveka, urođene čoveku od pradavnih vremena
i koje, nadživljavajući svaku generaciju, večito žive,
ispunjavaju dubine naše duše. Potpuni život je moguć
samo u skladu sa njima, mudrost je vraćanje njima. U
stvarnosti se ne radi ni ο veri niti ο znanju, već ο
podudaranju našeg mišljenja sa praslikama našeg
nesvesnog, koje su nepredstavljive majke svake misli koju
je ikada u stanju da dokuči naša svest. A jedna od ovih
iskonskih misli je i ideja ο životu s onu stranu smrti
Nauka je inkomenzurabilna sa ovim praslikama. To su
iracionalne datosti, apriorni uslovi imaginacije, koji su
naprosto tu, i čiju svrhovnost i opravdanost nauka može
ispitivati tek a posteriori, kao recimo funkciju štitne
žlezde koja se pre devetnaestog veka isto tako s pravom
mogla oglasiti besmislenim organom. Za mene su praslike
nešto kao duševni organi, ο kojima vodim računa, stoga
sam ponekad prinuđen da kažem nekom starijem
pacijentu: »Vaša slika Gospoda ili vaša ideja ο
besmrtnosti je atrofična, zbog toga se i poremetio
metabolizam vaše duše.« Vispre-nije i dublje nego što
mislimo je staro φάρμακον αθανασίας, lek besmrtnosti.
Na kraju želeo bih da se za trenutak vratim našem
poređenju sa suncem. Sto osamdeset stepeni našeg
životnog luka dele se u četiri dela. Prva istoč-
na četvrt je detinjstvo, ono stanje bez problema, gde smo
problem za druge ali još nismo svesni sopstve-ne
problematike. Svesna problematika se prostire preko
druge i treće četvrtine, dok u poslednjoj četvrtini, u
staračkom dobu, ponovo uranjamo u ono stanje gde,
nezavisno od stanja naše svesti, opet postajemo više
problem za druge. Detinjstvo i duboka starost su krajnje
različiti ali imaju jedno zajedničko, naime uronulost u
nesvesno psihičko. Kako se duša deteta razvija iz
nesvesnog, psihologija deteta, iako teška, može se ipak
raspraviti pre od psihologije starca, koji opet tone u
nesvesno, progresivno gubeći se u ovoj tami. Detinjstvo i
staračko doba su životna stanja bez problema, zbog toga
ih ovde nisam ni razmatrao.
VI
DUŠA I SMRT
DUŠA I SMRT
45
njegova razumna životna očekivanja od sada iznose samo
još toliko i toliko godina, tada se neprijatno podsetimo
izvesnih osećanja u sopstvenoj duši; čovek po mogućstvu
skreće pogled i razgovor prebacuje na drugu temu. Ovde
otkazuje optimizam sa kojim se osuđuje mladost. Za svaki
slučaj čovek, doduše, ima pri ruci nekoliko pogodnih
životnih mudrosti, koje, kad se ukaže prilika, štedro deli
drugima, na primer »svako mora jednom umreti«, »niko ne
živi večito«, itd. Ali kada je čovek sam, a noć pri tom tako
mračna i tiha da se ništa ne čuje i ništa ne, vidi do misli,
koje saniraju i oduzimaju godine života kao duge nizove
onih neprijatnih činjenica koje nemilosrdno pokazuju
koliko je već odmakla kazaljka na časovniku, kada se
oseća sporo i nezadrživo približavanje onog crnog zida,
koji će nepovratno progutati sve ono što volim, želim,
imam, čemu se nadam i stremim, tada se sve životne
mudrosti izgube u nekom nepronalažljivom skrovištu, a
besanog čoveka ophrvava strah kao preteča omča.
Kao što postoji veliki broj mladih ljudi koji se u
osnovi panično plaše života za kojim ipak tako žude,
možda je još veći broj starih ljudi koji ose-ćaju isti strah
pred smrti. Da, došao sam do zaključka na osnovu mog
iskustva da upravo oni mladi ljudi koji se plaše života,
kasnije isto toliko pate od straha od smrti. Dok su mladi,
tvrdimo da imaju infantilni otpor protiv normalnih
životnih zahteva; kad ostare, onda bi zapravo trebalo reći
isto, naime, da se isto tako plaše normalnih životnih
zahteva. Ali, čovek je toliko ubeđen da je smrt jednostavno
kraj određenog toka, tako da nikome po pravilu uopšte ne
pada na pamet da smrt slično shvati kao cilj i ispunjenje,
kao što se to bez daljnjega čini u susretu sa ciljevima i
namerama poletnog, mladalačkog života.
Život je energetsko oticanje kao i svako drugo. Ali
svaki energetski proces je u principu ireverzibilan i zbog
toga jednoznačno usmeren na jedan cilj, a cilj je stanje
mirovanja. Svaki proces konačno nije ništa drugo do
početni poremećaj tako reći večitog
stanja mirovanja, koje stalno teži da se ponova uspostavi.
Život je čak teleološko par excellence, stremljenje cilju a
živo telo je sistem svrhovitosti, koje teže da se ispune. Kraj
bilo kog toka je cilj. Svaki tok je kao trkač koji sa najvećim
naprezanjem i naporom stremi da dostigne svoj cilj.
Mladalačka čežnja za svetom i životom, za ostvarenjem
veoma napregnutih nadanja i dalekih ciljeva je očevidno
stremljenje životnom cilju, koje se odmah preobraća u
strah od života, neurotske otpore, depresije i fobije ako se
zastane bilo gde u prošlosti ili ustukne pred rizicima, bez
kojih se ne može postići postavljeni cilj. Sa postizanjem
zrelosti i vrhunca biološkog života, koji se otprilike
podudara sa sredinom života, ni u kom slučaju ne
prestaje stremljenje životnom cilju. Sa istim intenzitetom i
nezadrživošću, sa kojom se išlo uzbrdo do sredine života,
sada se ide nizbrdo, pošto se cilj ne nalazi na litici, već u
dolini, odakle je i počeo uspon. Krivulja života je kao
parabolična linija hica. Ometen u svom početnom stanju
mirovanja, metak se penje i ponovo se vraća u stanje mi-
rovanja.
Psihološka životna krivulja ne podudara se sa ovom
prirodnom zakonomernošću. Neslaganje obično počinje
rano, pri usponu. Hitac se uspinje biološki, ali psihološki
okleva. Čovek zastaje iza svojih godina, zadržava svoje
detinjstvo, kao neko ko ne može da se odvoji od tla. On
zadržava kazaljku i pri tom uobražava da i vreme stoji.
Ako se, najzad, sa izve-snim zakašnjenjem ipak uspeo na
liticu, onda se, psihološki, tu ponovo organizuje odmor,
iako već tada može zapaziti da se na drugoj strani
neminovno spušta, ipak se bar pogledom grčevito hvata za
jednom dostignutu visinu. Kao što se nekada plašnja
nalazila kao smetnja pred životom, tako se i sada nalazi
pred smrti. Doduše, priznaje se da se zbog straha pred
životom zakasnilo sa usponom, ali se upravo zbog
zakašnjenja sada podiže utoliko veći zahtev za
zadržavanjem na postignutoj visini. Postalo je očigledno
da se život probio uprkos svih otpora (zbog kojih se sada
— ah, tako mnogo, kaje), ali nezavisno
od svog saznanja ipak se pokušava da se zaustavi život.
Na taj način psihologija jednog takvog čoveka gubi svoje
prirodno tle. Njegova svest se nalazi u vazduhu, dok se
ispod nje parabola spušta sa uvećanom brzinom.
Hranljivo tle duše je prirodni život. Ko ovo ne prati,
ostaje da lebdi u vazduhu i ukoči se. Zbog toga odrveni
tako veliki broj ljudi u zrelom dobu, oni gledaju unazad i
grčevito se hvataju za prošlost sa potajnim strahom od
smrti u srcu. Bar psihološki oni izmiču životnom procesu
i zbog toga ostaju ukopani kao spomen-stubovi od soli, sa
živahnim sećanjima na mladost ali ne nalazeći kontakta
sa sadašnjošću. Od sredine života ostaje živahan samo
onaj, ko želi da umre sa životom. Jer, ono što se dešava u
tajnom času životnog podneva jeste povraćaj parabole, ra-
đanje smrti. Život u drugoj polovini nije uspon, razvitak,
umnažanje, prelivanje, presipanje, već smrt, pošto je
njegov cilj kraj. Ne želeti vrhunac života isto je što i ne
želeti njegov kraj. Oboje je: ne želeti živeti. Ne želeti živeli
isto znači što i ne želeti umreti Postajanje i nestajanje su
jedna te ista krivulja.
46
Ovu nesumnjivu istinu, ako je ikako moguće, svest
ne prihvata. Čovek je po pravilu fiksiran za svoju prošlost
i zastaje u mladalačkim iluzijama. Biti star je krajnje
nepopularno. Čovek izgleda da ne obraća pažnju na to da
je ne moći ostariti isto toliko besmisleno koliko i ne moći
izrasti iz dečjih haljina. Čovek od trideset, koji je još
infantilan, za žaljenje je, ali mladalački
sedamdesetogodišnjak, zar to nije prekrasno? A ipak su
oboje perverzni, bez stila, psihološki protivprirodni.
Mladić, koji se ne bori i ne pobeđuje, propustio je ono što
je najbolje u njegovoj mladosti, starac koji ne zna da
osluškuje tajnu potočića koji žubore sa litica u doline, bez
smisla je, duhovna mumija koja nije ništa drugo do
skamenjena prošlost. On stoji izvan svog života,
ponavljajući se, slično mašini, do krajnje izanđalosti.
Kakva je to kultura kojoj su potrebne ovakve kreature!
Naša statistički postojeća dugovečnost je kulturna
tekovina. Primitivni ljudi samo izuzetno dostižu
duboku starost. Tako sam među primitivnim plemenima u
istočnoj Africi sreo samo mali broj ljudi sa sedom kosom,
koji su mogli biti stariji od šezdeset godina. Ali oni su bili
stvarno stari, i to tako kao da su oduvek bili stari, tako da
su se potpuno uživeli u svoju starost. Oni su u svakom
pogledu bili ono što su bili. Mi smo uvek samo više ili
manje ono što smo zapravo. Izgleda tako kao da je naša
svest malo skliznula sa svog prirodnog položaja i da se
više dovoljno ne snalazi sa prirodnim vremenom. Kao da
patimo od neobuzdanosti svesti, koja nas obmanjuje da je
životno vreme čista iluzija i da se zato može me-njati po
volji. (Čovek se pita odakle svest zapravo crpi svoju
sposobnost da bude protivprirodna i šta znači ova
samovoljnost).
Kao što se putanja metka završava na cilju, tako i
život nalazi svoj kraj u smrti, koja je, prema tome, cilj
celog života. Čak i njegov uspon i njegov vrhunac su samo
stupnjevi i sredstva da se postigne cilj, naime smrt. Ova
paradoksna formula nije ništa drugo do logični zaključak
iz činjenice cilja i svrhovnosti života. Ne verujem da je ovo
silogistička igrarija sa moje strane. Usponu života
pridajemo cilj i smisao, zašto ne i silasku? Rođenje čoveka
je vrlo značajan trenutak, zašto to nije i smrt? Mladog
čoveka dvadeset i više godina pripremaju za potpuno
razrastanje njegove individualne egzistencije, zašto se
dvadeset i više godina ne treba pripremati za svoj kraj?
Svakako, sa vrhuncem čovek je očito nešto dostigao, on
jeste i on ima. Ali šta se postiže smrću?
Nesimpatično mi je, u trenutku kada bi se moglo
nešto očekivati, iznenada izvaditi iz džepa veru i od mog
čitaoca zahtevati da čini upravo ono što nikada nije
mogao, naime da veruje u nešto. Moram da priznam da ni
ja ne bih mogao. Zbog toga na ovom me-stu neću tvrditi
da je smrt drugo rođenje i da prevodi čoveka preko groba
u produženo postojanje. Smeo bih bar da pomenem da
consensus gentium ima izričita shvatanja ο smrti, koja se
jasno izražavaju u svim velikim religijama sveta. Čak se
može tvrditi da je većina ovih religija komplikovani sistem
pri
prema smrti, i to u takvoj meri da život stvarno u smislu
moje gornje paradoksne formule ne znači ništa drugo do
pripremu za konačni cilj, smrt. Za obe najveće žive religije,
hrišćanstvo i budizam, smisao postojanja se ispunjava u
svom kraju.
Sa epohom prosvećivanja razvilo se i mišljenje ο
bivstvu religija, koje zaslužuje pomen zbog svoje široke
rasprostranjenosti, iako je tipični prosvetitelj-ski
nesporazum. Po ovom mišljenju religije su nešto kao
filozofski sistemi i kao i ovi, mora da su izmišljeni u nečijoj
glavi. Neko je nekad pronašao Boga i ostale dogme i sa
ovim fantazijama »za ispunjenje želja« vuče čovečanstvo za
nos. Ali ovom mišljenju se suprotstavlja psihološka
činjenica da se religijski simboli upravo vrlo teško mogu
smisliti čovekovim umom. Oni uopšte ne potiču iz duha,
već od negde drugde, možda iz srca, u svakom slučaju iz
nekog psihičkog dubokog sloja, koji vrlo malo sliči svesti
koja je uvek samo površina. Zbog toga religijski simboli
imaju izraziti »karakter otkrovenja« i predstavljaju
spontane produkte nesvesne psihičke delatnosti. Oni su
sve drugo samo ne izmišljeni; oni su postepeno rasli tokom
hiljada godina, kao biljke, kao prirodna otkrovenja duše
čovečanstva. I danas još uvek možemo posmatrati
spontano nastajanje pravih religijskih simbola kod
pojedinih individua, gde izrastaju iz nesvesnog kao strano
cveće, dok svest u nedoumici okleva, ne znajući zapravo
šta da otpočne sa ovim rođenjem. Bez velike teškoće da se
zaključiti da ovi individualni simboli sadržajno i formalno
potiču iz istog nesvesnog »duha« (ili ma šta to bilo) kao i
velike religije čovečanstva. U svakom slučaju iskustvo
pokazuje da religije ni u kom slučaju nisu ' produkt
svesnog uma, već da potiču iz prirodnog življenja nesvesne
duše, izražavajući ovu adekvatno. Naime, time se
objašnjava njihova univerzalna raširenost i njihovo
strahovito istorijsko dejstvo na čovečanstvo. Ovakvo
47
dejstvo bi bilo nerazumljivo, kada religijski simboli ne bi
bili bar psihološke prirodne istine.
Znam da mnogi ljudi imaju teškoća sa rečju
»psihološki«. Zbog toga, u cilju smirivanja ovih kritičara,
dodajem da nijedan čovek ne zna šta je »psiha« i da se isto
tako malo može navesti dokle dopire »psiha« u prirodi.
Zbog toga je psihološka istina isto tako pristojna i dobra
stvar kao fizička istina, koje se, kao ova na psihu,
ograničava na materiju.
Kako smo videli u religijama izraženi consensus
gentium ide na ruku mojoj paradoksnoj formuli. Izgleda,
dakle, da opštoj duši čovečanstva više odgovara kada smrt
smatramo smisaonim ispunjenjem života i njegovim
pravim ciljem umesto besmislenim prestankom. Onaj ko
dakle ispoveda prosvetiteljsko mišljenje, psihološki se
izolovao i nalazi se u suprotnosti sa svojim sopstvenim
opšteljudskim bićem.
Ova poslednja rečenica sadrži osnovnu istinu svih
neuroza, jer suština neurotskih smetnji u krajnjoj liniji se
sastoji od otuđenja instinkta, u otceplji-vanju svesti od
izvesnih psihičkih osnovnih činjenica. Stoga
prosvetiteljska mišljenja neočekivano zapadaju u
neposredno susedstvo neurotskih simptoma. Ona su, u
stvari, kao i ovi, iskrivljeno mišljenje koje stupa na mesto
psihološki ispravnog mišljenja. Ovo poslednje, naime,
ostaje uvek spojeno sa srcem, dubinom duše, korenom.
Jer — prosvećivanje ili ne, svest ili ne — priroda se
priprema za smrt. Kada bismo mogli da direktno
posmatramo i registrujemo misli mladog čoveka tokom
sanjarenja, onda bi pored nekolicine slika sećanja
uglavnom naišli na fantazije koje se bave budućnošću. I
stvarno, daleko najveći deo fantazija sastoji se od
anticipacija. Stoga su fantazije velikim delom pripremne
radnje ili psihička uvežbavanja usmerena na izvesne
buduće realnosti. Kada bismo isti eksperimenat mogli da
sprovedemo sa nekim starijim čovekom — naravno, da to
on ne primeti — onda bismo zbog gledanja unazad našli
veći broj slika sećanja nego kod mladog čoveka, ali pored
toga iznenađujuće veliki broj anticipacije budućnosti,
uključujući i smrt. Sa gomilanjem godina razmišljanja ο
smrti umnažaju se u začuđujućoj meri. Stariji čovek se
nolens volens priprema za smrt. Zbog
toga sam mišljenja da već sama priroda brine za pripremu
kraja. Pri tom je objektivno svejedno šta ο tome misli
individualna svest. Ali subjektivno je ogromna razlika da
li svest drži korak sa dušom ili se čvrsto drži mišljenja
koja srce ne poznaje. Jer, isto je tako neurotično ne
postaviti se prerna smrti kao prema cilju, kao u mladosti
potiskivati fantazije koje se bave budućnošću.
U mom prilično dugom psihološkom iskustvu načinio
sam niz posmatranja kod osoba, čiju sam ne-svesnu
duševnu aktivnost mogao da pratim sve do neposredne
blizine smrti. Po pravilu bliski kraj su karakterisali oni
simboli sa kojima se u normalnom životu najavljuju
psihološke promene stanja, naime simboli ponovnog
rađanja kao i promene mesta, putovanja i slično.
Ukazivanje na približavanje smrti višestruko sam mogao
da pratim u serijama snova sve do preko godinu dana
unazad, i u slučajevima gde spoljna situacija nije davala
povoda za takva razmišljanja. Umiranje, dakle, započinje
dugo pre stvarne smrti. Uostalom, to se često manifestuje
i u specifičnim promenama karaktera, koje mogu dugo
vremena prethoditi smrti. Sve u svemu začudilo me koliko
se malo nesvesna duša bavila smrću. Shodno tome smrt
bi bila nešto srazmerno beznačajno, ili se naša duša ne
brine oko toga šta će slučajno snaći individuu. Ali izgleda
da se nesvesno utoliko više interesu je kako čovek umire,
naime da li stav svesti odgovara umiranju ili ne. Tako sam
jednom imao u tretmanu 62 godišnju pacijentkinju. Ona
je bila još sveža i osrednje inteligentna. Njeni intelektualni
okviri nisu joj omogućavali da razume svoje snove. Na
žalost bilo je isuviše jasno da ona nije htela da stekne
uvid u situaciju. Njeni snovi su bili vrlo jasni, ali isto tako
neprijatni. Ona je sebi utuvila u glavu da je besprekorna
majka svojoj deci, ali deca uopšte nisu delila ovo
mišljenje, a i njeni snovi zastupali su sasvim suprotno
ubeđenje. Posle nekoliko nedelja besplodnog napora bio
sam prinuđen da prekinem terapiju, pošto sam bio
mobilisan (ovo se dešavalo za vreme rata). Međutim,
pacijentkinja se razbolela od
48
Iz ovog i bezbroj sličnih iskustava moram, dakle, izvesti
zaključak da naša duša nije ravnodušna na umiranje
individue. Prisila da se sve što je bilo pogrešno ispravi, koja se
tako često zapaža kod samrt-nika, slaže se i dopunjava
prethodni zaključak.
Kako se naposletku moraju tumačiti ova iskustva,
problem je koji prekoračuje kompetence neke iskustvene
nauke kao i naše intelektualne mogućnosti, pošto u zaključak
nužnim načinom spada i iskustvo smrti. Na nesreću ovaj
događaj posmatrača prenosi u stanje koje mu onemogućava
objektivno saop-štavanje svojih iskustava i zaključaka, koji
proisti-ču iz smrti.
Svest se kreće u uskim granicama, razapeta u kratkom
vremenskom intervalu između početka i kraja, koji je za oko
trećinu skraćen periodičnim spavanjem. Život tela traje nešto
duže, on počinje ranije i vrlo često prestaje kasnije od svesti.
Početak i kraj su neminovni aspekti svakog zbivanja. Ipak, pri
bližem razmatranju strahovito je teško odrediti gde nešto
počinje i gde nešto prestaje, pošto događaji i zbivanja, počeci i
završeci, tačno uzev, čine nedelji-vu neprekidnost. Mi delimo
procese u svrhu diferenciranja i raspoznavanja, znajući pri
tom da je svako odvajanje u osnovi približno i konvencionalno.
Time ne zahvatamo neprekidnost zbivanja u svetu, jer
»početak« i »kraj« su u prvoj liniji neophodnosti našeg svesnog
procesa spoznaje. Sa dovoljnom sigurnošću mogli bismo doći
do zaključka da je indivi-
113
50
VII
ni
tiranje i rasvetljavanje jednog tako apstraktnog predmeta.
Kako već svako može zaključiti listajući nekoliko stranica,
ni u kom slučaju se ne radi ο potpunom opisivanju i
razjašnjenju zamršenog činje-ničkog stanja, već samo ο
pokušaju da se problem razvije tako da, ako ne svi a ono
bar mnogi njegovi aspekti i veze, postanu vidljivi a time da
se, kako se nadam, otvori prilaz jednom još mračnom
području, koje je međutim od najvećeg značaja za pogled
na svet. Kao psihijatar i psihoterapeut često sam dolazio u
dodir sa ovim problemima i mogao sam da se uve-rim od
kolikog su značaja za čovekovo unutrašnje iskustvo.
Najčešće se radi ο stvarima ο kojima čovek ne govori
glasno da ne bi bio izložen ismejavanju lišenom duha.
Uvek iznova sam se čudio koliko mnoštvo ljudi je imalo
iskustva ovakve vrste i kako su brižljivo čuvali ove
neobjašnjivosti. Stoga moj udeo na ovom problemu nije
zasnovan samo naučno, već i ljudski.
Prilikom obavljanja moga rada uživao sam u
interesovanju i delotvornoj potpori od strane niza lica, koja
pominjem u tekstu. Na ovom mestu želeo bih da izrazim
posebnu zahvalnost gospođi dr L. Frej-Ron (Frey-Rohn).
Ona je sa velikom predanošću obradila astrološki materijal.
53
A. EKSPOZICIJA
54
Prirodnonaučna pitanja su uperena na pravilne i,
ukoliko su eksperimentalna, reproduktivne događaje. Na
taj način ostaju izvan posmatranja jednokratna ili retka
zbivanja. Osim toga eksperimenat nameće prirodi
ograničene uslove, pošto je izaziva da daje odgovor na
pitanja koja su izmislili ljudi. Zbog toga je svaki odgovor
prirode opterećen vrstom pitanja a rezultat predstavlja
mešoviti produkt. Na ovome bazirani, takozvani
prirodnonaučni pogled na svet stoga ne može biti ništa
drugo do psihološki prejudicirani delimični pogled, kome
nedostaju svi oni ipak ne nevažni aspekti, koji nisu
obuhvaćeni statistički. Da bi se ove jednokratnosti,
odnosno retkosti mogle nekako shvatiti, izgleda da je
čovek upućen na isto tako »jednokratne« pojedinačne
opise. Iz toga bi proistekla haotična zbirka kurioziteta,
koja podseća na one stare prirodnjačke kabinete gde se,
pored fosila i anatomskih malformacija, nalazi i rog
nosoroga, koren mandragore i osušena morska sirena.
Deskriptivne prirodne nauke, pre svega biologija u
najširem smislu, vrlo dobro poznaju ovakve
»jednokratnosti«, njima je potreban, na primer,
samo jedan egzemplar nekog po sebi krajnje
neverodostojnog živog bića, da bi se dokazalo njegovo
postojanje. Svakako da u ovom slučaju mnogi posmatrači
imaju prilike da se pomoću sopstvenih čula osvedoče da
takvo biće postoji. Ali gde se radi ο prolaznim događajima,
koji ne ostavljaju nikakve druge dokazive tragove, osim
možda tragova sećanja u pojedinim glavama, tu nije do-
voljan usamljeni svedok a i više njih nije dovoljno da
jednokratno zbivanje označi kao bezuslovno ve-rovatno.
Dovoljno je poznata nepouzdanost iskaza svedoka! U
ovom slučaju se nameće neophodnost ispitivanja da li je
na izgled jednokratni događaj stvarno jednokratan i da li
bilo gde postoje ista ili bar slična zbivanja. Pri tom
consensus omnium igra psihološki doduše značajnu, ali
empirijski nešto tugaljivu ulogu. On se samo izuzetno
pokazao korisnim pri dokazivanju činjenica. Empirija ga
doduše ne zanemaruje, ali se radije ne oslanja na njega.
Apsolutno jednokratni, prolazni događaji, čije se postoja
nje ne može niti osporiti, niti dokazati nikakvim
sredstvom, nikada ne mogu biti predmet iskustvene
nauke; međutim, ređa zbivanja vrlo su poželjna ukoliko
postoji veći broj pouzdanih pojedinačnih posma-tranja.
Pri tom takozvana mogućnost ne igra nikakvu ulogu, jer
kriterijum ove izvodi se samo iz vremenski uslovljene,
shvatljive pretpostavke. Nema nijednog apsolutnog
prirodnog zakona čiji bi autoritet mogao da prizove čovek
u cilju potpore svojih zabluda. On može samo da zahteva
po mogućstvu veliki broj pojedinačnih posmatranja. Ako
ovaj broj, statistički posmatrano, ostaje unutar slučajne
verovatnoće, onda je time dokazano da se radi ο slučaju;
ali time nije postignuto i objašnjenje. Nađen je izuzetak od
pravila. Kada se, na primer, broj oznaka kompleksa nalazi
ispod verovatnog broja poremećaja koji se može očekivati
kod asocijacijskog testa, onda to ni u kom slučaju ne
opravdava pretpostavku da u tom slučaju nema
kompleksa. Ali to nije sprečilo da se reakcijski poremećaji
smatraju slučajnostima.
Iako se upravo u biologiji krećemo na području gde
su kauzalna objašnjenja često nezadovoljavajuća ili skoro
nemoguća, ipak se ovde nećemo baviti problemom
biologije, već upravo pitanjem da li uopšte ima ne samo
mogućnosti već i činjeničnosti akauzal-nih zbivanja.
U okviru našeg iskustva postoji beskrajno daleko
područje, čiji je opseg tako reći isto toliko velik kao i
domet zakonomernosti — to je svet slučaja,* koji ne iz-
gleda da je kauzalno povezan sa koincidirajućim či-
njeničnim stanjem. Zbog toga ćemo se najpre pobliže
pozabaviti sa bivstvom i shvatanjem slučaja. Čovek je
navikao da pretpostavlja da je slučaj samo po sebi
razumljivo pristupačan kauzalnom objašnjenju i da je
označen kao »slučaj« ili »koincidencija« samo zbog toga što
nije otkrivena ili još nije otkrivena njegova kauzalnost.
Kako je čovek obično ubeđen u ap-
55
slučajnosti mogu istraživati na njihovu kauzalnost? Na
ovo se može odgovoriti da se akau-zalni događaji najpre
mogu očekivati tamo gde, posle bližeg razmatranja,
kauzalna veza izgleda nezamisliva. Kao primer može
poslužiti lekarima dobro poznati fenomen »duplicitas
casuum«, dupliranje slučajeva. Ponekad se radi ο
triplikatu pa i većem broju, tako da Kamerer (Kammerer)
govori ο »zakonu serije«, dajući izvanredne primere.* U
većini ovakvih slučajeva ne postoji čak ni udaljena
verovatno-ća kauzalne povezanosti koincidentnih
događaja Ako, na primer, moram da utvrdim da moja
tramvajska karta ima isti broj kao i karta za pozorište.
koju sam uzeo neposredno posle vožnje a isto veče još
usledi telefonski poziv, kada mi se saopštava da me zove
taj isti broj, onda mi kauzalna povezanost izgleda preko
svake mere neverovatna, pa čak i uz pomoć najsmelije
mašte ne bi moglo da se smisli kako bi uopšte mogla da
postoji neka veza, iako svaki slučaj za sebe evidentno
poseduje svoju kauzalnost. S druge strane poznato mi je
da slučajna zbivanja pokazuju tendenciju neperiođičnog
formiranja grupa.
* Kammerer: Das Gesetz der Serie.
što neophodno mora biti slučaj, pošto bi inače postojao
periodični, redovan poredak događaja, što upravo
isključuje slučajnosti.
Kamerer je, u svakom slučaju, mišljenja da go-
milanje1, odnosno serije slučajnosti, doduše izmiču
dejstvu jednog zajedničkog uzroka,2 što znači da su
akauzalni, ali su ipak izraz inercije, opšte moći ostajanja
u istom stanju.3 Istovremenost »gomilanja upo-rednih
istovetnosti« on objašnjava »imitacijom«.4 Time protivureči
samom sebi, pošto gomilanje slučajnosti ni u kom slučaju
nije »pomereno izvan područja objašnjivog«5, već shodno
svim očekivanjima nalazi se u okviru ovog i stoga se, ako
se ne može svesti na jedan zajednički, onda se može
dovesti u vezu sa više uzroka. Njegovi pojmovi ο serijama,
imitaciji, atrakciji i inerciji spadaju u kauzalno zamišljenu
sliku sveta i ne kazuju ništa više od gomilanja slučajnosti
koje odgovara statističkoj i matematičkoj verovatnoći.
Kamererov činjenični materijal sadrži samo gomilanja
slučajnosti, čija je jedina »zakono-mernost« verovatnoća,
to jest ne postoji nikakav vidljivi povod da se bilo šta traži
iza svega ovoga. Iz svojih tamnih razloga, međutim, on
ipak traži dalje i više od onoga što krije čista verovatnoća,
naime zakon serije, koji bi želeo da uvede kao princip
pored kauzalnosti i finalnosti.6 Kao što je rečeno ova ten
dencija uopšte nije zajamčena njegovim materijalom. Ovu
očiglednu protivurečnost mogu objasniti samo time da
1 L. e, S. 130.
2 L. c, S. 36. 93. i 102
3 L. c, S. 117: "Zakon serije je izraz zakona inertnosti objekata koji
56
Ovde je bliska sumnja da se radilo ο smisaonoj
koincidenciji, ο akauzalnoj povezanosti. Moram priznati da
me je impresioniralo ovo gomilanje. Ono je za mene imalo
izvestan numinozan karakter. U takvim prilikama obično
se kaže: »To ne može biti
57
V
ima izgleda na uspeh jedino kada je stvarno pouzdano
utvrđeno jedinstvo primae causae. Ali ako je ono, kao što
lako može biti, verovatnoća, onda se mora srušiti
celo-kupno Sopenhauerovo objašnjenje, nezavisno od ne-
davno sagledanog, statistički važećeg prirodnog zakona
koji ostavlja otvorenu mogućnost indetermini-zma. Stoga
ni prosuđivanje niti iskustvo ne jamče redovno prisustvo
obe vrste veza, u kojima je subjekt i objekt jedno te isto.
Jedno vreme Sopenhauer je mislio i pisao da kauzalnost
kao kategorija ima a priori apsolutnu važnost i da se zbog
toga mora upo-trebiti za objašnjenje smisaone
koincidencije. Ali, kao što smo videli, ona je u stanju da
odgovori ovom zadatku sa određenom verovatnoćom samo
uz pomoć daljne voljne pretpostavke jedinstva primae
causae. Međutim, tada se javlja neophodnost da se svaka
tačka na zamišljenom meridijanu nalazi u spoju smisaone
koincidencije sa svakom drugom na istom stupnju širine.
Ovaj zaključak prevazilazi sve empirijske mogućnosti, to
jest on pripisuje smisaonoj koincidenciji tako pravilno i
zakonomerno prisustvo ili javljanje, da njeno utvrđivanje
ili uopšte nije nužno ili da je najprostija stvar na svetu.
Šopenhauerovi primeri su tako mnogo i tako malo
ubedljivi kao i svi drugi. Ali njegova najveća zasluga je u
tome što je sagledao problem i pri tom shvatio da ovde
nema jevtinih ad hoc objašnjenja. Da ovo zadire u osnove
našeg saznanja uopšte, on je u smislu njegove filozofije
izveo iz transcendentalne pretpostavke, naime
iz volje, koja stvara život i postojanje na svim stupnjevima
i oboje tako usklađuje da ove harmonično odgovaraju ne
samo na istovremenim paralelama, već s vremena na
vreme kao fatum ili proviđenje pripremaju ili određuju
budućnost.
Nasuprot Sopenhauerovom pesimizmu ovo gledanje
ima skoro prijatan i optimistički prizvuk, koji danas jedva
da smo u stanju da ose timo. Na j sadržajnije a
istovremeno najsumnjivije stoleće svetske isto-rije deli nas
od onog srednjovekovnog vremena, kada je filozofski duh
verovao da može nešto utvrditi i saznati s one strane sveg
iskustva. Ali ono doba imalo je još veći i dalji pogled koji
se nije zaustavljao i smatrao da je dostigao granice tamo
gde je naučna putogradnja dospela do svog privremenog
kraja. Tako je Sopenhauer stvarnim filozofskim sagledava-
njem obuhvatio jedno područje, čiju svojstvenu fe-
nomenologiju doduše nije dovoljno obuhvatio, ali ju je
približno tačno ocrtao. On je spoznao da omina i
praesagia, astrologija i raznoliko varijabilne intuitivne
metode imaju zajednički imenitelj, koji je nastojao da
pronađe pomoću »transcendentne spekulacije«. Pri tom je
spoznao, isto tako tačno, da se radi ο principijelnom
problemu prvog reda, nasuprot svima onima koji su pre i
posle njega operisali sa nepodobnim predstavama
prenošenja sile ili čak pokušavali da celo područje odbace
kao besmislicu da bi izbegii isuviše težak zadatak.13
Sopenhauerov pokušaj je utoliko značajniji što spada u
doba kada je strahoviti prodor prirodnih nauka ceo svet
uverio u to da jedino kauzalnost dolazi u obzir kao
konačni princip objašnjenja. Umesto da jednostavno
odbaci sva ona iskustva koja nisu htela da bez daljnjega
pokleknu pred isključivom dominacijom kauzalnosti, on
je, kao što smo videli, načinio pokušaj da ih podvede pod
svoja deterministička gledišta. Time je Sopenhauer ono
što je stalno i odavno ležalo u osnovi kao jedan, pored
kauzalno postojećeg, drugačiji poredak sveta, naime onaj
svet prefiguracije, korespondencije i prestabili-sane
harmonije, silom uterao u kauzalne šeme, svakako gonjen
ispravnim osećanjem da zakoni prirode slike sveta, u čiju
važnost nije sumnjao, ipak propuštaju nešto što je igralo
značajnu ulogu u antičkom i srednjovekovnom shvatanju
(kao i u tajanstvenom osećanju modernoga).
Podstaknuti velikim činjeničnim materijalom koji su
sakupili Gurnej, Majer i Podmor (Gurnev,
58
već naslućuju obrisi, svakako još nesvesno, daleko
obuhvatnijeg.principa.
Pisac Vilhelm fon Sole (Wilhelm von Scholz)" sakupio
je niz slučajeva koji pokazuju na kakav se čudnovat i
nesvakodnevan način ukradene stvari ponovo vraćaju
sopstveniku. Između ostalih pominje slučaj majke koja je
fotografisala svog četvorogodišnjeg sinčića u Svarcvaldu.
14 Phantasms of the Ltvtng.
« Annales des sciences psychiques, ρ 300.
'· Proceedings of the Society for Psychical Research
17 L'inconnu et les problèmes psychiques, p. 227,
« L. c, p. 241.
·» L. c, p. 228
ϊ0 L. c, p. 231. Izvesni Dešamp kao dećak u Orleanu dobio je
59
Posle prvih pokušanih serija u jednom
slučaju, prostorna distanca između eksperimentatora i i.o.
iznosila je đo 350 km. Prosečni rezultat brojnih pokušaja
ovde je iznosio 10,1 pogodaka na 25 karata. U drugom
nizu pokušaja, kada su se eksperimentator i i.o. nalazili u
istoj sobi, 11,4 pogodaka na 25; kada je i.o. bila u
susednoj sobi, 9,7 na 25; udaljena dve sobe
12,0 na 25. Rine pominje eksperimente Userà (Uscher) i
Burta (Burt), koji se sa pozitivnim rezultatima prostiru na
preko 960 milja.54 Potpomognuti sinhronizo-vanim
časovnicima eksperimenti su sa pozitivnim rezultatima
sprovedeni između Darema (Durham. North Carolina) i
Zagreba u Jugoslaviji (oko 4000 milja)."
Okolnost da razdaljina u principu nema nikakvog
efekta dokazuje da se ne može raditi ο energetskoj po
javi, .pošto bi inače povećavanje distance i širenje u
prostoru moralo prouzrokovati smanjenje dejstva, tako da
ne bi bilo teško ustanoviti da se broj pogodaka smanjuje
proporcionalno kvadratu rastoja-nja. Kako ovo očigledno
nije slučaj, ne preostaje ništa drugo do da se pretpostavi
da se ova distanca pokazuje psihički varijabilnom, tako da
se, na primer, pomoću psihičkog stanja u datom slučaju
može re-dukovati na nulu.
Još čudnovatije je da ni vreme u principu ne deluje
prohibitivno, to jest čitanje u budućnost položene serije
karata pokazuje broj pogodaka koji prevazilazi čistu
verovatnoću. Verovatnoća Rineovih rezultata sa
vremenskim eksperimentom iznosi 1 :400.000, što znači
značajnu verovatnoću za postojanje faktora nezavisnog od
vremena. Rezultat vremenskog eksperimenta ukazuje
na psihičku relativnost vremena, pošto se radi ο opažajima
događaja koji još uopšte nisu nastupili. U takvim
slučajevima izgleda kao da je isključen faktor vremena, i
to pomoću neke psihičke funkcije ili bolje pomoću
psihičkog stanja koje može da eliminiše i faktor prostora.
Ako već kod eksperimenta sa prostorom moramo da
zaključimo da se energija ne smanjuje sa distancom, onda
je kod vremenskog eksperimenta potpuno nemoguće
uopšte i pomisliti na bilo kakav energetski odnos između
opažanja i budućeg događaja. Čovek stoga mora unapred
da odustane od svih energetskih objašnjenja, što znači da
se događaji ove vrste ne mogu posmatrati sa
Μ Rhine, The Reach of the Mind, p. 49. 85 Rhine and Humphrey A
Transoceanic ESP Experiment, p. 52.
60
28 Ne mešati sa terminom »prenos« (»transfer«) u psi-
hologiji neuroza, koji označava projekciju srodničkog odnosa.
29 Kamerer (Kammerer) se bavio pitanjem »protivdej-
stva sledećeg stanja na prethodno«, ali ne baš ubedljivo.
Pomoću Rineovih eksperimenata suočeni smo sa
činjenicom da ima događaja koji su eksperimentalno, tj. u
ovom slučaju smisaono međusobno povezani a da se pri
tom nije moglo dokazati da je ovaj odnos kauzalan, budući
da »prenos« (»transfer«) ne pokazuje nikakva poznata
energetska svojstva. Zbog toga postoji osnovana sumnja
da li se uopšte radi ο »prenosu«.28 Naime, ovako nešto vre-
menski eksperimenti principijelno isključuju, pošto bi bilo
apsurdno pretpostaviti da se još nepostojeće, činjenično
stanje koje treba da nastane tek u budućnosti, može kao
energetski fenomen preneti na sadašnji prijemnik.28
Naprotiv, izgleda da se objašnjenje s jedne strane uklapa u
našu kritiku pojma prostora i vremena, a s druge se
postavlja kod tumačenja nesvesnog. Kao što je već rečeno,
nemoguće je današnjim sredstvima extra sensory
perception, to jest smisaone koincidencije objasniti kao
energetski fenomen. Time se odbacuje i kauzalno
objašnjenje, pošto se »dejstvo« ne može drugačije shvatiti
do kao energetski fenomen. Stoga se ne radi ο uzroku i
efektu, već ο podudaranju u vremenu, nekoj
vrsti istovreme-nosti. Zbog oznake istovremenosti odabrao
sam izraz sinhronicitet, da bih time označio hipotetični
faktor objašnjenja, koji se ravnomerno suprotstavlja
kau-zalnosti. U mome članku »Duh psihologije« (Der Geist
der Psychologie — Eranos Jahrbuch XIV, 1946) predstavio
sam sinhronicitet kao psihički uslovljenu relativnost od
vremena i prostora. U Rineovim eksperimentima vreme i
prostor ponašaju se donekle »elastično« naspram psihe,
pošto se na izgled proizvoljno mogu redukovati. Kod
prostornog poretka u eksperimentu se prostor, a kod
vremenskog vreme,
62
proces promene, koji inače prati terapijski postupak, prvi
put uzeo ispravan tok. Suštinske promene stava znače
psihičku obnovu, koja je skoro po pravilu u snovima i
fantazijama praćena simbolima ponovnog rađanja.
Skarabej je klasični simbol ponovnog rođenja. Prema
izlaganju staroegipatske knjige Am-Tuat mrtvi bog sunca
se na sedmoj postaji pretvara u kepera, skarabej, i kao
takav na dvanaestoj postaji stupa u brod koji podmlađeno
sunce izvodi na jutarnje nebo. U ovom slučaju jedina
teškoća se sastoji u tome što se kod obrazovanih teško sa
sigurnošću mogu isključiti kriptomnezije (iako simbol nije
bio poznat mojoj pacijentkinji). Uz put prime-ćeno
psihološko iskustvo se stalno sudara sa ovakvim
slučajevima34 u kojima se pojava paralelnih simbola ne
može objasniti bez hipoteze ο kolektivno ne-svesnom.
Slučajevi smisaonih koincidencija — koje treba
razlikovati od grupa slučajnosti — izgleda da počivaju
na arhetipskoj osnovi. Bar svi slučajevi iz mog iskustva —
a njih je veliki broj — ukazuju na ovu karakterističnu
oznaku. Sta to treba da znači već sam maločas
pomenuo.35 Iako će svako ko ima nekog iskustva na ovom
području bez teškoća prepoznati arhetipski karakter u
ovakvim događajima, ipak se psihički uslovi Rineovih
eksperimenata ne mogu bez daljnjega dovesti u vezu sa
ovim, pošto konstelacija arhetipa nije odmah vidljiva. Pri
tom se ne radi ο takvim emocionalnim situacijama kao u
mojim pri-merima. Ipak odmah treba ukazati na to da kod
Ri-nea u prošeku prva serija pokušaja daje najbolje re-
zultate, koji potom brzo opadaju. Ali ako se uspe da se
probudi novo interesovanje za (inače dosadan)
eksperimenat, ponovo se poboljšavaju rezultati. Iz
63
predočavaju oba moja primera na različit način. U slučaju
skarabeja jedno-vremenost je neposredno evidentna, nasuprot
tome u drugom ne. Doduše jato ptica pobuđuje nejasnu brigu,
koja se, međutim, može objasniti kauzalno. Zena mog pacijenta
prethodno svakako nije bila svesna zebnje koja se dala
uporediti sa mojom zabrinutošću, pošto simptomi (bolovi u
vratu) nisu bili takve prirode da laik odmah pomisli na najgore.
Međutim, nesvesno često zna više od svesti, zbog čega mi
izgleda moguće da je kod ove žene nesvesno već nagovešta-valo
opasnost. Ovo se, svakako, ne može dokazati, ali ipak postoji
takva mogućnost ili čak verovatnoća. Dakle, ako isključimo
svesni psihički sadržaj, kao, recimo, predstavu ο smrtnoj
opasnosti, onda u ovom slučaju postoji evidentna
istovremenost jata ptica, u svom tradicionalnom značenju, sa
muževljevom smrću. Psihičko stanje izgleda, kada ga
sagledamo sa doduše mogućeg, ali nedokazivog uzbuđenja
nesvesnog, zavisno od spoljnih zbivanja. Psiha žene je ipak
obuhvaćena utoliko što se jato ptica spustilo na njenu kuću i
što je ona to posmatrala. Zbog ovoga i meni se čini verovatnim
da su njena nesvesna područja bila
JO Jung. Odabrana dfla III
145
64
1918. godine bavio sam se orfičarima a posebno sa
orfičkim fragmentom kod Maiala (Maiala) u kome se
primordijalna svetlost »trojstveno« označava kao metis,
fanes i ericepens. Pri tom sam uporno čitao Ήρικαπαιος·
umesto Ήρικεπαΐος-, kao što je bilo u tekstu. (Doduše,
sreću se obe vrste izgovora). Ova omaška se zatim
fiksirala kao paramnezija, i ovog naziva sam se uvek sećao
samo kao Ήρικα-παϋος- da bi tek trideset godina kasnije
otkrio da u tekstu kod Maiala piše Ήριχεπαίος-. Upravo u
ovo vreme jedna od mojih pacijentkinja, koju tada nisam
sreo već četiri nedelje i koja uopšte ni na koji način nije
imala uvida u moja proučavanja, usnila je san u kome joj
je neki nepoznati čovek pružio list na kome je bila
ispisana »latinska« himna posvećena bogu Ericipeusu.
Pacijentkinja je mogla da napiše ovu himnu. Jezik ove bio
je čudnovata meša-vina latinskog, francuskog i
italijanskog. Dama je raspolagala elementarnim školskim
znanjem latinskog, nešto više je znala italijanski a tečno je
govorila francuski. Ime Ericipeus bilo joj je potpuno ne-
poznato — razumljivo, pošto nije imala klasično
obrazovanje. Naša mesta stanovanja su međusobno
udaljena oko 90 kilometara, a već mesec dana uopšte se
nismo sretali. Vredno napomene je varijacija imena, to
jest »omaška pri čitanju« upravo kod samoglasnika koji
sam i ja pogrešno pročitao, i to a umesto e; samo njeno
nesvesno je pogrešilo u drugom smeru čitajući i
umesto e. Stoga pretpostavljam da je ono nesvesno
»pročitala« ne moju grešku, već tekst u kome se sreće
latinska transkripcija Ericepaeus, pri čemu joj je prividno
samo smetala moja greška pri čitanju.
Sinhronistički događaji počivaju na jednovre-menosti
različitih psihičkih stanja. Jedno je normalno, verovatno
(tj. kauzalno zadovoljavajuće objašnjivo) a drugo je ono
koje se ne može kauzalno izvesti iz prvog, naime kritički
doživljaj. U slučaju iznenadne smrti ovo drugo se ne može
neposredno prepoznati kao extra-sensory perception
(ESP), već se kao takvo može verifikovati tek naknadno.
Ali i u slučaju ska-rabeja je neposredno doživljeno
psihičko stanje ili psihička slika, koje se od snene slike
razlikuje samo time što se može neposredno verifikovati.
U slučaju jata ptica radi se kod žene ο nesvesnoj alteraciji,
odnosno zabrinutosti, koju sam ja svakako svesno
do-živeo i koja me je navela da pacijenta pošaljem kar-
diologu. U svim ovim slučajevima, bez obzira da li se radi
ο prostornim ili vremenskim ESP, postoji jed-novremenost
normalnog ili uobičajenog stanja sa jednim kauzalno
neizvodljivim drugačijim stanjem ili događajem čija se
objektivnost obično može veri-fikovati tek naknadno. Ova
se definicija mora imati na umu naročito onda kada
dolaze u obzir budući događaji. Naime oni evidentno
nisu sinkroni, ali su sin-hronistički, pošto se doživljavaju
kao sadašnje psihičke slike, kao da se već desio objektivni
događaj Neočekivani sadržaj, koji se neposredno ili
posredno odnosi na objektivni spoljni događaj, koincidira
sa uobičajenim psihičkim stanjem: ovu pojavu nazivam
sinhronicitet i mišljenja sam da se radi ο jednoj te istoj
kategoriji događaja, iako njihova objektivnost izgleda
odvojena od moje svesti u prostoru ili u vremenu. Ovo
gledište potvrđuju Rineovi rezultati, ukoliko ni prostor ni
vreme, bar u principu, ne uplivišu na sinhronicitet.
Prostor i vreme, razumljive koordinate tela koje se kreće,
su u osnovi jedno te isto, i zbog toga se govori ο
»vremenskim prostranstvima-, a već Filo Judeus (Philo
Judaeus) kaže: » διάστημα τής του κόσμου κινήσεως έστιν ό
χρόνος.β38 Prostorni sinhronicitet može se isto tako shvatiti
kao opažanje u vremenu, ali značajno je da se vremensko
ne može tako lako shvatiti kao prostorno, jer ne možemo
predstaviti prostor u kome bi već objektivno postojali
budući događaji, koji bi se redukcijom ove prostorne
distance mogli doživeti kao sadašnji. Budući da, shodno
iskustvu u izvesnim okolnostima, izgleda kao da su vreme
i prostor redukovani približno na nulu, onda tu otpada i
kauzalnost, pošto je ova skopčana sa postojanjem
prostora i vremena i sa te-lesnim promenama, jer i postoji
samo u uzastopnosti uzroka i dejstva. Ovo je razlog što se
fenomen sin-hroniciteta principijelno ne može dovesti u
vezu ni sa jednom kauzalnom predstavom. Zbog toga se
spajanje smisaono koincidirajućih faktora nužnim nači-
nom mora zamisliti kao akauzalno.
Ovde svakako padamo u iskušenje da, u nedostatku
ustanovljivog, pretpostavimo transcendentalni uzrok.
»Uzrok«, međutim, može biti samo veličina
88 »Rasprostiranje nebeskog kretanja je vreme« (Philo
Alexandrinus, De opificio mundi, 26, I, p. 8).
koja se može utvrditi. »Transcendentalni« uzrok je, naime,
contradictio in adiecto utoliko što se nešto
transcendentalno već per definitionem uopšte ne može
utvrditi. Ako se ne želi rizik pretpostavke akau-zalnosti,
onda ne preostaje ništa drugo do da se sin-hronistički
fenomeni oglase čistim slučajnostima, čime se protivureči
Rineovim ESP rezultatima i drugim osvedočenim
činjenicama. Ili ako smo prinuđeni da naša razmatranja
postavimo u stilu prethodnih a da principe našeg
objašnjenja sveta podvrgnemo kritici, i to u tom smislu da
su prostor i vreme u određenom sistemu konstante samo
onda kada se mere nezavisno od psihičkih stanja. Ovo je
po pravilu slučaj kod prirodnonaučnog eksperimenta. Ali
ako se zbivanje posmatra bez eksperimentalnih ograniče-
nja, onda kod posmatrača može naići izvesno emocionalno
stanje, koje prostor i vreme menja u smislu kontrakcije.
Svako emocionalno stanje uzrokuje promenu svesti koju
je Zane (P. Janet) označio kao abaissement du niveau
mental«, to jest dolazi do izvesnog sužen ja svesti, što je
posebno u stanjima teških afekata uočljivo čak i laiku.
Tonus nesvesnog se donekle povišava, zbog čega lako
dolazi do nagiba od nesvesnog ka svesti. Na taj način
svest zapada pod uticaj nesvesnih instinktivnih podsticaja
i sadržaja. Sadržaji su, po pravilu, kompleksi koji u
krajnjoj liniji počivaju na arhetipovima, to jest na
»instinctual pattern«. Pored ovog u nesvesnom se nalaze i
subli-minalna opažanja (a isto tako zaboravljene, to jest
trenutne ili uopšte reprodukciji nepristupačne slike
sećanja). Među subliminalnim sadržajima su opažanja
koja treba razlikovati od onog što bih rado označio kao
nerazjašnjivo »znanje« ili »prisustvo«. Dok se opažanja
mogu dovesti u vezu sa mogućim ili vero-vatnim
podpragovnim čulnim razdraženjima, »znanje« ili
»prisustvo« nesvesnih slika ili nema poznatu osnovu, ili
postoje uočljive kauzalne veze sa izvesnim, već prethodno
postojećim (često arhetipskim) sadržajima. Ove slike,
međutim, svejedno da li se temelje na postojećoj osnovi ili
ne, nalaze se u analognoj, tj. ekvivalentnoj, smisaonoj vezi
prema objektivnim događajima, koji sa njima nemaju
nikakvu poznatu, pa čak ni zamislivu kauzalnu
vezu. Kako, na primer, može neki prostorno ili vremenski
udaljen događaj da podstakne nastojanja odgovarajuće
psihičke slike, kada se za ovo ne može čak ni zamisliti
neophodni energetski prenosni proces? Ma kako ovo
izgledalo nerazumljivo, ipak je čovek najzad prinuđen da
pretpostavi da u nesvesnom postoji nešto kao apriorno
znanje ili bolje »prisustvo« događaja, koje je lišeno svake
kauzalne osnove. U svakom slučaju naš pojam
kauzalnosti pokazao se nepodobnim za objašnjenje
činjenica.
U ovako zamršenom stanju stvari isplati se re-
kapitulirati gore pomenuti argumenat, što se svakako
najbolje može učiniti na temelju naših primera. Kod
Rineovog eksperimenta načinio sam pretpostavku da,
zbog napetosti iščekivanja, to jest emocionalnog stanja
i.o., već ranije postojeća, korektna ali nesvesna slika
rezultata osposobljava svest da pruži više od samo
verovatnog broja pogodaka. San ο skarabeju je svesna
predstava, koja proističe iz nesvesno već postojeće slike
koja će nastati sledećeg dana, naime kroz prepričavanje
sna i dolazak insekta na prozor. Zena mog umrlog
pacijenta posedovala je nesvesno znanje ο predstojećem
smrtnom slučaju. Jato ptica evociralo je odgovarajuće
slike sećanja a time i njen strah. Isto tako je skoro
istovremeni san ο nasilnoj smrti prijatelja proistekao iz
već postojećeg nesvesnog znanja.
U svim ovim i sličnim slučajevima izgleda kao da je
prisutno neko a priori postojeće, kauzalno neobjašnjivo
znanje o, u dotično vreme, neznanom činjeničnom stanju.
Fenomen sinhroniciteta dakle sastoji se od dva faktora:
1. Nesvesna slika dolazi direktno (verbalno) ili
indirektno (simbolizovano ili naznačeno) u svest kao san,
dosećanje ili slutnja. 2. Sa ovim sadržajem koincidira
objektivno činjenično stanje. Covek se podjednako može
čuditi i jednom i drugom. Kako se ostvaruje nesvesna
slika, ili kako koincidencija? Ja razumem isuviše dobro
zašto se ulaže toliki trud da se činjeničnost ovakvih stvari
podvrgne sumnji. Ovde bih samo nabacio pitanje. Da
pružim i odgovor, usudiću se tek tokom kasnijeg
ispitivanja.
S obzirom na ulogu koju igra afekat kod ostvarivanja
sinhronističkih događaja, želeo bih da napomenem da ovo
uopšte nije nova ideja, već da su je jasno sagledali već
Avicena i Albertus Magnus. Magnus kaže: »U šestoj knjizi
Avicenine Naturalia našao sam (u odnosu na magiju)
očigledno izlaganje ο tome da se u čovekovoj duši nalazi
izvesna snaga (virtus) da menja stvari i da su ovoj sili
podređene druge stvari; i to onda kada je gurnuta u
eksces ljubavi ili mržnje ili nečega sličnog (quando ipsa
fertur in magnum amoris excessum aut odii aut alicuius
ta-lium). Dakle, kada čovekova duša zapadne u veliki
eksces bilo koje strasti, onda se eksperimentalno može
zaključiti da ovaj (eksces) stvari (magično) povezuje i ove
menja u onom smislu za kojim stremi eksces (fertur in
grandem excessum alicuius passionis invenitur
experimento manifesto quod ipse ligat res et alterat ad
idem quod desiderat et diu non credidi illud) a ja dugo
nisam verovao (!), ali pošto sam pročitao nigromantičke
knjige i one ο magijskim znacima (imaginum) kao i
magiju, našao sam da je (stvarno) emocionalnost (affectio)
čovekove duše glavni izvor svih stvari, bilo da ove zbog
svoje velike emocije menjaju svoje telo i druge stvari,
čemu ove teže, ili da su im zbog njihove plemenitosti
podređene druge, niže stvari, ili bilo da sa ovakvim
afektom, koji prevazilazi sve granice, paralelno protiče
pogodni zvezdani čas ili astrološka situacija ili kakva dru-
66
ga snaga tako da mi (zbog toga) verujemo da je (ono), što
čini ovu snagu proizišlo iz duše (cum tali affectio-ne
exterminata concurrat hora conveniens aut ordo coelestis
aut alia virtus, quae quodvis faciet, illud re-putavimus
tunc animum facere) . . . Dakle onaj ko želi da sazna
tajnu ο ovome da sve ovo proizvede i razreši, taj mora da
zna da svako na sve može upli-visati magično samo ako
zapadne u veliki eksces . . . i to mora učiniti upravo u
onom času u kome ga je spopao onaj eksces a da sa
stvarima čini ono što mu propisuje duša. Tada je duša.
naime, toliko pohlepna za stvari koje hoće da učini tako
da se sa svoje strane dokopava značajnijeg i
boljeg zvezdanog časa, koji vlada i nad stvarima a koji
bolje odgovara i onoj, na-menjenoj stvari . . . I tako je
duša ta koja stvar intenzivno traži, koja čini stvari
dejstvenijim i sličnijim (onome) što proističe . . . Na sličan
način, naime, funkcioniše obnavljanje svega onog što
duša intenzivno priželjkuje. Naime, sve ono što čini sa
određenim ciljem ima pokretačku snagu i dejstvo na ono
za čim čezne duša« itd."
Ovaj tekst jasno pokazuje da su sinhronistička
(»magična«) zbivanja smatrana zavisnim od afekta.
Naravno da Albertus Magnus, shodno duhu njegovog
vremena, ovo objašnjava pomoću pretpostavke magijske
mogućnosti duše, ne uzimajući u obzir da je psihički
proces isto toliko »određen« kao i koinci-dentna predstava,
koja anticipira fizičko, spoljno zbivanje. Koincidentna
predstava proističe iz nesvesnog i stoga spada u
»cogitationes quae sunt a nobis independentes« a koje,
kako smatra Arnold Gelinks {Arnold Geulincx), potiču od
Boga i ne nastaju iz sopstvenog mišljenja.40 Takođe i Gete,
u odnosu na sinhronističke događaje, misli na »magičan«
način. Tako on kaže u Razgovorima sa Ekermanom: »Mi
svi u sebi imamo nešto od električnih i magnetskih sila i
kao magnet upražnjavamo privlačnu ili odbojnu silu, u
zavisnosti od toga da li dolazimo u dodir sa istovetnim ili
različitim.«41
Posle ovog opšteg razmatranja vratimo se našem
problemu empirijskih osnova sinhroniciteta! Dobavljanje
iskustvenog materijala koji omogućuje dovoljno sigurne
zaključke, formira u prvom redu pitanje čije rešenje, na
žalost, nije lako. Ako čovek želi da pokuša da proširi
osnovu prirodnih znanja, onda se mora odlučiti na
najopskurniji ugao i skupiti hrabrost da se obrecne na
predubeđenja našeg sadašnjeg pogleda na svet. Kada je
Galilej pomoću svog durbina otkrio Jupiterove mesece,
39 De mirabilibus mundi, knjiga ciriške centralne biblio-
teke, nedatirana.
40 Metaphysica vera, pars III. secunda scientia, p. 187.
41 P. 359.
68
iscrpno opisane u tekstu i odgovarajućim komentarima.
Ali postoji i zapadna metoda, poreklom iz antike,46 koja
uglavnom počiva na
« Vidi dalje.
4· Ovu oznaku sam prvi put objavio u m ojoj besedi u spom en
Riharda Vilhelma (Richard Wilhelm, 10. maj 1930. u Minhenu). Govor
je objavljen u drugom i sledećim izdanjima Das Geheimnis der
Goldenen Blüte (1929. izdato zajedno sa Vilhelmom). Tamo stoji
ovako, p. XI: »Nauka I Cinga ne počiva na kauzalnom principu, već na
do sada hezimenom — pošto se kod nas ne sreće — principu, koji sam
ja ogledimice označio kao sinhronisfićkt princip." (Ges. Werke XIII).
4' Upućujem na Richard Wilhelm. I Ging, das Buch der
Wandlungen.
48 Već se pominje u Liber etymologiarum, Isidor von Sevilla. Lib
kuglica.
*· Najbolji prikaz kod Robert Fludd (1574—1637). De arte
geomantica. Videti i: A History of Magic and Experimental Science, II, p.
110.
upoznavanje karaktera nešto krajnje subjektivno, pošto
na području karakterologije ne postoje nesumnjive,
pouzdane, merljive ili brojive oznake; zamerka koja se, kao
što je poznato, upućuje i grafologiji, iako je njena primena
praktički opšte priznata.
Ova kritika i odsustvo sigurnih kriterij uma za
utvrđivanje karakternih svojstava daju povoda mišljenju
da su smisaona koincidencija horoskopske strukture i
karaktera neupotrebljivi u svrhu ο kojoj je ovde reč. Stoga,
ako se želi da se astrologija koristi kao iskaz ο akauzalnim
spojevima događaja, onda se na mesto nesigurne
dijagnostike karaktera mora postaviti određeno i
nesumnjivo činjenično stanje. Jedno ovakvo je, na primer,
bračna veza između dve osobe.5'
Mitološko i tradicionalno astrološko i alhemi-stičko
slaganje je odvajkada coiunctio Soliš ( Ο ) i Lunae ( ([ ),
ljubavni odnos Marsa ( a" ) sa Venerom ( 9 ), kao i odnosi
ovih sazvežđa prema ascendentima odnosno
descendentima. Ovaj drugi odnos mora se uzeti u obzir,
pošto je ascendentna osa od davnina važila kao posebno
važna za bivstvo ličnosti.5-1 Zbog toga treba ispitati da li
se u horoskopima oženjenih i udatih sreće veći broj
koincidentnih Θ — C iU o*— — $ aspekata nego kod
neženjenih i neudatih.5* Za
51 Dalja jednoznačna činjenična stanja bila bi ubistvo i
samoubistvo. Ο ovome postoje statistike kod v. Kloeckler (Astrologie als
Erfahrungswissenschaft), kojima na žalost nedostaju poređenja sa
normalnim prosečnim vrednostima, tako da su neupotrebljive za naše
svrhe. Nasuprot njemu Paul Flambart (Preuves et bases de
l'astrologie sctentijHque, p. 79) je grafički predstavio statistiku ο tački
rađanja duhovno nadarenih ljudi (123 lica). Sreće se jasna učestalost
na uglovima vazdušnog trigona (X, ssa ). Ovaj rezultat je potvrđen
preko daljih 300 slučajeva.
51 Ovde jedva da bi zadržao smešak više ili manje ru-tinirani
69
nebeskih tela i logaritamske tablice pomoću kojih se može
izračunati horoskop.
Metoda, adekvatna suštini slučajnosti je, kao što
pokazuju tri pomenute mantičke procedure,
metoda brojanja. Odvajkada su se ljudi koristili brojevima
da bi utvrdili smisaone, to jest shvatljive koincidencije.
Broj je nešto posebno, čak se može reći i nešto
tajanstveno. Čovek nikada nije uspeo da sasvim savlada
numinozni nimbus broja. Ako se, tako kaže udžbenik
matematike, u grupi predmeta svakom pojedinom oduzmu
sva njihova svojstva, ipak na kraju preostaje određeni broj
istih, zbog čega se broju pridaje karakter prividno
neprocenjive veličine. (Ovde ne razmatram logiku
matematičkih argumenata, već samo njenu psihologiju!).
Niz celih brojeva je nešto neočekivano više od postupnog
redan ja identičnih jedinica — on u sebi sadrži celu
matematiku i sve ono što će se još otkriti u njoj. Broj je
stoga nesa-glediva veličina, tako da sigurno nije slučaj što
je upravo brojanje adekvatna metoda za tretiranje slu-
čajnosti. Iako ne bih želeo da se pravim kadrim da bilo šta
doprinesem u rasvetrjavanju unutrašnje povezanosti dva
predmeta, koji izgledaju toliko nemer-ljivi kao
sinhronicitet i broj, ipak ne mogu a da ne naglasim da nije
samo odvajkada broj i brojanje dovođeno u vezu sa
sinhronicitetom, već da oboje pose-duju numinoznost i
tajanstvenost kao zajedničko svojstvo. Broj je oduvek
služio za obeležavanje nu-minoznog objekta, i svi brojevi
od jedan do devet su »sveti«, isto tako se i 10, 12, 13, 14,
28, 32 i 40 ističu svojim posebnim značenjem.
Najelementarnije
70
nesvesno koristi broj kao faktor reda.
Β. PRETHODNICE IDEJE SINHRONICITETA
72
istoku, ka istom cilju i sa delom identičnim formiranjem
pojmova.5*
U kineskoj filozofiji od davnina postoji centralni
pojam, čiju su oznaku Tao jezuiti preveli sa »Bog«. Ovo je,
međutim, tačno samo u zapadnom smislu. Drugačiji
prevod, kao proviđenje i slično samo su pomagala za
nuždu. R. Vilhelm (Wilhelm) je na genijalni način Tao
protumačio kao smisao." Pojam Tao vlada nad celokupnim
mišljenjem i pogledom na svet Kine. Ovu ulogu igra kod
nas kauzalnost, ali ona je ovo dostigla tek tokom dva
poslednja stoleća, zahvaljujući nivelisanom uticaju
statističke metode s jedne i besprimernom uspehu
prirodnih nauka s druge strane, pri čemu je izgubljena
metafizički zasnovana slika sveta.
Ο Tao Lao-Ce daje sledeći opis u čuvenom Tao Te
King:
73
On je opušten A ipak zna da planira. Nebeska mreža je tako
velika, tako velika. Širokih okaca a ipak ništa ne gubi
«° Wilhelm, L c, S. 19.
мDschuang Dsi, Das wahre Buch vom südlichen Blu tenland. Buch II, S.
14. « Buch II, S. 13. « Buch II, S. 17 kao ishodnu tačku »stanje u
kome još nije započelo postojanje stvari. Time je, u stvari,
dostignuta krajnja tačka, preko koje se ne može preći.
Najbliža pretpostavka bila je da, doduše, ima stvari, ali da
još nije započela njihova deljivost. Sledeća pretpostavka
bila je da doduše u izvesnom smislu postoje izdvojenosti,
ali još nije započelo potvrđivanje i odricanje. Kroz razvitak
potvrđivanja i odricanja bledi smisao (Tao).«*4 »Spoljnje
slušanje ne srne prodreti dublje od uva; razum ne srne da
zaželi nekakvo van-redno postojanje, inače će duša postati
prazna i u sebe upiti svet. A smisao (Tao) je ono što oseća
ovu prazninu.« Ko ima uvida, kaže Cang-Ce, taj »koristi
svoje unutrašnje oko, svoje unutrašnje uvo da prodre u
stvari i nije mu potrebna umna spoznaja.«*5 Ovim se
očigledno ukazuje na apsolutno znanje nesvesnog, to jest
na mikrokosmičko postojanje makrokosmič-kih događaja.
Ovaj taoistički pogled je tipičan za kinesko mišljenje
uopšte. Ono je, ako je ikako moguće, celomto, kako ističe
Granet (Granet), izvanredni poznavalac kineske
psihologije.1'* Ova svojstvenost može se zapaziti i u
običnom razgovoru sa Kinezima — nama na izgled
jednostavno, precizno pitanje ο nekoj pojedinosti daje
povoda kineskom misliocu za neočekivano obuhvatan
odgovor, upravo tako kao da se od njega tražio vlat trave
— on kao odgovor pruža čitavu livadu. Za nas pojedinosti
vrede za sebe; istočnjačkom duhu uvek dopunjuju
celokupnu sliku. U ovoj celovitosti su obuhvaćene, kao u
primitivnoj ili u našoj (delom još postojećoj)
srednjovekovnoj, pred-naučnoj psihologiji i stvari čiju vezu
sa ostalima možemo shvatiti samo još kao »slučajnu«, to
jest kao koincidenciju, čiji smisao izgleda arbitraran. Tu
spada i srednjovekovno prirodnofilozofsko učenje corre-
74
lici samo božanstvo.'0 Isto tako su kod Plotino, poje-
dinačne duše, koje potiču iz jedne svetske duše, sim-
patične ili antipatične u međusobnom odnosu, pri Čemu
udaljenost ne igra nikakvu ulogu.71 Slični pogledi sreću se
ponova kod Pika dela Mirandola (Pico della Mirandola):
»Est enim primum ea in rebus unitas, qua unumquodque
sibi est unum sibique constat atque cohaeret. Est ea
secundo, per quam altera alteri creatura unitur, et per
quam demum omnes mundi partes unus sunt mundus.
Tertia atque omnium principalissima est, qua totum
universum cum suo opifice quasi exercitus cum suo duce
est unurn.«" Pod trostrukim jedinstvom Piko
podrazu-meva nešto prosto, koje shodno trini tetu ima
trostruki aspekt (unitas ita ternario distincta, ut ab
unitatis simplicitate non discedat). Za njega je svet
takoreći jedno biće, vidljivi Bog, u kome je prirodno od po-
četka sve sređeno tako kako odgovara delovima živog
organizma. Svet izgleda kao corpus mysticum Boga, kao
što je crkva ono što je Hristos, ili ono što je u
disciplinovanoj vojsci mač u ruci glavnokomanduju-ćeg.
Poredak svih stvari po Božjoj volji je gledište koje
kauzalnosti ostavlja vrlo skroman prostor. Kao što u
živom telu različiti delovi istovremeno funkcio-nišu sa
smisaonim skladom, tako su i događaji u svetu u
međusobnoj smisaonoj vezi, koja se i.e može izvesti iz
imanentne kauzalnosti. Uzrok ovog je što u jednom kao i
u drugom slučaju ponašanje delova zavisi od njima
nadređenog centralnog vodstva.
U svome traktatu De hominis dignitate Piko kaže:
168
«Nascenti homini omnifaria semina, et omni
169
predstavlja celinu, Hipokratovo ούλομελΐη, naime mi
77
Iz ove duhovne pozadine ističe se Gotfrid Vil-helm
Lajbnic (Gottfried Wilhelm Leibniz (1646— 1716) sa
svojom idejom prestabilirane harmonije, naime
apsolutnog sinhronizma psihičkih i fizičkih događaja. Ovo
učenje našlo je odjeka u »psihofizičkom paralelizmu«.
Prestabilirana harmonija kao i ranije pomenuta
Sopenhauerova ideja ο jedinstvu primae causae izazvane
jednovremenosti i srodnosti kauzalno ne neposredno
vezanih događaja, u osnovi uzev nisu ništa drugo do
ponavljanje peripatetičkog gledišta, svakako sa
modernijim determinističkim obrazloženjem u
Sopenhauerovom slučaju i delimičnoj zameni kauzalnosti
pomoću precediranog reda u Lajbnicovom. Za njega je Bog
tvorac reda. Tako on poredi dušu i telo sa
dva sinhronizovana časoimika;tnrt
negodovanjem priznati da. ako je broj samo produkt našeg duha, onda
i prostor ima realnost izvan našeg duha.« »Leopold Kronecker, Über
den Zahlbeprift", Werke, ΠΙ/1, p. 252). Isto tako Hermann Weyl shvata
broj kao produkt uma (Wissenschaft als Symbolische Konstruktion des
Menschen, S. 375). Nasuprot tome, Markus Fierz (Zur -physikalischen Er-
kenntnis) više naginje platonskim idejama.
12«
179
80
naturae, već ο smisaonoj koincidenciji jednog apsolutno
prirodnog produkta sa (od toga nezavisnom) ljudskom
predstavom. To je ono što snovi očigledno iskazuju1"
pokušavajući da pomoću ponavljanja ovo približe svesti.
82
ili je to preegzistentna psiha koja uređuje materiju. U
prvom slučaju ne može se videti kako heroijski stvaraju
psihičke procese a u drugom kako nematerijalna psiha
stavlja u pokret materiju. Nije neophodno misliti na
Lajbnicovu harmonia praestabilita, koja bi, naime, bila
apsolutna i koja bi morala da se ispolji u opštoj
correspondentia i sympathia, nešto slično kao
Sopenhauerova smisaona koincidencija vremenskih tački
koje leže na istom stepenu širine. Sinhronicitet poseduje
svojstva koja eventualno dolaze u obzir za razjašnjavanje
problema duša-telo. Pre svega to je činjenica bezuzročnog
poretka ili, bolje, smisaone sređenosti koja može baciti
svetio na psihofizički paralelizam. Činjenica »apsolutnog
znanja«, poznavanja koje nije posredovano čulnim orga-
nima i koje odlikuje sinhronistički fenomen, podupire
pretpostavku, odnosno izražava postojanje jednog po sebi
postojećeg smisla. Ovaj oblik postojanja može biti
samo transcendentalan, pošto se on, kako to dokazuje
poznavanje budućih ili prostorno udaljenih događaja,
nalazi u psihički relativnom prostoru i odgovarajućem
vremenu, to jest u neprikazivom pro-storno-vremenskom
kontinuumu.
Verovatno bi se isplatilo sa ovog ugla bliže razmotriti
ona iskustva koja čine verovatnim postojanje psihičkih
procesa u, prema svim mišljenjima, nesve-snom stanju.
Ovde najpre mislim na čudnovata zapažanja načinjena
kod dubokih sinkopa posle akutnih ozleda mozga.
Suprotno svim očekivanjima teška ozleda glave nema uvek
za posledicu odgovarajuću besvest. Spoljnem posmatraču
ozleđeni izgleda ravnodušan, paralisan, »izgubljen« i bez
svesti. Međutim, subjektivno svest ni u kom slučaju nije
ugašena. Čulna komunikacija sa spoljnim svetom je do-
duše u velikoj meri ograničena, ali ne uvek potpuno
prekinuta, iako, na primer, borbena buka ustupa mesto
»svečanoj« tišini. U ovom stanju nastupa vrlo jasno i
ubedljivo osećanje slobodnog lebdenja i halucinacija,
budući da ranjeniku izgleda da se sa mesta na kome je
ranjen podiže u vazduh. Ako je stajao podiže se stojeći,
onaj ko je ležao ležeći, ako je sedeo
184
setiti tokom neodređeno dugog vremena. Sledeće što joj je
došlo u svest bilo je da, bez osećanja sopstvenog tela i
njegovog položaja, gleda sa jedne tačke na tavanici i sve
opaža šta se zbiva ispod nje u sobi — videla je samu sebe
kako mrtvački bleda leži u postelji. Pored nje je stajala
bolničarka. U sobi je uzbuđeno šetao lekar a njoj je
izgledalo da je ovaj izgubio glavu i da zapravo ne zna šta
da radi. Njeni rođaci su se pojavili na vratima. U sobu su
ušli majka sa njenim mužem i uplašeno je gledali.
Pacijentkinja je mislila da je isuviše glupo št© oni misle da
ona već umire. Pri tom je znala da se iza nje nalazi
83
čudesan predeo, sličan parku, pun svetlucavih živahnih
boja a posebno smaragdno zelena poljana sa kratkom
travom, koja se prostirala na jednoj padini sve do vratnica
kroz koje se ulazilo u park. Bilo je pro-leće a mali šareni
cvetovi, kakve nikada do tada nije videla, bili su rasuti po
travi. Okolina se kupala u jarkom suncu a sve boje su bile
neopisivo sjajne. Padinu je s obe strane gušilo
tamnozeleno drveće. Poljana joj je izgledala kao proplanak
u prašumi, na koji još nije kročila ljudska noga. »Znala
sam da je ovde ulaz za onaj svet i da ću, ako se okrenem
da direktno sagledam sliku, pasti u iskušenje da prođem
kroz vratnice a samim tim i da se rastanem sa životom.«
Ovaj predeo nije stvarno videla pošto mu je bila okrenuta
leđima, ali ona ga je znala. Osećala je da je ništa ne bi
sprečilo da prođe kroz vratnice. Znala je samo da će se
vratiti svome telu i da neće umreti. Zbog toga lekarevo
uzbuđenje i zabrinutost njenih bliskih smatrala je glupim i
suvišnim.
Sledeće što se desilo bilo je da je u postelji došla sebi
iz nesvestice i videla bolničarku nagnutu nad njom.
Saznala je da je bila oko pola sata bez svesti. Sledećeg
dana, oko 15 sati posle ovog događaja, kada se već osećala
jačom, kritički je razmatrala lekarevo ponašanje za vreme
njene nesvestice, za koje je smatrala da je nekompetentno
i »histerično«. Bolničarka je, međutim, energično odbijala
kritiku tvrdeći da je pacijentkinja očigledno bila potpuno
bez svesti i da zbog toga nije mogla ništa da opazi od te
18
5
scene. Tek kada joj je opisala sve pojedinosti koje su se
odigrale za vreme nesvesti, bolničarka je morala da prizna
da je pacijentkinja događaje opazila onako kako su se
dešavali u stvarnosti.
U ovom slučaju moglo bi se posumnjati da se radilo ο
psihogenom sumračnom stanju, u kome je postojala
otcepljena polovina svesti. Međutim, pacijentkinja nikada
nije bila histerična, već je imala genuini srčani kolaps sa
sinkopom nastalom zbog anemije mozga, za što su govorili
svi spoljni i očigledno alarmantni znaci. Ona je stvarno
bila bez svesti i, shodno tome, psihički potpuno zamrla, u
svakom slučaju bez mogućnosti jasnog posmatranja i
istovremenog zaključivanja. Čudnovato da to nije bilo
neposredno doživljavanje situacije pomoću indirektnog,
nesvesnog posmatranja, već je celokupnu situaciju
videla odozgo, kao da su se »njene oči nalazile na
tavanici«, kako je opisala.
Nije lako objasniti kako se u stanju teškog kolapsa
mogu odigrati tako intenzivni psihički procesi, pristupačni
kasnijem sećanju, i kako su se mogli sa zatvorenim očima
opaziti stvarni događaji sa konkretnim pojedinostima.
Prema svim pretpostavkama očekivalo bi se da tako jasna
anemija mozga znatno otežava, odnosno sprečava
nastajanje upravo visoko-kompleksnih psihičkih zbivanja.
Sličan slučaj, u kome je, međutim, bilo znatno više
izražena ESP izneo je Okland Gedes (Sir Auckland
Geddes) u Royal Medical Society (27. februar 1927). Ovaj
pacijent je za vreme jednog kolapsnog stanja posmatrao
otcepljivanje integralne svesti od telesne svesti, pri čemu
se ova druga postepeno rastapala u svoje (organske)
komponente. Pacijent je imao verifikovanu ESP.124
Ovakva iskustva ukazuju na to da u stanjima
nesvesti, gde po svim ljudskim mišljenjima postoje sve
garancije za to da je onemogućena delatnost svesti a pre
svega čulna opažanja, protiv svih očekivanja može
postojati svest, predstave koje se^ mogu re
124 Up. izveštaj kod Tyrrell, The Personality o f Man, p. 197. Na p.
85
posmatranog, naime psiha, nešto poznato i spoznato. Ako
se najnoviji zaključci prirodnih nauka približuju
jedinstvenom pojmu bivstva, kome pogoduju aspekt
vremena i prostora s jedne i kauzalnosti i sinhroniciteta s
druge strane, onda tu nema ničega zajedničkog sa
materijalizmom. Naprotiv, izgleda da se ovde pokazuje
mogućnost da se eli-miniše neuporedivost između
posmatrača i posmatranog. Ako je to slučaj, onda bi iz
toga proisteklo jedinstvo bivstva, koje bi moralo biti
izraženo pomoću novog pojmovnog jezika, naime pomoću
»neutralnog jezika«, kako je to pogodno formulisao Pauli.
Prostor, vreme i kauzalnost, ova trijada klasične
fizičke slike sveta, bila bi pomoću faktora sinhroniciteta
dopunjena u tetradu, naime u quaternio koji bi
omogućavao sud celovitosti.
prostor
vreme
86
uspostavljanja izvesnog spoja između ta dva heterogena
pojma. Shodno tome složili smo se za sledeći quaternio:
neuništiva energija
88
mogu smatrati čistim slučajnostima, već se zbog
nedostatka kauzalnog objašnjenja moraju prihvatiti kao
poredak. Pri tom postoji, kao što je naglašeno, »nedo-
statak objašnjivosti« ne samo zbog činjenice da je
nepoznat uzrok već i zbog toga što takvo objašnjenje nije
zamislivo sa našim sredstvima razumevanja. Ovaj slučaj
se javlja onda kada prostor i vreme izgube svoj smisao,
odnosno postanu relativni, pošto se u ovim uslovima više
ne može utvrditi pa čak ni zamisliti kauzalnost koja za
svoje postojanje pretpostavlja prostor i vreme.
Iz ovog razloga izgleda mi neophodno da se pored
prostora, vremena i kauzalnosti uvede još jedna
kategorija koja ne omogućuje samo karakterizaciju
fenomena sinhroniciteta kao posebnu klasu prirodnih
događaja, već i kontigente shvata kao s jedne strane nešto
opšte, odvajkada postojeće a s druge kao zbir mnogih, u
vremenu odigranih, individualnih stvaralačkih činova.
PRAKTIČNA UPOTREBIVOST ANALIZE SNOVA
90
zdrobljenih dnevnih ostataka. Ako bi bilo tako, onda ne bi
postojao čak ni razlog izvinjenja za diskusiju ο
upotrebljivosti analize snova. Ovu temu možemo tretirati
samo na osnovu prihvatanja postojanja nesvesnog, pošto
postavljena svrha analize snova nije nekakva misaona
vežba, već nalaženje i privođenje u svest do tada
nesvesnih sadržaja, koji se smatraju značajnim za
objašnjenje ili lečenje neuroze. Onome kome hipoteza
izgleda neprihvatljiva, za njega i ne postoji pitanje
upotrebivosti analize snova.
Pošto na osnovu naše hipoteze nesvesno ima
etiološki značaj, i pošto su snovi neposredni odraz
nesvesne psihičke delatnosti, pokušaj analize i tumačenja
snova najpre sa naučnog gledišta je teorijski opravdan
zahvat. Ukoliko ovaj pokušaj uspe, od toga bismo
prvenstveno mogli da očekujemo naučni uvid u strukturu
psihičke etiologije, sasvim nezavisno od eventualnog
terapijskog dejstva. Ali kako praktičaru naučna otkrića u
najboljem slučaju predstavljaju prijatan sporedni produkt
terapijske delatnosti, onda mogućnost nekog čisto
teorijskog rasvetljavanja etio-loških pozadina jedva da bi
bio dovoljan motiv ili čak indikacija praktične primene
analize snova. Izgledalo bi kao da lekar od ovog
razmatranog rasvetljavanja očekuje terapijski efekat. U
ovom slučaju on podiže primenu analize snova na nivo
lekarske dužnosti. Kao što je poznato Frojdova škola
široko zastupa stanovište da je osvetljavanje i objašnjava-
nje, to jest potpuno privođenje u svest nesvesnih
etioloških faktora od najvećeg terapijskog značaja.
Ako prihvatimo stanovište da je ovo očekivanje
opravdano činjenicama, onda samo preostaje pitanje da li
je analiza snova isključivo ili relativno, to jest zajedno sa
drugim metodama podesna za iznalaženje nesvesne
etiologije ili uopšte to nije. Pretpostavljam da je poznat
odgovor Frojdovog gledišta. Ovaj odgovor mogu da
potvrdim utoliko što snovi, naročito inicijalni snovi, to jest
oni iz perioda neposrednog početka lečenja, ne retko
nedvosmisleno iznose na svetio dana etiološki bitne
faktore. Sledeći primer može poslužiti kao ilustracija
rečenog.
Jedan čovek na rukovodećem položaju želeo je da me
konsultujjtjS ο jednom problemu. On pati od straš'jivosti.
nesigurnosti, vrtoglavice, ponekad sve do povraćanja,
glavobolje, otežanog disanja; stanje koje jako podseća na
visinsku bolest. Pacijent iza sebe ima izvanredno usppnu
karijeru. 2ivot je počeo kao prilježan sin siromašnog
seljaka i, zahvaljujući velikom trudu i dobroj nadarenosti,
peo se stupanj po stupanj do rukovodećeg položaja, koji je
imao izvanredne izglede za još dalji socijalni uspon. U
stvari on je upravo dospio do prave odskočne daske,
odakle bi mogao da započne let u daljine, da se iznenada
nije urribšala njegova neuroza. Pacijent nije imao kuda do
da'na ovom mestu izgovori onu toliko poznatu frazu, koja
počinje stereotipnim recima: »I to upravo sada, kada . . .«
itd. Simptomatologija visinske bolesti izgledala je posebno
pogodna da drastično prikaže pacijentovu situaciju. Već u
prvoj konsultaciji pacijent je ispričao dva sna iz prethodne
noći. Prvi san je glasio: Ponovo se nalazim u malom selu
gde sam rođen. Na ulici je nekoliko seoskih mladića od onih
koji su išli zajedno sa mnom u školu. J a se pravim kao da
ih ne poznajem i prolazim pored njih. Tada čujem kako
jedan od njih kaže pokazujući na mene: »Taj se ne vraća
često u naše selo.«
Nije potrebno nikakvo akrobatsko tumačenje da bi se
u ovom snu prepoznalo ukazivanje na skromni početak
njegove karijere i razumelo šta ovaj nagove-štaj hoće da
kaže. Očigledno se misli: »Ti zaboravljaš kako si počeo
odozdo, kako si nekada bio duboko dole.«
Drugi san glasi: » U velikoj sam žurbi, pošto putujem.
Hoću da se spakujem, ali ne nalazim stvari. Vreme leti,
vituće uskoro poći. Najzad uspevam du skupim ono malo
svojih stvari, žurim na ulicu da bih otkri:} da sam zaboravio
torbu sa važnim papirima, bez daha trčim natrag, najzad je
nalazim, ponovo trčim na stanicu, ali jedva da se pomeram
napred. Najzad krajnjim naporom utrčavam na peron da
bih video kako vhè upravo zamiče iz stanične hale. On vozi
po čudnovatoj krivini u obliku slova S, vrlo je
dug, a meni pada na pamet da, ako mašinovoda ne bude
pazio i da punu paru čim dospe do prave linije, tada će se
zadnji vagoni kompozicije još uvek nala-züi u krivini i biće,
zbog ubrzanja, izbačeni iz kolo-seka. 1 stvarno,
mašinovoda daje punu paru, pokušavam da vičem,
poslednji vagoni se užasno klimaju i stvarno ispadaju iz
koloseka. Užasna katastrofa. Budim se sa strahom.«
I 6vde nije potreban napor da bi se razumelo iz-
laganje sna. San najpre prikazuje uzaludnu, nervoznu
žurbu da se dospe još dalje. Ali kako napred mašinovoda
bezobzirno vozi napred, pozadi nastaje neuroza: kolebanje
i ispadanje iz koloseka.
Pacijent je očigledno u sadašnjem odsečku života
dostigao vrhunac; niže poreklo i napori dugog uspona
iscrpli su njegove snage. On je trebalo da se zadovolji sa
postignutim, umesto toga njegovo často-ljublje ga je teralo
dalje, sve više u područja sa, za njega, isuviše retkim
91
vazduhom na koji se još nije navikao. Stoga ga je i snašla
neuroza, — kao opomena.
Iz sasvim privatnih razloga nisam mogao da pacijenta
zadržim dalje na lečenju a i moje mišljenje nije mu
posebno godilo. Ambiciozno je pokušao da iskoristi svoje
šanse, ovom prilikom doslovce je ispao iz koloseka, tako
da je katastrofa postala stvarnost.
Ono što se iz svesne anamneze može samo naslutiti,
naime visinska bolest kao simbolični prikaz nemogućnosti
daljeg uspona, kroz san je potvrđeno kao činjenica.
Ovde se sukobljavamo sa činjenicom preko svake
mere značajnom za upotrebljivost analize snova: san
pokazuje unutrašnju situaciju snevača, čiju istinitost i
stvarnost svest uopšte ne priznaje ili samo silom. Svesno
on ne vidi ni najmanji razlog zbog čega ne bi trebalo da ide
dalje; naprotiv, on častoljubivo gura napred i odriče svoju
sopstvenu nesposobnost, koja zatim isuviše jasno dolazi
do izražaja kroz kasnije događaje u njegovom životu. U
području svesti uvek smo nesigurni u ovakvim
slučajevima. Njegova anamneza može se protumačiti i
ovako i onako. Na
kraju krajeva i običan vojnik nosi maršalsku palicu u
svom rancu, a nije samo jedan sin siromašnih roditelja
dospeo do najvećeg uspeha. Zašto to i ovde ne bi bio
slučaj? Moja procena može biti nejasna, zašto bi moja
nagađanja bila bolja od njegovih? Sada se ovde upliće san
kao izraz nevoljnog, nesvesnog psihičkog procesa,
izdvojenog od uticaja svesti, koji unutrašnju istinu i
stvarnost predstavlja onakvima kakve jesu; ne zbog toga
što ja naslućujem da su takve i ne onakve kakve bih želeo
da budu, već kakve jesu. Stoga sam sebi od toga načinio
pravilo da snove u prvom redu posmatram kao fiziološke
izraze: ako se u mokraći utvrdi da postoji šećer, onda je
to šećer u mokraći, a ne belančevina ili urobilin ili bilo šta
drugo što bi možda mnogo bolje odgovaralo mojim
očekivanjima. Drugim recima, san prihvatam kao di-
jagnostički upotrebljivu činjenicu.
Moj mali primer sna dao je, što je uvek slučaj sa
snovima, nešto više od naših očekivanja. San nam nije
dao samo etiologiju neuroze, već i prognozu, pa čak i više
— skoro neposredno smo saznali gde treba početi sa
terapijom. Moramo da sprečimo pacijenta da krene
punom parom. On je to, uostalom, sebi rekao u snu.
Za sada ćemo se zadovoljiti ovim tumačenjem i vratiti
se našim razmišljanjima, da li su snovi pogodni da
objasne etiologiju neke neuroze. U ovom smislu moj
primer sna je pozitivan slučaj. Ali vrlo lako bih mogao
navesti bezbroj inicijalnih snova u kojima nema ni traga
od etiološkog faktora, čak ι kada se radilo ο povezanim,
shvatljivim snovima. Ze-leo bih, naime, da privremeno
ostavim po strani snove, kojima su potrebni brižljiva
analiza i tumačenje.
Kao što je poznato, ima neuroza čija stvarna
etiologija postaje jasna tek na kraju, a ima i neuroza čija
je etiologija više ili manje beznačajna. Na ovaj način
ponovo zadirem u hipotezu od koje smo pošli. naime od
pretpostavke da je terapijski neophodno privođenje u
svest etiološkog faktora. U ovoj pretpostavci još se krije
dobar deo stare teorije snova. Doduše, ni u kom slučaju
ne poričem činjenicu da su
mnoge neuroze traumatogene, međutim, osporavam da su
sve neuroze uzrokovane traumatski u smislu presudnog
doživljaja u detinjstvu. Ovo shvatanje, naime, uslovljava
kauzalističku, pretežno na prošlost usmerenu pažnju
lekara, koja onda uvek traga za onim zašto ne vodeći
računa ο bitnom čemu, često na veliku štetu po pacijenta,
koji je na ovaj način prinuđen da u datom slučaju
godinama traga za nemogućim doživljajem iz detinjstva,
uz očevidno zanemarivanje stvari, koje bi neposredno bile
od važnosti. Cisto kauzalistički stav je isuviše uzak i nije
podesan za istraživanje niti suštine sna niti suštine ne-
uroze. Zbog toga je pitanje, koje bi snove htelo da koristi
samo za nalaženje etiološkog faktora, prejudicirano i
previđa najveći deo snenog učinka. Upravo naš primer
može pokazati cVa je, doduše, jasno istaknuta etiologija,
ali da je pored toga data još i prognoza ili anticipacija a
izvan toga i terapijski mig. Ovde spada i veliki broj
inicijalnih snova, koji ne dodiruju etiologiju, već se bave
sasvim drugim problemima, na primer, stavom prema
lekaru. Kao primer za ovo naveo bih tri sna iste
pacijentkinje, koja je sanjala u početku terapije kod tri
različita analitičara. Prvi san glasi: »Treba da pređem
državnu granicu, međutim nigde je ne nalazim a niko mi ne
može reći gde je granica.«
Ova terapija je, kao bezuspešna, prekinuta posle
kraćeg vremena. Drugi san glasi: »Treba da
pređem granicu. Noć je tamna tako da nisam u stanju da
nađem carinarnicu. Posle dugog traženja otkrivam slabu
svetlost u daljini i pomislim da je tu granica. Ali da bih
dospela tamo, moram da pređem preko jedne doline i kroz
mračnu šumu, gde gubim orijentaciju. Tada primećujem da
neko prilazi. Ovaj me iznenada grčevito grabi i ja se budim
u strahu.«
Ovaj terapijski postupak je prekinut posle nekoliko
nedelja, pošto je došlo do nesvesnog identiteta analitičara
92
i analizovane pacijentkinje, što je dovelo do potpune
dezorijentacije.
Treći san se zbio kada je pacijentkinja bila kod mene
na lečenju. On glasi: »Moram da pređem gra
nicu, to jest već sam je prešla i nalazim se u švajcar-skoj
carinarnici. Imam samo ručnu torbu i ubeđena sam da
nemam ništa za carinjenje. Ali carinik pre-bira torbu i na
moje čuđenje izvlači iz nje dva dušeka.«
Za vreme terapijskog postupka kod mene paci-
jentkinja se udala, iako je u početku gajila žestok otpor.
Etiologija neurotskog otpora bila je jasna tek posle mnogo
meseci i u ovim snovima nije bila naznačena ni jednom
jedinom rečju. Snovi su ovde bez izuzetka anticipacija i
odnose se na očekivane teškoće kod dotičnog lekara.
Ovi primeri, umesto mnogih drugih sličnih, mogu
pokazati da su snovi vrlo često anticipacije, koje pri čisto
kauzalističkom posmatranju sasvim gube svoj pravi
smisao. Ovi snovi daju sasvim nedvosmislenu informaciju
ο analitičkoj situaciji, čije je ispravno poznavanje
terapijski od najvećeg značaja. Lekar br. 1 ispravno
shvativši situaciju uputio je pacijentkinju lekaru
br. 2. Kod ovog pacijentkinja je sama izvela zaključak iz
njenih snova i dobrovoljno otišla trećem lekaru. Moje
tumačenje ju je, doduše, razočaralo, ali činjenica da je
san najavljivao prelazak granice kao već ostvareni korak,
pomogla joj je da izdrži uprkos svim teškoćama.
Inicijalni snovi su često začuđujuće jasni i razumljivi.
AH sa uznapredovalom analizom snovi uskoro gube svoj
jasni karakter. Ako ga izuzetno zadrže, onda čovek može
biti siguran da analiza još uopšte nije dodirnula bitni deo
ličnosti. Po pravilu, uskoro po početku analitičkog
postupka snovi postaju sve nejasniji i zbrisaniji, čime je
znatno otežano njihovo tumačenje, ovo i stoga što se
obično uskoro dopire do onog nivoa gde lekar stvarno više
ne sagledava situaciju. Dokaz za ovo je što snovi postaju
sve nejasniji, što je, naravno, sasvim (sa aspekta lekara)
subjektivni zaključak. Razumevanju nije ništa nejasno,
samo nerazumevanju stvari izgledaju nejasne i zamršene.
Po sebi snovi su, naravno, jasni, to jest, upravo onakvi
kakvi moraju biti u trenutnim uslovima. Ako se jednom u
kasnijem stadijumu terapijskog postupka
ili čak posle nekoliko godina ponovo sagledaju nekadašnji
snovi, čovek se često hvata za glavu kako je onda mogao
biti tako slep. Dakle, ako se sa uznapre-dovalom analizom
srećemo sa snovima koji su u po-ređenju sa jasnim
inicijalnim snovima znatno tamniji, onda lekar ne treba
snovima da pripisuje zamršenost, zbunjenost, niti da
pacijenta optuži za na-merni otpor, već da nalaz shvati
kao znak svog rastućeg nerazumevanja, isto kao i
psihijatar koji bi kada pacijenta naziva »smetenim«, ovo
trebalo da shvati kao projekciju i sebe nazove smetenim,
pošto je njegovo razumevanje smeteno neobičnim
ponašanjem bolesnika. Izvan ovoga terapijski je neobično
važno da se blagovremeno uvidi svoje nerazumevanje, jer
pacijentu nije ništa nepodnošljivije do da ga uvek
razumeju. On se tako i tako prepušta tajanstvenoj moći
lekara i time ovog upliće sa njegovom profesionalnom
taštinom, štaviše on se bukvalno naseljava ι živi na
samosigurnom, »dubokom« razumevanju lekara, gubeći
na taj način svako čulo za stvarnost, što je podloga za
tvrdokorna prenošenja i usporavanja terapijskog uspeha.
Razumevanje je, kao što je poznato, sasvim su-
bjektivni proces. Ono ne može biti jednostrano tim pre što
lekar razume a pacijent ne. U ovom slučaju lekar smatra
svojom dužnošću da ubedi pacijenta, ako mu to ne uspe,
onda mu lekar prebacuje da gaj: određeni otpor. U ovom
slučaju, to jest tamo gde je razumevanje jednostrano, ja
bih mirno govorio ο ne-razumevanju. pošto je, u suštini
uzev, vrlo malo važno da li lekar razume; međutim, sve
zavisi od toga da li pacijent razumni Stoga razumevanje bi
pre trebalo da bude sporazum, saglasnost koja je plod
uzajamnog razmišljanja. Opasnost kod jednostranog
ra-zumevanja sastoji se, naime, u tome što lekar stvara
sud ο snu na osnovu predubedenja, koji se ortodoksno
slaže sa nekim učenjem ili je čak, u krajnjoj liniji, u
suštini tačan. Ali ovaj ne postiže dobrovoljnu saglasnost
pacijenta i zbog toga je praktički netačan: ne-tačan i stoga
što anticipira a time i parališe razvitak pacijenta. Naime
pacijenta ne moramo podučavati
93
uspeh ima isuviše poznate granice, pri čemu sugestija svojim
nepoželjnim sporednim dejstvom deluje na samostalnost
karaktera, što bi na duže staze radije trebali« da se izbegava.
Onaj ko se bavi analitičkim terapijskim postupkom implicitno
veruje u smisao i vrednost privođenja u svest, pomoću čega se
do tada ne-svesni delovi ličnosti podvrgavaju svesnom
izboru ι kritici. Na taj način pacijent se suočava sa problemima
uz podsticaj da donese svesnu procenu i sve-snu odluku.
Međutim, to ne znači ništa manje do direktnu provokaciju
etičke funkcije, čime se angažuj© celokupna ličnost. Zbog toga
u odnosu na sazrevanje ličnosti analitički postupak se nalazi
znatno više od sugestije, koja je neka vrsta čarobnog sredstva
koje dela u mraku i nikada ne postavlja neki etički zahtev od
ličnosti. Sugestija je uvek varljiva i čisto naredbodavno
sredstvo,i trebalo bi, ako je ikako moguće, da sc ne koristi i to
kao princip koji je nespojiv sa analitičkim terapijskim
postupkom Naravno, ona se može izbeći samo tamo gde je
lekar svestan njene mogućnosti. Nesvesno preostaje još dosta i
previše sugestivnog dejstva.
Ko hoće da izbegne svesnu sugestiju, mora dakle
određeno tumačenje sna smatrati nevažećim sve dok ne bude
nađen onaj obrazac kojim se postiže i pacijentova saglasnost.
Uzimanje u obzir ovih osnovnih pravila izgleda mi
neophodno prilikom obrade onih snova, čija neprozirnost
najavljuje nerazumevanje kako lekarevo tako i pacijentovo.
Ovakve snove lekar treba uvek da posmatra kao novum, kao
informaciju 0 uslovima ne-
95
rekao je i oprostio se. Više ga nisam video. Dva meseca
posle ovoga naišao je prvi udar. Kao usamljenog planinara
zatrpala ga je lavina, ali ga je ipak u poslednjem trenutku
spasla vojna patrola koja se slučajno nalazila na tom
terenu. Tri meseca kasnije došao je kraj: tokom penjanja,
bez vodiča, sa jednim mladim prijateljem prilikom spusta
kročio je preko litice bukvalno u va-zduh, što je sve
posmatrao udaljeni vodič koji je stajao u podnožju, pao na
glavu prijatelja koji ga je čekao dole, da bi se obojica
smrskani skotrljali u ponor. To je bila ekstaza u svakom
pogledu.
I pored sve skepse i kritičnosti nikada nisam do-speo
dotle da snove smatram za quantità négligeable. Ako nam
izgledaju besmisleni, onda smo samo mi besmisleni,
očigledno bez mogućnosti da tačno pročitamo zagonetnu
poruku naše noćne strane. Međutim, utoliko više treba
lekarska psihologija da oštri svoja čula pomoću
sistematskog rada na snovima, pošto se bar polovina
našeg duševnog života odigrava na ovoj noćnoj strani, i u
istoj meri u kojoj naša svest zadire u tu noć, nesvesno
prodire iz nje u naš dnevni život. Niko ne sumnja u značaj
svesnog doživljaja, zašto bi se onda sumnjalo u značaj
nesvesnog zbivanja? To je isto tako naš život, ponekad čak
i opasniji ili korisniji od dnevnog života.
Kako nas snovi iz vesta va ju ο unutrašnjem, in-
timnom, skrivenom životu i razotkrivaju komponente
ličnosti pacijenta, koje u dnevnom životu znače samo
neurotske simptome, pacijent se, zapravo, onda ne
može tretirati samo sa aspekta svesti i u svesnim pod-
ručjima, već mu je potrebna i terapija nesvesnog.
Koliko naše današnje znanje dopire, ovo se ne može
postići drugačije do asimilacijom {nesvesnih sadržaja
u svest. ~~^ZZZZ-~^
'Pod »asimilacijom« u ovom slučaju se misli na
međusobno prožimanje svesnih i nesvesnih sadržaja a ne
samo jednostrana procena, davanje drugog tumačenja i
iskrivljavanje nesvesnih sadržaja pomoću svesti, kako se
ovo obično zamišlja a i praktikuje. U
f
Osnovna greška u odnosu na bivstvo nesvesnog je
svakako ona, što se opšte smatra da su njegovi sa-
držaji jednoznačni i snabdeveni nepromenljivim
predznacima. Ovo shvatanje je, po mome skromnom
mišljenju, isuviše naivno. Duša kao samoregulišući
96
sistem je izbalansirana kao i život tela. Za sva eksce-sivna
zbivanja odmah i prisilno stupaju kompenzacije, bez njih
ne bi bilo ni normalne razmene materije ni normalne
psihe. U ovom smislu može se učenje ο
kompenzaciji objasniti kao osnovno pravilo psihičkog
ponašanja uopšte. Isuviše malo ovde, dovodi do isuviše
mnogo tamo. Tako je i odnos između sve-snog i nesvesnog
kompenzatoran. Ovo je jedno od najbolje potvrđenih
praktičkih pravila tumačenja snova. Pri praktičnom
tumačenju uvek možemo korisno nabaciti pitanje: koji se
svesni stav kompen-zuje pomoću sna?
Kompenzacija po pravilu nije samo iluziono
ispunjenje želje, već činjeničnost koja je utoliko stvarnija
što se više potiskuje. Kao što je poznato žeđ ne prestaje
ako se potiskuje. Zbog toga sadržaj sna treba ozbiljno
uzeti kao činjeničnost i kao takvog uvesti ga u svesni stav
kao saodredni faktor. Ako se to ne učini, onda se uporno
ostaje u onom ekscentričnom svesnom stavu, koji je i
uslovio nesvesnu kompenzaciju. U tom slučaju uopšte se
ne može predvideti kako treba dospeti do ispravnog suda
ο samom sebi i do uravnoteženog življenja.
Ako bi nekome palo na pamet — a to je upravo ono
čega se plaše moji kritičari — da nesvesni sadržaj stavi na
mesto svesnog, onda bi ovaj drugi bio, naravno, potisnut,
na koji način bi se ranije svesni sadržaj ponovo
kompenzatorno javio u nesvesnom. Time bi nesvesno
sasvim promenilo lik i postalo bojažljivo pristojno u
upadljivoj suprotnosti prema zadržanom stavu. Smatra se
da nesvesno nije doraslo jednoj ovakvoj operaciji, iako se
ova neprestano dešava i predstavlja njegovu
najkarakterističniju funkciju. Zbog toga je svaki san
informacioni i kontrolni organ i stoga najdelotvornije
pomoćno sredstvo pri izgradnji ličnosti.
U nesvesnom po sebi i za sebe nisu nataložene
eksplozivne materije, osim ako neka ohola ili kukavička
svest nije tamo nešto od takve materije potajno skrila.
Razlog više da se tek tako ne prolazi pored nje!
Iz svih ovih razloga držim se heurističkog pravila da
sebi pri svakom pokušaju tumačenja sna postavim
pitanje: koji svesni stav se kompenzuje ovim snom? Na
ovaj način kao što se vidi, san dovodim u najužu vezu sa
aktuelnim stanjem svesti; čak mogu da izričito tvrdim da
se san nikada, čak ni približno sigurno, ne može
protumačiti bez poznavanja svesne situacije. Samo iz
poznavanja svesne situacije moguće je odrediti koje
značenje treba dodeliti nesvesnim sadržajima. San uopšte
nije izolovani, od dnevnog života i njegovog karaktera
potpuno odsečeni događaj. Ako nam tako izgleda, onda to
nije ništa drugo do naše nerazumevanje, subjektivna
iluzija. U stvarnosti između svesti i sna postoji najstrožija
kauzalnost i najfinije odmereni uzajamni odnos.
Ovaj važan postupak procene nesvesnih sadržaja
želeo bih da ilustrujem primerom. Jedan mladi čovek
ispričao mi je sledeći san: »Moj otac odlazi od kuće
njegovim novim kolima. On vozi vrlo nespretno tako da se
uzbuđujem zbog njegove prividne gluposti. Otac vozi levo,
desno, napred, nazad, čime dovodA kola u opasan položaj;
najzad naleće na neki zid, pri čemu teško oštećuje kola.
Van sebe od besa dovikujem mu da bi trebalo da se
ponaša pristojno. U tom trenutku moj otac se smeje i meni
postaje jasno da je on mrtav pijan.« U osnovi ovog sna ne
nalazi se nikakav stvarni događaj ove vrste. Snevač je
siguran da se njegov otac, čak i kada bi bio pijan, nikada
ne bi ovako ponašao. On sam je vozač, vrlo pažljiv, u
odnosu na alkohol striktno umeren. naročito kada vozi;
on je u stanju da se preko svake mere uzbudi zbog
nespretne vožnje ili sitnih oštećenja kola. Odnos prema
ocu je pozitivan. On mu se divi, pošto je neobično
uspešan. Bez daljeg materijala pristupačnog tumačenju
može se reći da ovaj san pruža krajnje nepogodnu sliku
njegovog oca. Dakle, u kom smislu je potrebno da
odgovorimo na pitanje značaja ovog sna za sina? Da li je
njegov odnos prema ocu samo prividno dobar, dok se on
u stvarnosti sastoji od nat-kompenzovanih otpora? U tom
slučaju sadržaju sna moralo bi se dati pozitivno značenje,
to jest moralo bi se reći: »To je vaš stvarni odnos prema
vašem ocu.« Pošto se ne mogu naći nikakve neurotske
dvosmislenosti, bilo bi nepravedno osećanja mladog čo-
veka opteretiti tako destruktivnim mislima. Terapijski bi
to jednostavno bio promašaj.
Ako je, međutim, njegov odnos prema ocu stvarno
dobar, zašto san onda mora da veštački pronađe tako
neverovatnu priču da bi diskreditovao oca? U nesvesnom
snevača mora da postoji tendencija da produkuje jedan
ovakav san. Ako je tako, onda on gaji razne otpore, možda
iz zavisti ili inače nekih drugih manje vrednih motiva? Pre
nego što opteretimo njegovu savest, što je kod osetljivih
mladih ljudi prilično opasna stvar, radije bi trebalo da se
zapitamo ne zašto, već čemu jedan takav san? U ovom
slučaju odgovor bi glasio: njegovo nesvesno očigledno želi
da degradira oca. Ako ovu tendenciju prihvatimo kao
kompenzatornu činjenicu, onda smo prinuđeni da
donesemo zaključak da je njegov odnos prema ocu ne
samo dobar već čak isuviše dobar. On je u stvari ono što
97
Francuzi nazivaju fils à papa. Otac je još uvek potpuna
garancija njegovog života i snevač još isuviše živi ono što
ja nazivam provizornim životom. To je čak i njegova
posebna opasnost što od samog oca ne vidi svoju
sopstvenu stvarnost, zbog čega nesvesno potrže veštački
isforsiranu pogrdu da bi degradirao oca a time podigao
snevača. Sigurno nemoralna procedura! Neuviđavni otac
bi se čuvao od toga, ali to je vanredno korisna
kompenzacija, pošto sina goni u suprotnost ocu. bez koje
nikada ne bi dospeo do svesnog sagledavanja samoga
sebe.
Ovo poslednje tumačenje bilo je tačno, i shodno tome
imalo je odgovarajući efekat, to jest dostiglo je spontanu
saglasnost snevača a da pri tom nije oštećena nijedna
stvarno postojeća vrednost ni kod oca ni kod sina. Ovo
tumačenje, međutim, bilo je moguće samo pomoću
brižljivog rasvetljavanja celokupne
svesne fenomenologije odnosa otac—sin.
Bez_pozna.-vanja svesne situacije stvarni smisao sna
ostao bi in suspenso.
Za asimilaciju sadržaja sna je od najveće važnosti da
se ne ozledi ili čak uništi nijedna stvarna vred-nost svesne
ličnosti, jer u tom slučaju više nikoga ne bi bilo ko bi
mogao da asimiluje. Zbog toga treba striktno paziti da
ostanu očuvane vrednosti svesne ličnosti, pošto je
kompenzacija pomoću nesvesnog de-lotvorna samo onda
kada sarađuje sa integralnom svešću. Kod asimilacije se
nikada ne radi ο ili-ili. nego ο ili-i-ili.
Kao što je za tumačenje sna neophodno tačno
poznavanje aktuelnog stanja svesti, isto tako je važno u
odnosu na simboliku sna uzeti u obzir filozofska,
religiozna i moralna ubeđenja svesti. Praktički je vrlo
uputno simboliku sna ne posmatra ti semiotski. to jest ne
kao znak ili simptom trajnog karaktera, već kao stvarni
simbol, to jest kao izraz jednog u svesti još neprepoznatog
niti pojmovno oformljenog sadržaja i pored toga relativnog
u odnosu na aktuelno stanje svesti. Rekao
sam praktički je uputno da se tako postupa, jer teorijski
ima relativno čvrstih simbola, pri čijem tumačenju se
treba najstrožije čuvati da se dovode u vezu sa sadržajno
poznatim i pojmovno formulisanim stvarima. Ako nema
ovako čvrstih simbola, onda se ništa ne može saznati ο
strukturi nesvesnog, pošto u tom slučaju i ne postoji ništa
što bi se nekako moglo obuhvatiti i označiti.
Može izgledati čudno što relativno čvrstim simbolima
dodeljujem tako reći neodređeni sadržajni karakter. Da
nemaju ovakav karakter, onda ne bi bili simboli već znaci
ili simptomi. Kao što je poznato Frojdova škola uzima
čvrste seksualne »simbole«, to jest u ovom slučaju znake i
daje im naizgled definitivni sadržaj seksualnosti. Na
žalost, upravo je Froj-dov seksualni pojam nečuveno
rastegljiv i nejasan u tolikoj meri da u datom slučaju sve
može naći u njemu svoje mesto. Doduše reč zvuči nekako
poznato, ali njom obeležena stvar je isto toliko određena
kao X, koje se preliva i neodređeno koleba između eks
trema fiziološke aktivnosti žlezda i najsuptilnijih iskra
duha. Zbog toga smatram da je bolje simbol označiti kao
nepoznatu, teško shvatljivu i u krajnjoj liniji nikada
sasvim određenu veličinu, umesto da se priklanjam
dogmatskom ubeđenju na osnovu iluzije da se poznatom
rečju uvek označava i poznata stvar. Uzmimo za primer
takozvane falusne simbole, koji navodno ne treba da
obeleže ništa drugo do mem-brum. Posmatrano sa strane
psihe, međutim, i mem-brum je smisaona slika, kako
navodi Kranefelt (Kra-nefeldt) u jednom od novijih
radova,2 za dalji, teško odredivi sadržaj, kao što ni
primitivnim ljudima a ni starima, koji vrlo slobodno
raspolažu falusnim simbolima, nikada nije palo na pamet
da falus, ritualni simbol, mešaju sa penisom. Falus uvek
znači stvaralačku manu, nešto »izvanredno dejstveno«, da
se poslužim Lemanovim izrazom, lekovitu i plodonosnu
silu, koja se ekvivalentno izražava i kroz bika, magarca,
nar, Joni (ženski polni organ), jarca, munju, konjsko
kopito, igru. magični snošaj na njivi, men-struaciju i
beskrajno mnogo drugih analogija isto kao u snu. Svim
analogijama, pa i seksualnosti, u osnovi je arhetipska
slika teško odredivog karaktera, kome je psihološki
najbliži primitivni simbol mane.
Svi ovi simboli su relativno čvrsti, pri čemu ni u
jednom konkretnom slučaju nemamo apriorističku
sigurnost da bi simbol praktički morao tako da se
protumači.
Praktički zahtev može biti sasvim drugačiji. Sigurno,
ako san treba da tumačim teorijski, to jest iscrpno
naučno, onda bismo morali ovakve simbole da dovedemo
u vezu sa arhetipom. Međutim, u praksi upravo to može
biti greška, pošto trenutna psihološka situacija pacijenta
možda traži radije sve drugo do skretanje na neku od
teorija snova. Stoga je uputno u praksi pre svega
razmotriti kakav je relativni značaj simbola u tom stanju
svesti, to jest sa simbolom postupati tako kao
da nije čvrsto određen. Drugim recima — odreci se
predznanja i ubeđenja.i radije
- K o m p l e x « und M y t h o s .
istraživati šta te stvari znače za pacijenta. Samo po sebi
razumljivo da pri tom teorijsko tumačenje zastaje na pola
puta, po pravilu čak na samom početku Ali ako se
praktičar isuviše bavi čvrstim simbolima, potpuno potpada
čistoj rutini i opasnom dogmatizmu, ili uslovljava da često
sa tim prolazi pored pacijenta. Na žalost, moram da se
odreknem toga da rečeno ilu-strujem primerom, pošto sam
primer zahteva takve podrobnosti, za šta ne bih imao
dovoljno vremena. Osim toga ο ovome sam publikovao već
dosta materijala.
Vrlo često već u početku terapijskog postupka nailazi
san, koji lekaru nadaleko otkrije celokupni program
nesvesnog. Ali iz praktičkih razloga još je nemoguće
pacijentu razjasniti dublji značaj sna. I ovde nas
ograničavaju praktički obziri. Ovaj uvid lekaru omogućuje
poznavanje relativno čvrstih simbola. Prognostički i
dijagnostički ovakav uvid može biti od velike vrednosti.
Jednom su me konsultovali u slučaju jedne
sedamnaestogodišnje devojke. Specijalista je izrazio
sumnju da se moglo raditi ο početku progresivne mišićne
atrofije, drugi je bio mišljenja da se radi ο histeriji. Zbog
ovog drugog mišljenja pozvan sam na konsultaciju.
Somatski stvar je bila sumnjiva, ali stvarno je bilo
prisutno i dosta histe-ričnog. Zapitao sam je ο snovima.
Pacijentkinja je odmah odgovorila: »Da, imam strašne
snove. Upravo sam sanjala kako noću dolazim kući.
Svuda je tiho. Vrata prema salonu su poluotvorena tako
da riđim moju majku obešenu ο luster kako se njiše na
hladnom vetru koji prodire kroz otvoren prozor. A zatim sam
sanjala kako je noću u kući nepodnošljiva buka. Proverila
sam zbog čega je to i otkrila da jedan divlji konj trči
po sta»iu. Najzad pronalazi izlaz u hodnik > skače kroz
prozor hodnika sa četvrtog sprata na ulicu. Sa užasom
posmatram kako je razmrskan ostao da leži na pločniku.'
Već iz čudnovatog karaktera snova naslućuje se nešto
važno i neobično. Ipak i drugi ljudi ponekad imaju
strašljive snove. Stoga moram nešto bliže razmotriti
značenje oba glavna simbola majka« i
»konj«. Mora da se radi ο ekvivalentima, pošto oboje čine
isto. Oboje završavaju suicidom. »Majka« je arhetip koji
ukazuje na poreklo, prirodu, pasivno stvaranje (otuda
materia), stoga je materijalne prirode, trbuh (materica) i
vegetativne funkcije, stoga je i nesvesno, prirodno i
nagonsko, fiziološko, telo u kome je čovek smešten i
sadržan; pošto je »majka« takođe i sud, šuplja posuda (kao
i trbuh), noseća i hranijiva, ona psihički izražava osnove
svesti. Sa biti-unutra ili biti-sadržan povezani su tama,
noć i strah (tesnac). Sa ovim napomenama, kao što vidite,
zahvatam veliki deo mitoloških i jezičko-istorijskih
varijacija pojma majke ili bitni deo pojma jin kineske
filozofije. To nije individualna tekovina
sedamnaestogodišnje devcjke, već kolektivno nasledno
dobro, s jedne strane još živo prisutno u govoru, a s druge
hereditarna struktura psihe i zbog toga se ponova može
naći u svim vremenima i kod svih naroda.
Reč »majka«, koja tako poznato zvuči, odnosi se na
izgled na najpoznatiju individualnu majku, »moju majku«,
ali kao simbol na jednu pozadinu koja se uporno
suprotstavlja pojmovnoj formulaciji i koja bi se samo vrlo
neodređeno i tek naslućujući mogla označiti kao skriveni,
prirodni, telesni život, što je, međutim, već isuviše usko i
isključuje mnoga neophodna sporedna značenja. Psihička
pračinjenica koja leži u osnovi ovog je nečuveno
kompleksna i stoga se može sagledati samo sa najšireg
aspekta, pa i tada samo nejasno. Zbog toga su simboli i
potrebni.
Ako nađeni izraz stavimo u san, sada tumačenje
glasi: Nesvesni život razara samog sebe. To je poruka
svesti svakome ko ima uši da čuje.
»Konj« je široko rasprostranjeni arhetip u mitologiji i
folkloru. Kao životinja zastupa nečovečju psihu,
neljudsko, animalno, dakle psihički nesvesno; zbog toga
su konji u. folkloru vidoviti a ponekad i govore. Kao
tegleća marva u najbližoj su vezi sa arhetipom majke
(Valkire koje nose mrtve junake u Val-hil, trojanski konj
itd.). Kao nešto što se nalazi ispod čoveka oni
predstavljaju trbuh i svet nagona koji iz njega zrači. Konj
je dinamika i prenosno sredstvo,
stoga čoveka nosi kao nagon, ali- je isto tako kao nagoni
podložan panici, pošto mu nedostaje viši kva-litet svesti.
Konj ima posla sa magijom, to jest sa iracionalnim,
čarobnim dejstvom, naročito crni (odnosno noćni) konji,
koji najavljuju smrt.
Kao što vidite »konj« je ekvivalenat »majke« sa lakim
skretanjem nijanse značenja sa »izvornog života« na čisto
animalni, telesni život. Ako ovaj izraz stavimo u tekst sna,
onda tumačenje glasi: animalni život razara samog sebe.
Iskazi oba sna su, dakle, skoro identični, pri čemu se
drugi, kao što je po pravilu slučaj, izražava specifičnije.
Primećujete posebnu finoću sna — on ne govori ο smrti
individue. Kao što je poznato čovek lako može da sanja ο
sopstvenoj smrti, ali tada to nije ozbiljno. Ako stvarno
naznačuje smrt, onda san govori sasvim drugačijim
jezikom.
99
Dakle, oba sna najavljuju tešku organsku bolest sa
letalnim ishodom. Ova se prognoza uskoro potvrdila.
Sto se tiče pitanja relativno čvrstih simbola, to ovaj
primer može pružiti približnu ideju ο prirodi ovih simbola.
Njih ima beskrajno mnogo, od kojih se svi individualno
izdvajaju pomoću suptilnih odstupanja u nijansi
značenja. Naučno dokazivanje njihove prirode je moguće
samo pomoću uporednog mitološkog, folklorističkog,
religijsko i jezičkoistorij-skog istraživanja. Mnogo više od
naše svesti otkriva se u snovima evolucija formiranja
bivstva psihe. U snu dolaze do reči njegove slike i nagoni
koji potiču iz najprimitivnije prirode. Stoga pomoću
asimilacije nesvesnih sadržaja ujednačavamo trenutni
svesni život koji već po svojoj prirodi lako odstupa od
zakona prirode, sa ovim sadržajima i tako pacijenta
ponova dovodimo do njegove prirodne zakonomernosti.
Ovde sam izneo samo elementarna fakta. Okviri
predavanja ne dozvoljavaju da se ponovo saberu sve
potrebne ciglice tako da se izgradi pred vašim očima ona
građevina, koja nastaje prilikom svake pojedinačne
analize nesvesnog i dovodi do konačnog uspostavljanja
celokupne ličnosti. Put sukcesivne asimi-
100
IX
»ULIS« MONOLOG
»ULIS« MONOLOG
15·
227
ska istina ο stotini čovekovog života? Možda ο suštini,
sigurno, međutim, ο deset hiljada površina i njenih sto
hiljada osenčenja. Koliko dopire moj pogled na ovih 735
strana nema smisaonih ponavljanja, ni jedno jedino
duševno ostrvo mira gde bi blagonakloni čitalac, opijen
sećanjima, mogao da sedne da bi ponovo mogao da sa
zadovoljstvom razgleda pređeni put — recimo oko stotinu
strana — pa makar to bilo samo sećanje na jedno
najobičnije mesto koje bi se u tekstu neočekivano ponovo
javilo; ne, nemilosrdna, neprekidna struja kulja, dok
njena brzina ili neprekidnost narasta, sve do poslednjih
40 stranica, čak do gubitka interpunkcije da bi dovela do
strašnog izraza zagušujuću, do nepodnošljivosti prepunu
ili napetu prazninu od koje staje dah. Ova krajnje
bezna-dežna praznina je osnovni ton cele knjige. Ona ne
počinje i ne završava samo u ništavilu, ona se i sastoji od
samih ništavila.3 Sve je pakleno ništavno, kada se knjiga
posmatra sa ugla tehničkog umetnič-kog dela, onda je to
upravo briljantan izrod pakla.'
Imao sam starog strica, koji je mislio sasvim
pra-volinijski. Jednom me je sreo na ulici i zapitao: »Znaš
li čime đavo muči duše u paklu?« Pošto nisam znao, on mi
reče: »Pušta ih da čekaju.« To reče i nastavi svojim putem.
Ovoga sam se setio kada sam prvi put zaorao
kroz Ulisa. Svaka rečenica je očekivanje koje se ne
ispunjava, najzad iz čiste rezignacije čovek ne očekuje više
ništa i na svoj ponovni užas postepeno je siguran da je to
stvarno tačno. Stvarno se ne dešava ništa, ne proističe
ništa,5 a ipak se od strane do strane provlači potajno
očekivanje nasuprot beznadežnoj rezignaciji. Tih 735
stranica, koje ne sadrže ništa, ne sastoje se od belog,
čistog papira, već od naštampanog, sitnog teksta. Čovek
čita i čita, i smatra da razume ono što čita. Ponekad čovek
propada kroz neku va-
We may come, touch and go, from atoms and ifs, but we are presurely
destined to be odds without ends.«
* Curtius (James Joyce und sein Ulysses, Zürich, 1929) naziva
Ulis »knjigom Lucifera... To je delo Antihrista.«
* Curtius: »Metafizički nihilizam je substancija Džojso-vog
dela.«
102
epohe gmizavaca — zabavljanje u i sa sopstvenom
utrobom — kameni čovek, upravo onaj Moj sije kamenih
rogova, kamene brade i skamenjene utrobe, koji u
okamenjenom spokoj-stvu okreće leđa kako Pantenonu
tako i minulom blagostanju i na taj način bezbožno vređa
najlepša osećanja čitaoca.
Iz ovog okamenjenog podzemnog sveta izranja vizija
peristaltične, zmijoliko ustalasane pantljičare, koja deluje
jednolično zbog svog večitog stvaranja proglotida. Doduše,
nijedna proglotida ne liči sasvim na drugu, ali su ipak do
zamene slične. U svakom, pa i najmanjem odsečku knjige
Džojs je sam a istovremeno jedini sadržaj poglavlja. Sve je
novo i uvek prisutno od početka. Kakva vezanost za
prirodu! Kakvo bogatstvo i kakva — dosada! Džnjs mi .je
dosadan dp suza, ali to jg opaka, "pag"a Нг>саН ?) icoju ne
bi mogla da rodi ni najzlobnija banalnost. To je dpsada
prirode^, pusto zavijanje vetra oko grebena Hebrida,
izlazak i zalazak sunca u Sahari, šum mora — sasvim
tačno, kako Kurči jus kaže »motivi Vagnerove muzike« a
ipak večito ponavljanje. Uprkos zapanjujuće raznolikosti
kod Džojsa ima (nenamernih?) motiva. On, možda, ne bi
želeo da ih ima; pošto kauzalnost kao i finalnost u
njegovom svetu nemaju ni prostora ni smisla, isto onoliko
malo kao i vrednosti. Motivi su neizbežni, oni su kostur
svih duševnih zbivanja pa ma kako se čovek trudio da
zbivanju ispije dušu, što Džojs konsekventno i čini. Sve se
pojavljuje kao da je bez duše, sva topla krv je ohlađena i u
čeličnom egoizmu protiču zbivanja — i to kakva zbivanja!
U svakom slučaju ništa prijatno, radosno, puno nada-nja,
11 Curtius: »Autor je izbegao sve ono što bi čitaocu moglo da
olakša razumevanje.«
već sivo, odvratno, grozno, patetično, tragično i ironično,
sve doživljaji mračne strane, u toj meri ha-otični da se
povezanost motiva mora tražiti lupom. A ipak ovi postoje,
najpre u obliku nepriznatog ге-sentimenta lične prirode,
ostaci na silu presecene istorije mladosti; ruine istorije
duha uopšte koja eks-hibicionistički nudi 'zablenuto
mnoštvo nemilosrdno ogoljenih bivstvovanja. Religijska,
erotska i porodična predistorija ogledaju se na mutnim
površinama struje događaja; pa čak raspad njegove
ličnosti postaje očigledan u banalno-materijalnom
osećajnom čoveku Blumu i skoro gasovitom,
spekulativnom duhovnom čoveku Stivenu Dedalu, od
kojih prvi nema sina a drugi oca.
Može postojati neki tajni poredak ili saobraže-nost
poglavlja — u ovom pogledu postoje na izgled osnovane
sumnje18 — u svakom slučaju ove su tako dobro skrivene
da u početku nisam ništa zapazio od svega toga. Moja
razdražena nemoć se uopšte nije ni interesovala za to, isto
toliko malo koliko i za jednoličnost bilo koje prosečne
ljudske komedije.
Ulis, koga sam već 1922. godine imao u rukama i
posle ne tako dugog čitanja razočarano i ljutito odbacio,
dosađuje mi i danas kao onda. Ali zašto pišem ο njemu?
Ovo bih isto tako malo uradio kao ο bilo kom obliku
»surrealisme« (šta je surréalisme?) koji prevazilazi moj um.
Pišem ο Džojsu pošto me je izdavač neoprezno zapitao šta
mislim ο njemu, odnosno Ulisu, ο kome su, kao što je
poznato, još podeljena mišljenja. Neosporno je jedno da
je Ulis knjiga od deset izdanja i da se njen autor čas diže u
zvezde čas proklinje. Ali on stoji u centru diskusije i zbog
toga u svakom slučaju znači fenomen, pored koga psiho-
logija ne bi trebalo da prođe bez daljnjega. Džojs ima
znatnog uticaja na savremenike. A to je činjenica što sam
se najpre najviše interesovao za Ulisa. Da je ova knjiga
nečujno i bez traga nestala u dubinama zaborava, sigurno
je više ne bih vraćao — izdašno me je ljutila, malo me
zabavljala, međutim, uglavnom mi je značila preteču
104
otkrivaju svoj smisao samo onda, kada se
po-smatraju kao anticipacije, to jest teleološki.
Epoha Amenofisa (EHNATON) je kolevka
mono-teizma, koji se održao u svetu zahvaljujući
jevrejskoj tradiciji. Varvarski infantilizam ranog
hrišćanstva nije značio ništa drugo do preobražaj Rimske
imperije u božju državu. Primitivni ljudi su prava pret-
hodnica određene, iz sveta nestale još u ranoj antici,
nečuvene telesne lepote. Barok je poslednji živi crkveni
stil koji u svom samouništenju najavljuje nat-kriljavanje
srednjovekovnog dogmatskog duha naučnim duhom.
Jedan Tiepolo, koji već dostiže opasnu granicu slikarskog
prikaza, posmatran kao umetnička ličnost uopšte nije
slučajna pojava, već radi u stvaralačkoj celovitosti na
razlaganju koje je postalo neophodno. Tuđenje ranih
hrišćana od umetnosti i nauke, to svojevremeno za ove
ljude nije značilo gubitak, već ljudsku dobit.
Zbog toga ne samo Ulisu već i njemu duhovno
srodnoj umetnosti smemo da pripišemo pozitivnu
stvaralačku vrednost i smisao. U odnosu na rušenje
dosadašnjih kriterij uma lepote i smisla Ulis natkri-ljava
sve do sada postojeće. On vređa pridošlo osećanje, on
brutalizuje dosadašnja očekivanja od smisla i sadržaja, on
je poruga svake sinteze. Bilo bi zlona-merno u njemu čak
i tragati za bilo kakvom sintezom ili uobličenošću, pošto
bi se u tom slučaju — ako bi pošlo za rukom da se dokažu
tako nemoderne tendencije — Ulisu mogla dokazati
osetljiva estetska greška. Sve što čovek ima da izgrdi
u Ulisu samo dokazuje njegov kvalitet, pošto grdi iz
resentimana nemodernog koji neće da sagleda šta mu
»bogovi« još »milostivo skrivaju«.
Ono što se ne može ukrotiti, ono neuhvatljivo, ono
što je kod Ničea nabreklo u dionisičkom preobi-lju i
preplavilo njegov psihološki intelekt, najzad, se u čistom
obliku sreće u modernoj umetnosti. Cak i najtamnije
faze Fausta I I , pa čak Zaratustra i Ecce Homo žele da
ovako ili onako preporuče svet. Ali tek su moderni postigli
da stvore umetnost poleđine ili poleđinu umetnosti, to jest
onu umetnost koja se više ne preporučuje niti glasno a još
manje tiho, koja konačno jasno govori zbog čega u stvari
više neće da sara-đuje, koja govori sa onom upornom
protuvoljom, koja se kod svih prethodnika modernoga (ne
zaboraviti
Helderlina!) doduše bojažljivo ali primetno ometajući
pomaljala i dovodila do raspadanja starih ideala.
Sigurno je nemoguće jasno sagledati ο čemu se radi
samo na osnovu posmatranja pojedinačnih područja.
Nemamo posla samo sa jednim jednokratnim udarom koji
je usledio negde na određenom mestu, već sa skoro
univerzalnim preslojavanjem modernog čoveka, koje
očigledno potresa ceo stari svet. Pošto, na žalost, ne
možemo da sagledamo budućnost, to ne znamo koliko još
— u najdubljem smislu te reči — pripadamo srednjem
veku. Ako smo — posmatrano sa više osmatračnice
budućnosti — još do ušiju za-glibljeni u srednji vek, onda
me to ne bi čudilo, jer samo takvo stanje stvari moglo bi
da objasni zašto postoje knjige ili umetnička dela
tipa Ulisa. To su preko svake mere drastična purgativa
čije bi potpuno dejstvo bilo pucanj u prazno da ne nailazi
na odgovarajući uporan i skriven otpor. To je određena
vrsta psiholoških drastičnosti koje imaju smisla samo
tamo gde se radi ο najžilavijem ili najčvršćem materijalu.
Sa Frojdovom teorijom imaju zajedničko to što fanatičnom
jednostranošću podrivaju vrednosti koje su i tako već
malo uzdrmane.
Na izgled od skoro naučne objektivnosti, delom čak
koristeći »naučni« rečnik, Ulis je stvarno nena-učno
jednostran, on je čista negacija. Ali kao takav stvaralački.
On je stvaralačka destrukcija, nikakva herostratska
gluma, već ozbiljan trud da se stvarnost, bilo kakva da je,
poturi pod nos savremenicima, ne zlonamerno već sa
nedužnom naivnošću umetničke objektivnosti. Knjiga se
mirno srne nazvati pesimi-stičkom i ako se na krajnjem
kraju, otprilike na po-slednjoj strani kroz oblake probija
spasilačka sve-tlost. To je samo jedna strana protiv 734,
koje su sve izrasle iz pakla. Tu i tamo svetluca po koji
divan kristal u crnoj kaljuzi, pri čemu i nemodernom
može biti jasno da je Džojs umetnik koji »može« — što kod
današnjih umetnika ni u kom slučaju nije samo po sebi
razumljivo — koji je čak. majstor; ali majstor koji se iz
viših ciljeva skrušeno lišava svojih mogućnosti. Džojs je i
u preokretu (ne mešati sa »konvertovanjem«) ostao
pobožni katolik — svoj dinamit uglavnom koristi za crkve
ili za inače od crkve stvorene ili njom uplivisane
psihološke strukture. Njegov »protiv« svet je
visokosrednjovekovna, sasvim provincijska, eo ipso
katolička atmosfera Erina, koja grčevito pokušava da
osvoji svoju političku samostalnost. Iz svih zemalja ο
kojima je pisano u Ulisu autor je verno i netremice
posmatrao majku crkvu i Irsku, koristeći stranu zemlju
samo kao sidro koje mora da osigura njegov brod pred
vrtlozima njegovih irskih reminiscencija i resentimenata.
Ali svet ga — bar u Ulisu — nije nikada dostigao, čak ni
kao ćutljiva pretpostavka. Ulis ne traži svoju Itaku, već
naprotiv on čini očajničke napore da se oslobodi svog
irskog rođenja.
Zapravo jedno samo lokalno interesantno rađanje,
koje je ostali svet moglo da ostavi hladnim. Ali ono nas ne
ostavlja hladnim. Lokalni fenomen izgleda da je više ili
manje univerzalan, sudeći po njegovom savremenom
dejstvu. Dakle, on mora da sasvim odgovara
savremenicima. Mora da postoji Zajednica Moderne, koja
je toliko brojna da su njeni članovi uspeli da od 1922.
godine progutaju deset izdanja Ulisa. Knjiga mora da im
nešto kazuje, možda čak nešto i otkriva, nešto što pre
toga nisu znali i nisu osećali. Njima knjiga nije bila
pakleno dosadna, već ih je podstakla, osvežila, poučila,
preobratila ili obrnuto, očigledno prenela u neko prijatno
stanje koje je omogućilo čitaocu da bez mržnje pažljivo
pročita knjigu od 1. do 735. strane i to bez fatalnih
napada pospanosti. Zbog toga podozrevam da
srednjovekovna, katolička Irska ima meni do sada
nepoznato, beskonačno veće prostranstvo nego što je dato
na običnim geografskim kartama. Taj katolički srednji vek
sa svojom gospodom Dedalusom i Blu-mom izgleda da je
tako reći univerzalan, to jest mora da postoje klase koje
su, kao Ulis, toliko vezane za lokalni duh da je Džojsu bio
potreban eksploziv da bi probio njihovu hermetičku
izdvojenost. Ubeđen sam da je tako — još uvek smo
duboko u srednjem veku. Tu nema šta da se drmusa.
Zbog toga su bili potrebni takvi negativni proroci kao
Džojs (ili Frojd) da bi predrasudama ispunjenim
srednjovekovnim sa-vremenicima predočili stvarnost.
Ovaj gigantski zadatak naravno da bi loše ispunio
onaj ko sa hrišćanskom blagonaklonošću nevoljno
pokušava da zaustavi pogled na tamnoj strani sveta. To bi
dovelo do sasvim neangažovane »izložbe«. Ne — Džojs je u
tome majstor — ovo otkrovenje mora da se odvija sa
odgovarajućim stavom. Jedino na taj način se izaziva igra
negativnih emocionalnih snaga. Ulis pokazuje način na
koji se mora izvršiti Ničeov »zahvat sramotnog
skrnavljenja hrama«. On to čini, hladno i stvarno, toliko
»bezbožno«, kako sam Niče nije ni sanjao. A sve ovo sa
tihom, ali skroz tačnom pretpostavkom da fascinantno
dejstvo lokalne duhovnosti nema nikakva posla sa
razumom već samo sa emocijama. Covek ne treba da se
zbuni pomislivši da Džojs pokazuje jezivo pust, bezbožni i
bezdušni svet i da je zbog toga neshvatljivo ako je neko u
stanju da iz njegove knjige izvuče bilo kakvo osve-ženje.
Ma kako zvučalo čudno, ipak je tačno da je Ulisov
svet bolji od onog sveta koji je beznadežno vezan za
turobnost svog lokalnog rođenja. Ako i preteže zlo i
destruktivno, ipak ono živi u svetlu pored ili čak možda
iznad »dobrog«, davnašnjeg »dobrog«, koje se, međutim u
stvarnosti pokazuje kao netrpeljivi tiranin, kao
iluzionistički sistem predrasuda, koji užasno sužava
moguće carstvo stvarnog života i na sve one, potčinjene
ovakvom sistemu, vrši trajno nepodnošljivo nasilje nad
mišljenjem i savešću. »Pobuna robova u moralu« bio bi
Ničeov moto za Ulisa. Spasenje za potčinjenog je
»objektivno« upoznavanje svog sveta i svog bivstvovanja.
Kao što se i salonski boljševik raduje svom neobrijanom
licu, tako je i sputani duh srećan kada jednom može
objektivno da kaže kako je u njegovom svetu. Dobro delo
je za-slepljenom podariti tamu a beskrajna pustinja je raj
za sužnja. Za srednjovekovnog čoveka znači naprosto
iskupljenje da jednom više ne bude lepo, dobro i razumno;
jer za čoveka senke ideali nisu stvaralačka dela niti
svetionici na visokim brdima, već čuvari
106
nedostataka. Uspeh Ulisa dokazuje da i njegova bezosećajnost
deluje pozitivno, zbog toga se mora zaključiti da postoji višak
sentimenta, čije prigušivanje individui izgleda podnošljivo. Ja
sam isto tako duboko ubeđen da nismo ogrezli samo u
srednjem veku već i u sentimentalnosti, i da zbog toga moramo
smatrati sasvim shvatljivim ako se pojavi prorok
kompenzatorne bezosećaj-nosti naše kulture. Proroci su uvek
nesimpatični i po pravilu imaju loše manire. Ali ponekad oni
pogađaju. Kao što je poznato ima velikih i malih proroka;
kojima pripada Džojs, ο tome će odlučiti istorija. Umetnik je
razglasnik duševnih tajni njegove epohe, nevoljno, kao svaki
pravi prorok, ponekad nesvestan kao mesečar. On uobražava
da govori iz samoga
sebe, ali duh epohe je vodič njegovih reči a ono što ovaj
kaže jeste, jer dejstvuje.
Ulis je document humain našeg vremena i još više —
on je tajna. Doduše, tačno je da on može osloboditi
duhovno podjarmljene, a da njegova hladnoća može da
zaledi do srži sentimentalnost, pa čak i normalna
osećanja. Ali ova lekovita dejstva ne iscrpljuju njegovo
biće. Da je samo zlo kumovalo delu je interesantan ape^u,
ali nije dovoljan. Unutra je i život, a život nikada nije
samo zlo i razaranje. Doduše sve što najpre možemo
obuhvatiti u knjizi je negativno i razorno, ali čovek
naslućuje nešto neshvatljivo, neku tajnu svrhu što joj
daje smisao a samim tim i dobro. Da li bi ovaj šareni tepih
satkan od reči i slika na kraju trebalo da bude
»simboličan«? Za ime sveta, ja ne mislim na alegoriju, već
na simbol kao izraz neshvatljive bivstvenosti. Kada bi to
bilo simbolično, onda bi skriveni smisao morao bilo gde da
zasvetluca kroz čudnovatu građu, tu i tamo morali bi da
zabruje zvuči koje je čovek načuo u drugim vremenima i
na drugim mestima, pa bilo to u retkim snovima ili
tamnim mudrostima zaboravljenih naroda. Ova
mogućnost se ne može osporiti, ali ja za nju nisam našao
ključ. Naprotiv, knjiga mi izgleda da je napisana sa
najvećom svesnošću; to nije nikakav san niti otkrovenje
nesvesnog. Cak je sa izrazitijom na-mernošću i sa
isključivijom tendencijom nego što je Ničeov Zaratustra ili
Geteov Faust II. To je svakako razlog zbog
čega Ulisu nedostaje simbolični karakter. Čovek doduše
naslućuje arhetipsku pozadinu; iza Dedalusa i Bluma
stoje večite figure duhovnog i čulnog čoveka, gđa Blum
verovatno prekriva u ovo-stranost upletenu Animu, sam
Ulis bio bi junak — ali delo ni na koji način ne cilja na ove
pozadine već upravo dalje od toga, u najširu i najjasniju
svesnost. Knjiga očigledno nije simbolična i neće da bude
ni pod kojim uslovima. Ako bi uprkos tome bila simbo-
lična u izvesnim partijama, onda bi to značilo da je
uprkos najvećem oprezu probilo autorovo nesvesno. Jer
»simbolično« znači da u objektu, bio on duh ili svet,
skriveno postoji neshvatljiva, moćna suština, i
·« P. 239.
" Kao što sam Džojs kaže (A Portrait of the Artis t ич α Young
Man): »Umetnik koji stoji kao Bog stvaranja u ili iza ili s onu stranu ili
iznad svog dela. nevidljiv je i bez _soDstvenos života, ravnodušan i
čisti nokte.
bezvremenski skup događaja od 16 juna 1904. godine
odsutno obuhvata jednim pogledom, mora da je za ovu
pojavu rekla: Tat twam asi — to si ti — »ti« u višem smislu
— ne ja, već Sopstvenost (Selbst) pošto samo Sopstvenost
obuhvata Ja i Ne-Ja, donji svet, utrobu, » imagines et
lares« i nebo.
Kada čitam Ulisa, uvek mi se pred očima javlja
kineska slika Jogina, koju je objavio Vilhelm (Wilhelm), iz
čije glave izlazi 25 obličja.1" Ova slika ilu-struje duševno
stanje Jogina koji namerava da se oslobodi svoga Ja, da bi
prešao u potpunije, objektivnije stanje bivstvovanja, u
stanje »usamljenog, mirnog mesečevog koluta«, u
sat-čit-ananda, pojam postojećeg nepostojanja —
poslednji cilj istočnjačkog puta spasenja, dragoceni biser
mudrosti Indije i Kine, tražen i slavljen milenijumima.
»Zgužvana cedulja koja se odmah ponovo baca < pliva
prema Istoku. Ova cedulja se tri puta sreće u Ulisu, svaki
put tajanstveno skopčana sa »Elijasonv (Ilija). Dva puta se
najavljuje: »Dolazi Ilija.« I stvarno on se pojavljuje u sceni
burdelja (koju Mari — Middleton Murry — s pravom
upoređuje sa valpur-gijskom noći) gde na američkom
slengu saopštava tajnu cedulje: »Boys, do it now. God's
time is 12.25. Tell mother you'll be there. Rush your order
and you play a slick ace. Join on right here! Book through
to eternity junction, the nonstop run. Just one word more.
Are you a god or doggone clod? If the second advent came
to Coney Island are we ready? Florry1* Christ, Stephen
Christ, Zoe Christ, Bloom Christ, Kitty Christ, Lynch
Christ, it's up to you to sense that cosmic force. Have we
cold feet about he cosmos? No. Be on the side of the
angels. Be a prism. You have that something within, the
higher self. You can rub shoulders with a Jesus, a
Gautama, an Ingersoll. Are you all in this vibration? I say
you are. You once nobble that, congregation, and a buck
joy ride to
IH Wilhelm und Jung: Das Geheimnis der Goldenen Blüte.
'» Fiori (Florry). Zoe (Zoe) i Kiti (Kitty) su tri burdelj-ske kurve,
ostale Stivenove saputnice.
heaven becomes a back number. You got me? It's a
lifebrigtener, sure. The hottest stuff ever was. It's the
whole pie with jam in. It's just the cutest snappiest line
out. It is immense, supersumptuous. It restores. «-°
Vidi se šta se ovde desilo: oslobođenje ljudske a time
i skopčano približavanje »božanskoj« svesti — osnova
najvišeg umetničkog učinka Ulisa — đavolski se izobličava
u pijanoj jazbini burdelja kada se njena misao javi u
ljušturi tradicionalnog obrasca reči. Ulis, patnik i lutalica,
čezne za svojim rodnim ostr-vom, za samim sobom,
108
budući da se probija kroz pometnju 18 poglavlja
oslobodivši se budalastog sveta iluzija, »posmatrajući iz
daleka« bez uzimanja učešća. Na taj način postiže upravo
ono što su postigli Hristos ili Buda, naime pobedu nad
budalastim svetom, oslobođenje od suprotnosti, što je bila
i Fausto-va težnja. I kao što se Faust rastapa u višem žen-
skom, tako i u Ulisu gđa Blum, koju Stjuart Džilbert
(Stuart Gilbert) s pravom naziva ozelenelom zemljom, ima
poslednju reč u njenom monologu lišenom interpunkcije i
njoj je dodeljena milost da posle svih kreštavih đavolskih
disonanci zabruji harmoničnim završnim akordom.
Ulis je stvaralački Bog u Džojsu, pravi demiurg, kome
je pošlo za rukom da se oslobodi uplitanja u svoj kako
fizički tako i duhovni svet i da taj svet po-smatra sa
oslobođenom svešću. Prema ljudima Džoj-sov Ulis se
odnosi kao Faust prema Geteu, kao Za-ratustra prema
Ničeu. Ulis je više Sopstvenost, koja se iz slepog
ostvarenja sveta vraća u božanski zavičaj. U celini u knjizi
ne nastupa Ulis, sama knjiga je Ulis, mikrokosmos u
Džojsu, svet Sopstvenosti i Sopstvenost sveta u jednom.
Ulis se može vratiti samo onda kada je ćelom svetu
okrenuo leđa, duhu kao i fizisu. Tu zapravo leži dublja
osnova Ulisove slike sveta: To je 16. juni 1909,
najsvakodnevniji i najobičniji dan ovoga sveta, u kome će
beznačajno potencijalni ljudi neumorno reći i počiniti
besciljne
248
vazdušnog carstva i sreće poglavara koji ponovo beži u
podzemlje. »I tako bežim na najdalji l kraj sveta...« a
završna rečenica je dokazna snaga Ulisove blasfemije.1*
Još bolje: Blum, čulno, perverzno i impotentno njuškalo,
u dubini prljavštine doživljava ono što mu se do tada
nikada nije desilo — preobra-ženje u bogočoveka. Još
jedna radosna vest: kada su se izgubili večiti znaci
nebeskog svoda, onda se na zemlji ponovo nalazi svinja
koja traži gomoljice; pošto su one neuništivo i trajno
utisnute kako u gornjem tako i u donjem svetu, ne mogu
se uvek naći u od Boga prokletoj, mlakoj sredini.
Ulis je apsolutno objektivan i apsolutno pošten i zbog
toga pouzdan. Covek može imati poverenja u njegovo
svedočanstvo koje najavljuje moć i ništavnost duha i
sveta. Sam Ulis je smisao, život i stvarnost, u njemu je
uključena stvarna fantazmagorija duha i sveta, ljudi i
stvari. Ovde bih želeo da postavim jedno pitanje
gospodinu Džojsu: »Da li ste pri-metili da ste vi predstava,
zamisao, možda Ulisov kompleks? Da on na sve strane,
kao hiljaduoki Argus, stoji oko vas i da vam je smišljao
svet zajedno sa antisvetom, da bi imali objekte, bez kojih
uopšte ne bi mogli biti svesni svoga Ja?« Ne znam šta bi
ce-njeni autor odgovorio na ovo pitanje. To me se, na
kraju krajeva, uopšte ne treba da tiče i uopšte ne treba da
me brine ukoliko hoću da se na svoju ruku bavim
metafizikom. Ulis naime daje podsticaja čoveku na to,
kada sagledamo kako on iz makrohaos--kosmosa istori je
sveta precizno izdvaja mikro-kos-mos dablinskog 16. juna
1904. i preparira ga ispod staklene ploče, sa svim
njegovim ukusnim i neukusnim pojedinostima i opisuje
ga sa zapanjujućom akribijom, kao posmatrač koji uopšte
ne učestvuje u svemu tome. To su ulice, to su kuće,
parkić za šetnju — stvarni gospodin Blum se brine ο svom
pre-duzeću za oglase, stvarni Stiven se bavi aforističkom
filozofijom. Ne bi bilo uopšte nemoguće da gospodin Džojs
lično iskrsne u vidnom polju na nekom od da-blinskih
ćoškova. Zašto ne? Tä on je isto tako stva-
ss Verovatno aluzije na Psalm 139, 7—9, i Ulis, p. 476.
ran kao i gospodin Blum, zbog toga bi se i on mogao
uloviti, preparirati i opisati (na primer kao Portrait o f the
Artist as a Young Man).
Dakle, ko je Ulis? On je svakako simbol onoga što je
rezime, jedinstvo svih pojedinačnih pojava celog Ulisa, Mr.
Bluma, Stivena, Mrs. Blum uključujući i Мг. Džejms
Džojsa. Zamislimo samo: stvorenje koje nije samo
bezbojna kolektivna duša sastavljena od neodređenog
broja goropadnih i međusobno ne-pripadnih individualnih
duša, već sastavljeno i od kuća, vozila, crkava, reke Lifej,
više javnih kuća i jedne zgužvane cedulje na putu ka
moru, a koje uprkos tome poseduje opažajnu i
reproduktivnu svest. Ova neizmislivost draži na
spekulacije, naročito zbog toga što čovek i onako ne može
ništa dokazati i po-sledično srne samo da nagađa. Moram
priznati da sumnjam da je Ulis, kao opsežnija
Sopstvenost, subjekt, koji pripada svim tim objektima
ispod staklene ploče, biće, koje tako čini kao da je ono Mr.
Blum ili štamparija ili zgužvana cedulja, a u stvarnosti
ono je ipak »the dark hidden Father« svojih objekata. »Ja
sam onaj koji žrtvuje i žrtvovani« a u govoru podzemlja: »I
am the light of the homestead, I am the dreamery
creamery butter.« Ako se sa ljubavnim zagrljajem obrati
svetu, onda c veta ju svi vrtovi! »O and the sea .. . crimson
sometimes like fire and the glorious sunsets and the
figtrees in the Alameda gardens yes and all the queer little
streets and pink and blue and yellow houses and the
rosegardens and the jessamine and geraniums and
cactuses. . .«, ali ako joj okrene leđa dalje se odvija pusta
svakidašnjica — » labi tur et labetur in omne volubilis
aevum« (teče dalje i teče, i večito će teći —
Horacije, Pisma, 1, 2, 43).
Prvo je demiurg u taštini stvorio svet koji je bio
sasvim po njegovoj zamisli; ali kada je pogledao naviše,
video je svetlost koju nije stvorio. Na to se vratio tamo gde
je bio njegov zavičaj. Ali kada je ovo učinio, njegova
muška stvaralačka snaga preobrazila se u žensku revnost
tako da je morao da prizna:
Nedo vol jnost
Ovde postaje događaj;-
Neopisivost,
Ovde je izvršena;
Večito žensko
Vuče nas naviše.
Ispod staklene ploče na zemlji koja je duboko dole u
Irskoj, u Dablinu, Eccles Street 7, u svojoj postelji,
pospan, 17. juna 1904. oko dva sata po ponoći poručuje
glas opuštene Mrs. Blum: »O and the sea the sea crimson
sometimes like fire and the glorious sunsets and the fig
trees in the Alameda gardens yes and all the queer little
streets and pink and blue and yellow houses and the
rosegardens and the jessamine and geraniums and
cactuses' and Gibraltar as a girl where I was a Flower of
the mountain yes when I put the rose in my hair like the
Andalusian girls used or shall I wear a red yes and how
he kissed me under the Moorish wall and I thought well
as well him as another and then I asked him with my eyes
to ask again yes and then he asked me would I yes to say
yes my mountain flower and first I put my arms around
him yes and drew him down to me so he could feel my
breasts all perfume yes and his heart was going like mad
and ves I said yes I will Yes.«M
Ο Ulisu, ti si stvarno pobožna knjiga za prema
objektu pobožnog, i od objekta prokletog belog čoveka! Ti
si exercitium, askeza, mučni ritual, magijska procedura,
osamnaest paralelno uključenih alhe-mijskih retorti u
kojima će se sa kiselinama, otrovnim parama, hladnoćom
i vatrom izdestilisati ho-munkulus jedne nove svesti sveta!
Ti ne kažeš ništa i ništa ne poveravaš, ο Ulise, ali ti
deluješ. Penelopa više ne treba da tka beskrajnu odoru,
ona se sada šeta po zemaljskim vrtovima pošto se njen
suprug vratio sa svih lutanja. Jedan svet je nestao
i nastade nov.
Post scriptum: Ulis kao lektira već napreduje u
snošljivim granicama.
*« L. c, p. 735.
Ο POSTAJANJU LIČNOSTI
112
žemo tvrditi da sveto rimsko carstvo nemačke nacije nije
primetilo Fridriha Silera kao vaspitača. Nasuprot tome
furor teutonicus se obrušio na pedagogiju, to jest na
vaspitanje dece, baveći se dečjom psihologijom,
pronalazeći infantilno u odraslom čoveku i na taj način od
detinjstva stvorio tako važno stanje za život i sudbinu
čoveka da su sasvim gurnuti u stranu stvaralački
značaj i mogućnosti života odraslih. Cak se naše doba
ushićeno slavi kao »era dece«. Ovo bezmerno proširenje i
širenje dečjeg vrtića istovremeno ide sa potpunim
previđanjem vaspitne problematike koju je genijalno
naslutio Siler. Niko ne osporava važnost detinjstva niti ga
pak potcenjuje, isuviše su jasna teška, često trajna
oštećenja nastala zbog glupavog vaspitanja u kući a
kasnije školi i isuviše je neodbaciva neophodnost
razumnih pedagoških metoda. Međutim, ako čovek hoće
ovo zlo da stvarno dohvati u njegovom korenu, onda se
ozbiljno mora postaviti pitanje: kako je došlo do
toga i kako to da je i danas još slučaj da se primenjuju
glupe i ograničene vaspitne metode? Ipak, očigledno i
jedino stoga što ima glupih vaspitača, koji nisu ljudi već
personificirani automati određene metode? Ko_jželi
da \aspitava, treba da je sam vaspitan. Danas još uvek
praktikovano učenje napamet i mehanička primena
metoda uopšte nije vaspitanje, niti za dete. ni za samog
vaspitača. Nepreetano se govori ο tome da dete mora biti
odgajano u ličnost. Ja se, naravno, divim ovom visokom
vaspitnom idealu. Ali ko odgaja te buduće ličnosti? To su
na prvom i najvažnijem mestu obični, nekompetentni
roditelji, koji su često i sami celog života polu ili sasvim
deca. Ko će najzad očekivati od svih tih običnih roditelja
da budu »ličnosti«, i ko je ikada mislio na to da smisli
metode kojima bi se »ličnost mogla usaditi roditeljima?
Zbog toga se, prirodno, više očekuje od pedagoga, od
obrazovanog stručnjaka, koji je čestito upućen u psi-
hologiju — naime u gledišta ovih ili onih, često di-
jametralno suprotnih mišljenja ο tome kakve su
ve-rovatno osobine deteta i kako ih treba tretirati. Za
mlade ljude, koji su pedagogiku odabrali za svoj ži-
113
pretpostavke da u njegovom sop-stvenom vaspitanju i
dečjem razvitku mora da je nešto išlo naopako, nešto što
se može izgladiti u slede-ćim generacijama. Ova namera
je, doduše, dostojna hvale, ali se razbija ο psihološku
činjenicu da na de-tetu ne mogu korigovatiTujeđnu"
grešku koju još uvek i sam činim. Prirodno da deca nisu
toliko glupa, kako to mislimo. Ona isuviše dobro
primećuju šta je pravo a šta nije. Andersenova bajka ο
kraljevoj novoj odeći sadrži besmrtnu istinu. Koliko ro-
ditelja mi je najavilo pohvalnu nameru da svojoj deci
uštede iskustvo koja su sami morali da iskuse u
de-tinjstvu. A kada bih ih zapitao: »Ali da li ste sigurni da
ste prevazišli ove greške?«, oni bi bili sasvim ubeđeni da
su kod njih sva oštećenja davno korigo-vana. Ali u
stvarnosti to nije bio slučaj. Ako su kao deca bili odgajani
isuviše strogo, oni su svoju sop-stvenu decu upropašćivali
neukusnom, neverovatnom tolerancijom; ako su im u
detinjstvu bila uporno skrivana izvesna životna područja,
onda su svojoj deci otkrivali ista ta područja sa istom
takvom upornošću i prosvetiteljski. Oni su, dakle, padali
samo u drugu krajnost, najjači dokaz tragičnog daljnjeg
postojanja starih grehova! To su potpuno previđali.
Sve ono što želimo da promenimo kod dece, treba
najpre da pažljivo proverimo da to nije nešto što bi bilo
bolje promeniti u nama, tako, na primer, naš pedagoški
entuzijazam. Možda je to namenjeno nama. Možda
pogrešno shvatamo pedagošku potrebu, pošto bi nas
neprijatno podsetila na to da smo i sami još uvek na neki
način deca i da nam je u velikoj meri potrebno vaspitanje.
U svakom slučaju izgleda mi ova sumnja bezu-slovno
umesna ako se želi da se već deca odgajaju kao »ličnosti«.
Ličnost je klica u detetu, koja se po-
17· 259
115
kao u kolektivnu neophodnost/Ona je pomagalo za
nuždu, ali nikakav ideal, ni u moralnom niti u religijskom
odnosu, pošto pokoravanje konvenciji uvek znači
odricanje od celovitosti i bekstvo od sopstvenih zadnjih
konzekvencija^j
•>6
3
Sta konačno daje povoda nekom da bira sopstveni
put i da se na taj način kao iz magle izdigne iz nesvesnog
identiteta sa masom? Nužda ne može biti, jer nevolja
nailazi na mnoge i svi oni se spašavaju pomoću
konvencije. Ne može biti ni moralna odluka, pošto se
čovek po pravilu odlučuje za konvencije. Sta je to, dakle,
što neumoljivo odlučuje u korist neobičnog?
To je ono što se naziva unutarnje
opredjeljenje; iracionalni faktor koji sudbinskTgura~Ea~
emanrTpa^ cTjT_CjCl_sfäda i njegovih utabanih puteva.
Prava ličnost uvekima opredeljenje i veru je u njega, ima
veru u njega kao u Boga, iako je to, kako bi rekao obični
čovek, samo individualno osećanje opredelje-nja. Ovo
opredeljenje, međutim, deluje kao zakon božji, od koga
nema odstupanja. Ova činjenica, da mnogi stradaju na
svom sopstvenom putu, onome ko ima opredeljenje ne
znači ništa. On mora da se povinuje sopstvenom zakonu,
kao da"je to demon koji mu šapatom poveraviTnove, retke
puteve. Ko ima opredeljenje, čuje unutrašnji glas, on
je opredeljen. Zbog toga legenda i veruje da on ima
privatnog demona, koji ga sa vetu je i čije zadatke ima da
izvršava. Najpoznatiji primer ove vrste je Faust, a
istorij-ski slučaj je daimonion Sokratov. Primitivni vrači
su imali svog zmijskog duha, kao što je i Eskulap, zaštitni
patron lekara, predstavljan pomoću epidau-rijske zmije.
Ovaj je osim toga imao privatnog demona Kabira
Telesfora, koji mu je izgleda čitao ili davao recepte.
Imati unutarnje opredeljenje znači u praznače-nju: biti
oslovljen od nekog glasa. Najlepše primere ovoga nalazimo
u ispovestima starozavetnih proroka. Da ovo nije samo
starodrevni fagon de parler, dokazuju ispovesti istorijskih
ličnosti, kao Getea i Napo-leona — da pomenemo samo
dva bliska primera koji od svog osećanja opredeljenosti
nisu pravili nikakvu tajnu.
Opredeljenje ili osećanje opredeljenja nije samo
prerogativ velikih ličnosti, već i malih sve do najmanjeg
formata, samo sa smanjenjem veličine ovo
264
postaje sve maglovitije i nesvesnije. Izgleda kao da se glas
unutrašnjeg .demona sve više udaljuje i da govori rede i
nejasnije. Naime, što je ličnost manja, tim više postaje
neodređena i nesvesna i konačno se ne-različita stapa sa
zajednicom, predajući na taj način svoju celovitost dok se
za to rasplinjuje u celini grupe. Na mesto unutrašnjeg
glasa stupa glas socijalne grupe i njenih konvencija, a na
mesto opredeljenja kolektivne potrebe. Ali ne malom broju
se dešava, ta-kođe i u ovom nesvesnom socijalnom stanju,
da ih pozove individualni glas, usled čega se ovi odmah
razlikuju od drugih osećajući da su suočeni sa problemom
ο kome drugi ništa ne znaju. Najčešće je nemoguće
drugima objasniti šta se desilo, pošto je ra-zumevanje
zacementirano pomoću najjačih predrasuda. »Covek je
kao svi ostali«, »tako nešto ne postoji«, a ako se javilo,
onda je naravno »bolesna pojava«, osim toga krajnje je
nekorisno »misliti da takva preterana uobraženost može
imati nekog značaja«, već da je to »ništa drugo do
psihologija«. Upravo ova poslednja zamerka je danas
izvanredno popularna. Ona proističe iz neobičnog
potcenjivanja psihičkog, koje se smatra kao nešto lično
hotimično samim tim i beznačajno, što je paradoksalno i
pri svem psihološkom oduševljenju. Nesvesno nije »ništa
drugo do fantazija!« Sve u svemu samo se »nešto izmišlja«
itd. Covek sebi izgleda kao mag koji opčinjava psihički
život uobličavajući ga po svojoj volji. Negira se neugodno a
sublimuje neželjeno, strah se »objašnjava«, zablude
ispravljaju i na kraju se smatra da je sve vrlo spretno
aranžirano. Pri tom se zaboravilo najvažnije — naime, da
je psihičko samo "svojim najsićušnijim delom identično sa
svešću i njenim čarobnjačkim veštinama, dok je
nesravnjivo veći deo nesvesno, koje se nepokretno i
nepristupačno, čvrsto i teško kao granit isprečava između
nas i stvarnosti, spremno da se uvek, shodno nepoznatim
zakonima, sruči na nas. Gigantske katastrofe
koje nam prete nisu elementarna zbivanja fizičke ili bio-
loške prirode, već psihička zbivanja. U užasnim
raz-merama nama prete ratovi i revolucije, koji nisu
26
5
ništa drugo do psihičke epidemije. U svako doba nekoliko
miliona ljudi može podlegnuti nekoj sumanu-tosti, i tada će
ponovo izbiti svetski rat ili neka razorna revolucija. Umesto
da je izložen divljim životinjama, strmim liticama,
nabujalim vodama, današnji čovek je prepušten svojim
psihičkim elementar-".· nim silama. Psihičko je velika sila,
koja mnogostruko prevazilazi sve zemaljske sile.
Prosvećivanje, koje je obezbožilo prirodu i čovekove
institucije, previdelo je boga užasa, čije je sedište u duši.
Ako je igde na me-stu strah od Boga, onda je to strah od
prevlasti psihičkog.
Ovo je sve ipak čista apstrakcija. Svako zna da
»sveznajući« intelekt sve ovo može reći ovako a ipak i
sasvim drugačije. Međutim, nešto je sasvim drugo kada ovo
objektivno, kao granit čvrsto i kao olovo teško psihičko
pristupi pojedincu kao unutrašnje iskustvo i saopšti mu
razgovetnim glasom: »Tako mora biti«. Tada se on oseća
opredeljen, upravo onako kao socijalne grupe kada ih
pozove rat, revolucija ili bilo kakvo drugo ludilo. Nije uzalud
baš naše doba ono koje vapi za spasilačkom ličnošću, to
jest za onim ko se razlikuje od neizbežne kolektivne sile i
time se bar psihički oslobađa i drugima pali svetionik pun
nadanja, koji najavljuje da je bar jednom uspelo da umakne
zlokobnom identitetu sa grupnom psihom. Zbog svoje
nesvesnosti grupa, naime, nema slobodnog odlučivanja,
zbog čega u njoj psihičko deluje kao nesputani prirodni
zakon. Dolazi do kauzalno povezanog toka, koji se smiruje
tek sa katastrofom. Kada oseća opasnost od psihičkog,
narod uvek čezne za junakom koji ubija aždaju, zbog toga
vapaj i krik za ličnošću.
Ali kakva posla ima pojedinačna ličnost sa nevoljom
mnogih? Ona je u prvom redu deo celine naroda, i isto kao
svi drugi prepuštena sili koja pokreće celinu. Jedino što
jednog čoveka razlikuje od svih drugih jeste njegovo
opredeljenje. Njemu je ono nesavladivo, svuda prisutno
psihičko doviknulo da je njegova nevolja i nevolja naroda.
Ako posluša glas, onda postaje različit i izolovan, pošto se
resio da se
povinuje zakonu koji mu pristupa iz sopstvene unu-
tarnjosti. »Njegovom sopstvenom zakonu«, svi će
uz-viknuti. Ali on sam bolje zna, on mora bolje znati: to
je sam zakon, samo opredeljenje, tako malo »njegovo« kao
lav koji ga ubija, iako je to nesumnjivo lav koji ga ubija, a
ne nekakav drugi lav. Samo u ovom smislu može se
govoriti ο »njegovom« opredeljenju, »njegovom« zakonu.
Već sa odlukom da svoj put postavi iznad svih
puteva, on je najvećim delom ispunio svoje spasilačko
opredeljenje. Sebi je on poništio važnost svih ostalih
puteva. On je iznad svih konvencija postavio svoj zakon i
na taj način se sasvim izdvojio, što ne samo da ne
sprečava veliku opasnost već čak i dovodi do opasnosti.
Konvencije su, naime, po sebi bez-dušm mehanizmi, koji
nisu u stanju da učine ništa više od onopa što obuhvata
rutina života. Stvaralački život je, međutim, uvek s one
strane konvencija. Zbog toga dolazi do toga da, kada
dominira čista rutina života u obliku starinskih
konvencija, mora uslediti destruktivna provala
stvaralačkih snaga. Ovaj prodor je katastrofalan samo
kao masovna pojava, međutim, nikada u pojedincu koji se
svesno potčinjava ovim višim silama, stavljajući im na ra-
spolaganje svoje moći. Mehanizam konvencija drži 1 j
ude nesvesno, pošto tada kao divljač mogu poći
pu-tem "naviknutih pmmpna ho-? n^r^odnostisvesne od-
luke. O v u nenamemo d«*istvo i najboljih konvencija je
neizbežno, pa ipak ne manje užasna opasnost, ρυ-= što,
kao kod životinja tako i kod ljudi, koji kroz rutinu ostaju
nesvesni, dolazi do panike-sa svim njenim nesagledivim
posledicama, kada_jiaiđu novi uslovi. nepredviđeni starim
konvencijama.
Ličnost, međutim, ne dozvoljava da je obuzme panika
odraslih, pošto su strahovi i užasi ostali iza nje. Ona je
dorasla promeni epohe i neznano i nevoljno postala vođa.
Sigurno da su svi ljudi međusobno slični, jer inače ne
bi mogli da podlegnu istom ludilu, i sigurno da je psihička
osnova na kojoj počiva individualna svest univerzalno
istovetna, jer se inače ljudi me
đusobno nikada ne bi mogli razumeti. Tako u ovom smislu
i ličnost sa njenim jedinstvenim psihičkim svojstvima nije
nešto apsolutno jednokratno i jedinstveno. Jedinstvenost
važi samo za individualnost ličnosti, kao što važi i za
svaku individualnost. Postati ličnost nije apsolutni
prerogativ genijalnog čoveka. On može čak biti genijalan a
da nema ili da nije ličnost. Ukoliko svaka individua ima
njoj urođeni životni zakon, onda svaka ima teorijsku
mogućnost da pre svega sledi ovaj zakon i na taj način da
postane ličnost, to jest da dostigne celovitost. Ali kako živa
bića egzistiraju samo u obliku živih jedinki, to jest
individua, životni zakon u krajnjoj liniji uvek je usmeren
na individualno proživljen život. Dakle, iako objektivno
psihičko, koje se u osnovi ne može zamisliti drugačije do
kao univerzalna i istovetna datost, znači isti psihički
preduslov za sve ljude, ono Se ipak, čim hoće da se pojavi,
mora individualizovati, pošto nema drugog izbora do da se
odrazi kroz jedinku. Može se međutim desiti da obuhvati
čitavu grupu kada ono, shodno prirodi vodi do katastrofe,
i to jednostavno stoga što deluje samo nesvesno, što ga ni-
jedna svest ne asimiluje i što se uvršćuje u sve druge već
postojeće životne uslove.
Samo onaj ko sili naišlog unutrašnjeg imperati-
va svesno može reći da, postaje ličnost; ko joj, među-
tim, podlegne, upada u siepi tok zbivanja i biva uni-
šten. Veličina i spašen je_svake prave ličnosti jer~u
tome što se sa slobodnom odlukom žrtvuje svom
opredelji°r)jii 1 ~У" ρ»·"""^1 у "vjn if^^'iaP-
η u stvarnost, što doživljeno nesvesno a grupi dovodi
samo do propasti.
Jedan od najblistavijih primera života i smisla
ličnosti, koji nam je sačuvala istori ja, jeste Hristov život.
Prema rimskom ludilu veličine, od koga nije patio samo
Cezar već i svaki Rimljanin — ci vis Ro-manus sum —,
pojavio se protivnik u hrišćanstvu, koje je, usput
primećeno, bilo jedina religija koju su Rimljani stvarno
progonili. Suprotnost se pokazivala uvek tamo gde su se
sukobljavali kult Cezara i hri-šćanstvo. Ali kako
saznajemo iz nagoveštaja evange
lista ο duševnom razvitku Hristove ličnosti, ova suprotnost
je igrala odlučujuću ulogu i u duši tvorca hrišćanske
religije. Priča ο iskušenjima jasno nam pokazuje sa
kakvom se psihičkom silom sukobio Hri-stos — to je bila
đavolska sila tadašnje psihologije, koja ga je u pustinji
dovodila u ozbiljna iskušenja. Ovaj đavo je bio objektivno
psihičko koje je u svojoj stezi držalo sve narode Rimske
imperije; zbog toga je i đavo obećavao Hristu sva
zemaljska carstva, kao da je od njega hteo da stvori
Cezara. Sledeći svoj unutrašnji glas, svoje
opredeljenje i poziv, Isus se dobrovoljno izložio napadu
imperijalističke sumanu-tosti, koja je sve ispunjavala
— i pobednike i pobe-dene. Na taj način je spoznao
prirodu objektivno psihičkog, koje je ceo svet guralo u
patnje i negovalo čežnju za spasenjem, koja je našla svog
izraza i kod mnogobožačkih pesnika. Ovaj psihički napad,
kome se svesno izložio, on nije potisnuo niti je dozvolio da
ga ovaj potisne, već ga je asimilovao. I tako je od
svemoćnog Cezara postalo duhovno kraljevstvo a od
imperium Romanum univerzalno, vansvetsko božje,
carstvo. I dok je ceo jevrejski narod kao Mesiju očekivao
kako imperijalistički tako i politički delotvor-nog junaka,
Hristos je svoju mesijansku opredelje-nost manje ispunio
svojoj naciji nego rimskom svetu, i čovečanstvu ukazao na
staru istinu da tamo gde vlada sila nema ljubavi, i da
tamo gde vlada ljubav ne vredi nikakva sila. Religija
ljubavi bila je prava psihološka suprotnost rimskoj
đavolskoj sili.
Primer-hrišćanstva najbolje ilustruje moja prethodna,
apstraktna izlaganja. Ovaj na izgled .jedinstveni život je
postao-obožavani'simbol zbog toga što je psihološki
prototip jedinog' smisaonog života, naime života koji
stremi individualnom^ to jest apsolutnom i bezuslovnom
ostvarenju svog, njemu svojstvenog zakona. U tom smislu
možemo da se složimo sa Tertulijanovim uzvikom: »Anima
naturaliter Christiana !«
118
Obožavanje Hrista kao i Bude ne začuđuje, ali
ubedljivo pokazuje ogromno uvažavanje sa kojim
čovečanstvo susreće ove junake a samim tim i ideal
razvijene ličnosti. Ako danas izgleda kao da će šlepa i
destruktivna prevaga besmislenih kolektivnih sila gurnuti u
pozadinu ideal ličnosti, onda je to samo prolazna pobuna
protiv premoći istori je. I ako je pomoću revolucionarne,
neistorijske a stoga i neobrazovane sklonosti novim
generacijama dovoljno razrušena tradicija,
ipa_k_^e_Jierjyi^biti ponovo traženi i nalaženL. Ideal ličnosti
je neuništiva^potreDa Cove»— kove duše, koja se, sve što je
nepodesnija tim fana-tičnije brani. Cak i kult Cezara bio je
pogrešno shvaćeni kult ličnosti, a moderni protestantizam,
čija teologija sve više potkopava Hristovo božanstvo, našao je
pribežište u Hristovoj ličnosti.
Velika i tajanstvena stvar lebdi oko onoga što se naziva
»ličnost«. Sve što se ο tome može reći uvek je nedovoljno i
neadekvatno tako da uvek preti opasnost da se diskusija
izgubi u kako obilnom tako i praznom brbljanju. Cak i pojam
ličnosti je u običnom govoru tako nejasno i loše definisana
reč, da će se teško naći dva čoveka koja pod tim razume ju
jedno te isto. Ako ovde predlažem određeno shvatanje, onda
ne uobražavam da je time izrečena poslednja reč. Zeleo bih
da se sve ovo što sam ovde rekao posmatra kao pokušaj mog
približavanja problemu ličnosti, bez polaganja prava da se
ovaj i reši. Zapravo, moj pokušaj radije bih shvatio kao opis
psihološkog problema ličnosti. Ovde pomalo otkazuju sva
obična psihološka sredstva i tinkture, isto kao i kod proble-
ma genijalnog ili kreativnog čoveka. Izvođenje iz familijarnog
herediteta ne uspeva sasvim: danas tako omiljena romantika
detinjstva, blago rečeno, kreće se u svom prenosnom
značenju; objašnjavanje pomoću nevolje — bolest,
nedostatak novca itd. — isuviše je površno. Ovome se uvek
pridružuje nešto iracionalno, nešto što se ne može racionalno
obraditi, neki deus ex machina ili asylum ignorantiae, ovaj
poznati nadimak Boga. Ovde izgleda da problem zadire i u
vanljudsko područje, za što se oduvek postavlja neko od
imena božjih. Kao što se vidi i ja sam moram da pomenem
unutrašnji glas i da ga označim kao nešto snažno objektivno
psihičko, da bih okarakterisao
njegovo dejstvo u postaj an ju ličnosti, koje u datom
slučaju izgleda subjektivno. Mefistofel u Faustu nije
personifikovan stoga što to dramski ili scenski bolje
odgovara no kada bi Faust moralizovao sàm ili na zidu
crtao sopstvenog đavola. Prve reči posvete: »Opet se
približujete, vi nestalne prilike ...« nešto su više od
estetskog efekta. To je, kao đavolov konkreti-zam,
priznanje objektivnosti psihičkog iskustva, tiha ispovest
da je ipak tako bilo, ne iz subjektivnih želja, strahovanja
ili nahođenja, već nekako iz samog sebe. Sigurno, samo
glupak bi mogao da misli na aveti, ali izgleda da nešto kao
primitivni glupak vreba svuda ispod površine razložne
dnevne svesti.
Zbog toga večita sumnja da li je na izgled objektivno
psihičko stvarno objektivno ili na kraju krajeva samo
uobražen je. Ali odmah se postavlja pitanje: da li sam
namerno tako nešto uobrazio, ili je to u meni već
zamišljeno? Problem je sličan onome kod neurotičara koji
pati od uobraženog karcinoma. On zna i hiljadama puta
mu je rečeno da je uobraženje, a on me opet strašljivo
pita: »Da, ali kako je došlo do toga da tako nešto
uobrazim? Ja to uopšte neću.« Odgovor na ovo je: ideju ο
karcinomu on nije uobrazio, već se ona uobrazila u
njemu bez njegovog predznanja i bez njegove dozvole.
Osnova ovog zbivanja je to što se u njegovom nesvesnom
odvija psihičko raste-nje, »bujanje«, koje se ne može
privesti u svest. On oseća strah od ove unutrašnje
delatnosti. Ali kako je sasvim uveren da unutra, u
njegovoj duši ne može biti ničega onog što on ne zna, onda
se ovaj strah mora odnositi na somatski karcinom, ο
kome zna da ne postoji. A ako uprkos tome ima strah od
toga, onda će mu stotine lekara potvrditi da je strah sa-
svim bez osnove. Tako je neuroza zaštita od objektivne
unutrašnje delatnosti duše ili nešto skuplje plaćeni
pokušaj da se umakne unutrašnjem glasu a samim tim i
opredeljenju, pošto je ovo »bujanje« ona objektivna od
svesne volje nezavisna delatnost duše, koja bi htela da
unutrašnjim glasom progovori kroz svest i da na taj način
čoveku privede njegovu celovitost. Iza neurotske
izvitoperenosti kriju se opredeljenost, sudbina i postajanje
ličnosti, potpuno ostvarenje životne volje urođene
individui. Covek bez amor fati je neurotičan on
zanemaruje samog sebe, tako da nikada neće moći da
izrekne onu Ničeo-vu misao: »Covek se nikada ne izdiže
više do onda kada ne zna kuda će ga još odvesti njegova
sudbina.
U istoj meri u kojoj čovek, neveran sopstvenom
zakonu, nije postao ličnost, propustio je smisao svog
života. Srećom dobrodušna i trpeljiva prUoda
vućlnl ljudi nikada ne postavlja pitanje smisla njihovog ži-
vota. A tamo gde niKo ne pita, niko nema ni potrebe za
odgovorom.
Strah od karcinoma neurotičara dakle ima pravo, on
nije uobraženje već posledični izraz psihičke činjenice koja
egzistira u izvansvesnom području, nedostižnom volji i
119
uvidu. Ako bi sam sa sobom otišao u pustinju i u samoći
oslušnuo samoga sebe, možda bi dočuo ono što bi mu
rekao unutrašnji glas. Ali po pravilu naopako obrazovani
kulturni čovek je sasvim nesposoban da percipira
doktrinarno nezajam-čeni glas. Za ovo su znatno više
sposobni primitivni ljudi, među njima bar vrači mogu da
razgovaraju sa duhovima, drvećem i životinjama, pa to
spada čak u njihov profesionalni postupak, to jest u ovim
obličjima oni susreću objektivno psihičko, psihičko ne-Ja.
Kako je neuroza poremećaj razvitka ličnosti, tako
smo mi psihijatri već profesionalno prinuđeni da se
bavimo na izgled dalekim problemima ličnosti i njenim
unutrašnjim glasom. U praktičnoj psihoterapiji ove inače
nejasne i često u frazama izvrgle psihičke činjenice, izviru
iz tame njihove nezhanosti i približuju se vidljivijim
sferama. Ipak ovo sé dešava samo izuzetno retko
spontarfo kao kod starozavetnih proroka; po pravilu
moraju se teško i s naporom privoditi u svest ona
činjenična stanja koja su uslovila poremećaj. Ali tako
sagledani sadržaji sasvim odgovaraju »unutrašnjem glasu«
i znače sudbinsko opredeljenje, koje ako ih prihvati i
rasporedi svest, dovode do razvitka ličnosti.
5 U angloameričkom celokupnom izdanju ova izreka >«.·
pripisuje Kromvelu.
120
Dobro, na žalost, nije večito dobro, pošto inače ne bi bilo
ničega boljeg. Ako treba da naiđe bolje, onda dobro treba
da uzmakne. Zbog toga je rekao majstor Ekhart (Meister
Eckhart): »Bog nije dobar, jer bi inače mogao biti bolji.«
Zato postoje razdoblja u svetskoj istoriji (naše bi
moglo tu da spada), gde dobro mora da uzmiče i zbog toga
izgleda ono što je određeno da postaje bolje, u početku
kao zlo. Kako je opasno ove probleme makar i dodirnuti
pokazuje upravo izrečena rečenica; jer kako se lako može
prokrijumčariti zlo kada se jednostavno izjavi da je to
potencijalno bolje! Problematika unutrašnjeg glasa je
puna tajnih zamki i klopki. To je najopasnije, najklizavije
područje, isto tako opasno i besputno kao sam život, ako
se odrekne ograda. Ali onaj ko neće da izgubi svoj život,
neće ga ni dobiti. Rađanje junaka i život junaka uvek je
ugrožen. Tipični primeri su Herine zmije koje
16·
121
PROBLEMI MODERNE PSIHOTERAPIJE
279
psihoanalizu i individualnu psihologiju- i druga
nastojanja u području kompleksne psihologije.
Kako ipak postoji samo jedna ljudska duša, laiku će
izgledati da postoji i samo jedna psihologija, zbog čega će
razlike smatrati ili subjektivnim cepidlaće-njem ili
poznatim pokušajem malog čoveka da i sebi obezbedi
malo slave. Lako sam mogao da produžim listu
»psihologa« samo da sam pornenuo druga nastojanja koja
nisu obuhvaćena pod »analitičkom psihologijom«. Stvarno
postoje mnogobrojne metode, gledišta, shvatanja i
ubeđenja, koja se međusobno bore. uglavnom zato što se
međusobno ne razumeju i zbog toga se ni međusobno ne
uvažavaju. Mnogostrukost i različnost psihološkog
mišljenja našeg vremena stvarno je začuđujuća i za laika
nepregledna i zamršena.
Ako čovek u udžbeniku patologije nade da su za
neku bolest dati brojni lekovi najrazličitije prirode, onda
odatle može izvući zaključak da nijedno od tih sredstava
nije delotvorno. I, dakle, ako je naznačeno mnogo
različitih puteva koji bi trebalo da vode do naše duše,
onda čovek mirno može pretpostaviti da nijedan od tih
mnogih puteva apsolutno sigurno neće postići svoj cilj, a
svakako najmanje onaj koji se fanatično hvali. Stvarno je
mnoštvo savremenih psihologija izraz nedoumice. Pristup
duši pa čak i sama duša pokazuju se postepeno kao
velika teškoća, »rogobatan problem« da upotrebimo Ničeov
izraz — i stoga nikakvo čudo što se gomilaju pokušaji da
se neuhvatljivoj zagonetki priđe stalno s novog i novog
kraja. Iz toga neophodno proističe mnoštvo gledišta i
mišljenja.
Svakako ste saglasni sa mnom da se, kada je
reć ο psihoanalizi, ne ograničavamo na njenu užu defini-
ciju, već da je reč uopšte ο uspesima i neuspesima svih
onih nastojanja koji se danas preduzimaju u cilju rešenja
problema duševnog života a koje sažimamo i pod pojmom
analitičke psihologije.
Uostalom, zašto je čovekova duša kao iskustvena
činjenica danas odjednom postala tako interesantna!
Tokom milenijuma to nije bilo. Ovo na izgled suvi-
280
šno pitanje samo bih nabacio, ali ne bih davao odgovor na
njega. Naime, ono spada ovde, pošto su po-slednje
namere današnjeg psihološkog interesovanja nekako
podzemno povezane sa ovim pitanjem.
Sve ono što danas ide pod laičkim pojmom »psi-
hoanaliza« ima svog porekla u lekarskoj praksi, zbog čega
je najveći deo u tom pojmu medicinska psihologija. Soba
za konsultacije lekara utisla je ovoj psihologiji svoj
očigledni pečat, što se ne odražava samo u terminologiji,
već i u teorijskom shvatanju. Svuda na prvom mestu
srećemo naučno-biološke pretpostavke lekara. Iz toga je
najvećim delom nastalo otuđivanje između akademskih
duhovnih nauka i moderne psihologije, jer psihologija u
osnovi objašnjava iz iracionalne prirode, dok se, nasuprot
tome, one prve zasnivaju na duhu. Ovo nastojanje, koje se
već i onako teško može premostiti, povećava se kroz medi-
cinsko biološku nomenklaturu, koja često deluje prilično
»prestručno« i obično postavlja isuviše velike zahteve u
odnosu na blagonaklono razumevanje.
Pošto sam izrazio mišljenje da prethodno pome-nute
opšte primedbe u odnosu na pojmovnu pometnju na ovom
području još nisu sređene, hteo bih da se posvetim našem
pravom zadatku, naime, da se pozabavimo rezultatima
analitičke psihologije.
Pri izvanrednoj raznolikosti nastojanja naše psi-
hologije moguće je samo uz najveće napore da se postave
rezimirajuća gledišta. Stoga, ako bih pokušao da namere i
rezultate razvrstam u klase, ili bolje rečeno u stupnjeve,
onda bi se to odvijalo uz izričitu •igradu privremenog
poduhvata, kome se možda može prebaciti ista
proizvoljnost kao i trigonometrijsko] mreži rasprostrtoj
iznad neke zemlje. U svakom slučaju usudio sam se da
opšti rezultat osmotrim sa ugla od četiri stupnja,
naime i s p o v e s ti , r a z j a š n j a v a n j a , va -• < p i t a v an j a i
p r e o b r a ž a v a n ju .
Prapočetak sveg analitičkog psihičkog postupka leži u
prauzoru ispovedanja. Kako ovo poreklo nema uzročnu
vezu. već samo iracionalnu, psihičku dubinsku
povezanost, čoveku sa strane nije bez daljnjega
281
moguće da osnove psihoanalize dovede u vezu sa re-
ligioznom institucijom ispovedanja.
Cim je ljudskom duhu uspelo da pronađe ideju
greha, nastalo je psihički skriveno, u analitičkom govoru
— potisnuto. Skriveno je tajna. Posedovanje tajni deluje
kao psihički otrov, koji nosioca tajne otuđuje od zajednice.
Doduše, ovaj otrov u malim dozama može biti neprocenjiv
lek, čak nezamenljivi pred-uslov za individualnu
diferencijaciju, toliko da čovek već na primitivnom
stupnju oseća neodoljivu potrebu čak da iznalazi tajne, da
bi se pomoću njih sačuvao od stapanja u nesvesnost
zajednice kao od smrtne ugroženosti duše. Ovom
instinktu diferenciranja, kao što je poznato, služe toliko
raširena i prastara posvećenja sa svojim kultskim
tajnama. Cak su i hrišćanske svete tajne još u pracrkvi
važile kao mysteria i. kao i krštenje, praznovane su u
izdvojenim prostorijama i pominjane samo alegorijskim
jezikom.
Koliko god je korisna tajna koja je podeljena sa
mnogima, toliko je destruktivna samo lična tajna. Ona
deluje kao krivica, koja nesrećnog posednika od-seca od
zajednice sa drugim ljudima. Ako je čovek svestan onoga
što krije, šteta je znatno manja nego ako ne zna da i šta
krije. U ovom poslednjem slučaju skrivani sadržaj se više
ne skriva svesno, već ga čovek taji čak i od samoga sebe;
on se čepa kao samostalni kompleks i izdvaja od svesti i u
području nesvesne psihe počinje da vodi neku vrstu
vanrednog postojanja, neometanog od strane svesnog
mešanja ili korektura. Kompleks tako reći formira malu
zatvorenu psihu, koja, kako je pokazalo istustvo, samo-
stalno razvija svojstvenu delatnost fantazije. Fantazija je
uopšte samodelatnost psihe koja probija svuda gde.
svesne inhibicije popuste ili sasvim nestanu, kao recimo u
snu. Tokom spavanja fantazija izgleda kao san. Ali i
na-javi mi i dalje sanjamo ispod praga svesti, a ovo
naročito zahvaljujući potisnutim ili inače nesvesnim
kompleksima. Usput rečeno, ne sastoje se nesvesni
sadržaji samo od prvobitno sve-snih i naknadno, preko
potiskivanja, nesvesno posta-lih kompleksa, već i
nesvesno ima svojstvene sadrža-
282
je koji izrastaju iz nepoznatih dubina da bi postupno
doprli do svesti. Nesvesna psiha ni u kom slučaju se ne
srne predstaviti samo kao rezervoar sadržaja koje je
odgurnula svest.
Svi nesvesni sadržaji koji se ili odozdo približavaju
pragu svesti ili su se samo nešto malo spustili, obično
deluju na svest. Ova dejstva su — pošto se sadržaj kao
takav ne pojavljuje u svesti — nužnim načinom posredna.
Najveći broj takozvanih omaški svesti dovode se u vezu sa
ovim poremećajima, isto tako svi takozvani neurotski
simptomi, koji su sve u svemu — kako to medicina kaže —
psihogene prirode. (Izuzeci su takozvano dejstvo šoka, kao
kod eksplozija itd.). Najblaži oblici su omaške svesti — na
primer govorne omaške, trenutna nemogućnost sećanja
imena ili podataka, neočekivana nespretnost koja dovodi
do ozlede ili slično, nesporazumi ili takozvane halucinacije
sećanja — čovek misli da je tako nešto rekao ili učinio,
netačno shvatanje pročitanog ili onoga što se čulo itd.
U svim ovim slučajevima pomoću temeljnog
istraživanja može se dokazati postojanje sadržaja, koji je
posrednim i nesvesnim putem poremetio funk-cionisanje
svesti.
Opšte uzev oštećenja zbog nesvesne tajne su stoga
veća nego zbog svesne. Video sam mnoge pacijente koji
su, zbog teških životnih prilika u kojima su se slabije
prirode teško mogle odbraniti od suicidalnih podsticaja,
razvijali samoubilačke sklonosti, ali ove putem racionalne
obrade sprečavali da postanu svesne i na taj način
dovodili do stvaranja nesvesnog samoubilačkog
kompleksa. Nesvesni samoubilački podstrek sa svoje
strane dovodio je do svakojakih opasnih slučajnosti, npr.
do iznenadnog napada nesvestice na nekom opasnom
mestu, do okle-vanja pred automobilom, zamenjivanje
sirupa za kašalj sublimatom, iznenadne želje za opasnim
akrobat-skim zahvatima i slično. Ako u ovim slučajevima
dođe do toga da samoubilački podstrek dopre u svest,
onda svesna razboritost može delovati inhibitorno i na taj
način pomoći pošto se tim putem svesno mogu prepoznati
i izbegnuti suicidogene mogućnosti. 5
Svaka lična tajna deluje kao greh i krivica, bez obzira
da li je to ili ne, posmatrano sa gledišta opšte prihvaćenog
morala.
Drugi oblik skrivanja je uzdržljivost, smernost. Ono
što se obično suzbija su afekti. I ovde se mora istaći da je
uzdržljivost korisna i spasonosna vrlina, zbog čega se
samodisciplina sreće kao jedna od najranijih moralnih
vestina još kod primitivnih naroda gde predstavlja deo
rituala posvećivanja, uglavnom u obliku stoičkog
podnošenja bola i straha i asketske uzdržljivosti. Ali ovde
se uzdržljivost uči u okvirima tajnog skupa, kao poduhvat
koji se deli sa drugima. Ali ako je uzdržavanje samo lično
— i bez povezanosti sa religioznim shvatanjem — onda
ono može kao lična tajna da deluje štetno. Zbog toga se
kod onih sa isuviše vrlina sreću poznata stanja lošeg
raspoloženja Γ razdražljivosti. Suzbijeni afekat je
isto tako nešto što se skriva, гн*5$^ što se može skriti i
pred samim sobom, vestina kojom uglavnom bolje vladaju
muškarci, dok žene. osim retkih izuzetaka, imaju pri-
rodnu odvratnost da afekat muče suzbijanjem. Suzbijeni
afekat deluje isto tako izolirajuće i neprijatno kao i
nesvesna tajna, i isto tako podstiče osećanje krivice. Isto
kao što nam priroda donekle zamera ako pred
čovečanstvom imamo neku tajnu, tako nam isto uzima za
zlo ako naše emocije uskraćujemo bližnjima. U ovom
pogledu priroda ima izraziti horror vacui i zbog toga na
duže vreme nije ništa toliko nepodnošljivo kao mlaka
harmonija na temelju suzdržanih afekata. Potisnute
emocije su često isto što i tajna. Međutim, često uopšte ne
postoji neka tajna vredna pomena. već samo nesvesno
zadržani afekti, koji imaju svoje poreklo u nekoj sasvim
svesnoj situaciji.
Aktuelna dominacija tajne ili afekta uslovljava
najverovatnije različite oblike neuroza. U svakom slučaju
je sa afektima vrlo štedra histerija uglavnom zasnovana
na tajni, dok okoreli psihasteničar pati od poremećene
probave afekata.
Tajna i uzdržijivost su oštećenja na koja priroda na
kraju I'eagUje boleSCU — shvaćeno samo onda kao
oštećenje ukoliko su tajna i uzdržljivost isključivo lične
prirode. Međutim, ako su podeljeni sa nekim drugim,
onda je priroda zadovoljna, čak onda ovo mogu biti
korisne vrline. Nepodnošljivo je samo lično uskraćivanje.
To je kao kada bi čovečanstvo imalo neugasivo pravo na
sve ono što je tamno, nepotpuno, glupo i krivo kod
bližnjih, jer ovo su stvari koje se potajno čuvaju u cilju
samozaštite. Izgleda da je prirodni greh prikrivati svoje
slabosti, isto kao i isključivo iživljavati svoju manju
vrednost. Izgleda kao da postoji neka vrsta savesti
čovečanstva, koja znatno kažnjava svakog onog ko ne
odbaci ponos svojih vrlina i vrednosti u korist ispovesti
svoje grešne čoveč-nosti. Bez ovog njega deli neprobojni
zid od osećanja da je čovek medu ljudima.
Ovim se objašnjava neobični značaj istinite i
ne-klauzulisane ispovesti, istina koja je svakako bila po-
znata svim inicijacijama i tajanstvenim kultovima starog
veka, što potvrđuje ι antička izreka: »Oslobooi se onog što
imaš i bićeš primljen.
Ovu izreku lako možemo pridodati kao moto prvom
stupnju psihoterapijske problematike. Naime, počeri
psihoanalize u osnovi nisu ništa drugo do ponovno
naučno otkriće stare istine; čak je i ime koje je dato prvoj
metodi, naime kutar2a čišćenje, dobro poznati pojam
antičkih ispovesti. Prvobitna ka-tartička metoda u suštini
se sastoji u tome što se bolesnik po mogučstvu premesti u
pozadinu njegove svesti, sa ili bez pomoći hipnoze, dakle u
stanje koje se u istočnjačkom joga sistemu smatra
stanjem meditacije ili kontemplacije. Ali za razliku od joga
predmet posmatranja je sporadično izranjanje nejasnih
tragova predstava, slika ili osećanja. koji se u tamnoj
pozadini odvajaju iz nevidljivosti nesvesnog. Na ovaj način
ponovo se vraća potisnuto i izgubljeno. Već je i to dobitak
- iako ponekad neprijatan — pošto manje vredno. pa čak i
odbačeno pripada meni i daje mi bivstvo i telo, to je
moja senka. Kako mogu da postojim a da nt bacam
senku? I tamno pripada mojoj celini, a pošto sam postao
svestan moje senke, vraća mi se sećanje da sam čovek kao
svi drugi ljudi. U svakom slučaju je ovim teškim ponovnim
otkrićem sopstvene celine uspostavljeno ranije stanje, iz
koga je proistekla neuroza, odnosno ot-cepljeni kompleks.
Prećutkivanjem izolacija se može produžiti sa samo
delimičnim poboljšanjem. Međutim, pomoću ispovesti
čovečanstvo mi ponovo hrli u naručje, oslobođeno tereta
moralnog izgnanstva. Ka-tartička metoda smera potpunu
ispovest, i to ne inte-lektualno sagledavanje nekog
činjeničnog stanja, već i provociranje zadržanih afekata,
utvrđivanje činjeničnog stanja srcem.
Dejstvo ovakve ispovesti na bezazlene prirode je
veliko, sa često začuđujućim terapijskim efektom. Ipak,
glavni učinak naše psihologije na ovom stupnju ne bih
želeo da sagledam samo u tome što se na taj način izleči
određen broj bolesnika, već mnogo pre u sistematskom
isticanju značaja ispovesti. Ovo se, naime, tiče svih nas.
Svi smo mi od svih nekako odvojeni nekim tajnama, a
ponori između ljudi su spojeni varljivim mostovima
mišljenja i iluzija, što predstavlja lakomislenu zamenu za
postojani most ispovesti.
Ovo ne bih želeo ni za šta na svetu da se shvati kao
neki poziv. Covek ne može ni da zamisli kako bi neukusno
bilo opšte međusobno ispovedanje gre-hova. Psihologija
samo donosi zaključak da ovde leži ranjiva tačka prvog
reda. Ova tačka se ne može uzeti neposredno u postupak,
pošto je po sebi opet vrlo specifičan problem sa naročito
šiljastim rogovima, što će nam objasniti sledeći stupanj,
naime razjašnjavanje.
Bez daljnjega je jasno da bi nova psihologija ostala
na stupnju ispovesti, da se katarza pokazala kao
svemoćno lekovito sredstvo. Pre svega ne uspe-va se uvek
da se pacijenti približe nesvesnom toliko da su u stanju
da opaze Senku. Naprotiv, mnogi su — i to posebno
komplikovane, jake prirode — tako usidreni u svest da ih
odatle ništa ne može pokrenuti. Oni su u stanju da razviju
najžešći otpor protiv svakog pokušaja potiskivanja svesti;
oni žele da svesno razgovaraju sa lekarem i da razumno
iznesu i razlože svoje teškoće. Za ispovedanje imaju oni
dosta, radi toga se ne moraju obraćati nesvesnom. Ovakvi
pacijenti zahtevaju čitavu tehniku približavanja ne-
svesnom.
Ovo je činjenica koja unapred znatno ograničava
katartičku metodu u njenoj primeni. Drugo ograničenje
125
dolazi naknadno i odmah vodi u problematiku drugog
stupnja, razjašnjavanja. Pretpostavimo da je u određenom
slučaju došlo do katartičke ispovesti i da se izgubila
neuroza, to jest simptomi su postali nevidljivi. Pacijent
može biti otpušten kao izlečen. Ali on — ili posebno ona —
ne može da ode. Pacijent je na izgled preko ispovesti vezan
za lekara. Ako se ova na izgled besmislena veza nasilno
prekine, dolazi do neprijatnog vraćanja u ranije, sada gore
stanje. U izvesnim slučajevima ne mora doći do vezivanja
— pacijent odlazi na izgled izlečen i fasciniran je svojom
psihičkom pozadinom u tolikoj meri, da nastavlja sa
katarzom sa samim sobom na račun svog životnog
prilagođavanja. On je vezan za nesvesno, za sebe samog, a
ne za lekara. Sa ovim pacijentima se očigledno dešavalo
kao negda Tezeju i njegovom sa-putniku Peiritu, koji su
sišli u had da bi izveli boginju podzemnog sveta, pa kada
su umorni od spuštanja seli za trenutak, više nisu mogli
da ustanu jer su čvrsto srasli za stenje.
Ovi čudnovati i nepredviđeni slučajevi zahtevaju
razjašnjavanje kao i prvo pomenuti slučajevi, koji su se
pokazali nepristupačni dobrim namerama katarze. Iako
su obe kategorije pacijenata na izgled sasvim različite,
razjašnjavanje za obe počinje na istoj tački, naime kod
fiksacije, kako je to ispravno pri-metio Frojd. Ova
činjenica postaje neposredno jasna kod poslednje
kategorije a naročito u slučajevima koji su posle katarze
vezani za lekara. Slično je već primećeno kao neprijatna
posledica pri terapijskom postupku hipnozom, bez
mogućnosti razumevanja unutrašnjih mehanizama jedne
ovakve veze. Ispostavilo se da ta veza u suštini odgovara
vezi između oca
i deteta. Pacijent zapada u neku vrstu dećje zavisnosti,
kojoj se ne može odupreti — ni pomoću razboritog uvida.
Fiksacija može imati čak izvanredni, snagu, u tolikoj meri
začuđujuću da se iza toga smeji; naslućivati sasvim
neobični motivi. Ali kako je vezivanje proces koji protiče
izvan svesti, pacijent ne može iskazati ništa svesno ο
tome; zbog toga se postavlja pitanje kako se može
doskočiti ovoj novo; teškoći. Očigledno se radi ο
neurotskoj vezi. ο novom simptomu, koji je provociran
terapijskim postupkom Očevidni spoljni znak položaja je
da je osećajno naglašena slika sećanja oca prenesena na
lekara. zbog čega se lekar nolens volens pojavljuje kao
otac i kao takav pacijenta u neku ruku čini detetom.
Naravno detinjatost pacijentova nije nastala tek sada, već
je bila uvek prisutna, samo je prethodno bila potisnuta
Sada izbija na površinu i hoće ponovo da uspostav.
detinjasto porodičnu situaciju, pošto je ponovo nađen već
dugo izgubljeni otac. Ovaj simptom Frojci je veoma tačno
nazvao prenus. Da dolazi do izvesn« zavisnosti od lekara
sposobnog da pruži pomoć, zapravo je sasvim normalna i
ljudski razumljiva pojava. Nenormalno i neočekivano u
tome je njena neobična žilavost i nepristupačnost svesnoj
korekturi.
Jedna od glavnih Frojdovih zasluga je što je prirodu
ove veze objasnio u njenom biološkom aspektu i time
omogućio značajan napredak psihološkog saznanja
uopšte. Danas je nedvosmisleno dokazano da je veza
prouzrokovana postojanjem nesvesnih fantazija. Ove
fantazije uglavnom imaju takozvani incestunzni karakter.
Time je činjenica da fantazije ostaju nesvesne na izgled
dovoljno objašnjena, jer se i od najskrupuloznije ispovesti
ne može očekivati da poveri ovakve fantazije, koje jedva da
su ikada bile privedene u svest. Iako Frojd ο incestuoznim
fantazijama uvek govori tako kao da su ove potisnute,
ipak je iskustvo pokazalo da ove u velikom broju slučajeva
ili nikada nisu bile sadržaj svesti ili su bile svesne samo u
obliku maglovitog nagoveštaja. zbog čega i nisu mogle biti
svesno i namerno potisnute. Prema novijem iskustvu je
verovatnije da si
126
sopstveno nesvesno u čije mreže se onda upletu. U ovim
slučajevima slika roditelja se ne prenosi na ljudski objekt, već
ostaje predstava fantazije, koja, međutim, ima istu privlačnu
snagu i dovodi do istog vezivanja kao i prenos. Prva
kategorija, koja se bezuslovno ne prepušta katarzi, u svetlu
Frojdovog istraživanja objašnjava se činjenicom da se dotični
pacijenti još pre terapijskog postupka nalaze u
iden-tifikacionom odnosu sa roditeljima, što im pruža
autoritet, nezavisnost i kritičnost, zahvaljujući kojima se
uspešno suprostavljaju katarzi. To su uglavnom obrazovane,
izdiferencirane ličnosti, koje, kao drugi, ne postaju
bespomoćne žrtve nesvesne delatnosti imaga roditelja, već se
ovoj aktivnosti suprostavljaju na taj način što se nesvesno
postavljaju identično sa roditeljima.
Naspram fenomena prenosa otkazuje čista ispo-vest, što
je i dalo povoda Frojdu za bitne promene
128
»muški protest« protiv uobraženog ugnjetavanja. Ono što je
Adler imao na umu očigledno je psihologija ugnje-tenog ili
socijalno neuspešnog, čija je jedina strast potreba za
uvažavanjem. Ovi slučajevi su neurotski stoga što još uvek
varljivo maštaju u ugnjetenom stanju i sa fikcijom vode
borbu protiv vetrenjača, pri čemu potpuno onemogućuju
upravo onaj cilj kome najviše streme.
Adler uglavnom baca akcenat na stupanj razja-
šnjavanja, i to razjašnjavanja u gore navedenom smislu, i
utoliko apeluje na unutarnji uvid. Ali karakteristično je za
Adlera da on ne očekuje isuviše mnogo ad čistog uvida,
već da je izvan toga jasno spoznao neophodnost socijalnog
vaspitavanja. Dok_je Frojd istraživač i tumač, Adler je
uglavnom vaspitač. Tako on postaje negativni Frojdov
naslednik, budući da dete u bolesniku, sa njegovim
korisnim uvidom, ne ostavlja bespomoćnim, već pokušava
da od njega svim sredstvima vaspitanja stvori normalno
prilagođenog čoveka. Ovo se očigledno dešava na temelju
ubeđenja da su socijalno prilagođavanje i normalizacija
krajnji cilj kome se stremi, a koji je bezuslovno neophodno
i željeno ispunjenje čovekovog bića. Iz ovog osnovnog stava
Adlerove škole proističe njegovo rašireno socijalno dejstvo
a isto tako udaljivanja od nesvesnog, koje ponekad, kako
izgleda, ide do potpunog negiranja. Kolebanje prema
Frojdovom potenciranju nesvesnog je neminovna reakcija,
koja, kako sam već prethodno pomenuo, odgovara
prirodnom odbijanju svakog bolesnika koji stremi
prilagođava-nju i lečenju. Jer ako nesvesno stvarno nije
ništa , drugo do spremište svih neprijatnih tamnih strana j
ćovekove prirode, uključujući preistorijski nataloženi mulj,
onda čoveku stvarno nije jasno zašto bi u toj j močvari, u
koju je jednom upao, ostajao duže nego što je neophodno.
Za istraživača ta lokva može zna-ćiti svet prepun čuda, za
običnog čoveka. međutim, to je stvar kojoj se radije okreću
leđa. Kao što pra-budizam nerna bogova, pošto bi se morao
osloboditi pozadine panteona od oko dva miliona bogova,
tako se i psihologija u daljem razvitku mora distancirati od
jedne tako u biti negativne stvari kao što je Froj-dovo
nesvesno. Vaspitne namere Adlerovog pravca postavljaju
se upravo onde gde prestaje Frojd i na taj način
odgovaraju razumljivoj potrebi bolesnika da posle stečenog
uvida nađu i put u normalan život. Samo po sebi je
razumljivo da njemu nije dovoljno da zna kako je i odakle
došla njegova bolest, pošto je retko uvid u uzrok bez
daljnjega doveo i do uklanjanja zla. Naime, ne treba
smetnuti s uma da iz pogrešnih neurotskih puteva nastaje
isto toliko mnogo upornih navika, koje se uprkos sveg
uvida ne gube sve dotle dok se ne zamene drugim
navikama, koje se mogu postići samo pomoću učenja i
uvežbavanja. Ovaj rad se može postići samo pomoću
vaspitavanja. Pacijent mora biti u najpotpunijem smislu
značenja te reči »upućen« na druge puteve, što se može po-
stići samo pomoću vaspitavanja volje. Stoga je razumljivo
zašto Adlerov pravac ima najviše eha upravo među
učiteljima i sveštenicima, dok se Frojdov pravac sviđa
uglavnom lekarima i intelektualcima, koji su svi skupa
loši bolničari i vaspitači.
Svaki stupanj razvitka naše psihologije ima u
sebi nešto specifično konačno. Katarza sa svojim pra-
žnjenjem navodi čoveka da poveruje da je sada sve
izašlo na videlo, sve upoznato, doživljen svaki strah
i prolivena svaka suza i da od sada mora biti sve
dobro. Razjašnjavanje isto tako ubedljivo zaključuje:
sada znamo odakle je došla neuroza, iskopana su naj-
ranija sećanja, iščupani poslednji koreni, a prenos
nije bilo ništa drugo do željena detinjasta fantazija
ili vraćanje u porodični roman; slobodan je put u
život lišen iluzija, odnosno u normalnost. Vaspitava-
^Тгје dolazi na kraju i ukazuje na to da se krivo izraslo
drvo ne može ispraviti ni ispovedanjem ni razjašnja-
vanjem, već da ga samo vesti baštovan može uvrstiti
u pravilni drvored. Tek sada je postignuto normalno/
prilagođavanje. /
Ova čudna konačnost, koju sadrži svaki stupanj,
donela je sa sobom da danas ima katartičara, koji na
izgled nisu ništa čuli ο tumačenju snova, frojdista koji ne
razumeju nijednu Adlerovu reč, i adlerista koji neće ni da
čuju za nesvesno. Svako je obuhvaćen specifičnom
konačnošcu sopstvenog stupnja i zbog toga dolazi do one
konfuzije mišljenja i shvatanja, koja toliko otežava
orijentaciju u ovom području.
Ali odakle potiče osećanje konačnosti, koja na sve
strane prouzrokuje tako mnogo autoritativnih
tvrdoglavosti?
Tu pojavu ne mogu drugačije objasniti do činjenicom
da u osnovi svakog stupnja leži i konačna istina, i da stoga
uvek iznova ima slučajeva koji uver-ljivo dokazuju
posebnu istinu. Istina je u ovom svetu prepunom zabluda
nešto tako dragoceno, da niko ne želi da je izgubi zbog
nekoliko takozvanih izuzetaka, koji se ne slažu sa njom. A
ko sumnja u istinu neiz-bežno se smatra nevernom
štetočinom i zbog toga se svuda u diskusiji mesa nota
fanatizma i netrpeljivosti.
A ipak svako nosi baklju spoznaje samo jedan deo
puta, dok mu je ne uzme sledeći. Ako bi ovaj proces
shvatili drugačije a ne lično, mogli bismo, na primer,
pretpostaviti da mi nismo lični stvaraoci naše istine, već
njeni izložitelji, glasnogovornici savreme-nih psihičkih
neophodnosti, čime bi se izbeglo mnogo otrova i gorčine, a
naš pogled bi bio slobodan da sagleda duboke i nadlične
povezanosti čovekove psihe.
Covek uglavnom ne vodi računa ο tome da praktički
katartičar nije samo apstraktna ideja, koji automatski ne
može izneti ništa drugo do katarzu. I katartičar je čovek
koji doduše misli ograničeno u svojim sferama, ali u
svojim postupcima dela kao običan čovek. Ne nazivajući to
tako i nesvestan toga, on nevoljno sprovodi čitav deo
razjašnjavanja i vaspitava-nja, kao što i drugi sprovode
katarzu a da to principijelno ne naglašavaju.
Sve živo je živa istorija, čak i hladnokrvne životinje
žive još u nama kao s/jus-entendu. Tako i tri do sada
obrađena stupnja ariaiitiČkep^šmologije uopšte nisu
istine od kojih je poslednja progutala i zamenila dve
prethodne, već su to, naprotiv, principijelni aspekti jednog
te istog problema i međusobno ni na koji način ne
protivureče, isto tako malo koliko oproštaj protivureči
ispovesti.
Isto važi i za četvrti stupanj, preobražavanje. I ovaj
stupanj ne treba da sebe smatra jedino važećom istinom.
Sigurno i ono popunjava prazninu koju su ostavili
prethodni stupnjevi, ali ono ispunjava dalju potrebu koja
prevazilazi do sada postignuto.
Da bi razjasnili šta namerava stupanj preobražavan
ja i šta znači možda nešto čudnovat naziv »preobražaj«,
moramo najpre položiti računa ο tome koje potrebe
čovekove psihe nisu zapažene tokom ranijih stupnjeva;
drugim recima, koji bi zahtev mogao biti dalji i veći, do biti
prilagođeno, socijalno biće? Biti normalan čovek,
najkorisnije je i najpodesnije što se može zamisliti. Ali već
u pojmu »normalan čovek«, kao i u pojmu prilagođavanja
leži ograničenje na prosečnost, koja nekom izgleda kao
željeno poboljšanje, nekome koga već košta truda da izađe
na kraj sa običnim svetom, nekome ko je, na primer, zbog
svoje neuroze nesposoban da izgradi normalnu egzi-
stenciju. »Normalan čovek« je idealni cilj za neuspe-šne, za
sve one koji se nalaze ispod opšteg nivoa prilagođavanja.
Ali za ljude koji mogu daleko više od prosečnog čoveka,
ljude kojima nikada nije teško padalo da postignu uspehe
i da urade više od prošeka, za takve je ideja ili moralna
prisila da moraju biti ništa drugo do normalni, pojam
Prokrustove postelje, nepodnošljive, samrtne dosade,
sterilnog, beznade-žnog pakla. Shodno ovome ima Isto
toliko neurotičara Itoji-se razbolj^vlt]u~samo zato Sto su
normalni, kaol takvih kojTSTTboleshi jer ne~m~dgu biti
normalni. Za-misao da neicoTrlozeniöirTiaTdeju da ove
prve vaspi-tava u pravcu normalnosti, za ove ljude znači
isto što i ružan san, jer u stvari njihova najdublja potreba
je da mogu voditi nenormalan život. ~ Covek može da nađe
zadovoljenje i ispunjenje samo u onome što još nema, kao
što se ne može ni zasititi onim čega već ima previše. Biti
socijalno i prilagođeno stvorenje nema nikakve draži za
onoga kome je ovakvo stremljenje kao dečja igra. Pravič-
nost je_pravičnom na dugo uvek dosadna, dok je večno
nepravičnom poštenje potajni daleki cilj.
Potrebe i neophodnost čovekove su različite. Ono što je
za jednog oslobođenje, za drugog je zatvor. Ista stvar je sa
normalnošću i prilagođavanjem. Iako već biološka izreka
kaže: čovek je životinja stada i zbog toga dostiže svoje
potpuno ozdravljenje samo u svom socijalnom biću, ipak već
sledeći slučaj okreće tumbe ovu rečenicu dokazujući nam da
je čovek potpuno zdrav samo onda kada živi nenormalno i
nesocijalno. Čoveka može da dovede do očajanja što u
stvarnoj psihologiji nema opšte važećih recepata ili
normi. y£ Ima samo individualnih slučajeva sa najrazličitijim
potrebama i zahtevima, toliko različitim da čovek, u osnovi
uzev, nikada unapred ne može znati kojim će putem poći
određeni slučaj, zbog čega je najbolje da lekar ne računa sa
prethodno stečenim mišljenjima. To ne znači, međutim, da
ih odbaci, već da ih pri-meni na slučaj kao hipotezu
mogućeg objašnjenja. I ovo ne da bi podučio ili ubedio, već
više da bi pokazao bolesniku kako lekar reaguje na njegov
poseban slučaj. Jer bez obzira kako se stvar postavila, odnos
između lekara i pacijenta je lična veza unutar bezličnog
okvira lekarskog postupka. Nikakvim veštačkim postupkom
ne može se zaobići činjenica da je terapijski postupak
produkt međusobnog uticaja u kome učestvuje celo biće
kako pacijenta tako i lekara. U terapijskom postupku dolazi
do susreta dveju iracionalnih datosti, naime dva čoveka koji
nisu ograničene, odredive veličine, već pored svoje možda
određene svesti sa sobom donose i neodređeno veliku sferu
nesvesnog. Zbog toga je i za rezultat psihičke terapije često
beskrajno mnogo važnija ličnost lekara (kao i pacijenta),
nego ono šta lekar kaže i misli, iako ovo poslednje može biti
smetnja ili korist, i to u okvirima koji nisu za potcenjivanje.
Susret dve ličnosti je kao mešanje dva različita hemijska tela
— ako uopšte dođe do jedinjenja, onda se oba menjaju. Kao
što smemo očekivati u svakom stvarnom psihičkom
terapijskom postupku, lekar ima uticaja na pacijenta.
Međutim, do ovog uticaja može. doći samo ako pacijent utiče
na njega. Lekaru ništa ne koristi ako izbegava pacijentov
uticaj ograđujući se obla
130
kom očinsko profesionalnog autoriteta. Time samo sebi
onemogućuje korišćenje krajnje korisnog organa
upoznavanja. Nesvesno ipak pacijent utiče na njega i
uslovljava promene u nesvesnom lekara, ove, mnogim
psihoterapeutima poznate, čisto profesionalne, psihičke
smetnje ili zapravo oštećenja, koja na najbolji način
predstavljaju tako reći hemijski uticaj pacijenta. Jedna od
najpoznatijih pojava ove vrste je prenosom prouzrokovani
protiu-prenos. Ali češće su dejstva mnogo suptilnije
prirode, koja se drugačije ne mogu formulisati do pomoću
stare ideje prenošenja neke bolesti na zdravog, koji onda
svojim zdravljem mora da savlada demona bolesti, a ovo
ne bez negativnog uticaja na svoje opšte stanje.
Između lekara i pacijenta postoje iracionalni faktori,
koji prouzrokuju međusobno menjanje. Pri tom stabilnija,
jača ličnost daje konačnu odluku. Već sam imao prilike da
vidim mnoge slučajeve gde je pacijent asimilovao lekara
uprkos svih teorija i profesionalnih namera, i to najčešće,
ali ne uvek, na štetu lekara.
Stupanj preobražavan ja zasniva se na činjenici za
čije je jasno sagledavanje bilo potrebno više od četvrt veka
opsežnog praktičnog iskustva. U priznavanju ove činjenice
čak je i Frojd prihvatio moj za-htev da i lekar sam mora
biti analiziran.
Sta znači ovaj zahtev? On ne znači ništa drugo do da
je lekar isto tako »u analizi« kao i pacijent. On je isto tako
sastavni deo psihičkog procesa terapijskog postupka kao i
pacijent. Zbog toga isto tako izložen promenljivim
uticajima kao i on. Da, u toj meri da ako se pokaže da je
lekar nepristupačan ovom uticaju, onda je lišen i uticaju
na pacijenta i ukoliko je uticaj na njega samo nesvestan, u
njegovom polju svesti nastaje praznina koja mu onemogu-
ćuje da tačno sagleda pacijenta. U oba slučaja
kom-promitovan je rezultat terapije.
Dakle, lekar je opterećen istim zadatkom sa kojim bi
želeo da optereti pacijenta, naime, na primer, socijalno
prilagođeno stvorenje, ili, u drugom slučaju, da bude
upravo neprilagođen. Terapijski zahtev može
biti, prirodno, odeven u hiljade različitih formula — već
prema stanovištu lekara. Jedan veruje u preva-zilaženje
inf ntilizma, on dakle mora da je preva-zišao svoj
sopstveni infantilizam. Drugi veruje u ab-reagovanje svih
afekata, dakle mora da je abreagovao sve svoje sopstvene
afekte. Treći veruje u potpunu svesnost, on mora da je
dostigao svesnost samoga sebe, ili bar da stalno stremi da
ispuni svoje terapijske zahteve ako hoće da osigura
ispravan uticaj na svoje pacijente. Sve ove terapijske
vodeće ideje znače značajne etičke zahteve, koji se svi
zajedno sažimaju u jednu istinu: Ti moraš biti onakav
kakav bi hteo da deluješ. Samo pričanje oduvek je važilo
kao prazno i naprosto nema tako spretnog i veštog po-
stupka kojim bi se zadugo mogla skrivati ova jednostavna
istina. Ne u šta je čovek uveren, već da je čovek uveren
delovalo je u svim vremenima.
Dakle, četvrti stupanj analitičke psihologije
za-hteva primenu sistema u koga se veruje i na samog
lekara, i to sa istom nepoštednošću, konsekventnošću i
istrajnošću, koje lekar primenjuje na pacijentu. ~~ Kada
čovek pomisli sa kakvom pažnjomAi kritičnošću psihijatar
mora slediti svog pacijenta da bi otkrio sve njegove
pogrešne puteve, promašaje, sve infantilne tajne, onda
uopšte nije mali posao da to isto čini i na samom sebi.
Covek obično samom seb\ nije dovoljno interesantan, a i
niko nas ne plaća za intro-spektivne napore. A osim toga
nipodaštavanje čove-kove duše je svuda tako veliko, da se
samoposmatra-nje i bavljenje samim sobom već skoro-
smatra bolesnim. Covek očigledno ne naslućuje zdravlje u
sopstvenoj duši zbog čega već bavljenje njome miriše na
bolesničku sobu. Ovaj otpor lekar treba da savlada kod
samog sebe, jer kako može neko vaspitavati ako sam nije
vaspitan, kako da razjašnjava kada je ο samom sebi u
mraku i kako da očisti kada je sam još nečist?
Korak od vaspitavanja do samovaspitanja je logički
napredak koji dopunjava sve ranije stupnjeve. Zahtev
stupnja preobražavanje, naime, i da se lekar menja da bi
bio sposoban da promeni bolesnika je,
lako razumljivo, nepopularan zahtev; prvo, jer izgleda
nepraktičan, drugo, jer bavljenje samim sobom podleže
neprijatnim predrasudama i treće, jer je ipak ponekad vrlo
bolno da lekar ispuni sva ona iščekivanja koja u datom
slučaju usmerava na pacijente. Naime, poslednja tačka
doprinosi nepopularnosti ovog zahteva, jer onaj ko želi da
sebe samog vaspita i tretira, uskoro će otkriti da u
njegovom biću ima stvari koje se nepovratno
suprostavljaju normalizaciji ili da, uprkos temeljnom
razjašnjenju i abreago-vanju, još uvek lebde i ometaju. Šta
će uraditi sa tim stvarima? On doduše zna — i za to je
profesionalno
^obavezan — šta treba sa tim da učini pacijent. Ali šta da
uradi sa tim on sam, i to iz najdubljeg ubeđenja, kada se
radi ο njemu lično? Ili ο njegovim najbližima? U svojim
samoistraživanjima on će u sebi otkriti neku manju
vrednost koja mu opasno približava njegove pacijente i
možda čak slabi njegov autoritet. Sta da započne sa ovim
131
neprijatnim otkrićem? Ovo donekle »neurotsko« pitanje
duboko će ga potresti, nezavisno od toga kako on sebi
izgledao normalan. On će takođe otkriti da poslednja
pitanja, koja njega pritiskaju isto toliko koliko i njegove
pacijente, neće razrešiti nikakav terapijski postupak, da je
rešenje koje pružaju drugi još uvek detinjasto i da ostaje
detinjasto i da, ako se ne nađe rešenje, pitanje ponovo
mora biti potisnuto.
Neću dalje razmatrati niz problema proisteklih iz
samoistraživanja, pošto za njih, danas, zbog nepo-
znavanja psihe, postoji isuviše malo in.teresovanja.
Radije bih istakao da najnoviji razvitak analitičke
psihologije vodi ka velikom pitanju iracionalnih faktora
čovekove ličnosti a da u prvi plan stavlja ličnost lekara
kao terapijskog faktora ili kao suprotnost tome, čime se
zahteva sopstveni preobražaj, naime
^ samovaspitanje vaspitača. Na taj način se sve ono što se
objektivno odigralo u istoriji naše psihologije — ispovest,
razjašnjavanje i vaspitavanje, podiže na stupanj subjekta,
drugim recima ono što se dešava pacijentu treba da se
dešava i lekaru, da njegova ličnost ne bi imala nepovoljno
povratno dejstvo na pa
cijenta.. Lekar ne srne da pokušava da se izvuče od
sopstvenih teškoća na taj način što će teškoće drugih
tretirati tako kao da on sam nema nikakvih problema.
Kao što se ranije Frojdova škola, zahvaljujući
opsežnom otkriću nesvesne tamne strane, iznenada našla
u situaciji da mora da raspravlja čak i
religij-sko-psihološka pitanja, tako je i najnoviji zaokret
doveo do toga da je etičkista^lejc^rapostaj
neizbe-.ž^i^mObl^m. Sa ovim^pìtanjem^nedeljivo povezana
samokntičnost i samoistraživanje zahteva shvatanje psihe
sasvim drugačije od dosadašnjeg, čisto biološkog; pošto
čovekova duša naprosto nije samo objekt prirodrio-naučno
orijentisane medicine, ona nije samo bolesnik već i lekar,
ne samo objekt, već i subjekt, ne samo funkcija mozga, već
apsolutni predu-slov naše svesti.
Ono što je nekada bila medicinska terapijska metoda
ovde postaje metoda samovaspitanja a time se odjednom
horizont naše psihologije širi u nenaslu-ćena područja.
Odlučujuće više nije lekarska diploma, već ljudski kvalitet.
Ovaj zaokret je značajan, pošto'se na taj način celokupni
pribor psihijatrijske vestine, koji se razvio i sistematizovao
u stalnoj ve-žbi na bolesniku, stavlja u službu
samovaspitanja. samokompletiranja i time analitička
psihologija razbija okove koji su je vezivali za
konsultativnu le-karsku ordinaciju. Ona prevazilazi samu
sebe i stupa u onu veliku prazninu koja je do sada bila
psihički nedostatak zapadnih naspram istočnjačkih
kultura. Mi smo poznavali samo psihičko potčinjavanje i
savlađivanje, ali ne i metodski razvitak psihe i njenih
funkcija. Naša kultura je još mlada, a mladim kulturama
su potrebne sve vestine ukrotitelja zveri da bi se bar u
određenu formu dovelo sve ono varvarsko i divlje. Za to je
potreban jedan put, jedna metoda, što nam je, kao što sam
rekao, nedostajalo. Izgleda mi da saznanje i iskustva
analitičke psihologije mogu dati bar osnove za to, pošto u
onom trenutku, kada prvobitna lekarska psihologija uzme
za predmet samog lekara, ova prestaje da bude samo
terapijska
132
SUPROTNOST FROJD I JUNG
134
sebi samom govorim iza paravana navodnog iskustvenog
materijala. Samo time već služim cilju ljudskog saznanja,
kome je hteo da služi i Frojd i kome je, uprkos sVemu, i
služio. Saznanje ne počiva samo na istini, već i na zabludi.
Uvid u subjektivni karakter svake psihologije -stvorene
od pojedinca mogli bi biti obeležje koje me najjače odvaja
od Frojda.
Kao dalje diferentno obeležje izgleda mi činjenica što
nastojim da ne stvaram nikakve nesvesne i stoga
nekritične pretpostavke. Kažem »nastojim«, jer ko je
sasvim siguran da nema nesvesnih pretpostavki? Ja
nastojim da izbegnem bar gruba predubeđenja i zbog toga
sam sklon da priznam sve moguće bogove pod
pretpostavkom da ovi deluju u čovekovoj duši. Ja ne
sumnjam da se prirodni nagoni silno razvijaju u
psihičkom području, bilo da je to Eros ili želja za moći. ali
ja ne sumnjam ni u to da se ovi nagoni sudaraju
sa duhom, jer oni se uvek sudaraju sa nečim i zašto ovo
nešto ne bi trebalo nazvati »duh«? Koliko malo znam šta je
duh po sebi i za sebe, isto toliko malo znam šta su nagoni.
Jedno mi je isto toliko tajanstveno koliko i drugo, a isto
tako nisam u stanju da jedno objasnim kao nesporazum
drugog; jer nije nesporazum da zemlja ima
samo jedan mesec — u prirodi nema nesporazuma, ovih
ima samo u području onog što čovek naziva »razum«.
Nagon i duh su u svakom slučaju s one strane mog
shvatanja, to su pojmovi koje koristimo za nešto
nepoznato, ali moćno dejstveno.
Stoga je moj stav prema svim religijama pozitivan. U
njihovom poučnom sadržaju ja ponovo prepoznajem one
figure koje se sreću u snovima i fantazijama mojih
pacijenata. U njihovom moralu vidim iste ili slične
pokušaje koje čine moji pacijenti, iz sopstvenog izuma ili iz
nadahnuća, da bi našli pravi put ophođenja sa silama
psihe. Sveta radnja, ritual, inicijacija i askeza su mi preko
svake mere interesantni kao naizmenične i raznovrsne
tehnike u stvaranju pravoga puta. Isto tako je pozitivan
moj odnos prema biologiji, prema prirodno-naučnoj
empiriji uopšte, koja mi izgleda kao snažan pokušaj da se
duša shvati od spolja ka unutra kao što mi je, obrnuto,
religijska gnoza isto tako gigantski poduhvat ljudskog
duha da iz duše dopre do saznanja. U mojoj slici sveta
postoji jedno veliko spolja i jedno isto tako veliko unutra,
a između ova dva pola stoji mi čovek, čas okrenut jednom
čas drugom polu i, u zavisnosti od temperamenta
smatrajući čas jedno čas drugo apsolutnom istinom i, u
zavisnosti od toga da jedno ili drugo osporava ili da se za
njega žrtvuje. дв.
Ova slika je pretpostavka — sigurno, ali jedna koju
neću napustiti jer mi je isuviše dragocena kao hipoteza.
Ona mi je potvrđena heuristički i empirijski a osim toga
potvrđena kroz consensus gentium. Iz ove hipoteze, koja
sigurno potiče iz mene lično — iako uobražavam da sam je
stekao iskustvom — proistekla je moja tipologija a isto
tako moje pomirenje sa tako divergentnim gledištima, kao
na primer sa Frojdovim.
Iz slike suprotnosti, u kojoj vidim svet, proizašla mi je
ideja psihičke energije koja isto tako mora da potiče iz
suprotnosti kao i energija fizičkih zbivanja, koja uvek
pretpostavlja neki pad, to jest postojanje suprotnosti kao
toplo—hladno, visoko—duboko itd. Dok Frojd skoro
isključivo predstavlja seksualnost kao psihičku nagonsku
snagu, počevši tek posle moga odvajanja da uzima i druge
faktore u obzir, ja sam sve više ili manje ad hoc
konstruisane psihičke nagone ili snage obuhvatio
energetskim pojmom, da bih isključio skoro neminovne
proizvoljnosti jedne psihologije snage. Zbog toga više ne
govorim ο snagama ili pojedinim nagonima, već ο
»intenzitetima vrednosti«4. Time se ne osporava vrednost
seksualnosti u psihičkom zbivanju, kako Frojd tvrdoglavo
misli, već se obuzdava preplavljenost psihe seksualnom
terminologijom a sama seksualnost se stavlja na njeno
pravo mesto.
Seksualnost je konačno — a toga se nikada neće
odreći zdrav ljudski razum — samo jedan od bioloških
instinkata, samo jedna od psihofizioloških funkcija, iako
vrlo važna i sa značajnim posledicama. Ali šta bi se desilo
kada, na primer, više ne bi trebalo da jedemo? Nesumnjivo
da je psihička sfera kojoj pripada seksualnost danas
znatno ometena, a kada čoveka jako boli zub, onda izgleda
da se ceo psihički život sastoji samo od zubobolje. Vrsta
seksualnosti koju opisuje Frojd je ona očigledna
seksualna opsesija, koja se sreće svuda gde pacijent treba
da bude istisnut ili izmamljen iz neke nepodesne situacije
ili stava, neka vrsta ustavljenog seksualiteta, koji se
odmah smanjuje do normalnih proporcija čim se oslobodi
put razvitka. Najčešći zastoj je u porodičnom
resentimentu, u emocionalnim dosadama takozvanog
»porodičnog romana«, što dovodi do staze životne energije,
a ova staza je ono što se neizbežno javlja u obliku
takozvane infantilne seksualnosti. Pri tom se radi ο
nepravoj seksualnosti, ο neprirodnom pražnjenju
napetosti, koja zapravo pripada jednom drugom životnom
području. Kakva je onda u krajnjoj liniji korist od plovidbe
135
po ovom poplavljenom području? Zapravo mnogo je bitnije
— bar tako izgleda pravolinijskom razumu — otvoriti
oticajne ka-
* Up. Uber psychische Energetik und das Wesen der Träume.
naie, to jest naći one mogućnosti ili stavove, koji nude
energiji njoj potreban nagib, pad, inače ne dolazi do
ničega drugog nego do circulus vitiosusa, na šta mi i liči
Frojdova psihologija. Njoj nedostaje mogućnost da
izmakne iz neumoljivih stega biološkog zbivanja. Očajnički
se moramo pridružiti uzviku svetog Pavia: »Ko će me
osloboditi od dodira sa smrću, mene, sirotog čoveka?« A
naš kulturni čovek u nedoumici se pridružuje Faustu: »Ti
si svestan samo jednog nagona«, naime putene veze koja
vodi unazad do oca i majke, ili unapred do dece, koja
potiču iz naše utrobe, »incest« sa prošlošću i »incest« sa
budućnošću, praotački gr eh ovekovečen u »porodičnom
romanu«. Odatle nas ništa ne može spasiti do duh, onaj
drugi pol svetskog zbivanja; slobodu doživljavaju ne deca
tela već »deca božja«. U Barlahovom (Barlach) Mrtvom
danu demon majke kaže u tragičnom završetku
porodičnog romana: »Čudnovato je samo to da čovek neće
da nauči da je Bog njegov otac.« To je ono što Frojd nije
nikada želeo da nauči i protiv čega se bore svi slično
nastrojeni ili bar mu ne nalaze ključ rešenja. Teologija ne
dolazi u susret onome ko traži jer ona zahteva verovanje,
koje je prava pravcata karizma koju niko ne može da na-
pravi. Mi moderni ljudi upućeni smo na to da ponovo
doživimo duh, to jest dođemo do praiskustva. To je jedina
mogućnost da se prekine začarani lanac biološkog
zbivanja.
Ovaj zauzeti stav je treći znak koji odvaja moja
shvatanja od Frojdovih. Zbog toga mi se prebacuje
misticizam. Ja se, međutim, ne smatram odgovornim za
činjenicu što je čovek uvek i svuda na prirodan način
razvio religijske funkcije i da je stoga čove-kova duša još
od pamtiveka prožeta i natopljena religijskim osećanjima i
predstavama. Ko ne vidi ovaj aspekt čovekove duše, on je
slep, a ko želi da ga razjašnjavanjima ili prosvećivanjem
ukloni, taj nema smisla za činjenice. Ili možda kompleks
oca, koji potpuno prožima celu Frojdovu školu od glave do
pete, dokazuje da dolazi do značajnog oslobađanja od fa-
talnosti porodičnog romana? Ovaj kompleks oca sa
svojom fanatičnom krutošću i preosetljivošću je pogrešno
shvaćena religijska funkcija, misticizam koji je ovladao
biološkim i porodičnim. Sa svojim pojmom »Nad-Ja« Frojd
čini stidljivi pokušaj da staru sliku Jehove prokrijumčari
u psihološku teoriju. Ovakve stvari najbolje je odmah
jasno reći. Zbog toga sam se trudio da stvari nazivam
onim imenom, kojim su oduvek nazivane.
Točak istorije ne treba vraćati unazad i ne treba
poricati korak čovečanstva ka duhovnom, koji se čini već
kod primitivne inicijacije. Sigurno da nauka ne samo srne
već mora da sa ograničenim teorijama izdvaja delove
pojedinih područja, duša je, međutim, svesti nadređena
celovitost, majka i preduslov svesti i stoga je nauka samo
jedna od njenih funkcija, koja nikada neće iscrpsti obilje
njenog života. Psihijatar ne srne da se zavuče u njen
patološki ugao i da se grčevito brani od zaključka da je i
bolesna duša ljudska duša, koja i pored svoje bolesti
nesvesno ima udela u celini duševnog života čovečanstva.
Da, on će čak morati da doda da je Ja bolesno zbog toga
što je odsečeno od celine i da je stoga izgubljeno kako za
čovečanstvo tako i za duh. Ja je stvarno » mesto straha«,
kako to Frojd 2 tačno tvrdi, naime samo dotle dok se ne
vrati ocu i majci. Frojd trpi brodolom pred Nikodimovim
pitanjem: »Može li on po drugi put ući u utrobu svoje
majke i ponovo se roditi?« Istorija se ponavlja — si parva
componere magnis licet — kao kućna raspra moderne
psihologije.
Od pre bezbrojnih milenijuma inicijacije propo-vedaju
rođenje iz duha, a čudnovato da čovek stalno iznova
zaboravlja da razume božansko začeće. To ne ukazuje na
posebnu jačinu duha, ali posledice nesporazuma
manifestuju se kao kržljavljenje, ogorčenost, skučenost i
pustoš. Lako je odagnati duh, ali čorbi nedostaje so, »so
zemlje«. Ipak duh stalno pokazuje svoju jačinu u tome što
se bitno učenje starih posvećivanja dalje prenosi iz
generacije u generaciju. Uvek iznova ima i ljudi koji su
razumeli šta to znači da je
136
pomoću njih najlakše mogu razumeti raznovrsne, sve do u
pojedinačnosti zadiruće razlike između Frojdovog r mog
shvatanja.
137
ARHAIČAN COVEK.
140
opasnost pri svakom našem poduhvatu. One su uz to
nerazumne i zaslužuju svaku osudu, ali ne treba im
uskratiti poštovanje. Arapi u ovom pogledu imaju više
poštovanja. Oni na svakom pismu pišu: Inšalah, ako je
Bogu pravo ovo pismo će stići. Jer, uprkos svom
ressentimentu i uprkos svoj zakonitosti nepobitno je
tačno da smo uvek i svuda izloženi nepredvidivim
slučajnostima. A šta je nevid-ljivije i svojevoljnije od
slučaja? Sta je neizbežnije i fatalnije?
U osnovi uzev mogli bismo isto tako reći: zakonitost,
kauzalni tok je teorija koja se praktički potvrđuje u
pedeset procenata, u ostalih pedeset prepuštena je volji
demona slučaja. Sigurno da i slučaj ima svoje sasvim
prirodne uzroke, čiju banalnost moramo, na našu
nevolju, isuviše često da otkrivamo. Rado bismo se odrekli
kauzalnosti, jer ono što ljuti u slučajnostima je nešto
sasvim drugo: naime, da se mora desiti ovde i to baš
sada, drugim recima da je tako reći namerna. Ona bar
tako deluje, i u datom slučaju proklinje je i krajnji
racionalista. Kako god da se slučaj tumačio, to ništa ne
menja na činjenici njegove moći. Sto su bolje regulisani
uslovi postojanja, tim je više isključen slučaj i tim manje
je potrebno čuvati se od njega. Ipak, praktički se svako
čuva od slučaja ili se nada i veruje u slučaj, iako zvanično
prihvaćeno uverenje nema klauzulu slučajnosti.
To je naša pretpostavka: pozitivno ubeđenje da sve
bar teorijski opažljivo ima takozvane prirodne uzroke.
Međutim, pretpostavka primitivnog čoveka je: sve izmiče
nevidljivoj samovoljnoj sili, drugim recima sve je slučaj,
samo on to ne naziva slučaj nego namera. Prirodna
kauzalnost samo je privid i zbog toga nije vredna pomena.
Kada tri žene odu po vodu na reku, pa krokodil dograbi
srednju i odvuče je pod vodu, onda naše shvatanje kaže:
čista je slučajnost da je od tri žene stradala srednja. Da je
krokodil uopšte dograbio ženu sasvim je prirodno, pošto
krokodili pokatkad žderu ljude.
Ovim objašnjenjem situacija je sasvim nejasna. U
čitavoj uzbudljivoj priči nije ništa objašnjeno. S pravom
arhaični čovek ovakvo objašnjenje smatra površnim ili čak
apsurdnim, jer prema ovom shva-tanju isto tako je moglo
i da se ne desi ništa i tome bi odgovaralo isto objašnjenje.
Evropejac uopšte ne uviđa kako je malo rekao ovim
objašnjenjem. To je njegovo predubeđenje.
Nasuprot tome primitivni čovek ima daleko veće
zahteve. Za njega je ono što mi nazivamo slučajem,
samovolja. Zbog toga je bila očigledna namera kro-
143
redanje slučajnosti, za njih prirodno ispunjenje omena.
koji se odigrao prvog
dana našeg izleta u divljinu. Tamo smo, naime, sa našim
kolima, zajedno sa mostom preko koga smo prelazili, pali
u potok. Moji pratioci crnci su se pogledali kao da su hteli
reći: »Baš je lepo počelo.« Na to je naišla tropska nepogoda
koja nas je sasvim promočila tako da sam više dana bio u
groznici. Uveče ovog dana mi beici smo se zgledali i nisam
imao kud do da kažem mom prijatelju lovcu: »Skoro mi
izgleda da je ovo počelo znatno ranije. Sećaš li se sna koji
si mi ispričao još u Cirihu, neposredno pre našeg puta?«
Naime, tada je on sanjao vrlo upečatljiv san. Sanjao je kao
da je u Africi u lovu i da ga je iznenada napala džinovska
mamba. Probudio se glasno vičući od straha. San je
načinio na njega veliki utisak tako da mi je priznao da je
mislio da to znači smrt nekoga od nas. Prirodno da je
pretpostavljao moju smrt, jer dobar drug je, kako se
nadamo, uvek neko drugi. Ali on je bio taj koji je kasnije
oboleo od teške malarije koja ga je bila dovela skoro do
ivice groba.
Ovaj razgovor, naveden ovde gde nema zmija ni
anopheles-komaraca, zvuči prazno. Ali treba zamisliti
somotski plavu tropsku noć, džinovsko crno pra-šumsko
drveće, zagonetne glasove noćne daljine, usamljenu vatru,
napunjeno oružje oslonjeno pored vatre, mreže protiv
komaraca, prokuvanu vodu za piće uzetu iz močvare i uz
sve to ubeđenje, koje je pretočio u reči stari iskusni
Afrikanac: »You know, this isn't men's — it's God's
country. « Tamo nije čovek kralj već priroda, životinje,
biljke i mikrobi. Ovo raspoloženje" spada k tome i čovek
shvata da se najavljuju povezanosti koje smo ranije
ismejavali. To je svet bezgraničnih sila, sa kojima se
svakodnevno sreće primitivni čovek. Neobično za njega
nije nikakva šala. On odatle izvlači zaključke — »To nije
dobro mesto«, »dan nije povoljan« i ko zna koliko puta je
izbegao opasnosti zahvaljujući ovom upozorenju!
»Magic is the science of the jungle.« Portentum
prouzrokuje trenutnu promenu dosadašnje delatnosti,
izostavljanje planiranog poduhvata, promenu psihološkog
stava. Sigurno sve same svrsishodne mere
sa aspekta grupacije slučajnosti, uzimajući u obzir
potpunu nesvesnost psihičkih kauzalnosti primitivnog
čoveka. Mi smo naučili, zahvaljujući jednostranom
davanju prevage takozvanim prirodnim uzrocima, da
razdvajamo subjektivno psihičko od objektivno prirodnog.
Nasuprot tome primitivni čovek ima svoju psihu napolju u
objektima. Nije on taj koji se čudi, već je to objekt, koji je
mana, obdaren čarobnom snagom, zbog čega sva
nevidljiva dejstva, koja bi mi shvatili kao sugestiju ili
snagu uobrazilje, za njega dolaze od spolja. Njegov predeo
nije ni geografski ni geološki ni politički. On sadrži
njegovu mitologiju i njegovu religiju-, sve njegovo mišljenje
i osećanje, ukoliko mu je' ovo nesvesno. Njegov strah je
loka-lizovan na izvesna mesta, koja »nisu dobra«. U svakoj
šumi borave duhovi umrlih predaka. U svakoj pećini
nalazi se đavo, koji davi svakoga ko kroči unutra. U
svakom brdu boravi velika zmija, u svakom brežuljku je
grob nekog kralja iz priča, na određenom izvoru, litici ili
drvetu sve žene zatrudne, u špilji vreba zmijski demon,
veliko drvo obdareno je glasom kojim zove izvesne ljude.
Primitivni čovek nema psihologije. Psihičko je objektivno i
zbiva se napolju. Cak su i njegovi snovi realnosti, ili ih
uopšte ne zapaža. Moji ljudi iz Elgonija, na primer, sasvim
su ozbiljno tvrdili da uopšte ne sanjaju, samo vrač katkad
sanja. Kada sam ovog zapitao, odgovorio mi je da više ne
sanja od kada su Englezi u zemlji. Da, još njegov otac je
sanjao velike snove, on je znao kuda je odlutalo stado, gde
su krave sa teladima, kada će izbiti rat ili naići pošast.
Sada District Commissioner zna sve, a oni ne znaju ništa.
On je bio rezigniran slično izvesnim Papuancima koji su
vero-vali da je veliki deo krokodila prešao na stranu engle-
ske administracije. Naime, jedan kažnjenik urođenik
pobegao je iz zatvora i pri pokušaju da prepliva reku teško
ga je osakatio krokodil. Zbog toga su smatrali da je to
morao biti policijski krokodil. Sada u snu Bog razgovara
sa Englezima a ne sa vračem Elgonija, pošto oni imaju
silu. Funkcija snevanja je odlutala. Tako ponekad
odlutaju i njihove duše i vrač ih
potom hvata u kaveze kao ptice. Ili dolutaju strane duše i
prouzrokuju bolesti.
Ova projekcija psihičkog prirodno da stvara veze
između ljudi, između ljudi i životinja i stvari, koje
izgledaju neshvatljive. Jedan beli lovac ubija krokodila.
Neposredno posle toga iz susednog sela dojuri mnoštvo
ljudi i u najvećem uzbuđenju traži odštetu. Krokodil je,
naime, bio izvesna žena u selu, koja je umrla u istom
trenutku kada je ispaljen metak. Njena šumska duša
očigledno je bio ovaj krokodil. Jedan drugi je ubio
leoparda koji je napadao njegovu stoku. U isto vreme
umrla je jedna žena u susednom selu. Ona je bila
istovetna sa ovim leopardom.
Levi-Bril je za ove čudnovate odnose skovao izraz »
participation mystique«. Meni izgleda da reč »mističan«
nije srećno izabrana, jer kod primitivnih ljudi se ne radi ni
ο čemu mističnom, već ο nečemu sasvim prirodnom.
Samo nama to izgleda čudnovato, pošto su nam na izgled
nepoznata ova psihička otcep-Ijenja. U stvarnosti se ovo,
međutim, sreće i kod nas, samo ne u ovom naivnom, već
nešto civilizovanom obliku. Tako je praktički samo po sebi
razumljivo da čovek kod drugog pretpostavlja svoju
sopstvenu psihologiju, da se drugom moraju sviđati iste
stvari ili da će izazvati divljenje ono čemu se i mi divimo;
ono što smatramo lošim, mora i za druge biti loše. Naše
pravosuđe, na primer, tek je u najnovije vreme dostiglo
stepen psihološke relativizacije presude. Izreka »Quod licet
Jovi non licet bovi« još uvek izaziva otpor kod ljudi
jednostavnije naravi. Jednakost pred zakonom znači još
uvek skupocenu tekovinu. I sve loše i manje vredno, sve
ono što čovek ne može da sagleda kod sebe, sasvim
sigurno ima ovaj drugi, i zbog toga čovek mora da ga
kritikuje, da se bori protiv njega, dok se pri tom nije desilo
ništa drugo do što je jedna manje vredna duša iz jedne
odlutala u drugu. Svet je još uvek pun »betes noires« i
onih na kojima se kola lome, kao što je nekad sve vrvelo
od veštica i vukodlaka.
Psihološka projekcija, dakle Levi Brilova "par-
ticipation mystique«, koja se zasluženo ističe kao po-rebno
karakteristično svojstvo primitivnog čoveka, je jedna od
najobičnijih psihičkih pojava koju mi samo obeležavamo
drugim recima i po pravilu nećemo da je prihvatimo. Sve
što je na nama nesvesno, otkrivamo kod suseda i shodno
tome ophodimo se prema njemu. Danas ga čovek više ne
primorava na probu otrovom, ne peče ga usijanim
gvožđem i ne stavlja na muke. ali mu nanosi moralnu
patnju tonom najdubljeg ubeđenja. Ono u njemu protiv
čega se borimo po pravilu je naša sopstvena manja
vrednost.
Zbog svoje neizdiferencirane svesti i s tim povezanog
potpunog nedostatka samokritičnosti primitivni čovek
jednostavno projektuje nešto više od nas. A pošto mu sve
izgleda apsolutno objektivno, to je njegov jezik
odgovarajuće drastičan. Čovek sebi kao šalu može
predstaviti ženu-leoparda, isto kao gusku, kravu,
kokošku, zmiju, vola, magarca, kamilu itd. koji su
svakome poznati kao ephitheta ornantia. Samo je pojam
primitivne »šumske duše« lišen moralnog prizvuka sa prop
ratnom uvredljivom notom; uz to je arhaični čovek isuviše
naturalističan i suviše pod utiskom događaja, tako da je
znatno manje od nas sklon za donošenje sudova. Pueblo
domoroci su mi krajnje ubedljivo rastumačili da pripadam
totemu medveda, dakle da sam medved, pošto se ne
spuštam slobodno kao čovek niz lestve, već natraške, sa
sve četiri kao medved. Ako bi me neko u Evropi oglasio
pećinskim medvedom, onda bi to bilo isto sa nešto
drugačijom nijansom. Motiv »šumske duše«, koji nam
izgleda tako čudnovat kod primitivnog čoveka, kod nas je
postao govorna figura kao mnogo šta drugo. Prevedimo
metaforu u konkretno, pa ćemo dobiti primitivno gledište.
Uzmimo na primer — »rukovoditi lečenjem«. Primitivno
izraženo to je »rukopola-ganje«, »obraditi rukama«, upravo
ono što vrač čini sa svojim pacijentima.
Nama je teško razumljiv pojam ο »šumskoj duši«
samo zbog toga što smo zapanjeni zbog konkretne
predstave otcepljivanja duše i njenog boravka u
nekoj divljoj životinji. Ali ako nekoga nazovemo kamilom,
onda time ne mislimo da je on i u svakom pogledu poznati
sisar kamila, već smatramo da je kamila samo u
određenom smislu. Na taj način od dotičnog otcepljujemo
komad ličnosti ili duše i odlom-ljeni komad
personifikujemo kao kamilu. Tako je i žena-leopard čovek,
samo njena »šumska duša« je leopard. Pošto je za
primitivnog čoveka sve nesvesno psihičko u njemu i
konkretno, onda- onaj koga je označio kao leoparda ima i
dušu leoparda ili, pri još dubljem cepanju, duša leoparda
živi kao stvarni leopard u šumarku.
Projekcijom prouzrokovano označivanje nečega
identičnim sa nečim drugim stvara svet u kome čovek nije
samo fizički već je i psihički potpuno prisutan, na neki
način on se stapa sa njim. On nigde nije njegov gospodar,
već njegov deo. Tako su primitivci još daleko od ljudskog
partikularizma. Oni ne sanjaju ο tome da budu gospodari
stvaranja. Njihova zoološka klasifikacija se ne kruniše sa
homo sapien-som, već najveće biće je slon, zatim dolazi
lav, onda džinovska zmija ili krokodil, zatim čovek i onda
niža bića. Covek je još podređen prirodi. On ne misli na to
da bi mogao ovladati prirodom, zbog toga se njegova
najveća težnja sastoji u tonie da se sačuva od njenih
opasnih slučajnosti. Civilizovani čovek, međutim,
pokušava da zagospodari prirodom i zbog toga je njegova
najveća težnja usmerena Па prirodne uzroke, koji mu
daju ključeve rešenja skrivenih dela prirode. Zbog toga mu
je krajnje neprijatna i pomisao na samovoljne sile i
mogućnost njihovog postojanja, jer s pravom on u njima
naslućuje dokaz da bi na kraju bila uzaludna težnja da se
ovlada prirodom.
Sažeto hteo bih da konstatujem: principijelno
svojstvo arhaičnog čoveka je njegov stav u odnosu na
145
samovoljnost slučaja, pošto je ovaj faktor svetskog
zbivanja za njega od nesravnjivo većeg značaja nego
prirodni uzroci. Samovolja slučaja sastoji se s jedne strane
od stvarne grupacije slučajnosti, s druge pak u projekciji
nesvesne psihe, u takozvanoj participation mystique. Za
arhaičnog čoveka ova razlika sva-
146
opravdanja? Ja ne bih s neba pa u rebra mog čitaoca
ubeđivao u činiehičnost postojanja vradžbina. Ja bih hteo
samo sà njim da razmotrim do kakvog bi zaključka došao
čovek ako bi kao i primitivac prihvatio da iz sunca dolazi
sva svetlost, da su stvari lepe a da je komad čovekove
duše leopard, jednom rečju da prihvati primitivnu
mana-teoriju. Po ovoj teoriji le-pota pokreće nas, i
nismo mi ti koji stvaramo lepotu. Neko jeste đavo, mi
nismo naše zlo projektovali u njega i na taj način načinili
ga đavolom. Ima upečatljivih ljudi, takozvanih
mana-lično'sti, koji su ličnost sami po sebi i za svoje
postojanje ne treba da zahvale našoj uobrazilji. Naime,
mana-teorija kazuje da postoji nešto kao opšte
rasprostranjena sila koja objektivno stvara izvanredno
dejstvo. Sve što jeste, deluje, stvara, inače nije stvarno. A
to može biti samo zahvaljujući njegovoj energiji. Postojanje
je polje sile. Kao što se vidi, primitivna mana-ideja je
nešto kao dodatak energétici.
Dovde se lako može pratiti primitivno shvatanje. Ali
ako ovo gledište, konsekventno samom sebi. ide dalje i
psihičke projekcije, ο kojima smo prethodno govorili,
preobraća u njihovu suprotnost tvrdeći: ne pretvara moja
uobrazilja niti moje emocije vrača u čarobnjaka, već on
jeste čarobnjak i na mene projektuje magičko dejstvo. ja
ne haluciniram duhove već mi se oni javljaju zbog toga što
oni tako žele — ako se postave ovakva tvrđenja, koja su
doduše logični derivat mana-teorije, onda počinjemo da
oklevamo i da se osvrćemo za našim lepim psihološkim
projekcionim teorijama. Naime, ne radi se ni ο čemu
manjem do ο pitanju: nastaje li psihička funkcija, duša ili
duh ili nesvesno u meni, ili je psiha u počecima stvaranja
stvarno napolju u obliku hoti-mičnosti i samovoljnih sila i
postepeno urasta u čoveka tokom psihičkog razvitka? Da
li su takozvani otcepljeni delovi duše bili stvarno nekada
delovi cele duše neke individue, ili su 4iaprotiv bili po sebi
postojeće psihičke jedinke, primitivno izraženo: duhovi,
duše predaka ili slično, koji su se tokom razvitka
зз
д
inkarnirali u ljudima, postepeno stvarajući u njemu onaj
svet koji sada nazivamo psihom?
Ovaj zaključak svakako da zvuči zabrinjujući
paradoksno. Ali, u osnovi uzev, on nije sasvim neshvatljiv.
Ne samo da je religijsko shvatanje, već je delom i
pedagoško da možemo u ljudima zasaditi nešto psihičko,
čega prethodno nije bilo u njemu. Postoje sugestije i
uticaji, pa čak i najmoderniji biha-viorizam u ovom
pogledu gaji ekstravagantna očekivanja. Ideja
kompleksnog srašćenja psihe, samo po sebi razumljiva,
izražava se u primitivnom shvatanju u različitim oblicima,
na primer u opšte proširenom verovanju u opsednutost
duhovima, inkarnaciji duše predaka, doseljavanju duša,
na primer prilikom kija-nja, kada još i danas kažemo »na
zdravlje«, čime se misli: »Nadamo se da ti nova duša neće
štetiti.« To je nešto kao kompleksno šrašćenje, ujedinjenje,
kada osećamo kako tokom našeg sopstvenog razvitka iz
protivurečnog mnoštva postepeno dospevamo do jedinstva
ličnosti. Naše telo se sastavlja od mnoštva Mendelovih
naslednih jedinica; stoga ne izgleda sasvim nemoguće da
psiha možda ima sličnu sudbinu.
Materijalistička shvatanja našeg doba imaju slično
uverenje, koje zajedno sa arhaičnim ima istu tendenciju,
to jest vodi do istog konačnog rešenja — naime, da je
individua samo rezultat, koji se u jednom slučaju slio iz
prirodnih uzroka, u drugom, primitivnom, nastao iz
samovoljnih slučajnosti. U oba slučaja čovekova
individualnost izgleda kao nebitni slučajni produkt neke
dejstvene supstancije iz spolj-njeg sveta. Ovo gledište je
sasvim konsekventno u svetlu arhaične slike sveta, u
kojoj običan, pojedinačni čovek nikada nije suštinski, već
neograničeno promenljiv i krajnje prolazan. Materijalizam
se zaobilaznim putem preko najstrožijeg kauzalizma pono-
vo vratio primitivnom shvatanju. Ali materialista je
radikalniji, pošto je sistematičniji od primitivca. Pri-
mitivan čovek ima prednosti nekonsekventnosti — on
izdvaja mana-ličnost. Ova se tokom istorijskog razvitka
vinula do počasnog mesta božjih figura, do heroja i
božanskih kraljeva, koji, jedući večno postojeću hranu
bogova, imaju udela u besmrtnosti. Ova ideja besmrtnosti
individue, a time njene nesmanjene vrednosti, susreće se
još na ranom arhaičnom stupnju, pre svega u verovanju u
duhove; zatim u mitovima ο vremenu u kom još nije bilo
smrti, koja je jednom došla na ovaj svet zbog nekog glupog
nesporazuma ili zbog nečijeg nemara.
Primitivni čovek nije svestan ove protivurečno-sti u
njegovim shvatanjima. Moji crnci su mi tvrdili da oni ne
znaju ništa ο tome šta se sa njima dešava posle smrti.
Covek je tada mrtav, više ne diše, leš se odnosi u šumu
gde će ga pojesti hijene. Tako oni misle danju, međutim
noću vrvi od duhova mrtvih, koji donose bolest ljudima i
životinjama, napadaju i dave noćne putnike itd. Zbog ovih
i sličnih protivu-rečnosti, od kojih prosto vrvi primitivni
duh, Evro-pejac bi skoro iskočio iz sopstvene kože. On,
naime, ne misli na to da i naš kulturni svet to isto čini.
Ima univerziteta koji ideju ο božijoj intervenciji smatraju
indiskutabilnom, a pored toga imaju i svoj teološki
fakultet. Jedan materijalistički naučnik koji smatra
skarednim da čak i najmanju varijaciju neke životinjske
vrste dovede u vezu sa aktom božje samovolje, u drugoj
fioci ima potpuno oformljenu hri-šćansku religiju, koja se
možda svake nedelje očevidno potvrđuje. Zašto bi se onda
uzbuđivali zbog primitivne nekonsekventnosti?
Iz pramisli čovečanstva je upravo nemoguće izvesti
ikakav filozofski sistem, već same antinomije, koje,
međutim, u svim vremenima i u svim kulturama
formiraju neiscrpnu osnovu celokupne duhovne
problematike. Da li su representations collectives
arhaičnog čoveka duboke, ili one samo tako izgledaju? Da
li je smisao postojao već u početku, ili ga je tek kasnije
stvorio čovek? Na ovo najteže pitanje ne mogu da
odgovorim, ali zbog toga bih, na kraju, hteo da iznesem
jedho zapažanje koje sam načinio kod brdskog plemena
Elgonija. Raspitivao sam se i tragao levo i desno, uzduž i
popreko za bilo kakvim tragom religijskih ideja i
ceremonija i tokom više nedelja nisam našao ništa. Ljudi
su mi omogućili da sve vidim i spremno su mi davali
obaveštenja ο svemu. Bio sam u stanju da neposredno
razgovaram sa njima, bez prepreke tumača-urođenika,
pošto je veliki broj starijih ljudi govorio narečje
suaheli. U početku su, doduše, bili uzdržani, ali kada je
probijen led, naišao sam na prijateljski prijem. Oni nisu
znali ništa ο religijskim običajima. Ali ja nisam popuštao.
Jednom, pri kraju jednog od mnogih bezuspešnih
razgovora, iznenada je uzviknuo jedan starac: »Izjutra,
kada izlazi sunce, izlazimo iz koliba, pljujemo u šake i
pružamo ih prema suncu.« Zamolio sam da mi pokažu i
tačno opišu tu ceremoniju. Oni pljuju ili duvaju jako u
šake koje drže pred ustima i zatim ih okreću sa dlanovima
prema suncu. Zapitao sam ih šta to znači, zašto to čine,
zašto duvaju ili pljuju u šake. Uzalud — »oduvek se tako
činilo«, rekli su mi. Bilo je nemoguće dobiti bilo kakvo
objašnjenje, tako da mi je postalo sasvim jasno da oni
stvarno znaju samo da to čine ali ne i šta čine. U toj radnji
oni ne vide nikakvog smisla. Istim gestovima oni
pozdravljaju i mladi mesec.
Pretpostavimo da sam apsolutni stranac i da sam
došao u ovaj grad da bih istraživao vladajuće običaje. Prvo
bih se uselio blizu nekoliko vila na Cirih-bergu, i tako bih
uspostavio susedske odnose sa stanovnicima ovih kuća.
Onda bih zapitao gospodu Mi-lera i Majera: »Ispričajte mi,
molim vas, nešto ο vašim religijskim običajima.« Oba
gospodina su zabezeknuta. Oni nikada ne idu u crkvu, ne
znaju ništa i emfatično odriču da uopšte sprovode ikakve
običaje. Proleće je i dolazi Uskrs. Jednog jutra zatičem go-
spodina Milera na neobičnom poslu — on revnosno hoda
po vrtu i skriva obojena jaja dodajući im svojstvene idole
zeca. On je uhvaćen in flagranti. »Zašto ste mi prećutali
ovu krajnje interesantnu ceremoniju?« pitam ga. »Kakva
ceremonija? To nije ništa. To se uvek čini za Uskrs.« »Ali
šta znače ova jaja. idoli, skrivanje?« Gospodin Miler se
lupa po glavi. On ne zna ni sam, isto tako ne zna šta znači
božićna jelka, a ipak to čini, isto onako kao i primitivni
čovek. Da li su. možda, daleki preci primitivnog čove-
148
BRAK KAO PSIHOLOŠKA VEZA
149
dopire naše shvatanje, svest sopstvenog Ja. Da bih bio
svestan samoga sebe, moram biti u stanju da sebe
razlikujem od drugih. Samo tamo gde postoji ovakvo
razlikovanje, može doći do psihološke veze. Iako uglavnom
dolazi do razlikovanja, normalno je ovo nepotpuno, pošto
su verovatno opsežna područja duševnog života nesvesna.
U odnosu na nesvesne sadržaje ne dolazi do razlikovanja,
i zbog toga u njihovom području ne može biti
uspostavljena nikakva psihološka veza; u njihovom
području još uvek vlada početno nesvesno
stanje primitivnog identiteta Ja sa drugim (Ja), dakle
potpuno odsustvo povezanosti.
Mladić u dobu zrelom za brak poseduje svest ο Ja
(devojka po pravilu više od mladića), ali još nije tako
daleko od trenutka kada je ova izronila iz magle početne
nesvesnosti. Stoga mladić poseduje daleka područja koja
još uvek leže u senci nesvesnog i koja, sve dokle dopiru,
ne omogućuju uspostavljanje psihološke veze. To
praktično znači da je mladiću dato samo nepotpuno
saznanje ο drugom kao i ο sebi samom, a i zbog toga može
biti samo nedovoljno oba-vešten ο motivima drugog kao i
ο svojim sopstve-nim. Po pravilu on postupa najvećim
delom iz nesvesnih motiva. Naravno da mu subjektivno
izgleda kao da je vrlo svestan; pošto čovek uvek precenjuje
svesne sadržaje, jeste i ostaje veliko i iznenađujuće otkriće
da je ono što smatramo konačno osvojenim vrhom, u
stvarnosti samo najdonji stepenik vrlo dugog stepeništa.
Sto je veći opseg nesvesnog, tim se manje pri sklapanju
braka radi ο slobodnom izboru, što se subjektivno
primećuje kroz prisilu sudbine, jasno uočljive u
zaljubljenosti. Gde nema zaljubljenosti, ipak može
postojati prisila, svakako u manje prijatnom obliku.
Još nesvesne motivacije su lične i opšte prirode.
Najpre to su motivi, koji potiču iz roditeljskog uti-caja. U
ovom pogledu za mladića je merodavan odnos prema
majci a za devojku odnos prema ocu. U prvoj liniji stepen
vezanosti sa roditeljima nesvesno upli-više, olakšava ili
otežava izbor bračnog druga. Svesna ljubav prema ocu
potpomaže izbor bračnog dru
ga sličnog ocu ili majci. Nasuprot tome nesvesna vezanost
(koja svesno uopšte ne mora da se izražava kao ljubav)
otežava ovakav izbor i dovodi do specifičnih modifikacija.
Da bi ove razumeli, mora se u prvoj liniji znati odakle
potiče nesvesna vezanost za roditelje i u kakvim uslovima
ova prisilno modifi-kuje ili čak sprečava svesni izbor.
Po pravilu se sav? iz veštačkih motiva sprečeni život, koji su
roditelji mogli živeti u obrnutom obliku, prenosi na decu, to
jest ova nesvesno bivaju usmeravana u onaj životni pravac
koji treba da kompenzuje neispunjeno u životu
roditelja^Zbog toga dolazi do toga da preterano moralni
roditelji imaju takozvanu nemoralnu decu, da neodgovorni
i raskalašni otac ima bolesno často-ljubivog sina itd.
Najgore posledice ima veštačka ne-svesnost roditelja. Na
primer, majka, koja se veštački održava nesvesnom, da ne
bi ometala prividno dobar brak nesvesno vezuje sina za
sebe, donekle kao zamenu za muža. Zbog ovoga je sin
gurnut ako ne baš u homoseksualizam a onda je bar
prinuđen na njemu zapravo neodgovarajuće modifikacije
izbora. On će se, na primer, oženiti devojkom koja je oči-
gledno podređena majci (sinovljevoj) i tako ne može biti
konkurent majci, ili će se prepustiti ženi tiranskog i
energičnog karaktera, koja treba da ga donekle oslobodi od
majke. Izbor bračnog druga, pri nezakržljalom instinktu
može ostati slobodan od ovih uticaja, ali oni ipak, ranije ili
kasnije, postaju smetnja. "Više ili manje čisto instinktivni
izbor sa gledišta održavanja vrste bio bi svakako najbolji,
ali sa psihološkog stanovišta on nije uvek srećan, pošto iz-
među čisto instinktivne i individualno izdiferencira-ne
ličnosti često postoji neobično velika razlika. U takvom
slučaju pomoću instinktivnog izbora može se istina
popraviti ili osvežiti rasa, ali zato se uništava individualna
sreća. (Pojam instinkt, naravno, nije ništa drugo do zbirni
pojam svih mogućih organskih i psihičkih faktora, čija nam
je priroda najvećim delom nepoznata).
Ako bi individuu trebalo smatrati samo instrumentom
održanja vrste, onda bi daleko najbolja
150
-■
152
osećajno skoro potpuno prisutan u ženi. Ovo bi se moglo
označiti kao problem s adržanog i onog koji sadrži.
Sadržani je uglavnom sasvim unutar braka. On se obraća
nepodeljen drugome, prema vani ne postoje neke bitne
obaveze niti interesi. Neprijatna strana ovog inače »idealnog«
stanja je uznemiravajuća zavisnost od donekle nesagledive i
stoga ne sasvim poverljive ili pouzdane ličnosti. Prednost je
sopstve-na nepodeljenost — faktor koji nije za potcenjivanje
u odnosu na psihičku ekonomiju.
Onaj koji sadrži i koji shodno svojoj nešto diso-ciranoj
osnovi i ima posebnu potrebu da se u nepo-deljenoj ljubavi
prema drugom sjedinjuje sa samim sobom, biće u ovoj težnji
koja mu teško pada pre-stignut od jednostavnije ličnosti. Dok
u drugome traži sve moguće finese i komplikacije, koje bi tre-
balo da budu dopuna i protivna strana sopstvenim fasetama,
on remeti jednostavnost drugog. Kako je jednostavnost u
svim običnim uslovima u prednosti prema komplikacijama,
on mora ubrzo da prestane sa pokušajima da jednostavnu
prirodu dovede na suptilne i problematične reakcije. I njemu
će drugi, koji shodno svojoj jednostavnoj prirodi u njemu tra-
ži jednostavne odgovore, ubrzo dovoljno zadati briga na taj
način što će upravo pomoću očekivanja jednostavnih
odgovora »konstelovati« (kako glasi tehnički izraz)
komplikovanost prvog. Prvi mora nolens volens da se povuče
pred ubedljivom snagom jednostavnosti. Duhovno (svesni
proces uopšte) znači za
ТЈ Jung. Odabrana dela, III
353
153
već uvek bio -— preobražaj od prirode u kulturu, od nagona u
duh. -
Covek bi zapravo trebalo da se čuva da ovaj neophodni
razvitak prekida pomoću moralnog nasilja, pošto je stvaranje
duhovnog stava pomoću otceplji-š I van ja i potiskivanja
nagona u stvari falsifikovanjel ΊΜišta ruje ogavnije od potajno
seksualizovahe duhovnosti; ona je isto toliko nečista koliko i
precenjena čulnost. Prelaz je, međutim, dugi put i većina
zastaje na ovom putu. Kada bi se ceo ovaj psihički razvitak u
braku i kroz brak mogao ostaviti u nesvesnom, kao što je
slučaj kod primitivnog čoveka, onda bi se ovi preobražaji mogli
sprovesti potpunije i bez isuviše velikog trenja. Među
takozvanim primitivcima sreću se produhovljene ličnosti, pred
kojima se može osetiti samo strahopoštovanje, kao pred
potpuno sazrelim delom neometenog opredeljenja. Ovde govo-
rim iz sopstvenog iskustva. Gde se, međutim, među
današnjim Evropljanima nalaze one osobe koje nisu
osakaćene nekim moralnim nasiljem? Mi smo još uvek
dovoljno varvari da bismo verovali u isposni-štvo a i u njegovu
suprotnost. Ali točak istorije se ne može vratiti. Mi možemo da
stremimo samo napred ka zauzimanju onog stava, koji će nam
dozvo-
"3 355
- Izvanredni opis ovog tipa kod Rider Haggard, She, i Benoit, L'Atlantide.
u sve uklopi i ideja žrtvovanja. On mora biti dvosmisleni
heroj, neko sa mogućnostima, pri čemu uopšte nije
sigurno da projekcija animusa nije već toliko puta
iznašla stvarnog junaka znatno ranije nego što je to u
stanju spori razum takozvanog pro-sečno inteligentnog
čoveka. 4
Za muškarca kao i za ženu, ukoliko oni spadaju u
gorepomenuti tip koji sadržava ispunjenje ove slike maci
doživljaj pun teških posledica, pošto se ovde pojavljuje
mogućnost da sopstvena komplikovanost nađe odgovora
u odgovarajućoj raznolikosti. Ovde izgleda da se
otvaraju oni široki prostori, u kojima se čovek može
osećati kao da je obuhvaćen i kao da je u nečemu
sadržan. Izričito kažem »izgleda«, pošto se radi ο
dvosmislenoj mogućnosti. Kao što projekcija animusa
žene stvarno može da nasluti nekog od mase
nezapaženog čoveka od značaja, i još više od toga, da
mu, moralnom podrškom može pomoći u njegovoj
sopstvenoj destinaciji, tako i muškarac pomoću
projekcije anime može da sebi razbudi »femme
inspiratrice«. Ali možda je to češće iluzija sa destruk-
tivnim ishodom. Neuspeh stoga, što verovanje nije bilo
dovoljno jako. Pesimistima moram reći'da u tim
psihičkim praslikama leže izvanredno pozitivne vred-
nosti, nasuprot tome, optimiste moram da upozorim da
se čuvaju od zaslepljujuće fantastike i mogućnosti
najapsurdnijih stranputica.
Ova projekcija se ne srne shvatiti kao individualna i
svesna veza. To nije niukom slučaju. Ona stvara prisilnu
zavisnost na bazi nesvesnih motiva, ali drugačijih od
bioloških motiva. Rider Hagardova She pokazuje otprilike
kakav čudnovati svet predstava leži'u osnovi projekcije
anime. To su uglavnom duhovni sadržaji, često u
erotskoj odori, očigledni komadi primitivnog mitološkog
mentaliteta, koji se sastoji od arhetipova i čija celokupna
slika predstavlja takozvano kolektivno nesvesno. Shodno
ovome jedna ovakva veza u osnovi uzev je kolektivna a
ne individualna. (Benoit, koji je u Atlantide stvorio fanta-
stičnu figuru koja se do u pojedinosti podudara
sa She, osporava da je to plagijat Hagardovog dela).
Ako kod jednog od supružnika dođe do ovakve
projekcije, onda se nasuprot kolektivno biološke veze
uspostavlja kolektivno duhovna i time prouzrokuje gore
opisano rastrzavanje onoga koji sadrži. Ako mu uspe da
se održi iznad površine vode, onda će upravo kroz
konflikt naći samoga sebe. U ovom slučaju po sebi
opasna projekcija mu je pomogla prelazak iz kolektivne u
individualnu vezu. To znači isto što i potpuna svesnost
veze u braku. Kako je svrha ovog članka analiza
psihologije braka, ne možemo se zadržavati na psihologiji
projektivnih odnosa. Zato ću se zadovoljiti samo
spominjanjem ove činjenice.
Jedva da se može i započeti rasprava ο psihičkoj
vezi u braku a da se bar .usputno ne pomene priroda
kritičnih prelaza, reskirajući opasnost nesporazuma. Kao
što je poznato u psihološkom pogledu ne shvata sé ništa
drugo do ono što je čovek sam iskusio. Ova činjenica,
međutim, nikoga ne sprečava u ubeđenju da je njegov
sud jedino tačan i kompetentan. Ova iznenađujuća
činjenica potiče iz neophodnog prece-njivanja aktuelnog
sadržaja svesti. (Bez ovog nago-milavanja pažnje sadržaj
uopšte ne bi mogao biti svestan). Na taj način dolazi do
toga da svako životno doba ima svoju sopstvenu
psihološku istinu, tako reći svoju programatsku istinu,
isto kao i svaki stupanj psihološkog razvitka. Ima čak
stupnjeva do kojih dospeva samo mali broj — (što je)
pitanje rase, porodice, vaspitanja, nadarenosti i strasti.
Priroda je aristokratska. Normalan čovek je fikcija, iako
postoje izvesne opšte važeće zakonomernosti. Duševni ži-
vot je razvitak koji može da se zaustavi već na najnižim
stupnjevima. Izgleda kao da svaka individua ima
specifičnu težinu shodno kojoj se individua podiže ili
spušta ka stupnju na kome dostiže svoju granicu.
Shodno ovome ona stvara i svoje poglede i ube-đenja.
Stoga nije čudo što najveći broj brakova svoju najvišu
psihološku granicu dostiže sa biološkom de-stinacijom,
bez štete po duhovno i moralno zdravlje. Relativno mali
broj zapada u'dublju neslogu sa samim sobom. Tamo
gde je mnogo spoljašnje nevolje konflikt ne može dostići
dramatični napon zbog nedostatka energije. Ali
proporcionalno socijalnoj sigurnosti raste psihološka
nesigurnost, najpre nesvesno" i prouzrokuje neuroze;
zatim svesno i prouzrokuje rastave, svađe, razvode i
ostale »bračne nesuglasice . Na još višem stupnju
uočavaju se nove mogućnosti psihološkog razvitka, kcije
se graniče sa religijskom sferom, gde kritički sud dostiže
svoj kraj.
Na svim ovim stupnjevima može doći do trajnog
zastoja sa potpunom nesvesnošću ο onome što je moglo
da usledi u sledećem stupnju razvitka. Po pra-
4 Srednje dobri opis animusa kod Marie Hay, The Evil Vineyard. Dalje,
155
vilu je čak prilaz sledećem stupnju zabarikadiran
najžešćim predrasudama i sujevernim strahovima, što je
sigurno krajnje svrsishodno, pošto bi čovek, koji bi
slučajno mogao da živi na njemu isuviše visokom
stupnju, od sebe načinio nekorisnu budalu.
Priroda nije samo aristokratska, ona je i ezoterična.
Ali nijedan razborit čovek se zbog toga neće dati zavesti
da čuva tajne, jer on isuviše dobro zna da se tajna
duševnog razvitka nikada ne može izdat' jednostavno
zbog toga što je razvitak pitanje sposobnosti pojedinca.
Knjižnica TRAVNO
SADRŽAJ
I. Duh i život _ _ _ _ _ _ _ _ _ 7
II. Osnovni problem današnje psihologije — — — 29
III. Analitička psihologija i pogled na svet — — — 51
IV. Stvarnost i nadstvarnost — — — — — — 79
V. Životna prekretnica — — — — — — — 85
VI. Duša i sm rt _ — _ _ _ — _ — _ 105
VII. Sinhronicitet kao princip akauzalnih veza — — 119
Predgovor — — — — — —■ — — — 121
A) Ekspozicija — — — — — — — — 123
B) Prethodnice ideje sinhroniciteta — — — 162
C) Rezim e _ _ _ _ _ _ _ _ _ 182
VIII. Praktična upotrebivost analize snova — — — 201
IX. »Ulis« m onolog _ _ _ _ _ _ _ _ 227
Χ. Ο postajanju ličnosti — — — — — — — 255
XI. Problemi moderne psihoterapije — — — — 279
XII. Suprotnost Frojd i Jung _ _ — — _ _ 307
XIII. Arhaičan čovek _ _ _ — _ — — — 319
XIV. Brak kao psihološka veza — — — — — — 347