Professional Documents
Culture Documents
LAKRDIJAS, Edgar Wallace
LAKRDIJAS, Edgar Wallace
LAKRDIJAS, Edgar Wallace
LAKRDIJAŠ
Gospodin Stratford Harlow nije bio džentlmen koji bi
se često morao žuriti. Kao pravi pripadnik dokonog
staleža, često je bio u prilici da dangubi pa je razvio
sklonost izuzetnoj ljubopit-Ijivosti.
Imao je sve značajke potrebne čovjeku koji vrši
opažanja, zanimale su ga i najobičnije pojave, a u svojim
je proučavanjima uživao neometan sentimentalnošću, jer
je ta slabost pogubna za ispravno rasuđivanje.
Leonardo da Vinci mogao je stajati kraj stratišta,
upotrijebivši jezivi podij kao radni stol, na kojemu bi
skicirao hropac zločinaca osuđenih na patnju. Premda
gospodin Harlow nije bio veliki ljubitelj slikarstva,
cijenio je Leonarda. I sam je bio u stanju zastati i gledati
prizore od kojih bi prosječna osoba zadrhtala i požurila s
tog mjesta, no isto se tako (čak i u velikoj žurbi) mogao
zaustaviti kako bi proučio sastav boja jesenjeg sutona i
to ne s pjesničkim ushitom, nego je, za svoje
zadovoljstvo, raščlanjivao i tu vrst ljepote.
Bio je krupan čovjek od četrdeset osam godina,
svijetle kose i proćelav. Na glatko izbrijanom licu nije
bilo bora, a nježna mu je put bila besprijekorna.
Vodnjikavo plave oči ne smatraju lijepima, a oči
gospodina Harlowa su tako blijede da su se mnogi
osjetljivi ljudi zaprepastili kad su ga prvi put ugledali,
jer zaključili su da je slijep. Nos mu je bio velik i dug,
iste debljine od čela do vrha. Opis u putovnici tvrdio je
da su mu usta "puna". Usnice su mu bile izrazito crvene,
a činilo se da ih skuplja čak i kad su mu usta mirovala.
Osobni opis upotpunjavali su okrugla brada s rupicom
na sredini i neobično male uši.
Njegov jaki automobil bio je parkiran uz rub ceste,
tako da su dva stražnja kotača stajala na travnatom
obrubu, a gospodin Harlow je sjedio s rukom na
upravljaču i gledao povorku ljudi u polju. U takvim
trenucima dubokog razmišljanja, u glavi gospodina
Stratforda Harlowa rađale su se sjajne zamisli, a veliki
bi se planovi ocrtavali niotkuda, kao da dolaze s onu
stranu uobrazilje. Začudo, zatvori su na njega uvijek
nadahnjujuće djelovali.
Poljem se vukla kolona od po dva dobro raspoložena,
suncem opaljena zatvorenika u prugastim kaputićima i
hlačama, a predvodio ih je mršavi stražar, s puškom
propisno "o desnom ramenu". Gospodin Harlow je
primijetio da više ne primjenjuju stari način
obilježavanja zatvorskih povratnika tako što bi im kape
ukrašavali s toliko tajanstvenih slova abecede koliko su
puta osuđivani, pa se sjetio kako je negdje pročitao daje
to ukinuto.
Tup! Tup! Tup!
Zatvorenici su izašli na asfaltiranu cestu i kretali su
se prema njemu. Stražar-predvodnik sumnjičavo je
pogledao dobro odjevenog neznanca, no robijaši se nisu
doimali postidcni, a niti smeteni činjenicom daje netko
svjedok njihove bruke. Naprotiv, zauzeli su razmetljivo
držanje, kao da su svjesni da pružaju neobičan prizor,
vrijedan promatranja. Prva dvojica su postrance
pogledali znatiželjnika i prijateljski mu se nacerili, jedan
od slijedećih robijaša je učinio isto, ali drugi nije gledao
ni lijevo ni desno. Namrštio se, tanka su mu usta
zadobila podrugljiv izraz, a jedno rame je podigao kao
da prijezirno i prkosno sliježe, a gospodin Harlow je
shvatio da taj pokret nije upravljen samo znatiželjnom
gledaocu, nego svim slobodnim ljudima na svijetu, čiji
je gospodin Harlow bio predstavnik.
Okrenuo se na sjedalu i gledao kako kolona maršira
kroz ulaz, "Slavoluk očaja", i nestaje kroz metalna vrata
koja nije mogao vidjeti.
Pritisnuo je papučicu za gas i napravio polukrug.
Strpljivo je manevrirao dugom šasijom, dok je nije
okrenuo natrag, u smjeru Princetowna. Tavistock i
Ellenbruv mogu pričekati jedan dan, pa, bude li
potrebno i cijeli tjedan, jer mu je na um pala sjajna
zamisao, koju bi trebalo uobličiti i slijediti.
Tiho je zaustavio automobil pred hotelom "Duchy", a
niz stepenice dotrči portir.
- Nešto nije u redu, gospodine?
- Ne, odlučio sam ostati još jedan dan. Mogu li dobiti
apartman? Ako ne, poslužit će bilo koja soba.
Doznao je da još nisu iznajmili apartman pa je rekao
neka mu gore odnesu mali kovčeg.
Onda je zaključio da bi se Ellenburv mogao dovesti
automobilom i uštedjeti mu put preko močvare, a i
dosadan dan u Tavis-tocku.
Krenuo je prema telefonu, pa je za pet minuta začuo
Ellen-burvjev zabrinuti glas.
- Dođite u Princetown. Odsjeo sam u "Duchvju". Ne
dozvolite da netko primijeti da se poznamo. Upoznat
ćemo se u predvorju, poslije ručka.
Gospodin Harlow je, za stolom odakle je imao
pogled na neuredni trg pred "Duchvjem", upravo bio
usred skromnog ručka, kad je vidio da stiže Ellenburv,
mali, mršavi, živčani čovjek s rijetkim, sijedim
zaliscima. Posjetilac je ubrzo ušao u prostranu
blagovaonicu, u prolazu se brzo osvrnuo, trgnuo se
ugledavši gospodina Harlowa, a onda je sjeo za najbliži
stol.
U blagovaonici je bilo malo gostiju. Dvije su se
grupe dovezle automobilima iz Torquaya pa su sad
ručali jedni nasuprot drugih, u kutovima prostorije i
glasno razgovarali. Za drugim stolom bio je postariji
čovjek sa zdepastom suprugom, a za trećim djevojka,
koja se doimala kao daje posve izdvojena od svega.
Žene su gospodina Harlowa zanimale samo ako su bile
čimbenici u nekom problemu, ili sastavni dijelovi
istraživanja, no svakako je nastojao svrstati sve stoje
vidio pa je na svoj hladnokrvni način primijetio daje
gošća lijepa i zato nesvakidašnja, jer većina ljudi
odslikava izrazitu opreku između skromnih uličica u
predgrađu u kojima stanuju i sivih poslovnih središta,
gdje zarađuju za život.
Jednom prilikom stajao je na uglu prometne ulice u
Mid-landsu i dvanaest sati proučavao učestalost ljepote
kod žena. Premda su onuda, za cijelo to vrijeme, žurile
tisuće, vidio je samo jednu poprilično lijepu djevojku i
dvije koje nisu bile ^oše. Zato mu se činilo čudno da tu,
postrance od njega, sjedi p Ivlačna, štoviše, doista
nesvakidašnje lijepa djevojka. Premda joj nije vidio oči,
ono stoje opazio bilo je savršeno, a i put joj je, ako ga
vid nije varao, bila bez mane. Nije joj vidio kosu,
skrivenu pod crnim šeširićem, no svidjelo mu se kako se
koristi rukama. Bio je uvjeren da se promatranjem ruku
može zaključiti o duhu neke osobe. Stas joj je - kako se
kaže? Gospodin Harlow napući usnice. Riječnik mu je
bio hladan i točan, lišen ushićenih uzleta. Možda
"dražestan" stas! Ponovno je skupio usnice. Da, draže-
stan, no je li to posve prikladna riječ ... Zadubio se u
jezične istančanosti, a dok je mozgao, malo je podigla
glavu i pogledala ga. Bila je privlačna već iz profila, ali
sada...
"Krasna je, složi se Stratford Harlovv, sam sa sobom,
"no glas joj zacijelo može izluditi čovjeka".
Pa ipak, odlučio je da riskira razočaranje. Za nju se
zanimao posve nepristrano. U njegovom su životu samo
dvije žene, jedna mlada, a druga stara, igrale važne
uloge, no i o njima je mogao nepristrano razmišljati.
Nisu inu se sviđale, niti su mu bile odbojne, nego se
prema njima odnosio kao prema egzotičnim vazama,
kojima se mogao diviti, premda nisu bile posebno
korisne.
U tom trenutku došao je konobur da uzme prazan
tanjur. - Gospođica Rivers tiho je odgovorio na pitanje
gosta. - Mlada dama je jutros stigla, a posljednjim se
vlakom vruća u Plvmouth. Došla je nekome u posjetu. -
Znučujim je pogledao gospodina Harlowa, koji podigne
guste obrve.
- U zatvoru? - upitao je sniženim glusoin.
Konobar potvrdi glavom. - Svojem ujuku...Arthuru
Inglu, onom glumcu.
Gospodin Harlow kimne. Ime mu je bilo mutno
poznato. Ingle?... Stručak cvijeća iz kojega je ispao
cvijet... i prehlađeni sudac. Pokušao je obnoviti sjećanje
povezivunjem predodžbi. Bio je u sudnici Old Bailev,
kad je sudac odložio stručak koji svaki sudac nosi, a taj
je običaj potekao u davnini, kud je rukovet bilja
navodno štitila njegovo gospodstvo od zarazne
njugejtske groznice. Kad je sudac položio stručak na
stol, iz sredine su, pisaru na glavu, ispala dva mala
cvijeta bedrinca. Sad se sjetio! Ingle! Asket-sko lice
izobličeno od bijesa. Ingle, glumac koji je krivotvorio,
varao i naposljetku dolijao. Stratford Harlovv se tiho
nasmije, jer se sjetio ne samo imena, nego i tog čovjeka,
u jutros ga je vidio kako, namršten, sliježe jednim
ramenom dok se s ostalim robijašima vukao preko polja.
Dakle, to je Ingle. A bio je glumac.
Gospodin Harlow se vratio u Princetovvn upravo
zato da dozna tko je taj zatvorenik. Kad je podignuo
pogled vidio je da djevojka brzo odlazi iz prostorije, pa
je ustao i polako krenuo za njom, no predvorje hotela
bilo je prazno. Smjestio se u naj-zabačeniji kut,
pozvonio da mu donesu kavu, a onda je zapalio cigaretu.
Ubrzo je ušao Ellenburv, no u tom trenutku Harlowa je
zaokupilo nešto drugo. Kroz prozor je vidio da se
gospođica Rivers udaljava preko trga, u smjeru
poštanskog ureda, pa je ustao, izašao iz hotela i krenuo
za njom. Kad je ušao u poštu, upravo je kupovala marke,
a ugodno se iznenadio otkrivši da joj glas posjeduje
kakvoću koja se samo može poželjeti.
Čovjek u dobi od četrdeset osam godina ima
određene prednosti pa uspijeva pronaći povoljne prilike i
kad bi se mladić od dvadeset osam godina zacijelo posve
smeo.
- Dobro jutro, mlada damo. I vi ste gošća hotela, je
li? Izgovorio je to s osmijehom koji bi se mogao
protumačiti kao
očinski. Dobacila mu je pogled, a usnice su joj se
trgnule. Odviše se olako smiješi, pomislio je, a da bi
njezin posjet imao tako tužan povod.
- Da, ručala sam u Duchvju, ali nisam ondje odsjela.
Grozan gradić!
- Nije posve lišen ljepote - pobuni se gospodin
Harlovv. Spustio je na pult novčić od šest penija, uzeo
vozni red
mjesnih vlakova, počekao da djevojci izbroje sitniš, a
onda joj se pridružio na izlazu iz pošte.
- A ima i romantičnih dijelova - nastavio je prekinuti
razgovor. - Pogledajte, primjerice, Feathers Inn. Tu su
zgradu svojim trudom podigli francuski ratni
zarobljenici.
S mjesta na kojem su stajali mogli su vidjeti samo
vrh jednog od velikih dimnjaka zatvora.
Primijetila je da je bacio pogled u tom smjeru i
zatresao glavom. - Ona druga zgrada je, dakako, grozna!
Grozna! Pokušavam skupiti hrabrost i ući, ali nekako
nisam u stanju.
- Imate li ondje... - nije završila pitanje.
- Prijatelja, da. Prije mnogo godina bio mi je vrlo
drag prijatelj, ali jadnik nije mogao ići ispravnim putom.
Nejasno sam obećao da ću ga posjetiti, no pomisao me
užasava. - Zapravo, nijedan prijatelj gospodina Harlowa
nije čamio u zatvoru.
Zamišljeno gaje pogledala.
- Baš i nije tako strašno. Već sam bila ondje - rekla
je, ničim ne pokazavši da joj je neugodno. - Ujak mije u
zatvoru.
- Doista? - U glas je unio najprikladniju mjeru
suosjećanja i razumijevanja.
- Posjećujem ga drugi put u četiri godine. Naravno,
mrzim to i bit ću sretna kad se završi. Obično je
prilično... naporno.
Polako su hodali prema hotelu.
- Za vas je to svakako grozno. Tako suosjećate s tim
jadnicima...
Njezin gaje smiješak prilično zaprepastio. - To me
baš jako ne potresa. Vjerojatno je okrutno reći, ali ne
potresa me. Između ujaka i mene - oklijevala je - nema
naklonost^ no jedini sam mu rod pa se brinem o
njegovim poslovima. -Činilo se da joj ponovno
nedostaju riječi objašnjenja. - I o novcu kojeg ima, a
prilično gaje teško zadovoljiti.
Njezine su riječi kod gospodina Harlovva pobudile
veliko zanimanje, jer takav preokret nije mogao ni
pretpostaviti.
- Bilo bi strašno da mi je drag, ili da on mene voli -
nastavila je, zastajući na početku stubišta. Kako stvari
stoje, razgovaramo samo poslovno i to je sve.
Prijateljski mu je kimnula i prva ušla u hotel.
Gospodin Harlow je dugo stajao na vratima, zureći u
prazno, jer duboko je mozgao, a onda se otšetao do kave
koja se već ohladila i sa živčanim je čovječuljkom, koji
gaje čekao, zapodjeo razgovor o vremenu i ljetini.
Ostali su posve sami. Grupe s automobilima izašle su
u bučnom neredu, a kad je Harlow stigao, stari gospodin
i njegova stara zdepasta supruga, upravo su se iz hotela
zaputili na izlet.
- Je li sve u redu, Ellenburv?
- Da, gospodine Harlow - odgovori kratki usrdno. -
Sve je savršeno skladno i tip-top. Sredio sam tužbu što
su je francuski osiguratelji podnijeli protiv društva Rata
i...
Naglo je zamuknuo. Gospodin Harlow je slijedio
pogled njegovih raširenih očiju pa je i on pogledao kroz
prozor.
Niz ulicu se, prema željezničkoj stanici, kretalo osam
zatvorenika, no za razliku od ljudi koje je jutros sreo,
ovi su bili lisicama vezani za sjajni, čelični lanac koji se
protezao kroz malu povorku. Gledajući ih, gospodin
Harlow pokaže rukom.
- Nije baš vedar ni ugodan prizor - prokomentirao je.
Za vrijeme govorničkih istupa, glas mu je bio pun i vrlo
čvrst. - Pa ipak, mislim da su se debelokožni stanovnici
Princetovna navikli na takve prizore. Pretpostavljam da
te ljude prebacuju u drugi zatvor. Jeste li kad razmišljali
kako biste se osjećali da ste, recimo, na čelu te skupine,
vezani lancima kao divlja zvijer...
- Zaboga, prestanite! - javi se kratki promuklo. - Ne
govorite, ne govorite o tome!
Prekrio je lice drhtavim rukama. - Užasavao sam se
dolaska ovamo - priznao je, jedva čujno. - Nikad prije
nisam bio... Automobil je prošao kraj onog strašnog
ulaza i umalo sam se onesvijestio.
Gospodin Harlow, koji je pazio na vrata, snishodljivo
se nasmiješi. - Nemate se čega bojati, dragi moj
Ellenburv -utješio je sugovornika očinskim glasom. - U
neku ruku sam vam oprostio prijestup. U neku ruku -
pažljivo je naglasio. - Ne znam bi li i sudac zauzeo isto
gledište. Zakon poznajete bolje od mene. No jedno je
sigurno: Slobodni ste, vaši su dugovi plaćeni, novac koji
ste ukrali klijentima vraćen je, a imate dohodak koji je,
da se tako izrazim, zadovoljavajući.
Niski čovjek kimne i učini pokret kao da nešto guta.
Pro-blijedjela su mu čak i usta, a kad je uzeo čašu vode,
ruka mu se tako tresla daje morao spustiti čašu.
- Vrlo sam zahvalan - rekao je. - Vrlo, vrlo
zahvalan... Oprostite, to me je prilično uznemirilo.
- Prirodno - promrmlja gospodin Harlow.
Iz džepa je izvadio notes, polako ga je i pažljivo
otvorio, a onda je pet minuta pisao, dok gaje niski
odvjetnik gledao. Kad je završio, istrgnuo je list i pružio
ga preko stola.
- Želim znati sve o tom čovjeku, Arthuru Inglu -
rekao je. - Kad mu ističe presuda, gdje živi, bilo u
Londonu ili drugdje, kakva su mu sredstva za život i
posebno, zašto je ljut na cijeli svijet. Ne znam razlog, ali
nekako sumnjam daje prilično jak. Isto tako, zanimalo bi
me gdje mu radi nećaka. Primijetit ćete da sam, na
papiru, iza njezinog imena stavio upitnik. Hoću znati tko
su joj prijatelji, kako provodi slobodno vrijeme, a vrlo
mi je važno i njezino novčano stanje.
- Razumijem. - Ellenburv pažljivo stavi papir u
otrcanu lisnicu, a onda se naglo trgne, kao stoje često
činio. - Nešto sam zaboravio, gospodine Harlow - reče
on. - Prošlog me ponedjeljka u mom uredu na Lincoln's
Inn Fieldsu posjetila policija.
Zadnje dvije riječi izgovorio je kao da se ispričava,
jer je na neki način odgovoran za takvu posjetu.
Gospodin Harlow svrne pogled blijedim očima na
sugovornika i dugo je proučavao njegovo lice, prije nego
stoje upitao: - Kakvim povodom?
- Nije mi baš jasno - odgovori Ellenburv, koji je
običavao izrazom lica u trenutku oslikati osjećaje o
kojima bi govorio. - Prilično sam se zbunio. - Lice mu se
zgrčilo u izraz unezvjere-nosti. - Znate, gospodin
Carlton nije iznio jasan razlog.
- Carlton? - upita Harlovv, neuobičajeno brzo. - To
je čovjek iz ministarstva vanjskih poslova, je li?
Eilenburv potvrdi glavom.
- Pa?
- Došao je zbog požara izazvanog gumom. Sjećate
se požara u tvornici United International? Zanimalo ga
je je li Rata osigurala izgorjelu robu, a, dakako,
odgovorio sam da to, koliko znam, nismo učinili.
- Ne govorite "mi", upozori ga Harlovv blago -
nego da to nije učinio Sindikat Kata. Odvjetnik ste koji
radi za neimenovane klijente. 1?
- Toje bilo sve - reče Ellenburv. - Neodređeno je
govorio.
- Uvijek je neodređen - prekine ga Harlow, sa slabim
osmijehom - i uvijek bezobziran, zapamtite to,
Ellenburv. Niži inspektor James Carlton je
najbezobzirniji čovjek koji je ikad radio u Scotland
Yardu. Jednog dana bit će beznadno upropašten, ili
neizbježno unaprijeđen. Uvelike mu se divim. Nijednu
osobu na svijetu tako ne cijenim zbog inteligencije,
oštroumnosti i... bezobzirnosti. Njegove su teorije
vrijedne div- ljenja, a istodobno zbunjuju. A to znači da
su ispravne. Čestitost je vrednota koja najviše zbunjuje,
jer ako čovjek ispravno postupa, nikad ne možete
predvidjeti što će učiniti. Mislim da sam izgovorio nešto
nalik epigramu, Ellenburv, pa bi bilo dobro da ga
pribilježite, jer ako ikad dobijete zadaću da napišete
moju biografiju, imat ćete materijala da sve jasno
prikažete. - Pogledao je na sat. - U petak, u jedanaest
sati navečer, bit ću u Park Laneu, pa vam mogu posvetiti
deset minuta - izjavio je.
Ellenburv je živčano motao prste.
- Nije li to rizik... za vas, mislim? - upitao je
odjednom. - Možda sam glup, ali nije mi jasno zašto vi...
Pa, zašto riskirate. S toliko novaca...
Gospodin Harlovv se zavalio na podstavljenoj stolici,
a oči su mu malo zaiskrile, kao da se zabavlja.
- Da imate milijune, što biste učinili? Povukli biste
se iz posla, dakako. Sagradili ili kupili krasnu kuću... a
onda?
- Ne znam - odgovori stariji čovjek neodređeno. -
Možete putovati...
- Englezi na dva načina zamišljaju sreću: jedan je
putovanje, a drugi mirovanje! Ili bezglavo jure, ili rđaju!
Mogao bih se oženiti, ali ne želim. Mogao bih imati
veliku štalu trkaćih konja, ali prezirem trke. Mogao bih
ploviti jahtom, ali mrzim more. Što ako se zaželim
uzbuđenja? Želim ih. Umjetnost življenja je u umjetnosti
pobjeđivanja. Zabilježite to. U čemu se sastoji sreća u
kartanju, konjima, golfu, ženama, ili u bilo čemu što
vam padne na pamet? Reći ću vam: U tome da
pobijedite najboljeg sudionika. To tvrde Amerikanci. U
čemu je užitak planinarenja, istraživanja, znanstvenih
otkrića? Da radite bolje od nekog drugog, da pođete
dalje i stavite nogu na glavu onome tko osvoji drugo
mjesto.
Otpuhnuo je oblak dima kroz otvoren prozor i
počekao da povjetarac rasprši magličasti, prozračni veo
na komadiće, a onda ga pretvori u ništa.
- Ako ste milijunaš, ili se spustite u samog sebe i
postanete zvijer, ili izađete iz sebe pa gnjavite prijatelje.
Ako ste Napoleon, zaigrat ćete na kartu vlasti, ako ste
Leonardo, igrat ćete u znanje... ulog nije baš bitan, nego
je važno igrati. Ostvarenje donosi užitak, bilo da ste
lopticu za golf poslali dalje nego vaš protivnik, ili ste
doline Flandrije prekrili leševima svojih neprijatelja. Ja
teže pronalazim uzbuđenja, nego većina ljudi. Milijunaš
sam. Sterling i dolari su moji vojnici, a imam povlasticu
da sam određujem ratna pravila i na svoj način vodim
pohode. Više me ništa ne pitajte!
Mahnuvši rukom prema vratima, dozvolio je
sugovorniku da se udalji, pa je, malo poslije,
Ellenburvjev iznajmljeni automobil bučno štropotao uz
brdo i prošao kraj ulaza u zatvor. Gospodin Ellenburv je
napadnim pokretom okrenuo glavu na drugu stranu.
2.
4.
5.
- Male neprilike sa srcem - objasni Harlow sa
smiješkom, kad je spustio čašu vode. - Jako mi je žao što
sam vam prouzročio takve nevolje, gospođice Rivers.
Već godinama nisam imao napad.
Još je bio blijed, ali izuzetno se uspješno svladavao
pa mu ruka, kad je spustio čašu, nije zadrhtala.
- Fiju! - svilenom se maramicom nježno potapšao po
čelu i ustao, siguran na nogama.
Elk je bio zaokupljen marljivim otresanjem mrlja od
prašine s koljena, a sad je podigao pogled. - Bit će bolje
da vas ja odvezem kući, gospodine Harlow - predložio
je.
Magnat odmahne glavom. - To je posve nepotrebno...
posve - odgovorio je. - Pred zgradom me čeka
automobil, a znam i lijek za takve živčane potrese! Nije
riječ o drogi - nasmiješio se.
Elk gaje ipak otpratio do automobila.
- Hoćete li reći mom šoferu da me odveze u
elektranu na Charing Crossu? - zamoli Harlow, a zahtjev
je bio tako neobičan daje Elk, dugo nakon stoje
automobil nestao u magli, stajao na pločniku, pitajući se
što tog multimilijunaša vodi na takvo mjesto.
U elektrani su očito poznavali gospodina Harlowa,
jer njegovu posjetu nisu smatrali nimalo neobičnom.
Inženjer koji je stajao na vratima, odmaknuo se, pustio
ga da uđe u prostranu prostoriju sa strojevima, a onda
mu je donio stolicu. Magnat je tu sjedio pol sata, a
brujanje dinama, zujanje i tutnjava tolikih strojeva
umirujuće su djelovali na njega i kao melem stišavali
njegovo nespokojstvo.
I prije je dolazio ovamo, da smisli sjajne planove,
koji su se najbolje očitavali u ozračju elektrane. Ništa
nije djelovalo tako poticajno kao veličanstvenost i snaga
ogromnih kotača, ritam vezivnog remenja, koje je
poniralo i dizalo se, zasjenjena svjetla nad mramornom
kontrolnom pločom i sveopća bučna ujednačenost. Tu je
mogao uživati u iluziji nezadrživosti, koja se tako
savršeno prilagođavala njegovu raspoloženju. Bile su to
neminovne posljedice neizbježnih uzroka. Osjećaj da je
blizu samog srca moći, nadahnjivao je. Ta uzvišena
dvorana za njega je bila hram božanstv a.
Prošlo je pol sata, sat, prije nego što je ustao, duboko
udahnuvši, a veliko lice polako je ozario osmijeh.
- Hvala, Hariy, hvala.
Rukovao se s čuvarom i u tvrdu šaku radnika utisnuo
nešto šuštavo. Poslije nekoliko minuta već se vozio
blještavo osvijetljenim Piccadillv Circusom, a mogao je
prijateljski pozdraviti treperava i sjajna svjetla, s čijeg je
izvora došao, a čije je blistanje iskazivalo štovanje
čeličnom božanstvu.
Kako bismo gospodina Harlowa mogli potpuno
razumjeti, najprije ga moramo upoznati.
Stratford Selwyn Mortimer Harlow rođenje u obitelji
od pet izuzetno bogatih članova. Majka mu je umrla
tjedan dana poslije poroda, a otac kad su malom
Stratfordu bile tri godine, pa su dijete povjerili brizi
tetke Mercy, usidjelice koju su čak i njezini milosrdni
rođaci smatrali "čudnom". Dječak nije bio baš najboljeg
zdravlja, pa ga nisu poslali u školu, nego su njegovo
obrazovanje prepustili teti, neizmjerno bogatoj ženi,
koja je, kako je u životu ništa drugo nije zanimalo,
ljubomorno čuvala povlasticu da se brine o dječaku.
Uplitanje članova obitelji, izazivalo je kod nje napade
bijesa. Njezine dvije sestre samo su je jednom posjetile,
a to se završilo scenom koju je mlađa sestra, gospođica
Alice, još godinama spominjala u mnogim razgovorima.
Glavna posljedica svađe između gospođice Mercy i
njezinih neudatih sestara bila je daje zatvorila dvorac
Kravellv i sa svojom se sluškinjom, gospođom Edwins,
preselila u mali ljetnikovac u Teignmeuthu. Tu je živjela
sedam godina a da je rođaci nisu uznemiravali. Odatle je
prešla u Scarborough, gdje je provela tri godine i otišla u
Bornemouth. Redovito je, svaki mjesec, pisala sestrama
i bratu neženju u New York, a stil se pisama nije ni po
čemu razlikovao.
Gospođica Mercy Harloiv šalje srdačne pozdrave i
želi ustvrditi da je dječak dobrog zdravlja i prima
primjereno obrazovanje u najvažnijim predmetima, kao i
temeljitu poduku o načelima protestrantske vjere.
Zaposlila je staratelja, bradatog mladića sa sveučilišta
u Ox-fordu, po imenu Marling, a tu se činjenicu
udostojala spomenuti bratu s kojim se nije posvađala.
Do ušiju tete Alice doprla je priča koja je dovela u
sumnju prikladnost gospodina Marlowa da oblikuje
savitljivi duh dječaka, jer bilo je riječi o manjem
skandalu u Oxfordu. Gospođica Alice smatrala je
svojom dužnošću da to opiše u pismu, a poslije dužeg
vremena primila je odgovor:
Gospođica Mercy Harloiv srdačno zahvaljuje
gospođici Alici Harloiv na obavijesti i u znak odgovora
želi ustvrditi da je provela temeljitu i pomnu istragu
glede optužbi odaslanih na račun gospodina Saula
Marlinga /B.A.Oxon/, no uvjerila se da se gospodin
Marling ponio na najčasniji način i nije učinio ništa zbog
čega bi sebi morao predbacivati, ili što bi ga učinilo
neprikladnom osobom da upravlja obrazovanjem
dječaka.
To se dogodilo godinu dana prije smrti gospođice
Mercy. Kad je priroda uzela svoj danak, pa je
Stratfordova teta ovaj svijet zamijenila drugim,
gospođica Alice požurila je u Bornemouth /kamo se
njezina sestra odavno preselila/, a u malom, zabačenom
ljetnikovcu blizu Christchurcha pronašla je visokog,
dostojanstvenog, dvadeset trogodišnjaka, odjevenog u ne
baš otmjenu crninu. Nije tugovao, nego se njegovoj teti,
naprotiv, činilo da prilično vedro prima oslobođenje od
vrlo stroge stege gospođice Mercy.
Bradati učitelj je otišao /kako je kroz suze objasnila
gospođa Edvvins, služavka/ dva tjedna prije smrti
Stratfordove tetke.
- A da nije otišao, - izjavila je Alice ljutito - otpustila
bih ga po kratkom postupku! Gušili su dječakov razvoj!
Nije u stanju izgovoriti ni riječ u svoju korist!
Održan je sastanak kojemu je prisustvovao i
obiteljski odvjetnik, pa su se članovi upoznali sa
Stratfordom. Složili su se da bi dječaku trebali dati stan
u Park Laneu i dodijeliti mu postarijeg čovjeka, u
kojemu bi se poznavanje svijeta udružilo s ob-
državanjem vjere. Takvu su osobu našli u liku
velečasnog Johna Barthursta, bivšeg mornaričkog
svećenika. Gospođu Edwins su poslali u mirovinu, a
početak Stratfordova samostalnog života proslavili su
večerom i odlaskom u kazalište, na predstavu "Char-
leyeva tetka", no tu je urnebesnu farsu mladić od
početka do kraja pratio s kamenim izrazom lica.
Starateljstvo je trajalo skoro godinu dana, a onda je
tihi mladić odjednom živnuo, otpustio iskusnog i
pobožnog pratioca, predavši mu ček na tisuću funti,
pozvao gospođu Edvvins da mu vodi kućanstvo te kupio
i preuredio kuću vojvode od Greenharta, u Park Laneu.
Od tog se trenutka ime gospodina Harlowa počelo
pojavljivati u važnim transakcijama. Obiteljsko
bogatstvo palo mu je u krilo. Gospođica Mercy bila je
basnoslovno bogata, a imetak mu je ostavila do zadnjeg
novčića, s izuzetkom od "100 funti za Lucy Edwins u
znak priznanja za vjernu službu, a znam da tu svotu neće
smatrati premalom, kad se uzmu u obzir velike usluge
koje sam joj učinila od godine 1891. do 1897". Onda je
umrla i gospođica Henrietta, a kad je, poslije njezine
smrti, sve isplaćeno, preostao je velik dio od dva
milijuna funti. Gospođica Alice ostavila je još više, a
ujak neženja je u New Yorku umro u razmjernom
siromaštvu i ostavio bijednih šesto tisuća.
Gospodin Harlow je stanovao u prilično ružnoj
trokatnici, podignutoj na izdvojenom zemljištu, možda
najvrednijem u Park Laneu, premda ulaz zapravo nije
bio u toj otmjenoj ulici, nego u pokrajnjoj. Ključem je
otvorio vrata i ušao u predvorje. Pred njim je bila
knjižnica. Na stolu je stajalo nekoliko pisama, koja je
brzo pregledao, a otvorio je samo jedno. Pisao mu je
Ellenbury, a u to se vrijeme gospodin Harlow ljutio na
odvjetnika, koji mu je dao krive obavijesti o Aileen
Rivers, pa je magnat ispao budala.
Pažljivo je pročitao pismo, spustio ga u vatru i gledao
kako je pocrnjele
"Koristan čovjek, ali malo odviše zabrinut. Možda
sam pogriješio što sam ga držao u takvoj napetosti.
Moram malo olabaviti", zaključio je. U pomoćnika je
morao uliti malo svog pouzdanja. Ellenburyjeve slabosti
bile su prevelika želja da zadovolji i odviše prisutan
strah od neuspjeha.
Pritisnuo je dugme od slonovače na stolu, sjeo,
ispružio ruku prema zidu, gurnuo ustranu ploču i odande
izvadio malu, crnu bocu, sifon i čašu. Nalio je samo
toliko whiskyja da pokrije dno čaše za vodu, a onda ju je
do vrha napunio sodom. Napolje ispio, kad je domaćica,
gospođa Edwins, ušla bez kucanja. Bila je to visoka
žena, žućkastog lica i prodornih crnih očiju, a u držanju
joj nije bilo sporosti ni oronulosti, kakva se može
očekivati kod osobe od blizu sedamdeset godina.
- Zvonio si? - Glas nekadašnje služavke gospođice
Mercy bio je oštar i jasan kao zvuk trube.
S rukama na leđima stajala je ispred stola i netremice
gledala poslodavca.
- Jesam - odgovorio je, ponovno razgledavajući
pisma. - Je li sve u redu?
- Sve - potvrdila je glasom nalik na zvuk trube i isto
tako prodornim.
- Ne bi li sluškinja mogla boraviti u kući? - upitala je
zatim. - Malo predugo radim. Jučer sam u krevet otišla
tek u jedan sat, a morala sam ustati u sedam da ih
uvedem.
Bilo je neobično što nitko od posluge nije spavao u
zgradi na broju 704, u Park Laneu. U cijeloj zemlji nije
bilo tako velike, ni tako otmjene kuće, gdje bi
cjelokupna posluga, od batlera do pomoćnice u kuhinji
"spavala vani". Pred prijateljima se gospodin Harlow
izgovarao daje prostor odviše dragocjen za sluge, ali
tome je sam proturječio, jer je iznajmio skupu kuću u
ulici Charles, kako bi ondje smjestio poslugu.
- Ne, smatram da nije potrebno - rekao je, skupivši
usnice. - Mislio sam da to shvaćaš.
- Mogla bih umrijeti, ili se noću razboljeti, - požali
se sluškinja mirno - a što bi onda bilo s tobom?
Nasmiješio se i raspoloženo odvratio: - Mislim da bi
se postavilo pitanje što će biti s tobom. Ništa se nije
dogodilo?
Razmislila je prije nego stoje rekla: - Netko se javio i
to je bilo sve, no pričat ću ti kasnije.
Činilo se da ga to zabavlja. - Javljaju mi se mnogi
ljudi. U redu, budi tajanstvena.
Ustavši, izašao je iz sobe, a ona je krenula za njim. U
predvorju je bio mali lift, dovoljno prostran za dvoje, ali
nije htjela ući.
- Doći ću pješice - rekla je, a on se nasmijao.
- Maločas si se žalila da si umorna - podsjetio ju je,
dok je zatvarao rešetkasta vrata pred dizalom.
Pritisnuo je najgornje dugme, pa se lift brzo i tiho
popeo do zadnjeg, trećeg kata, gdje je magnat izašao u
četvrtasti hodnik, sa sagom na podu. Iz hodnika su
vodila dvoja vrata. Tiho pjevuckajući, počekao je da se
domaćica pojavi iza zavoja stubišta.
- Pa ti si atletičarka! - rekao je vedro, iz džepa uz
trzaj izvukao lanac s ključevima, odabrao mali ključ i
otvorio vrata nalijevo.
Bio je to veliki, umjetnički namješten apartman, a
osvjetljavali su ga žarulja iznad karniša i dvije stajaće
svjetiljke s crvenim sjenilima. U jednom kutu stajao je
kićeni drveni krevet lakiran crvenim lakom i ukrašen
zlatnim kineskim slikarijama. Za stilskim stolićem kraj
jednog prozora prekrivenog teškim zastorom, sjedio je
čovjek, visok gotovo kao Harlow, a neki neznanac bolje
bi ga pogledao zbog velike glave nalik na kupolu i duge
brade zlatne boje, u kojoj nije bilo sjedina usprkos
njegove dobi, jer bio je star otprilike kao Harlow.
Čitao je, podbočivši bradu mršavom rukom, a pogled
mu je bio prikovan za knjigu koja je ležala na stolu, pa
je podigao oči tek kad mu se pridošlica obratio.
- Zdravo, Marling! - pozdravi Harlow blago.
Čovjek se zavali na stolici i automatskim pokretom
zatvori knjigu, obilježivši mjesto gdje je stao tankim
nožem za papir, s drškom od konjačine kore.
- Dobra večer - pozdravio je jednostavno.
- Vrijeme je za šetnju, ha? - Magnat pogleda prema
drugim vratima u prostoriji.
- Da, pretpostavljam da jest - odgovori čovjek i
ustane. Na sebi je imao kućni haljetak od plavog
baršuna, a bio je u
papučama od crvenog safijana. Pogled mu je odlutao
na zatvorenu knjigu, kao da mu se ne sviđa što su ga
prekinuli u čitanju.
- Horacijeve Ode - objasnio je. - Engleski prijevod,
ali pun grešaka.
- Da, da - nasmiješi se Harlow. - Prilično je kasno za
Horacija.
Domaćica je uspravno i ukočeno stajala na vratima,
pre-križivši ruke, a pogled tamnih očiju uprla je u
poslodavca.
- Znate li tko ste, prijatelju? - upita Harlow.
Bradati položi bijelu ruku na čelo i odgovori: - Ja
sam Saul Marling, diplomirani student iz Balliola.
Harlow kinine. - I... što još?
Njegov sugovornik ponovno podigne ruku do čela
nalik na kupolu. - Zaboravio sam... Kakav apsurd! Riječ
je o nečemu što sam vidio, je li? - upitao je zabrinuto.
- O nečemu što ste vidjeli - potvrdi magnat - malo
prije nego stoje umrla gospođica Mercy.
Bradati uzdahne. - Umrla je posve iznenada. Bila je
vrlo ljubazna prema meni, u svim mojim nevoljama.
Strahovito brzo! Običavala je sjediti na stolici i
razgovarati s vama, a onda se jedne večeri, poslije jela,
naprosto srušila.
- Na pod - kimne Harlow, gotovo veselo. - Ali nešto
ste vidjeli, je li tako? - podsjećao je sugovornika. -
Bočicu i nešto plavo. Probudite se, Marling! Sjećate se
bočice i nečeg plavog?
Čovjek odmahne glavom. - Ne baš jasno... Bilo je to
prije nego što ste me vi i gospođa Edwins odveli. Popio
sam bijeli prah... šištao je kao ljekoviti prašak... a onda...
- Otišli ste u provinciju - ponovno se nasmiješi
magnat. - Bili ste bolesni, jadno momče, pa smo vam
morali nešto prepisati da vas umirimo. Dobro ste?
- U glavi mi je pomalo zbrkano... - glasio je početak
odgovora, ali Harlow se glasno nasmije, gotovo ga s
naklonošću uhvati pod ruku i povede uz strme stepenice.
Na vrhu su bila još jedna vrata, a Harlow ih otključa.
Izašli su na krov kuće, na široku, ravnu asfaltiranu
terasu, s ogradom koja je sezala do prsa. Pol sata su,
ruku pod ruku, šetali s jednog kraja na drugi, a viši
čovjek je cijelo vrijeme govorio.
Magla je bila gusta, a ulične svjetiljke doimale su se
kao mutne, žute mrlje svjetla.
- Hladno? Rekao sam vam da stavite šal, glupi
momče! - Harlow je govorio dobroćudno čak i kad se
ljutio. - Dođite, sići ćemo.
U sobi je zaključao vrata i s odobravanjem se
osvrnuo po udobnom stanu. Podigao je jednu od osam
knjiga, koje su ležale na stolu, još umotane u ambalažu
izdavača, jer su taj dan stigle.
- Čitanje izgrađuje cijelog čovjeka... no vidjet ćete
da su augustovski ljetopisi pomalo teški čak i za
diplomiranog studenta s Oxforda, ha? Laku noć,
Marling, dobro spavajte.
S gospođom Edwins je izašao u hodnik i zaključao
vrata. Oštrim mu je pogledom proučavala lice i šutjela
dok joj se nije obratio.
- Dobro mu je - izjavio je.
- Je li? - grubo je iskazala neslaganje. -Kako mu
može biti dobro, kad čita i piše?
- Piše? - upitao je brzo. - A što?
- O, samo naklapanja o Rimljanima, ali rečenice su
lucidne. Magnat je mršteći se, razmislio. -To ništa ne
znači. Ne
stvara nam neprilike.
- Ne - složila se kratko i nastavila: - Zabrinuta sam,
no miran je. Tko je gospodin Carlton?
Harlow dahne. - Je li bio ovdje?
Potvrdila je glavom. - Da... poslijepodne. Pitao me
jesam li prijašnja sluškinja gospođice Mercy, koja je
zacijelo umrla prije nego što se rodio.
- Varaš se, stariji je. A onda?
- Smatrala sam daje to neobično, ali rekao je daje
dobio zadatak da pronađe gospodina Saula Marlinga.
- Tko mu je dao taj zadatak?
Izrazom lica pokazala je da nema pojma. - Ne znam,
ali bila je to službena istraga. Pokazao mi je isprave. Iz
Eastbournea su. Rekla sam mu daje Mailing umro.
"Gdje je umro?", upitao je. "U Južnoj Americi",
odgovorila sam.
- U Pernambucu - naglasi magnat - u epidemiji kuge.
Hm! Pametan... i bezobziran. Hvala.
Gledala je kako ulazi u dizalo i spušta se, a onda je
otišla u drugu sobu, u koju se ulazilo s hodnika. I ta je
prostorija bila udobno namještena. Upalila je svjetlo i
otvorila veliku torbu od satiniranog platna, izvadila
nezavršenu čarapu, namjestila ple-teće igle pa su joj se
ubrzo micali i okretni prsti, ali i usnice.
- Pernambucvo... u epidemiji kuge - govorila je.
6.
7.
8.
9.
10.
112
"U tvrdnji da između naše dvije zemlje postoji
napetost nema nimalo istine. Bonski smo incident, od
početka do kraja, smatrali beznačajnim, a britanski
ministar vanjskih poslova takav je govor mogao održati
samo u trenutku duševne poremećenosti, koja je za
žaljenje."
Tog dana, Jima nisu zanimali burza ni pad dionica, a
niti bogatstvo za koje je znao da ga Harlow i njegovi
ljudi skupljaju iz minute u minutu. Posvetio se isključivo
nestanku sir Josepha Lavtona.
Prijemu što gaje Harlow priredio prisustvovao je
velik broj uglednih ljudi, a mnogi su bili prijatelji
nestalog ministra. Odlučno su izjavili da se nije vratio u
Park Lane, a bili su isto tako sigurni da Harlow, poslije
odlaska sir Josepha, nije izlazio iz kuće. K tome, pred
vratima su stražarila dva policajca, a i oni su bili sigurni
da se sir Joseph nije vratio. Netko je pretpostavio da se
ministar povukao u ljetnikovac u Cheshireu. Pokrenuta
je istraga, ali doznalo se da je kuću i lovište unajmio
bogati Amerikanac.
Kad se premijer vratio iz Pariza, kamo je, po
povratku u London, smjesta odletio avionom, Jim ga je
posjetio i ustanovio daje šef države jako zabrinut i vrlo
umoran.
- Moramo pronaći sir Josepha Lavtona! - izjavio je,
uda-rivši šakom po stolu. - Kažem vam, Carltone, kao
što sam rekao i vašim pretpostavljenima, daje nemoguće
da se sir Joseph, ako nije poludio, javi za riječ u Donjem
domu i svijesno iznese potpunu neistinu, nad kakvom bi
se i sam zgražao. Jeste li vidjeli tog Harlowa?
- Jesam, gospodine - odgovori detektiv.
- Je li vam, kojim slučajem, rekao o čemu su
razgovarali? Možda o takozvanom bonskom incidentu?
- Harlow tvrdi da su, u nekoliko minuta koliko je
ministar vanjskih poslova proveo na prijemu,
razgovarali samo o Makedoniji i o ničemu drugom.
Doista, gospodine, ne vidim kako bi mogli o bilo čemu
dugo raspravljati jer zajedno nisu proveli više od
nekoliko minuta. Čini se daje sir Joseph otišao u sobicu
koja Harlowu služi za povj erljive razgovore i ondj e j e
popio čašu vina. Razgovarali su o prijemu, a sir Joseph
je domaćinu čestitao stoje na večeru doveo posvađene
strane. Harlow je izjavio da je razgovor bio potpuno
nezanimljiv.
113
Premijer je dugim koracima hodao po sobi, tako
sagnuvši glavu da mu je brada gotovo dodirivala prsa.
- Ne mogu to razumjeti, ne razumijem! - mrmljao je,
a onda je naglo zapovijedio: - Nađite sir Johna Lavtona!
Time je razgovor bio završen.
Jim je bio potresen i to jako, a u nedoumici se sjetio
samo jednog sredstva za smirenje. Nazvao je Aileen
Rivers u ured i zamolio je da s njim izađe u
Automobilski klub, na čaj.
Djevojka je odmah uvidjela da se Jim izravno bavi
tajnom koja je zbunjivala ne samo Englesku, nego i
cijeli civilizirani svijet. No shvatila je i zašto ju je
pozvao, pa mu je bila zahvalna što se upravo njoj obratio
za potporu.
Čim su se sreli, počeo je raspredati priču o svojim
neprilikama.
- Dakako, možda su ga oteli, čak bih rekao da je to
vrlo vjerojatno, premda je put od dvorišta Parlamenta do
Whitehall Gardensa vrlo kratak, a Whitehall je tako pun
policije, da je to gotovo nemoguće. Dali smo oglas da
tražimo taksi vozača koji ga je odvezao iz Parlamenta,
ali dosad nema odgovora.
- Možda su oteli i vozača? - pretpostavila je. .
- Možda - odgovorio je pomalo tužno. - Volio bih da
se ministri vanjskih poslova ne drže kao božanstva koja
se moraju voziti sama! Da je počekao samo par minuta,
bio bih mu se pridružio. - Onda je dodao, osmjehnuvši
se. - Svoj teret prebacujem na vaša leđa, a vidim da
prilično posrćete pod njim.
- Nije točno - odlučno mu je proturječila. Malo je
razmišljala, a onda je upitala: - Bih li vam mogla
pomoći?
Zurio je u nju začuđeno, ali i kao da ga ta pomisao
zabavlja. - Kako bi mi, zaboga, mogli pomoći? Znam da
zvuči grubo, ali baš ne vidim...
Njegova ju je nevjerica više ljutila nego vrijeđala.
- Možda je vrlo uobraženo nuditi pomoć policiji, -
rekla je s prizvukom sarkazma - ali nekako mislim da ste
zbunjeni jer tržište... kako se kaže... nov kut gledanja?
- Zacijelo bi mi dobro došlo čak nekoliko kuteva
gledanja -priznao je tužno.
- Onda ću početi tako što ću vam pružiti barem
jedan. Jeste li posjetili mog ujaka?
Otvorio je usta. Posve je zaboravio na Arthura Ingla i
nijednom ga nije povezao s ministrovim nestankom.
170
26.
- Zovem se Stratford Selwyn Mortimer Harlow, a kao
što znate, u djetinjstvu sam živio s tetkom, gospođicom
Mercy Har-low, vrlo bogatom i ekscentričnom damom,
koja je u potpunosti preuzela brigu o meni i oko toga se
posvađala s mojim drugim tetkama.
Ranog razdoblja svog života ne sjećam se baš jasno.
Imam dojam, a Maiiing je to potvrdio, da sam bio
zaostalo dijete, to jest mentalno zaostao, a gospođica
Mercy je jako strepila zbog mog stanja i živjela je u
velikom strahu da ću postati slabouman, a njezine će
sestre za to nekako okriviti nju. Taj strah ju je opsjedao,
pa su me uklanjali svaki put kad bi dolazili posjetioci.
Nisam viđao gotovo nikoga, osim gospođice Mercy,
njezine služavke gospođe Edvvins i služavkinog sina
Lemuela, kojeg su, kako smatram, dvaput predstavili
pod mojim imenom, jer je bio vrlo zdravo dijete.
Ništa ne znam o okolnostiin.-i njegova rođenja, ali
činjenica je da ga nitko nije zvao prezimenom Kdvvins,
osim gospođice Mercy, a ona je to činila i nakon ;!o je
došlo vrijeme da dječak pođe u školu pa su morali
pokazati krsni list, u kojem je stajalo ime njegova oca,
Marlingu.
Bio mi je jedini prijatelj u igri. Mislim daje preme
meni osjećao iskrenu naklonost i daje žalio ; ;t .<>, kako
je smatrao, umno ne napredujem. Gospđa Edvvins je,
ileđe sina, bila beskrajno ambiciozna, štedjelaje svaki
novčić, jer žarko gaje željela poslati u internat, a kad je
narastao (sam mi je to ispričao), uspjela je nagovoriti
gospođicu Mercy da joj da novac kako bi ga poslala u
koledž.
Ovdje moram naglasiti da me je o svemu tome
obavještavao uglavnom sam Marling... Čudno je da ga
nazivam imenom koje sam tako dugo nosio! U to
vrijeme um mi je svakako bio pomućen. Marling me je
opisao kao sjetnog, bojažljivog dječaka, koji je dan za
danom provodio zamišljen i u tišini, a rekao bih daje taj
opis posve točan.
171
Gospođicu Mercy je stalno proganjala pomisao da će
njezini rođaci otkriti što je sa mnom. Zatvorila je kuću i
otišla živjeti u manji ljetnikovac u provinciji, a kad bi
njezine sestre samo nagovijestile da je žele posjetiti,
preselila bi se u neko udaljeno mjesto. Tijekom tri
godine, vrlo sam rijetko viđao Marlinga, a onda mije,
jednog dana, gospođica Mercy rekla da će mi unajmiti
odgajatelja. Zamisao mi se nije svidjela, ali kad je
dodala da je riječ o Marlingu, bio sam izvan sebe od
radosti. Kad nas je došao posjetiti u Bournemouth,
nisam ga prepoznao, jer je pustio dugu bradu zlatne
boje, na koju je bio vrlo ponosan. Dugo smo razgovarali,
pa mi je ispričao neke svoje pustolovine i povjerio mi da
je upao u neprilike.
Samo se meni povjeravao, pa znam cijelu priču o
gospođi Gibbins, kako su je zvali. Sreo ju je dok je bila
lijepa sobarica u službi višeg proktora. Udvaranje je teko
vrlo burno, a jednog se dana u Oxfordu pojavila
djevojčina majka i zaprijetila da će sve reći proktoru,
ako Marling ne oženi njezinu kćer. Ostvarenje te
prijetnje uništilo bi Marlinga, jer bi inače gospođica
Mercy obustavila pokroviteljstvo, a srušile bi se i sve
nade njegove majke, pa nije čudno da je izabran najlakši
put. Tajno su se vjenčali u Cheltenhamu, a živjeli su u
seocetu nedaleko Oxforda.
Dakako, brale je pogubno djelovao na Marlinga. Nije
volio djevojku, a ona gaje zdušno mrzila, kako samo
neuka osoba može mrziti čovjeka koji svojom
profinjenošću stalno naglašava njezinu neotesanost.
Posljedica toga bila je da ju je ostavio, a poslije tri
godine njezina majka javila mu je da mu je žena umrla.
Zapravo, to nije bila istina. Marlingova žena ušla je u
bigamni brak s čovjekom po imenu Smith, koji je poslije
poginuo u ratu. Rekli ste mi, gospodine Carltone, da u
njezinoj torbici niste našli vjenčani list.
U to vrijeme, zahvaljujući okolnostima koje ću
objasniti, Marling se dokopao velikog bogatstva. Bio je
vrlo velikodušan, ali djevojčinoj majci davao je funtu
tjedno i to, mislim, u znak zahvalnosti za slobodu.
Svakih nekoliko mjeseci redovito je primala novac i
premda je sumnjala tko je pošiljalac, nije imala dokaza,
pa se zadovoljila time da ubire prihod, koji je, poslije,
prijevarom prešao na njezinu kćer, a ona je, poslije
majčine smrti, ponovno uzela djevojačko prezime.
172
Marling je postao moj odgajatelj, a iskreno smatram
da mi se, zahvaljujući njegovoj brizi... gotovo bih
mogao reći srdačnom vodstvu.... zdravlje poboljšalo,
premda nikako nisam posve ozdravio. A onda je
gospođica Mercy dobila napad. Sjećam se da sam, izvan
sebe od očaja, Marlinga optužio da ju je ubio, jer sam
vidio kako je sadržaj zelene bočice ulio u čašu, koju je
onda prinio blijedim ustima gospođice Mercy. Uvjeren
sam da sam mu učinio veliku nepravdu, a nikad me nije
prestao podsjećati na tu zelenu bočicu. Mislim da mije
tu zabludu pred oči stavljao kao postupak pri liječenju,
sve dok ne uvidim da sam pogriješio.
Poslije smrti gospođice Mercy tako sam obolio da su
me morali zaključati u sobu i mislim da je u to vrijeme
gospođa Edwins predložila zamisao koju su kasnije
ostvarili, a to je da me Marling zamijeni. Začudit ćete se
i nećete vjerovati kad vam kažem da Marling toj ženi
nije nikad oprostio što ga je na to navela. Jednom mi je
rekao da ga je bacila u veće ropstvo od onoga u kojem
su mene držali, a vjerujem da je, sa svog stanovišta,
govorio iskreno. Žurno su me otpravili u kuću u Berk-
shireu, pa sam za zamjenu doznao tek poslije nekoliko
mjeseci, kad su me doveli u Park Lane. Ondje mi je
rekao daje moje ime Marling, a njegovo Harlovv.
Običavao je to ponavljati gotovo kao lekciju, dok se
nisam navikao na promjenu.
Mislim da mi nije bilo jako stalo. Sve više su me
zanimale knjige, a on je bio neumoran u pokušajimu du
pobudi moje zanimanje. Tvrdio je, posve točno, da me je
spasio od slaboumnosti, makar sam bio u zatočeništvu.
Spokojstvo i bezbrižan život, udobnost i duhovno
zadovoljstvo koje mi je omogućavao, bili su najbolja
vrst liječenja što sam ga mogao dobiti. Upoznao me s
patološkom stranom moje osobe, a čitajući mi iz knjiga,
objašnjavao je da živim kako je najbolje moguće. Mogu
ponoviti da je bio iskren.
Činilo se da se oblak u mojoj glavi postupno
rasplinjuje. Bio sam u stanju razmišljati logično i
dosljedno, a razumio sam i što čitam. Sve sam jasnije
shvaćao da mi je učinio veliku nepravdu. Da kažem
istinu, tu činjenicu nije nikad ni prikrivao. Uopće, ništa
nije skrivao, nego mi se potpuno povjeravao. Znao sam
pojedinosti svakog pothvata što gaje izveo.
173
Jedne noći vratio se kući strahovito uzrujan i rekao
mi da je čuo glas svoje žene! Otišao je u stan čovjeka po
imenu Ingle, a dok je bio ondje, pojavile su se dvije
čistačice. Prepoznao je glas jedne od njih, pa mu je
pozlilo.
U to je vrijeme zajedno s Inglom smišljao
zapanjujuću prijevaru. Naumio je ništa manje nego da
Ingle, koji je bio sjajan glumac, odigra ulogu ministra
vanjskih poslova. Smislili su da ministra dovedu u Park
Lane, gdje bi ga drogirali, a na njegovo mjesto došao bi
Ingle, koji je, kako bi usavršio ulogu, cijeli tjedan
proučavao filmove sa sir Josephom Lavtonom, pa je
usvojio mi-nistrovo držanje, a kako bi mu bolje proučio
glas, krišom je došao na javni skup na kojem je sir
Joseph održao govor. Zamisao je uspjela. Ministar je s
Marlingom otišao u sobu, popio čašu vina i smjesta
ostao grogi... mislim da se tako kaže. Pred vratima je
čekao već prerušeni Ingle, a Marling mi je rekao da je
glumac izrazito sličan ministru. Ingle je izašao iz kuće,
odvezao se u Donji dom i održao govor o ratu, poslije
kojega se srušilo tržište.
No prije nego što se to dogodilo, na broju 704, u Park
Laneu došlo je do tragedije. Očito, kad se Marling
obratio Inglu, glumac-robijaš pomalo se dvoumio bi li se
odazvao. Isprva je posumnjao daje riječ o zamci i
napisao je pismo u kojemu je otkazao sastanak. Poslije
se predomislio, ali je pismo ostavio na stolu, pa je
čistačica, vidjevši da na kuverti piše: "Hitno" i "Osobno
uručiti", zaključila daje njezin poslodavac izašao i
zaboravio pismo, a kako je htjela biti korisna, sama ga je
odnijela u Park Lane. Marling joj je otvorio i doživio
najveći šok u životu, jer ju je smjesta prepoznao. Pozvao
ju je u knjižnicu i tu se poskliznula na parketu i pala,
udarivši glavom u rub stola. Mogu posvjedočiti da su
učinili sve da je osvijeste. Čak su i mene pozvali dolje
da joj pomognem, ali bila je mrtva, pa se postavilo
pitanje kako da se riješe lesa.
Marling nikad nije prestao kriviti sam sebe što
smjesta nije pozvao policiju i rekao istinu, ali bojao se
svoje ime dovesti u vezu s čovjekom koji je nedavno
pušten iz zatvora. Naposljetku je, s gospođom Edwins,
odnio leš u Hyde Park, gdje su ga bacili u vodu. Rekli
ste mi da je bilo tragova borbe, ali nije tako. Otisci
pripadaju gospođi Edvvins, a ne preminuloj.
Marling nikad nije vidio pismo što gaje žena
donijela, a bit će da joj je ispalo iz džepa dok su je, niz
strminu, nosili do kanala. Poslije mije sve ispričao, a
znam daje govorio istinu.
174
(Tu je gosodin Harlow prekinuo svoju priču, jer je
pokazivao znakove umora, pa se dva sata odmarao.
Nešto prije ponoći, sam je navaljivao da nastavi).
- Marling je svoja zlodjela smatrao šalama i uvijek ih
je tako opisivao. Mislim daje taj izraz uobičajen među
zločincima, a jako mu se svidio. Glede sir Josepha,
velika šala sastojala se u naumu da ga vrate prijateljima.
Vjerujem daje zamisao djelomično In-glova. Nabavili su
dva potpuno ista odijela, kakva nose pjevači prerušeni u
Crnce, pa su sredili da Ingle, u određeni sat, dospije u
zatvor i bude smješten u ćeliju o kojoj je Marling uvijek
govorio kao o "čamcu za spašavanje"...
- "Čamac za spašavanje"? - prekine ga Jim brzo. -
Zašto ju je tako zvao?
- Reći ću vam - nastavi gospodin Harlovv. -Sjećate
se da je darovao policijsku stanicu, a sagradio ju je samo
pedesetak metara od ove kuće. Poklonio ju je samo iz
jednog razloga: Ako ga ikad uhvate, dospjet će u tu
stanicu!
- Sir Joseph je, drogiran, ležao u sobi kraj podzemne
garaže, do trenutka kad su ga svukli, obrijali mu brkove
i namazali mu lice crnilom kakvo upotrebljavaju ulični
pjevači. Onda su ga odnijeli kroz mala vrata... kažete da
ste ih vidjeli... pa niz hodnik do stubišta ispod ćelije.
Zamjenu su lako izveli. Ako znate za tu tajnu, u svakoj
ćeliji možete podići krevet kao poklopac na kutiji, a pod
krevetima su stepenice do prolaza koji vodi u garažu...
Jim odjuri u policijsku stanicu u ulici Evory.
- Hoću vidjeti Harlovva, brzo! - zutražioje, zadihan.
- Dobro je. Spavuo je kad sam ga zadnji put obišao -
obavijesti ga inspektor na dužnosti.
- Odvedite me k njemu! navaljivao je Jim
nestrpljivo i pošao za ključarom niz hodnik, do ćelije
broj 0, pred kojom su se zasutavili.
Provirivši kroz mali otvor na vratima, ključar
odjednom uzvikne i otključa bravu. Oelija je bila
prazna!
Kad su ušli u garažu, vidjeli su da nema tamnoplavog
automobila, pa premda su ga poslije našli napuštenog na
cesti Har-wich, Veličanstveni Harlovv je nestao kao da
ga je zemlja progutala i nitko ga više nikad nije vidio, no
ponekad su s kontinenta dolazile vijesti o operacijama
ogromnih razmjera, kojima, kroz španjolske banke,
upravlja nepoznati bogataš.
175
Veličanstveni Harlow je najveći dio svog novca
pohranio u Španjolskoj, no kad je Jim posjetio tu zemlju,
nije se raspitivao.
Parovi na medenom mjesecu imaju vrlo malo
vremena za istrage o zločincima.
- Da sam samo znao za tu vražju policijsku stanicu! -
rekao je jednom prilikom, dok su tumarali kroz Puerta
del Sol.
Aileen je smjesta promijenila temu jer je znala da su
ležaji u zatvoru zapravo vrata u slobodu.
Harlow je šalu smatrao odviše uspjelom da bije
zadržao za sebe, a povjerivši se djevojci nije se izložio
velikom riziku, jer je izuzetno dobro poznavao ljudsku
narav.
Edgar Wallace LAKRDIJAŠ
Urednik Miroslav Kutanjac
Likovna oprema Srečo Dragan
Tehnički urednik Željko Kozarić
Slog Purple Point
Izdavač
Mladinska knjiga Zagreb, Zagreb, 1991.
Za izdavača Josip Fruk
Tisak Grafički zavod Hrvatske
176
I
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i
sveučilišna biblioteka, Zagreb
820-31 = 862
WALLACE, Edgar
Lakrdijaš / Edgar Wallace ; [s engleskoga preveo
Mladen Jurčić]. -Zagreb : Mladinska knjiga Zagreb,
1991. - 176 str. ; 20 cm
Prijevod djela: The joker. ISBN 86-457-0166-9
911112123
8 7 -10-