Edgar Wallace

LAKRDIJAŠ
 Gospodin Stratford Harlow nije bio džentlmen koji bi
se često morao žuriti. Kao pravi pripadnik dokonog
staleža, često je bio u prilici da dangubi pa je razvio
sklonost izuzetnoj ljubopit-Ijivosti.
Imao je sve značajke potrebne čovjeku koji vrši
opažanja, zanimale su ga i najobičnije pojave, a u svojim
je proučavanjima uživao neometan sentimentalnošću, jer
je ta slabost pogubna za ispravno rasuđivanje.
Leonardo da Vinci mogao je stajati kraj stratišta,
upotrijebivši jezivi podij kao radni stol, na kojemu bi
skicirao hropac zločinaca osuđenih na patnju. Premda
gospodin Harlow nije bio veliki ljubitelj slikarstva,
cijenio je Leonarda. I sam je bio u stanju zastati i gledati
prizore od kojih bi prosječna osoba zadrhtala i požurila s
tog mjesta, no isto se tako (čak i u velikoj žurbi) mogao
zaustaviti kako bi proučio sastav boja jesenjeg sutona i
to ne s pjesničkim ushitom, nego je, za svoje
zadovoljstvo, raščlanjivao i tu vrst ljepote.
Bio je krupan čovjek od četrdeset osam godina,
svijetle kose i proćelav. Na glatko izbrijanom licu nije
bilo bora, a nježna mu je put bila besprijekorna.
Vodnjikavo plave oči ne smatraju lijepima, a oči
gospodina Harlowa su tako blijede da su se mnogi
osjetljivi ljudi zaprepastili kad su ga prvi put ugledali,
jer zaključili su da je slijep. Nos mu je bio velik i dug,
iste debljine od čela do vrha. Opis u putovnici tvrdio je
da su mu usta "puna". Usnice su mu bile izrazito crvene,
a činilo se da ih skuplja čak i kad su mu usta mirovala.
Osobni opis upotpunjavali su okrugla brada s rupicom
na sredini i neobično male uši.
Njegov jaki automobil bio je parkiran uz rub ceste,
tako da su dva stražnja kotača stajala na travnatom
obrubu, a gospodin Harlow je sjedio s rukom na
upravljaču i gledao povorku ljudi u polju. U takvim
trenucima dubokog razmišljanja, u glavi gospodina
Stratforda Harlowa rađale su se sjajne zamisli, a veliki
bi se planovi ocrtavali niotkuda, kao da dolaze s onu
stranu uobrazilje. Začudo, zatvori su na njega uvijek
nadahnjujuće djelovali.
Poljem se vukla kolona od po dva dobro raspoložena,
suncem opaljena zatvorenika u prugastim kaputićima i
hlačama, a predvodio ih je mršavi stražar, s puškom
propisno "o desnom ramenu". Gospodin Harlow je
primijetio da više ne primjenjuju stari način
obilježavanja zatvorskih povratnika tako što bi im kape
ukrašavali s toliko tajanstvenih slova abecede koliko su
puta osuđivani, pa se sjetio kako je negdje pročitao daje
to ukinuto.
Tup! Tup! Tup!
Zatvorenici su izašli na asfaltiranu cestu i kretali su
se prema njemu. Stražar-predvodnik sumnjičavo je
pogledao dobro odjevenog neznanca, no robijaši se nisu
doimali postidcni, a niti smeteni činjenicom daje netko
svjedok njihove bruke. Naprotiv, zauzeli su razmetljivo
držanje, kao da su svjesni da pružaju neobičan prizor,
vrijedan promatranja. Prva dvojica su postrance
pogledali znatiželjnika i prijateljski mu se nacerili, jedan
od slijedećih robijaša je učinio isto, ali drugi nije gledao
ni lijevo ni desno. Namrštio se, tanka su mu usta
zadobila podrugljiv izraz, a jedno rame je podigao kao
da prijezirno i prkosno sliježe, a gospodin Harlow je
shvatio da taj pokret nije upravljen samo znatiželjnom
gledaocu, nego svim slobodnim ljudima na svijetu, čiji
je gospodin Harlow bio predstavnik.
Okrenuo se na sjedalu i gledao kako kolona maršira
kroz ulaz, "Slavoluk očaja", i nestaje kroz metalna vrata
koja nije mogao vidjeti.
Pritisnuo je papučicu za gas i napravio polukrug.
Strpljivo je manevrirao dugom šasijom, dok je nije
okrenuo natrag, u smjeru Princetowna. Tavistock i
Ellenbruv mogu pričekati jedan dan, pa, bude li
potrebno i cijeli tjedan, jer mu je na um pala sjajna
zamisao, koju bi trebalo uobličiti i slijediti.
Tiho je zaustavio automobil pred hotelom "Duchy", a
niz stepenice dotrči portir.
- Nešto nije u redu, gospodine?
- Ne, odlučio sam ostati još jedan dan. Mogu li dobiti
apartman? Ako ne, poslužit će bilo koja soba.
Doznao je da još nisu iznajmili apartman pa je rekao
neka mu gore odnesu mali kovčeg.
Onda je zaključio da bi se Ellenburv mogao dovesti
automobilom i uštedjeti mu put preko močvare, a i
dosadan dan u Tavis-tocku.
Krenuo je prema telefonu, pa je za pet minuta začuo
Ellen-burvjev zabrinuti glas.
 - Dođite u Princetown. Odsjeo sam u "Duchvju". Ne
dozvolite da netko primijeti da se poznamo. Upoznat
ćemo se u predvorju, poslije ručka.
Gospodin Harlow je, za stolom odakle je imao
pogled na neuredni trg pred "Duchvjem", upravo bio
usred skromnog ručka, kad je vidio da stiže Ellenburv,
mali, mršavi, živčani čovjek s rijetkim, sijedim
zaliscima. Posjetilac je ubrzo ušao u prostranu
blagovaonicu, u prolazu se brzo osvrnuo, trgnuo se
ugledavši gospodina Harlowa, a onda je sjeo za najbliži
stol.
U blagovaonici je bilo malo gostiju. Dvije su se
grupe dovezle automobilima iz Torquaya pa su sad
ručali jedni nasuprot drugih, u kutovima prostorije i
glasno razgovarali. Za drugim stolom bio je postariji
čovjek sa zdepastom suprugom, a za trećim djevojka,
koja se doimala kao daje posve izdvojena od svega.
Žene su gospodina Harlowa zanimale samo ako su bile
čimbenici u nekom problemu, ili sastavni dijelovi
istraživanja, no svakako je nastojao svrstati sve stoje
vidio pa je na svoj hladnokrvni način primijetio daje
gošća lijepa i zato nesvakidašnja, jer većina ljudi
odslikava izrazitu opreku između skromnih uličica u
predgrađu u kojima stanuju i sivih poslovnih središta,
gdje zarađuju za život.
Jednom prilikom stajao je na uglu prometne ulice u
Mid-landsu i dvanaest sati proučavao učestalost ljepote
kod žena. Premda su onuda, za cijelo to vrijeme, žurile
tisuće, vidio je samo jednu poprilično lijepu djevojku i
dvije koje nisu bile ^oše. Zato mu se činilo čudno da tu,
postrance od njega, sjedi p Ivlačna, štoviše, doista
nesvakidašnje lijepa djevojka. Premda joj nije vidio oči,
ono stoje opazio bilo je savršeno, a i put joj je, ako ga
vid nije varao, bila bez mane. Nije joj vidio kosu,
skrivenu pod crnim šeširićem, no svidjelo mu se kako se
koristi rukama. Bio je uvjeren da se promatranjem ruku
može zaključiti o duhu neke osobe. Stas joj je - kako se
kaže? Gospodin Harlow napući usnice. Riječnik mu je
bio hladan i točan, lišen ushićenih uzleta. Možda
"dražestan" stas! Ponovno je skupio usnice. Da, draže-
stan, no je li to posve prikladna riječ ... Zadubio se u
jezične istančanosti, a dok je mozgao, malo je podigla
glavu i pogledala ga. Bila je privlačna već iz profila, ali
sada...
"Krasna je, složi se Stratford Harlovv, sam sa sobom,
"no glas joj zacijelo može izluditi čovjeka".
Pa ipak, odlučio je da riskira razočaranje. Za nju se
zanimao posve nepristrano. U njegovom su životu samo
dvije žene, jedna mlada, a druga stara, igrale važne
uloge, no i o njima je mogao nepristrano razmišljati.
Nisu inu se sviđale, niti su mu bile odbojne, nego se
prema njima odnosio kao prema egzotičnim vazama,
kojima se mogao diviti, premda nisu bile posebno
korisne.
U tom trenutku došao je konobur da uzme prazan
tanjur. - Gospođica Rivers tiho je odgovorio na pitanje
gosta. - Mlada dama je jutros stigla, a posljednjim se
vlakom vruća u Plvmouth. Došla je nekome u posjetu. -
Znučujim je pogledao gospodina Harlowa, koji podigne
guste obrve.
- U zatvoru? - upitao je sniženim glusoin.
Konobar potvrdi glavom. - Svojem ujuku...Arthuru
Inglu, onom glumcu.
Gospodin Harlow kimne. Ime mu je bilo mutno
poznato. Ingle?... Stručak cvijeća iz kojega je ispao
cvijet... i prehlađeni sudac. Pokušao je obnoviti sjećanje
povezivunjem predodžbi. Bio je u sudnici Old Bailev,
kad je sudac odložio stručak koji svaki sudac nosi, a taj
je običaj potekao u davnini, kud je rukovet bilja
navodno štitila njegovo gospodstvo od zarazne
njugejtske groznice. Kad je sudac položio stručak na
stol, iz sredine su, pisaru na glavu, ispala dva mala
cvijeta bedrinca. Sad se sjetio! Ingle! Asket-sko lice
izobličeno od bijesa. Ingle, glumac koji je krivotvorio,
varao i naposljetku dolijao. Stratford Harlovv se tiho
nasmije, jer se sjetio ne samo imena, nego i tog čovjeka,
u jutros ga je vidio kako, namršten, sliježe jednim
ramenom dok se s ostalim robijašima vukao preko polja.
Dakle, to je Ingle. A bio je glumac.
Gospodin Harlow se vratio u Princetovvn upravo
zato da dozna tko je taj zatvorenik. Kad je podignuo
pogled vidio je da djevojka brzo odlazi iz prostorije, pa
je ustao i polako krenuo za njom, no predvorje hotela
bilo je prazno. Smjestio se u naj-zabačeniji kut,
pozvonio da mu donesu kavu, a onda je zapalio cigaretu.
Ubrzo je ušao Ellenburv, no u tom trenutku Harlowa je
zaokupilo nešto drugo. Kroz prozor je vidio da se
gospođica Rivers udaljava preko trga, u smjeru
poštanskog ureda, pa je ustao, izašao iz hotela i krenuo
za njom. Kad je ušao u poštu, upravo je kupovala marke,
a ugodno se iznenadio otkrivši da joj glas posjeduje
kakvoću koja se samo može poželjeti.
Čovjek u dobi od četrdeset osam godina ima
određene prednosti pa uspijeva pronaći povoljne prilike i
kad bi se mladić od dvadeset osam godina zacijelo posve
smeo.
- Dobro jutro, mlada damo. I vi ste gošća hotela, je
li? Izgovorio je to s osmijehom koji bi se mogao
protumačiti kao
očinski. Dobacila mu je pogled, a usnice su joj se
trgnule. Odviše se olako smiješi, pomislio je, a da bi
njezin posjet imao tako tužan povod.
- Da, ručala sam u Duchvju, ali nisam ondje odsjela.
Grozan gradić!
- Nije posve lišen ljepote - pobuni se gospodin
Harlovv. Spustio je na pult novčić od šest penija, uzeo
vozni red
mjesnih vlakova, počekao da djevojci izbroje sitniš, a
onda joj se pridružio na izlazu iz pošte.
- A ima i romantičnih dijelova - nastavio je prekinuti
razgovor. - Pogledajte, primjerice, Feathers Inn. Tu su
zgradu svojim trudom podigli francuski ratni
zarobljenici.
S mjesta na kojem su stajali mogli su vidjeti samo
vrh jednog od velikih dimnjaka zatvora.
 Primijetila je da je bacio pogled u tom smjeru i
zatresao glavom. - Ona druga zgrada je, dakako, grozna!
Grozna! Pokušavam skupiti hrabrost i ući, ali nekako
nisam u stanju.
- Imate li ondje... - nije završila pitanje.
- Prijatelja, da. Prije mnogo godina bio mi je vrlo
drag prijatelj, ali jadnik nije mogao ići ispravnim putom.
Nejasno sam obećao da ću ga posjetiti, no pomisao me
užasava. - Zapravo, nijedan prijatelj gospodina Harlowa
nije čamio u zatvoru.
Zamišljeno gaje pogledala.
- Baš i nije tako strašno. Već sam bila ondje - rekla
je, ničim ne pokazavši da joj je neugodno. - Ujak mije u
zatvoru.
- Doista? - U glas je unio najprikladniju mjeru
suosjećanja i razumijevanja.
- Posjećujem ga drugi put u četiri godine. Naravno,
mrzim to i bit ću sretna kad se završi. Obično je
prilično... naporno.
Polako su hodali prema hotelu.
- Za vas je to svakako grozno. Tako suosjećate s tim
jadnicima...
Njezin gaje smiješak prilično zaprepastio. - To me
baš jako ne potresa. Vjerojatno je okrutno reći, ali ne
potresa me. Između ujaka i mene - oklijevala je - nema
naklonost^ no jedini sam mu rod pa se brinem o
njegovim poslovima. -Činilo se da joj ponovno
nedostaju riječi objašnjenja. - I o novcu kojeg ima, a
prilično gaje teško zadovoljiti.
 Njezine su riječi kod gospodina Harlovva pobudile
veliko zanimanje, jer takav preokret nije mogao ni
pretpostaviti.
- Bilo bi strašno da mi je drag, ili da on mene voli -
nastavila je, zastajući na početku stubišta. Kako stvari
stoje, razgovaramo samo poslovno i to je sve.
Prijateljski mu je kimnula i prva ušla u hotel.
Gospodin Harlow je dugo stajao na vratima, zureći u
prazno, jer duboko je mozgao, a onda se otšetao do kave
koja se već ohladila i sa živčanim je čovječuljkom, koji
gaje čekao, zapodjeo razgovor o vremenu i ljetini.
Ostali su posve sami. Grupe s automobilima izašle su
u bučnom neredu, a kad je Harlow stigao, stari gospodin
i njegova stara zdepasta supruga, upravo su se iz hotela
zaputili na izlet.
- Je li sve u redu, Ellenburv?
- Da, gospodine Harlow - odgovori kratki usrdno. -
Sve je savršeno skladno i tip-top. Sredio sam tužbu što
su je francuski osiguratelji podnijeli protiv društva Rata
i...
Naglo je zamuknuo. Gospodin Harlow je slijedio
pogled njegovih raširenih očiju pa je i on pogledao kroz
prozor.
Niz ulicu se, prema željezničkoj stanici, kretalo osam
zatvorenika, no za razliku od ljudi koje je jutros sreo,
ovi su bili lisicama vezani za sjajni, čelični lanac koji se
protezao kroz malu povorku. Gledajući ih, gospodin
Harlow pokaže rukom.
 - Nije baš vedar ni ugodan prizor - prokomentirao je.
Za vrijeme govorničkih istupa, glas mu je bio pun i vrlo
čvrst. - Pa ipak, mislim da su se debelokožni stanovnici
Princetovna navikli na takve prizore. Pretpostavljam da
te ljude prebacuju u drugi zatvor. Jeste li kad razmišljali
kako biste se osjećali da ste, recimo, na čelu te skupine,
vezani lancima kao divlja zvijer...
- Zaboga, prestanite! - javi se kratki promuklo. - Ne
govorite, ne govorite o tome!
Prekrio je lice drhtavim rukama. - Užasavao sam se
dolaska ovamo - priznao je, jedva čujno. - Nikad prije
nisam bio... Automobil je prošao kraj onog strašnog
ulaza i umalo sam se onesvijestio.
Gospodin Harlow, koji je pazio na vrata, snishodljivo
se nasmiješi. - Nemate se čega bojati, dragi moj
Ellenburv -utješio je sugovornika očinskim glasom. - U
neku ruku sam vam oprostio prijestup. U neku ruku -
pažljivo je naglasio. - Ne znam bi li i sudac zauzeo isto
gledište. Zakon poznajete bolje od mene. No jedno je
sigurno: Slobodni ste, vaši su dugovi plaćeni, novac koji
ste ukrali klijentima vraćen je, a imate dohodak koji je,
da se tako izrazim, zadovoljavajući.
Niski čovjek kimne i učini pokret kao da nešto guta.
Pro-blijedjela su mu čak i usta, a kad je uzeo čašu vode,
ruka mu se tako tresla daje morao spustiti čašu.
- Vrlo sam zahvalan - rekao je. - Vrlo, vrlo
zahvalan... Oprostite, to me je prilično uznemirilo.
- Prirodno - promrmlja gospodin Harlow.
 Iz džepa je izvadio notes, polako ga je i pažljivo
otvorio, a onda je pet minuta pisao, dok gaje niski
odvjetnik gledao. Kad je završio, istrgnuo je list i pružio
ga preko stola.
- Želim znati sve o tom čovjeku, Arthuru Inglu -
rekao je. - Kad mu ističe presuda, gdje živi, bilo u
Londonu ili drugdje, kakva su mu sredstva za život i
posebno, zašto je ljut na cijeli svijet. Ne znam razlog, ali
nekako sumnjam daje prilično jak. Isto tako, zanimalo bi
me gdje mu radi nećaka. Primijetit ćete da sam, na
papiru, iza njezinog imena stavio upitnik. Hoću znati tko
su joj prijatelji, kako provodi slobodno vrijeme, a vrlo
mi je važno i njezino novčano stanje.
- Razumijem. - Ellenburv pažljivo stavi papir u
otrcanu lisnicu, a onda se naglo trgne, kao stoje često
činio. - Nešto sam zaboravio, gospodine Harlow - reče
on. - Prošlog me ponedjeljka u mom uredu na Lincoln's
Inn Fieldsu posjetila policija.
Zadnje dvije riječi izgovorio je kao da se ispričava,
jer je na neki način odgovoran za takvu posjetu.
Gospodin Harlow svrne pogled blijedim očima na
sugovornika i dugo je proučavao njegovo lice, prije nego
stoje upitao: - Kakvim povodom?
- Nije mi baš jasno - odgovori Ellenburv, koji je
običavao izrazom lica u trenutku oslikati osjećaje o
kojima bi govorio. - Prilično sam se zbunio. - Lice mu se
zgrčilo u izraz unezvjere-nosti. - Znate, gospodin
Carlton nije iznio jasan razlog.
 - Carlton? - upita Harlovv, neuobičajeno brzo. - To
je čovjek iz ministarstva vanjskih poslova, je li?
Eilenburv potvrdi glavom.
- Pa?
- Došao je zbog požara izazvanog gumom. Sjećate
se požara u tvornici United International? Zanimalo ga
je je li Rata osigurala izgorjelu robu, a, dakako,
odgovorio sam da to, koliko znam, nismo učinili.
- Ne govorite "mi", upozori ga Harlovv blago -
nego da to nije učinio Sindikat Kata. Odvjetnik ste koji
radi za neimenovane klijente. 1?
- Toje bilo sve - reče Ellenburv. - Neodređeno je
govorio.
- Uvijek je neodređen - prekine ga Harlow, sa slabim
osmijehom - i uvijek bezobziran, zapamtite to,
Ellenburv. Niži inspektor James Carlton je
najbezobzirniji čovjek koji je ikad radio u Scotland
Yardu. Jednog dana bit će beznadno upropašten, ili
neizbježno unaprijeđen. Uvelike mu se divim. Nijednu
osobu na svijetu tako ne cijenim zbog inteligencije,
oštroumnosti i... bezobzirnosti. Njegove su teorije
vrijedne div- ljenja, a istodobno zbunjuju. A to znači da
su ispravne. Čestitost je vrednota koja najviše zbunjuje,
jer ako čovjek ispravno postupa, nikad ne možete
predvidjeti što će učiniti. Mislim da sam izgovorio nešto
nalik epigramu, Ellenburv, pa bi bilo dobro da ga
pribilježite, jer ako ikad dobijete zadaću da napišete
moju biografiju, imat ćete materijala da sve jasno
prikažete. - Pogledao je na sat. - U petak, u jedanaest
sati navečer, bit ću u Park Laneu, pa vam mogu posvetiti
deset minuta - izjavio je.
Ellenburv je živčano motao prste.
- Nije li to rizik... za vas, mislim? - upitao je
odjednom. - Možda sam glup, ali nije mi jasno zašto vi...
Pa, zašto riskirate. S toliko novaca...
Gospodin Harlovv se zavalio na podstavljenoj stolici,
a oči su mu malo zaiskrile, kao da se zabavlja.
- Da imate milijune, što biste učinili? Povukli biste
se iz posla, dakako. Sagradili ili kupili krasnu kuću... a
onda?
- Ne znam - odgovori stariji čovjek neodređeno. -
Možete putovati...
- Englezi na dva načina zamišljaju sreću: jedan je
putovanje, a drugi mirovanje! Ili bezglavo jure, ili rđaju!
Mogao bih se oženiti, ali ne želim. Mogao bih imati
veliku štalu trkaćih konja, ali prezirem trke. Mogao bih
ploviti jahtom, ali mrzim more. Što ako se zaželim
uzbuđenja? Želim ih. Umjetnost življenja je u umjetnosti
pobjeđivanja. Zabilježite to. U čemu se sastoji sreća u
kartanju, konjima, golfu, ženama, ili u bilo čemu što
vam padne na pamet? Reći ću vam: U tome da
pobijedite najboljeg sudionika. To tvrde Amerikanci. U
čemu je užitak planinarenja, istraživanja, znanstvenih
otkrića? Da radite bolje od nekog drugog, da pođete
dalje i stavite nogu na glavu onome tko osvoji drugo
mjesto.
 Otpuhnuo je oblak dima kroz otvoren prozor i
počekao da povjetarac rasprši magličasti, prozračni veo
na komadiće, a onda ga pretvori u ništa.
- Ako ste milijunaš, ili se spustite u samog sebe i
postanete zvijer, ili izađete iz sebe pa gnjavite prijatelje.
Ako ste Napoleon, zaigrat ćete na kartu vlasti, ako ste
Leonardo, igrat ćete u znanje... ulog nije baš bitan, nego
je važno igrati. Ostvarenje donosi užitak, bilo da ste
lopticu za golf poslali dalje nego vaš protivnik, ili ste
doline Flandrije prekrili leševima svojih neprijatelja. Ja
teže pronalazim uzbuđenja, nego većina ljudi. Milijunaš
sam. Sterling i dolari su moji vojnici, a imam povlasticu
da sam određujem ratna pravila i na svoj način vodim
pohode. Više me ništa ne pitajte!
Mahnuvši rukom prema vratima, dozvolio je
sugovorniku da se udalji, pa je, malo poslije,
Ellenburvjev iznajmljeni automobil bučno štropotao uz
brdo i prošao kraj ulaza u zatvor. Gospodin Ellenburv je
napadnim pokretom okrenuo glavu na drugu stranu.

2.

Otprilike osam mjeseci poslije toga, na obali Temze

došlo je do prometne nezgode. Djevojka u žutom
kišnom ogrtaču i čovjek s vozačkom kapom na glavi,
imali su nešto zajedničko - iz raznih su razloga svakako
nastojali za najkraće moguće vrijeme prijeći najopasniji
dio obale. Skupljala se izmaglica, koja je najavljivala da
će se, prije nego što se večer pretvori u noć, zgusnuti u
pravu maglu, a kroz nju je sipila neugodna kišica i
glatku površinu ceste pretvarala u takav rizik za moguće
osiguranike, da ga ne bi prihvatilo nijedno ugledno
osiguravajuće društvo.
Blatobran starog forda zahvatio je Aileen Rivers
malo ispod lijevog lakta pa je odjednom, protiv volje,
izvela niz baletskih figura, a onda je nosom udarila o
sjajno bijelo dugme i nimalo se dostojanstveno spustila
na koljena, pred zapanjenog policajca. Podigao ju je,
pogledao, čvrstim je pokretom pomuknuo na stranu i
prišao automobilu čija se karoserija tužno popela uz
svinutu uličnu svjetiljku.
- Što se događa? - upita policajac strogo i potraži
bilježnicu.
Mladić s vozačkom kapom obriše uprljano, lice, tim
pokretom još više razmaze prljavštinu, a onda brzo
upita: - Je li djevojka ozlijeđena?
- Pustite sad djevojku, nego da vidimo vašu vozačku
dozvolu.
Ne osvrćući se na taj autoritativni zahtjev, mladić
priđe Aileen, kojoj je bilo neugodno zbog okupljene
gomile znatiželjnika, a upravo je uvjeravala nekoliko
starih dama da nije ozlijeđena. Dokaz je bio što stoji na
nogama.
- Mičite nožnim prstima - pouči je žena promuklog
glasa. - Ako se ne pokreću, slomljena vam je kičma.
Djevojka nije izvela taj pokus, jer se u tom trenutku
visoki mladić (u svjetlu što gaje unaokolo bacala ulična
svjetiljka, nije se doimao tako mlad) progurao u središte
znatiželjne skupine.
- Niste ozlijeđeni, jeli? - upitao je zabrinuto. -
Vjerujte, strašno mi je žao! Nisam vas vidio dok se niste
stvorili ispred automobila.
- Morali biste biti pažljiviji, gospon! Mogli ste
nekog ubiti! - posavjetovao gaje, ali i ukorio glas iz
gomile.
- Recite mi ime, molim.- Stavio je ruku u džep,
pronašao staru kuvertu i počekao.
- Doista nije potrebno. Uopće nisam ozlijeđena -
izjavi ona, ali i on je bio uporan.
Zabilježio je ime i adresu, a upravo kad je završio s
pisanjem, između znatiželjnika je izronio sablažnjeni
pozornik.
- Čujte - rekao je glasom u kojem su se miješali
ljutnja i predbacivanje - ne možete samo tako pobjeći
dok razgovaram s vama, prijatelju! Stanite mirno i
pokažite mi tu dozvolu.
- Jeste li vidjeli plavu limuzinu? - upita mladić. -
Bila je tik ispred mene kad sam udario u svjetiljku.
- Pustite sad plave limuzine - odgovori policajac
hladno, ali ogorčeno. - Da vidim vozačku dozvolu.
Mladić je iz džepa izvadio i na dlanu držao predmet
nalik na vozačku dozvolu, no bilo je to nešto drugo.
- Što izvodite? - upita policajac razdraženo.
Zgrabio je knjižicu s platnenim koricama, otvorio je i
upravio svjetlo baterijske svjetiljke na tekst.
- Hm! - prokomentirao je. - Žao mije, gospodine!
 - Nije to ništa - odgovori James Carlton, niži
inspektor Scotland Yarda. - Poslat ću nekoga da ukloni
taj krš. Jeste li vidjeli limuzinu?
- Da, gospodine, bila je malo ispred vas. Imala je
ulubljeni rezervoar.
Carlton se nasmije. - I to ste vidjeli? Neću vas
zaboraviti, pozornice. Bolje da djevojku kući pošaljete
taksijem... ili ne, sam ću je otpratiti.
Aileen gaje čula, ali nije pokazala oduševljenje. -
Mnogo bih radije pošla pješice - rekla je odrješito.
Odlučno ju je poveo podalje od znatiželjnika, koji su
se počeli razilaziti. Kad su ostali nasamo, koliko su u
tom trenutku mogli biti, predstavio joj se, rekavši: -
Zapravo sam policajac - a ona gaje začuđeno pogledala.
Čak ni u često varljivoj magli nije se doimao kao
policajac, nego više kao automehaničar, kojemu posao
ne ide odviše dobro. Na glavi je imao plavu vunenu
kapu koja mu je pokrivala uši, stari kaput engleskog
kroja dosezao mu je do koljena, a pod pazuho je stavio
rukavice za automobiliste, crne od maziva.
- Ipak jesam - rekao je čvrstim glasom, kao daje i
riječima izrazila čuđenje. - Policajac sam, ali ne običan,
nego inspektor. Istina, niži inspektor, ali držim do svog
položaja.
- Zašto mi sve to pričate?
Već je domahnuo taksiju, a sad je otvorio vrata.
- Mogli biste imati primjedbi, kad bi vas pratio
običan policajac, - odgovorio je vedro - ali zbog mog
visokog položaja ne treba vam drugi pratilac.
 Ušla je u taksi, ne znajući bi li se nasmijala ili
zaplakala, jer ju je lakat zapravo bolio više nego stoje
htjela priznati.
- Rivers... Aileen Rivers - zamišljeno će on, dok je
taksi oprezno vozio obalom. - Na vrhu mi je jezika, čini
mi se da ću se svakog trenutka sjetiti, ali ne znam gdje
sam čuo za vas.
- Da možda pogledate moj dosje u Scotland
Yardu...? - predložila je, pomalo ljutita zbog njegove
drskosti.
- Pomislio sam da to učinim - glasio je mirni
odgovor. - Ali Aileen Rivers? Ne, ne mogu se sjetiti.
No, dakako, sjetio se. Znao je daje nećaka Arthura
Ingla, koji je nekad glumio u Shakespeareovim
dramama, a sad je izdržavao kaznu od pet godina, zbog
izuzetno vještog niza prevara i krivotvorenja. No
Carlton je bio bezobziran, kao što ga je gospodin
Harlow opisao. Njegova sposobnost izmišljanja daleko
je nad-mašivala običnu crtu kreativnosti, a nije se
ustručavao spustiti se do sitnih lukavština, usprkos
činjenici daje primio obrazovanje džentlmena, a za
razvoj njegova duha potrošena je po- zamašna svota, pa
bi morao bolje razlikovati ispravne postupke od
nepodopština.
- Blok zgrada Fotheringav - uhvatio se za umrljanu
bradu.- Kako otmjeno!
Odjednom se razljutila i okrenula se prema njemu. -
Prihvatila sam da me otpratite, gospodine... - uvredljivo
je zastala.
 - Carlton - promrmlja on - kao poznati hotel, no
nisam u srodstvu s vlasnikom kluba. I to mije slava!
Htjeli ste reći...
- Htjela sam reći da ništa ne govorite. Večeras ste se
svojski potrudili da me ubijete, pa biste me barem mogli
pustiti da na miru izdahnem.
Provirio je kroz prozor, u maglu.
- Na uglu Westminster Bridgea jedna starica prodaje
cvijeće. Mogli bismo zastati i kupiti vam stručak. - Onda
je brzo dodao: - Jako mi je žao, pa vas više ništa neću
pitati, niti ću komentirati vaše otmjeno prebivalište.
- Ne stanujem ondje - reklajekaodasebrani. - Ponekad
odlazim i brinem se da se stan uredno održava. Pripada...
mom rođaku koji je u inozemstvu.
- U Monte Carlu? - promrmljao je. - Baš prekrasno
mjesto! Rien ne vaplus! Faites vosjeux, monsieurs et
mesdames! Osobno više volim San Remo. Vedro nebo,
plavo more, zeleni brežuljci... sve je kao na posteru na
željezničkoj stanici. - Naglo se udaljio od teme: - Kad
već govorimo o plavetnilu, sretni ste da vas nije
zahvatila plava limuzina. Jurila je brže od mene, ali ima
bolje kočnice. U magli sam joj udario u rezervoar, ali
čak se ni onda nije zaustavila.
U mraku je skupila usnice. - Zločinac je bježao od
policije, pretpostavljam? Izuzetno romantično!
Mladić se smijuljio. - Krivo pretpostavljate. Bio je to
milijunaš koji je žurio na gozbu u gradu. A jedina je
krivična tužba koju mu mogu smjestiti da na košulji nosi
velike dijamantne ukrase, no to smatram više
prijestupom protiv dobrog ukusa, nego protiv zakona
ove zemlje, neka je blagoslovljena.
Taksi je usporavao, a vozač se nagnuo na stranu,
kako bi vidio gdje su.
- Stigli smo - zaključi Carlton, otvori vrata taksija
koji se još kretao, pa iskoči.
Automobil se zaustavio pred ulazom u zgradu
Fotheringav.
- Velika hvala što ste me dopratili kući - reče Aileen
usiljeno uljudno, a onda je dodala, s primjesom zlobe: -
Jako sam uživala u razgovoru.
- Trebali biste tek čuti moju tetku - odgovori on. -
Njezin način govora je doista pjesnički!
Gledao je za njom sve dok nije nestala u mraku, a
onda se vratio do taksija.
- U Scotland Yard - rekao je jednostavno - i
riskirajte malo, osine brzine! Zlo mi je od vožnje nalik
na tango, pa sad ubacite malo jazza.
Vozač je poslušao, riskirao i bez nezgoda stigao pred
sumorni ulaz u policijsku centralu. Jim Carlton
prijateljskim mahanjem pozdravi narednika za stolom pa
se, preskačući po dvije stepenice, popne do svog malog
ureda. Obično se nije posebno brinuo za osobni izgled,
ali kad je bacio pogled na malo ogledalo koje je
ukrašavalo zid iznad umivaonika, zastenjao je.
Upravo je marljivo nastojao sprati mazivo, kad se
navratima pojavi sjetno lice inspektora Elka. - Ideš na
zabavu? - upitao je natmureno.
 - Ne - odgovori Jim, sapunajući se. - Volim se često
umivati.
Elk šmrcne, sjedne na rub tvrde stolice pa polako i
pomno pretraži džepove.
- U unutrašnjem džepu kaputa - reče Carlton,
nerazgo-vjetno zbog sapunice. - Uzmi samo jednu,
prebrojio sam ih.
Elk duboko uzdahne, izvadi dugu kožnatu kutijicu,
uzme cigaru i zapali je.
- Cigare više nisu kakve su bile u mom djetinjstvu -
prokomentirao je, potcjenjivački je gledajući. - Za šest
penija mogao si kupiti pravu Havanu. Prijeko, u New
Yorku, svi puše cigare. No to si mogu priuštiti, jer
policajci dobivaju plaću od koje mogu živjeti.
Carlton ga pogleda preko ručnika. - Nikad nisam
vidio da si kupio makar jednu cigaru - izjavio je polako.
- A jeftinije ih ne možeš ni dobiti, jer uzimaš ih
besplatno.
Inspektor Elk se nije uvrijedio. - U svoje vrijeme
napušio sam se dobrih cigara - rekao je. - U uredu
javnog tužioca, prijeko, u doba gospodina Gordona,
momka koji je pohvatao "Žabe", to jest, učinili smo to
zajedno - pažljivo se ispravio.
- Žabe? O, da, sjećam se. Gospodin Gordon je imao
dobre cigare, je li?
- Prilično dobre - odgovori Elk oprezno. - Ne bih
rekao da su tvoje gore, ali nisu ni bolje. - A onda je, ne
promijenivši ton, upitao: - Jesi li uhvatio Stratforda
Harlowa?
 Jim Carlton napravi grimasu gađenja. - Reci mi nešto
zbog čega ga mogu prikliještiti - zatraži on.
- Izračunali smo da vrijedi deset milijuna - glasio je
odgovor. - Nitko nikad nije na pošten način zaradio
deset milijuna.
Jim Carlton okrene sad čisto, mokro lice prema
kolegi. - Tri je naslijedio od oca, dva od jedne, a milijun
od druge tetke. Harlowi su oduvijek bili bogata obitelj, a
u posljednjih deset godina spali su na neudate tetke. U
Americi je imao brata, koji mu je ostavio osam milijuna
dolara.
Elk uzdahne i počeše se po tankom nosu. - A k tome
je i u Rati - požalio se.
- Dakako daje u Rati! - podrugljivo će Jim. -
Ellenburv ga prikriva, ali da to i ne čini, u djelatnosti
Rate nema ništa protuzakonito. Čak i kad bi priznao daje
povezan s njima, to ne bi bio prijestup.
- O! - uzvikne Elk, iskazavši mlako neslaganje.
U poslovanju Sindikata Rata nije bilo ničeg potajnog
ni mutnog. Registriranje kao javno društvo, uredi su bili
u zgradi West-shire, u ulici Old Broad, u središtu
Londona, a njujorški se ogranak smjestio u Wall Streetu.
Sindikat Rata objelodanio bi svaki zaključni račun,
zapošljavao je osoblje od deset pomoćnika, od čega su
trojica ostvarivali dodatnu zaradu, jer nastupali su kao
direktori društva, a predsjedavao je umirovljeni
pješadijski pukovnik. Glavnica je bila začuđujuće mala,
no sredstva sindikata bila su ogromna. Kad je Rata,
1924. godine, pokupovala gumu, kroz njezine bankovne
račune prolazili su čekovi do pet milijuna funti.
Zapravo, u knjigama se pojavio svaki cent uključen u tu
veliku transakciju, osim pedeset tisuća dolara, koje je
netko isplatio Lee Hertzu i dvojici njegovih prijatelja.
U petak poslije podne Lee je stigao iz New Yorka, a
u nedjelju ujutro kompaniju United International, za
proizvodnju gume, obavio je dim. U dobro
organiziranom požaru uništeno je skoro osamnaest
tisuća tona gume, čija je cijena, za dvadeset četiri sata,
skočila osamdeset, a za tjedan dana dvjesto posto. Jer
velike zalihe, koje su tržište održavale stabilnim, nestale
su za tren oka, a Rata Inc. izvukla je profit.
Centrala u New Yorku javila je Scotland Yardu.
"Vjeruje se da su Lee Hertz, Jo Klein i Philip Serrett
dobro poznati kao krijesnice-potpaljivači u Londonu
stop Vidjeti izvještaj NY 9514 a poslali smo vam ga 7
listopada 1923 s opisom stop Postoji mogućnost da ih
povezete s požarom u United Inter-nationalu."
Lee je, kad gaje Scotland Yard uspio pronaći, u
Parizu igrao svoju poznatu ulogu američkog gospodina
koji mirno razgleda grad.
- Čini mi se da nešto nije u redu - reče Elk, s
uživanjem otpuhujući dimove cigara. Imamo Ratu,
koja kupuje gumu, bez truna izgleda da cijena naraste. A
odjednom, puf! Izgorjela je četvrtina rezei'vnili zaliha u
zemlji, pa cijene i dionice rastu. Rata ih je mjesecima
kupovala. Jesu li znali da će United zagristi u prašinu?
- Mislio sam da se možda dogodio nesretan slučaj -
reče Jim, koji tako što nikad nije pomislio.
 - Nesretan slučaj, kao stoje moja baka najbrža
atletičarka! - odgovori Elk, bez uzrujavanja. - Zalihe su
potpaljene na tri mjesta, a vatrogasci su pronašli benzin.
Dan prije toga, s noćnim čuvarom pio je čovjek koji
odgovara opisu Joa Kleina, a čuvar se kune da više
nikad nije vidio tu ptičicu Joa, no vjerojatno laže. Ljudi
kao on, lažu još bolje nego što piju. Deset milijuna, a
ako iza Rate stoji Harlow, u poslu s gumom zaradio je i
više od toga. Svuda su nalozi da se kupuje. U Torontu,
Riju, Calcutti... svaki slobodan komadić gume podignut
je s tržišta. Onda izbije požar i cijene rastu! Mogu reći
samo...
U tom trenutku na stolu je prodorno zazvonio telefon,
pa Jim Carlton podigne slušalicu.
- Netko vas treba, inspektore - obavijesti ga dežurni.
Čuo je škljocaj, uslijedila je tišina, a onda uznemireni
glas reče: - Mogu li razgovarati s gospodinom
Carltonom?
- Možete, gospođice Rivers.
- Oh, vi ste, je li? - Laskalo mu je olakšanje u
njezinom glasu. - Pitam se biste li došli do stambenog
bloka Fotheringav, broj 63?
- Nešto nije u redu? - upitao je brzo.
- Ne znam, ali vrata jedne sobe su zaključana, a
sigurna sam daje netko unutra.
Kad su dva detektiva izašli iz dizala, djevojka je
stajala na otvorenim vratima stana. Činilo se da se,
ugledavši Elka, malo smela, ali Jim Carlton ga je
predstavio kao prijatelja i rječitim pokretom pokazao da
to što je doveo pratioca nije znak netaktičnosti.
- Pretpostavljam da sam trebala pozvati policiju, ali
ima... pa, određenih razloga zašto to nisam učinila -
rekla je.
Jim je nekako nije mogao zamisliti tako uznemirenu.
Otkriće ju je vjerojatno uzdrmalo, a dok je objašnjavala,
govorila je jedva suvislo.
- Dolazim ovamo da pokupim ujakova pisma. On je
u inozemstvu... ime mu je Jackson - izjavila je, bez daha.
- Unajmila sam dvije žene da svakog četvrtka dođu
pospremiti stan. Nemam vremena, jer radim u uredu.
Elka su ostavili da zuri u bakrorez na zidu hodnika,
pa se Carltonu pružila prilika da cijelu stvar učini malo
lakšom, premda isprva donekle neugodnom za djevojku.
- Gospođice Rivers, vaš ujak je Arthur Ingle - počeo
je ljubazno, a ona je pocrvenjela. - Posve je razumljivo
da ne želite svima objaviti tu činjenicu, ali smatrao sam
da vam moram reći da mi je to poznato, kako bih vam
uštedio mnogo nepotrebnih... - zastao je, očito u
nedoumici kako da se izrazi.
- "Laži" je riječ koju tražite - nadopunila gaje,
iskreno. - Da, ovdje je stanovao gospodin Ingle, ali pod
imenom Jackson. Jeste li to znali? - upitala je zabrinuto.
Potvrdio je glavom.
- Ondje su ta vrata - pokazala je.
Stan je bio neobičnog oblika. Iz vrlo prostrane
blagovaonice s niskim, drvenim krovom i s oplatom na
zidovima, vodila su troja vrata, a djevojka je objasnila
da je iza jednih kuhinjica, druga vode u spavaću sobu, a
treća u prazan stan, koji je ujaku služio kao svojevrsno
skladište. Pokazala je upravo ta vrata.
Jim okrene kvaku, no bila su zaključana, pa se
sagnuo i provirivši kroz ključanicu, ugledao otvoren
prozor, a iza njega žućkastu maglu.
- Jesu li ta vrata obično otključana?
- Uvijek - naglasila je. - Ponekad čistačice dođu prije
nego što se vratim. Večeras su zakasnile, a ja sam
uranila.
- Kamo vode ova vrata?
- U kuhinju.
Krenula je ispred njega, otvorila vrata i ušla u malu,
bespri jekorno čistu prostoriju. Jedini prozor bio je u
ravnini s onim kojeg je vidio kroz ključaonicu. Pogledao
je dolje, u mračnu prazninu, vidio da je ispod prozora
uska izbočina i prebacio nogu preko okvira, ali djevojka
gaje grčevito zgrabila za ruku.
- Ne smijete ići, poginut ćete - dahnula je, a on se
zadovoljno nasmijao, jer gotovo da i nije bilo opasnosti.
- Prilično cijenim svoje sposobnosti - umirio ju je, u
trenutku se prebacio, zgrabio donji dio okvira susjednog
prozora i uvukao se u sobu.
Nije vidio ništa osim tamnih obrisa tri kovčega,
naslaganih jedan na drugi. Upalio je svjetlo, osvrnuo se i
pogledao krš. Stare kutije i kovčezi koji su, kako je
pretpostavljao, bili složeni nekim redom, dovučeni su na
sredinu prostorije, kako bi iščezli provalnik imao mjesta
za svoj posao.
 Sef je bio uvučen u zid, pa je bilo više prostora, a
zjapio je otvoren. Na podu ispred njega ležao je
nepravilni metalni krug, kojeg je s vrata, malom let-
lampom, izrezao provalnik, a lampu je ostavio.
Dotaknuvši metalni krug, Carlton se uvjeri da je još
vruć.
Otključao je vrata sobe i pustio unutra Elka i
djevojku.
- Dobar posao - prokomentira Elk, jer se nepristrano
i iskreno divio vještini ljudi izvan zakona. - Sef je
prazan! Nije ostao ni papirić! Tobby Haggitt, ili Lew
Yakobi jedini su ljudi u Londonu koji su to mogli
izvesti.
Kad je čula riječi "dobar posao", djevojka je raširila
oči. Jim je primijetio daje vrlo blijeda, ali je pogrešno
protumačio razlog.
- Sto je bilo u sefu? - upitao je.
Odmahnula je glavom. - Ne znam. Čak nisam ni
znala da sef postoji. Bit će strašno ljut zbog toga.
Carltonu je bilo jasno da govori o odsutnom Inglu.
- Još neko vrijeme neće ni doznati... - počeo je, ali je
prekinula njegove umirujuće riječi:
- Pustit će ga slijedeći tjedan, u srijedu.
Elk se zamišljeno počeše po bradi i pretpostavi: -
Netko je to znao, a on nije imao ortaka.
Arthur Ingle je doista radio sam. Ni prijatelji iz
njegovih glumačkih dana nisu sumnjali da je varalica, a
prijevarama se bavio dvanaest godina, prije nego što je
bio uhvaćen i osuđen. Među članovima svoje družine
slovio je kao loš platiša i bezobzirni upravitelj, no nitko
nije ni slutio da je taj glumac, nadaren za karakterne
uloge, zapravo tvrtka "Lobber i Syne, draguljari iz
Clerkenwella", a služio se i drugim lažnim imenima,
koja su mu omogućila prave zlatne žetve.
- Niste vi krivi - utješi je Carlton, a djevojka se nije
bunila kad ju je blago potapšao po ramenu. - Nema
smisla da se zbog toga zabrinjavate.
Elk je, na svjetlu, pregledavao let-lampu.
- Kladim se da je Tobbvjeva - zaključio je i otišao do
prozora. - To je njegov potpis. U usporedbi s njim,
najvještiji mačor-provalnik prava je mačkica koja se igra
klupkom vune! Izbočine pred prozorima za Tobbvja su
prostrane prometnice. Može zastati i turpijati nokte na
nekoliko centimetara širokom, trulom pješčenjaku.
Identitet provalnika Jima je manje zabrinjavao nego
djevojku. Mozak mu je bio nalik na računalo, pa mu je,
glede provale, glavom prostrujalo stotinu mogućnosti,
stotinu pretpostavki i objašnjenja, ali nijedno ga nije
posve zadovoljilo.
Osim ako...
Neusporedivi Harlovv pretvarao mu se u opsesiju.
No otkrivanje tajni osuđenog varalice nije moglo
donijeti ogromnu svotu, a Carlton ni na trenutak nije
povjerovao da je u sefu bilo novaca. Ingle nije bio tip
zlikovca koji bi ondje sakrio svoje bogatstvo. Vjerojatno
je bio toliko pametan da otvori tuce bankovnih računa na
izmišljena imena, a na svaki je položio određenu svotu.
 Vratili su se u blagovaonicu s oplatom. Stanje
zainteresirao Jima jer je ukazivao na raskošan život i
profinjeni ukus. Bit će da je namještaj koštao tisuće
funti. Onda se sjetio daje Arthur Ingle osuđen na temelju
samo tri optužbe, jer za brojne druge prijevare, koje su
mu zacijelo donijele ogromni dobitak, ili nije bilo
dokaza, ili su bili odviše klimavi da bi se održali. A
stanje rezultat pothvata uspješnijih od onih za koje je
Artur Ingle osuđen!
- Dobro poznajete ujaka? Odmahnula je glavom.
- Bolje sam ga poznavala prije mnogo godina -
odgovorila je - kad je bio glumac, prijo nego što je... pa,
prije nego što se obogatio! Jedini sam mu živi rod. -
Podigla je glavu i osluhnula. Netko je pokucao na
vanjska vrata.
- Možda je čistačica - pretpostavila je, otišla niz
hodnik i otvorila vrata.
Vani, na prostiraču, stajao je visok čovjek,
autoritativnog držanja, a doimao se vrlo otmjeno u dobro
skrojenom večernjem odijelu i lijepoj, premda
zastarjeloj kapi. Na sniježno bijeloj košulji svjetlucali su
i prelijevali se dijamanti, a iskrila mu se i dugmad na
prsluku. No bilo je to u skladu s nečim sirovim u njemu,
pa se takvo razmetanje djevojci i nije učinilo
neprikladno. No nešto se u njoj zgrčilo pred pogledom
njegovih blijedih očiju. Obuzeo ju je čudan, neobjašnjiv
osjećaj da je pred njom neka nezemaljska sila. Nekako
se skupila pred njegovom vrlo izraženom nadmoćnošću,
kao što bi se osjećala da se našla sučelice tigru.
 - Zovem se Harlow... sreli smo se u Dartmooru -
predstavio se, uz smiješak, pokazavši pravilne zube. -
Mogu li ući?
Od zaprepaštenja nije mogla odgovoriti, no netko je
to učinio umjesto nje.
- Samo uđite, Harlow - otegnuto će Jim Carlton. -
Rado bih čuo vaše prve dojmove o Dartomooru. Je li to
mjesto doista tako izuzetno, kao što pričaju?

4.

Djevojci se činilo da se gospodin Harlow sjajno drži

pred tim bezobraznim čovjekom. Bio je blag, gotovo
dobrohotan, kao da Jima Carltona smatra dobrom šalom.
Bio je to veliki Harlow! Upoznala ga je u Princetownu.
Niste mogli raditi u poslovnom središtu Londona a
da ne čujete o Harlowu, njegovim pothvatima i
uspjesima. Važni bankari govorili su o njemu
suzdržavajući dah. Novac mu je bio odviše pokretan a
da ne bi bio opasan, tekao je amo -tamo, prouzrokujući
prave poplave, koje su češće imale rušilački nego
blagotvoran učinak. Ponekad se činilo da su njegova
sredstva nestala u podzemne pećine, no ubrzo su
ponovno provalila, u još većim i razornijim količinama,
pa su kroz stara područja urezivala nove putove, a onda
su se povukla, ostavljajući iza sebe pustoš i rasulo.
Dakako, čula je i za policijsku stanicu. Kad se
gospodin Harlow zanimao za opću dobrobit, činio je to
temeljito i na nimalo ustaljen način. Njegova pisma
novinama o znanosti upravljanja kaznionama bila su
najbolja koja su se, o toj temi, pojavila u tisku.
Ministrima i šefovima policije dosađivao je svojim
zamislima o uzornoj policijskoj stanici, a kad su njegovi
oduševljeni prijedlozi odbijeni, učinio je ono na što se
nije odvažio još nijedan filantrop, makar koliko mu na
srcu ležalo opće dobro. Kupio je slobodno zemljište u
ulici Evory (odakle se do Park Lanea može baciti
kamen) i na njemu, uz trošak od sto tisuća funti,
sagradio uzornu policijsku stanicu, a onda je zgradu
darovao visokim policijskim službenicima. Stanica je
doista bila uzorna i to u svakom pogledu. Prostorije za
policajce, na katu, spadale su u najbolje te vrste na
svijetu, a čak su se i ćelije odlikovale udobnošću,
premda su, prema pravilima, u njih stavili krevete od
dasaka. Poklon su neko vrijeme smatrali čudesnim.
Časopisi su o njemu objavljivali šaljive članke, a
karikaturisti su se zbog toga izrugivali vladi.
U poslovnom središtu Harlowa više nisu smatrali
ekscentrikom, nego su govorili da je prepreden i na
njegovu ga štetu uspoređivali s ocem. Pomalo su ga se i
bojali. Novac mu je bio odviše pokretan, a to im nije
ulijevalo sigurnost.
Sa smiješkom je kimnuo Jimu Carltonu, neko
vrijeme netremice gledao nesretnog Elka, a onda je
rekao:
- Nisam znao da ste se upoznali s mojim prijateljem
Carl-tonom. Nadam se da nisam de trop? - upitao je
promijenivši ton.
 Glas i držanje govorili su jasnije nego da je doista
postavio pitanje: "Pretpostavljam da vas je policija
posjetila zbog vašeg ozloglašenog ujaka?"
Djevojka je shvatila neizgovoreno pitanje, a Jim gaje
predosjetio još prije nego stoje posjetilac promijenio ton.
- Dogodila se provala, pa nas je gospođica Rivers
pozvala - objasnio je.
Harlow je promrmljao da mu je žao i izrazio je sućut.
- Čestitam vam što ste se dokopali najoštroumnijeg
čovjeka u policiji -obratio se uljudno djevojci. - A
čestitam i policiji - pogledao je Jima - što vas je izvukla
iz ministarstva vanjskih poslova, gdje niste imali prilike
pokazati svoje sposobnosti, gospodine Carlton, ako
mogu biti tako slobodan da izrazim svoje mišljenje.
- Još sam u ministarstvu - odgovori Jim. - Ovaj
posao obavljam u slobodno vrijeme. Čak i policajci
imaju pravo na zabavu. Kako vam se svidio Dartomoor?
Neusporedivi Harlow se tužno nasmiješi. - Vrlo
dojmljiv i vrlo tragičan - odgovorio je.- Dakako, mislim
na Princetown, gdje sam proveo nekoliko dana.
Aileen je čekala da čuje razlog posjeta, jer unatoč
uznemirenosti i zlim slutnjama, zanimalo ju je kakav je
hir tog velikog magnata doveo u stan osuđenika.
Polako je pogledavao nju i detektiva, a Jim je i sad
ispravno protumačio što Harlow želi. Očima je dao znak
Elku pa su otišli u skladište.
- Palo mi je na pamet - reče Harlow - da sam možda
u položaju da vam mogu ponuditi određenu pomoć.
Možda vam moje ime nije posve nepoznato. Zovem se
Stratford Harlow.
Kimnula je i kratko odgovorila: - Znam to.
- Rekli su vam u Duchvju, je li? - Činilo se da je
osjetio olakšanje što ga poznaje. - Tu sam zbog vrlo
delikatnog razloga, ali palo mi je na pamet... Mnogo
puta, otkako smo se sreli, zatekao sam se kako mislim
na vas, da bih vam možda... mogao pronaći dobar posao.
Vaš je položaj, ne zamjerite mi što to govorim, pomalo
tragičan. Veza s... mmm... kriminalcima, ili ljudima koji
imaju kriminalne dosjee, umrtvljujuće djeluje čak i na
najbolju narav.
Nasmiješila se. - Drugim riječima, gospodine Harlow
-rekla je tiho - imate dojam da loše stojim, pa biste mi
htjeli olakšati život?
Oduševljeno ju je pogledao. - Točno.
- To je vrlo ljubazno od vas, izuzetno ljubazno -
rekla je, kao da to i misli - ali imam vrlo dobar posao u
uredu odvjetnika.
Blagonaklono je nagnuo glavu, a ona je nastavila: -
Gospodin Stebbings je vrlo dobar prema meni.
- Gospodin...? - Glava mu se trgnula na stranu. -
Stebbings... iz tvrtke "Stebbings, Field i Farrow"...
valjda nije on! Do prije nekoliko godina bili su moji
odvjetnici.
I to joj je bilo poznato.
- Prilično dobri ljudi, premda pomalo staromodni -
prokomentirao je.- Onda ste svakako čuli gospodina
Stebbinsa da govori o meni.
 - Samo jednom - priznala je. - Vrlo je uzdržan
čovjek i nikad ne razgovara o klijentima.
Harlow se zamišljeno ugrize za usnicu. - Izvrstan
momak! Često sam se pitao jesam li pogriješio što mu
više nisam povjerio vođenje mojih poslova. Volio bih da
mu to spomenete kad ga vidite. Razumio sam da radite u
uredu sindikata Novih knjižnica.
Nasmiješila se njegovim riječima.- Čudno što ste to
spomenuli. Ured im je na Lincoln's Inn Fieldsu, ali do
onoga u kojem radim.
- Ah - rekao je. - Sad razumijem kako je došlo do
greške. Moj prijatelj koji i vas poznaje - nastavio je brzo
- vidio vas je kako ulazite u... mmm... ured pa se očito
zabunio.
Nije joj rekao tko je njihov zajednički prijatelj, a
djevojku to nije jako zanimalo, pa nije ni pitala.
Ovaj put netko je jače pokucao na vrata.
- Oprostite - ispriča se Aileen. - To su moje
čistačice, a jedna od njih prilično naginje tome da mi
priča svoje nevolje. Možda ću vas morati ostaviti da
čekate.
Požurila je iz prostorije, a Harlow začuje kako se
otvaraju vrata, jer su se Jim Carlton i Elk vratili u
blagovaonicu.
- Vrlo ljupka mlada dama - izjavi Harlow.
- yrlo - složi se Jim kratko.
- Žene me baš jako ne zanimaju.- Neusporedivi
Harlow ukloni tanku nit pamuka sa svoje besprijekorne
kape i baci je na pod. - Teško mije slijediti način na koji
razmišljaju. Ktome su i emocionalne... ponesu ih
trenutni strahovi i obziri.
Iz hodnika su se Čuli glasovi, a jedan je bio visok i
žalio se: - ... S tom maglom i svim tim, gospođice, sreća
je što smo uopće stigle.
Dvije loše odjevene pojave prošle su mimo otvorenih
vrata, a Aileen je išla za njima.
- Pretpostavljam da ne poznajete Ingla, gospodine
Harlow? - Jim je proučavao fotografiju na okviru
kamina. - Dugogodišnji prevarant, bistar, ali vrlo hirovit
i u samoj svojoj ćaknu-tosti. Vjeruje u revoluciju i sve te
stari... krv, giljotinu, kola s osuđenicima, cijela kutija
puna trikova...
Nešto ga je navelo da se okrene.
Gospodin Stratford stajao je na sredini prostorije i
čvrsto se držao za rub stolića da ne padne. Lice mu je
bilo blijedo, unezvje-reno, oduljilo se, a u vodnjikavim
očima ogledala se takva užasnu-tost kakvu Jim Carlton
nikad prije nije vidio. Elk je priskočio, uhvatio ga je kad
se zanio i odveo do velike sofe, na koju se Stratford
Harlow skljokao, a onda se sagnuo naprijed i prekrio
lice rukama.
- O, Bože! - uzviknuo je, polako se njišući, sjedne
strane na drugu, a onda se svom težinom stropoštao na
pod.
Div se onesvijestio.

5.
 - Male neprilike sa srcem - objasni Harlow sa
smiješkom, kad je spustio čašu vode. - Jako mi je žao što
sam vam prouzročio takve nevolje, gospođice Rivers.
Već godinama nisam imao napad.
Još je bio blijed, ali izuzetno se uspješno svladavao
pa mu ruka, kad je spustio čašu, nije zadrhtala.
- Fiju! - svilenom se maramicom nježno potapšao po
čelu i ustao, siguran na nogama.
Elk je bio zaokupljen marljivim otresanjem mrlja od
prašine s koljena, a sad je podigao pogled. - Bit će bolje
da vas ja odvezem kući, gospodine Harlow - predložio
je.
Magnat odmahne glavom. - To je posve nepotrebno...
posve - odgovorio je. - Pred zgradom me čeka
automobil, a znam i lijek za takve živčane potrese! Nije
riječ o drogi - nasmiješio se.
Elk gaje ipak otpratio do automobila.
- Hoćete li reći mom šoferu da me odveze u
elektranu na Charing Crossu? - zamoli Harlow, a zahtjev
je bio tako neobičan daje Elk, dugo nakon stoje
automobil nestao u magli, stajao na pločniku, pitajući se
što tog multimilijunaša vodi na takvo mjesto.
U elektrani su očito poznavali gospodina Harlowa,
jer njegovu posjetu nisu smatrali nimalo neobičnom.
Inženjer koji je stajao na vratima, odmaknuo se, pustio
ga da uđe u prostranu prostoriju sa strojevima, a onda
mu je donio stolicu. Magnat je tu sjedio pol sata, a
brujanje dinama, zujanje i tutnjava tolikih strojeva
umirujuće su djelovali na njega i kao melem stišavali
njegovo nespokojstvo.
I prije je dolazio ovamo, da smisli sjajne planove,
koji su se najbolje očitavali u ozračju elektrane. Ništa
nije djelovalo tako poticajno kao veličanstvenost i snaga
ogromnih kotača, ritam vezivnog remenja, koje je
poniralo i dizalo se, zasjenjena svjetla nad mramornom
kontrolnom pločom i sveopća bučna ujednačenost. Tu je
mogao uživati u iluziji nezadrživosti, koja se tako
savršeno prilagođavala njegovu raspoloženju. Bile su to
neminovne posljedice neizbježnih uzroka. Osjećaj da je
blizu samog srca moći, nadahnjivao je. Ta uzvišena
dvorana za njega je bila hram božanstv a.
Prošlo je pol sata, sat, prije nego što je ustao, duboko
udahnuvši, a veliko lice polako je ozario osmijeh.
- Hvala, Hariy, hvala.
Rukovao se s čuvarom i u tvrdu šaku radnika utisnuo
nešto šuštavo. Poslije nekoliko minuta već se vozio
blještavo osvijetljenim Piccadillv Circusom, a mogao je
prijateljski pozdraviti treperava i sjajna svjetla, s čijeg je
izvora došao, a čije je blistanje iskazivalo štovanje
čeličnom božanstvu.
Kako bismo gospodina Harlowa mogli potpuno
razumjeti, najprije ga moramo upoznati.
Stratford Selwyn Mortimer Harlow rođenje u obitelji
od pet izuzetno bogatih članova. Majka mu je umrla
tjedan dana poslije poroda, a otac kad su malom
Stratfordu bile tri godine, pa su dijete povjerili brizi
tetke Mercy, usidjelice koju su čak i njezini milosrdni
rođaci smatrali "čudnom". Dječak nije bio baš najboljeg
zdravlja, pa ga nisu poslali u školu, nego su njegovo
obrazovanje prepustili teti, neizmjerno bogatoj ženi,
koja je, kako je u životu ništa drugo nije zanimalo,
ljubomorno čuvala povlasticu da se brine o dječaku.
Uplitanje članova obitelji, izazivalo je kod nje napade
bijesa. Njezine dvije sestre samo su je jednom posjetile,
a to se završilo scenom koju je mlađa sestra, gospođica
Alice, još godinama spominjala u mnogim razgovorima.
Glavna posljedica svađe između gospođice Mercy i
njezinih neudatih sestara bila je daje zatvorila dvorac
Kravellv i sa svojom se sluškinjom, gospođom Edwins,
preselila u mali ljetnikovac u Teignmeuthu. Tu je živjela
sedam godina a da je rođaci nisu uznemiravali. Odatle je
prešla u Scarborough, gdje je provela tri godine i otišla u
Bornemouth. Redovito je, svaki mjesec, pisala sestrama
i bratu neženju u New York, a stil se pisama nije ni po
čemu razlikovao.
Gospođica Mercy Harloiv šalje srdačne pozdrave i
želi ustvrditi da je dječak dobrog zdravlja i prima
primjereno obrazovanje u najvažnijim predmetima, kao i
temeljitu poduku o načelima protestrantske vjere.
Zaposlila je staratelja, bradatog mladića sa sveučilišta
u Ox-fordu, po imenu Marling, a tu se činjenicu
udostojala spomenuti bratu s kojim se nije posvađala.
Do ušiju tete Alice doprla je priča koja je dovela u
sumnju prikladnost gospodina Marlowa da oblikuje
savitljivi duh dječaka, jer bilo je riječi o manjem
skandalu u Oxfordu. Gospođica Alice smatrala je
svojom dužnošću da to opiše u pismu, a poslije dužeg
vremena primila je odgovor:
Gospođica Mercy Harloiv srdačno zahvaljuje
gospođici Alici Harloiv na obavijesti i u znak odgovora
želi ustvrditi da je provela temeljitu i pomnu istragu
glede optužbi odaslanih na račun gospodina Saula
Marlinga /B.A.Oxon/, no uvjerila se da se gospodin
Marling ponio na najčasniji način i nije učinio ništa zbog
čega bi sebi morao predbacivati, ili što bi ga učinilo
neprikladnom osobom da upravlja obrazovanjem
dječaka.
To se dogodilo godinu dana prije smrti gospođice
Mercy. Kad je priroda uzela svoj danak, pa je
Stratfordova teta ovaj svijet zamijenila drugim,
gospođica Alice požurila je u Bornemouth /kamo se
njezina sestra odavno preselila/, a u malom, zabačenom
ljetnikovcu blizu Christchurcha pronašla je visokog,
dostojanstvenog, dvadeset trogodišnjaka, odjevenog u ne
baš otmjenu crninu. Nije tugovao, nego se njegovoj teti,
naprotiv, činilo da prilično vedro prima oslobođenje od
vrlo stroge stege gospođice Mercy.
Bradati učitelj je otišao /kako je kroz suze objasnila
gospođa Edvvins, služavka/ dva tjedna prije smrti
Stratfordove tetke.
- A da nije otišao, - izjavila je Alice ljutito - otpustila
bih ga po kratkom postupku! Gušili su dječakov razvoj!
Nije u stanju izgovoriti ni riječ u svoju korist!
Održan je sastanak kojemu je prisustvovao i
obiteljski odvjetnik, pa su se članovi upoznali sa
Stratfordom. Složili su se da bi dječaku trebali dati stan
u Park Laneu i dodijeliti mu postarijeg čovjeka, u
kojemu bi se poznavanje svijeta udružilo s ob-
državanjem vjere. Takvu su osobu našli u liku
velečasnog Johna Barthursta, bivšeg mornaričkog
svećenika. Gospođu Edwins su poslali u mirovinu, a
početak Stratfordova samostalnog života proslavili su
večerom i odlaskom u kazalište, na predstavu "Char-
leyeva tetka", no tu je urnebesnu farsu mladić od
početka do kraja pratio s kamenim izrazom lica.
Starateljstvo je trajalo skoro godinu dana, a onda je
tihi mladić odjednom živnuo, otpustio iskusnog i
pobožnog pratioca, predavši mu ček na tisuću funti,
pozvao gospođu Edvvins da mu vodi kućanstvo te kupio
i preuredio kuću vojvode od Greenharta, u Park Laneu.
Od tog se trenutka ime gospodina Harlowa počelo
pojavljivati u važnim transakcijama. Obiteljsko
bogatstvo palo mu je u krilo. Gospođica Mercy bila je
basnoslovno bogata, a imetak mu je ostavila do zadnjeg
novčića, s izuzetkom od "100 funti za Lucy Edwins u
znak priznanja za vjernu službu, a znam da tu svotu neće
smatrati premalom, kad se uzmu u obzir velike usluge
koje sam joj učinila od godine 1891. do 1897". Onda je
umrla i gospođica Henrietta, a kad je, poslije njezine
smrti, sve isplaćeno, preostao je velik dio od dva
milijuna funti. Gospođica Alice ostavila je još više, a
ujak neženja je u New Yorku umro u razmjernom
siromaštvu i ostavio bijednih šesto tisuća.
 Gospodin Harlow je stanovao u prilično ružnoj
trokatnici, podignutoj na izdvojenom zemljištu, možda
najvrednijem u Park Laneu, premda ulaz zapravo nije
bio u toj otmjenoj ulici, nego u pokrajnjoj. Ključem je
otvorio vrata i ušao u predvorje. Pred njim je bila
knjižnica. Na stolu je stajalo nekoliko pisama, koja je
brzo pregledao, a otvorio je samo jedno. Pisao mu je
Ellenbury, a u to se vrijeme gospodin Harlow ljutio na
odvjetnika, koji mu je dao krive obavijesti o Aileen
Rivers, pa je magnat ispao budala.
Pažljivo je pročitao pismo, spustio ga u vatru i gledao
kako je pocrnjele
"Koristan čovjek, ali malo odviše zabrinut. Možda
sam pogriješio što sam ga držao u takvoj napetosti.
Moram malo olabaviti", zaključio je. U pomoćnika je
morao uliti malo svog pouzdanja. Ellenburyjeve slabosti
bile su prevelika želja da zadovolji i odviše prisutan
strah od neuspjeha.
Pritisnuo je dugme od slonovače na stolu, sjeo,
ispružio ruku prema zidu, gurnuo ustranu ploču i odande
izvadio malu, crnu bocu, sifon i čašu. Nalio je samo
toliko whiskyja da pokrije dno čaše za vodu, a onda ju je
do vrha napunio sodom. Napolje ispio, kad je domaćica,
gospođa Edwins, ušla bez kucanja. Bila je to visoka
žena, žućkastog lica i prodornih crnih očiju, a u držanju
joj nije bilo sporosti ni oronulosti, kakva se može
očekivati kod osobe od blizu sedamdeset godina.
- Zvonio si? - Glas nekadašnje služavke gospođice
Mercy bio je oštar i jasan kao zvuk trube.
 S rukama na leđima stajala je ispred stola i netremice
gledala poslodavca.
- Jesam - odgovorio je, ponovno razgledavajući
pisma. - Je li sve u redu?
- Sve - potvrdila je glasom nalik na zvuk trube i isto
tako prodornim.
- Ne bi li sluškinja mogla boraviti u kući? - upitala je
zatim. - Malo predugo radim. Jučer sam u krevet otišla
tek u jedan sat, a morala sam ustati u sedam da ih
uvedem.
Bilo je neobično što nitko od posluge nije spavao u
zgradi na broju 704, u Park Laneu. U cijeloj zemlji nije
bilo tako velike, ni tako otmjene kuće, gdje bi
cjelokupna posluga, od batlera do pomoćnice u kuhinji
"spavala vani". Pred prijateljima se gospodin Harlow
izgovarao daje prostor odviše dragocjen za sluge, ali
tome je sam proturječio, jer je iznajmio skupu kuću u
ulici Charles, kako bi ondje smjestio poslugu.
- Ne, smatram da nije potrebno - rekao je, skupivši
usnice. - Mislio sam da to shvaćaš.
- Mogla bih umrijeti, ili se noću razboljeti, - požali
se sluškinja mirno - a što bi onda bilo s tobom?
Nasmiješio se i raspoloženo odvratio: - Mislim da bi
se postavilo pitanje što će biti s tobom. Ništa se nije
dogodilo?
Razmislila je prije nego stoje rekla: - Netko se javio i
to je bilo sve, no pričat ću ti kasnije.
Činilo se da ga to zabavlja. - Javljaju mi se mnogi
ljudi. U redu, budi tajanstvena.
 Ustavši, izašao je iz sobe, a ona je krenula za njim. U
predvorju je bio mali lift, dovoljno prostran za dvoje, ali
nije htjela ući.
- Doći ću pješice - rekla je, a on se nasmijao.
- Maločas si se žalila da si umorna - podsjetio ju je,
dok je zatvarao rešetkasta vrata pred dizalom.
Pritisnuo je najgornje dugme, pa se lift brzo i tiho
popeo do zadnjeg, trećeg kata, gdje je magnat izašao u
četvrtasti hodnik, sa sagom na podu. Iz hodnika su
vodila dvoja vrata. Tiho pjevuckajući, počekao je da se
domaćica pojavi iza zavoja stubišta.
- Pa ti si atletičarka! - rekao je vedro, iz džepa uz
trzaj izvukao lanac s ključevima, odabrao mali ključ i
otvorio vrata nalijevo.
Bio je to veliki, umjetnički namješten apartman, a
osvjetljavali su ga žarulja iznad karniša i dvije stajaće
svjetiljke s crvenim sjenilima. U jednom kutu stajao je
kićeni drveni krevet lakiran crvenim lakom i ukrašen
zlatnim kineskim slikarijama. Za stilskim stolićem kraj
jednog prozora prekrivenog teškim zastorom, sjedio je
čovjek, visok gotovo kao Harlow, a neki neznanac bolje
bi ga pogledao zbog velike glave nalik na kupolu i duge
brade zlatne boje, u kojoj nije bilo sjedina usprkos
njegove dobi, jer bio je star otprilike kao Harlow.
Čitao je, podbočivši bradu mršavom rukom, a pogled
mu je bio prikovan za knjigu koja je ležala na stolu, pa
je podigao oči tek kad mu se pridošlica obratio.
- Zdravo, Marling! - pozdravi Harlow blago.
 Čovjek se zavali na stolici i automatskim pokretom
zatvori knjigu, obilježivši mjesto gdje je stao tankim
nožem za papir, s drškom od konjačine kore.
- Dobra večer - pozdravio je jednostavno.
- Vrijeme je za šetnju, ha? - Magnat pogleda prema
drugim vratima u prostoriji.
- Da, pretpostavljam da jest - odgovori čovjek i
ustane. Na sebi je imao kućni haljetak od plavog
baršuna, a bio je u
papučama od crvenog safijana. Pogled mu je odlutao
na zatvorenu knjigu, kao da mu se ne sviđa što su ga
prekinuli u čitanju.
- Horacijeve Ode - objasnio je. - Engleski prijevod,
ali pun grešaka.
- Da, da - nasmiješi se Harlow. - Prilično je kasno za
Horacija.
Domaćica je uspravno i ukočeno stajala na vratima,
pre-križivši ruke, a pogled tamnih očiju uprla je u
poslodavca.
- Znate li tko ste, prijatelju? - upita Harlow.
Bradati položi bijelu ruku na čelo i odgovori: - Ja
sam Saul Marling, diplomirani student iz Balliola.
Harlow kinine. - I... što još?
Njegov sugovornik ponovno podigne ruku do čela
nalik na kupolu. - Zaboravio sam... Kakav apsurd! Riječ
je o nečemu što sam vidio, je li? - upitao je zabrinuto.
- O nečemu što ste vidjeli - potvrdi magnat - malo
prije nego stoje umrla gospođica Mercy.
 Bradati uzdahne. - Umrla je posve iznenada. Bila je
vrlo ljubazna prema meni, u svim mojim nevoljama.
Strahovito brzo! Običavala je sjediti na stolici i
razgovarati s vama, a onda se jedne večeri, poslije jela,
naprosto srušila.
- Na pod - kimne Harlow, gotovo veselo. - Ali nešto
ste vidjeli, je li tako? - podsjećao je sugovornika. -
Bočicu i nešto plavo. Probudite se, Marling! Sjećate se
bočice i nečeg plavog?
Čovjek odmahne glavom. - Ne baš jasno... Bilo je to
prije nego što ste me vi i gospođa Edwins odveli. Popio
sam bijeli prah... šištao je kao ljekoviti prašak... a onda...
- Otišli ste u provinciju - ponovno se nasmiješi
magnat. - Bili ste bolesni, jadno momče, pa smo vam
morali nešto prepisati da vas umirimo. Dobro ste?
- U glavi mi je pomalo zbrkano... - glasio je početak
odgovora, ali Harlow se glasno nasmije, gotovo ga s
naklonošću uhvati pod ruku i povede uz strme stepenice.
Na vrhu su bila još jedna vrata, a Harlow ih otključa.
Izašli su na krov kuće, na široku, ravnu asfaltiranu
terasu, s ogradom koja je sezala do prsa. Pol sata su,
ruku pod ruku, šetali s jednog kraja na drugi, a viši
čovjek je cijelo vrijeme govorio.
Magla je bila gusta, a ulične svjetiljke doimale su se
kao mutne, žute mrlje svjetla.
- Hladno? Rekao sam vam da stavite šal, glupi
momče! - Harlow je govorio dobroćudno čak i kad se
ljutio. - Dođite, sići ćemo.
 U sobi je zaključao vrata i s odobravanjem se
osvrnuo po udobnom stanu. Podigao je jednu od osam
knjiga, koje su ležale na stolu, još umotane u ambalažu
izdavača, jer su taj dan stigle.
- Čitanje izgrađuje cijelog čovjeka... no vidjet ćete
da su augustovski ljetopisi pomalo teški čak i za
diplomiranog studenta s Oxforda, ha? Laku noć,
Marling, dobro spavajte.
S gospođom Edwins je izašao u hodnik i zaključao
vrata. Oštrim mu je pogledom proučavala lice i šutjela
dok joj se nije obratio.
- Dobro mu je - izjavio je.
- Je li? - grubo je iskazala neslaganje. -Kako mu
može biti dobro, kad čita i piše?
- Piše? - upitao je brzo. - A što?
- O, samo naklapanja o Rimljanima, ali rečenice su
lucidne. Magnat je mršteći se, razmislio. -To ništa ne
znači. Ne
stvara nam neprilike.
- Ne - složila se kratko i nastavila: - Zabrinuta sam,
no miran je. Tko je gospodin Carlton?
Harlow dahne. - Je li bio ovdje?
Potvrdila je glavom. - Da... poslijepodne. Pitao me
jesam li prijašnja sluškinja gospođice Mercy, koja je
zacijelo umrla prije nego što se rodio.
- Varaš se, stariji je. A onda?
- Smatrala sam daje to neobično, ali rekao je daje
dobio zadatak da pronađe gospodina Saula Marlinga.
- Tko mu je dao taj zadatak?
 Izrazom lica pokazala je da nema pojma. - Ne znam,
ali bila je to službena istraga. Pokazao mi je isprave. Iz
Eastbournea su. Rekla sam mu daje Mailing umro.
"Gdje je umro?", upitao je. "U Južnoj Americi",
odgovorila sam.
- U Pernambucu - naglasi magnat - u epidemiji kuge.
Hm! Pametan... i bezobziran. Hvala.
Gledala je kako ulazi u dizalo i spušta se, a onda je
otišla u drugu sobu, u koju se ulazilo s hodnika. I ta je
prostorija bila udobno namještena. Upalila je svjetlo i
otvorila veliku torbu od satiniranog platna, izvadila
nezavršenu čarapu, namjestila ple-teće igle pa su joj se
ubrzo micali i okretni prsti, ali i usnice.
- Pernambucvo... u epidemiji kuge - govorila je.

6.

Aileen Rivers stanovala je u Bloomsburvju, pa je

imala tu pogodnost da se ne mora dugo voziti na posao.
Provela je nemirnu noć, a i taj dan bio je pun neprilika.
Njezin neposredni šef, gospodin Stebbings, nije došao
na posao zbog prehlade, a njegov mlađi ortak, s kojim se
tog dana neprestano susretala, bio je mrzvoljan i
neugodan čovjek, a imao je običaj da zametne važne
dokumente i da za njihov nestanak okrivi prvu osobu
koja naiđe.
U šest navečer s uzdahom je olakšanja zaključala
stol, zadovoljna što će, poslije lagane večere, rano leći.
Kroz prozor je vidjela da je uz rub pločnika parkiran
mali automobil, a isprva je pomislila da pripada nekoj
stranci pa se, dok je silazila stubištem staromodne
zgrade u kojoj je bio ured, ne baš ugodno iznenadila kad
se neki mladić zaputio prema njoj, preko širokog
pločnika, skinuvši šešir.
- Oh, vi ste! - uzviknula je, pomalo razdraženo.
- Mi smo, ili bolje, ja sam, jer ne vidim pratioce -
potvrdi Jim Carlton. - A obraćate mi se uvredljivim
tonom - nastavio je strogo.- Elk i ja imamo pravo
razgovarati s vama u svako doba, bilo pogodno ili ne,
noću i danju.
- Ali što vam uopće mogu reći? - upitala je
ogorčeno. - O provali znate sve, jer pretpostavljam da
govorite o tome.
- Da, o tome. Posve je očito da ne znate ništa o radu
policajaca. Pretpostavljam da zamišljate kako u Scotland
Yardu kažu: "Oho, došlo je do provale u Victoriji. Vrlo
zanimljivo! No nitko ništa ne zna, pa se nećemo
osvrtati". Imate krivo!
- Odviše sam gladna a da bih čavrljala.
- To sam i mislio - glasio je odgovor. - Na King's
Crossu je skromni restaurant, gdje sole au bonne femme
zavrijeduju jesti samo osobe čista srca.
Oklijevala je, a onda je pomalo mrzovoljno pristala. -
U redu. Je li to vaš automobil? Smiješan je.
- Automobil uopće nije smiješan - protuslovio joj je
dostojanstveno - a nije ni moj. Posudio sam ga.
Noć je bila vedra i zvjezdana, u zraku se osjećao
nagovještaj mraza, a premda to djevojka nikako ne bi
glasno priznala, godila joj je kratka vožnja do pokrajnjeg
ulaza velikog restauranta punog gostiju, koji su uživali u
raznim vrstama dobre hrane.
- Rezervirao sam stol -reče on, vodeći je kroz redove
ljudi koji su marljivo žvakali, do skrovitog zakutka u
produžetku sale.
U restaurantu je vladala ugodna prisnost. Ružičaste
stolne svjetiljke djelovale su umirujuće pa je mogla na
miru pogledati svog pratioca. Zapravo, tog vrlo
napornog dana, djelomično ju je smetalo i to što se ne
može sjetiti kako Jim točno izgleda. Nije joj bio
odbojan, čak se mutno sjećala daje privlačan, no
smatrala je da mu je nos prekratak. Kad ga je bolje
pogledala, došla je do zaključka da je i s tim dijelom lica
sve u redu. Oči su mu bile plave, a sad se doimao nešto
stariji nego stoje isprva pomislila. Prema njemu se
potcjenjivački odnosila dobrim dijelom i zato što gaje
smatrala mladim.
- Sad možete postaviti sva grozna pitanja - dopustila
mu je, skidajući rukavice.
- Kao prvo, -počeo je - što vam je Harlow ponudio,
kad sam se sinoć tako uviđavno povukao?
- To nema veze s provalom - smještaje odgovorila. -
Ali reći ću vam, jer nije tako važno. Ponudio mi je
posao.
- Gdje? - brzo će on.
Odmahnula je glavom. - Ne znam. U razgovoru
nismo došli do toga. Rekla sam mu da sam posve
zadovoljna kod gospodina Stebbingsa, koji je, usput,
prije bio odvjetnik obitelji Harlow.
- Jeste li mu to rekli? - Jim se sa zanimanjem nagnuo
naprijed.
- Pa, nisam... nego je on rekao meni, premda sam to,
dakako, već znala. Sjetio se čim sam spomenula prezime
Steb-bings.
- Je li ga se to dojmilo? - upitao je poslije stanke, a
ona se nasmijala.
- Doista ste smiješni! Ozbiljno gospodine... -
potcjenjivački je zastala.
- Carlton - promrmljao je. - Kao naziv hotela, ali
nisam u rodu s vlasnikom kluba.
- Tu pošalicu ste sinoć ispucali - podsjetila gaje.
- Ponavljat ću je svake večeri, kad se budete
pretvarali da ste mi zaboravili ime! Time priznajete
krajnje neznanje, kakvo sebi danas ne može priuštiti
nijedna mlada žena. Ja sam jedan od najglasovitijih ljudi
u Londonu.
- Čini mi se da sam i to već čula od vas - lagala je. -
A sad mi ozbiljno recite, gospodine Carlton...
- Zapamtili ste! - promrmljao je.
- ... Sto želite znati o provali?
- Ništa - odgovorio je drsko. - Zapravo, uštedio sam
vam mnogo neprilika, jer sam centrali iznio sve
pojedinosti koje su im potrebne. Vaš ujak sutra izlazi.
Jeste li znali?
- Sutra? - začudila se i osjetila strepnju.
 - Elk će se sastati s njim i malo mu ublažiti srdžbu.
Pretpostavljam da će se jako naljutiti?
- Pobjesnit će - uznemireno će djevojka. Uzdahnula
je i dodala: - Bit će mi vrlo drago kad "izađe", kako ste
se izrazili. Plaća mi dvije funte tjedno da se o svemu
brinem, ali sasvim mi je dobro i bez tog novca.
- Arthur Ingle bi se trebao stidjeti što vas je uvukao u
krug svjetla, koji tako jarko obasjava ljude izvan zakona
- rekao je. - O vašem ujaku želim znati samo jedno, a
možda ćete mi moći reći... Je li bio veliki špekulant?
- Ne vjerujem, premda zapravo ne znam. Nikad mi
nije govorio o kakvim ulaganjima. To hoćete reći?
- Upravo to.
Bilo mu je teško sročiti slijedeće pitanje a da je ne
uvrijedi:
- Razgovarali ste s njim i usuđujem se reći da ste, u
određenoj mjeri, raspravljali o njegovim poslovima.
Možda je od mene nisko što tražim da iznevjerite
njegovo povjerenje, a ni na trenutak ne pretpostavljam
da ćete to učiniti. Je li ikada govorio o vrlo unosnim
ulaganjima u inozemstvu... o američkoj željeznici, ili
argentinskim vrijednosnim papirima?
Odmahnula je glavom, još prije nego stoje završio
pitanje.
- Nikada - odgovorila je.- Mislim da o tome ne zna
mnogo. Sjećam se da mi je, kad sam ga prvi put posjetila
u Dartmooru, rekao da ne drži do ulaganja u dionice.
Dakako, poznato mije da je bogat, ali to i vi znate, pa
smatram da je riječ o ukradenom novcu što gaje...
 - ... Sakrio, da.
Doimao se vrlo ozbiljno. Prvi put ga je takvog vidjela
i prilično joj se svidio.
- Samo još jedno pitanje. Znate li da je na bilo koji
način povezan s tvrtkom Rata?
A kad je izjavila da za tu tvrtku nikad nije čula,
njegove je ozbiljnosti nestalo. - I to bi bio cijeli upitnik,
s prvom stranom i poleđinom!
Zavalio se u stolicu, kako bi napravio mjesta
zdepastom konobaru,koji je na stol stavljao jelo.
- Sole au bonne femme izvrsno će prijati umornoj
zaposlenoj djevojci. Hoćete li k tome uzeti vino,
limunadu sa sodom, ili samo dobru, staru vodu?
Ponovno je počeo zbijati šale. Više nije spominjao
njezinog ujaka, a premda se raspričao o sebi, govorio je
zanimljivo, jer ticalo se njegova posla, a posao u
Scotland Yardu po zanimljivosti je drugi na svijetu. Za
vrijeme rata bio je časnik dodijeljen Odsjeku tajne
službe, a bio je jedan od tri policajca u Scotland Yardu,
koji nikad nisu patrolirali ulicama. Stanovao je u svom
klubu.
- Moram vam dati telefonski broj, ako me ikad
budete trebali. - Nažvrljao je adresu i broj na poleđinu
jelovnika i otkinuo taj komadić.
- Zašto bih vas trebala?
- Ne znam. Naprosto osjećam da bih vam mogao
zatrebati. Spadam u poklonike predosjećaja. Znate li
stoje to?
Mogla je pretpostaviti.
 - Slutnje su mi specijalnost, telepatija mi je šesto
čulo, a upravo imam predosjećaj... no možda griješim.
Nadam se daje tako.
Nekoliko puta je - krišom, kako se djevojci učinilo -
bacio pogled na sat, pa ipak, kao da je namjeravo
propustiti sastanak, jer zatezao je s kavom, sve dok
Aileen nije naglo završila ugodnu večeru tako što je
navukla rukavice.
- Nisam vas mnogo ispitivao o vama - rekao je dok
ju je vozio kući. - Takva mije nepristojnost vrlo odbojna,
ali, koliko sam razumio, niste udati... ni zaručeni? -
upitao je, kao da unaprijed i odgovara.
Nije se zbunila. - Nemam obožavalaca, - odgovorila
je - a nadam se da to priznanje neće ohrabriti vragolaste
policajce!
Dugo se smijao. - Ta vam je dobra! - pohvalio ju je
naposljetku. - "Vragolasti policajci" se upotrebljavaju za
posebne prilike. Vi ste prva žena...
- Šutite! - upozorila gaje.
- ...koju sam sreo, s istinskim smislom za humor -
zaključio je. - Žao mije što su vas moje riječi razočarale.
- Nisu me razočarale. Očekivala sam da ćete reći
nešto banalno. Stanujem u trećoj kući lijevo... Hvala.
Bez pomoći je izašla iz automobila, pružila mu ruku,
a vidjevši daje pogledao mimo nje, prema vratima kuće,
rekla je: - Broj 163, ali ne morate mi pisati, osim da mi
saopćite nešto o radu policije. Laku noć!
Jim Carlton se smiješio cijelim putem do Whitehall
Gar-densa, a na tu je zabavnu večeru mislio i dok ga je
poslužitelj vodio u radnu sobu Sir Josepha Levtona,
ministra vanjskih poslova, čije je ime poznato svima koji
imaju putovnice.
Bio je to mršav čovjek, isposničkog lica, a u
novinskim se karikaturama pojavljivao više od svih
poznatih ljudi u Engleskoj.
Kad je Jim ušao, naklonivši se, ministar ga pogleda
preko ruba velikih naočala s rožnatim okvirom. -
Sjednite Carltone. - Pritisnuo je upijač na pismo koje je
pisao, pomno ga složio u kuvertu, lijepim je rukopisom
napisao adresu, a onda se obratio posjetiocu: - Upravo
sam se vratio iz inozemstva. Jeste li već dolazili?
- Ne, sir.
- Hm! - Udobnije se namjestio na podstavljenoj
stolici, sastavio vrške prstiju i preko ruba naočala
ponovno pažljivo pogledao detektiva.
- Pa, kako se stvar razvija? - upitao je i dodao: -
Primio sam brzojave koje ste mi poslali. Čudno... vrlo,
vrlo čudno. Uhvatili ste ih?
- Neke od njih, sir - odgovori Jim. - Velik dio
prepiske Sindikata Rata odvija se drugim putovima. Ali
dosta toga pokazuje da se Rata sprema za veliki udar.
Pretpostavljam daje svako veće posredničko poduzeće u
svijetu dobilo slične upute.
Sir Joseph otključa ladicu stola, otvori je, pa izvadi
listove papira, pričvršćene velikom mjedenom
spajalicom. Polako ih je okretao. - Misim daje ovo
slikovito - zaključio je.
 Bila je to poruka, adresirana na Sindikat Rata u Wall
Streetu.
Spremite se da dolje spomenute obveznice prodate po
sniženju od petnaest posto.
Slijedio je dug popis koji se protezao preko dvije
stranice, a uz svaku glavnicu stajalo je koliko obveznica
treba prodati.
- Da - reče sir Joseph, zamišljeno gladeći mali bijeli
brk. - Vrlo neobično i značajno! Kao što ste naveli u
pismu, ratna prijetnja smjesta bi utjecala upravo na te
obveznice. Ali s kim ćemo se to, zaboga, boriti?
Situacija na kontinentu nikad nije bila bolja.
Marokansko pitanje je riješeno. Pročitali ste govor što
sam ga sinoć održao u ministarstvu?
Jim kimne.
- Kažem vam - nastavi sir Joseph - da sam pažljivo
izbjegavao svaki neopravdani optimizam, ali pregledao
sam stanje od Kine do Perua i na obzoru ne vidim
nikakav oblak.
Imate li neprilika s Amerikom... jer čini mi se da se
sjećam da sam vidio nešto o njihovom mandatu u
Južnim morima?
Sir Joseph se nasmiješi. - Ameriku uvijek možete
izostaviti kao mogući izvor neprilika - glasio je odgovor.
- Prepirat ćemo se preko novina, ali prava razlika
između američkog i britanskog mentaliteta ista je kao i
između republikanskog i demokratskog. S
Amerikancima nikad nećemo biti žarki prijatelji, kao što
se ni u Sjedinjenim Državama republikanci neće žarko
sprijateljiti s demokratima. No razlika među nama samo
je u gledištu.
- A Rusija? - pretpostavi Jim.
Ministar odmahne glavom. - Ne možete se svađati s
bolesnim djetetom, makar koliko bilo zločesto, a,
zapravo, naši se odnosi poboljšavaju.
Jim Carlton ispruži ruku, uzme papire i pažljivo ih
pročita.
- Mislim - reče sir Joseph, a oči mu zasvjetlucaše -
da duboko u sebi zamišljate neku đavolsku zavjeru, koja
bi svijet bacila u rat. Je li tako? Tajni agenti,
prebacivanje tajnih planova, sastanci maskiranih,
visokih diplomata u podrumima?
- Ništa tako romantično - nasmiješi se Jim. - Ne, tu
školu nisam pohađao. Znam kako izbijaju ratovi. Rastu
kao oluje, iz magle koja se skuplja na baruštinama i
livadama. Nazovite ih "nadolazeći oblaci nacionalnih
predrasuda" i imat ćete grubu sliku.
- Hajde, gospodine Carlton, tko je vaš savršeni
zavjerenik? Siguran sam da znam. Mislite da Harlow
stoji iza Rate i da je skovao pakleni plan za izazivanje
komešanja u narodima?
- Mislim da Harlow stoji iza većine velikih nemira -
odgovori Jim polako. - Ima previše novaca, ne možete li
mu dio oduzeti?
- Činimo što možemo - odgovori ministar suho - ali
on je jedan od nekolicine bogataša u Engleskoj koji
sakupljača dodatnog poreza mogu pogledati u oči i
nikad ne ustuknuti pred njim.
 Jim se vratio u Scotland Yard da porazgovra s
Elkom, ali doznao je da je taj pametni policajac ranije te
večeri otišao u Devonshire, gdje se, kad Ingle izađe iz
zatvora, trebao s njim sastati i otpratiti ga u grad,
Inspektor Elk taj zadatak zacijelo nije dobio zbog
Aileen, niti je zatvorenika namjeravao uviđavno
pripremiti na novosti o provali.
Isprva su smatrali (a to se pokazalo krivo) daje
provaljeno zbog određenog razloga i po planu, te daje
lopov riskirao kako bi došao do neke vrijedne stvari.
Zbog iznenadne pojave Harlowa u stanu, malo poslije
provale, Carlton je bio uvjeren da magnatov dolazak ima
veze s krađom iz sefa. Harlow je trebao biti na svečanoj
večeri u gradu, jer Jim gaje cijeli taj dan slijedio i znao
je kamo se bogataš zaputio. Štoviše, ime mu se pojavilo
u novinama, gdje je stajalo da je Harlow prisustvovao
večeri. Pa ipak, sat poslije prometne nezgode na obali,
pojavio se u Fotheringavu, a nije se udostojao iznijeti
razlog odlaska s večere, premda je Jim bio siguran da
Harlow zna da ga slijede.
U rano jutro, inspektor Elk stajao je na malom,
vjetrovitom kolodvoru u Princetownu. U to vrijeme, u
vlaku koji je čekao na stanici bilo je vrlo malo putnika:
nekoliko radnika na putu do mjesta gdje su radili,
trgovački putnik koji se zadržao preko noći i vjerojatno
se veselio udobnosti u Plvmouthu - i to je bilo sve. Do
polaska je preostala još minuta, a policajac je već
pomislio da je uzalud tako rano ustao, kad je ugledao
kako se približavaju dvije prilike, zatvorski čuvar i
mršavi čovjek u plavom odijelu koje mu je loše
pristajalo. Čuvar je ušao u prostoriju gdje je bila
blagajna, vratio se s kartom i predao je mršavku.
- Zbogom, Ingle - rekao je čuvar i pružio ruku, a
bivši osuđenik ju je nevoljko prihvatio.
Ušao je u vagon i okrenuo se da zatvori vrata, no u
tom se trenutku popeo i Elk. Ingle gaje smjesta
prepoznao, a oči su mu zadobile vrlo sumnjičav izraz.
- Oho! Što vi hoćete? - upitao je grubo.
- Hej, tako mi svega, pa to je Ingle! - uzvikne Elk
naoko zapanjen. - Gle, gle, gle! Ne čini mi se da je
prošlo pet godina...
- Što hoćete? - ponovi Ingle.
- Ja? Ništa! U zatvoru sam se raspitivao o prijatelju
jedne od tih ptičica, ali znate kakvi su... izgubljen trud,
da se tako izrazim - odgovori Elk, zapalivši cigaru i
pružajući kutiju sugovorniku.
Ingle uzme smeđu cigaru, pomiriši je, ljutito odgrize
jedan kraj, a detektiv mu pripali. Vlak se već kretao, pa
ih više nitko neće uznemiravati.
- Da vidim: Neki dan sam čuo nešto o vama... Stoje
to bilo?
- Elk se uhvati za čelo, glumeći zbunjenost. - Sjetio
sam se! - uzviknuo je. - Izvršena je provala u vaš stan.
Njegov sugovornik ispusti cigaru. - Provala? -
povikaoje.
- Stoje ukradeno?
- Netko je otvorio sef u vašem skladištu...
 Ingle skoči i stisne zbue, a oči su mu zasjale. - Sef! -
gotovo je zavrištao. - Otvorili su sef, prokletnici! Nisu
zadovoljni što su me na pet godina poslali u taj pakao,
nego me žele opet uhvatiti, jeli?
Elk gaje pustio da bjesni, sve dok Inglov glas nije
prešao u promuklo brbljanje.
- Nadam se da niste izgubili novac?
- Novac? - zareži Ingle. - Mislite li da sam jedan od
onih koji stavljaju novac u sef? Znate što sam izgubio! -
Ispruženim prstom optužio je detektiva: - To ste vi
momci učinili! Dakle, zato ste tu, ha? Hoćete me šćepati
na vratima zatvora, je li?
- O, joj, dobri čovječe! - uvrijeđeno će Elk. - Ne
znam o čemu govorite! Slobodni ste kao što sam i ja.
Mogli biste otići iz vlaka, slobodni kao ptica, kad se ne
bismo kretali. - Onda je upitao: - Što su to zdipili?
Njegovom sugovorniku je dugo trebalo da se pribere.
- Ako ne znate, neću vam reći - odgovorio je. - Jednog
dana... - zaškripao je zubima, a oči su mu fanatično
zasjale. - Vi i vama slični nazivate me lopovom! -
govorio je brzo i ponovno podigao glas. - Obilježili ste
me i strpali u zatvor... odvojili me od ljudi... kao
parazita, gubavca! A zašto? Jer sam pobrao malo
pokradenog vrhnja! Jer sam uzeo nešto novca otetog od
znojnih tijela i slomljenih srdaca! Novac je moj, moj! -
bijesno je gledao i udario se košćatom šakom u prsa. -
Pripadao je meni... mojim prijateljima, onim ljudima
ondje! - pokazao je unatrag, gdje se, iza brežuljka, dizala
sumorna zgrada zatvora. - Uzeo sam ga od masnih i
debelih i to mi je drago! Njihove će jezive žene ostati
bez jednog dragulja, a njihovi će robovi čistiti jedan
automobil manje!
- Izvrstan govor - promrmlja Elk dobrhotno.
- Vi? Što ste vi? Sluga vaše klase - podrugljivo će
Ingle. - Unajmljeni tamničar, koji puni zatvore!
- Posve točno - odvrati detektiv, slušajući ga
zatvorenih očiju.
- Ako su našli te dokumente, imaju o čemu
razmišljati, čujete li? To će im pokvariti san! A ako
smatraju da u njima ima huškanja na pobunu, voljan sam
se vratiti u Princetown.
Elk brzo otvori oči. - O, to je bilo? - upitao je
razočarano.
- Revolucionarne stvari?
Ingle kratko kimne.
- A mislio sam daje nešto vrijedno - ogorčeno će
detektiv.
- To su smiješne zamisli, je li Ingle?
- Vama jesu, ali meni ne! -odreže bivši robijaš. -
Mrzim Englesku! Mrzim Engleze! A i sve pripadnike
srednje klase, svinje koje se glupo smij ulje, zadovoljne
sobom! Mrzio sam ih još kad sam bio izgladnjeli
glumac, a oni su sjedjeli u dvorani, s podrugljivim
osmjesima na debelim licima - gotovo se gušio.
- Mnogo se toga može reći u obranu debelih -
zamišljeno će policajac. - Uzmite samo Harlowa,
premda ga ne biste nazvali debelim.
 - Harlow! - uzvikne njegov sugovornik prezirno. -
Još jedno od vaših božanstava novca!
Onda se nečega sjetio, jer je iznenada zašutio.
- Božanstava novca... - podsjeti ga Elk.
- Ne znam - Ingle zatrese glavom. - Možda nije ono
što se čini da jest. Ondje unutra - trzajem glave pokazao
je unatrag - kažu da je nitkov, koliko je dug! Ali ne
pljačka siromašne. Otkida velike komade kolača od
debelih.
- Ako je tako, nemam što reći. Na strani je reda i
zakona - primijeti detektiv blago. - Čovjek koji poklanja
policijske stanice kao božićne darove ne može biti posve
loš.
Kad je vlak ušao u stanicu Plvmoutha, inspektor Elk
se već posve uvjerio da od sugovornika neće više ništa
doznati. Otišao je u telegrafski ured i poslao kratku,
izražajnu poruku Jimu.
Revolucionarne stvari. Ništa važno.
Sjeo je u vlak kojim je u London putovao i gospodin
Ingle, ali s njim je kupe dijelio samo pol sata, kad je,
nakon što je vlak protutnjao kroz Rath, ušao i sjeo kraj
bivšeg osuđenika, a očito je bio dobrodošao, jer Ingle je
počeo razgovarati.
- Jeste li vidjeli moju nećakinju? Zna li za provalu?
Mislim da ste mi rekli, ali bio sam tako ljut da se ne
sjećam. - A kad mu je Elk sve do u tančine ispričao: -
Harlow! Zastoje došao? Kažete da je Aileen sreo u
Dartmooru? - Namrštio se i odjednom se udario po
koljenu. - Sjećam se tog momka. Izvalio se u
automobilu, kraj ceste, kad smo se taj dan vraćali iz
polja. Dakle, to je bio Harlow! Dobro poznaje Aileen? -
upitao je sumnjičavo.
- Upoznali su se u Dartmooru, to je sve što znam.
Ingle je, na sebi svojstven način, slegnuo ramenima. -
Pretpostavljam da trči za njom? Lijepa djevojka. Kod
ljudi poput njega novac nije u pitanju. Dovoljno je
odrasla da se brine za sebe, bez moje pomoći.
I tako je taj optimist prepustio Aileen Rivers njezinoj
sudbini.

7.

Poslao je brzojav u Plvmouth i zamolio je da ga te

večeri posjeti u njegovu stanu, pa je stigla upravo kad je
završavao s obrokom što gaje sam pripremao.
- Da, čuo sam za provalu - rekao je, prekinuvši je
usred pitanja. - Hvala Bogu, nisu odnijeli ništa što bi
njima bilo vrijedno makar novčića! Zašto si pozvala
policiju?
Zaprepastio se kad je odgovorila: - A koga sam
mogla pozvati, liječnika?
Sreo ju je prvi put otkako je izašao iz zatvora. Upute
kako da se brine o stanu poslao joj je krišom, po
osuđeniku koji je otpušten iz zatvora, a za vrijeme
kratkih posjeta uglavnom su razgovarali o poslu.
- Što čovjek obično radi kad otkrije provalu? -
zanimalo ju je. - Pozvala sam policiju, dakako da jesam!
 Bijesno ju je gledao, ali nije ustuknula, nego je on
prvi oborio pogled. - Onda je valjda u redu - primiro se i
dodao: - Poznaš Harlowa, jeli?
- Da, srela sam ga u Dartmooru.
- Prijatelj ti je?
- Ništa više od tebe - odvratila je, pa se po drugi put
zapanjio.
- Ne želim se svađati s tobom, a ne vidim zašto bi
trebala biti bezobrazna - odsječno će on. - Bila si mi
korisna, ali ni ja baš nisam bio škrt. Harlovv ti je
prijatelj...
- Posjetio me je ovdje, u noći provale, kako bi mi
ponudio posao - odgovorila je, ne pokazujući da se sve
više ljuti. - Srela sam ga u Princetownu, a čini se da
smatra da mije, zbog srodstva s tobom, prilično teško
pronaći zaposlenje.
Tiho je promrmljao nešto nerazumljivo, a učinilo joj
se daje nekako zaplašila tog grubijana, premda to nije
namjeravala.
- Više mi nećeš biti potrebna. - Izvadio je novčanik,
otvorio ga i uzeo novčanicu. - Neka to bude posebna
nagrada - rekao je. - Ne namjeravam te i dalje plaćati.
Očekivao je da će odbiti i nije se prevario.
- Je li to sve? - upitala je, ne prihvativši novčanicu.
- To je sve.
Pozdravila je, naklonivši se, okrenula se i otišla do
vrata. - Večeras će doći spremačice da srede stan -
obavijestila gaje. - S jednom od njih trebao bi se
dogovoriti da ostane, ali pretpostavljam da imaš svoje
planove.
Otišla je prije nego stoje dospio odgovoriti. Čuo je
kako su se za njom zalupila vrata a onda je novac stavio
u lisnicu i to bez žaljenja, jer, ako ćemo pravo, gospodin
Arthur Ingle je, usprkos svojim širokim političkim
pogledima, bio vrlo škrt.
Čekao gaje velik posao, morao je razvrstati i otvoriti
stare kutije, a iz neobičnih skrovišta izvaditi dokumente
i bilješke. Sjedalo velike sofe, na kojoj je Aileen često
čekala da čistačice završe posao, otvaralo se kao
poklopac. Unutra je pohranio dokumente, a u čeličnoj
kutiji račune, koje policajci možda ne bi našli, čak ni da
su, u vrijeme kad su ga uhvatili, znali za taj stan i
pretražili ga.
Ingle je politički bio vrlo aktivan. Nije bio poslušnik,
čiji bi se pogledi u svemu slagali s partijskima, nego
jedan od onih žestokih, fanatičnih mislilaca koji
nesvjesno čine srž pokreta. Njegova pobuna protiv
cijelog svijeta bila je iskrena, a i u najjednostavnijim
vezama uzroka i posljedica vidio je nepravdu. Nije bio
lopov zbog svojih gledišta, nego su mu ona naprosto
opravdavala njegov prezir prema zakonu i društvenim
obvezama. Boravak u zatvoru samo gaje učvrstio u
određenim uvjerenjima, a nije ga učinio ni boljim ni
gorim. Bilo je proturječno što se gnušao svojih
zatvorskih kolega, jer te ljude u njihovim zlodjelima
nisu po- kretale njegove visoke pobude. Društvo kažnje-
nika smatrao je prljavim. Mrzio je i kapelana, a samo je
jedno biće, na tom strašnom mjestu, u njemu pobudilo
ostatke osjećaja naklonosti. Bio je to stari, slijepi konj u
zatvorskoj štali, a činilo se da mu je vid oduzela sama
Providnost, kako ne bi bio svjedok poniženja njemu
nadređenih bića, koja su gacala po prostoru za šetnju, ili
su se, okovani kao zvijeri, teško vukli uzbrdo i prolazili
kroz vrata.
Ingle je valjda jedini bio zahvalan kad bi se za njim
zatvorila vrata ćelije, a u bravi se okrenuo ključ. Na sve
to, na pokvarenost tih dugogodišnjih kažnjenika, njihove
razgovore, hvalisanja, grozne stvari o kakvima je mučno
i govoriti - nije se mogao osvrnuti a da ne osjeti
mučninu. Zapravo se ne bi ni potrudio ispružiti ruku,
ako bi mogao otvoriti vrata ćelija i pustiti društveni
talog, premda je tvrdio kako mu je zadaća da pomaže
takvim ljudima.
Završivši posao, zapalio je cigaretu, pažljivo je stavio
u cigar-luk od jantara, namjestio jastuke, legao na sofu,
pušio i razmišljao, sve dok ga nije prekinula zvonjava
telefona, pa je morao ustati.
Začuo je posve nepoznati glas: - Je li to gospodin
Ingle?
- Da - odgovorio je kratko.
- Hoćete li prinijeti žrtvu svojim principima? -
glasilo je zapanjujuće pitanje, a Ingle se gorko
nasmiješi.
- Da, barem onima koji su još preostali. Što hoćete?
Mogao bi to biti stari prijatelj, kojemu je trebalo novaca,
pa će razgovor biti kratak, jer Arthur Ingle nije imao
budalastih predrasuda o milosrđu.
- Možemo li se večeras sastati nasuprot vježbalištu
konjičke straže?
- Hoćete reći, u parku? - upita zapanjeno Ingle. - Tko
ste vi? Prije nego nastavite, reći ću vam da nisam sklon
zapostavljanju svojih poslova, kako bih se sastajao s
neznancima. Večeras sam prilično umoran.
- Zovem se... - Stanka. - Harlow.
Ingle nije mogao zadržati uzvik. - Stratford Harlow?
-upitao je, s nevjericom.
- Da, tako je.
Nastala je duga stanka, koju je prekinuo Ingle: -
Prilično čudan poziv, ali valjda nije isprazan. Kako
mogu biti siguran da ste Harlow?
- Za deset minuta nazovite me kod kuće - odgovori
glas. - Hoćete li doći?
Ingle je oklijevao. - Da, doći ću - rekao je
naposljetku. - U koliko sati?
- Točno u deset. Neću vas pustiti da ondje čekate, u
hladnoj noći. Možete sjesti u moj automobil, pa ćemo se
nekamo odvesti.
Ingle, u nedoumici, spusti slušalicu. Bio je oprezan,
pa je poslije deset minuta nazvao broj kojeg je našao u
imeniku, a odgovorio mu je isti glas.
- Jeste li zadovoljni?
- Da, doći ću... u deset.
Sastanak je ugovoren za dva sata, a čistačice su se
pojavile tek u devet, jer je Aileenim izričito rekla da
dođu kasnije. Stan su pospremale i ujutro, paje djevojka
smatrala da će biti bolje, ako ih pozove poslije večere.
Dao im je upute, dogovorio se s njima za sutra i otišao u
blagovaonicu, kako bi razmislio o neobičnom pozivu
Stratforda Harlowa. Stoje više razmišljao, manje mu se
išlo na sastanak. Naposljetku je sjeo za pisaći stol,
izvadio papir i napisao poruku:

Dragi gospodine Harloiv,

Bojim se da ću vas morati razočarati. Kažnjenik sam
na uvjetnoj slobodi, pa sam u takvom položaju da sebi
ne mogu dozvoliti ni najmanji rizik. Iskreno ću vam
priznati da pomišljam kako sve to može biti podvala koju
mi spremaju moji prijatelji policajci, pa smatram da bi
bilo, najblaže rečeno, glupo, kad bih poduzimao daljnje
korake, dok ne doznam što točno želite, ili barem dok ne
dobijem pismeni dokaz da ste me upravo vi nazvali.
Srdačan pozdrav, Arthur Ingle.

Stavio je pismo u kuvertu, napisao adresu, a u kutu je

velikim slovima dodao: "Osobno uručiti. Hitno", Ali ni
sad nije bio zadovoljan. Prišao je telefonu s namjerom
da nazove općinskog raznosača, ali nije podigao
slušalicu. Sve to pobudilo je njegovu znatiželju. Morao
je doznati - i to čim prije - zašto Stratford Harlow poziva
čovjeka koji je upravo izašao iz kaznionice u
Dartmooru. I zašto bi se tajno sastajali? Netko tako
ugledan kao Harlow ne bi se osramotio, čak ni da ga je
pozvao u kuću. Odjenom se odlučio, bacio je pismo na
stol, otišao u spavaću sobu i presvukao se u tamno
odijelo.
Kad je odjenuo kaput, već je došao do zaključka da
dobro postupa. Dvije čistačice radile su u kuhinji, pa je
otvorio vrata kako bi im dao zadnje upute. Mlađa je
klečala, s četkom u ruci, okrenuvši prema njemu dugo,
ispijeno lice, preko kojeg su padali tanki pramenovi
sivocrne kose.
- Izlazim. Ne morate me čekati. Završite posao i
dođite sutra prije osam ujutro - osorno se obratio tim
beznačajnim pripadnicama proletarijata, zalupio vrata i
sišao niza stubište, osjećajući dah pustolovine, koji gaje
gotovo pomlađivao.
Sat na zgradi konjičke straže odbijao je petnaest do
deset kad je došao na šetalište Birdcage i krenuo
samotnom stazom, usporedo širokom vježbalištu. Nije
bilo razloga za žurbu, paje šetao opušteno, ali dovoljno
brzo da se zagrije i da netko ne pomisli da je skitnica,
koji može potpasti pod udar zakona. Kad je kraj njega
prošao policajac, sjetio se da se nije prijavio u stanicu,
paje počeo proklinjati sustav koji ga je nevidljivim
lancem još držao prikovanog za Dartmoor.
Zaključio je da poziv na sastanak ne može biti
namještaljka. Teško da bi čovjek tako značajan kao
Harlow pristao da posluži kao mamac, a premda se
ogorčeno rugao policiji, duboko u sebi Ingle zapravo
nije vjerovao u zatvorsku legendu o nevinom čovjeku
kojeg policija hvata u zamku pomoću lukave urote.
 Pod uličnom svjetiljkom pogledao je na sat. Bilo je
pet do deset, pa je otšetao putom kojim je došao i zastao
upravo nasuprot vratima u luku ulaza na vježbalište
konjičke straže. U tom se trenutku iz smjera
Westminstera pojavila limuzina koja je tiho vozila uz
pločnik. Zaustavila se pred njim, a vrata su se otvorila.
- Hoćete li ući, gospodine Ingle? - upitao je tihi glas,
paje bivši osuđenik bez riječi ušao, zatvorio vrata i
utonuo u mekano sjedište, kraj Stratforda Harlowa,
kojeg je odmah prepoznao, a čije je ime, čak i u
Dartmooru, bilo simbol za basnoslavno bogatstvo.
Automobil je ubrzo zaokrenuo u Mali, prema
Buckingham-skoj palači, a onda je preko Cornera zašao
u Hyde Park. Tu je usporio, a Stratford Harlow je počeo
govoriti.
Cijeli sat su se polako vozili u krugu. Padala je
susnježica, a nedugo poslije njihova ulaska park je posve
opustio. Dok je slušao zapanjujući prijedlog svog
sugovornika, Inglu se činilo da sanja.
No on je barem mogao slušati udobno se smjestivši, a
inspektor Jim Carlton, koji se opasno skutrio na
stražnjem dijelu velikog automobila, nije bio te sreće.
Susnježica gaje skroz promočila, bilo mu je hladno, a
prisluškivač što gaje pričvrstio za stražnju stranu
automobila nije mu mogao prenijeti taj izuzetno važan
razgovor, kroz konjsku dlaku i kožu sjedala.
Arthur Ingle stigao je kući malo poslije jedanaest.
Bilo mu je drago što su čistačice otišle, jer premda ih je
smatrao priglupim, primitivnim seljankama bez mašte,
ipak su mogle opaziti i nekako protumačiti sjajni pogled
i veliko oduševljenje svog poslodavca.
Skuhao je kavu, sjeo za stol i počeo pisati bilješke.
Jednom je ustao, otišao u spavaću sobu, upalio svjetlo
nad toaletnim stolićem i pet minuta zurio u svoj lik u
ogledalu. Kao da je bio zadovoljan onim stoje vidio, jer
se nasmiješio, vratio se i ponovno počeo pisati.
Smiješak mu nije silazio s lica, a jednom se i glasno
nasmijao. Očito se dogodilo nešto što gaje uvelike
razveselilo.

8.

Možete li me, molim vas, posjetiti u vrijeme ručka? -

A.R.
Jim Carlton je u nedoumici gledao slova "A.R.", a
onda je shvatio daje "A" inicial Aileen, a prije je mislio
da se njezino ime piše se "E". Poruku je u Scotland Yard
donio raznosač, pol sata prije nego stoje Jim stigao.
Detektiv je djevojku doslovno čekao pred vratima, a kad
je izašla, činilo se da joj je posebno drago što ga vidi.
- Vjerojatno ćete se jako ljutiti što sam vas pozvala
zbog tako beznačajne stvari - rekla je -a imate mnogo
posla...
- Neću vam priznati kako me se dojmio vaš poziv -
prekinuo ju je - jer biste me smatrali neiskrenim.
- Vidite, jedini ste policajac kojeg poznam i to ne baš
dobro, no mislila sam da vam neću biti na smetnju.
Gospođa Gibbins je nestala, ni sinoć, a ni preksinoć nije
se vratila kući.
- Vrlo zanimljivo - izjavi on. - A njezin muž se plaši
najgoreg?
- Nema muža, udovica je. Njezina gazdarica je jutros
došla k meni. Vrlo je uznemirena.
- A tko je gospođa Gibbins?
- Sad ćete se jako naljutiti na mene - odgovorila je,
uz slab osmijeh. - Gospođa Gibbins je jedna od žena
koje spremaju stan mog ujaka. Izgleda razmjerno jadno,
a ima i neurednu kosu. Prilično sam zabrinuta, jer nema
prijatelja. Kad sam jutros nazvala ujaka, odgovarao mije
gotovo ljubazno, a rekao je da se nije pojavila jučer, a ni
danas.
- Možda joj se dogodila kava nesreća - bilo je prvo
stoje pretpostavio.
- Nazvala sam sve veće bolnice, ali nitko nije čuo za
nju. Isto su mi rekli i u ubožnici. Molim vas, uputite me
što da učinim. Stvar je tako beznačajna da ću skrušeno
pretrpjeti svaku grubu primjedbu koja vam padne na
pamet.
Nije ga zanimala gospođa Gibbins, jer slučaj
usamljene žene koja netragom nestane tako je običan u
životu svakog velikog grada, da ga pomisao o istrazi nije
oduševljavala. No Aileen se jako zabrinula pa bi bilo
ružno kad bi olako primio njezinu molbu. Zato je, kako
je imao slobodan dan, otišao u Stanmore, četvrt
iznajmljenih stanova u Lambethu, siromašnom
predgrađu na obali rijeke i osobno se raspitao.
 Od neuredne gazdarice doznao je da gospođa Gibbins
tu živi već pet godina i daje dobra, trijezna, poštena
žena, koja nikad ne izlazi, nema prijatelja, živi od funte
tjedno, a novac joj, svaka tri mjeseca, šalje daljnji rođak.
Upravo slijedećeg ponedjeljka trebala je primiti tu svotu.
Glavna vrlina bila joj je daje početkom svakog tjedna
uredno plaćala stanarinu, pa s njom nije bilo neprilika.
- Nećete se buniti ako pregledam njezinu sobu?
Gazdarica nije imala ništa protiv, pokazala mu je put, a
to što je bila prisutna pri policijskom pretresu, ulijevalo
joj je osjećaj autoriteta.
Jima je uvela u malu, besprijekorno čistu sobu
otraga, u kojoj je bio krevet, a u kutu neka vrst ormara
grube izrade, pričvršćenog na zid i prekrivenog jeftinim
zastorom. Tu je bila siromašna garderoba nestale žene -
dvije suknje, laki ljetni kaput, koji je vidio i bolje dane i
vjerojatno njezin najbolji šešir. Detektiv počne otvarati
ladice, no jedna je bila zaključana. Otvorio ju je ključem
iz svog svežnja, stoje zadivilo gazdaricu. U ladici je bilo
cijelo ženino bogatstvo: obračunska knjižica poštanskog
ureda, s upisanih 27 funti, četiri nove novčanice od po
funtu, te izlizana torbica sa slomljenim zatvaračem. U
njoj je našao nekoliko dirljivih dokaza vječne ženske
taštine - masnu pudrijeru, dva ili tri komada jeftinog
nakita, a u podstavi je napipao smotani papir, koji tu nije
dospio slučajno, nego je bio pažljivo ušiven, kako se Jim
uvjerio kad je torbicu odnio na svjetlo. Izvadio je džepni
nožić, prerezao šavove i izvadio ono stoje smatrao
presavijenim komadom papira. Kad ga je otvorio, vidio
je da je riječ o dva lista.
Gazdarica nagne glavu ustranu, kako bi vidjela što
piše, ali detektiv opazi njezin pokret.
- Biste li sišli - upitao je uljudno - i u korpi za smeće
pokušali pronaći...
- U kanti za smeće - ispravila gaje.
- ... U onome što imate, kuvertu kakvog pisma
adresiranog na gospođu Gibbins.
Kad se vratila, ne pronašavši ništa, papiri su već
nestali, a Jim Carlton je sjedio na uskom rubu prozora i s
cigarom među zubima tako pomno proučavao izlizani
sag daje gazdarica bila uvjerena kako je ponašao krvave
mrlje.
- Ha? - trgnuo se iz sanjarenja. - Ne možete pronaći?
Žao mi je. Što sam vas ono zamolio da donesete? A, da,
kuvertu. Hvala, našao sam je u torbi.
Zaključao je ladicu, još jednom se osvrnuo po sobi i
sišao niz klimave stepenice.
- Ne mislite valjda da se udavila? - upita gazdarica
drhtavim glasom.
- Ne. Zašto? Je li ikad prijetila da će izvršiti
samoubojstvo?
- Jadnica se već neko vrijeme osjećala vrlo nesretna.
- Žena obriše suzu s obraza, a Jim začuđeno primijeti
daje mjesto koje je protrljala pregačom vidljivo čišće.
- Ne, mislim da nije počinila samoubojstvo -
odgovorio je. - Mogla bi se pojaviti. Ako dođe, hoćete li
mi poslati brzojav?
 Napisao je svoje ime i adresu na komad papira, što ga
je pronašao u džepu i dao joj novac za brzojav.
- Znam da nešto nije u redu - uvjeravala gaje
gazdarica na rubu plača, - Prljava igra, ili tako nešto.
Donijela je tkaninu da napravi haljinu. U kuhinji je,
stigla je tek preksinoć.
Pokazala mu je neotvoreni paket.
- Moja nećaka je jučer ujutro došla da joj pokaže
kako da iskroji haljinu - nastavila je - ali, dakako,
gospoža Gibbins se nije vratila kući, a moja nećaka živi
u Peckhamu, put je dug i...
- Da, tako je - reče Jim rastreseno.
Pošao je niz bučnu ulicu, ušao u mali automobil koji
ga je čekao na njezinom kraju i polako vozeći, preko
Westminsterskog se mosta vratio u ured.
Elk je otišao, a da ga je Jim i našao, nije bio
raspoložen za vijećanje. Na stolu je raširio papire koje je
uzeo iz torbe gospođe Gibbins, pažljivo ih pročitao i
zapisao nekoliko pojedinosti, a onda je presavio listove i
stavio ih u lisnicu. Slijedeći sat proveo je diktirajući
pisma osobama za koje bi čovjek pomislio da će ih
najmanje zanimati nestanak čistačice.
Aileen nije očekivala da će ga taj dan ponovno vidjeti
pa se iznenadila i to čak ugodno, kad je ušao u
čekaonicu ureda i poslao da ga najave. Upravo je htjela
otići, a pomoćnik, nestrpljiv da i on odmagli, krivo je
protumačio rumenilo na njezinom licu.
 - Zbog vas ću doći na vrlo loš glas, gospodine
Carlton - primijetila je kad je s detektivom izašla na
ulicu.
- Jesam li vam rekao da mi je ime Jim, ili zapravo
James? - upitao je. - Hoćemo li otići na brzi obrok?
Znam jedno mjesto u Sohou...
- Ne, mislim da ću kući...
- Htio sam porazgovarati o našoj gospođi Gibbins -
rekao je šaljivim glasom, premda mu nije bilo do šale. -
A u policiji sam ostavio poruku da me u tom restaurantu
mogu pronaći, ako me budu trebali.
- Ima li kakvih novosti? - upitala je pokajnički, pa je
pretpostavio da je već posve zaboravila čistačicu. No
barem se nije protivila kad joj je pomogao da uđe u
automobil, a nije imala primjedbi niti na njegov izbor
restauranta, koji baš nije bio čist.
Upravo su ulazili, kad je Jim začuo da ga netko zove
po imenu. Okrenuo se i ugledao čovjeka iz centrale.
- Ovo je došlo malo poslije vašeg odlaska, sir.
Detektiv pročita poruku, a nažvrljala ju je osoba koja
je odgovorila na telefonski poziv.
- Vratit ću se za jedan sat - rekao je i pridružio se
djevojci, koja gaje čekala u predvorju.
Kad su sjeli, počeo je: - Moram vas pitati je li
gospođa Gibbins bila u stanu one večeri kad je izvršena
provala u sef vašeg ujaka?
Razmislila je. - Ne, nije, ili barem nije trebala biti.
Sjećate se da je došla poslije. Otvorila sam joj vrata.
- O! - prokomentirao je, a djevojka se namrštila.
 - Što znači to "O"? - a onda je brzo dodala: - Ne
mislite valjda daje ona provalila?
- Ne, ne mislim - odgovorio je vrlo ozbiljnim
glasom, pa se upitala što mu je. - Recite mi nešto o
njoj. Je li bila obrazovana?
Aileen odmahne glavom. - Ne, bila je polupismena.
Napisala mije dosta poruka i to jedva čitljivih. Rukopis
joj je bio... pa, vrlo originalan.
- O! - ponovio je, a djevojka pomisli da bi ga mogla
ispljuskati.
- Pa, tako je to! - izjavio je naposljetku. - Ne
vjerujem da će čak ni vaš ujak, usprkos svom dobro
poznatom čovjekoljublju, pustiti koju suzu. Bila je nitko
i ništa... slamka koju je podigao vjetar i odnio je tko zna
kamo! Ustajalo voće, pod metlom pometača. Strašno, je
li? Pomislite samo! Ubrzo će se napuniti sva kina i
kazališta, a ljudi će se od srca smijati šalama i
lakrdijama komičara. U palači će početi veliki bal, a
noćas će sretni muškarci i žene plesati na stotinama
plesnih podija. Koga briga za gospođu Gibbins?
Govorio je vrlo ozbiljno, a samo trenutak prije bio je
gotovo veseo.
- Smrt žene bez prijatelja je sitnica. - Ogorčeno je
protrljao nos. - No da vam kažem i nešto krupno,
Aileen! - nastavio je, podigavši prst i gledajući je. -
Zbog gospođe Gibbins pokrenulo se osamnaest tisuća
londonskih policajaca, a bude li potrebno, u pomoć će
im doći cijeli odred garde. Svi će tražiti kao jedan i neće
mirovati ni danju ni noću, dok ne pronađu čovjeka koji
je toj jadnici zadao udarac i bacio njezin leš u vodu
Regent's Canala!
Napolje ustala, ali joj je pokretom dao znak da
sjedne.
- Pokvario sam večeru i vama i sebi - ispričao se.
- Mrtva? - prošaptalaje. Potvrdio je glavom.
- Ubijena?
- Da, mislim da jest. Nekoliko minuta prije nego što
sam otišao iz ureda, izvukli su je iz kanala, a ima
znakova koji pokazuju da ju je netko udario tupim
predmetom. Tu vijest primio sam prije nego što sam
ušao. Sto je radila blizu ceste Edgware, recimo u parku
Regenz? Trebalo joj je možda dva dana da dotle dopluta.
Pojavio se konobar i stao mu sa strane, čekajući
narudžbu. Djevojka odmahne glavom.
- Ne mogu jesti.
- Dva omleta - naruči Jim. - To nije jelo, nego se
naprosto prehranjujete.
Arthur Ingle prošao je kroz neugodno policijsko
ispitivanje, ali o gospođi Gibbins znao je još manje nego
njegova nećaka - zapravo, nije znao baš ništa.
- Vidio sam je, ali je ne bih mogao prepoznati.
Izjava se slagala s onim što su već znali, pa su dva
detektiva, koji su ispitivali Ingla, s njim popili whisky sa
sodom, a onda su otišli.
Gazdarica gospođe Gibbins nije mogla ništa dodati
onome stoje dan prije ispričala nižem inspektoru
Carltonu.
 Jim je osobno posjetio dobru ženu i to iz posebnog
razloga. Jutros je, "točno kao sat", trebala doći kuverta s
tromjesečnim džeparcem, a gazdarica je bila
usplahirena, jer pisma nije bilo.
- Ne, gospodine, nikad nije dolazilo preporučeno,
zbog toga se i osjećam tako nespretno. - (Riječ
"nespretno" u tim je okolnostima zvučala smiješno.) -
Ljudi bi mogli pomisliti... Ali možete sami pitati
poštara, gospodine.
- Već sam ga pitao - nasmiješi se Jim. -Recite mi,
odakle su stizala pisma? Bit će da ste nekad vidjeli žig.
Zaklinjala se da ga nije vidjela, jer ne samo da nije
bila ljubopitljiva, nego je smatrala da su toj mani
doprinijele jeftine novina. Nije objasnila vezu između
popularnog tiska i ljubopit-ljive naravi, jer je očito
smatrala da je ta veza svakome jasna.
Inspektor mjesne policije iz ormara i ladica izvadio je
sve predmete koje je mogao ponijeti sobom, uključujući
i torbicu.
- Rekla sam im da ste u torbici vidjeli papir,
gospodine, ali nije ga mogao pronaći, iako je sve
pretražio.
- Nije ni mogao naći nikakav papir - lagao je Jim.
Bio je u vrlo škakljivom položaju. Iz istrage, koja bi
mogla postati vrlo ozbiljna, povukao je važan dokaz.
Sad je mogao učiniti samo jedno, pa se na to i odlučio.
Po povratku u Scotland Yard zatražio je razgovor sa
starješinama, objasnio im je svoj postupak, iskreno im
iznio svoje sumnje i zatražio da povuku dokaz do kojeg
je došao. Vijećanje je odgođeno, kako bi mogao biti
prisutan i predstavnik ureda javnog tužioca, ali
naposljetku su postupili kako je Jim predložio, pa je, na
kraju sudske istrage o Annie Maud Gibbins, porota
donijela otvorenu presudu, što znači da su utvrdili samo
daje žena "pronađena mrtva", a nisu izrazili mišljenje o
tome kakva ju je sudbina snašla. Mudra presuda, jer
nijedan član porote, pa čak ni mrtvozornik, a niti
liječnici koji su svjedočili uz brojne ograde, nisu imali
pojma kako se ugasio život gospođe Gibbins, čistačice.

9.

Osoba na koju se Aileen Rivers ljutila bila joj je

najbliža - živjele su u istoj sobi i /da upotrijebimo
otrcanu frazu/ pod istom kapom, jer osoba koja ju je
živcirala bila je ona sama, pa je zbog toga djevojka
zapala u vrlo konfuzno stanje. A na samu sebe se ljutila
ne samo zato što već tjedan dana nije vidjela Jamesa
Carl-tona, nego i zato stoje ta činjenica uopće
uznemiruje. Vrli odvjetnik, gospodin Stebbings, zašao je
u godine kad više nije primjećivao istančane nijanse
ozračja u svom uredu, no čak je i on uvidio da ponašanje
njegove najmilije namještenice više nije uobičajeno.
Upitao ju je kako se osjeća i predložio joj da uzme
tjedan dana dopusta, kako bi otišla u Margate. Stebbins
je automatski predlagao odlazak u to mjesto, jer gaje
smatrao najboljim lijekom za sve duhovne i tjelesne
boljke i to zato stoje, jednom davno, u tom
očavarajućem gradiću ozdravio od jakog kašlja. No sad
nije bilo doba godine za posjet Margatu, niti se djevojci
putovalo.
- Sjećam se - gosodin Stebbings podigne nekoliko
debelih naslaga brade i zamišljeno pogleda u strop - da
sam prije mnogo godina predložio gospođici Mercy
Harlow da... hm!
Sjetio se da Aileen ne zna tko je Mercy Harlow pa joj
to ime ništa ne znači, a nije mogao pojmiti do kakvih se
visina podigao još živi član obitelji Harlow.
- Nekad ste radili za Harlowe, je li tako, gospodine
Stebbings?
- Da - odgovori njezin šef oprezno. - Bila je to...
mmm... velika odgovornost. Nije mi bilo žao kad je
mladi gospodin Strat-ford prešao drugim odvjetnicima.
Više nije ništa dodao, no i ono što je rekao, za njega
je bilo mnogo, a djevojka je, zahvaljujući slučajnosti
kakve se u životu svakodnevno događaju, ponovno
naišla na trag obitelji Harlow.
Stebbingje radio na službenoj potvrdi oporuke, koja
je iznijeta na sudu, ali ju je osporio daljnji rođak
preminuloga. Glavno je pitanje bilo je li, u proljeće
1902. godine, sastavljač oporuke jednom od brojnih
nasljednika dao određenu svotu novca kako bi je iznio iz
zemlje. Aileen je morala pogledati račun, jer je novac
navodno isplaćen posredstvom odvjetnika. Upisanu
svotu pronašla je bez velikih poteškoća, a onda je
pregledala cijeli spisak ne bi li našla još koji podatak,
kad joj je prst zastao na riječima:
 "Harlow - Mercy Mildred".
"Harlow - Stratford Selwyn Mortimer."
Posve razumljiva znatiželja navela ju je da okrene
slijedeće stranice, pa je četvrt sata mozgala nad
računima stroge i ekscentrične, davno umrle žene,
gospođice Mercy, a onda je ugledala zapis: "L. Edvvins,
125 funti." Četiri mjeseca kasnije upisano je: "L. Edwins
183 funte 17s 4d." Znala je za Edwinsovu i vidjela je
kopiju oporuke gospođice Mercy Harlow, jer je
dokument pronašla poslije susreta u Dartmooru kad se
nakratko zanimala za poslove milijunaša.
Pregledala je i Stratfordov račun koji je bio vrlo mali.
Magnat očito nije isplaćivao putem odvjetnika. Da je
bilo prilike, od svog bi šefa zatražila daljnje obavijesti,
premda je bila gotovo sigurna da ne bi bila zadovoljna
njegovim odgovorima.
Kako o svemu tome nije mogla doznati ništa više,
Aileen je ponovno obuzeo u to vrijeme najčešći osjećaj
ljutnje i ogorčenosti na samu sebe što se toliko bavi
Jamesom Carltonom. Znao je njezinu adresu, a izričito
mu je spomenula kućni broj. Istina, rekla mu je da joj se
javi samo ako bude službenih vijesti. Nekim je čudom
nisu pozvali da svjedoči u sudskoj istrazi, pa je pomislila
/a imala je pravo/ da se upravo on pobrinuo da je ne
smetaju pozivom. No čak ni time nije mogao opravdati
što ju je cijeli tjedan zapostavljao.
"Smiješno", korio ju je pametniji dio nje same,
"jedva ga i poznaš! Samo zato što je bio ljubazan prema
tebi i dvaput te je zvao na večeru /obadva puta više-
manje službeno/, očekuješ da se ponaša kao da ste
zaručeni!"
No ona nestašna Aileen Rivers na to je samo podigla
nos i nije se posramila.
Dakako, mogla bi mu pisati, jer je imala dosta
razloga, pa je i počela pismo, o onda je čak i onoj drugoj
Aileen postalo jasno da se nepristojno ponaša.
Prošla je subota, a onda i nedjelja. Preko vikenda je
ostala kod kuće, ako bi...
Posjetio ju je u nedjelju navečer. Bilo bi pretjerano
reći daje već izgubila svaku nadu, ali više nije očekivala
da će se Jim pojaviti.
- Bio sam u provinciji - objasnio je.
Razgovarali su u dnevnoj sobi jer je gazdarica
odredila da se tu mogu primati posjete.
- Možete li izaći? Jeste li večerali? Odgovor na
drugo pitanje bio je potvrdan.
- Onda izađimo u šetnju. Noć je lijepa. Možemo
negdje popiti kavu.
Svakako gaje morala upozoriti da mnogo toga uzima
zdravo za gotovo, no nije to učinila. Otišla je na kat,
odjenula kaput, stavila šešir pa su ubrzo šetali trgom
Bloomdburv.
- Prilično sam zabrinut za vas - priznao je.
- Doista? - iskreno se začudila.
- Da, zabrinut sam. Niste li mi jednom rekli da vam
je gospođa Gibbins običavala pričati svoje nevolje? Ili
ste govorili o nekoj drugoj ženi? - U glasu mu se
osjećala strepnja.
 - Govorila sam o gospođi Gibbins. Ponekad mi se
povjeravala.
- Je li vam ikad pričala o svojoj prošlosit?
- O, ne - brzo će djevojka. - Najviše o svojoj majci
koja je umrla prije četiri godine.
- Je li vam rekla njezino ime? Mislim, majčino?
- Louisa - odgovori smjesta Aileen. -Strahovito ste
tajanstveni, gospodine Jamese Carltone. Kakve to ima
veze s jadnom gospođom Gibbins?
Nikakve, osim što se zvala Annie Maud, a pisma s
novcem, koja su stizala svaka tri mjeseca, bila su
adresiranana "Louisu". Kennet Road 14, Birmingham, a
na pošti su ispravljali adresu. Jutros j e došlo pismo.
- Jadnica - reče djevojka tiho.
- I jest.
Kad se uzme u obzir da su se tek kratko vrijeme
poznavali, začuđujuće gaje dobro razumjela. Primjerice,
mogla je pogoditi kad Jim razmišlja o nečem drugom,
jer naglo je podigao glas.
- Nije li to čudno? Sjećate se kako sam vam govorio
o osamnaest tisuća policajaca, odredu garde i cijelom
mnoštvu ljudi? Sad su svi oni uznemireni jer se majka
gospođe Gibbins zvala Louisa! To otkriće /nisam vas
trebao ni pitati, jer sam znao/ dokazuje dvije stvari:
Najprije, da je gospođa Gibbins prije petnaestak godina
počinila zločin, a onda i to daje sad umrla po drugi put.
Odjednom se opustio i tiho se nasmiješio. - Nemojte
ni govoriti - rekao je. - Znam koji lik iz časopisa
oponašam! Sve je to vrlo zamršeno. Jesam li vas pozvao
na kavu, ili na večeru?
- Na kavu.
U popularnom restaurantu, kamo su ušli, bilo je
odviše gostiju pa, nakon što su posluženi, nisu oklijevali
da izađu odande.
Šetali su ulicom Coventrv, kad polako prođe
automobil. Vozač je bio u večernjem odijelu, a vidjeli su
blijesak dijamantne dugmadi i crveni vrh cigare.
- Nitko osim veličanstvenog Harlowa ne bi mogao
tako svjetlucati - primijeti Jim. - Što tu radi, tako kasno?
Automobil zaokrene udesno, na trg Leicester i krene
niz ulicu Orange, polako i svečano, kao da se vozi kralj,
ili kao da predvodi veličanstvenu povorku. I Jim i
djevojka pomislili su isto.
- Zapravo bi se trebao voziti s glazbenicima!
- I meni je to palo na pamet - nasmije se Aileen. -
One noći kad je došao u stan jako sam se uplašila.
Mislim, u trenutku kad sam mu otvorila. A baš me nije
lako prestrašiti. Činio mi se tako velik, snažan i
bezobziran da se nešto u meni zgrčilo pred njim!
Krenuli su opustjelim Long Acreom. Bilo je prerano
da se skupe prodavači s kolicima pa na ulici nije bilo
nikoga. Odjednom djevojka otkrije da je Jim Carlton
labavo drži za ruku. Jako je mahao, kao što to rade djeca
kad se drže za ruke. Ona ozbiljna Aileen zatvorila je oči
i pravila se da ne vidi.
- Prema vama osjećam veliko prijateljstvo - reče Jim
promuklo. - Ne znam zašto, ali tako je. A ako počnete
govoriti o "vragolastim policajcima", nikad vam neću
oprostiti.
Odjednom se iz pokrajnje ulice pojavilo troje ljudi
koji su bučno i žestoko razgovrali i polako koračali
prema njima. Jim se osvrne. Na ulici je vidio još samo
jednog prolaznika koji je išao u suprotnom smjeru, a
prije nekog vremena prošao je mimo njih.
- Mislim daje bolje da prijeđemo cestu - reče Jim,
uzme djevojku pod ruku i, ubrzavši korak, gotovo je
odvede na drugu stranu.
Svadljiva trojka krenula je natrag, a Jim se zaustavi.
- Hoću da otrčite do drugog kraja Long Acrea i
dovedete policajca - uputio ju je tiho. - Hoćete li to
učiniti? Trčite!
Poslušno se okrenula i otrčala, a kad je nestala, jedan
od trojice prijeteći krene prema Jimu.
- Sto je to? - rekao je glasno. - Ne možemo li se
svađati a da se vi ne umiješate?
- Ostani gdje si, Donovane - upozori ga detektiv. -
Poznam te i znam što hoćeš.
- Zgrabi ga! - začuo se bijesni glas, a Jim izvadi
dvanaest inča dugu palicu, koju je nosio u džepu i
zamahne na najbližega. Primivši udarac, napadač se
sruši kao pokošen. U tom su se trenutku na detektiva
bacila njegova dva prijatelja, a Jimu je bilo jasno da se
bori, ako već ne za život, onda barem kako bi se zaštitio
od ozljeda koje bi ga onesposobile na nekoliko mjeseci.
 Palica se ponovno spustila, pa je i drugi napadač
posrnuo. Onda niz Long Acre dojuri taksi, a na svakoj
papučici stajao je po jedan policajac...
- Ne, ne u ulicu Brow - uputi ih Jim, kad je sve bilo
gotovo. - Vodite ih u Cannon Row.
U taksiju je hrabra Aileen bila na rubu plača.
- Pogodio sam što hoće - reče Jim dok su se vozili
kući. - Ta isplanirana ulična tučnjava jedan je od
najstarijih trikova na svijetu.
- Ali zašto? Zašto su to učinili? Jesu li to vaši stari
neprijatelji? - pitala je, unezvjerena.
- Jedan od njih jest - glasio je odgovor. - Donovan. -
Pažljivo je izbjegao odgovoriti na druga pitanja.
Harlow se nije slučajno provezao u svom skupom
automobilu. Niz ulicu Orange se tobože uputio u klub
Vira's, ali znao je prečicu kojom je, kroz St. Martin's
Lane, dospio do Long Acrea, pretekavši dvoje šetača.
No detektivu je bilo jasno da motre na nj ega i dj evojku,
a te su ga večeri slij edili od trenutka kad j e izašao iz
kluba gdje je stanovao, pa sve do mjesta sukoba.
Nije bilo teško prozrijeti razlog napada, čak i kad se
isključi vrlo daleka mogućnost da je u vezi sa smrću
gospođe Gibbins, a tu je pretpostavku Jim morao
odbaciti, ili pak povjerovati da Harlow ima natprirodne
moći.
Otpratio je djevojku do stana i vratio se u Scotlan
Yard, gdje gaje čekao brzojav birmingemske policije, a
glasio je:
 Vaš upit 793 počinje: Gospođa Louisa Gihbins umrla
18. veljače 1921. Pismo koje je redovito primala svaka
tri mjeseca i na kojem je adresa izmijenjena na gospođu
Gibbins iz Stanmore Rentsa, Lambeth, uvijek je imalo
poštanski žig Nonvooda. Ta činjenica provjerena je kod
stanara pokojne gospođe Gibbins u ovom gradu. Pravo
ime Annie Maud Gibbins je Smith. 3. ožujka 1910.
udala se za Jamesa Smitha, željezničkog radnika,
zaposlenog u željeznici Midlanda. Muž jojjepoginuo u
ratu, 5. srpnja 1915. Hooge. Kraj.
Velik dio poruke Jimu nije govorio ništa novo, ali
podatak o poštanskom žigu Norwooda bio je dragocjen,
jer je u tom predgrađu živio Ellenburv.
No prije nego što je krenuo po tragu, punu pozornost
Jima Carltona privuklo je neobično ponašanje Arthura
Ingla, koji je odjednom postao pustinjak, prekinuo svako
općenje s vanjskim svijetom, zaključao se u svoj stan i
posvetio se proučavanju filmova.

10.

Slijedećih dana Jim Carlton je imao mnogo posla, a u

tjedan dana samo je jednom pronašao vremena za posjet
Aileen, koja mu je ispričala da upravo proživljava manje
neugodnosti. U zgradu u kojoj je stanovala uselio se
novi stanar, mladić atletske građe, a uzeo je sobu upravo
ispod njezine. Divljenje prema djevojci izražavao je tako
što ju je, na pristojnoj udaljenosti, svakog jutra slijedio
na posao.
 - Ne bih marila, ali posebno se trudi da bude blizu
ureda kad izlazim na ručak i kad poslije posla odlazim
kući.
- Je li vam se kad obratio? - zanimalo je Jima.
- O, nije, vrlo je pristojan, ne govori čak ni za
vrijeme obroka.
- Podnosite ga - pouči je Jim, a oči mu zaiskriše. -
To je jedna od nevolja što ih mora proći razmjerno
privlačna osoba.
Onda je otišao porazgovarati s djevojčinim novim
oboža-vaocem.
- Pomalo ste nespretni u praćenju, Browne -
upozorio je kolegu. - Morali ste pronaći način da je
nadlgedate a da ne budete primijećeni.
- Jako mije žao, gospodine - odgovori detektiv
Brown, pa je od tog trenutka zadatak praćenja obavljao
manje primjetno.
Bilo je značajno da ni na jednom od svojih dnevnih
obilazaka Jim nije vidio Arhura Ingla. Detektiv je
namjerno odlazio u restaurante i na druga mjesta što ih
je Ingle nekad često pohađao, a ni sad se ne bi
ustručavao da i dalje dolazi zato jer se sramio, ili nije
htio susretati stare prijatelje i poznanike koji su živjeli u
okviru zakona. Naprotiv, ponosio se svojim pothvatima,
jer je umovao posve izvrnuto, pa je sebe vidio kao
javnog dobročinitelja. No nitko ga nije sreo, čak ni
"drugovi", kojima se inače rado obraćao u zapuštenim
dvoranama Sohoa, nisu ga imali čast vidjeti, ili čuti
njegov govor.
 - Gotovo se čini daje prešao u tabor kapitalista -
izjavio je jedan od njih.
- Nisam primijetio da su na Piccadillvju izvjesili
zastave - odgovori Jim.
Jedne je noći prolazio ulicom sa stražnje strane
stambenog bloka Fotheringav, a kad je pogledao gore,
vidio je da iza zelenog zastora sobe na katu gori jarko
svjetko. Stan Arthura Ingla bilo je lako naći po uskoj
izbočini pred prozorom, a sad osvjetljeno spremište bilo
je četiri prozora udaljeno od stubišta za slučaj požara.
Pratio gaje Elk, pa mu je Jim iznio što namjerava, ali
njegov kolega nije bio oduševljen.
- Počet će vrištati kako ga policija proganja -
upozorio je. No Jim nije odustao, nego se popeo
dizalom, premda ga je
službenik koji je vozio dizalo, pokušao odvratiti
riječima: - Mislim da gospodin Ingle nije kod kuće. -
/Pod tim su imenom poznavali Ingla./ - Prije sat
vremena došao je neki gospodin i dvaput pokucao, ali
nije dobio odgovor.
- Ja ću jače pokucati.
No premda je kucao i zvonio, ni sad se nitko nije
javio. Ipak, dok je na otvoru sandučića za pisma
osluškivao zvoni li u stanu telefon, mogao se zakleti da
je unutra čuo tihe korake. Zašto se Ingle skriva?
Dakako, postojala je mogućnost da bivši robijaš
priprema nekakav novi pohod, ali iz svog iskustva s
prevarantima Jim je znao da se prijestupnici te vrste
nikad ne skrivaju kad planiraju pothvat.
 Hodnik je bio prazan, pa je inoaM čekati a da
službenik u dizalu ne posumnja. Ponovno se sagnwi
osluhnuo, a sad je začuo zvuk koji ga zbunio - zujanje
kao da se brzo okreće zupčasti kotač. Negdje je već čuo
takav zvuk, ali nije se mogao sjetiti gdje, ni što je to
bilo, a tiho zujanje kao daje dopiralo kroz zatvorena
vrata...
Vidjevši da dolazi dizalo, prišao je vratima, no otišlo
je na gornji kat, netko je izašao, a onda se kabina vratila
kat niže, gdje je bio Jim.
- Nije vam odgovorio, je li, gospodine? - upita
službenik zadovoljno, kao da se ispunilo njegovo
zloguko proročanstvo. - Ovih dana ne žeL nikoga
primiti. Znate, ne izlazi ni jesti.
- Ima poslugu, je li?
- Samo čistačicu - izjavi njegov sugovornik
potcjenjivački, dok su se polako spuštali. - Imao je dvije,
ali je jedna... - Ispričao je o gospođi Gibbins. - Druga
dolazi svakog jutra, ali ne ostaje duže od sat. Ide u
kupovinu, a onda odlazi. Mislim da se gospodin Jackson
sprema na nešto neobično - dodao je, otvarajući vrata,
jer su stigli u prizemlje.
- Kako to mislite "nešto neobično"?
Čovjek se počeše po glavi. - Ne znam točno. Prije
otprilike četiri dana netko je došao s velikom, crnom
kutijom, u kakvoj nose filmove...
Filmovi!
Sad je Jim shvatio. Čuo je upravo to - zujanje
filmskog projektora!
 - Odnio ju je gore i ostavio. Pitao sam ga je li se
gospodin Jackson počeo baviti filmom, ali nije mi
odgovorio. Mislim, čovjek koji je donio kutiju. Naravno,
kad bih bio siguran da u stanu drži celuloid, morao bih
ga prijaviti. Takve se stvari ne smiju unositi u zgradu...
No rastreseni Jim nije ni slušao, jer ga je otkriće
zapanjilo. Svatko ima skrivenu slabost, ali premda bi
Inglu mogao pripisati svakakve mušice, bivšeg
zatvorenika nije smatrao strastvenim ljubiteljem filma.
Elk ga je čekao vani, s ostatkom cigare među zubima
i s velikim, smotanim kišobranom u ruci. Jim mu je
ukratko ispričao stoje doznao.
- Filmovi! - uzvika^Elk, odmahujući glavom. - Nikad
ne bih pomislio da će na toTpasti! Čudno kako svi ti
lopovi imaju razne slabosti, ovakve ili onakve. Poznavao
sam najbistrijeg europskog obijača sefova, koji bi
riskirao da ga uhvate samo da bi odigrao partiju ping-
ponga! A drugi tip, po imenu Moses, koji je imao
najbolju lopovsku družinu u Engleskoj...
Jim neuviđavno prekine iznošenje njegovih
uspomena.
- Hajde da obiđemo zgradu i još jednom pogledamo s
druge strane.
Kroz tamnozelene zastore jasno su vidjeli da i sad
gori jarko svjetlo, ali ubrzo se ugasilo. Zureći u prozor,
Jim je ugledao odsjaj drugog svjetla. Dakle, upravo se u
toj prostoriji gospodin Ingle bavio svojom novom
razbibrigom.
 Jim pogleda stubište za slučaj požara. Morao bi se
verati po zidu, ili bi možda jednim od svojih ključeva
mogao otvoriti dvorišna vrata. No nije ih ni trebao
nasilno otvarati jer nisu bila zaključana, pa je ušao u
popločano dvorište, odakle su željezne stepenice vodile
na krov. U podnožju je iznad njih bila željezna prečka,
premda nije bilo jasno čemu služi.
- Možda i ona štiti od vatre - prokomentira Elk - ili je
tu, kako bi se spotakli oni koji u požaru posve ne izgore.
Popet ćemo se? Jim potvrdi glavom, a inspektor Elk
krene za njim, od od-morišta do odmorišta, do kata na
kojem je bio Ingov stan. Jim se bez riječi prebaci preko
ograde i oprezno balansirajući na uskom kamenom rubu
napipa i zgrabi okvir najbližeg prozora. Osoba s jakim
živcima lako je mogla napredovati od jednog prozora do
drugog, a opasnost je prijetila između njih, jer se tu Jim
morao osloniti na svoj osobiti osjećaj ravnoteže. Elk je
sa strepnjom gledao kako se njegov kolega, stisnut uza
zid, centimetar po centimetar približava cilju. Tim
opasnim putem detektiv je postrance prišao prozoru iza
kojega se čulo neumorno zujanje projektora.
Istog trenutka kad se dokopao cilja, Jimu je postalo
jasno da se uzalud trudio. Iza zastora na prozoru vidio je
mali, uključeni projektor i treperavo svjetlo, a i prilika
Arthura Ingla jasno se ocrtavala u odsjaju nevidljivog
ekrana. Upravljao je projektorom i gledao film, a
detektiv je odmah vidio da su Inglu potrebne usluge
brijača, jer mu je lice bilo prekriveno neurednim bijelim
maljama, a siva kosa bila mu je duga i raščupana.
 Ali kakav film je tako pažljivo gledao? Jim nakrene
glavu, ali na lijevoj strani prozora zastor je bio navučen
do samog okvira. Nije mu preostalo ništa drugo nego da
se vrati, pa se počeo tiho pomicati prema stepenicama.
Već je prešao pol puta, kad je doživio šok. Osjetio je
kako mu kameni oslonac popušta pod nogama, a onda se
rub odlomio i pao u dvorište. Jim pomisli da bi to mogao
biti samo truli komad, ali je dalje krenuo opreznije. Ako
se rub otkine pod njegovom težinom dok bude prolazio
između prozora, ništa ga neće spasiti od smrti, no nije
smio razmišljati o takvom završetku pustolovine.
Došavši do prozora koji je bio najbliže željeznim
stepenicama, upravo je oprezno pipao nogama, kad je,
bez upozorenja, pod njim puknuo uski rub. Jim je uspio
zgrabiti drveni prozorski okvir, a već je slijedećeg
trenutka visio, s nogama u zraku. Čuo je kako Elk
uzrujano šapće i vidio daje kolega prema njemu gurnuo
dršku kišobrana, no bila je predaleko pa je znao daje
neće moći dohvatiti.
Imao je samo još jednu nadu: skinuo je meki, pusteni
šešir, stavio u njega ruku i udario po staklu prozora. Od
udarca je gotovo izgubio ravnotežu, ali kad je počistio
komadiće razbijenog stakla, čvrsto se uhvatio za okvir
prozora i povukao se prema gore. I drugo staklo razbio
je na isti način, pružio ruku unutra, s naporom okrenuo
zasun, gurnuo okvir prozora koji se dizao okomito i
ubrzo se ubacio u sobu, gdje je zastao i osluhnuo.
Razbijanje stakla očito nije uznemirilo stanare, pa je to
javio uzrujanom Elku.
 - Ne znam čiji je stan - prošaptao je. - Naći ćemo se
ispred zgrade.
Na prstima je prešao sobu, pipajući našao prekidač i
okrenuo ga. Vidio je daje u maloj spavaćoj sobi, u koju
već odavno nije ušla spremačica, jer je po namještaju i
pokrivačima složenim u podnožju kreveta pao debeli
sloj prašine. Ipak, prostorija je bila lijepo namještena i to
u stilu koji se dobro slagao s uređenjem drugih dijelova
Inglova stana. Bivši robijaš očito još nije zašao u ovu
sobu.
Jim oprezno otvori vrata. Blagavaonica je bila
mračna, a iz spremišta je dopiralo neprestano zujanje
projektora.
Bi li zadovoljio znatiželju, izloživši se opasnosti da
ga Ingle otkrije? Možda bi se isplatilo. Dok je razmišljao
o tome, u blagovaonici je prodorno zazvonio telefon pa
se detektiv povuče i za sobom zatvori vrata. Čuo je
škljocaj, kad je Ingle upalio svjetlo.
- Halo! Da, Jackson... O, to ste vi! Nadam se da me
zovete iz govornice? Dobro! Da, sve je u redu... Da, čuo
sam ga, ali samo na radiju. Morat ću otići na sastanak.
Dobar je govornik? IJa! I ja sam! Na to da očarava
slušaoce... mogu se nasmijati! Menije dvije minute
klicalo četiri tisuće ljudi. Ne brinite... ne, hvala, imam
novca koliko mi je potrebno.
S treskom je spustio slušalicu, ugasio svjetlo i
zatvorio vrata spremišta.
Očarava slušaoce? Koga je to trebala očarati
slatkorječivost gospodina Arthura Ingla?
 Detektiv je počekao da projektor ponovno počne
zujati, a onda se na prstima otšuljao preko prostorije, u
predsoblje. Pao je u veliku napast da proviri i pogleda
filmsku projekciju, ali kad bi to učinio, Ingle bi ga
sigurno primijetio, a kao i svi detektivi, Jim se užasavao
optužbe za "policijsko proganjanje".
Upalio je baterijsku svjetiljku i osvijetlio stol kako bi
mogao pronaći kakav trag. Ugledao je debelu kuvertu s
natpisom kompanije Cunard. Nije bila otvorena, ali
mogao je pogoditi sadržaj. Gospodin Ingle je razmišljao
o posjeti Sjedinjenim Državama, ili možda Kanadi.
Zujanje projektora je prestalo. Brzo je izašao u
hodnik i za sobom tiho zatvorio vrata. Dok je silazio
stubištem, dizalo se penjalo na kat, pa Jim nikomu nije
morao objašnjavati čudnu činjenicu da je još tu. Strpljivi
Elk je, čekajući ga, skakutao kako bi se zagrijao
ispuhujući dimove zadnjih nekoliko centimetara cigare.
Srećom, Jimov klub bio je udaljen samo petnaestak
minuta hoda. Dok su išli kroz park, Elk upita: - Ušao si
u stan starog Ingla, je li?
- Valjda, ako ti se tako čini.
- U čijoj glumi uživa, gleda li Mary ili Douga?
Nerado priznajem, ali kino mije omiljeno mjesto za
spavanje. Ilije gledao obrazovne filmove?
- Što bih dao da doznam! - odgovori Jim i prenese
kolegi telefonski razgovor što gaje načuo.
- Nikako mi nije jasno je li Arthur "crveni" jer je
divljak, ili je divljak jer je "crveni" - mozgao je Elk. -On
je pomalo dili... kako se kaže... dilitanta -krivo je
izgovorio - eto, to je! Pravi "crveni" su brojni, ali mnogo
je onih koji su im se prikrpali, u nadi da će netko od
"drugova" razbiti prozor draguljarnice, a oni će uteći s
plijenom. Mnogi nisu ni svijesni da su "crveni". Uzmi
samo^čovjeka koji uzgaja pčele. Naprosto čeka da
dobre, kapitalističke pčele nagomilaju zalihe meda, a
onda im se okomi na bankovni račun...
Tako je filozofirao cijelim putem kroz park.
- Gotovo mije ponestalo pretpostavki - požali se Jim.
- A što ti misliš, Elk?
- Mislim na pivo - odgovori inspektor rastreseno dok
su se penjali stubištem kluba.
A putem do bara, kamo su se zaputili da popiju kavu,
primijetio je: - Čini se da se sprema za neki štos, kako bi
brzo došao do novaca. Ali, Gospode, nemoguće je
slijediti razmišljanja ljudi kao što je Ingle! K tome je i
glumac i zato je još hirovitiji. Najvjerojatnije će držati
predavanja na temu "Mojih pet godina u paklu". Svi oni
to rade.
Jim u nedoumici odmahne glavom.- Ne znam kako
da shvatim tu njegovu strast za filmom.
- Dekadentan je - odgovori Elk jednostavno. -
Kažem ti da sve te ptičice zastrane, ovako ili onako.
Nad njih se nadnio konobar.
- Pivo - naruči Elk usrdno.
Noć je bila vrlo hladna i unatoč tome što su brzo
hodali, Jim je bio sretan kad se našao u udobnom klubu.
Noćas se nije namjeravao vratiti u Scotland Yard, pa se
opraštao s Elkom na izlazu na Pali Mali, kad ga je vratar
kluba obavijestio da ima hitan telefonski poziv. Jim je
ušao u kabinu i začuo glas jednog od glavnih inspektora:
- Cijelu večer vas pokušavam naći. Jedan čuvar
parka smatra daje pronašao mjesto s kojeg su gospođu
Gibbins bacili u kanal.
- Recite mu da ću odmah doći - brzo će Jim, a onda
se vrati Elku i prenese mu poruku.
- Zar ti detektivi-amateri ne mogu nešto pronaći po
svjetlom Božjem danu? - tužio se Elk gorko. - Pol deset,
a hladno k'o vrag! Baš pravo vrijeme za njuškanje po
kanalima!
Ipak, navaljivao je da pođe s prijateljem. - Tebi bi
nešto moglo promaći - gunđao je, dok je taksi, u kojem
je vladao propuh, vozio na sjever. - Nemaš moje
sposobnosti zapažanja i zaključivanja. Uostalom, kladim
se da gubimo vrijeme. Pokazat će nam neku vodurinu i
reći da su je najvjerojatnije tu bacili.
- Kanal je zaleđen - nasmiješi se Jim. - Zapravo,
zaledio se dan nakon što je pronađen leš.
Elk nešto tiho promrmlja, ali Jim nije mogao
razabrati buni li se protiv ružnog vremena, ili lijenih
čuvara parkova.
Ispred ureda zoološkog vrta nije ih čekao čuvar nego
inspektor. Ono što je još poslijepodne otkrio čuvar je
prijavio tek kasno navečer. Inspektor uđe u taksi kako bi
im pokazao put, pa su se odvezli natrag, do mosta kojim
se, preko kanala, išlo do Avenue Roada. Tu dio ceste
Circla od kanala odvaja petnaestak metara širok pojas
trave i drveća. Taj travnati obrub ljeti se pretvara u
dječje igralište, a djeca se jako vole spuštati niz strmi
obronak do obale, premda je sam kanal od parka
odvojen ogradom od žicom povezanog kolja, pa se je
preko te prepreke nemoguće popeti. Na igralište se s
ceste ulazi kroz željezna vrata, nasuprot mosta, a ona se,
kako je inspektor objasnio, noću zaključavaju.
- Ponekad ih netko zaboravi zaključati - izjavio je - a
sjećam se da su me dan poslije nestanka te žene
obavijestili da su vrata ujutro našli otvorena.
Oprezno ih je poveo niz strminu, prema ogradi uz
obalu kanala. Zaputili su se grubom stazicom koja je
vodila uz obalu, a zemlja je bila posve smrznuta.
- Jedan je od čuvara danas poslijepodne pregledao
ogradu - nastavi inspektor - pa je opazio da je otrgnuta
od jednog potpornja. Poslije ju je netko opet ispravio i to
tako vješto da se oštećenje nije primijećivalo.
Došli su do tog mjesta, a kad je jako svjetlo obasjalo
ogradu, vidjeli su daje oštećenje veliko. Žica i kolac bili
su slomljeni, pa se ograda, kad ju je inspektor samo
malo gurnuo, tužno naherila prema kanalu. Stao je na
nju, pa je zaškripjela i polegla, tako da se lako moglo
prići obali.
- Čuvar je pomislio da su ogradu oštetili dječaci, ali
onda je ugledao šešir.
- Kakav šešir? - brzo upita Jim.
- Ostavio sam ga kako ga je čuvar pronašao, da ga
vidite.
- Prešavši snopom svjetla po žbunju, viši inspektor
osvijetli zgužvani smeđi predmet koji je zapeo između
dvije grane grma. Jim skine žalosni trag nasilja - smeđi,
pusteni šešir, koji je na vrhu bio isprljan i poderan, a
činilo se da je spao u borbi, pa je zbog jesenje boje
žbunja ostao neprimijećen.
- Ima još nešto - reče inspektor. - Vidite li? Najprije
sam upravo to potražio, ali vi ćete, gospodo, svakako
bolje od mene shvatiti važnost tog otkrića.
Pokazao im je otisak pete u smrznutom zemljištu, a
kraj njega još jedan, čudni, plosnati otisak stopala,
ispresijecan brojnim crtama.
- Netko je nosio cipele s gumenim džonom - zaključi
Elk, spuštajući se na koljena.- Ovdje je došlo do borbe.
Vidite daje peta iskrenuta ustranu, a...
73
- Stoje to? - javi se odjenom Jim.
Svjetiljkom je obasjao smrznutu baricu, ali Elk nije
vidio ništa osim sivobijele površine. Njegov prijatelj iz
džepa izvadi nožić i počne razbijati led, a sad je i Elku
bilo jasno daje Jimovu pozornost privukao komad
papira, ili točnije, kuverta utisnuta u blato. Kad je Jim
podigao smrznutu kuvertu, na njoj su ugledali otisak
potpetice koja ju je sabila u mokru zemlju. Jim lagano
ostruže led i blato, pa pročita dva reda. Prvi je bio u
gornjem lijevom kutu, debelo potcrtan:
Osobno uručiti. Hitno.
Čitljiv je bio samo jedan red adrese, no jasno se
vidjelo ime "Harlow".
Svoj nalaz odnijeli su u inspektorov ured, pa su
ispred vatre odmrznuli kuvertu. Ubrzo je papir omekšao
a s njega se dizala para. Jim otvori kuvertu i pažljivo
izvadi sadržaj.
Dragi gospodine Harloiv.
Bojim se da ću vas morati razočarati. Kažnjenih sam
na uvjetnoj slobodi, pa sam u takvom položaju da sebi
ne mogu dozvoliti ni najmanji rizik. Iskreno ću vam
priznati dapomišljam kako sve to može biti podvala koju
mi spremaju moji prijatelji policajci, pa smatram da bi
bilo, najblaže rečeno, glupo, kad bih poduzimao daljnje
korake, dok ne doznam što točno želite, ili barem dok ne
dobijem pismeni dokaz da ste me upravo vi nazvali.
Srdačan pozdrav, Arthurlngle.
Pogledali su se. - To je vrhunac svega - izjavi Elk.
- Kakvo je tvoje mišljenje, Carltone?
Jim je, s kuvertom u ruci, stajao leđima okrenut vatri
i mrštio se.
- Ne znam... Da pokušam... Već mi j e poznato da j e
Harlow zakazao sastanak s Inglom, koji je pristao, a
onda se predomislio i napisao to pismo. No Harlow ga
očito nije otvorio, štoviše, vjerojatno ga prije sastanka
nije ni primio, jer, koliko znam, a prehlada je dokaz da
sam pomno istraživao, ta dva momka sreli su se ispred
vježbališta konjičke straže, a onda su se skoro cijeli
74
sat vozikali po parku. Ali pretpostavimo da Harlow
ima udjela u smrti te nesretne žene... a tko zna zašto ju je
ubio!... Bi li nosio sobom neotvoreno pismo i ostavio ga
da ga pronađe prvi policajac koji njuška unaokolo?
 Spustio se na stolicu i stavio glavu među ruke. -
Sinulo mi je! - uzviknuo je ubrzo, a oči su mu zasjale od
uzbuđenja.- Znam barem dio, ako ne i cijelu priču...
Jadna gospođa Gibbins bila je jako zaljubljena u
Williama Smitha, željezničkog radnika.
Elk je zurio u njega. - Govoriš budalaštine -
prokomentirao je.
75
11.
Aileen Rivers pokušala je posjetiti svog ujaka.
Nazvala gaje i upitala može li doći do njega.
- Zašto? - glasilo je nepomirljivo pitanje.
Djevojka bi sastanak mogla zatražiti samo iz nekog
vrlo hitnog razloga, pa mu je to smjesta dala na znanje.
- Poslali su mi veliki račun za preuređenje tvog
stana. Sjećaš se da si htio da se to obavi, ujače Ingle.
Dekorateri smatraju da sam ja poslodavac...
- Pošalji mi račun, platit ću ga - prekinuo ju je.
- Nisam sigurna da su sve stavke točne... - počela je,
ali ju je i sad prekinuo: - Nije važno. Pošalji račun i
platit ću ga. Doviđenja.
Uz mali smiješak spustila je slušalicu, jer se
oslobodila dužnosti da zakazuje novi sastanak.
Aileen Rivers je povremeno osjećala veliku
zahvalnost zbog činjenice da joj u žilama ne teče ni kap
krvi gospodina Ingla. Oženio se sestričnom njezine
majke, a rodbinska veza postojala je samo na papiru, kao
što je to posebno naglasila Jimu Carltonu kad ju je te
večeri posjetio. A njegovom se dolasku vrlo obradovala,
premda je jasno izjavio da ga nije dovelo isključivo
zadovoljstvo što će je ponovno vidjeti.
Morao se raspitati o gospođi Gibbins, no djevojka je
smatrala da su njegova pitanja pomalo nesuvisla. Činilo
se da ga posebno zanimaju obavijesti o naravi
preminule, o tome kako je obavljala svoj posao te je li se
rado prihvaćala zadataka koji obično ne spadaju u
dužnost čistačice. Aileen je na svako pitanje odgovorila
iscrpno i točno, a kad je završio, rekla je:
- Neću pitati zašto vas sve to zanima, jer vjerojatno
imate vrlo jak razlog. Ali mislila sam daje istraga
okončana.
Odmahnuo je glavom. - Nijedna istraga o ubojstvu
nije okončana dok ne otkriju i ne objese ubojicu - rekao
je jednostavno, a Aileen je zadrhtala.
- Dakle, riječ je o ubojstvu.
76
- Mislim da jest, ali Elk se ne slaže. Čak su se i
mišljenja liječnika na sudu razilazila. Postoji daleka
mogućnost daje doživjela nesretan slučaj. - Onda je
blago upitao: - A kako je vaš pažljivi susjed?
- O, gospodin Brown? - nasmiješila se. - Ne znam
što se dogodilo, ali otkako sam s vama razgovarala,
jedva ga i viđam. Da, još stanuje u zgradi. Razočarala se
što je ostao tako kratko, premda je to zapravo ne bi
trebalo smetati, jer gosodin Stebbing je pripremao
godišnji obračun, pa je iz ureda donijela toliko
materijala da bi mogla raditi do ponoći. Ipak ju je
obuzela tuga što se tako brzo oprostio. Premda nije bila
raspoložena za rad, za stolom je sjedila do jedan, a onda
je spustila pero, otvorila prozor, nagnula se van i prije
odlaska na počinak, neko vrijeme udisala svjež zrak.
Nebo je bilo vedro, osjećao se mraz, nije bilo ni traga
magle, koju su najavile večernje novine, a ulica Coram
bila je neobično tiha i djelovala je umirujuće. Bila je to
jedna od mirnih noći u Londonu, a tišinu je narušavala
samo udaljena buka kotača, jer su cestom Theobald
prolazili automobili i taksiji. Pogledala je uz i niz ulicu,
a opustjeli pločnik kao daje pozivao. Kako je predugo
sjedila u istom položaju, ukočila se i osjećala se
skvrčena, pa je zaključila da bi bilo ne samo poželjno,
nego i nužno da petnaestak minuta prošeće. Navukla je
kaput, stavila šešir i tiho se, da ne uznemiri druge
stanare, spustila niza stepenice.
Na prvom odmorištu doživjela je iznenađenje. Vrata
stana njezinog pažljivog susjeda zjapila su širom
otvorena, a došavši do njih vidjela je mladića u
naslonjaču, glave sneno spuštene. Među zubima je imao
lulu, a ruke je neprivlačno sklopio na trbuhu. Nije prošla
dovoljno tiho, pa se trgnuo i uspravio se u naslonjaču.
- Hej! - zagraktaoje, budeći se. - Izlazite li? Njegova
ju je bezobraština zapanjila.
- I ja sam namjeravao prošetati - obavijestio ju je,
nespretno ustajući. - Ne vježbam dovoljno.
- Htjela sam poslati pismo i to je sve - odgovorila je,
osjetivši se poniženom, jer se, dok ju je pažljivo gledao,
morala pretvarati da spušta nepostojeće pismo u listovnu
uložnicu stoje bila ondje.
 Brzo je prošla kraj mladića koji je stajao na vratima,
otpuhujući velike oblake dima iz lule i gotovo je
potrčala stubištem, ljuta stoje dopustila daje omete takva
sitnica.
77
Za vrijeme doručka od njega nije bilo ni traga, ali
dok se penjala stepenicama ureda, slučajno se osvrnula i
razdraženo primijetila da mladić besposlici na kraju trga,
a očito ga zanima samo arhitekura lijepe stare palače
koja je oblikovala ugao tog bloka, a koja je bila
sagrađena u stilu kraljice Anne.
No kao da je bilo suđeno da taj dan bude
emocionalno vrlo naporan za Aileen Rivers. Upravo je
sređivala stol, spremajući se da ode kući, kad je
pozvonio gospodin Stebbings. Ušla je s olovkom i
bilježnicom.
- Ne, ne pismo. Imam neobičnu molbu - reče
odvjetnik, gledajući nekamo iza nje. - Vrlo neobičnu, a
ipak posve prirodnu. Sekretarica mog prijašnjeg
klijenta... prehladila je grlo, ili tako nešto. Biste li poslije
večere otišli k njemu da vam izdiktira nekoliko pisama.
- O, naravno, gospodine Stebbings - odgovorila je,
iznenađena što se njezin šef toliko ispričava.
- Sad nije moj klijent, kao što sam vam, mislim,
rekao - nastavi valjani gospodin Stebbings, kao da se
obraća lusteru.
- A nisam siguran ni da bih ga želio za klijenta.
Samo...
 - Gospodin Harlow? - dahnula je, a on ju je
pogledao, spustivši oči.
- Da, gospodin Harlow, Park Lane broj 904. Smeta
vam? Odmahnula je glaovm. - Ne. - Poslije kratke borbe
sa
sobom, pristala je. - Da, svakako ću otići. U koliko
sati?
- Predložio je u devet. Odgovorio sam da je to
prilično kasno, ali objasnio je da je s nekim dogovorio
da se sastanu na večeri. Jako mu je stalo - doda
Stebbings, ponovno pogledavši u strop - da sve bude što
diskretnije.
- A što to? - upitala je začuđeno.
- Ne znam. - Odvjetnik je ponekad bio beznadno
neodređen. - Nekako mislim daje tajnovit zbog sadržaja
pisma, ili, s druge strane, ne želi da itko dozna da šalje
važno pismo zbog kojega bi morao zatražiti posebne
usluge stenografkinje. Naravno, rekao sam mu da se
može pouzdati u vašu diskreciju... Hvala, to bi bilo sve.
U svoj mali ured vratila se s neugodnim osjećajem da
se obvezala da će jedan sat provesti nasamo s čovjekom
koji je, prilikom zadnjeg susreta, u njoj pobudio strah.
Pitala se bi li sve, ispričala Jimu Carltonu, no onda joj se
pomisao da ga obavještava o svim sitnim događajima,
svim odlascima i dolascima, učinila
78
apsurdnom. Znala je da Jim ne voli Harlowa, pa čak
sumnja da je bogataš umiješan u nedavni napad na Long
Acreu, a djevojka nikako nije htjela pothranjivati takve
predrasude. Ponekad je vjerolomno pomišljala da Jim
pomalo naginje senzacionalis-tičkim gledištima.
Zato mu nije poslala poruku, a u devet sati pozvonila
je na vratima kuće gospodina Harlowa.
Magnata nije vidjela još otkako je došao u stan
njezinog ujaka. Jednom se automobilom provezao mimo
nje i Jima, ali samo gaje detektiv prepoznao.
Znatiželjno se pitala hoće li ponovno steći dojam
moći koja j'e iz Harlowa zračila prilikom one večernje
posjete, hoće li joj srce i sad jače zakucati pod sličnim
naletom straha, ili će se, kad se ponovno pojavi pred
njom, magnat smanjiti do pravih razmjera, pa će se
naprosto doimati kao ekscentrik.
Nije očekivala da će joj osobno otvoriti. Na sebi je
imao crni frak, a široki, dugi skutovi pomalo su
podsjećali na svećeničku odoru. Posebno je primijetila
kako je odjeven: imao je veliki, bijeli ovratnik, kravatu
od teške, crne svile koja se doimala uštirkanom i prsluk
s dva reda dugmadi, preko kojega se u polukrugu
protezao debeli zlatni lanac džepnog sata. Harlow je
posjedovao dostojanstvenu osobitost glavnog sluge
nekog vojvode, a kao daje bio na isti način nesvjestan
svoje otmjenosti. Ali kamo je nestao njezin prijašnji
strah?...
Nije ni primijetila daje polako odmahnula glavom.
Njegova je osobnost bila vrlo jaka, dominantna,
despotska, držao se dostojanstveno i samosvijesno, no
ipak joj više nije bio nalik na božanstvo. Gotovo se
razočarala. Pa ipak, daje ugledala onakvog Harlowa
kakvog je zamišljala, možda mu se ne bi usudila ući u
kuću.
- Kako ljubazno od vas! - uzviknuo je, pomažući joj,
dok je nespretno skidala teški kaput. - Ai Stebbings je
vrlo ljubazan! Moja tajnica je oboljela od gripe, a nikako
ne volim unajmljivati ljude iz raznih agencija.
Otvorio je knjižnicu, ušao i počekao, držeći rub vrata.
Zakoraknuvši unutra, poskliznula se na sjajno
uglačanom podu i pala bi da je domaćin nije uhvatio,
neočekivano jakim stiskom. Nastojeći se pribrati, stala
mu je sučelice, a u njegovim očima ugledala je nešto
nalik na užasnutost, no samo na trenutak, jer se
odbljesak brzo pojavio i nestao.
79
- Pod je grozan - rekao je uznemireno. - Već su
trebali stići ljudi iz "Herransa" da postave sag.
Počela se nesuvislo ispričavati zbog svoje
nespretnosti, ali ju je prekinuo.
- Ne, ne, ako niste naviknuti da posebno pazite kad
hodate po tom podu...
Ozbiljno se zabrinuo, ali se, na sebi svojstven način,
brzo pribrao. - Moram napisati važno pismo, izuzetno
značajno. A strašno sam loš pisac! Diktiranje je okrutna
navika, jer onaj tko diktira postaje rob tipkačice!
Držanje mu se moglo opisati kao srdačno i
neusiljeno. Aileen je dobila dojam da se njezin domaćin
uopće ne trudi da zabljesne gošću, no promakli su joj
sladunjavao smijuljenje i spoj ulagivanja i nadutosti,
kojim srednjovječni poslovni čovjek na- stoji ostaviti
dojam na novu, privlačnu stenografkinju. Istodobno je
bio i osoran, ali i uljudan. Imala je osjećaj daje stavlja na
mjesto - no vrlo precizno - na onu stepenicu gdje je i
pripadala, ni više, a niti niže.
- Imate knjigu? Dobro! Hoćete li sjesti za moj stol?
Jedan sam od onih koji šeću unaokolo dok diktiraju.
Udobno ste se smjestili? A sada...
Pažljivo je, slovo po slovo, naveo ime i adresu.
Pismo je bilo upućeno pukovniku Harrvju Mavburghu,
Wall Street, broj 9003.
Dragi moj Harry, počeo je, a dalje je diktat tekao
glatko. Dikcija mu je bila pomalo spora, ali jasna.
Nijednom mu nije nedostajala riječ, niti se gubio u
prašumi naknadno umetnutih misli. Pri kraju pisma,
izdiktirao je:
... europska situacija ostaje stabilna, a svi su izgledi
da će, u slijedećih nekoliko mjeseci, trgovina oživjeti.
Barem ja nikad neću povjerovati da će tako nevažna
stvar kao stoje bonska afera prouzročiti i najmanje
zadjevice između nas i Francuza,
Sad se sjetila da je čitala o tom incidentu, svađi
između dočasnika u francuskoj vojsci i nabusitog
britanskog pukovnika, koji je došao u Bonn.
80
Događaj je bio tako nevažan da su, u Donjem domu,
podrugljivo ismijali ljubopitljivog poslanika koji je
postavio pitanje o tome. Bilo je čudno stoje čovjek
Harlowa ugleda smatrao vrijednim uopće spomenuti taj
incident.
 Zastao je, štipajući se za bradu i zamišljeno zureći u
nju. Pogledala je njegove blijede oči i odjednom
primijetila da mu se držanje nekako neuhvatljivo
promijenilo.
Blijede oči kao da su bile dublje usađene, činilo se da
su se uvukle, ostavljajući dva nabora koja su kvarila
besprijekorno glatku put. No možda se prevarila, jer
neometano ga je proučavala pa je vidjela pojedinosti
koje su joj promakle kad se s njim, zapanjena, susrela u
stambenom bloku Fotheringav.
- Da - rekao je polako, kao da sam sebi odgovara na
pitanje. - Mislim da to mogu reći. Hoćete li mi pročitati
što ste napisali?
Pročitala je zabilješke, a kad je završila, nasmiješio
se i tiho je pohvalio:
- Sjajno. Zavidim gospodinu Stebbingsu na tako
djelotvornoj mladoj dami.
Otišao je do stolića, podigao pisaći stroj i odnio ga do
stola.
- Papir i indigo naći ćete u najgornjoj ladici, desno -
uputio ju je. - Hoćete li me počekati kad završite s
pisanjem? Neću biti odsutan duže od dvadeset minuta.
U nekoliko minuta poslije njegova odlaska prepisala
je pismo u dvije kopije. Morala je razmisliti o nekim
stvarima, pa je sjela, sklopivši ruke u krilu i prešla
pogledom po prostoriji.
Bogataški sjaj gospodina Harlowa neupadljivo se
ogledao u uređenju sobe. Namještaj, pa čak i police za
knjige koje su prekrivale zidove, bili su izrađeni u stilu
Carstva. Sve je prožimao osjećaj bogatstva, a ipak, ništa
se nije moglo nazvati odviše kićenim, usprkos zlatnim i
kristalnim svjećnjacima, raskošnim, debelim sagovima i
svilenom damastu.
Pogled joj je odlutao do kamina u kojem se gasila
crvena žeravica. Na bijelim ciglama obloženom
ognjištu, pred vatrom je ležao mali svitak papira, a
usljed vrućine, rastvorio se u zgužvanu loptu. Vidjela je
daje nešto nažvrljano olovkom.
"Marling."
81
Pažljivo je pročitala riječ jer joj se isprva učinilo da
piše "Martin". Njezin slijedeći postupak ju je i samu
šokirao kad se pokrenula, jer sagnula se, podigla papir,
izravnala ga i brzo pročitala, kao da mora zadovoljiti
znatiželju prije nego što se njezin osjećaj pristojnosti
pobuni i zaustavi je.
Doista moram zatražiti pribor za pisanje. Molim da
mi to ostavite. Kako mogu pripremiti ljetopis? Marling.
Na vratima se okrenula kvaka, pa djevojka brzo
gurne zgužvani papir u torbicu, koja je stajala otvorena
na stolu i zatvori je trenutak prije nego stoje u sobu ušla
gospoža Edwins, kamenog lica.
Velike, mršave ruke sklopila je pred sobom i prišla
stolu za kojim je sjedila djevojka, a više je zračila
podcjenjivanjem, nego što gaje glasno izrazila.
- Dakle, vi ste ta mlada žena - ustvrdila je.
- Ja sam ta mlada žena - nasmiješi se Aileen, koja je
imala obzira prema starosti.
 Domaćica ju je tiho i pažljivo gledala, pa je djevojci
postalo pomalo neugodno. - Vi ste pisarica?
- Tipkačica, da. Tajnica sam gospodina Stebbingsa.
- Stebbings! - uzvikne gospođa Edwins neočikivano
oštro i glasno. Odjenom joj se izraz lica čudno
promijenio. Tako se zapanjila daje otvorila i oči i tanka
usta. - Stebbings? Odvjetnik? On vas je poslao ovamo?
Djevojka je na trenutak bila odviše preneražena da bi
odgovorila, no onda je rekla: - Da... Gospodin Harlow je
zamolio da dođem jer mu je tajnica oboljela...
- O, dakle, to je! - uzvikne starica s vidljivim
olakšanjem. Djevojka se odjednom sjetila da je to
zacijelo gospođa Ed-
wins, ona L. Edwins koju je pokojna Mercy Harlow
spomenula u oporuci. Možda je uznemirena žena osjetila
što njezina sugovornica misli, jer se brzo predstavila:
- Ja sam gospođa Lucy Edwins, kućepaziteljica
gospodina Harlowa.
Aileen promrmlja uobičajenu uljudnu frazu, pitajući
se što slijedi. No očito nije slijedilo ništa, jer se žena
brzo osvrnula po sobi, a onda je dostojanstveno izašla, s
rukama još sklopljenim
82
pred sobom. Djevojka osjeti kajanje, pa sama sebi
uputi prijekor. Njezina je ogorčenost bila razumljiva jer
je pomislila daje znatiželjna pomoćnica u kuhinji, koja
čita pisma svoje gazdarice i gura nos u tajne zaključanih
ladica, pravi primjer doličnosti, u usporedbi s osobom
koja umišlja daje dama a pretražuje korpu za otpatke
svog privremenog poslodavca. Htjela je baciti papir u
vatru, ali je, dakako, smjesta pronašla opravdanje za svoj
postupak, pa je u svoju obranu odlučno zaključila da
papir mora predati Jimu Carltonu jer se mutno prisjećala
imena "Marling". Poslije desetak minuta u sobu polako
uđe Harlow. Uz škljo-caj je za sobom zatvorio vrata i
zaustavio se pred njom, na istom mjestu gdje je stajala i
gospođa Edwins kad ju je hladno proučavala.
- Dolazila je moja domaćica, je li?
- Da. - Pitala se kakav će biti nastavak.
- Moja je domaćica - počeo je polako - najneurav-
noteženija ženska osoba koju sam ikad upoznao! K tome
je i najnepovjerljivija žena za koju uopće znam, a i
najdosadnija koju ću, vjerojatno, ikad upoznati. - Nije
skidao pogled s njezinog lica. - Zanima me znate li zašto
sam vas pozvao?
Od tog se pitanja malo trgnula.
- Nemojte odgovoriti da ste došli napisati pismo! -
nasmiješio se. - Zapravo nisam namjeravao pisati
nikakvo pismo! Bio je to samo izgovor da ovamo dođete
sami, na kratak razgovor. A vrlo mije drago što niste
problijedjeli i niste se vidljivo uzrujali. Da sam
primijetio nešto takvo, otvorio bih vam vrata i uljudno
vam poželio laku noć.
Počekao je da djevojka odgovori.
- Baš ne razumijem što hoćete, gospodine Harlow.
- Doista? Bojao sam se da ćete... krivo razumjeti!
Koračao je gore-dolje knjižnicom, s rukama pod
skotovima
 fraka, a glavu je podigao, pa se činilo da ga jako
zanima vijenac na stropu.
- Želio bih čuti vaše mišljenje, gledište, a ne mogu ga
dobiti od bilo koje obične osobe. Vi niste obični. Niste
ni izuzetno nadareni, oprostite na iskrenosti. Žena ste i
to možda zaljubljena, a možda i ne, ne znam, ali ste
normalno biće. Ne želite nikome služiti.
Naglo je zastao i pogledao je, pokazujući prema
vratima.
- Zaključana su - obavjestio ju je.
83
- U kući osim mene i domaćice nema nikoga.
Telefon, vama nadesno, isključenje. Vrlo mi se sviđate!
Ponovno je zastao i s odobravanjem kimnuo.
- Malo ste pocrvenjeli, a to je znak da ste se naljutili.
Ne tresete se, no to može doći poslije. Hoćete li biti tako
dobri da pozvonite, a zvono je... da, upravo tu.
Automatski ga je poslušala, a vrata su se gotovo
smjesta otvorila i ušao je visoki sluga.
- Počekajte u blagovaonici za poslugu dok mlada
dama ne ode, Thomase. Imam pismo koje bi trebalo
odnijeti na poštu.
Sluga se pokloni i izađe, a Harlow se ponovno
nasmiješi.
- To pobija moje izjave da su vrata zaključana i da
smo sami u kući. Sad već mislim da vas poznajem, a
prije nisam bio siguran. I naravno, ne sviđate mi se baš
toliko, nego ste mi simpatični. Ako osjećate želju da
nazovete Carltona, telefon je uključen.
 - Hoćete li mi, molim, objasniti što sve to znači? -
zatražila je tiho.
Sad je stajao kraj stola i prstima skoro nečujno
bubnjao po površini. - Znači da vas već poznajem -
glasio je odgovor - pa s vama mogu posve otvoreno
porazgovarati. Biste li se, uz veliku novčanu naknadu,
udali za čovjeka koji me vrlo zanima?
Odmahnula je glavom, a čini se da sugovornik čak i
njezino odbijanje smatra povoljnim znakom.
- Sjajno! Niste mi odgovorili da vas vrijeđam, ili da
se ne biste mogli udati radi novca, nema klišea iz
romana i filmova! Razočarali biste me da ste tako što
rekli.
Aileen je odjednom uvidjela nešto zbog čega je
posumnjala u svoj zdrav razum. Taj čovjek joj se sviđao,
vjerovala je da je iskren. Možda se bavio nepoštenim
poslovima, no u to se područje nije razumjela, a u manje
tajanstvenoj oblasti međuljudskih odnosa bio je posve u
redu. S njim se, začudo, osjećala sigurnom, pa se čak i
pomalo zabrinula, kao osoba koja je prisiljena
promijeniti ukorijenjene nazore jer je uvidjela da su joj
dosadašnji način razmišljanja nametale predrasude.
Lice mu je bilo čulno, a Jim joj je rekao da tako plave
oči obično imaju veliki generali, ili poznati ubojice.
Njezin se istančani ukus bunio protiv debelih usnica i
mesnatog nosa, pa
84
ipak, čvrsto je stajala na zemlji, među ljudima, pa
nije tražila natčovjeka, niti heroja. Smatrala je da nitko
nije ni posve dobar, a niti posve loš, osim u
neuvjerljivim kazališnim komadima.
- Pitam se, bih li mogao pogoditi o čemu
razmišljate? Obuzelo ju je nepovjerenje, je joj se činilo
da Harlow, na neki
tajanstveni način, može čitati misli.
- U sebi ste rekli: "Zanima me je li doista tako veliki
nitkov, kako tvrde Carlton i drugi?" A kako ćete me
proniknuti? To je vrlo teško, ne zato što bih bio veličina,
nego je područje na kojem djelujem ogromno.
Gospođice Rivers, nadao sam se da niste zaljubljeni.
- Mislim da nisam - odgovorila je.
- Što znači da jeste. Htio sam da se udate za osobu
prema kojoj osjećam veliku naklonost, a ima
najugodniju narav na svijetu. To je nešto što sam stvorio
iz pometnje, kaosa, sjajnog svjetla i tajanstvenih
zvukova. Govorim kao božanstvo, no istina je. Već
godinama tražim prikladnu ženu. - Nagnuo se preko
stola i upitao, tiše: - Da vam nešto povjerim?
Premda to ničim nije pokazala, vidio je daje zanima.
- Da ste odgovorili potvrdno, moj bi posao bio
završen. Sebično je od mene, ali zadovoljan sam što
niste rekli "da". Da ste to učinili, sve bi se stropoštalo u
prašinu, sav sjaj Veličanstvenog Harlowa! U prašinu i
sjećanje na promašaj!
Na trenutak je pomislila da je pijan i da joj je to
dosad promaklo. No bio je posve trijezan i očito vrlo
lucidan.
 - Čudno, je li? Sviđate mi se. I Carlton mi je
simpatičan. Bezobziran je, ali dobar. Čeka vas pred
kućom, zajedno s vašim susjedom, gospodinom
Brownom, koji vas je slijedio dovde.
Dahnula je od zaprepaštenja.
- I on je detektiv. Carlton se boji za vas, sumnja da
sam skovao zastrašujuće planove. - Melodično se
nasmijao. - Možda ću jednom biti u prilici da vam
pomognem. Rado bih vam dao milijun, da vidim što
biste učinili s novcem.
Ispružio je ruku, a djevojka je prihvatila bez
oklijevanja. -Niste mi rekli za koga bih se trebala udati?
- Za čovjeka sa zlatnom bradom! - nasmijao se. -
Oprostite mi na maloj šali!
Unezvjereno je izašla iz kuće, a na stubištu je naglo
zastala i zapanjeno uzviknula. Na pločniku je stajao Jim
Carlton, a s njim je doista bio djevojčin susjed, gospodin
Brown.
85
Harlow je počekao da njegova gošća za sobom
zatvori vrata i upravo je ulazio u dizalo kad se iz smjera
blagovaonice za poslugu jpojavila domaćica žućkastog
lica.
- Stoje htjela ta djevojka? - zanimalo ju je.
- Slobodu djelovanja - glasio je odgovor.
- Ne razumijem ni pol takvog govora - požalila se. -
Ne bih se začudila daje špijun.
- Tebe ništa ne bi začudilo, draga moja - primijetio
je, s rukom na rešetki dizala.
 - A meni se, naprotiv, vrlo sviđa. - Pomirio se s tim
da će morati porazgovarati. - Pitao sam je hoće li se
udati.
- Za tebe? - gotovo je zavrištala.
- Ne. - Trzajem glave pokazao je prema stropu i
prekinuo njezin žučni komentar. - Nisam lud, nego vrlo
oštrouman. Mogu se suočiti s istinom, a to je
najoštroumnije što itko može učiniti. Idem posjetiti
Saula Marlinga.
Njezin prodorni glas dopirao je čak i za dizalom. -
Fantastična besmislica!... Gubitak vremena!
Za sobom je zatvorio vrata Marlingova stana i s
uzdahom olakšanja utonuo u naslonjač. Čovjek s
bradom se osvrne. Lice mu je bilo zaklonjeno šiltom, a
rukom je podbočio bradu.
- Danas ju je zgrabilo - primijetio je, mudro
kimajući. - Bila je vrlo gruba kad sam se požalio na ribu.
- Dovraga s njezinom grubošću! - Harlow se uspravi
u naslonjaču kao da će ustati, ali se predomislio. -
Morate dobiti sve što želite, dragi Saule, inače ću
napraviti strku! Što čitate?
Marling okrene knjigu, kako bi se prisjetio naslova.
- "Tumačenje snova" - odgovrio je.
- Freud! Bacite to u košaru za otpatke! - prijezirno će
Harlow.
- Ne razumijem baš dobro - prizna njegov
sugovornik.
- Čovjek koji može tumačiti snove drugih, može
protumačiti i njihove misli - pouči ga bogataš. - Sanjao
sam o vama, Marling. Sanjao sam i ženu za vas, ali nije
hijela ni čuti za tu vezu.
- Ženu! - preneraženo će Marling, tako se uzrujavši
da su mu ruke drhtale. - Ne treba mi žena, to znate!
Harlow zapali cigaru. - Da, a znam i to da ni ona ne
želi muža. Snovi, ha? - Nasmijao se kao za sebe, a
sugorovnik ga je znatiželjno gledao.
86
- Sanjate li ikada? - upitao je gotovo patetično plaho.
- Ja? Gospode, pa da! Sanjam o šalama.
Marling nije razumio odgovor. Taj je snažni čovjek i
prije govorio o "šalama", a kad ih je do u tančine
razradio, nisu zabavljale nikoga, osim samog gospodina
Harlowa.
Neobično je obilježje engleskog kriminalca da neki
svoj mračni pothvat (ili pothvate) nikad ne opisuje
razmetljivim riječima. Sve vrste zločina, a osobito one
izvršene protiv neke osobe, naziva "šalom". Čovjek koji
opljačka blagajnika, "našalio se s njim", varalica se
"šali" sa žrtvom, a krađa u nekom skladištu opisuje se na
isti način.
Stratford Harlow je nekad čuo da netko upotrebljava
taj izraz i nikad ga nije zaboravio. Ta šatrovačka riječ
odgvarala je njegovom shvaćanju vlastitih pothvata -
dobra šala kod njega bi pobudila isti osjećaj.
Jednom je pisao velikom proizvođaču gume i
ponudio otkup svih zaliha po cijeni koja je uključivala
znatan profit za onoga tko prodaje. Tvrtka i njezine
podružnice namirisale su hitnu kupnju pa je cijena gume
umjetnim putem narasla. Čekao je tri mjeseca i kupovao
svugdje, ali od ujedinjenih poduzeća, a jedne su noći
njihove zalihe rasvijetlile nebo nad Mersevem.
To je doista bila uspjela šala! Harlow se danima
smijuljio i to ne samo zato stoje zgrnuo ogromno
bogatstvo, nego je morala biti riječ o šali, ili novac ne bi
imao nikakvu vrijednost.
- Ne sviđaju mi se vaše šale - izjavi Marling
ozbiljno.
- Onda vam ih ne bih trebao pričati - reče Harlow,
suzdržavajući se da ne zjevne - ali pred vama nemam
tajni, Saule. A šale rado ispitujem u svjetlu vašeg
besprijekornog poštenja. Kad biste se smijali slatko kao
ja, strašno bih se zabrinuo. Dođite da prošetamo po
terasi na krovu, pa ću vam ispričati najbolju šalu.
Počinje s večerom priređenom u ovoj kući, a završava s
nekim tko će zaraditi dvadeset milijuna i zauvijek sretno
živjeti.
87
*#*
Tek poslije uočljivog nećkanja, Aileen je pokazala
papir što ga je pronašla u kaminu knjižnice gospodina
Harlowa. Bila je tužno svijesna činjenice da ju je taj
krupni čovjek postavio na mjesto kamo je i pripadala, ali
ona nije ondje ostala, nego se spustila u porazne dubine
nepristojnosti. Harlow možda i jest sve ono što o njemu
misli Jim, ali, na svoj način, posjeduje određenu
veličinu.
 Kad je to zaključila, osjetila je daje vrijeme da svom
pratiocu preda papir.
- Neću se opravdavati - rekla je. - Učinila sam nešto
grozno, a neću reći ni da sam pritom mislila na vas. Na
to me je navela samo vulgarna znatiželja.
Zastali su pod uličnom svjetiljkom, a Jim raširi papir
i pročita poruku. - Marling! - uzviknuo je. - Gospode!
- Sto vam je? - Zapanjio ju je učinak našvrljanih
riječi na detektiva. Vrlo pažljivo presavio je papir i
stavio ga u džep.
- Marling, Ingle, gospođa Gibbins - nabrojao je na
svoj uobičajeni šaljivi način. - Sastavite mi djeliće te
slagalice i ako ste u stanju, zahtjev tog gospodina
Marlinga da mu ostave pribor za pisanje, povežite s
vašim ozloglašenim ujakom koji je žarko zavolio film,
uklopite djelić koji predstavlja gospođu Gibbins i
njezinog voljenog Williama Smitha, objasnite određeno
pismo, koje nije nikad otposlano, niti je stiglo na
odredište, a ipak je pronađeno u smrznutoj barici... skoro
sam rekao "slagalici"... pa od svega toga sastavite
razumljivu sliku.
- O čemu to, zaboga, pričate? - upitala je, ne
shvaćajući. Odmahnuo je glavom. - Ne znate? Ne zna ni
Elk. Nisam
siguran daje i meni samom jasno, ali želio bih da su
slijedećih desetak dana već za nama.
88
12.
 Aileen je bila ljuta a da ni sama ne bi mogla objasniti
zašto. - Shvaćate li da ste strahovito tajanstveni? -
upitala je, gotovo osorno. - Uvijek sam smatrala da su
tajanstveni detektivi opsjena koju su stvorili
senzacionalistički pisci.
- Sve misterije su opsjena - odgovorio je razmetljivo.
Došli su do ulice Oxford.
- Jeste li kad bili u Donjem domu? - upitao je
odjednom. Zanijekala je glavom. - Nisam.
- Onda dođite. Vidjet ćete prizore zabavnije od
filmskih, ali čut ćete malo toga što nije bolje rečeno
drugdje.
Dom je zasjedao, ali djevojka je samo površno pratila
razvoj događaja, jer je pripadala većini građana koji se
iz godine u godinu sve više udaljuju od politike i ne
mare za njezine zavrzlame. Za razliku od nje, Jim je bio
izuzetno dobro obaviješten o političkim prilikama, pa joj
je, na tu temu, održao kratko predavanje, rekavši da
prijašnji tvrdi, hitri duh stranke sve više posustaje, a
birači su postali tako promjenljivi da njima više ne može
upravljati nikakva politička mašinerija. Neočekivani
rezultati nedavnih naknadnih izbora potvrđuju tu, za
stranačke vođe, vrlo neugodnu činjenicu. Aileen je
doznala i to da je sadašnja vlada pri kraju snaga, usprkos
većinskoj pobjedi. U Kabinetu je došlo do razdora, a
buntovničke struje potkopavale su vladajuću stranku.
Djevojku to nije baš jako zanimalo. Ali ulaz u Donji
dom bio je vrlo dojmljiv. Veličanstvene zgrade, široko
stubište, predvorje puno užurbanih prilika, čiji su koraci
i glasovi odjekivali, te zagonetna događanja iza
zaključanih vrata najednom kraju - sve to je u djevojci
pobudilo zanimanje kakvo još nije osjetila.
Jim je nestao i vratio se s ulaznicom. Popeli su se
stubištem i ušli na jednu od galerija.
Aileen se isprva razočarala. Prostorija je bila mnogo
manja nego što je očekivala, a govorio je neki blijedi,
ćelavi čovjek, koji se polako njihao i jednoličnim,
otužnim glasom razglabao o tome daje vlada propustila
učiniti ovo i ono za Kanal Basingstoke. U
89
Domu je bilo samo nekoliko zastupnika, a uglavnom
su razgovarali, ili slušali jedni druge, očito ni ne
primjećujući govornika. Na prednjoj klupi sjedila su tri
postarija gospodina i vijećali, primaknuvši glave. Činilo
se da samo predsjedavajući, na stolici s baldahinom,
pažljivo sluša zastupničko izlaganje.
No dok je gledala, prostorija se počela popunjavati.
Slijevala se beskrajna povorka ljudi, koji su zauzimali
mjesta na klupama, a u prolazu su se saginjali kako bi
izmijenili nekoliko riječi s već pristiglima. Govornik je
još naklapao, a onda Jim djevojci stisne ruku i kimne.
Iza stolice predsjedavajućeg pojavio se čovjek kojega
je smjesta prepoznala. Bio je to sir Joseph Lavton,
ministar vanjskih poslova, odjeven u večernje odijelo, a
umjesto običnog smokinga, nosio je sako od crnog
baršuna. Spustio se na prednju klupu, na sebi svojstven
način dotaknuo uski bijeli brk, a govornik je sjeo. Netko
iz prednjih klupa ustao je i postavio pitanje koje je
djevojci promaklo. Sir Joseph skoči, držeći se za revere
sakoa od baršuna, a glavu je nakrenuo kao ljubopitljivi
vrabac. Premda je Aileen slušala njegov odgovor, malo
je što čula. Glas mu je bio promukao, a karakterističan
način govora i gestikulacije privukli su djevojčinu
pozornost. Jim je dotaknuo svoju pratilju.
- Sići ću i porazgovarati s njim. Hoćete li me
počekati u predvorju? - prošaptao je, a ona se složila,
kimnuvši.
Poslije desetak minuta ministar vanjskih poslova
izašao je, mahanjem pozdravio detektiva i rukovao se s
njim.
- Pa, kakve su novosti? - upitao je kad su ušli u
njegov ured. - Ponovno Harlow, ha? Nešto se mračno i
zloslutno događa u diplomatskim krugovima na
kontinentu?
Nasmijao se svojoj šali, sjeo za veliki stol i napunio
lulu duhanom iz limenke koja je tu stajala.
- Harlow! Harlow! - rekao je dobroćudno, ali i
nestrplivo. - Svi mi govore o njemu. Porazgovarat ću s
tim momkom. U utorak priređuje večeru, pa sam obećao
da ću svratiti na putu u Dom.
- Koji je povod naveo za svečanu večeru? - zanimalo
je Jima.
Ministar se nasmije. - On vam je, može se reći, tajni
diplomat. Sredio je malu, ali vrlo neugodnu svađu, koja
je mogla eskalirati na Balkanu... a sve se zapravo
svodilo na prepirku dvaju krvožednih razbojnika... pa za
ambasadore tih dviju dr-
 žava priređuje večeru, s palminom grančicom
pomirenja. Neću moći prisustvovati večeri, ali poslije ću
doći na prijem. Pa - upitao je odjednom - kakve vijesti
nosite?
- Došao sam čuti, a ne donijeti vijesti, sir Joseph -
glasio je odgovor. - Onaj poznati oblak se širi?
- Pah! - uzvikne ministar nestrplivo. - Oblak!
- Bonski incident - podsjeti ga Jim, a sir Joseph
plane.
- Nije bilo nikakvog incidenta! Riječ je outakmici u
prostačkom vrijeđanju između starog, uobraženog
štapskog pukovnika i bezobraznog šteneta, francuskog
dočasnika! Francuzi su kaznili mladića, a pukovnika je
smijenilo ministarstvo obrane. I to je kraj takozvanog
incidenta.
Ubrzo se Jim pridružio djevojci i doznao da
Parlament nije ostavio veliki dojam na nju. Možda je
bilo krivo njezino raspoloženje, ali ovaj put Jim je bio
pomalo dosadan, jer je preostalo vrijeme što su ga
proveli zajedno uglavnom govorila ona, a pratilac joj je
odgovarao jednosložnim riječima, ili je šutio. Dovoljno
ga je dobro upoznala, pa je posumnjala da se dogodilo
nešto neoubičajeno i nije pokušala zadirkivanjem
prekinuti njegovu šutnju.
Na vratima zgrade u kojoj je stanovala, upitao je: -
Nećete se buniti ako Brown ostane na zadatku?
- Namjeravala sam porazgovarati o njemu -
odgovorila je. - Zašto sam pod prismotrom... to je pravi
izraz, je li?
 - Smeta vam?
- Ne - odmahnula je glavom. -^ Prilično je zabavno.
- Smisao za humor je vrlo važna stvar - primijetio je,
opraštajući se.
Elk nije bio u Scotland Yardu. Jim ode do ceste Great
East-ren, gdje je njegov kolega stanovao, a prilično se
začudio što Elk već sve zna o večeri koju priređuje
Harlow.
- No doznao sam tek poslijepodne - izjavi Elk. - Da si
bio u Yardu, rekao bih ti... sve je tek jučer pripremljeno.
Ni mi ne bismo ništa čuli da Harlow nije zatražio da dva
policajca stražare pred kućom. Brzo radi, taj Harlow. -
Na Jima je upravio ozbiljni pogled malih očiju. - Reći ću
ti još nešto, sinko. Rata je kupila novu poslovnu zgradu
u ulici Moorgate. Zaboravio sam kako se zove prijašnji
vlasnik... Židov s irskim prezimenom. Bilo kako bilo,
Ellenburv je jučer preuzeo i angažirao dvaput više
osoblja. Možda bi s tim momkom trebao porazgovarati.
90
91
- S tim momkom i namjeravam porazgovarati -
odvrati Jim. - Stoje sad... odvjetnik, ili financijski
činovnik?
- Odvjetnik. Ali financije poznaje isto tako dobro
kao i zakon. Imam dojam da je lopov. Nikad nismo
primili pritužbu, premda se jednom prilikom šaputalo o
njegovom financijskom položaju. Nekad je zastupao
vrlo čudne ljude, a mislim da je izgubio novac na burzi.
- Živi u Norvvoodu?
 Elk kimne i naglasi: - U Norwoodu, odakle su stizala
pisma za gospođu Gibbins. Čudio sam se da već nisi
porazgovarao s njim... Ili ne, zapravo nisam - dodao je. -
Niti htio da Harlow dozna da se baviš tajnom oko te
Gibbinsove. - Zamišljeno je pogladio nos. - Aha, to je!
Ne pozna te. Možeš ga posjetiti pod nekim izgovorom,
ali morat ćeš postupati oprezno.
- Kako iz Norwooda dolazi u središte grada?
Elk odmahne glavom. - Nije tip kakvog možeš
presresti u vlaku. Vozi iznajmljeni automobil, za koji
plaća Rata. Adresa mu je Rovalton House, stara kutija
blizu Kristalne palače. Ondje živi sa ženom... invalid je.
Koliko znam, nema poroka, ako to nije već sama
činjenica da prijateljuje s Harlowom. A ne možemo mu
prišiti ni nešto drugo. Ne radi u Norvvoodu, ali ima mali
ured na Theobald Roadu, a ako nazoveš, njegov će ti
pomoćnik reći da mu je vrlo žao, ali gospodin Ellenburv
ne može zakazati sastanak s tobom do jeseni. No
Ellenburv bi mogao nešto reći, ako uspiješ doći do
njega.
- Siguran si da Harlow i on zajedno rade?
- Zajedno rade? - Elk prijezirno, ali nepogrešivo
pljune u vatru. - Rekao bih da je to sigurno. Kao braća
su... do određene mjere. Sjećaš li se policijske stanice
koju je stari Harlow darovao zahvalnoj naciji? Ellenburv
je kupio zemljište i davao naloge graditeljima. Dok
zgrada nije završena, nitko nije znao da će to biti
policijska stanica. Nakon što su iskopali temelje i
podigli zid do visine grudi, došlo je do štrajka, jer su
upošljavali strane radnike, pa su ih sve morali poslati
natrag, u Italiju, Njemačku, ili odakle su već došli. Tu
smo uočili vezu s Ellenburvjem, ali tek poslije godinu
dana doznali smo da radi za Harlowa.
Jim odluči da će smjelo krenuti u akciju, ali odvjetnik
se pripremio za takav posjet.
92
13.
Gospodin Ellenburv je stanovao u velikoj, mračnoj
kući između Norvvooda i Anerleva, koja je ružno
djelovala još u doba kad su četverokutna zdanja, nalik
na kutije, svjedočila o čudnom umovanju viktorijanskih
arhitekata, a sadru su smatrali ne samo djelotvornim,
nego i umjetničkim postupkom, koji prikriva nedostatke
u zidanju. Imala je oblik kocke, a malo ispod središta, na
strani okrenutoj prema cesti, završavalo je dugo kameno
stubište, ograđeno balustradom. Na tri strane su, u
pravilnim razmacima, ugrađeni dugi prozori, a osobit
izgled zgrade upotpunjavali su drveni prozorski kapci.
Rovalton House dizala se na sredini zemljišta
veličine dva jutra, a imala je ružičnjak, livadu za kroket,
povrtnjak, sjenicu u seoskom stilu i vodoskok iz kojega
je polako curilo. Unaokolo je bez reda stajalo nekoliko
neukusnih kipova poznatih mitskih likova, a prije
mnogo godina mogli su se kupiti na mjesnoj izložbi, jer
su se izlagači htjeli riješiti kipova koji su anatomski bili
tako vjerno isklesani da su predstavljali "sablazan za
mlade oči".
 Kad su mu njegove brojne aktivnosti dozvolile da se
na trenutak opusti, gospodin Ellenburv je najradije
boravio u prostoriji sa sumornim tapetama, koju su
njegova žena i posluga nazivali "radnom" ili "gazdinom"
sobom. Bila je to visoka, neprikladnim namještajem
pretrpana prostorija, zimi vrlo hladna i turobna. Okrugli
i teški pisaći stolovi i sofa od konjske dlake, do koje se
moglo doći samo ako se pomakne teški kartaški stol,
ostavljali su upravo toliko mjesta da Ellenburv sjedne,
ali go-tovose nije mogao kretati.
Te je večeri u prosincu sjedio za pisaćim stolom s
rebrastim poklopcem i zamišljeno grizao nokte, s
izrazom duboke zabrinutosti na naboranom licu. Prerano
je ostario, jer cijeli se život borio da sredstva uskladi sa
svojim težnjama. Volio je konje, ali ne tuđe, kakvi se
povremeno viđaju na trkalištu, nego one koje čovjek
uzgaja u vlastitoj štali i koji na zvuk poznatog glasa
pogledaju preko vratašca, konje kojima se može navući
sjajna oprema, pa seoskom cestom rame uz rame vuku
otmjenu kočiju.
93
Svatko ima svoj san, a već dvadeset godina glavni
san gospodina Ellenburvja bio je da ga u arenu izložbe
konja dovezu dva brza riđana, koji kimaju glavama i
kaskaju visoko podižući noge, a na odlasku ih prati
klicanje gledališta, jer s uzda njegove zaprege vijore se
pobjedničke trake. Uostalom, mnogi sanjaju i o
beznačajnijim stvarima.
 No nije imao sreće ni s konjima, a niti s obitelji.
Gospođa Ellenburv je bila invalid, premda nijedan
doktor nije mogao otkriti o kakvoj je bolesti riječ.
Pregledao ju je specijalist iz West Enda, no samo je
savjetovao da pozovu drugoga, a taj je predložio da čuju
mišljenje trećega, koji je, čim se pojavio, počeo
postavljati pitanja. Jesu li njezin otac ili majka imali
priviđenja? Jesu li bili histerični? Smatra li gospođa
Ellenburv da bi, ako se potrudi, svaki dan mogla ustati iz
kreveta, recimo, na pol sata?
Zapravo je gospođa Ellenburv u životu prošla ono što
prolazi većina žena: radila je i šetala, davala upute
posluzi, priređivala manje zabave, išla u posjete i na
kazališne predstave, igrala kroket i tenis, a prije
dvadesetak godina zaključila je da ništa nije ugodnije od
izležavanja u krevetu pa je postala invalid, učlanila se u
tri knjižnice i potanko se upoznala sa pokvarenošću u
društvu, kakvo opisuju književnici koji su, k tome, pravi
stručnjaci za probleme neshvaćenih žena.
Na određeni način, gospođin Ellenburv je bio posve
zadovoljan s takvim stanjem stvari. Kad se uvjerio da
njegova žena, za koju je pokazivao toplo, prijateljsko
zanimanje, nema nikakvih bolova, zadovoljno se vratio
životu neženje. Svako jutro, a i uvečer /kući se nije
vraćao pretjerano kasno/, došao je u njezinu sobu i pitao:
- Kako smo danas?
- Otprilike isto... ali nimalo gore.
- Odlično! Treba li ti što?
- Ne, hvala, imam sve.
 Replike su se iz dana u dan malo mijenjale, ali
razgovor se uvijek odvijao na isti način.
Ellenburv se vratio kući poslije napornog dana u
Rati. Obično je Sindikatom Rata upravljao iz svog
ureda, štoviše, nikad prije nije se uočljivo angažirao u
bilo kakvom pothvatu tvrtke, ali novi potez Harlowa
imao je tako ogromne razmjere, da se Ellen-bruy morao
pojaviti na danjem svjetlu, pa premda je i prije svaka
ugledna tvrtka u gradu sumnjala daje povezan s Ratom,
sad će
94
to postati općepoznata i za Ellenburvja vrlo bolna
činjenica. Potajno je potkradao svoje klijente i sustavno
vršio pronevjere, pa bi bez posredovanja i pomoći
gospodina Harlovva već čamio u Dartmooru, a sad ga je
sramotno obilježila otvorena veza s tvrtkom koju su bez
ustručavanja nazivali lopovskom.
No Harlow gaje stvorio, pa je Ellenburv bio njegov
rob. Ta bolna rana na njegovom samopoštovanju nikad
nije zacijelila. U trenucima opuštenosti razmišljao je o
svom sramotnom položaju. Harlowa je zdušno i zlobno
mrzio, premda zbog Ellenburvjeva blagog, ispijenog lica
nitko ne bi pomislio da može gajiti takve osjećaje.
Stratforda Harlovva je smatrao utjelovljenim zlom,
đavolom koji je došao na zemlju i mjedenim mu lancima
okovao dušu. U zadnje vrijeme snovi su mu zadobili
drugi tijek. Točnije, san je imao samo središnji dio, bez
početka i kraja, a u njemu se uvijek pojavljivao Harlow,
kojeg su, uproštenog na samom vrhuncu uspjeha,
okovanog vukli kroz strašna Trijumfalna vrata.
Ellenburv je ondje uvijek zamišljao samog sebe, kako se
ruga, smije i prstom podsmješljivo pokazuje čovjeka
kojega je uništio, ili pak u ponoć bježi preko La
Mancha, a kovčeg mu je nabijen basnoslovnom svotom
novca što gaje zdipio svom gazdi.
Odvjetnik je grizao nokte.
Ubrzo će se u Ratu početi slijevati novac, pa će
Ellenburv provoditi dane u potvrđivanju čekova,
raščišćavanju mjenica... mjenica...
Taj dokument možete uložiti u banku, gdje postane
niz bro-java u bankovnoj uložnoj knjižici. Ili ga pak
možete pružiti preko pulta i u zamjenu primiti pravi
novac. Ponekad je gospodin Har-low više volio tako
postupiti - dolare je pretvorio u funte ster-linga, a njih u
švicarske franke, pa u florine, sve dok se posve zagubio
trag prvobitne uplate.
Mjenice... ?
U sobi na katu ležala je njegova žena, posve
zaokupljena razotkrivajućim ispovjedima izmišljene
grofice. Gospođa Ellenburv je imala nešto svog novca.
Kuća je bila njezina. Ženine prihode mogao je povećati
mudrim novčanim pošiljkama.
Mjenice...
Svijetloljubičaste, plave i crvene. "Isplativo po
nalogu...", toliko tisuća dolara, rupija, ili jena.
95
Harlow se nikad nije miješao u posao. Davao je točne
upute kako treba postupiti s novcem, na koje račune
treba uplatiti - i to je bilo sve. Na kraju transakcije
dobacio je svom pomoćniku tisuću ili dvije, kao što se
psu baca kost.
Ellenburv nikad prije nije bio tako bogat. S
upraviteljem banke mogao se susresti a da od tjeskobe
nije dobio grčeve u želucu, a kad bi vidio da stazom do
kuće korača neznanac, više ga nije obuzimao zloslutan
osjećaj, premda je nekoć u svim nepoznatim osobama
vidio službenike zakona.
Na blagostanje se tako privikao da ga je smatrao
prirodnim, pa se, oslobođen drugih briga, mogao
posvetiti mržnji prema čovjeku koji mu je to bogatstvo
omogućio.
Bio je rob - ili u najbolju ruku, kmet. Kad ga je
Harlow pozvao prstom, morao je dotrčati, a kad mu je
gazda otišao na put automobilom i u brzojavu koji je
počinjao: "Srest ćemo se u..." naveo kakvo vrlo udaljeno
mjesto, odvjetnik je morao ostaviti posao i smjesta doći.
I to on, Franklin Ellenburv, osjećajan i vrlo nadaren
čovjek, službenik Visokog suda u palači pravde, koji je
diplomirao na glasovitom sveučilištu!
Nije čudo stoje gospodin Ellenburv grizao nokte i
mozgao o mjenicama, sunčanim barovima na otvorenom
i likovnim galerijama koje je već dugo namjeravao
posjetiti, kad se zasiti putovanja, mogao bi kupiti vilu
blizu Firenze, s narančastim ukrasnim grmljem i bujnom
tropskom vegetacijom, koja grozdasto cvjeta između
bijelih zidova i tamnozelenih žaluzina.
 - Neki gospodin želi s vama razgovarati, sir.
Neugodno se naglo trgnuo iz sanjarenja. - Razgovarati
sa
mnom? - Sat na stolu pokazivao je jedanaest i
petnaest. Svi su ukućani spavali, osim umorne sobarice.
- U ovo doba? Tko je? Što hoće?
- Vani je, u velikom automobilu. Smještaje skočio i
istrčao iz sobe. Harlow!
Kako je nalik na tu svinju da se nije udostojao ući,
nego se ponaša kao gospodar koji roba poziva do svojih
kočija!
- Jeste li to vi, Ellenburv?
Odvjetnik je prepoznao glas iz mračnog automobila.
- Da, gospodine Harlow.
96
- Ispitivat će vas o Gibbinsovoj i to vjerojatno već
sutra. Zacijelo će vas posjetiti Carlton, jer je otkrio da su
pisma dolazila iz Nonvooda. Zašto ih niste slali iz
grada?
- Mislio sam... mmm... pa, nisam to htio povezati s
uredom.
- Ipak ste mogli koristiti poštu u gradu. Ne
pokušavajte zanijekati da ste slali pisma. Recite daje
gospođa Gibbins dugo bila služavka u vašoj obitelji.
Jednom ste mi rekli da je za vas radila žena sa sličnim
imenom...
- Umrla je... - počne Ellenburv.
- To će vam olakšati da lažete - glasio je odgovor. -
Teče li sve glatko u Rati?
 - Sve, gospodine Harlow.
- Dobro.
Odvjetnik je stajao na dnu stubišta i gledao za
automobilom, sve dok crvena stražnja svjetla nisu
nestala niz cestu.
Da, bio je to Harlow! Ništa nije tražio - samo je
zapovijedao. Rekao bi: "Neka to bude učinjeno" i uopće
nije sumnjao da će zapovijed biti izvršena.
Odvjetnik se polako vrati u radnu sobu i obavijesti
sobaricu da može na spavanje, a onda je do sitnih sati
proučavao red vožnje na kontinentu: Madrid, Mtinchen,
Cordoba, Bukurešt - sama očaravajuća mjesta.
Prolazeći kraj ženine spavaće sobe, čuo je da ga
zove, pa je ušao.
- Noćas mi nije dobro - dodijavala je. - Ne mogu
spavati. Odgovorio je s nekoliko utješnih riječi, a znao je
daje sinoć
u deset sati pojela večeru od kakve bi se prejeo i ratar
koji je cijeli dan radio na polju.
97
14.
Harlow je odvjetnika upozorio u pravi trenutak. Baš
kao neki general, nadareno je predviđao poteze svojih
neprijatelja. Slijedećeg jutra Jim je posjetio Ellenburvja
u uredu na Theobald Roadu, a kad ga je pomoćnik
hladno odbio najaviti, detektiv je pokazao posjetnicu.
- Odnesite to gospodinu Ellenburvju - rekao je. -
Mislim da će pristati na razgovor.
 Pomoćnik se ubrzo vratio i uveo ga u ured nalik na
ormar, jer nije mogao biti veći od dva i pol četvorna
metra. Ellenbruv uzrujano ustane iza majušnog stolića i
pruži detektivu mlitavu, vlažnu ruku.
- Dobro jutro, inspektore - pozdravio je. - Nemamo
mnogo posjetilaca iz Scotland Yarda. Mogu li upitati za
razlog posjete?
- Raspitujem se o smrti žene po imenu Gibbins.
Odvjetnik se nije trgnuo, nego je polako sagnuo glavu. -
Tu
ženu su prije nekoliko dana izvukli iz kanala Regent's
- rekao je. - Sjećam se sudske istrage.
- Njezina je majka, Louise Gibbins, primala
mirovinu od trinaest funti, a koliko sam razumio, vi ste
joj slali novac?
Jim je blefirao, kako bi se njegov sugovornik smeo i
rekao nešto čime bi se odao, no začudio se kad je
Ellenburv ponovno sagnuo glavu i odgovorio:
- Da, posve točno. Poznavao sam njezinu majku,
vrlo sposobnu staricu, koja je neko vrijeme radila za
mene. Bila je vrlo dobra prema mojoj dragoj ženi, koja
je invalid, pa sam joj dodijelio novčanu potporu za niz
godina. Nisam znao daje mrtva, dok na sudu nije
održana istraga o utapljanju čistačice, pa sam se i sam
raspitao.
- Novčana potpora je obustavljena još prije nego što
se doznalo o utapljanju - reče Carlton, kao da provjerava
sugovornika, no ponovno je doživo poraz jer se
odvjetnik i s tim složio.
 - Došlo je do zakašnjenja, a ne obustave, - rekao je, a
novac slučajno nije došao u uobičajeno vrijeme, jer,
srećom ili nesrećom, obolio sam kad ga je trebalo
poslati. Istog dana kad
98
sam ozdravio i poslao tu svotu, doznao sam za smrt
gospođe Gibbins. Jasno je da je ta žena, umjesto da me
obavijesti da joj je majka umrla, zatajila tu činjenicu
kako bi sebi pribavila novčanu korist. Daje poživjela i
da sam doznao za to, svakako bih je tužio zbog
pronevjere.
Detektiv je bio svjestan da je Ellenburv očekivao
njegovu posjetu, pa je unaprijed pažljivo pripremio
odgovore. Ako bi Jim i dalje navaljivao s pitanjima,
Harlow ne bi samo sumnjao, nego bio siguran o čemu je
riječ. Morao je uvjerljivo zaokružiti ispitivanje, pa je to i
učinio.
- Vjerujem daje to zadnje pitanje - izjavio je, s
osmijehom. - Žao mije što sam vas uznemirio,
gospodine Ellenburv. Nikad niste sreli gospođu Annie
Gibbins?
- Nikad - odgovori odvjetnik tako odlučno daje bilo
očito da govori istinu. - Uvjeravam vas da nisam znao ni
da postoji.
Poslije jednog odvjetnika, detektiv je, naravno,
posjetio drugoga, tim prije što je ured gospodina
Stebbingsa bio u blizini, a Jima je privlačila činjenica da
će možda vidjeti Aileen.
 Začudila se kad je ušao u ured. - Gospodina
Stebbingsa...? Zašto, zaboga... - ali onda je nastavila
pokajnički: Žao mi je. Nisam tako ljubopitljiva kao što
se čini!
Gospodina Stebbingsa, pak, ništa nije moglo začuditi,
pa je odmah primio detektiva i šutke saslušao razlog
njegova dolaska.
- Marlinga sam vidio samo jednom - odgovorio je.
- Bio je divlja, prilično nesređena osoba, a koliko
znam, otišao je u Argentinu i nije se vratio.
- Sigurni ste daje otišao u inozemstvo? - upita Jim.
Kao odvjetnik, gospodin Stebbings bio je odviše
oprezan, a
da bi bilo što sa sigurnošću ustvrdio.
- Kupio je kartu i po svoj prilici isplovio, jer mu je
ime bilo na popisu putnika. Gospođica Alice Harlow se
raspitala. Mislim da se zdušno trudila da se Marlingovo
druženje s Harlowom prekine jednom zauvijek. Bojim
se daje to sve što vam mogu reći.
- Kakav je čovjek bio Marling? Da, znam da je bio
divlji i pomalo smušen, ali je li osoba kakvom bi Harlow
mogao vladati?
Preko debelog odvjetnikova lica preleti jedan od
rijetkih osmijeha. - Postoji li na svijetu osoba kojom
Harlow ne bi moga vladati? - upitao je ironično. - Slabo
pratim događaje koji su
99
izvan moje profesije, ali po onome što sam uspio
doznati, zaključio sam daje Harlow priličan tiranin. Tu
riječ upotrebljavam u izvornom, povijesnom značenju -
požurio se dodati.
Jim je taktično nastojao doznati više o bogatašu i
prijašnjem razdoblju njegova života. Posebno ga je
zanimala oporuka, jer kopiju je vidio u Somerset
Houseu, ali odvjetnik je ostao nepokolebljiv.
Nagovijestio je da policija mora pribaviti sudski nalog,
ili primijeniti neki drugi zamršeni pravni postupak, pa
Steb-bingsu neće preostati ništa drugo nego da otkrije
sve što zna o svom bivšem klijentu, ali u protivnom...
Aileen nije bila u sobi kad je Jim ušao, pa se neko
vrijeme zadržao, u nadi da će se djevojka vratiti, no
imala je nekog posla s mlađim ortakom tvrtke /što je,
mora se priznati, i njoj samoj išlo na živce/, pa je
detektiv iz Bloomsburvja otišao s osjećajem da iz tih
razgovora nije izvukao sve što je mogao.
Na uglu Bedford Placea uz pločnik je stajala sjajna
limuzina, no Jim bi, duboko zamišljen, prošao mimo, da
čovjek za volanom nije izvadio cigaru između bijelih
zuba i pozvao ga po imenu. Detektiv se iznenađeno
osvrne. Nikako nije očekivao da će naići na Harlowa,
tako rano ujutro i to u prozaičnom okružju ceste
Theobald.
- Učinilo mi se da ste vi - vedro će bogataš, koji je
zračio srdačnošću. - Sreća da sam vas sreo.
- Za koga od nas je sreća? - nasmiješi se Jim, nasloni
lakat na otvoreni prozor i pogleda Harlowa u lice.
 - Nadam se za obojicu. Uđite, odbacit ću vas kamo
god ste krenuli. Moram vam uputiti poziv i iznijeti
prijedlog.
Jim otvori vrata i uđe. Harlow je bio vješt vozač.
Provlačeći se između brojnih vozila dospio je na trg
Bedford, a onda je upitao:
- Je li vam po volji da se odvezemo k meni? Možda
mi možete posvetiti malo vremena?
Detektiv kimne, pitajući se o kakvom je prijedlogu
riječ, ali za cijelo vrijeme vožnje Harlow je razgovor
održavao na nivou beznačajnog čavrljanja i nije rekao
ništa zanimljivo, sve dok posjetioca nije uveo u krasnu
knjižnicu. Bacio je teški kaput i kapu na jednu od
crvenih sofa, zavrtio stolicu kao čigru i postavio je blizu
Jima.
100
- Netko vas je slijedio dovde - počeo je. - Vidio sam
krajičkom oka. Čovjek iz Scotland Yarda! Dragi moj,
zakon vas smatra vrlo dragocjenim. - Nasmijao se. - Ali
nisam ljut na vas što mi ne vjerujete! Po mojoj teoriji,
mnogo je bolje da policija prati tuce nevinih, nego da
krivac izbjegne da bude otkriven. Ali ponekad malo
živcira kad znate da paze na vas. Dakako, mogao bih to
smjesta prekinuti. Prodaju list Courier, pa bih ga mogao
kupiti i jako vam zagorčati život. Mogao bih, isto tako,
pokrenuti tuce ljudi da u Parlamentu postave pitanje što
dovraga hoćete s tim. Zapravo, dragi moj Carltone, ima
toliko načina da slomim i vas i vašeg neposrednog
pretpostavljenog da se sad svih ne mogu ni sjetiti.
 Jim je imao neugodan osjećaj da to nije samo puko
hvaljenje.
- Zapravo i ne marim - nastavi Harlow. - Malo me
ljuti, ali me još više zabavlja. Gotovo sam iznad zakona!
Kako to glupo zvuči! - Pljesnuo se po koljenu, a njegov
je duboki smijeh odjeknuo u prostoriji. - Ali naravno da
sam iznad zakona i vi to znate! Ako ne učinim nešto vrlo
glupo i tako ništavno da čak i policija shvati da kršim
zakon, ne možete mi baš ništa!
Zastao je i počekao komentar, ali Jim je pustio svog
domaćina da govori. U tom trenutku ušao je sluga,
gurajući mali, pleteni stolić na kotačima, a iznenađeni
Jim vidje da su na njemu srebrni servis za čaj, boca
whiskyja, sifon i čaše.
- Nikad ne pijem - objasni Harlow - premda bi
možda bilo bolje da umjesto "nikad" kažem "rijetko".
Pijenje čaja je vrlo škodljiva navika koju sam stekao u
ranoj mladosti. - Podigao je bocu. - Za vas...
- I ja ću čaj - odgovori detektiv, a Harlow nakrene
glavu.
- Pretpostavljao sam da ćete to reći - izjavio je, a kad
je sluga otišao, odnio je šalicu s čajem do pisaćeg stola i
sjeo.
- Vrlo ste bistar mladi čovjek - počeo je naglo, a Jim
razvuče usta u skeptični osmijeh. - Nekako bih želio da i
priznate svoju veliku nadarenost. Mrzim oblik
skromnosti koji se izražava nipodaštavanjem sebe.
Oštroumni ste. Pratio sam vašu karijeru, a zainteresirao
sam se i za njezine početke. Da ste obični policijski
službenik ne bih se bavio vama, ali vi ste nešto drugo.
Ponovno je zastao kao da očekuje da će mu
sugovornik proturječiti, ali Jim je šutio i nijednim se
pokretom nije složio s domaćinovom ocjenom, niti ju je
odbio.
101
- Što se mene tiče, bogat sam - nastavi Harlow - pa
ipak mije potrebna pomoć, a vi mi je možete pružiti.
Niste baš imućni, gospodine Carlton? Mislim da vam
prihodi, osim plaće, iznose oko dvjesto godišnje, ili
blizu te svote, a to je vrlo malo za osobu koja će, prije ili
poslije, osjetiti potrebu za domom, ženom, obitelji... -
Ponovno je napravio značajnu stanku, a ovaj put se javio
Jim:
- Pa što predlažete, kako da ispravim takvo stanje? -
upitao je.
Bogataš se nasmiješi. - Sarkastični ste, u vašem glasu
osjećam porugu. Smatrate da ste iznad razmišljanja o
novcu pa si možete priuštiti da se na to nasmijete. Ali,
prijatelju, novac je vrlo ozbiljna stvar. Nudim vam pet
tisuća funti godišnje.
Ustao je, a Jim pomisli da tim pokretom želi naglasiti
ponudu.
- Kakve bi mi bile dužnosti? - upitao je tiho.
Harlow slegne širokim ramenima, a teški skutovi
fraka poletjeli su unatrag, kad je ruke gurno u džepove
hlača.
 - Da pazite na moje interese - odgovorio je gotovo
grubo.
- Da svoju oštru pamet upotrijebite kako biste
poduprli moje ciljeve i da me zaštitite kad se pođem...
šaliti! Volim šale, pa i neslane. Prizor određenih osoba,
koje se nemoćno previjaju, tjera me na smijeh. Pet tisuća
godišnje i plaćanje svih troškova do bilo koje granice.
Volite li ići u kazalište? Pokazat ću vam takvu dramu da
ćete se valjati od smijeha. Što kažete?
- Ne - odgovori Jim jednostavno. - Baš ne volim
šale.
- Ne volite? - Njegov sugovornik napravi malu
grimasu.
- Kakva šteta! Mogli biste zaraditi i milijun. Ne
želim vas navesti da učinite nešto protiv svojih principa,
ali šteta je.
Jim je imao osjetljivo uho, pa mu se učinilo da
Harlow zbilja žali, ali bogataš je žurno nastavio: -
Cijenim vaše gledište. Nemate želju ući u moju službu.
Ja sam vam, da tako kažemo, antipatičan?
- Više volim posao obavljati na svoj način - izjavi
Jim. Harlow se široko dobroćudno nasmiješi. - Onda
preostaje
još samo poziv: Hoću da dođete na večeru i prijem,
što ih priređujem za makedonske delegate. Smatrajte to
palminom grančicom.
102
 I detektiv se nasmiješio. - Rado ću prihvatiti vaš
poziv, gospodine Harlow - odgovorio je, a onda gotovo
bez stanke upitao: - Gdje mogu pronaći Marlinga?
Tek što je to izgovorio, počeo je proklinjati svoju
glupost. Uopće nije namjeravao postaviti tako blesavo
pitanje, pa bi se mogao ispljuskati zbog glupe
brzopletosti, kojom je, u djeliću sekunde, izazvao kratki
spoj u osjetljivom mehanizmu istrage.
Na licu Stratforda Harlowa nije se pomaknuo nijedan
mišić. - Marling? - ponovio je. Crne su mu se obrve
skupile kad se namrštio, a blijede su oči bezizražajno
gledale detektiva. - Marling? - upitao je po drugi put. -
Gdje li sam čuo to ime? Ne mislite valjda momka koji
mi je bio tutor? Gospode, kakvo pitanje! Nisam čuo za
njega otkako je otišao u Južnu Ameriku, ili nekamo.
- U Argentinu? - podsjeti ga Jim.
- Je li u Argentinu? Nisam siguran. Da, jesam...
Pernam-buco... kolera... ondje je umro!
Napućio je donju usnicu i spremio se da prijeđe u
napad.
- Zapravo, Marling i ja nismo baš bili dobri prijatelji.
Sa mnom je više-manje postupao kao s djetetom, pa ga
se ne mogu sjetiti bez negodovanja. Marling! To ime
priziva vrlo neugodna sjećanja! Niz nesretnih kućica s
kićenim, urednim vrtovima, s Marlingovim groznim
grčkim i latinskim stihovima... diferencijalnim računom
i cijelim jezivim redom šiba takozvanog obrazovanja,
kroz koje plahi mladić mora trčati, a na kraju ostane
isprebijan. Zašto pitate o Marlingu?
 Jim je već pripremio odgovor. Možda neće moći
ispraviti ono što je pokvario, ali će se barem utvrditi i
više se neće morati povlačiti.
- Primio sam upit od njegovog bivšeg kolege. -
Rekao je ime, a tu je bio na sigurnom, jer je spomenuo
Marlingova vršnjaka koji je pohađao isti koledž. Jimu
nije bilo teško da tako što izmisli, jer je jutro proveo
pregledavajući stare popise studenata. No Harlowu ime
očito nije ništa značilo.
- Čini mi se da se sjećam daje Marling govorio o
njemu - primijetio je. - Ali dvadeset i nešto godina je
dugo vrijeme za takvo sjećanje. A vrlo je vjerojatno da
sam podsvjesni lažov! Koliko znam, - odmahnuo je
glavom - Marling je mrtav. Nemam apsolutni dokaz, ali
ako želite raspitat ću se. Argentinska vlada učinit će
gotovo sve što zatražim.
103
- Sretni ste - nasmije se Jim i ispruži ruku.
- Pitam se je li tako? - Harlow gaje netremice
gledao. - Pitam se! A zanima me i jeste li vi srećković,
gospodine Carlton
- dodao je polako. - Ili ćete postati?
Detektiv na to nije imao odgovor.
Upravo je zakoračio preko praga, kad ga je bogataš
pozvao.
- Dugujem vam ispriku - rekao je.
Jim pretpostavi daje riječ o prijedlogu, što mu gaje
domaćin maločas iznio, ali prevario se.
 - Bio je to sirov i ponižavajući postupak, gospodine
Carlton, ali strastveno volim pokuse. Takvi postupci bili
su djelotvorni u doba naših predaka, a uvjeravao sam
sebe da se ljudska narav nije jako promijenila.
Detektiv je zbunjeno slušao. - Ne mogu vas slijediti u
razmišljanju...
Harlow razvuče usta u osmijeh, a blijede su mu oči
na trenutak raspoloženo zaiskrile: - Nije riječ o tome da
vi slijedite mene, nego da sam ja pratio vas. Sirov
postupak. Jako se sramim!
Jim je već bio na pol puta do Scotland Yarda kad mu
je sinulo rješenje za tu tajanstvenu ispriku. Stratford
Harlow je izrazio žaljenje za napad što su ga njegovi
ljudi izvršili na Long Acreu.
Detektiv zastane, počeše se po glavi i glasno reče: -
Taj čovjek me zabrinjava!
104
15.
Vijest da gospodin Stratford Harlow, u svojoj kući u
Park Laneu, priređuje prijem za balkanske izaslanike,
nije bila od tako bitnog značaja da bi zasluživala veliku
pažnju londonskog tiska. Odlomak od tri retka, pri dnu
stupca, potvrdio je datum i vrijeme održavanja. Pokazalo
se da Jimu takav podsjetnik nije potreban jer je
slijedećeg dana kasnom poštom dobio pismo s pozivom
da svojim prisustvom obogati prijem.
- Mogli su te pozvati na večeru - dobaci Elk. -
Pogotovo jer je besplatna. Kladio bih se da ta ptičica ima
kvalitetne cigare.
 - Piši mu i zamoli kutiju, dobit ćeš je - pouči ga Jim,
a njegov kolega šmrcne.
- To se protivi strogim pravilima službe -
prokomentirao je kreposne - Misliš li da bih dobio ako
spomenem tvoje ime?
- Dobio bi cijeli havanski urod duhana - glasio je
odgovor. - Mogu birati. Uostalom, bit će dosta cigara za
tebe, na prijemu.
- Za mene? - Elk se vidljivo oraspoloži. - Nije mi
poslao pozivnicu.
- Ipak ćeš ići - izjavi Jim odlučno. - Živo me zanima
kakav je to prijem. Mislim daje divno što smo te
divljake odvratili od međusobne pucnjave, ali ne vidim
razloga za otmjenu londonsku zabavu.
- Možda je našao djevojku, pa je želi pokazati -
pretpostavi Elk usrdno.
- Imaš pokvarenu maštu - prokomentira njegov
prijatelj. Kao i mnogi u Londonu, Jim je tog tjedna
naporno radio.
Svake noći je prošetao s Elkom, a zaustavili bi se
nasuprot nove zgrade Rate, u ulici Moorgate. Sve su
prostorije bile jarko osvijetljene, raznosači brzojava
dolazili su i odlazili, a od službenika kojeg je ubacio u
zgradu Jim je doznao da čak i Ellenburv, premda se
inače klonio pogleda javnosti, svakodnevno radi do tri
ujutro.
Scotland Yard po cijelom svijetu ima mnoge
ogranke, pa se, njihovom zaslugom, počeo mutno
ocrtavati sav doseg djelovanja Rate.
 105
- Još nisu ništa prodali, ali će to učiniti - izvijestio je
Jim svog šefa u Yardu - a bit će to najveća burzovna
spekulacija na pad cijena što će je vidjeti naša
generacija.
Dakako, njegov šef nikako nije volio bombastične
izjave mladih ljudi.
- Kad bi obaranje cijena bio prijestup, uopće ne bih
imao susjeda - primijetio je hladno. - U tome se okušao
gotovo svaki burzovni mešetar kojeg poznam.
Obavijestili su me daje tržište zdravo i stabilno. Ako iza
tog poteza stoji Harlovv, vjerojatno će izgubiti novac.
Zašto ga ne posjetite i otvoreno ne upitate u čemu je
veliki štos?
Jim napravi blagu grimasu. - Večeras ću ga vidjeti na
prijemu, ali jako sumnjam da ću imati prilike izvesti
nešto čime bih zadobio njegovo povjerenje.
Elk nije bio pogodan pratilac u visoko društvo. Na
njegovu veliku žalost, u cijeloj hijerarhiji snaga
Metropolitan policije nije bilo slabije obrazovanog
čovjeka. Godinu za godinom, s bolnom je neizbježnošću
padao na ispitima koji su donosili unapređenje u čin
inspektora, a glave mu je došla povijest. Datumi
stupanja na prijestolje kraljeva i kraljica te lukavih
ubojstava, bacali su ga u očaj. Naposljetku su mu
zasluge na terenu osigurale čin kojeg mu ne bi moglo
pribaviti njegovo knjiško znanje.
- Kako izgledam?
 Došao je u Jimovu sobu, ulickan za prijem i svečano
se okrenuo na petama kako bi pokazao svu
veličanstvenost svog večernjeg odijela. Skutovi fraka
bili su izgužvani, hlačama se pozabavio čistač amater,
jer su zaudarale na petrolej, a košulja je omekšala i
požutjela od starosti.
- Najviše me zabrinjava bijeli prsluk - požalio se. -
Moja mlada služavka kaže da se bijeli prsluk nosi samo
na vjenčanju. Ali siguran sam da će to biti vesela
zabava. I ti ćeš obući bijeli prsluk?
- Možda i hoću - utješno će Jim. - Sjajno izgledaš,
Elk!
- Mislit će da sam konobar, ali navikao sam se na to.
Kad sam zadnji put bio na prijemu, natjerali su me da
poslužujem piće. Velika količina nije ni stigla do
naručilaca!
- Hoću da stalno budeš na mjestu gdje te mogu naći -
upozori ga prijatelj, nespretno navlačeći sako. - To bi
moglo biti izuzetno važno.
106
- Kod bara - odgovori Elk lakonski. - Ako ga i tamo
zovu buf- fit, bit ću kod buf-fita!
Pred vratima bogataševe kuće skupila se manja
gomila ljudi. U cvijećem ukrašeno predvorje gosti su
dolazili kroz natkriti prolaz od prugastog šatorskog krila.
Jim je milijunaševu poslugu prvi put vidio u punom
sjaju paradnih uniformi, s napudranom kosom, svilenim
dokoljenicama i lijepim kapama. Otmjeno odjeveni
poslužitelj uzeo je njegovu pozivnicu i nije pitao tko je
Elk, a inspektor je ležerno prošao kraj njega.
- Bijeli prsluci! - prošaptao je. - Znao sam da je
vesela zabava!
Široka vrata knjižnice bila su otvorena i tu je
gospodin Har-low primao goste. Večera je završila, pa
su povlašteni u polukrugu stajali oko njega, a u grupi se
najviše isticao tamnoputi Bugarin, s velikim crnim
brkovima.
- Bijeli prsluk, - promrmlja Elk - a bar je u kutu
prostorije!
Harlow ih je već ugledao, pa premda je Elk bio
nepozvani gost, domaćin gaje toplo pozdravio, a
njegovom kolegije srdačno pružio ruku.
- Jeste li vidjeli sir Josepha? - upitao je.
Jim se toga poslijepodneva sastao s ministrom
vanjskih poslova i pitao ima li novih planova, ali doznao
je da sir Joseph, kao i prije, namjerava doći samo na
prijem. Upravo je o tome obavještavao Harlowa, kad je
na ulazu nastalo komešanje, pa je detektiv, osvrnuvši se,
vidio da ministar ulazi u prostoriju, zas-tajući na vratima
da bi se rukovao s prijateljem. Nosio je kaputić od crnog
baršuna, a duga, crna kravata neuredno mu je, kao kod
umjetnika, padala preko bijele košulje. Sir Josepha su
podsmješ-. ljivo opisivali kao najgore odjevenog
čovjeka u Londonu, ali usprkos neurednoj odjeći, imao
je izrazito držanje otmjenog džentlmena.
Namjestio je cviker s rožnatim okvirom, a dok je
prilazio domaćinu dobacio je Jimu prijateljski osmijeh.
 - Bojao sam se da neću moći doći - rekao je svojim
hrapavim glasom. - Zapravo, neki glupi list pridao je
veliku važnost smiješnoj priči koja je prije nekoliko
tjedana kružila unaokolo, pa sam morao biti na dužnosti
kako bih odgovorio na pitanje.
107
- Prilično je kasno za pitanja, sir Joseph - nasmiješi
se Harlow. - Uvijek sam smatrao da se na njih odgovara
prije početka pravog rada Parlamenta.
Ministar naglo kimne, na sebi svojstven način. - Da,
da - odgovorio je pomalo razdraženo - ali kad je riječ o
politici, a član me neslužbeno obavijesti da namjerava
postaviti takvo pitanje, može to učiniti u svako vrijeme.
Pokretom ruke odagnao je i Parlament i neugodna
pitanja.
Jim je gledao kako Harlow i ministar zadubljeno i
ozbiljno razgovaraju, a iz pokreta koje je pravio sir
Joseph, Jim zaključi da ministra jako pogađa tema
rasprave. Ubrzo su, kroz prepunu knjižnicu, otišli u
predvorje, a poslije nekog vremena Jim ode za njima.
Dao je znak svom kolegi za barom, pa Elk žurno obriše
brk i pridruži mu se kod vrata.
Gosti su još stizali, predvorje je bilo puno pa su se
pridošlice sporo kretali. U tom trenutku otvorila su se
pokrajnja vrata hodnika, a preko glava gostiju Jim vidje
da sir Joseph i Harlow izlaze na ulicu. Onda se bogataš
okrene i priđe detektivima.
- Kratak posjet - rekao je. - Ali vrijedilo je!
 Jim je izašao na stubište upravo kad je ministrov
automobil skrenuo u Park Lane, pa detektiv na trenutak
opazi kako sir Joseph maše...
- Ostao je dovoljno dugo da bi potvrdio odlomak u
jutarnjim novinama - začuo je glas gospodina Harlowa -
a zlonamjerni će pomisliti da sam samo to i htio. Valjda
još nećete otići?
- Zao mi je, ali i ja imam sastanak u Parlamentu -
reče Jim raspoloženo, a Harlow se nasmije.
- Razumijem. Ovdje ste bili na dužnosti, ha? Pa, to
je vrlo mudra mjera opreza. Sad uviđam da niste samo
sretnik, nego ste i kratkovidni.
- Zašto? - upita Jim tako oštro da se njegov domaćin
ponovo nasmijao.
- Reći ću vam za nekoliko dana - odgovorio je.
Dva detektiva su počekala da im pozovu taksi, a u
dvorište Parlamenta dovezli su se upravo kad je
automobil sir Josepha ulazio na parkiralište.
- Ne razumijem zašto si me odvukao s te zabave,
Carltone - gunđao je Elk. - Sjeti se onog prizora, a
pogledaj ovo! Usporedi veseli Park Lane i prljavi, stari
Westminster! - A kad nije primio odgovor, zabrinuto je
upitao: - Nešto nije u redu?
108
- Ne znam, ali nekako osjećam da ćemo doživjeti
potres i to je sve - reče Jim značajno, dok su ulazili u
predvorje.
 Službenik je izjavio daje sir Joseph u sobi, ali da ga
ne može smetati. Jim potpiše dozvole za ulaz, pa su
detektivi ušli u salu i sjeli ispod galerije.
Parlament je bio prilično popunjen, no u vladinim
klupama je sjedio samo pomoćnik ministra koji se posve
udubio u sadržaj svoje aktovke. Malo prije nego što su
Jim i Elk ušli, u Parlamentu su očito iznijeli prijedlog,
pa su upravo objavljivali rezultat, jer je službenik čitao
stavke beskrajnog amandmana na zakonski nacrt o
elektroprivredi, kad se sir Joseph, odlučno koračajući,
pojavi iza stolice predsjedavajućeg, teško se spusti na
klupu, popravi cviker s rožnatim okvirom i počne čitati
svežanj bilješki što ih je donio.
U tom trenutku netko je ustao iz prednjih klupa
opozicije.
- Gospodine predsjedniče, javio sam se da bih
visokopoš-tovanom gospodinu postavio pitanje o kojem
sam ga službeno obavijestio. Pitam je li visokopoštovani
gospodin vidio izjavu objavljenu u Daily Megaphonu, o
tome da su odnosi vlade njezinog veličanstva i francuske
vlade zategnuti, što je posljedica bonskog incidenta? I
hoće li reći Parlamentu je li takva izjava, kao što je u
novinskom članku nagoviješteno, objavljena sa znanjem
i uz odobrenje ministarstva vanjskih poslova?
Sir Joseph polako ustane, skine cviker, ponovno ga
stavi, uznemireno zgrabi revere kaputića, nagne se preko
aktovke i počne:
- Visokopoštovani gospodin je ispravno obaviješten
- izjavio je, a u sali nastade muk.
 Članovi su se pogledavali zaprepašteno i
unezvjereno.
- Između britanske i francuske vlade doista postoji
napetost koju mogu opisati samo kao ozbiljnu, zapravo
tako ozbiljnu da smatram potrebnim obavijestiti
premijera da se sva božićna odsustva u vojsci i
mornarici ukidaju, da će se ponovno uvesti zakon o
obrani i da će se sve rezerve mornarice smjesta
mobilizirati.
Nastupio je trenutak mrtve tišine, a onda se prolomilo
negodovanje. Prema klupama vlade zapuhao je uragan
ogorčenih pitanja. Naposljetku je predsjednik uspio
smiriti zastupnike, a sir Joseph je nastavio ozbiljnim,
hrapavim glasom:
109
- Večeras nisam spreman odgovarati na daljnja
pitanja pa moram zamoliti visokopoštovane članove da
se uzdrže od suda do ponedjeljka, kad se nadam da ću
moći dati izjavu u ime vlade Njezinog Veličanstva.
S tim riječima se okrenuo i izgubio iza stolice
predsjedavajućeg, ne osvrćući se na pozive.
- Dobri Bože! - Jimu su problijedjele čak i usnice.
- To znači rat!
Elk, koji je bio zadrijemao, naglo se probudio i vidio
da njegov prijatelj žurno odlazi iz sale. Krenuo je za
njim niz hodnik, do ureda sir Josepha, a Jim pokuca na
vrata. Nije bilo odgovora, pa je okrenuo kvaku i ušao.
Soba je bila mračna i prazna. Žurno je izašao u
hodnik i obratio se službeniku.
 - Ne, gospodine, nisam vidio sir Josepha. Prije
nekoliko minuta ušao je u Parlament.
Kad se Jim vratio u hodnik, ondje se već skupilo
mnogo uzrujanih zastupnika. Premijer je bio na zapadu
Engleske, ministri mornarice i rata tog su
poslijepodneva otišli održati govor na nizu raznih
skupova na sjeveru, a telefonske su linije bile zauzete,
jer mnogi su nazivali ostale članove ministarskog vijeća.
Jim nije pronašao nikoga tko je sreo sir Josepha nakon
što je izašao iz Parlamenta, ali je naišao na policajca
kojemu se činilo daje ministra vanjskih poslova vidio u
dvorištu. Jim se spusti u dvorište, gdje su potvrdili tu
obavijest. Sir Joseph je, prije nekoliko minuta, sišao i
pozvao taksi, premda ga je čekao njegov automobil.
Detektivi su gotovo otrčali do Whitehall Gardensa, no
ondje ih je čekao još jedan šok. Ministar nije došao kući.
- Jeste li sigurni? - upita Jim, s nevjericom,
pomislivši da je sluga dobio upute da ne pušta nikakve
posjetioce.
- Posve sam siguran, gospodine. Zašto, je li se nešto
dogodilo - upita batler prestrašeno.
Jim nije gubio ni trenutka na odgovor. U Whitehallu
su pronašli taksi i nedozvoljenom se brzinom odvezli u
Park Lane, jer su postojali izgledi, premda mali, da se
ministar vratio Har-lowu. Kad su došli do kuće
Greenhart, do njih su doprli zvuči jazz orkestra. U
knjižnici, a i u prostranoj sobi za primanje koja je
gledala na Park Lane, uvelike se plesalo. Poslije duže
potrage našli su Harlowa koji se očito zaprepastio još
više od drugih.
110
- Naravo da se nije vratio ovamo. Rekao mi je da ide
u Parlament, a onda kući, na počinak. Što se dogodilo?
- Vidjet ćete sutra u novinama - reče Jim osorno, a
kad se odvezao do Parlamenta, vidio je da zastupnici
upravo izlaze iz zgrade jer je zasjedanje bilo prekinuto.
Dok je razgovarao sa zastupnikom kojeg je
poznavao, ondje se zaustavio automobil, pa su svi počeli
pozdravljati čovjeka koji je izašao. Bio je to ministar
financija, pognut, širokih ramena, najistaknutiji član
ministarskog vijeća.
- Da, čuo sam sve o tome - rekao je tihim, hrapavim
glasom. - Gdje je sir Joseph?
Mahnuo je Jimu, kojeg je poznavao, a onda se
progurao kroz skupinu zastupnika i s detektivom se
zaputio niz hodnik, do svog ureda.
- Jeste li bili prisutni kad je sir Joseph govorio? -
upitao
je-
- Da, gospodine - odgovori Jim.
- Recite mi što se dogodilo.
Ukratko, ali gotovo riječ po riječ, Jim Carlton ponovi
za-prapašćujući govor.
- Bit će da je poludio - prokomentira ministar
ogorčeno. - U cijeloj toj priči nema ni riječi istine,
osim... pa, nešto se moglo dogoditi otkad sam ga zadnji
put vidio.
 - Možete li objaviti demant?
Gospodin Kirknoll se ugrize za usnicu. - Mislim da
bih morao, jer je premijer odsutan, ali ne mogu to učiniti
dok ne vidim sir Josepha.
Jimu je nešto palo na pamet. - Za njega se ne bi
moglo reći daje neurotičan, je li?
- Za nikoga manje nego za njega - ustvrdi ministar
odlučno. - Duševno je najzdravija osoba koju sam sreo.
Je li tu njegov tajnik?
Pozvonio je i poslao službenika u potragu, a onda je
pokušao dobiti telefonsku vezu s odsutnim ministrima.
U Downing Streetu su se očito bacili u sličnu
potragu, ali do jedan ujutro nitko nije uspio stupiti u
vezu sa šefom vlade.
- Pretpostavljam da ne možemo spriječiti da vijest
dospije u novine?
111
- Već je u novinama - odgovori ministar financija
lakonski. - Upravo sam dobio primjerke prvih izdanja.
Samo nebo zna zastoje to učinio! Sigurno je daje nanio
strašan udarac vladi. Ne usuđujem se ni pomisliti na
druge posljedice.
- Što mislite, kakav će biti prvi učinak govora sir
Josepha? Ministar raširi ruke. - Tržište će, dakako, otići
k vragu, ali
više nas zanimaju reagiranja u Francuskoj. Na
nesreću, francuski ambasador je u kratkoj posjeti Parizu.
Jim je otišao dok je ministar, preko telefona, živo
brbljao s Parizom, a u tri sata ujutro, detektiv je čitao
podrobni izvještaj o jedinstvenom zastranjenju sir
Josepha Lavtona. Kasnija izdanja novina donijela su
članak od nekoliko redaka, tiskan masnim slovima:
"Ministar financija obavijestio nas je da se bonski
incident nikad prije nije našao na raspravi ministarskog
vijeća, a smatra se da nema ni najmanju važnost.
Ministar financija obavijestio nas je da ne može
objasniti neobičnu izjavu sir Josepha Lavtona u Donjem
domu."
Jim je cijelu noć doslovno sjedio pred Whitehall
Gardensom, čekajući, ali bez velike nade, da se sir
Joseph vrati.-Doznao je da će premijer posebnim
vlakom doći sa zapada zemlje te daje već demantirao
govor ministra vanjskih poslova.
Tog je jutra otvaranje burze prouzročilo prizore kakvi
se nisu vidjeli od izbijanja prvoga svjetskog rata. Došlo
je do ogromnog pada dionica, a čak su i bake reagirale
na paniku. Tako rano nije se moglo doznati što se
dogodilo u New Yorku, jer u Engleskoj je bilo pet sati
više od istočnoameričkog vremena, pa je situacija u
Wall Streetu postala jasna tek u četiri poslijepodne.
Došlo je do velike rasprodaje, pala je vrijednost svih
značajnih dionica, a propast velike posredničke tvrtke i
nekoliko samoubojstava bile su prve posljedice o kojima
se moglo doznati iz tiska. U Francuskoj je burza
zatvorena u jedan, ali velika se rasprodaja nastavila na
ulici, a glasovite južnoafričke dionice, koje su smatrali
pokazateljem stanja na burzi, pale su na najnižu razinu.
 To poslijepodne, u pet sati, objavljena je izjava za
tisak, a potpisali su je britanski i francuski premijeri:

112
"U tvrdnji da između naše dvije zemlje postoji
napetost nema nimalo istine. Bonski smo incident, od
početka do kraja, smatrali beznačajnim, a britanski
ministar vanjskih poslova takav je govor mogao održati
samo u trenutku duševne poremećenosti, koja je za
žaljenje."
Tog dana, Jima nisu zanimali burza ni pad dionica, a
niti bogatstvo za koje je znao da ga Harlow i njegovi
ljudi skupljaju iz minute u minutu. Posvetio se isključivo
nestanku sir Josepha Lavtona.
Prijemu što gaje Harlow priredio prisustvovao je
velik broj uglednih ljudi, a mnogi su bili prijatelji
nestalog ministra. Odlučno su izjavili da se nije vratio u
Park Lane, a bili su isto tako sigurni da Harlow, poslije
odlaska sir Josepha, nije izlazio iz kuće. K tome, pred
vratima su stražarila dva policajca, a i oni su bili sigurni
da se sir Joseph nije vratio. Netko je pretpostavio da se
ministar povukao u ljetnikovac u Cheshireu. Pokrenuta
je istraga, ali doznalo se da je kuću i lovište unajmio
bogati Amerikanac.
Kad se premijer vratio iz Pariza, kamo je, po
povratku u London, smjesta odletio avionom, Jim ga je
posjetio i ustanovio daje šef države jako zabrinut i vrlo
umoran.
 - Moramo pronaći sir Josepha Lavtona! - izjavio je,
uda-rivši šakom po stolu. - Kažem vam, Carltone, kao
što sam rekao i vašim pretpostavljenima, daje nemoguće
da se sir Joseph, ako nije poludio, javi za riječ u Donjem
domu i svijesno iznese potpunu neistinu, nad kakvom bi
se i sam zgražao. Jeste li vidjeli tog Harlowa?
- Jesam, gospodine - odgovori detektiv.
- Je li vam, kojim slučajem, rekao o čemu su
razgovarali? Možda o takozvanom bonskom incidentu?
- Harlow tvrdi da su, u nekoliko minuta koliko je
ministar vanjskih poslova proveo na prijemu,
razgovarali samo o Makedoniji i o ničemu drugom.
Doista, gospodine, ne vidim kako bi mogli o bilo čemu
dugo raspravljati jer zajedno nisu proveli više od
nekoliko minuta. Čini se daje sir Joseph otišao u sobicu
koja Harlowu služi za povj erljive razgovore i ondj e j e
popio čašu vina. Razgovarali su o prijemu, a sir Joseph
je domaćinu čestitao stoje na večeru doveo posvađene
strane. Harlow je izjavio da je razgovor bio potpuno
nezanimljiv.
113
Premijer je dugim koracima hodao po sobi, tako
sagnuvši glavu da mu je brada gotovo dodirivala prsa.
- Ne mogu to razumjeti, ne razumijem! - mrmljao je,
a onda je naglo zapovijedio: - Nađite sir Johna Lavtona!
Time je razgovor bio završen.
Jim je bio potresen i to jako, a u nedoumici se sjetio
samo jednog sredstva za smirenje. Nazvao je Aileen
Rivers u ured i zamolio je da s njim izađe u
Automobilski klub, na čaj.
Djevojka je odmah uvidjela da se Jim izravno bavi
tajnom koja je zbunjivala ne samo Englesku, nego i
cijeli civilizirani svijet. No shvatila je i zašto ju je
pozvao, pa mu je bila zahvalna što se upravo njoj obratio
za potporu.
Čim su se sreli, počeo je raspredati priču o svojim
neprilikama.
- Dakako, možda su ga oteli, čak bih rekao da je to
vrlo vjerojatno, premda je put od dvorišta Parlamenta do
Whitehall Gardensa vrlo kratak, a Whitehall je tako pun
policije, da je to gotovo nemoguće. Dali smo oglas da
tražimo taksi vozača koji ga je odvezao iz Parlamenta,
ali dosad nema odgovora.
- Možda su oteli i vozača? - pretpostavila je. .
- Možda - odgovorio je pomalo tužno. - Volio bih da
se ministri vanjskih poslova ne drže kao božanstva koja
se moraju voziti sama! Da je počekao samo par minuta,
bio bih mu se pridružio. - Onda je dodao, osmjehnuvši
se. - Svoj teret prebacujem na vaša leđa, a vidim da
prilično posrćete pod njim.
- Nije točno - odlučno mu je proturječila. Malo je
razmišljala, a onda je upitala: - Bih li vam mogla
pomoći?
Zurio je u nju začuđeno, ali i kao da ga ta pomisao
zabavlja. - Kako bi mi, zaboga, mogli pomoći? Znam da
zvuči grubo, ali baš ne vidim...
Njegova ju je nevjerica više ljutila nego vrijeđala.
 - Možda je vrlo uobraženo nuditi pomoć policiji, -
rekla je s prizvukom sarkazma - ali nekako mislim da ste
zbunjeni jer tržište... kako se kaže... nov kut gledanja?
- Zacijelo bi mi dobro došlo čak nekoliko kuteva
gledanja -priznao je tužno.
- Onda ću početi tako što ću vam pružiti barem
jedan. Jeste li posjetili mog ujaka?
Otvorio je usta. Posve je zaboravio na Arthura Ingla i
nijednom ga nije povezao s ministrovim nestankom.

- Kakav sam glupan! - uzviknuo je.

Nije skidala pogled s njegova lica, pa se činilo da
razmišlja bi li se složila s tim uzvikom, no na pameti joj
je bilo nešto sasvim drugo.
- Spomenula sam ujaka jer me je jutros posjetio -
rekla je.
- Zapravo, čekao me je kad sam izlazila na ručak.
Vidjela sam ga prvi put otkako je došao iz Devonshirea.
- Zbog čega je htio s vama razgovarati?
Tiho se nasmijala. - Došao je s vrlo neobičnom
ponudom... da mu vodim kućanstvo. Doista, ponudio
mije daleko veću plaću od one koju primam kod
gospodina Stebbingsa, a rekao je da se neće buniti ako
radim samo danju.
- Dakako, odbili ste?
- Dakako, odbila sam - ponovila je - ali se uopće nije
zbunio. Nikad ga nisam vidjela tako prijaznog.
- Kako izgleda? - upita detektiv, prisjetivši se
neobrijanog lica, koje je vidio kroz prozor.
 - Vrlo otmjeno - glasio je začuđujući odgovor. -
Rekao mi je da se zabavlja gledajući velike filmove koji
su se pojavili otkako je otišao u zatvor. Iznajmio ih je i
kupio mali projektor. Vidite, znam da je jako volio film,
ali čini se čudno da se danima zatvorio u stan da gleda
filmove. Pitao je i za vas - kimnula je.
- Pitat ćete zašto se zanima za vas, a to je i meni palo
na pamet. Očito uzima zdravo za gotovo da smo vi i ja
vrlo bliski prijatelji. Pitao me je tko nas je upoznao, pa
sam odgovorila sa smo se sreli na obali Temze i to
zahvaljujući vašem nesretnom malom automobilu.
- O mrtvima samo najbolje - reče Jim ozbiljno. -
"Lizzie" je puknuo cilindar.
- A sad se pripremite na veliki šok - upozorila gaje.
- Pripremio sam se.
- Pitao je - nastavi djevojka, a oči su joj zasjale -
smatram li da biste imali što protiv sastanka s njim.
Mislim da ste mu odjednom postali simpatični.
- Nikad nisam duže razgovarao s tim gospodinom, -
reče detektiv - ali taj ćemo propust bez odlaganja
ispraviti. Otići ćemo k njemu zajedno. Prirodno, izvući
će preuranjeni zaključak da smo vjereni, ali ako možete
podnijeti takvu mrlju na svom dobrom ukusu...
- Bit ću hrabra - izjavi Aileen.
114
115

Gospodin Arthur Ingle se samo na trenutak smeo,

kad je ugledao svoju nećakinju i čovjeka o kojem je
cijelo poslijepodne razmišljao. Jim gaje prije toga sreo
samo jednom, nakratko, kad se raspitivao o gospođi
Gibbins. Sad je bivši robijaš bio gotovo veseo.
- Gdje je prijatelj Elk? - upitao je s osmijehom. -
Koliko sam razumio, nikad se ne krećete jedan bez
drugog, u ovim opasnim vremenima, kad unaokolo
lutaju poludjeli ministri, a nitko ne zna dan ni sat kad će
ga mobilizirati! Dakle, vi ste gospodin James Carlton!
Otvorio je srebrnu kutiju s cigarama i gurnuo je
prema Jimu, koji je pažljivo izabrao.
- Pretpostavljam da vam je Aileen rekla da sam vas
htio vidjeti? Pa, istina je. Pomalo sam teoretičar,
gospodine Carltone, i nekako mislim da je moja teorija
ispravna. Pitam se bi li vas zanimalo daje čujete?
Napadno je zanemario djevojku, osim što joj je
primaknuo stolicu. - Raspitivao sam se - počne taj
nesvakidašnji bivši robijaš - i otkrio sam da je sir Joseph
upao u razne novčane poteškoće. To ne zna ni premijer,
a niti ministrov najbolji prijatelj, ali ima znakova da mu
je jako potreban gotov novac i daje njegovo imanje u
Cheshireu pod hipotekom. Recite, gospodine Carltone,
smatrate li vjerojatnim daje cilj govora u Parlamentu bio
izazivanje gospodarske krize te da su sir Josephu debelo
platili da odigra tu ulogu?
Dok je govorio, ispred sebe je sklopio ruke s
isprepletenim prstima, a svaku je točku naglašavao
malim trzajem sklopljenih ruku, pa se, dok gaje gledao,
pred očima Jima Carltona podigla magla i smjesta je
riješio tajnu privatnih kino predstava zbog kojih je
gospodin Ingle tjedan dana proveo zaključan u stanu. A
kad je to riješio, mogao je raspetljati i sve druge tajne,
osim sadašnjeg boravišta sir Josepha Lavtona.
Šutke je slušao kako Ingle nastavlja obrazlagati i
proširivati svoju teoriju, a po završetku, detektiv
odgovori uobičajenom frazom:
- Prenijet ću vaša nagađanja pretpostavljenima.
Gospodin Ingle očito nije očekivao takav odgovor.
Na trenutak se doimao kao da mu je neugodno, a onda
se nasmijao. - Mislim da se čudite što sam na strani
zakona i reda... a i vladajuće klase! Kad sam izašao iz
zatvora, bio sam pomalo ogorčen. Elk
vam je vjerojatno ispričao kakvu sam scenu napravio
u vlaku. Ali razmišljao sam o nekim stvarima, Carltone,
pa sam zaključio da mi ekstremna gledišta ne koriste ni
džepu, a niti duhu.
- Dakle - nasmiješi se Jim - preobratit ćete se i
postati član dobre, stare konzervativne stranke?
- Ne znam hoću li otići tako daleko, - odgovori Ingle
otegnuto, kao da se zabavlja - ali odlučio sam se smiriti.
Nisam baš siromašan, a za sve što imam, platio sam... u
Dartmooru.
Samo na trenutak u njegovu se glasu mogao osjetiti
prizvuk prijašnje ogorčenosti. Glavom je pokazao
Aileen Rivers. - Uvjerit ćete tu djevojku da bi mi trebala
pružiti priliku, gospodine Carltone? Shvaćam njezino
oklijevanje da vodi kućanstvo čovjeku kojeg bi svakog
trenutka mogli pomesti u hladovinu, a bojim se da posve
ne vjeruje da sam se popravio.
 Dobrostivo se nasmiješio djevoci, a onda je pogledao
Jima. - Ne biste lije mogli uvjeriti?
- Ako bih je mogao u bilo što uvjeriti - odgovori
detektiv polako - to ne bi bilo ono što predlažete.
- Zašto? - htio je znati njegov sugovornik.
- Jer imate posve krivo - objasni Jim - kad kažete da
više nema opasnosti da vas pometu u hladovinu.
Naprotiv, opasnost nikad nije bila izraženija.
Ingle je šutio. Usnice su mu se pomaknule, kao da će
nešto upitati, ali onda se nasmijao, otišao je do stola i iz
kutije uzeo cigaru.
- Neću vas zadržavati - rekao je - ali griješite,
Carltone. Policija me zbog ničega ne može optužiti.
Mogu mi nešto pod-menuti, kako bi me uhvatili, ali čak
i za tako što, morat ćete biti oštroumni.
Na izlasku iz zgrade, Jim se gorko obrati djevojci: -
Čini se da provodim dane upozoravajući ljude koje bi
najmanje trebalo upozoravati. Aileen, možete li mi u
slobodno vrijeme isplesti brnjicu? To bi mi jako
pomoglo!
S djevojčinog je gledišta ta govorancija bila osobito
značajna, jer ju je prvi put nazvao po imenu. Poslije, kad
su se približili zgradi gdje je stanovala, upitala je: -
Mislite li da ćete naći sir Josepha?
Odmahnuo je glavom i ozbiljno izjavio: - Jako
sumnjam da je živ.
116
117
 No njegove će se sumnje raspršiti i to na
najneočekivaniji način. Te je noći pijani komedijaš
pocrnjelog lica, bendžom udario po glavi policajca, a taj
vulgarni događaj imao je zapanjujući nastavak.
118
16.
Postoji posebna vrst zabavljača, koja svoju
nadarenost koristi za razonodu posjetilaca koji u redu
čekaju na sporednim ulazima londonskih kazališta, gdje
su ulaznice jeftinije. Tu često možete vidjeti čovjeka
koji kidanjem papira stvara fantastične oblike, ili pak
izvođače balada, svirače na kostima i neizbježnog, u
crnca prerušenog pjevača.
Bilo je jedanaest sati navečer i lagano je sniježilo kad
je policajac vidio da, na kraju ulice Evory, neka prilika
tetura nasred ceste, izlažući se velikoj opasnosti od
automobila kojima su se posjetioci vraćali iz kazališta,
pa je, u to doba noći, promet pri-ilično gust u četvrti
Mavfair. Čovjek je očito popio više nego stoje bilo
dobro za njega, jer je iz petnih žila tulio trenutno
najpopularniju pjesmu i nespretno se pokušavao pratiti
na bendžu, što ga je nosio oko vrata.
Londonski policajci su strpljivi i postojani, a daje
posrčuća prilika bila manje bučna, možda bi samo
prošao i ne bi se miješao, jer, po zakonu, pijanstvo nije
prijestup, a da biste postali prekršitelj, morate biti
nesposobni da se držite na nogama, izazivati metež, ili
sprečavati policiju u obavljanju dužnosti. Pozornik nije
imao namjeru privesti bučnog šetača, nego se na sredinu
ceste zaputio da ga upozori i utiša, a onda je vidio daje
bukač zapravo komedijaš crno obojanog lica, s
neobičnim, bijelim usnicama, smiješnim, širokim,
tvrdim ovratnikom i u dugom kaputu. Na glavi je imao
kapu studenta koledža, pa mu je to upotpunjavalo
opremu, zajedno s bendžom, na kojemu je proizvodio
zastrašujuće zvukove.
- Hej, hej! - reče policajac blago.- Malo manje vike,
momče!
Takva bi opomena najčešće bila dovoljna i ponoćnu
bi pticu pjevicu navela da se ispriča, ali skitnica je
raširio noge, prkosno stao nasred ceste i poslao policajca
u određeno mjesto, no čak se ni s tim nije zadovoljio,
nego je zamahnuo bendžom i čuvara zakona raspalio po
šljemu.
119
- Sam si tražio! - plane policajac i zgrabi
prijestupnika u željezni stisak.
Jim Carlton se slučajno našao u policijskoj stanici u
ulici Evory kad je pozornik uveo skitnicu, koji je
pjesmom dokazivao da nije baš posve lišen sluha, a bio
je tako očito pijan, da gaje Jim jedva pogledao.
Razgovor s inspektorom na dužnosti nije prekinuo ni da
bi bacio pogled na optužbu protiv pridošlice. Skitnicu su
žurno pretraživali, premda se žestoko opirao, a kad su
naposljetku iz njega izvukli ime (odbio je reći adresu)
policajci i ključar otpremili su ga niz dugi hodnik,
odakle se ulazilo u ćelije.
 Vrata ćelije broj sedam bila su otvorena, pa su unutra
gurnuli skitnicu, a on se do posljednjeg trenutka borio da
zadrži bendžo.
- Od rječnika te ptičice, problijedio bi i vojnik! -
prokomentirao je ključar, kad se, brišući oznojeno čelo,
vratio u prostoriju za detektive.
Jim je došao kako bi sredio da mjesni policajci
nadgledaju kuću Greenhart i zatražio određenu pomoć u
provedbi plana što ga je smislio, a kad su uveli čovjeka
prerušenog u Crnca, već bi završio posao u stanici, da
inspektor s kojim je želio porazgovarati nije bio odsutan.
Jim se neko vrijeme motao onuda, razgovarajući o
policijskom poslu, a onda je posljednji put otišao do
kuće sir Josepha, gdje gaje čekao neizbježni odgovor: U
Whitehall Gar-densu nisu primili nikakve vijesti o
ministru vanjskih poslova.
Inspektor s kojim je htio porazgovarati u ulici Evory,
mora se, u ulozi tužitelja, pojaviti na redarstvenom sudu,
pa se Jim slijedećeg jutra otšetao onamo i ušao kratko
vrijeme nakon stoje sudac zauzeo svoje mjesto. Jim
ugleda kolegu iz ulice Evory, ali prije nego stoje dospio
iznijeti razlog dolaska, inspektor ga upita:
- Jeste li bili u stanici kad su sinoć priveli tipa s
crnim licem?
- Da, sjećam se tog glasnog gospodina - odgovori
Jim. - Zašto?
Inspektor zbunjeno odmahne glavom. - Ne znam
odakle mu to. Narednik ga je pažljivo pretražio, ali bit
će da je negdje sakrio.
 - Što nije u redu? - upita Jim, samo napol
zainteresirano.
- Droga - glasio je odgovor. - Kadjeključarjutrosušaoi
pozvao ga, jedva ga je probudio. Zapravo, namjeravao
sam pozvati službenog liječnika jer nikad nisam vidio
bolesnijeg čovjeka!
120
Iz njega nisam mogao izvući ni riječi! Samo je sjedio
na krevetu, s glavom u rukama i stenjao. Morali smo ga
tresti da bismo ga doveli do tamničkog automobila.
Prva dva suđenja su brzo okončana, policajac je
pozvao: -John Smiht! - a u sudnicu je doteturao
komedijaš crnog lica, jadne pojave i tako slab na
nogama da su ga morali voditi uza stepenice, do
optuženičke klupe s čeličnom ogradom. Sinoćnje
veselosti je posve nestalo, pa Jim osjeti kako ga obuzima
veliko sažaljenje prema nesretniku u apsurdnoj odjeći i s
crnim, sjajnim licem.
Sudac pogleda preko naočala. - Zašto tom čovjeku
nisu omogućili da se umije, prije nego što dođe pred
mene? - upitao je.
- Nismo ga mogli nagovoriti da bilo što učini, sir -
odgovori ključar - a nemamo krema za skidanje takve
šminke.
Sudac je nešto progunđao, a onda do klupe za
svjedoke dođe napadnuti policajac i zakune se da će
govoriti istinu i samo istinu. Bilo je to uobičajeno
svjedočenje, a sudac ponovno pogleda pognutu priliku
na optuženičkoj klupi.
 - Što imate reći, Smith? - upitao je. Optuženi nije ni
podignuo glavu.
- Znate li nešto o njemu? Vidim da na formularu
optužnice nema adrese.
- Nije nam htio reći adresu, časni sude - odgovori
inspektor.
- Vratite ga u zatvor radi istrage.
Ključar dodirne ruku optuženog, koji ga odjednom
pogleda i unezvjereno se osvrne po sudnici. - Mogu li
pitati što ovdje radim? - rekao je promuklim glasom, a
Jimu se gotovo zamaglilo pred očima.
Jer čovjek crnog lica bio je sir Joseph Lavton!
121
17.
Čak se i sudac zapanjeno trgnuo, premda nije
prepoznao glas. Upravo je htio zapovijediti da odvedu
optuženog kad se Jim progurao do njegovog stola i
prošaptao nekoliko riječi.
- Tko? - uzvikne sudac. - Nemoguće!
- Smijem li pitati - oglasi se ponovno zatvorenik -
očemu je ovdje riječ...? Doista ne razumijem.
Onda se zanjihao i pao bi da ga ključar nije uhvatio.
Sudac je ustao. - Odvedite ga u moj ured. Suđenje se
prekida na deset minuta - objavio je i otišao iza zastora,
u ured.
Nekoliko trenutaka kasnije uveli su mlitavog
zatvorenika i polegli ga na sofu.
- Jeste li sigurni? Zacijelo griješite, gospodine
Carltone!
 - Posve sam siguran daje on, premda su mu obrijali
brk - potvrdi Jim, zureći u lice onesviještenog. - To je sir
Joseph Lavton, ministar vanjskih poslova. Ne bih mogao
pogriješiti, predobro ga poznajem.
Sudac pobliže pogleda. - Gotovo sam uvjeren da
imate pravo - priznao je - ali kako, zaboga...
Nije dovršio rečenicu, a ubrzo se vratio u sudnicu,
gdje gaje čekalo još posla. Jim je poslao policajca u
obližnju apoteku, po kremu, a kad je stigao sudski
liječnik, skinuli su šminku, pa su se raspršile sve sumnje
oko identiteta lažnog Crnca. Bijela mu je kosa bila
obojena, brk obrijan, a koliko su mogli vidjeti, na odjeći
nije bilo nikakvog traga koji bi mogao poslužiti za
identifikaciju.
Liječnik je zatvoreniku zavrnuo rukav i pregledao mu
podlakticu. - Jako je drogiran - zaključio je, pokazujući
više tragova uboda. - Ne znam točno kakvu su drogu
upotrijebili, ali zakleo bih se da ima hvoscina.
Prepustivši sir Josepha liječnikovoj brizi, Jim požuri
do telefona i ubrzo je razgovarao s premijerom.
- Stižem za nekoliko minuta - reče preneraženi šef
države. - Pazite da ništa od toga ne dospije u novine.
Hoćete li, molim vas, reći sucu da bi mi učinio veliku
uslugu kad to ne bi spomenuo na sudu.
122
Srećom, u zgradi je bio samo jedan novinar koji nije
primijetio ništa sumnjivo, a lako su izmislili odgovor na
njegovo pitanje zašto su zatvorenika odnijeli u sučev
ured.
 Sir Joseph se još nije osvijestio kad je stigao
premijer. Bolnička kola, što su ih bili pozvali, već su
stajala u malom dvorištu pa su, poslije uzaludnih
pokušaja da ga navedu da nešto kaže, ministra,
umotanog u pokrivač, prokrijumčarili u dvorište i
otpremili u bolnicu.
- Priznajem da nemam riječi - izjavi premijer
očajnim glasom. - Crni pjevač... napada policiju!
Nevjerojatno! Kažete da ste bili u policijskoj stanici kad
su ga doveli? Niste li ga onda prepoznali?
- Ne, gospodine - prizna Jim. - Nije me baš zanimao.
Učinilo mi se da je obični pijanac. Ali o nečemu bih se
mogao zakleti: Kad su ga doveli u stanicu, nije bio
drogiran. Inspektor je primijetio da zaudara na whisky,
no sir Joseph je bez ikakvih teškoća izražavao
negodovanje.
Premijer beznadnim pokretom raširi ruke. - Sve to
nadilazi moje shvaćanje. Nikako ne razumijem što se
dogodilo. Cijela je stvar čudovišna i nevjerojatna!
Osjećam se kao da sanjam.
Čim je premijer otišao, Jim se odveze u bolnicu,
kamo su prebacili nesretnog ministra. Inspektor iz ulice
Evory otpratio je sir Josepha u bolničkim kolima, a sad
je javio zapanjujući podatak.
- Što mislite da smo mu našli u džepu? - upitao je.
- Više me ništa ne može začuditi - odgovori Jim
rezignirano. - Što ste našli?... Versajski ugovor?
Inspektor otvori notes i izvadi malu posjetnicu koja
je bila prazna, osim što su na njoj izgrebene črčkanje, no
netko je pokušao ispisati previše na tako maloj površini,
jer kad je pažljivo pregledao posjetnicu, Jim se uvjerio
daje doista riječ o pokušaju pisanja. Mogle su se
razabrati samo dvije riječi: "Marling" i "Har-low",
napisane velikim slovima. Detektiv uzme olovku i
vrhom počne strugati po posjetnici, sve dok sitnim
prahom nije prekrio ogrebotine, pa su postale izraženije.
No črčkanje su još bile nečitljive, čak i uz pomoć praha
olovke, a poruka je očito napisana iglom, koja je na dva
mjesta probušila posjetnicu.
- Prve riječi su "Tko god" - reče Jim iznenada. -
"Tko god"... dalje slijedi "molim", a čini se daje ta riječ
potcrtana...
123
Dugo je pregledavao ogrebotine, a onda je odmahnuo
glavom. - Jasno se može pročitati "Harlow" i "Marling".
Što mislite o tome, inspektore?
Njegov kolega uzme posjetnicu i zbunjeno je prouči.
- Ne znam što je napisano, ni kakvo je značenje -
odgovorio je. - Upravo pokušavam dokučiti kako mu je
ta posjetnica dospjela u džep... Narednik se kune da je
nije bilo sinoć, kad je pretražio zatvorenika.
124
18.
U jutarnjem izdanju novina pojavio se kratak
odlomak: "Sir Joseph Lavton, ministar vanjskih poslova,
ozbiljno je bolestan i prebačen je u bolnicu."
No bilo je potrebno više od tog jednostavnog
odlomka da se na svjetskom tržištu ponovno uspostavi
stanje kakvo je vladalo prije nego što gaje zastrašujuća
prijetnja ratom srušila kao kuća od karata. Glavna tema
svih vijesti i dalje je bila panika koju je u svijetu izazvao
ministrov govor. Veliki je ekonomist izračunao da pad
vrijednosnih papira iznosi preko 100,000.000 funti
sterlinga i premda se, barem kod nekih dionica,
tendencija pada usporava, bit će potrebno najmanje
mjesec dana da se većina vrati na razinu prije izbijanja
panike. Neke su novine objavile razgovor s Harlo-wom,
jer novinari nisu znali da je, u određenim krugovima, na
bogataša pala sjenka sumnje.
- Mislim - izjavio je gospodin Stratford Harlow - da
je učinak naglog pada cijena jako pretjerano opisan. Na
mnogo načina, takva panika na kraju ima blagotvorne
posljedice, jer pronalazi sve meke točke u financijskom
ustrojstvu, slama slabe karike, pa je, na kraju, sustav jači
i zdraviji nego prije pada vrijednosti.
- Je li moguće da je pad vrijednosti namjerno
izazvala skupina špekulanata?
Gospodin Harlow je s omalovažavanjem odbacio tu
pomisao. - Kako bi ga mogli namjerno izazvati, bez
pristanka i pomoći ministra vanjskih poslova, jer je
isključivo on, svojim govorom, prouzročio takvu
situaciju? Svakako je riječ o šokantnoj izjavi
odgovornog ministra. Sir Johseph je očito već bio teško
bolestan kad se obratio Donjem domu. Nagoviješteno je
da se umorio od pretjeranog rada, ali što god bio razlog,
samo je ministar izazvao gospodarsku krizu.
 - Poznavali ste sir Josepha? Harlow je odgovorio
potvrdno.
125
- Bio je u mojoj kući i to upravo u ovoj sobi, manje
od četvrt sata prije nego što je održao govor, a mogu reći
samo to da se doimao posve normalnim. Ako je bio
bolestan, to se ni po čemu nije vidjelo.
Vrativši se problemu pada vrijednosti dionica širom
svijeta, gospodin Harlow je rekao..."
Pročitavši intervju, Jim se kiselo nasmiješi. Harlow je
rekao mnogo toga, ali još je više propustio iznijeti. Nije
govorio o grozničavom djelovanju Rata, gdje su, svake
noći tijekom Ijedna, svi prozori bili jarko osvijetljeni,
niti je jednom riječi spomenuo da i sam ima ogromne
koristi od tog nesretnog, čak tragičnog govora u
Parlamentu.
Taj je čovjek zbunjivao detektiva. Ako je, kao što je
Jim vjerovao, iza panike stajao Harlow, ako je njegov
oštar um smislio i na tajanstveni način izazvao paniku u
novčarskim krugovima - kakav mu je bio cilj? Već je
bio jedan od troje najbogatijih ljudi u Engleskoj. Nije
imao veliku industriju, pa mu njezina korist nije mogla
poslužiti kao izgovor. Isto tako, nije imao nikakav
veličanstveni nacrt, kojeg bi trebalo ostvariti. Da je
sanjao o novim carstvima podignutim na divljim,
nenastanjenim afričkim savanama, ili da je bio veliki
filantrop, koji je namjeravao izvesti sjajni pothvat za
dobrobit čovječanstva, ta bi strastvena želja za zlatom
bila razumljiva, premda se ne bi mogla opravdati.
 No Harlow nije imao drugi cilj nego zgrtanje novca.
Pokazao je nesebično zanimanje za opće dobro kad je
darovao svoju uzornu policijsku stanicu, a svakako se
velikodušno odazivao na molbe bolnica za sredstvima,
ali nijedan od tih darova nije se, zapravo, mogao ubrojiti
u sustavno dobrotvorno djelovanje, niti u izrazitu brigu
za opće blagostanje. Bio je to čovjek bez društvenih
osjećaja, nije ga radovalo zadovoljstvo bližnjih, niti je
njihova patnja u njemu izazivala sućut. Ako je nešto
darivao, činio je to hladno, ali bez razmetanja.
Istina, ponudio je da će na najvišem vrhu Chiltern
Hillsa sagraditi vjernu kopiju Partenona, a bit će to
nacionalni ratni spomenik, no ponuda je odbačena zbog
nepristupačnosti tog mjesta. Kroz bogataševe zamisli
protezala se određena nakaznost, a Jim je sumnjao da su
ti planovi posve lišeni sebičnosti. Harlow gaje
zbunjivao, jer detektiv nikako nije mogao pronaći nit
koja bi ga odvela do unutrašnjosti i uma iza hladnih,
plavih očiju.
126
Te noći je punih šest sati prosjedio kraj kreveta
onesvi-ještenog ministra vanjskih poslova, pitajući se
kakvu bi neobičnu priču sir Joseph mogao ispričati.
Kako je došlo do toga da tumara ulicama, prerušen u
pijanog skitnicu, a lutanje je završilo prostačkom
tučnjavom s policajcem i boravkom u sumornoj
zatvorskoj ćeliji? Je li imao kakvu tajnu slabost, a
Harlow je doznao za nju i iskorištavao ga? Je li ministar
živio dvostrukim životom, pitao se detektiv, no odbacio
je takvu pomisao. Život sir Josepha bio je manje-više
otvorena knjiga, a njegovo se kretanje u zadnjih
nekoliko godina moglo pratiti iz dana u dan, prema
zapisima u dnevniku što ga je pribavila njegova tajnica,
ili po pričama kolega.
Dok je bdio, Jim je ponovno pokušavao odgonetnuti
što piše na posjetnici, ali ni ovaj put nije imao uspjeha.
U stražarenju kraj kreveta izmjenjivao se s inspektorom
Wiltonom, iz policijske stanice u ulici Evory. Liječnik ih
je upozorio da bi ministar svakog trenutka mogao doći k
svijesti, pa premda je smatrao da bi krajnje posljedice
drogiranja mogle biti vrlo ozbiljne, nije isključio ni
mogućnost da se pacijent potpuno oporavi. Bolesnik se
nemirno prevrtao s jedne na drugu stranu, mrmljajući
nepovezane riječi, koje su se detektivu činile
besmislenim, ali u tri i petnaest ujutro okrenuo se na
leđa, otvorio oči i žmirkajući prešao pogledom po
polumračnoj sobi. Jim, koji je upravo proučavao
posjetnicu, u svjetlu lampe sa zaslonom, stavio je
komadić kartona u džep i prišao krevetu.
Sir Joseph je začuđeno zurio u njega i skupivši guste
obrve, s naporom se pokušavao svega prisjetiti.
- Halo - rekao je slabim glasom. - Što se dogodilo?
Jesam li razbio automobil?
- Nije se dogodilo ništa ozbijno, sir Joseph -
odgovori Jim blago.
Bolesnik ponovno prijeđe začuđenim pogledom po
praznim zidovima sobe, a onda mu se oči spustiše na
bolesnički karton, koji je pokazivao visinu temperature.
- Toje bolnica, jeli?
- Tako je - potvrdi detektiv.
Nastala je duga šutnja, a onda se ministar požali: -
Paklenski me boli glava. Možete li mi dati da nešto
popijem, ili je zabranjeno?
127
Jim natoči čašu vode i prinese je bolesnikovim
ustima, pridržavajući ga oko ramena. Sir Joseph je
žedno ispio čašu i s uzdahom olakšanja klonuo na
jastuk.
- Malo mi se vrti u glavi, ali zakleo bih se da se
prezivate Carlton - rekao je.
- Da, tako se zovem, sir - potvrdi Jim, a ministar je
još malo razmišljao.
- Jesam li što slomio? - zanimalo ga je. -
Automobilska nesreća, pretpostavljam? Rekao sam tom
glupom šoferu da bude oprezan. Cesta je bila nalik na
staklo.
Pažljivo je pokrenuo najprije jednu, pa drugu nogu, a
onda i ruke.
- Baš ništa nije slomljeno, sir Joseph - utješi ga
detektiv.- Doživjeli ste mali šok.
Već je pozvonio liječniku, koji je spavao u sobi ispod
njih.
- Šok, ha?... Ne sjećam se... Ah, Harlow! - Ponovno
je skupio obrve. - Pristojan momak, ali malo previše
ulickan. Sinoć sam otišao do njega, je li?... Oni s
Balkana? Da, da, sjećam se! Prije koliko vremena je to
bilo?
Jim mu nije htio reći da je Harlow priredio zabavu
prije nekoliko dana.
- Da, da, sad se sjećam. Kamo sam otišao poslije
toga... U Parlament, pretpostavljeni? Mozak mije kao
vunena lopta, koja se brzo okreće.
Ušao je liječnik, u kućnom ogrtaču što gaje prebacio
preko pidžame, a ministru se glava već prilično
razbistrila, pa je smjesta pogodio tko je pridošlica.
- Sasvim sam pri sebi, doktore. Stoje to bilo... kap?
- Ne, sir Joseph - odgovori liječnik. Izmjerio je
pacijentu bilo i činilo se daje zadovoljan.
- Sir Joseph misli da je doživio sudar - primijeti Jim,
značajno pogledavši liječnika.
Bolesnik je bio vrlo slab, ali rasuđivanje mu se nije
pomračilo. - Stoje sa mnom? - upitao je razdraženo, dok
mu je liječnik stetoskopom osluškivao srce.
- Pitam se jeste li ikad uzimali droge?
- Droge! - otpuhne ministar. - Gospode! Kakvo
pitanje! Ne uzimam čak ni lijekove. Kad osjetim da mi
nije dobro, posjetim osteopata, pa me on izliječi.
128
Liječnik se naceri, kao što to čini većina njegovih
diplomiranih kolega, kad se spomene osteopat, jer
liječnička profesija spada u najkonzervativnije i
najsumnjičavije.
 - Onda vam neću dati takve lijekove - vješto je
zataškao svoje nespretno pitanje. - Srce vam je jako, a
puls pravilan. Sad vam treba malo sna i to je sve.
- I malo hrane - progunđa sir Joseph. - Gladan sam
kao vuk zimi!
Donijeli su mu porciju vruće, jake pileće juhe, a za
pol sata mirno je zaspao. Liječnik mahne Jimu da izađe
iz sobe.
- Mislim da više nije opasno, pa ne morate biti s
njim - rekao je. - Oporavlja se bolje nego što sam mislio
daje moguće. Vjerojatno nije rekao ništa o svojim
pustolovinama?
- Ništa - odgovori Jim, a njegov sugovornik shvati da
mu detektiv ne bi otkrio o čemu je riječ, čak i da je sir
Joseph opisao čudne okolnosti pod kojima je otet i kako
se pojavio na redarstvenom sudu.
Rano slijedećeg jutra, Jim je otišao u ulicu Downing,
premijeru u posjetu.
- Smatra daje, po odlasku iz Park Lanea, doživio
prometnu nezgodu. Uopće se ne sjeća govora u
Parlamentu, a liječnici ne dozvoljavaju da ga posjetimo
dok ne ojača. Imam vrlo ozbiljne sumnje glede jedne
stvari, sir, pa bih to želio raščistiti. A možda ću pri
razrješavanju morati izaći izvan okvira zakona.
- Nije me jako briga kamo ćete izaći, - odgovori
premijer - ali moramo doznati istinu! Dok sve činjenice
ne budu poznate, oblak ne stoji samo nad sir Josephom,
nego i nad cijelim ministarskim vijećem. Izdat ću upute
da vam ostave potpuno slobodne ruke i podržat ću vas u
svemu što budete učinili.
Poslije te ohrabrujuće podrške, Jim je otišao u
Scotland Yard kako bi dokazao istinitost teorije koju je
polako razradio tijekom gluhih noćnih sati, a bila je tako
fantastična daje isprva ni sam nije posve ozbiljno
shvaćao.
129
19.
Tijekom samo jednog jutra poslano je četristo
petnaest ka-blograma, a svi su bili sastavljeni na isti
način:
"Po primitku ove upute, kroz poslovnicu banke
Lombard, u ulici Carr, hitno pošaljite cjelokupni dobitak
u Ratinoj transakciji 17. Potvrdite prijem. Rata."
Poruka je stigla u tri sata ujutro.
Upravitelj inozemnog odjela banke Lombard bio je
stari prijatelj gospodina Ellenburvja i već je prije s njim
surađivao. Sutradan poslijepodne odvjetnik se odvezao u
banku i posjetio upravitelja.
- Očekujem vrlo velike i hitne novčane pošiljke kroz
banku Lombard, - rekao je - a trebat će mi gotovina.
Upravitelj je uvijek imao kiseli izraz lica, a sad se još
više smrknuo. - Rata, pretpostavljam? Čudi me što imate
veze s tim ljudima, gospodine Ellenburv. Mislim da
nemate pojma što se govori u Londonu...
Govorio je otvoreno, kao stari prijatelj, a odvjetnik je
krotko saslušao.
 - Čovjek ne može uvijek pažljivo birati - odgovorio
je. - Rat me je uvelike pogodio, pa od nečega moram
živjeti.
Rat je neoborivi argument, koji objašnjava
promijenjene okolnosti i služi kao dobro opravdanje za
nestalnost moralnih nazora. Upravitelj je suzdržljivo
prihvatio gledište svog sugovornika.
- Koliko je Harlow zaradio na toj prijevari? - upitao
je, ponovno se posluživši povlasticom prijatelja.
- Jednog dana ću vam reći - odgovori odvjetnik
zagonetno. - Stvar je u tome da očekujem vrlo velike
svote.
- U funtama sterlinga, ili u nekoj drugoj valuti?
- U svakoj koja je stabilna -izjavi Ellenburv.
Te je večeri stigla prva obavijest da su poslali novac -
i to iz Johannesburga. Svota je bila znatna, premda ne i
ogromna. U noći su stigle uputnice iz New Orleansa,
Chicaga, New Yorka,
130
Toronta i Sidneva, pa su ih predali Ellenburvju.
Telegrami su stalno dolazili, ali odvjetnik se tek drugi
dan potrudio preuzeti novac koji se gomilao u banci
Lombard.
Ujutro tog dana, prije nego što se zaputio u grad,
prošetao je svojim oronulim posjedom. Uvidio je da je
vezan za Rovalton House, pa je gotovo poželio daje
može ponijeti sobom, premda je zgrada bila ružna,
sumorna i izazivala je utučenost, čak se činilo daje i
povrtnjak napol istrunuo. Blijede sjene kupusa pogurile
su se kao starci u koroti, među ostacima ubranog povrća.
Preko te pustoši približavao se vrtlar, a preko ramena
je prebacio vreću, kako bi se zaštitio od kiše koja je
sipila.
- Tu je hrpa kojom ću zatrpati jamu - rekao je. - Jučer
je stigla.
Jama je već trideset godina vrijeđala oči. Bila je to
duboka udubina na rubu povrtnjaka, a gospodin
Ellenburv je često sanjao kako daje iskoristi.
Namjeravao je napraviti ribnjak, okružen
rododendronima, ili bazen od bijelih pločica, s
mramornim klupama, kako bi kupač mogao sjediti i
uživati na suncu, zaklonjen od znatiželjnih očiju ružama
koje bi se penjale po drvenoj rešetki. A sad je snovima
došao kraj - jer će jamu zatrpati. Stajao je na rubu ružne
rupe u zemlji. Dno je prekrivala voda, iz koje je virio
rub petrolejske kante.
Sa strane se dizala hrpa smeća: stare cigle, polovice
cigala i šljunak - krš za zatrpavanje rupe.
- Ja ću je zatrpati... obećao sam sebi tu vježbu - reče
Ellenburv, na trenutak zaboravljajući da će od sutra u to
doba biti posve dokon, pa će imati i previše vremena za
vježbe.
Nije mogao odvojiti pogled od sluzave jame. Dobro
bi je popunio da u nju baci Harlowa i gleda kako iz blata
viri bo-gataševo debelo, blijedo lice.
Kad je osjetio da su mu se obrazi i vrat zacrvenjeli te
da mu trnu udovi, nevoljko se okrenuo i pošao prema
kući. Čekao gaje automobil, kojeg mu je iznajmila Rata,
a vozač mu je uljudno poželio dobro jutro i primijetio
daje vrijeme lošije nego ikada.
Ne odgovorivši, Ellenburv uđe na doručak. Pogled na
automobil nadahnjivao gaje.
131
Znao je za garažu u kojoj se vozilo moglo iznajmiti, a
da itko nije postavljao neugodna pitanja. Jasnije rečeno,
u Londonu se mnogi bave neobičnim poslovima, a
troškovima ne pridaju veliko značenje. Istina, ne mogu
kupiti odanost, ali spremni su platiti za diskreciju.
Cijenik garaže "Nova" bio je znatno viši nego
drugdje, ali svotu koju je mušterija preplatila, mogla je
smatrati dobro uloženom, jer kad bi "Novu" posjetila
policija da se raspita tko je bio gospodin koji se doimao
kao stranac, a od draguljara u West Endu odvezao se s
dijamantnim prstenom što gaje kupio pa su tek
naknadno primijetili da je s njim nestala i biserna
ogrlica, u "Novi" su na takva pitanja odgovarali
začuđenim pogledima, kao da ništa ne razumiju. Isto
tako, ne bi mogli prepoznati gospođu koja se s bogatim
trgovcem iz Bradforda odvezla u Marlow, gdje gaje,
drogiranog i bez prebijene pare, ostavila na livadi, u
visokoj travi.
Poslije podne je došao automobil. Vozač je bio
zdepast čovjek s crnim brkovima, koji je po ustima
premetao žvakaću gumu i nije se zanimao za ničije
poslove osim svojih.
 Gospodin Ellenburv se, s dva kovčega, odvezao u
banku, otišao u upravitelj ev ured i raspitao se o
uputnicama.
- Svota je ogromna! - obavijestio gaje upravitelj
svečanim glasom. A još će i narasti, pretpostavljam?
Novaca je toliko da gotovo briše sva načela.
- Načela? - Ellenburvju nije bilo jasno o čemu to
upravitelj govori.
- Načela o ispravnom i neispravnom... To je kao da
običnim ravnalom hoćete izmjeriti katedralu svetog
Pavla.
Odvjetnik je naginjao dijalektici, pa se nije mogao
suzdržati a da ne filozofira: - Moralno ponašanje nije
stvar aritmetike. Ne možete ga izmjeriti ravnalom, nego
kutomjerom. Deset stupnjeva odstupanja od okomice,
isto je tako velika greška pri podizanju stupa dvorišnih
vrata, kao i kod kosog tornja u Pizi... Pretpostavljam
daje iz Amerike stiglo sto dvanaest tisuća.
- Sto deset - ispravi ga sugovornik. - Tečaj nam ne
ide na ruku.
Ellenburv je novčanice skupio u pet svežnjeva i
složio ih u kovčeg.
132
- A sad ćemo pogledati uputnice iz Južne Amerike -
reče upravitelj, otužno i strpljivo. Činilo se da svaku
rečenicu popraća uzdahom i da izražava negodovanje
svaki put kad bi mahnuo olovkom. - Valjda imate pravo,
ali čini mi se da je, u očima društva, nečija krivica
obrnuto proporcionalna količini novca što ga prigrabi.
 - Prigrabi! - promrmlja gospodine Ellenburv, u znak
prosvjeda.
- Dobro, recimo: "stavi u džep". Dosegnuvši granicu
od milijun, prešli ste točku kad porota može objektivno
ocijeniti vaše postupke. Pogledaju okrivljenika, pa
njegov novac i automatski odluče: "Nije kriv". O
imovini bi trebalo donijeti nov paket zakona - početi s
kaznama za okretanje milijuna, a završiti s optužbom
protiv vlade jer dozvoljava rasipanje svote od devet
znamenki. A porotu bi trebalo sastaviti od knjigovođa i
romanopisaca, koji nikad nisu vidjeli pravi novac, a
sanjaju o milijunima... Mislim daje tu osamdeset sedam
tisuća devetsto.
Ellenburv brzo izračuna na malom računalu, kakvog
službenici u banci upotrebljavaju za provjeru vrijednosti
tečaja.
- Točno! - potvrdio je. - Nazori su vam čudno
izopačeni, prijatelju. Ukrao čovjek deset centi, ili pet
milijuna dolara...
- Banka Yokahame - upravitelj je sređivao papire.-
Tečaj jena je jedan i osam pet šesnaestina, a čini mi se
da je još jučer bio dvadeset četiri. Čudno! Duboko u
utrobi zemlje sklizne rub stijene ili eksplodira
prezagrijani parni stroj i to ima katastrofalni učinak na
tržište! Harlbvv je u stanju izazvati mnoge potrese,
gotovo gaje moguće staviti u kategoriju više sile... Za
ovo ću vam dati dolare, američke.
- Posve u redu - složi se Ellenburv, provjeravajući
svež-njeve, koje mu je sugovornik dodavao.
 Spuštao se mrak kad je iznio kovčege i stavio ih u
automobil. Bili su vrlo teški Čudno kako papirnati novac
može biti težak - i nespretan!
Odvezao se u svoj ured na Theobald Roadu, a sad mu
je bilo drago da je, kad su mu ponudili izbor između
malog stana u prizemlju i većeg na prvom katu, uzeo
manji.
Pomoćnika je rano poslao kući. Bio je petak, a
pomoćniku je dao dva tjedna dopusta i plaću unaprijed.
Otključao je vanjska vrata i odvukao kovčege u svoju
privatnu prostoriju. Tu su ga čekali putovnica i potpuno
novi, veliki kovčeg. Prije nekoliko
133
tjedana Harlow mu je zapovijedio da nabavi pasoš za
"gospodina Jacksona",koji se inače zvao Ingle.
Odvjetniku se nisu sviđale male, svakodnevne prijevare,
ali, kao i obično poslušao je i čak udvostručio prijestup,
jer zatražio je još jedan pasoš na ime koje je zvučalo
sasvim drukčije od njegovog, a poslao je svoju
fotografiju snimljenu prije dvadeset godina.
Sjeo je, držeći pred sobom dva prepuna kovčega.
Osjećao je sve veću nelagodu, ali ne zato što bi ga pekla
savijest. Nijednom nije pomislio na gospođu Ellenburv,
osuđenu na boravak u krevetu, a ako mu je palo na
pamet da svom poslodavcu čini nepravdu, ta ga pomisao
nije uznemiravala, nego veselila.
Težina i nezgrapnost tolike svote papirnata novca...
Na carini u Calaisu ili Havreu pretražit će mu
prtljagu, pa će novac privući pozornost. Mogao bi ga
staviti na dno velikog kovčega i poslati ga preporučeno,
poštom. Ali francuske željeznice su na zlu glasu zbog
čestih krađa prtljage. Mogao bi, dakako, otputovati
Simplon ekspresom, ili Plavim vlakom - ručnu prtljagu u
vlaku površno pregledavaju, a ako bi imao kartu za
Monte Carlo, carinici bi bogatstvo u kovčegu smatrali
ludošću, ali ne bi se mnogo bavili njime.
No u ovo doba godine karte za Simplon i Rivijeru
ekspres rasprodane su, kupe ne bi mogao zakupiti ni uz
pomoć utjecajnih prijatelja.
Preostala je još samo jedna mogućnost: Polovicu
novca ponijet će u kovčegu, što veći dio rasporedit će po
džepovima, a ostatak će poštom poslati u razne hotele
širom Francuske i Španjolske, gdje će odsjedati. Bit će
to dug i dosadan posao. Otišao je u ured i donio svežanj
velikih kuverti. Ne smije ih slati preporučeno, jer
službenici poštanskih ureda u tim latinskim zemljama
posve se smetu kad imaju posla s hrpom preporučenih
pisama.
134
20.
Sve što mu je bilo potrebno postavio je na dohvat
ruke i počeo raditi. Ponestalo mu je kuverti pa je
potražio još jedan svežanj, ali veličina nije odgovarala.
Ugasio je svjetlo, otišao u dućan u susjedstvu, obnovio
zalihe i vratio se. Već je potrošio pol novog svežnja, pa
je na pisaćem stolu stajala hrpa debelih kuverata, a
upravo je ispisivao:
Hotel Riena Christina
 Algeciras
kad je umalo povikao od straha, jer je netko pokucao
na vrata, iznuta obložena zelenim flanelom.
Kroz jajoliko staklo posjetilac je mogao pogledati u
ured, a Ellenburvja su motrila dva ozbiljna oka. Stisnuo
je zube, skočio i s grimasom straha otvorio vrata.
Pred njim je stajala djevojka u dugom, plavom
kaputu. Na ramenima i pustenom šeširiću sjale su joj
kapljice kiše. Odvjetnik nije ni primijetio da pada kiša.
Zurila je u svežnjeve novca u otvorenim kovčezima i
u hrpu kuverata. Aileen Rivers nikad prije nije vidjela
toliko novaca.
- No? - hrapavo zakriješti Ellenburv.
- Pokušala sam pronaći vašeg pomoćnika - rekla je. -
Vrata su bila otvorena...
Otvorena? Tako se žurio da nastavi posao s
kuvertama da nije zatvorio vanjska vrata, pa čak ni ona u
uredu.
Prepoznao ju je. - Vi ste Stebbingsova namještenica.
Što hoćete?
Iz torbe je izvadila presavijenu kuvertu. Ugovori o
zakupu, koji su pripadali gospođi Alici Harlow, istekli
su, a gospodin Stebbings je otkrio da omaškom nisu
uključeni u ostavštinu. Ellenburv je pokušavao pročitati
pismo i ne misliti na nepredviđeni, možda pogubni
razvoj događaja... Dva oka virila su kroz jajoliko
staklo... Vidjela je svežnjeve novca u kovčezima u
kuvertama...
 - O! - uzviknuo je zbunjeno. - Razumijem... Nešto u
ugovorima o zakupu. Sutra ću to srediti.
135
- Gospodin Harlow zna - rekla je. - Nazvali smo ga
rano poslijepodne, pa me je zamolio da vas obavijestim i
da večeras dožem k njemu i iznesem pojedinosti.
Naglo je podigao glavu. - Sad... idete do Harlowa? -
promucao je.
Prilično je neobična, čak vrlo neobična činjenica da
se cijelo poslijepodne radovala posjeti. Čovjeku koji ju
je volio, djevojčina želja da vidi bogataša mogla bi se
učiniti nevjerojatna, a to je i bila, no kad je gospodin
Stebbings zamolio pomoćnicu, po običaju ne
završavajući rečenice:- Pitam se bi li vam bilo teško... -
smjesta je rekla: - Ne bi - i pomislila kako je odviše brzo
odgovorila.
Objektivno gledano, primamljivost Stratforda
Harlowa doimala se čudnovato i nedostojno, no ista vrst
očaranosti odvodi bojažljive ljude na rub vulkana, gdje
drhte i zadivljeno zure u rastopljenu lavu, koja šišti i u
mjehurićima se diže ispod njih. Ipak, bilo je tu i nešto
više od toga, jer, za djevojku, Harlow nije bio samo
izuzetno intenzivna osoba, nego je djelovao i potpuno
ljudski.
- Da, idem u Park Lane - potvrdila je.
Ellenburvju se činilo da mu je mozak posve otupio,
izgubio svaku pokretnost i zaustavio se, pa odvjetnik
više nije mogao jasno misliti.
- Sad idete k njemu...
 Harlow se posebno potrudio da se s tom djevojkom
sretne u Princetovvrm, raspitivao se gdje živi i radi, a
kao razlog naveo je da se zanima za njezinog ujaka. No
Ellenburv je iz iskustva znao da postoji još jedan razlog.
Takva se prijateljstva vrlo brzo razvijaju. Ljudi koji su u
ponedjeljak neznanci, u subotu već planiraju zajedničku
budućnost. Vrlo lijepa djevojka... Kotačići u
odvjetnikovoj glavi pokrenuli su se i začas su se okretali
punom brzinom.
Harlowu će odmah ispričati stoje vidjela!
- Jeste li našli gospodina Ellenburvja? - pitat će
bogataš.
- Da, u dva kovčega na stolu imao je ogromnu
količinu novca...
Mogao je zamisliti kako će brzo Harlow izvući
zaključke!
136
- Žena mi je jako bolesna - kotačići su malo
zaškripali - jako bolesna. Već dvadeset^ godina nije
ustala iz kreveta. - Patetično je opustio usta.- Čudno je...
da ste se upravo pojavili. Jutros je pitala za vas.
- Za mene? - Aileen nije mogla vjerovati ušima. -
Ali ne poznajem je!
- Ona pozna vas... još otkad ste bili dijete...
Poznavala je vašu majku, ili oca, ne sjećam se. - Tu je
bio na sigurnom zemljištu, premda se u to nije mogao
pouzdati. - Neobično... Namjeravao sam otići do
Stebbingsa, da vas zamolim... Vratit ćete se
automobilom.
 - Da večeras posjetim gospođu Ellenbruv? - upitala
je s nevjericom, a odvjetnik potvrdi glavom.
- Ali... obećala sam da ću otići do gospodina
Harlowa.
- Ima vremena... To je molba starca i svijestan sam
daje nerazumna.
Doista se doima star, oronuo i nesretan.
- Je li daleko?
Rekao joj je gdje je kuća i opisao najbliži put do nje.
Još nije znao što će se ondje dogoditi, no imat će dosta
vremena za razmišljanje. Učinit će nešto strašno!
Najbitije je da djevojku spriječi da ode Harlowu, koji joj
je možda ljubavnik. Ellenburv je već kupio kartu i
rezervirao kabinu, a ujutro će ranim vlakom otići iz
Londona. A zašto ne bi putovao preko Ostenda? Nije se
mogao odlučiti i to ga je zbunjivalo.
- Mogu li nazvati gospodina Stebbingsa?
- Ja ću to učiniti. - Zvučao je gotovo veselo. - Ali
možete mi pomoći, mlada damo, da spakiram ta dva
kovčega. Mnogo novaca, je li? Sve pripada Harlowu,
sve Harlowu! Bistar čovjek!
Kimnula je i počela slagati svežnjeve novčanica. -
Da, vrlo bistar.
- Dobar momak?
Šutjela je u nedoumici, a Ellenbruv je bio uvjeren da
djevojka prikriva ljubavnu vezu. Harlow joj je očito bio
drag, inače bi izrazila gnušanje prema njemu, jer se
znalo da je prijateljica Jima Carltona. Odvjetnik pomisli
da je izbjegao stvarnu opasnost.
 Zaboravila je daje Ellenburv obećao da će nazvati
njezinog poslodavca, pa se toga sjetila tek kad je
automobil, koji je cijelo vrijeme čekao na pljusku, već
jurio niz Kingsway.
137
- Imam telefon kod kuće - rekao je.
Doista je imao privatnu vezu s knjižnicom gospodina
Har-lowa, ali nikako nije namjeravao nazvati.
Poguren u kutu, dok su ga kovčezi što ih je smjestio
do nogu, udarali po koljenima kada bi automobil usporio
ili ubrzao, govorio je o svojoj ženi, no mislio je samo na
djevojku kraj sebe. Zaključio je da je ona jedina osoba
na svijetu koja bi ga mogla odati, jer samo je ona znala
da Ellenbruv ima dva velika kovčega puna novca.
Odvjetnik je svakako htio zaboraviti upravitelje banaka,
Harlovva i određene pripadnike osoblja Rate, a između
njega i divne budućnosti ispriječila se samo ta krhka
djevojka. Zamišljao je likovne galerije, sunčano svjetlo
na prugastom šatorskom krilu i mnogo cvijeća koje se
šareni pod plavim nebom, dok bi ovaj prljaiv grad često
zamračili oblaci, kiša i magla, a žitko je blato prskalo
prozore iznajmljenog automobila.
Približavali su se kući, pa je spustio prozor i nagnuo
se van, na vozačevoj strani. - Četvrta kuća u slijedećoj
pokrajnjoj ulici. Stanite pred dvorišnim vratima, nemojte
zaci na prilaz i nekoliko minuta počekajte prije nego što
odete.
 Gurnuo je tri novčanice u ruku vozaču, koji ih je
pogledao u svjetlu upravljačke ploče, a činilo se daje
zadovoljan.
- Nemate ništa protiv da stanemo pred dvorišnim
vratima? - upita Ellenburv djevojku. - Odatle put nije
dug, a žena mije živčana i trza se na svaki zvuk...
Aileen se nije protivila. Kad su izašli na blatnu cestu,
ponudila se da ponese jedan kovčeg, a odvjetnik se
složio. Teret je bio teži nego stoje očekivala.
- Pripada Harlowu, Harlowu! - promrmljao je
Ellenburv, prolazeći kroz ružna dvorišna vrata, a glavu
je sagnuo zbog jake kiše. - Jedna od njegovih "šala!.
- Kako to mislite "šala"? - upitala je.
- Njegove... šale... teško... objasniti. - Vjetar je
prigušio pojedine riječi.
Ugledala je četvrtastu i beživotnu kuću.
- Nalijevo... ući ćemo sa stražnje strane.
Staza posuta troskom vijugala je kao zmija između
opustjelih bokora. Aileen pred sobom ugleda nekakvu
onisku zgradu, a odvjetnik objasni daje to ložionica
konzervatorija.
- Pazite, dvije stepenice!
Zašto, zaboga, u ovo doba noći ulaze u ložionu?
Odgovorio je na pitanje, premda ga nije izrekla:
- Sigurnije... zaključati... kovčege! - povikao je.
Vjetar je prešao u buru. Trgnula se kad je
zasvjetlucala munja. Nikad prije nije vidjela munju u
prosincu. Ellenburv spusti kovčege i počne petljati oko
zarđale brave, pa su se vrata ubrzo otvorila, uz škripu
nalik na jauk.
- Evo - rekao je, a djevojka uđe za njim.
Kresnuo je šibicu i zapalio svijeću od nekoliko
centimetara, u prljavom, malom, zaštitnom fenjeru, pa je
mogla razgledati unutrašnjost zgrade. Bila je to rupa od
cigala, bez prozora. Pod je bio prekriven troskom i
razbijenim loncima za cvijeće. Na drvenoj klupi stajala
je hrpa sipke zemlje iz koje su nicali zeleni izdanci
korova. Rđava vrata peći zjapila su otvorena, a i kraj
njih je bilo troske, pepela i smeća iz vrta.
- Pričekajte, donijet ću kovčege.
Srce mu je tako tuklo da je jedva disao, ali, srećom,
djevojka mu nije mogla vidjeti lice, jer bi se jako
uznemirila.
Teturajući je izašao, zalupio vrata, objesio zarđalu
lampu na stožer, popipao oko nogu, našao lokot i
pričvrstio ga, a onda se posrčući popeo uz dvije
stepenice i potrčao prema kući.
Morao je dugo sjediti na stubištu, dok se nije toliko
smirio da je mogao ući. Osluhnuo je na vratima prije
nego što ih je otvorio, ušuljao se na predvorje, tiho
zatvorio vrata i na prstima otišao u radnu sobu. Bio je
skroz mokar i drhtao je. Kovčezi su se presijavali kao da
su od lakirane kože. Skinuo je mokri kaput i pozvonio.
Sobarica, koja se ubrzo pojavila, začudila se što ga vidi.
- Mislila sam, gospodine... - počela je, ali ju je
prekinuo.
 - Idi u moju sobu... ali vrlo tiho... i donesi mi svu
odjeću da se presvučem. Gazdarici možeš reći da još
neko vrijeme neću doći na kat.
Potaknuo je slabu vatru, a kad se razbuktala, zagrijao
je ruke. Sobarica se vratila s hrpom odjeće, ponudila da
mu skuha čaj, a onda je diskretno izašla.
Počeo se presvlačiti kad mu je nešto palo na pamet.
Možda će se ponovno morati presvući. Hlače mu nisu
bile jako mokre, a oko jame u dvorištu bilo je mnogo
blata. Te se jame sjetio u automobilu. Okolnosti su mu
išle na ruku.
138
139
Odjenuo je kućni ogrtač i s police uzeo dvije knjige s
naslovom "Kronika zločina", koje je često čitao, a
sadržavale su izvještaje o prljavim zlodjelima, ispričane
bombastičnim stilom, jer je sakupljač živio u rano
viktorijansko doba. Svaki svezak bio je "ukrašen s
pedeset dva Phizova crteža".
Nasumice je otvorio knjigu.
"... kad je žrtva tlačenja mlada, lijepa i nedužna žena,
svaki će imalo osjećajan čovjek riskirati život kako bi je
izbavio očaja i bijede..."
Pogled mu je pao upravo na tu poučnu rečenicu. Ne
uvidjevši ironiju, okrenuo je stranicu.
Maria Marten - ustrijeljena u hambaru! Druga žena
ubijena je mačem. Nestrpljivo je okretao stranice, a u
tom je trenutku požalio što tako slabo poznaje metode
zločinaca. Sjetio se da ima veliku sjekiru... ali gdje?
Vani, pred kuhinjskim vratima! Dok je silazio stubištem
u kuhinju, mimoišao se sa sobaricom. Pred kuhinjskim
vratima doista je našao sjekiru, jer ju je tu jutros vidio.
Gurnuo ju je pod kućni ogrtač i odnio gore.
- Možeš otići na spavanje - rekao je sobarici, a kad je
popio čaj, preko ramena je prebacio mokri kaput i izašao
u oluju.
Krajnje neugodno!... Zašto ga nisu mogli pustiti da
na miru ode... njega, sijedog starca, kojemu je preostalo
samo još nekoliko godina života? Kad je pomislio na
takvu nepravdu, niz obraze su mu potekle suze. Kriv je
Harlow! Prokleti Harlovv! Ta jadna djevojka nikome
nije učinila zlo - divno stvorenje, a mora umrijeti zbog
Harlowa!
Nadlanicom je ljutito obrisao suze, maknuo lokot i
otvorio vrata.
Svijeća je dogorjela pa je još samo svjetlucala, ali i u
tom slabom svjetlu, prije nego što je stijenj plavičasto
zaplamsao i ugasio se, ugledao je blijedo lice djevojke,
koja je stajala sleđena od užasa. Zajecavši, Ellenburv
zamahne sjekirom.
140
21.
Kad je Elk to poslijepodne ušao u ured svog
prijatelja, zatekao je Jima kako usredotčeno proučava
veliki plan grada, kojeg je raširio na stolu, a za tu ga je
priliku očito nacrtao, ili precrtrao, jer kad je dodirnuo
papir, na rukavu mu je ostala mrlja zelene tinte.
 - Kupuješ nekretnine? - upita ga kolega. Jim pažljivo
smota papir i stavi ga u ladicu.
- Posao s nekretninama - nastavi Elk - najlakši je
način zarade za koji znam. Zbog toga te ne mogu
šćepati, a kad obaviš posao, ne moraš mu se vraćati. Moj
prijatelj je kupio zemljište u Finchlevu i na njemu
sagradio odmah useljive vile, a danas vozi svoj ford.
Poznajem i drugoga...
- Hoćeš li mi noćas pomoći u maloj provali? -
prekine ga Jim.
- Stručnjak sam za provale - glasio je odgovor.
- Sjećam se da sam jednom...
- Nekad sam se mogao penjati kao mačka -
zamišljeno će Jim - premda nikad nisam vidio da se
mačka penje uza zid kuće i nikad mi nije bilo posve
jasno zašto provalnike zovu "mačkama".
- Bolje da ih nazovu "gusjenice" - predloži Elk.
- One se mogu penjati po staklu, jer na velikim
nogama imaju prianjalke, kao i muhe. To ti je
prirodopis. Gdje ćemo udariti?
- Upravo u Park Laneu - odgovori Jim. -
Namjeravam istražiti otmjenu englesku kuću,
pradjedovski dvorac baruna Harlowa.
- Nisu ga valjda imenovali Vitezom? - upita Elk, koji
je imao samo mutnu predodžbu o visokom plemstvu. -
Premda ne vidim zašto ne bi. Da je ... - spomenuo je
glasovitu osobu iz svijeta politike - na položaju, Harlovv
bi dosad već postao vojvoda, grof, ili nešto slično.
141
 Jim je kroz prozor gledao gust promet na obali
Temze, jer bilo je vrijeme najveće gužve, kad se ljudi
vraćaju s posla. Plju-štala je kiša i puhao je jak vjetar.
Nije bilo ni traga magli koju je prognozirao
meteorološki zavod.
- Metereolozi su me razočarali - požalio se detektiv.
- Ako ne bude magle, operaciju ćemo morati odgoditi za
sutrašnju noć.
Elk je imao svoje mišljenje o meteorološkom zavodu
pa gaje opširno iznio, no rekao je i nešto ohrabrujuće:
- Magla provalniku koristi koliko i povez preko oka,
a kišu smatra darom s neba, jer policajci se sklanjaju u
kućne veže i nitko ne njuška unaokolo.
Mlazevi kiše šibali su obalu Temze kad je policijski
automobil, s Jimom za upravljačem, izašao kroz
nadsvođeni ulaz, a na uglu Birdcage Walka jak nalet
vjetra skoro ih je prevrnuo. Vjetar ih je više otpuhao,
nego što su se odvezli do Hyde Park Cornera.
Kuća na broju 704, u Park Laneu, bila je jedna od
rijetkih koje su ne samo izdvojene, nego i ograđene
zidom. Vlasnik se mogao pohvaliti i malim vrtom s
dobro uznapredovalom trešnjom, iza naknadno
sazidanog dijela kuće, gdje je bila knjižnica. Iz mraka je
izronio policijski narednik, specijalno dodijeljen na
zadatak i preuzeo automobil. Za dvije minute Jim i Elk
prebacili su se preko zida, a za sobom su vukli ljestve s
kukom, koje su to poslijepodne posudili iz vatrogasne
centrale.
 Staklena kupola na stropu knjižnice nije bila
osvijetljena, pa su se bez poteškoća popeli na krov. Tu je
Jim ostavio kolegu na straži. Bio je svijestan da neće
imati nimalo lak zadatak. Svi gornji prozori bili su
zatvoreni zasunom, ili su imali kapke, ali to
poslijepodne poslao je zrakoplov da nisko preleti preko
parka i snimi fotografije, pa je na krovu vidio malu
građevinu od cigle, koja je vjerojatno skrivala stubište, a
kroz vrata se moglo sići na donje katove.
Jim se dohvatio prvog prozora, a rešetke su mu
unekoliko olakšavale penjanje. Maknuo je kuku ljestava,
ispružio ruku i zgrabio rešetke na prozoru iznad sebe.
Srećom, taje strana kuće bila u zavjetrini, pa mu vjetar
koji je fijukao oko uglova nije jako smetao.
142
Za deset minuta našao se na ravnom krovu, a imao je
cipele s pustenim džonovima. Izložen buri - pa mu je
bilo drago da barem ograda pruža zaklon - uputio se
prema četvrtastoj građevini od cigle, a zbog vjetra je
hodao s naporom.
Kao što je i očekivao, u suši od cigle bila su vrata, s
patentnom bravom, vjerojatno zatvorena još i zasunom.
Osluhnuo je, ali čuo je samo fijukanje vjetra, pa je
nastavio pretraživati krov, prelazeći snopom svjetla jake
baterijske svjetiljke malo iznad tla. Nije pronašao ništa,
pa se vratio do stubišta. Iz džepa je izvadio kožnatu
kutiju s alatom, pričvrstio malo svrdlo u držač i gurnuo
ga u drvo vrata. Svrdlo nije prodrlo duboko, kad je
udarilo u nešto tvrdo. Vrata su bila pojačana čelikom!
Stavio je svrdlo u kutiju i popeo se na krov suše, no
ondje se morao uhvatiti za rub da ga vjetar ne bi bacio.
Bio je to čvrst betonski krov, a da ga probije, trebao
bi mu težak kovački malj i neograničeno mnogo
vremena.
Možda na jednom prozoru nije bilo rešetki, no Jim se
nije sjećao da je tako što vidio. Nagnuo se preko ograde
i pogledao dolje, u pokrajnju ulicu, koja je Park Lane
povezivala s prometnicom, gdje je ostavio automobil.
Nagnuvši se, vidio je kako neki čovjek žustro prilazi
vratima, otvara ih i ulazi. Detektiv je čuo kako su se
vrata zalupila. Očito je to bio Harlovv, jer nitko drugi u
hodu nije tako pokretao ramena. Ali stoje bogataš radio
vani, u takvoj noći? Onda Jimu padne na pamet daje
Harlow došao iz smjera garaže.
Čuo je kako sat odbija jedanaest. Što da učini? Kao
da mu nije preostalo ništa drugo nego da se vrati Elku
koji gaje čekao i prizna poraz, pa je odlučio da će
upravo to učiniti, kad je škljocaj brave nadjačao fijuk
vjetra, a onda Jim začuje bogatašev glas. Harlovv je
dolazio na krov, pa se detektiv skutri u sjeni suše.
- ... Da, pada kiša, naravno da pada, dragi moj. U
Londonu uvijek pada. Ali ja sam izašao po kiši, a vi
niste. Jao, kako je padala!
Premda su riječi zvučale svadljivo, Harlovv je
govorio dobroćudnim glasom, kao da razgovara s
djetetom.
- Imate li šal? Eto, tako. Zakopčajte kaput. Nemate
ni rukavice. Kakva ste vi šeprtlja!
 - Doista mi ne trebaju rukavice - izjavi drugi glas. -
Nije mi ni najmanje hladno. I, Harlovv, mogu li vas
ponovno zamoliti...
143
Riječi su postale nerazgovjetne jer su se udaljavali od
detektiva, pa je pretpostavio da šeću kraj ograde. Ako
Harlow nije imao svjetiljku, neće vidjeti ljestve. Jim se
otšulja oko suše i proviri iza ugla. Ubrzo je razabrao
dvije prilike, koje su polako šetale prema njemu,
sagnuvši glavu zbog vjetra. Brzo se povukao u zaklon.
- ... Ne možete to dobiti. Previše čitate i neću da
mozak opterećujete još i pisanjem! Budite razumni,
dragi moj Marling...
Marling! Jimu zastane dah. Prišli su mu tako blizu da
bi, ako korakne i ispruži ruku, mogao dodirnuti bližeg
od njih dvojice.
Prilike su se ocrtavale iznad ograde, u odsjaju uličnih
svjetiljki, pa je detektiv vidio da je pratilac visok gotovo
kao Harlow, ali je poguren. Letimično je vidio i bradu,
koju je vjetar nosio na sve strane. Vraćali su se, pa su do
Jima ponovno doprli glasovi, a odjednom se začulo
struganje.
- Stoje to, dovraga? - uzvikne bogataš.
Daleko ispod njih nešto je prigušeno zaštropotalo, a
Jima zazebe oko srca. Bit će da je Harlow u prolazu
gurnuo ljestve i srušio ih s ograde.
- Nešto ste srušili - primijeti glas neznanca.
 - Kao nekakva kuka - odgovoriHarlow, a Jim gaje
mogao zamisliti kako zuri preko ograde.- Što je to bilo?
- upitao je ponovno.
Jimu se ukazala dobra prilika. Mogao bi se otšuljati
uz rub zgrade, kliznuti kroz vrata - jer je pretpostavljao
da su otvorena - i pobjeći. Počeo se tiho prikradati, a
onda je vidio da kroz otvorena vrata prodire svjetlo, u
kojem bi ga svakako opazili, ako ne odabere trenutak
kad su okrenuti leđima. Ali kao da se nisu namjeravali
pokrenuti, nego su neko vrijeme stajali i nagađali što je
to Harlow srušio s kamene ograde.
- Vrlo čudno - govorio je magnat - ne sjećam se da je
jutros, kad smo došli, tu nešto stajalo. Hajde da siđemo.
Prilika je izgubljena! Jim je stajao osluškujući kako
koraci dvojice ljudi silaze stubištem, a čuo je i da su se
vrata zalupila. Ostao je na krovu, bez mogućnosti da se
dokopa ulice.
Elku se nije mogao javiti a da ne riskira da ga otkriju.
Iz džepa je izvadio notes, žurno napisao poruku,
istrgnuo papir i u njega zamotao bakreni novčić. Bacio
gaje, trudeći se da što bolje pogodi gdje bi mogao biti
njegov kolega i čuo je kako je novčić zazveketao kad je
pao na zemlju. Čekao je petnaestak minuta, ali odozdo
nije bilo nikakvog znaka daje Elk dobio poruku.
Ponovno
144
je pokušao otvoriti vrata, premda se nije nadao da su
otključana. Na njegovo zaprepaštenje, otvorila su se čim
je okrenuo kvaku. Je li ih Harlovv, u žurbi, zaboravio
zaključati? To nije bilo nalik na njega.
Jim još više otvori vrata i pogleda na stubište. Iz
donje sobe dopiralo je blijedo svjetlo, a vidio je kut
pisaćeg stola i dio crvenog saga. Tiho je sišao čvrstim
stepenicama, koje nisu zaškripale pod njegovom
težinom, a na dnu je, preko ograde, provirio u sobu.
Očito je bila prazna. Blizu zastrtog prozora stajao je
veliki stol, malo dalje detektiv ugleda lakirani krevet, a
vrata su bila napol otvorena. Prostoriju je osvjetljavala
samo svjetiljka na stolu, pa Jim uđe, pritisne prekidač i
utrne je.
Sad je ispod vrata vidio svjetlo na odmorištu.
Provirio je, ali ništa se nije kretalo. Stubište pred njim
spuštalo se na donje katove. Predosjećaj mu je govorio
da znaju daje u kući. Nalijevo od odmorišta bila su još
jedna vrata, a odmah je primijetio daje u bravi ključ.
Osoba koja je otključala prostoriju i ušla,učinila je to
tako žurno da nije izvukla ključ. Jim ugrabi priliku,
munjevito se nagne, zgrabi ključ, okrene ga i zaključa
vrata, a iznutra je začuo prigušeni uzvik. Detektiv se
naceri i na prstima siđe niza stepenice.
Donje odmorište je bilo mračno, pa je napredovao uz
pomoć baterijske svjetiljke, pažljivo pipajući nogom,
prije nego što bi zakoračio, sve dok nije dospio u slabo
osvijetljeno predvorje u kojem su se, prije samo
nekoliko dana, okupili brojni ugledni, svima poznati
uzvanici. Ništa nije čuo pa je brzo otišao do vrata i
zgrabio kvaku. U slijedećem trenutku nešto gaje
odbacilo, kao da gaje udarila jaka, nevidljiva sila.
Šok gaje paralizirao, pa je detektiv bez daha ležao na
podu. Čuo je kako se na katu otvaraju vrata i kako netko
šapće. Bilo bi pogibeljno da opet dodirne kvaku,
nabijenu strujom. Ako bi se provalnik uspio uvući u
magnatovu kuću, vrata su se pretvarala u smrtonosnu
klopku. No struja je zacijelo dolazila iz nekakvog
priključka. U zidu je ugledao dva bijela dugmeta, a u
predsoblju je gorjelo svjetlo. Jim pritisne najgornje
dugme, no svjetlo se nije ugasilo. Bit će da je našao
priključak! Vrhom prsta oprezno je dodirnuo kvaku.
Struja je doista bila isključena. Začas se našao na ulici, a
svoj je bijeg objavio tako stoje svom snagom tresnuo
vratima.
145
Požurio je do automobila i vidio da Elk jaši na zidu i
živo razgovara s policijskim narednikom.
- Upravo sam se uputio iza kuće da vidim što je s
tobom - reče Elk i skoči na pločnik.
- Jesi li dobio moju poruku?
- Kakvu? Čuo sam daje nešto palo, ali pomisio sam
da si ispustio ljestve. Nisam ih mogao naći.
Odavno je prošla ponoć kad je vozač zakočio pred
ulazom u Scotland Yard. Jima je zazeblo oko srca, jer je,
ušavši u predvorje, najprije ugledao Browna.
- Nešto nije u redu? - upita detektiv.
- Gospođica Rivers nije se vratila kući - odgovori
Brown. - Telefonirao sam Stebbingsu. Rekao je daje
mlada dama izašla u šest sati, da preda dva pisma, jedno
Ellenburvju, a drugo Har-lowu. Nazvao sam i
Ellenburvja pa mije rekao da mu je gospođica Rivers,
oko šest sati, predala pismo, a poslije je nije vidio.
Jim brzo razmisli.
- Malo poslije jedanaest! - uzvikne Elk. - Joj! To
sam zaboravio!
- Što?
- U to je vrijeme prošao mimo nas i ušao u garažu. S
prozora knjižnice vidio sam automobil. Nije bio njegov
pa sam Harlowa prepoznao tek kad je ulazio kroz vrata
na kraju dvorišta. A dugo je bio u garaži. Kladim se...
Taj slabi trag smještaje potaknuo Jima na akciju. U
dva sata ujutro, upravo dok je gospodin Harlow
završavao posljednju cigaru, posjetili su ga Jim Carlton i
Elk i to uz službenu potporu, u obliku naloga za pretres.
- Kako zabavno! - prokomentira bogataš turobno,
ustane od stola i pruži papir Jimu. - Hoćete li mi,
tijekom slijedećih dana, dostaviti kopiju tog zanimljivog
dokumenta? Volio bih ga uključiti u svoju
autobiografiju.
- Štedite dah, Harlow! - odvrati detektiv grubo. - Naš
vam dolazak može pričiniti samo manje neugodnosti.
Neću vas privesti zbog skandala sa sir Johnom
Lavtonom, a niti zbog uboj-sta gospođe Gibbins!
- Niste samo jaki, nego ste i milostivi! - promrmlja
Har-low. -Ubojstvo je ružna riječ.
 Malo je problijedio, a kao da su mu se, otkako ga je
Jim posljednji put vidio, na licu urezale nove brazde i
bore.
146
- Tko to govori o ubojstvu?
Začuvši oštar glas, inspektor se okrene. Na vratima je
stajala gospođa Edvvins, s kamenim izražajem lica.
Premda ju je prvi put vidio, detektiv ju je smjesta
prepoznao, po opisu što mu gaje dala Aileen. Domaćica
je čekala, uspravna i ukočena, sklopivši ruke pred
sobom, a grube crne oči zlobno su sjale. Doimala se
gotovo zloslutnije i od samog Harlowa.
- Tko to govori o ubojstvu? Htjela bih znati tko je
ubijen - zahtijevala je.
Ali Harlow ispruži ruku i uljudno odgovori: - Riječ
"ubojstvo" nije tvoj šlagvort, Lucy Edwins. Upropastit
će te osjećaj za dramatično.
Na trenutak se činilo da žena neće poslušati taj
kraljevski pokret ruke. Žmirkajući, gledala ga je
prezirno i gotovo s mržnjom, no onda se okrenula,
ukočena kao štap i nestala.
- A sada, gospodine Carltone, smirimo se kao što
nam i dolikuje. Što očekujete da ćete naći u ovoj kući?
Pretpostavljam, nešto vrlo važno.
- Pretpostavljate! - uzvikne Jim mrko. - Harlow,
stavit ću karte na stol i reći ću vam što želim pronaći
Ponajprije, Aileen Rivers, koja je večeras došla ovamo s
pismom svog poslodavca, a poslije je nitko nije vidio.
 - Doista? - upita Harlow ozbiljno. - Mislim da hoćete
reći daje vi niste vidjeli...
- Čekajte, nisam završio. U pola šest vidjeli su da se
od ureda gospodina Ellenburvja odvezao automobil. U
njemu je bila gospođica Rivers. Gdje je ona sada?
Harlow gaje netremice gledao. - Neću reći da ne
znam, jer nepotrebne laži su glupe.
Polako je otvorio ladicu stola, izvadi svežanj
ključeva i spusti ih na upijač. - Možete pretražiti svaku
prostoriju u kući - dozvolio je. - A onda mi recite jeste li
pametni kao ja!
U samoj knjižnici nije trebalo dugo tražiti. S Elkom
za petama, Jim se stubištem popeo na najgornji kat, a
kad se naposljetku dokopao zadnjeg odmorišta, ondje
gaje, kraj vrata malog dizala, već čekao Harlow.
- Soba moje domaćice - pokazao je. - Svakako
prepoznajete vrata koja ste, prije nekoliko sati,
zaključali.
- A ovo? - zanimalo je Jima.
147
Harlow okrene kvaku i otvori druga vrata. Bila je to
soba koju je detektiv već vidio, a u njoj ni sad nije bilo
nikoga.
- Počet ćemo od krova - reče Jim, popne se uskim
stubištem i izađe na ravni krov. Ovaj put je ponio jaku
svjetiljku, ali ni tu nije ništa otkrio. Hodajući uz ogradu,
obišao je terasu i vratio se do Harlowa, koji je čekao na
otvorenim vratima.
 - Jeste li pronašli tajno stubište? - Bogataš je glumio
utjelovljenu nedužnost. - Česta su u Park Laneu, ali još
su novina u Pimlicu. Dotaknete oprugu, začujete:
"škljoc", a usko, zavojito stubište vodi u još
tajanstveniju prostoriju!
Ne odgovorivši na tu sarkastičnu primjedbu, Jim se
zaputi niza stepenice. Išao je iz jedne sobe u drugu, ali
nije bilo ni traga od djevojke, a niti od bradatog čovjeka,
pa detektiv naposljetku siđe u prizemlje.
- Imate li podrum? Htio bih vidjeti.
Harlovv otvori mala vrata u oplati predvorja. Našli su
se u visokom, popločanom hodniku, a na kraju su bili
kuhinja i blagovaonica za poslugu. U jednom zidu bio je
otvoreni, nadsvođeni prolaz. Kameno stubište vodilo je
u podzemni kat, koji se sastojao od tri podruma, a dva su
služila kao skladište za vino.
- Nismo prošli cijeli prostor podruma - primijeti Jim
sumnjičavo, kad je završio s pretragom.
- Nema više prostorija - odgovori njegov pratilac,
umorno uzdahnuvši. - Dobri čovječe, kako ste
sumnjičavi! Hoćete li pogledati garažu?
Detektiv pođe za njim uz stepenice, pa kroz
predvorje. Bio je svjestan da se Harlow poigrava s njim,
ali to ga, začudo, nije uznemiravalo.
- Harlow, gdje je gospožica Rivers? Nagovijestili ste
da
znate.
 Njegov domaćin dobroćudno nakrene glavu. - Ako
mi dozvolite da vas povezem na vrlo kratak put, mogu
vam obećati da ću raspršiti sve vaše sadašnje sumnje.
Stajali su sučelice jedan drugom a Harlow se okrenuo
prema jakom svjetlu koje ih je obasjavalo iz garaže.
- Tvrdim da blefirate - izjavi Jim naposljetku.
Bogataševo lice polako ozari osmijeh. - To su već
mnogi
rekli - odgovorio je - a ipak, evo me, kao uvijek u
ruci držim fleš rojal. A^gdje su žetoni onih koji su
tvrdili da blefiram?
148
Otvorio je vrata limuzine, pa Jim, poslije kratkog
oklijevanja, uđe, a Elk gaje slijedio. Magnat zatvori
vrata i izjavi:
- O policajcima imam visoko mišljenje i shvaćam da
ste zbog mene ispali prilično glupi. Žao mije! Priča o
pretposljednjoj šali Harlowa ostat će među nama.
Prišao je haubi automobila i sagnuo se kao da će
upaliti motor, a onda je bez žurbe otišao do zida,
podignuo ruku i u garaži je zavladao mrak.
Jim je vidio što bogataš namjerava, pa je pokušao
otvoriti vrata automobila, ali bila su zaključana. Dok je
prtljao oko prozora, pokušavajući ga spustiti, začuo je
brujanje nekakvog stroja, a automobil se počeo polako
spuštati kroz pod. Spuštao se sve niže na svojoj
platformi, a kad je krov bio malo iznad razine poda,
platforma se nagnula naprijed, tako daje automobil
blago kliznuo na nevidljivu kolotečinu, muklo udario o
gumene odbojnike i zaustavo se.
Jim je spustio prozor i napol se provukao, kad su se
hidraulični nosači pod platformom naglo podigli i uz tup
udarac zatvorili otvor nad njim. U slijedećem trenutku
Elk se oslobodio. Jim trzajem otvori vrata na vozačevoj
strani, upali jaka prednja svjetla i obasja malu prostoriju,
kamo su se spustili.
Tu su stajala još dva automobila, a jedan je posebno
privukao pozornost detektiva - staro, iznajmljeno vozilo,
sivo od još mokrog blata. Očito su se našli u posve
običnoj podzemnoj garaži, premda Jim u privatnoj
garaži još nikad nije vidio skupe uređaje, ka ošto je
hidraulično dizalo. Zidovi su bili od klesanog kamena.
Najednom kraju ugledao je niska, željezna vrata i to,
koliko je mogao vidjeti, nezaključana, pričvršćena s dva
čelična zasuna. Pomislio je da je to vjerojatno spremište
za benzin, a to je potvrđivao i položaj ispod dvorišta,
pred garažom.
Pogledao je kolegu. - I ti se osjećaš tako glupo? -
upitao je ogorčeno.
Elk odmahne glavom. - Ništ' me ne može navesti da
se glupo osjećam, - glasio je vedri odgovor - ali nikako
nisam očekivao da će tako brzo doći kraj.
-Kraj?
Elkkimne. - Ali ni meni ni tebi... nego Harlowu!
Gotov je... Znači li pretposljednja ono što mislim?
149
 Kolega mu je objasnio, a Elk se razvedri. - Mora
završiti još jednu veliku igru? Kladim se daje riječ o
najvećoj šali na koju su policajci ikad ostali smrtno
ozbiljni. I kažem ti...
Zašutio je. Obojica su se okrenuli prema malim
željeznim vratima, jer začuli su slabo kucanje, a Jimu je
gotovo zastalo srce.
- Netko je iza onih vrata - primijeti Elk. - Nikad ne
bih pomislio da stari Harlow upravlja zatvorom.
Jim otrči do željeznih vrata i otvori ih, povukavši
zasune - a na svjetlo dotetura unezvjerena, neuredna
pojava nekog starca. Detektiv ga na trenutak nije
prepoznao. Zatvoreik nije imao kaput, zgužvani mu je
ovratnik bio raskopčan, a vidjevši izraz starčeva lica,
policajci su se skamenili.
- Ellenburv! - dahne Jim.
Da, bio je to odvjetnik, ali doživio je nevjerojatnu
promjenu otkako gaje Jim zadnji put vidio. Zurio je
širom otvorenih očiju u jednog pa drugog policajca, a
onda je drhtavu ruku podigao do usta.
- Gdje je? - prošaptao je divlje. - Stoje učinio s
njom? Jima presječe u prsima. - Tko? Gospođica
Rivers? Ellenburv je zurio u njega kao da se sjeća glasa,
ali ne prepoznaje osobu pred sobom.
- Stebbingsova namještenica! - zagraktao je.-Uzeo je
sjekiru... Harlow! - Napravio je pokret kao da udara
sjekirom.
-Uh!... Ubio ju je!
 Jim se morao pridržati za zid. Jako je problijedio i
nije mogao govoriti, pa Elk nastavi ispitivati sablasnu
pojavu.
- Ubio ju je? Ellenburv kimne.
- Gdje...?
- Na kraju povrtnjaka... je rupa u zemlji. Možete
nekog zakopati a da nitko ne primijeti. Znao je za tu
jamu. Nisam primijetio daje vozač... Prerušio se, imao je
mali crni brk i cijeli dan me je vozikao.
Elk blago položi ruku na rame sugovornika, no
odvjetnik ustukne, zajecavši.
- Čujte, gospodine Ellenburv, morate nam reći sve
što znate i pokušati se smiriti. Nitko vas neće ozlijediti.
Je li ubio gospođicu Rivers?
150
Odvjetnik potvrdi žestokim kimanjem. - Sjekirom... i
to mojom... Vidio sam kako leži na podu ložionice. Bila
je jako lijepa i bijela, a vidio sam da ju je ubio, pa sam
se vratio u kuću, jer nisam htio... nisam htio... - stresao
se i prekrio lice rukama - ... gledati je u onoj rupi s
vodom... zelenom vodom!... Uh!... Uh!
Nastojao je odagnati taj prizor, a dugim je prstima
pravio pokrete kao da svira klavir.
- Vidjeli ste je ponovno? - upita Jim promuklo.
Starac potvrdi.
- Gdje?
- Pozadi, u automobilu... gdje su bili i kovčezi...
Skvrčena na podu, a preko nje pokrivač. Sjedio sam kraj
tog vraga, a on je govorio! Tiho i mirno! Bože! Pomislili
biste da nikad nikoga nije ubio! Rekao je da će me
povesti na odmor... gdje ću ozdraviti. Ali znao sam da
laže... znao sam da taj vrag laže i da kuje nove karike u
mom lancu. Tu me je zatvorio! - gotovo je zavrištao i
drhtavim prstom pokazao otvorena vrata zatvora.
- Ellenburv, zaboga, pokušajte razmisliti! Je li
Aileen Rivers živa?
Jim se skoro srušio kad je starac zanijekao glavom.
- Mrtva! - Odvjetnik je počeo kimati, potcrtavajući
riječ koju je ponavljao. - Mrtva, mrtva, mrtva! Moja
sjekira... bila je pred kuhinjskim vratima... Vidio sam
kako ondje leži i bilo je krvi...
- Čuj, Carltone - reče Elk oštro. - Ne vjerujem u to!
Taj tip je lud!
- Lud? Jesam li lud? - Ellenburv se udari u slaba prsa.
- Ona je gore... vidio sam kako je nosi... A žena sa žutim
licem i čovjek s bradom... prisilili su me da pođem s
njima. Dugo su me ostavili tu, u mraku, a onda su me
prisilili da pođem s njima... Pogledajte!
Odvukao je Elka u mali zatvor. U prostoriji su
detektivi ugledali krevet i ormar, a pod je bio prekriven
sagom. U dubini podruma uređena je prava mala soba za
stanovanje!
Pipajući po zidu, Ellenburv pronađe prekidač, pa
prostoriju obasja ružičasto svjetlo, skriveno u kamenim
zidnim ukrasima.
- Gledajte!... Gledajte!
 Otvorio je vrata ormara, a na dnu su ugledali hrpu
muške odjeće: zgužvanu svečanu košulju, kaputić od
baršuna...
- Odjeća sir Josepha! - zapanjeno će Elk.
151
22.
- Tu su ga zatočili - prošapće Ellenburv, kao da se
boji i
zvuka svog glasa.
Na drugoj strani sobe Jim ugleda još jedna čelična
vrata. Nisu imala zasuna, nego samo malu ključaonicu.
Ali onda mu je nešto odvratilo pozornost.
- Gledajte!
Uprijevši svom snagom, sitni je odvjetnik povukao
ormar, koji se mogao izvući, kao vrata na škarama. Iza
ormara bila su duguljasta vrata.
- Tu... Tim putem sam došao. Dizalo...
Elk osluhne i začuje udaljeno zujanje dizala koje se
kretalo.
- U koju sobu ju je odveo? - upita Jim napeto. - Sve
smo
pregledali!
- U sobu gospođe Edwins. Ondje je ormar za odjeću,
ali stražnja strana je lažna. Iza ormara je sobica... Zašto
je nisu stavili u jamu i sakrili je? Bilo bi bolje...
- Moramo izaći odavde i to brzo - zaključi Elk i
osvrne se ne bi li ugledao izlaz. - Toj se pretposljednjoj
šali još nitko nije nasmijao, a čini se da bi moje rođake
mogla zaviti u crno!
 Pokušao se popeti uz masni hidraulični potporanj, ali
premda je, uz Jimovu pomoć, uspio dotaknuti platformu,
od toga nije bilo nikakve koristi, jer platforma je bila od
čelika i betona, a ni jedan ni drugi nisu poznavali
mehanizam hidrauličnog dizala. Upravljač je bio izvan
dohvata, pod zaključanom čeličnom rešetkom.
Mogli su izaći samo kroz vrata iza ormara. Elk je
pretražio automobil i škrinju s alatom ispod njega.
- Za neko vrijeme smo sigurni. Neće se usuditi pustiti
plin, jer bi moglo doći do eksplozije, a tako brzo nam ne
može pripraviti nikakvu drugu pogibelj. Carltone, jesi li
nešto primijetio u kući?
- Mnogo toga, ali na što misliš?
- Sjeti se da uopće nismo vidjeli gospuđu Edwins, ili
Ed-wards, ili kako se već zove, nakon što ju je stari
otjerao.
152
Jimu to nije palo na pamet. Premda su kuću pretražili
od krova do podruma, više nije vidio smrknutu
domaćicu.
- Gdje je ona, mogao bi biti i onaj drugi tip... kako se
zove... Marling? - pretpostavi Elk. - A mislim da mi je
prilično jasno gdje su bili... u malom dizalu!
Istina! Jim je vidio dizalo kad je Harlow, na
najgornjem katu, dočekao detektiva, ali poslije toga je
naprava nestala. Drugi su stanari kuće vrlo lako mogli
kliznuti s kata na kat, skrivajući se pred potragom.
 Vrata nisu mogli ni pomaknuti. Jim nije mogao
učvrstiti polugu, a da mu je to i uspjelo, vrata zacijelo ne
bi popustila.
Moraju se pozabaviti ciglama, prekrivenim betonom!
Samo taj dio zida nije bio od kamena. Imali su sreću, jer
su u svim automobilima pronašli kutije s alatom.
Štoviše, u jednom su ugledali poveću dizalicu, pa su s
nje skinuli čelični dio i upotrijebili ga kao polugu.
Na napete živce Jima Carltona rad je djelovao kao
melem, ali detektiv se još više uznemiri svaki put kad bi
mu pogled pao na blijedo Ellenburvjevo lice.
Odvjetnik se skutrio kraj kreveta, gledao ih i cijelo
vrijeme mrmljao sebi u bradu. - Ne možeš izmjeriti
principe ravnalom. Tako lijepa djevojka! I vrlo mlada! -
a onda je počeo tiho plakati.
- Pravi se da ga ne primjećuješ - zareži Elk. -
Nastavimo s poslom.
Morali su mukotrpno i teško raditi kako bi odstranili
nekoliko centimetara betona, a postojala je opasnost da
će vlasnik kuće čuti lupanje. No za jedan sat očistili su
tridesetak centimetara tvrde žbuke i došli do cigala ispod
nje. Služeći se odvijačem kao dlijetom, uspjeli su
olabaviti prvu ciglu i napraviti rupu. S drugom ciglom je
išlo lakše, a onda ih je nešto na dramatičan način
upozorilo da moraju biti vrlo oprezni.
Jim je upravo stavljao oštećeni vrh odvijača u malu
rupu na žbuki, kad netko prigušeno reče, kao da govori
tik uz detektiva: - Pusti ih, neka čekaju do sutra.
 Jim se trgnuo da je gotovo poskočio, jer je prepoznao
bo-gatašev glas.
Pa ipak, objašnjenje je bilo jednostavno. Glas je
dopirao niz otvor dizala, koji je poslužio kao megafon.
Čuli su kako se zatvaraju vrata, pa do njih ponovno
dopre zujanje mehanizma.
153
Dizalo se zaustavi malo ispod njih, vrata se otvoriše,
a zahvaljujući dobroj akustičnosti, Jim začuje kako
muški koraci tapkaju po popločanom podu predvorja.
Pomisao da imaju vremena do jutra bila je utješna.
Naizmjenično radeći i osluškujući, olabavili su
unutrašnju ciglu, izvukli je, a za njom još jednu, pa su za
pol sata napravili nepravilnu rupu kroz koju se mogla
provući vitka osoba, kao, primjerice, Jim. Ušao je u
masni prostor za dizalo, a kako mrak nije probijao ni
tračak svjetlosti odozgo, detektiv se spoticao o grede i
užad. Ispružio je ruku u sobu, uzeo svjetiljku i pogledao
je. Dno dizala bilo je najmanje četiri metra iznad njega,
a odozgo su visjela dva debela električna kabla, koja su
pokretala napravu. Ispruživši ruku detektiv jedva
dotakne kraj najnižeg užeta. Javio je Elku što je otkrio,
pa mu je kolega kroz rupu počeo dodavati sva sjedala
automobila što ih je mogao skupiti, a Jim je slagao jedno
na drugo.
Balansirajući na hrpi, čvrsto je zgrabio kabel i svom
težinom ga povukao. Uže je izdržalo. Počeo se penjati i
dokopao se čelične prečke, povezane s kočnicom, a onda
je počeo gurati pod dizala, u nadi da će u njemu pronaći
vratašca. No dizalo je očito bilo premalo za takav uređaj.
Pod nije popustio, a detektiv se već dvoumio bi li skočio
na sjedala, kad je u predvorju začuo brze korake. Netko
je teško dotapkao u dizalo i zatvorio vrata, a slijedećeg
trenutka Jim je brzo klizio prema gore. Na zadnjem katu
dizalo se uz trzaj zaustavilo, pa je detektiv umalo
ispustio prečku, premda je noge obavio oko kablova koji
su visjeli pod njim.
Gornji katovi nisu bili jednako visoki kao dva niža.
Dok je Jim visio, koljeno mu je bilo na razini vrha ulaza
u dizalo na katu. Tu je bio prag, a ako bi ga detektiv
uspio dohvatiti, lako bi se popeo preko malih,
rešetkastih vrata. Vrijedilo je pokušati. Polako se spustio
niz kabel dok, mašući nogama, nije dodirnuo uski dio
poda između ponora i ulaza. Onda je, prikupivši svu
snagu, skočio i zgrabio vrata visoka do prsiju, izgubivši
oslonac pod nogama. U trenutku je povratio ravnotežu i
prebacio se.
Dok se tiho šuljao uza stepenice, umalo ga je
primijetila visoka žena, jer je stajala na odmorištu,
prislonivši uho na zatvorena vrata sobe u kojoj je Jim
pretpostavljao da su zatočili Aileen. Sa svog mjesta,
skriven iza zavoja stubišta čuo je kako se Harlow
povišenim glasom žali:
154
- Bilo je to tako vulgarno i teatralno! Ne ljutim se,
nego sam uvrijeđen! Pisati poruke na posjetnici je
glupo... I to pribadačom! Da sam samo znao...
 Čulo se kako netko usplahireno mrmlja u znak
odgovora, a onda se Harlow odjednom nasmije.
- Dobro, dobro, budalasto ste momče, to je sve što
mogu reći. Tako što više nikad ne smijete učiniti. Sreća
što policajci nisu uspjeli pročitati rukopis.
Jim je gotovo zaboravio bradonju. Začuvši kako se
otvaraju vrata, brzo je sišao u predvorje. Kazaljke malog
srebrnog sata nad mramornim okvirom kamina
pokazivale su pet.
Dizalo se ponovno spuštalo, a Jim je, pogurivši se u
udu-bljenju, vidio kako krupna prilika ulazi u knjižnicu i
za sobom zatvara vrata.
Detektiv je začas ušao u dizalo i pritisnuo najgornje
dugme.
Ako je Aileen ovdje, naći će je - jer nije se usuđivao
ni pomisliti da mali odvjetnik, kojeg je ostavio u garaži,
možda nije lud.
No je li djevojka tu... ali mrtva?
Zatvorio je oči da odagna jezivu sliku, koju je
naslikao Ellen-bury... Sjekira... rupa u zemlji!...
Upravo kad je stigao na zadnji kat, nešto se dogodilo.
Jim nekoliko trenutaka nyo mogao shvatiti o čemu je
riječ. Dva svjetla na stropu dizala ugasila su se, a dolje
je nešto plavičasto zasjalo - detektiv vidje munjeviti
bljesak.
Gurnuo je rešetkasta vratašca koja su samo tu, na
najgor-njem katu, dosezala od poda do stropa. Nisu se ni
pomakla. Udario ih je nogom, ali bila su od čelika.
 Po drugi put u razmaku od tri sata našao se u zamci!
Tiho je opsovao kroza zube. Čuo je kako se dolje
otvaraju ulična vrata, a onda je nastala tišina.
-Elk!
Kolega mu je, iz dubine, muklo odgovorio.
- Iskopčao je struju! Možeš li se popeti u predvorje?
- Pokušat ću!
Nemoćan, kao u kavezu, Jim je zurio u vrata sobe
gospođe Edwins jer su mu bila sučelice. Vidio je da se
kvaka polako okreće... polako
Gospođa Edwins? Dakle, ostala je u kući...
155
Vrata su se otškrinula... malo se otvorila... a iz sobe
je izašla
Aileen Rivers.
- Aileen! - povikao je, hrapavim glasom.
Gledala ga je, uhvativši se za rešetkasta vrata, a Jim
je na njih prislonio iscrpljeno lice.
- Vragolasti policijac - pozdravila ga je neslomljivo
nestašno, a onda je dodala: - Molim vas... odvedite me
kući.
- Tko vas je doveo ovamo? - upitao je, jedva
vjerujući
očima.
- Došla sam dobrovoljno... Oh, Jime, to je drag
čovjek!
- Bože! - uzdahne zatočenik dizala. - A ja to nikad
nisam primijetio!
156
 23.
Gotovo dvanaest sati prije tog dirljivog susreta,
vozač, koji je po ustima premetao gumu za žvakanje,
našao se u neugodnom položaju.
- Luđak i onesviještena žena! - zamišljeno će on. -
Vrlo neugodno!
Sagnuo se, podignuo djevojku i prebacio je preko
ramena, tako da je mlitavo visjela, a slobodnom rukom
uspravio je oša-mućenog, starog odvjetnika.
- Udarili ste me! - cvilio je Ellenburv.
- Živ si - odgovori vozač uobraženo - a to je dokaz
da te nisam udario.
- Gušili ste me!
Vozač nestrpljivo uzvikne, a onda reče: - Hajde,
Modro-bradi!
Djevojka teška šezdesetak kilograma očito nije
odviše opteretila vozača, jer je tiho zviždukao dok je
koračao iza uplakanog odvjetnika, držeći ga jednom
rukom za ovratnik.
Popeli su se kamenim stepenicama i ušli u predvorje.
Stara sobarica provirila je iza ugla i od zaprepaštenja se
gotovo stro-poštala niz kuhinjske stepenice, jer se nešto
neobično odigravalo u kući Royalton, gdje se inače
nikad ništa nije dogodilo.
Vozač spusti djevojku u mali naslonjač. Oči su joj
bile otvorene, a osjećala se jako bolesnom.
- Ništa na svijetu ne osvježava kao šalica čaja -
pouči je vozač i tako dostojanstveno pozove sobaricu da
nije ni pogeldala pravog gazdu. Činilo se da se odvjetnik
sav skupio. U ruci je još držao mokru sjekiru i doimao
se patetično.
- Mislim daje bolje da spustiš sjekiru - ponuka ga
vozač blago.
Aileen je tek u tom trenutku postala svjesna njegova
prisustva. Imao je čudne crne brkove, kao morž, a dok je
govorio, micali su se gore -dolje. Došlo joj je da se
nasmije, ali znala je da bi, ako to učini, već napol
postala histerična. Pogled joj je odlutao do sjekire,
oružja opasnog izgleda. Drška je bila mokra i skliska.
157
Zadrhtala je i ponovno se usredotočila na vozača koji
je držao govoranciju, pa ju je to na nekoga podsjetilo.
Postalo joj je neugodno jer ju je on gledao.
- Morate mi pomoći, mlada damo - obratio joj se
ozbiljno. Kimnula je. Vrlo rado bi mu pomagla, jer je
shvatila da samo
njemu može zahvaliti što u tom trenutku još diše.
Vozač zakoluta očima i pogleda Ellenburvja.
- O, kako mračnu mrežu pletemo ustvari, kad prvi
put se učimo prijevari! - citirao je prijekorno i uz bolnu
grimasu str-gnuo s lica crne brkove.
- Hvala Bogu da ih više nema! - prokomentirao je i
privukao stolicu vatri. - Nekad sam učinio veliku uslugu
"Novi", pa je ta tvrtka platila dug i izgubila mušteriju.
Zašto ne skineš kaput? S njega se diže para.
Pogledao je sjekiru koja je stajala mokrom drškom
prislonjena na kamin, a onda je ispuržio ruku, uzeo je na
koljena i opipao oštricu.
 - Nije jako oštra, alije strahovito djelotvorna -
prokomentirao je i položio veliku ruku na odvjetnikovo
rame, koji kao da se sve više skupljao. - Ellenburv, dragi
prijatelju, sanjao si!
Odvjetnik je šutio.
- Gadni snovi, ha? Moja greška. Držao sam te u
napetosti, a morao sam popustiti još prije nekoliko
mjeseci.
- Vi ste Harlow? - javi se Ellenburv šapatom.
- Da, ja sam Harlow. - Jedva se i osvrnuo na dva
kovčega, samo je bacio pogled na njih, a onda ih više
nije primjećivao. - Veličanstveni Harlow. Barun
pljačkaš iz Park Lanea. Evo ti dobrog naslova, ako ikad
napišeš onu moju biografiju!
Okrenuo se djevojci i prijateljski se, toplo nasmiješio.
Ellenburv se nije branio kad mu je bogataš skinuo mokri
kaput i pokretom mu ponudio kućni ogrgač.
- Skini cipele.
Starac je poslušao, kao stoje uvijek slušao Harlowa.
- Kad odlaziš?
- Sutra. - Činilo se da mu je sugovornik izmamio
priznanje jer se odvjetnik više nije imao snage braniti.
- Jedan kovčeg pun novaca dovoljan je svakom
čovjeku - reče Harlow. - Riskirat ću i dozvoliti da ti prvi
izabereš.
- Novac je vaš! - gotovo poviče Ellenburv.
158
- Ne, svačiji je. Novac pripada onome tko ga ima. To
je moj nauk, premda mi šteti. Otići ćeš u Švicarsku i
popeti se na najvišu planinu. St. Moritz je dobro mjesto.
Vrlo je vjerojatno da si lud. Mislim da jesi. Ali ludilo se
ne može izliječiti svako- dnevnim druženjem s drugim
luđacima. Bilo bi glupo da te sakrijem u duševnoj
bolnici, glupo i zlobno. A više nećeš pomišljati da ubijaš
, ljude. Ne-smiješ -misliti-na-ubijanje!
- Neću! - Starac je plakao, s tupim izrazom lica.
- Naš prijatelj Ingle sutra odlazi na kontinent.
Pridruži mu i se! Ako počne govoriti o politici, povuci
kočnicu za opasnost i daj ] ga uhititi. Ne znam kamo
se zaputio. Mislim da bi mogao poći bilo 1 kamo, osim
u Rusiju...
i Cijelo vrijeme dok je govorio, djevojka je
osjećala da je za-
brinut. U tom trenutku sobarica je unijela čaj, pa se
Harlow opustio.
l - Popijte dok je vruće - zapovijedio je, a kad
je služavka
1 otišla, približio se Aileen i snizio glas.
- Ne odgovara. Primijetili ste? Siguran sam da nema
refleksa. Ne usuđujem se pokušavati, jer bi pomislio da
ga napadam. Pogriješio sam. Držao sam ga u prevelikoj
napetosti, u grču. Da sam malo popustio... hm! -
Odmahnuo je glavom, napućio i opustio usta, a onda je
nastavio:
- Morat ću vas oboje odvesti...vi biste mi mogli biti
od velike pomoći. Ako svakako namjeravate otići
Carltonu i ispričati mu o... tome - glavom je pokazao
obamrlog odvjetnika kraj vatre - neću vas zaustavljati.
Ionako samo u završnici.
- Čega? - upitala je.
- Harlowa Lakrdijaša - glasio je odgovor. - Ne
shvaćate li? Ovdje je čovjek koji vas je pokušao ubiti,
luđak. Zašto? Jer je mislio da ste otkrili da hoće
odmagliti. A tu je i Harlow, koji se maskira kao detektiv
iz Časopisa, sa smiješnim brkovima! Zašto? Zamislite
da policija postavi sva ta pitanja. Ellenburv bi im,
dakako, rekao mnogo toga, ponešto budalasto, ali
ponešto i razumno. Policajci su prilično oštroumni, ne
baš jako, ali prilično. Namirisali bi... svakovrsne šale.
Želio bih, ako mogu, steći jedan dan prednosti. Biste li,
na jedan dan, došli u Park Lane?
- Rado - odgovorila je, a on se oduševio.
159
- To je kompliment vrijedan milijun funti - izjavio
je. - Morat ćete sjediti na podu automobila, prekriveni
pokrivačem, jer vas nitko ne smije vidjeti. Kako stvari
stoje, ako primijete da ste nestali, vaš će brzopleti
obožavatelj... Rekli ste nešto?
- Nisam - naglasila je.
- Ako dozna da ste nestali, imat ću mnogo manje
vremena od dvadeset četiri sata.
Pogledala je Ellenburvja i upitala: - Što ćete... s
njim?
- Sjedit će do mene. Ne usuđujem ga se ostaviti
ovdje. Podignuo je kovčeg i odvagnuo ga u ruci. - Biste
li htjeli pol
 milijuna? - upitao je uljudno.
Odmahnula je glavom. - Mislim da u tom novcu
nema mnogo sreće - odgovorila je, a on se nasmijao.
- Oprostite! Upravo smišljam malu šalu. Možda ću
vam je objasniti.
160
24.
Sve je ispričala Jimu dok ju je vozio kući, nakon što
ga je iz dizala oslobodio policajac kojeg je djevojka
pozvala.
- Prilično je drag - ponovila je svoj sud o Harlowu, a
kad se detektiv namrštio, stisnula mu je ruku i nasmijala
se. - Nekako ne vjerujem da ćete ga privesti. Ako to
učinite, dobro pazite na njega.
Sjetila se šale gospodina Harlowa.
Kad su se, sat kasnije, brojni detektivi sjatili na broju
704, u Park Laneu, našli su samo gospođu Edwins,
uspravnu i neukrotivu kao uvijek.
- Gospodin Harlow je jutros otputovao iz zemlje -
obavijestila ih je, a kad su pretražili kuću, nisu našli ni
veličanstvenog Harlowa, a niti bradonju po imenu
Mailing.
- Uhitite mene! - rekla je domaćica prijezirno. - Za
privođenje starice zacijelo je potreban vrlo oštrouman
policajac. Ali Lemuela nećete uhvatiti.
- Lemuela?
Odala se. - Zvala sam ga Lemuel dok je bio dijete, pa
ga i sad tako zovem - objasnila je prkosno. - Sve će vas
pobijediti, zapamtite što sam rekla!
 Još je mrmljala prijetnje, kad su joj dva detektiva
pružili kaput i šešir i odveli je u policijsku stanicu.
Nekretnine gospodina Harlovva nisu se ograničavale
na pied -a-terre u Park Laneu. Imao je veliko imanje u
Hamp-shireu, no rijetko gaje posjećivao, premda je za
održavanje upošljavao brojnu poslugu. Bilo je poznato
da je vlasnik raskošnog stana u Brightonu, a mnogi su
smatrali da negdje u Londonu ima još stanova.
161
Stratford Harlow bio je dalekovidan mislilac, pa je
planirao ne samo sutrašnji dan, nego i slijedeći. Više od
dvadeset godina živio je sa spoznajom da je "lakrdijaš"
dostojan prijekora i da uvijek postoji mogućnost, ako ne
i vjerojatnost, da će njegova najveća šala biti
razotkrivena.
Zavisio je od milosti mnogih, jer samo sitni lopov
može raditi sam, pa je bogataš nužno zapošljavao ljude
kojima se, u određenoj mjeri, morao povjeriti. Ali samo
je jedna osoba znala cijelu istinu.
Njegov vozač znao je dio, ali nije ni sanjao kako je u
cijelosti. Ellenburvje magnata smatrao pokvarenim
špekulantom, aingle neprijateljem društva, koji zaslužuje
divljenje. A stoje sam Har-low mislio o sebi? Uporno je
izvodio "šale", tom se riječi mogao opisati svaki njegov
postupak. No kad je Jima zatočio u dizalu, bio je
svjestan da "šala" ide na njegov račun. Mehanizam
zakona se pokrenuo, pa ne bi koristilo da se bogataš
prikriva, bježeći s jednog mjesta na drugo. Morao je
izvesti veliki bijeg, ili bi propao!
 Otišao je do stubišta, zazviždao i ubrzo se pojavila
gospođa Edwins, s visokim bradonjom.
- Marling, malo ćemo se provozati - reče Harlow
ljubazno.
- Istodobno ste mi problem i zadnja slamka spasa.
Gotovo ste mi slomili vrat, a sad ste jedino što mije
preostalo. - Tiho se nasmijao. - Složena situacija, je li?
- Kamo ćeš? - Zanimalo je gospođu Edwins.
Bogataš ju je gledao svojim hladnim očima. - Vrlo si
lju-bopitljiva i vrlo glupa - odgovorio je. - A što je još
gore, nedostaje ti samosvladavanje i to me je gotovo
upropastilo. Ali ne krivim te. - Pokretom bijele ruke
razriješio ju je odgovornosti.
- Nazovi Reissa i reci da doveze automobil. Možda
će ti odgovoriti da to ne može učiniti. Čak bi mogla
začuti i autoritativni
glas policajca.
Donja vilica joj se opustila. - Valjda ne misliš...? -
upitala
je brzo.
- Molim te, nazovi.
Držao se vrlo strpljivo i vedro. Nij e j e gledao, nego
su mu oči, u kojima je iskrio smisao za humor, počivale
na čovjeku pred njim, kojemu je očito bilo neugodno.
- Nadam se da nisam učinio ništa... - počne Marling.
162
- Ništa, baš ništa! - odgovori Harlow, izuzetno
srdačno. - Već sam vam rekao i ponovno vam kažem da
se, s moje strane, nemate čega bojati. Žrtva ste okolnosti
i niste stanju učiniti ništa loše. Prije bih umro nego
dozvolio da pretrpite i najmanju ozli-jedu! Nepravda mi
nanosi bol. A ona vrst pravde koju obično nazivaju
"pjesničkom", ulijeva mi duboko i trajno duhovno
zadovoljstvo. No? - grubo je upitao ženu na vratima.
- Što da radim s onom djevojkom?- odgovorila je
pitanjem.
- Ostavi je na miru - razdraženo će bogataš - i vrati
je njezinim prijateljima čim se ukaže prilika. Pomozi
gospodinu Marlingu da odjene kaput, jer je noć hladna.
A daj mu i šal, da zaštiti grlo... Dobro je!
Provirio je kroz prozor od mutnog stakla. - Reiss je
dovezao
automobil. Pouzdan momak - rekao je i domahnuo
bradonji pa
, su zajedno izašli iz kuće i brzo se odvezli.
Gospođa Edwins je,
sklopljenih čvorastih ruku, još gotovo četvrt sata
stajala u pus-
i tom predvorju i zurila u vrata kroz koja su izašli, a
još se držala
vrlo uspravno i doimala se strogo.
Automobil se provezao kroz Mavfair, zaokrenuo u
pokrajnju ulicu i zaustavio se. Bila je to zgradu na uglu,
a u prizemlju se smjestila banka. Zgrada je imala i
pokrajnji ulaz, pa Harlow otvori vrata i uljudno stane na
stranu kako bi propustio pratioca. Dugim subištem
popeli su se do još jednih vrata, koja je Harlow 1
otključao.
 j - Evo nas, dragi moj - rekao je, tiho
zatvarajući vrata. -
To zovu stanom u kojem štedite na posluzi, a takve
su suvremene nastambe skupi arhitekti namijenili
bogatim stanarima, koji su tako prokleto sitničavi da
posluzi važu hranu! Ovdje ćemo razmjerno mirno
provesti tjedan ili dva.
- Što se dogodilo? - upita Marling.
Magnat slegne ramenima. - Ne znam. Umišljam sebi
da znam prepoznati neizbježnost, ali nisam baš siguran.
Vaša soba je ondje otraga. Imate li što protiv?
Marling je vidio da je stan raskošniji od onoga iz
kojeg je otišao, a primijetio je i mnogo knjiga. Učinilo
mu se da je jedini nedostatak što su prozori prekriveni
tankim nanosom bijele boje, pa su neprozirni.
163
- To sam mjesto pripremio za vas prije dvije, ne,
prije tri godine - reče Harlow. - Bojim se da ćemo,
tjedan ili dva, dok ne sredimo stvari, morati sami voditi
kućanstvo.
Potapšao je pratioca po ramenu.- Dobar ste momak.
Ponekad poželim zamijeniti se s vama. Vivit post funera
virtus! Nažalost, ja nemam vrlina, nego samo izjedajuću
želju da prouzročim da se kotači okreću.
Napućio je debele usnice, a onda je rekao, bez
povoda: - Ona je doista vrlo lijepa djevojka! Svakako...
A ima i smisla za humor. Vrlo rijetka osobina kod žena!
- O kome to govorite? - upita bradonja, pomalo
unezvje-reno.
 - O onome stoje moglo biti - glasio je nemarni
odgovor.
- Čak ni negativci ne mogu biti lišeni snova. Biste li
ocijenili da sam pretjerano osjećajan, Marling?
Bradonja odmahne glavom, a Harlow se dobroćudno
nasmije. - Vi ste čudnovato pošten čovjek - priznao je,
zadivljeno
- a mislim da ste jedino ljudsko biće na svijetu
prema kojemu osjećam iskrenu naklonost.
Pratilac je zurio u njega širom otvorenih očiju, a
Harlow je postojano izdržao taj pogled. Govorio je
istinu. Njegova jedina noćna mora u proteklih dvadeset
godina bila je da će se taj jednostavni čovjek razboljeti,
jer, da je došlo do takve katastrofe, Stratford Harlow
riskirao bi propast i sve neugodnosti da mu vrati
zdravlje. Marling je bio jedina šala u njegovu životu
koju je shvaćao ozbiljno.
Svakog jutra tijekom tri godine, raznosač je pod vrata
bogataševa stana gurnuo po dvoje novine, a onda bi ih
bacala unajmljena čistačica, koja je održavala stan. Isto
tako, svakog jutra je na prostiraču pred vratima osvanula
boca mlijeka, a i nju je odnijela čistačica, koja odsad
više neće dolaziti, jer onog jutra kad su stigli Harlow i
njegov pratilac, primila je pismo s porukom da njezine
usluge više neće biti potrebne. Pismo nije bilo potpisano
"Stratford Harlow", nego imenom pod kojim je
poznavala svog poslodavca.
164
 Prvi dan u stanu bio je dosadan. Harlow nije imao što
raditi, a neaktivnost gaje ljutila. Rano slijedećeg jutra
sišao je da uzme novine i mlijeko, a onda je, opušten,
sjedio s uskom cigarom među zubima i dok se kraj njega
hladila kava, čitao o svom nestanku. Nadzirali su luke,
detektivi su pazili na sve aerodrome, a specijalna
jedinica pročešljavala je London. Ta mu je fraza bila
poznata. Specijalne jedinice iz policijske centrale
provodile su cijeli svoj vijek pročešljavajući London, a
grad se nije doimao nimalo čišći.
Na tri stupca donijeli su prikaz o magnatu, pod
naslovom "Veličanstveni Harlow", no samo su
nagovijestili kakve će optužbe biti podignute protiv
njega. Pročitavši da su priveli gospođu Edwins, nije se
uznemirio ni rastužio, jer je protiv nje cijeli život imao
zamjerke, kao i ona protiv njega. Uopće nije mogla
shvatiti njegovo gledanje na život. Pitala se zašto
Harlow ne živi u inozemstvu, u najraskošnijem,
egzotičnom ozračju. Premda bi opravdavala svaku
nepodovštinu, nije mu mogla oprostiti što je marljiv i
suzdržan.
U novinama je pisalo da nije dala nikakvu izjavu, a
Harlow je pretpostavljao da su se policajci naslušali
grdnji. U jednom su odlomku spomenuli i Marlinga:
"Policajci posebno nastoje stupili u dodir s čovjekom
koji je kuću u Park Lancu napustio u isto vrijeme kad i
Harlow. Opisuju ga kao visoku osobu, prilično blijedog
lica, s dugom, žutom bradom. Nitko od posluge nije ga
nikad vidio. Moramo objasniti da je gospodin Harlovv
na čudan način organizirao vođenje kućanstva.
Cjelokupna posluga spavala je u zasebnoj zgradi, koju je
Harlow unajmio..."
Okrenuo je stranicu i pogledao sportski strip, jer
humor Toma Webstera uvijek bi ga oraspoložio. Onda je
pregledao novosti s burze. Tržište se brzo oporavljalo.
Na rubu stranice izračunao je dobitak i gotovo počeo
presti od zadovoljstva.
Oko srca je osjećao ugodnu toplinu, premda je bježao
pred zakonom, pa su ga vrebale svakovrsne, izuzetno
opasne zamke i činilo se da će neizostavno krenuti
sumornim putom: najprije zatvor u Brixtonu, pa
Pentonville, Wormwood Scrubbs, Dart-moor... ili nešto
još gore, još mnogo gore!
Iz usta je izvadio cigaru i zadovoljno je pogledao.
Gospođa Gibbins umrla je prirodnom smrću, premda će
to biti teško dokazati. Bila je to zapanjujuće jednostavna
nesreća. U prljavim
165
čizmama, poskliznula se na uglačanom podu
knjižnice, a kad ju je podigao, vidio je daje mrtva. Bilaje
to čista istina. A i gospođica Mercy Harlow umrla je
prirodnom smrću, jer mala zelena bočica koju je Marling
vidio nije sadržavala ništa opasno, nego samo lijek kojeg
je doktor dao Harlowu. Gospođica Mercy imala je
srčane napade, pa je na kraju podlegla.
Ustao je, protegnuo se, s kiselim izrazom popio
hladnu kavu i u papučama se ležerno otšetao da obiđe
Marlinga. Pokucao je na vrata, ali nije bilo odgovora.
Okrenuo je kvaku i ušao.
Soba je bila prazna, a ni u kupaonici nije bilo nikoga.
Izašavši u hodnik, vidio je da su vrata stana otvorena,
a isto tako i ulična.
Neko vrijeme je, s rukama u džepovima i ugašenom
cigarom u ustima, stajao na vrhu stubišta. Onda je sišao,
zatvorio vrata, otišao u dnevnu sobu, bacio cigaru u
kamin, zapalio drugu i sjeo da porazmisli, a čelo mu se
jako naboralo. Glasno je izgovorio pomisao koja mu se
nametala:
- Nadam se da će jadnik pažljivo prelaziti ulice. Nije
naviknut na promet!
No posvuda ima prometnika, koji će plahom bradonji
pomoći da prijeđe cestu, a tako rano još nije vladala
velika gužva.
Ta ga je pomisao utješila. Uzeo je novine i počeo
usredotočeno čitati o brakorazvodnoj parnici
Welburyjevih, kojoj su novinari posvetili gotovo cijelu
stranicu.
166
25.
Aileen Rivers imala je dobar izgovor da ne ode u
ured, ali užasavala ju je pomisao da će njezin nedolazak
izazvati zbrku, pa je, kad se u podne probudila, sama
sebe uvjerila da se osjeća izvanredno.
Gospodin Stebbings ju je pozdravio kao da se samo
vratila s ručka, ali i kao da je, u njezinom odsustvu,
posao jako trpio. Odvjetnik se držao tako uobičajeno da
nitko ne bi pomislio da su ga, prije nego što se djevojka
pojavila u uredu, tijekom dvanaest sati uznemiravali
telefonski pozivi i posjete policajaca.
Sve do kasno poslijepodne, kad mu je donijela pisma
na potpis, nije ni spomenuo njezinu pustolovinu.
Pažljivo je potpisao svaki list, a onda je podigao glavu.
- James Carlton je iz vrlo cijenjene obitelji, prilično
sam mu dobro poznavao oca.
Čuvši to, naglo je pocrvenjela i na trenutak se tako
smela da se nije sjetila upitati poslodavca kakve veze
ima obitelj Jamesa Carltona s prozaičnim i zamršenim
pismom na temu zakupnine.
- Prirodno, jako se zabrinuo za vas - brbljao je
gospodin Stebbings neobavezno. - Bio sam u krevetu
kad me je nazvao, a nikad nisam čuo tako zabrinuti glas.
Čudno, ali čovjek obično ne povezuje pripadnike
policijskih snaga s ljudskim osjećajima koji su nam
svima zajednički, pa priznajem da sam se uvelike
iznenadio, no, na određen način, bilo je to ugodno
iznenađenje! Jednom prilikom sam ga vidio, zgodan
mladić, pa premda njegovo zvanje ne donosi veliku
zaradu, učinilo mi se da bi mogao usrećiti svaku ženu. -
Zastao je. - Akoje uopće moguće usrećiti žene - dodao
je, jer je u njemu na površinu ponovno izronio
ženomrzac.
- Doista ne razumijem što hoćete reći, gospodine
Stebbings - odgovorila je, ramena i pomalo rastresena,
premda sebi nije htjela priznati da se jako uznemirila.
167
 - Hoćete li prepisati ovo pismo? - zamoli je
poslodavac, već zaboravivši zabrinute detektive i
porumenjele djevojke, pa se Aileen smjesta usredotočila
na nejasno starateljstvo što ga je Stebbingsova tvrtka
upravo osporavala.
Smirila se, no to ju je otkriće pogodilo, pa ju je i
dalje držalo u napetosti. Djevojku koja otkrije daje
zaljubljena, isprva obuzme neobičan osjećaj utučenosti i
usamljenosti, a čini joj se da ga ne može ni s kim
podijeliti. Što je više mislila na Jima Carltona, u njoj se
učvršćivalo uvjerenje da je naklonost jednostrana, da
gubi vrijeme razmišljajući o čovjeku koji za nju ne mari
više nego za druge djevojke što ih susreće, te da je
ljubav bolest koja se najbolje liječi neobaziranjem i
samosvladavanjem.
Mozgala je o tim, inače uobičajenim problemima,
kad je začula tiho kucanje na vratima. - Uđite! - pozvala
je, kvaka se okrenula, a u ured je ušao uznemireni
čovjek - visok, bez šešira i ovratnika i neprimjereno
odjeven. Nekoliko brojeva preveliki kaput zakopčao je
do grla, imao je cipele, ali ne i čarape, a ispod kaputa
vidjele su se nogavice tamnoplave pidžame. Živčano je
pogladio dugu bradu i u nedoumici pogledao djevojku.
- Oprostite, gospođo - počeo je. - Je li tu ured tvrtke
"Stebbings i Stebbings"?
Zapanjeno je ustala. - Da. Želite li posjetiti gospodina
Steb-bingsa?
Potvrdio je glavom, uznemireno pogledao vrata i
zatvorio ih.- Ako mogu - odgovorio je.
 - Koga da najavim?
Duboko je uzdahnuo. - Hoćete li mu reći da s njim
želi razgovarati gospodin Stratford Harlow?
Od zaprepaštenja je otvorila usta. - Stratford Harlow?
Je li ovdje?
Ponovno jekimnuo. - Ja sam Stratford Harlow -
glasio je jednostavni odgovor.
Čovjek koji se, tijekom dvadeset tri godine
predstavljao kao Stratford Harlow, pijuckao je šalicu
kineskog čaja, kad je netko pozvonio na vratima. Ispio je
čaj, zagrizao kolačić i svilenom
168
maramicom obrisao usta. Zvono se ponovno
prodorno oglasilo. Gospodin Harlow ustane, nasmiješi
se, obriše mrvice s kaputića, izađe, u hodniku zastane
kako bi s vješalice uzeo kaput i šešir, a onda se spusti
niza stepenice i otvori vrata.
Na pločniku je stajao Jim Carlton, u pratnji trojice
ljudi, koji su očito bili detektivi.
- Vas tražim, Harlow - reče Jim.
- Očekivao sam da biste me mogli potražiti -
odgovori bogataš ljubazno. - Je li to vaš automobil? -
Potapšao se po džepovima. - Mislim da sam ponio sve
što je potrebno zatvoreniku. Ako hoćete, možete mi
staviti lisice, ali više bih volio da to ne učinite. Ne nosim
oružje. Svakoga tko se oružjem opire uhićenju, smatram
kukavičkim divljakom! Jer policajci vrše svoju dužnost,
koja je ponekad bolna, a ponekad ugodna. Nisam posve
siguran kakva će biti vaša.
 Elk otvori vrat automobila, a Harlow uđe, udobno se
smjesti u kut i upita: - Mogu li pušiti?
Iz džepa kaputa izvadio je cigaru, a Elk mu pripali,
dok su se vozili prema ulici Evory.
- Nešto bih vas htio pitati, Carltone - javi se magnat,
napol okrenuvši glavu prema čovjeku koji gaje uhvatio,
a sad je sjedio kraj njega. - U novinama sam pročito da
paze na luke i da su poduzete najrazličitije mjere
predostroznosti kako ne bih otišao iz zemlje.
Pretpostavljam da će toj gospodi stražarima smjesta
dojaviti vijest da sam uhvaćen? Vrlo bi me smetala
pomisao da tapkaju gore-dolje hladnim, vjetrovitim
pristaništem i traže čovjeka koji je već priveden. To bi
mi pokvarilo san.
- Obavijestit ću ih - reče Jim, kuko bi mu ugodio.
- Dakako, našli ste Marlinga? Nije ozlijeđen? To je
pravo olakšanje. Teško je zamisliti do kakve pometnje
može doći u glavi čovjeka koji se povukao iz svijeta još
u doba konjskog tramvaja i kočija, a kad ponovno izađe
vidi da ulicama vrve pogibeljni automobili, koji obično
jure nedozvoljenom brzinom.
- Da, gospodin Harlow je u dobrim rukama.
- Zovite ga Mailing - zamoli njegov sugovornik. - To
ime mora zadržati dok moja dvostruka ličnost ne bude
dokazana izvan svake sumnje. Olakšat ću vam posao i
priznati da je on Stratford Selwyn Mortimer Harlow.
169
Onda se, po svom običaju, naglo udaljio od teme: -
Već odavno sam trebao otići i izazvati vas da mi
dokažete bilo kakvo krivično djelo. Ali sam vrlo
znatiželjna osoba i kad bi se moja najveća želja
ostvarila, bestjelesno bih lebdio u stanju čiste svijesti i
pratio razvoj svijeta tijekom slijedećih dvjesto tisuća
godina! Rado bih vidio kakve će se nove nacije podići,
kakva će se nova moć proširiti Zemljom, kontinente koji
će izroniti iz mora, dok će stari potonuti. Dvjesto tisuća
godina! Nastat će novi Rim, Britanija će ponovno postati
barbarska, a američki kontinent nastanjivat će još
nezamisliva bića. Balzamirat će nove Ptolomeje i
faraone, koji neće ni sanjati da će njihove veličanstvene
grobnice prekriti pijesak, pa će biti zaboravljeni dok ih
ne otkopaju kako bi u njih zurili turisti, a plaćat će dva
pijastera da bi zavirili.
Uzdahnuo je i otresao pepeo cigare na pod
automobila. - Pa, zasad sam došao do kraja. Sve sam
vidio i znam u koju je pregradu pala brza loptica
sudbine. Izuzetno zanimljivo.
Čim su stigli, odveli su ga u prostoriju za detektive.
Kad su ga zatvorili u čelični kavez, sjajnim očima se
osvrnuo unaokolo i tihim se glasom obratio Jimu:
- Možete li ikako spriječiti novinare da opisuju, kako
će se izraziti, "ironiju" mog boravka u policijskoj stanici
koju sam darovao naciji? Gotovo padam u napast da
poklonim milijun funti časopisu koji se uzdrži od tako
otrcanog komentara!
Šutke je slušao kako Elk čita optužnicu i samo gaje
jednom prekinuo:
 - Sumnja se da je izazvao smrt gospođe Gibbins?
Potpuno apsurdno! Ipak, neka odvjetnici raščiste tu
optužbu.
Tamničar mu položi ruku na rame i odvede ga u
ćeliju.
- Eto tako! - reče Jim, iskreno i glasno odahnuvši.
- Gdje je pravi Harlow! - zanimalo je Elka.
- U kući u Pari Laneu. Sve ću vam ispričati. Sredio
sam da policijski stenograf dođe večeras u devet.
U zakazano vrijeme, bradonja je sjedio u knjižnici
gospodina Harlowa i oklijevajući počeo svoju
nevjerojatnu priču.

170
26.
- Zovem se Stratford Selwyn Mortimer Harlow, a kao
što znate, u djetinjstvu sam živio s tetkom, gospođicom
Mercy Har-low, vrlo bogatom i ekscentričnom damom,
koja je u potpunosti preuzela brigu o meni i oko toga se
posvađala s mojim drugim tetkama.
Ranog razdoblja svog života ne sjećam se baš jasno.
Imam dojam, a Maiiing je to potvrdio, da sam bio
zaostalo dijete, to jest mentalno zaostao, a gospođica
Mercy je jako strepila zbog mog stanja i živjela je u
velikom strahu da ću postati slabouman, a njezine će
sestre za to nekako okriviti nju. Taj strah ju je opsjedao,
pa su me uklanjali svaki put kad bi dolazili posjetioci.
Nisam viđao gotovo nikoga, osim gospođice Mercy,
njezine služavke gospođe Edvvins i služavkinog sina
Lemuela, kojeg su, kako smatram, dvaput predstavili
pod mojim imenom, jer je bio vrlo zdravo dijete.
Ništa ne znam o okolnostiin.-i njegova rođenja, ali
činjenica je da ga nitko nije zvao prezimenom Kdvvins,
osim gospođice Mercy, a ona je to činila i nakon ;!o je
došlo vrijeme da dječak pođe u školu pa su morali
pokazati krsni list, u kojem je stajalo ime njegova oca,
Marlingu.
Bio mi je jedini prijatelj u igri. Mislim daje preme
meni osjećao iskrenu naklonost i daje žalio ; ;t .<>, kako
je smatrao, umno ne napredujem. Gospđa Edvvins je,
ileđe sina, bila beskrajno ambiciozna, štedjelaje svaki
novčić, jer žarko gaje željela poslati u internat, a kad je
narastao (sam mi je to ispričao), uspjela je nagovoriti
gospođicu Mercy da joj da novac kako bi ga poslala u
koledž.
Ovdje moram naglasiti da me je o svemu tome
obavještavao uglavnom sam Marling... Čudno je da ga
nazivam imenom koje sam tako dugo nosio! U to
vrijeme um mi je svakako bio pomućen. Marling me je
opisao kao sjetnog, bojažljivog dječaka, koji je dan za
danom provodio zamišljen i u tišini, a rekao bih daje taj
opis posve točan.
171
Gospođicu Mercy je stalno proganjala pomisao da će
njezini rođaci otkriti što je sa mnom. Zatvorila je kuću i
otišla živjeti u manji ljetnikovac u provinciji, a kad bi
njezine sestre samo nagovijestile da je žele posjetiti,
preselila bi se u neko udaljeno mjesto. Tijekom tri
godine, vrlo sam rijetko viđao Marlinga, a onda mije,
jednog dana, gospođica Mercy rekla da će mi unajmiti
odgajatelja. Zamisao mi se nije svidjela, ali kad je
dodala da je riječ o Marlingu, bio sam izvan sebe od
radosti. Kad nas je došao posjetiti u Bournemouth,
nisam ga prepoznao, jer je pustio dugu bradu zlatne
boje, na koju je bio vrlo ponosan. Dugo smo razgovarali,
pa mi je ispričao neke svoje pustolovine i povjerio mi da
je upao u neprilike.
Samo se meni povjeravao, pa znam cijelu priču o
gospođi Gibbins, kako su je zvali. Sreo ju je dok je bila
lijepa sobarica u službi višeg proktora. Udvaranje je teko
vrlo burno, a jednog se dana u Oxfordu pojavila
djevojčina majka i zaprijetila da će sve reći proktoru,
ako Marling ne oženi njezinu kćer. Ostvarenje te
prijetnje uništilo bi Marlinga, jer bi inače gospođica
Mercy obustavila pokroviteljstvo, a srušile bi se i sve
nade njegove majke, pa nije čudno da je izabran najlakši
put. Tajno su se vjenčali u Cheltenhamu, a živjeli su u
seocetu nedaleko Oxforda.
Dakako, brale je pogubno djelovao na Marlinga. Nije
volio djevojku, a ona gaje zdušno mrzila, kako samo
neuka osoba može mrziti čovjeka koji svojom
profinjenošću stalno naglašava njezinu neotesanost.
Posljedica toga bila je da ju je ostavio, a poslije tri
godine njezina majka javila mu je da mu je žena umrla.
Zapravo, to nije bila istina. Marlingova žena ušla je u
bigamni brak s čovjekom po imenu Smith, koji je poslije
poginuo u ratu. Rekli ste mi, gospodine Carltone, da u
njezinoj torbici niste našli vjenčani list.
U to vrijeme, zahvaljujući okolnostima koje ću
objasniti, Marling se dokopao velikog bogatstva. Bio je
vrlo velikodušan, ali djevojčinoj majci davao je funtu
tjedno i to, mislim, u znak zahvalnosti za slobodu.
Svakih nekoliko mjeseci redovito je primala novac i
premda je sumnjala tko je pošiljalac, nije imala dokaza,
pa se zadovoljila time da ubire prihod, koji je, poslije,
prijevarom prešao na njezinu kćer, a ona je, poslije
majčine smrti, ponovno uzela djevojačko prezime.
172
Marling je postao moj odgajatelj, a iskreno smatram
da mi se, zahvaljujući njegovoj brizi... gotovo bih
mogao reći srdačnom vodstvu.... zdravlje poboljšalo,
premda nikako nisam posve ozdravio. A onda je
gospođica Mercy dobila napad. Sjećam se da sam, izvan
sebe od očaja, Marlinga optužio da ju je ubio, jer sam
vidio kako je sadržaj zelene bočice ulio u čašu, koju je
onda prinio blijedim ustima gospođice Mercy. Uvjeren
sam da sam mu učinio veliku nepravdu, a nikad me nije
prestao podsjećati na tu zelenu bočicu. Mislim da mije
tu zabludu pred oči stavljao kao postupak pri liječenju,
sve dok ne uvidim da sam pogriješio.
Poslije smrti gospođice Mercy tako sam obolio da su
me morali zaključati u sobu i mislim da je u to vrijeme
gospođa Edwins predložila zamisao koju su kasnije
ostvarili, a to je da me Marling zamijeni. Začudit ćete se
i nećete vjerovati kad vam kažem da Marling toj ženi
nije nikad oprostio što ga je na to navela. Jednom mi je
rekao da ga je bacila u veće ropstvo od onoga u kojem
su mene držali, a vjerujem da je, sa svog stanovišta,
govorio iskreno. Žurno su me otpravili u kuću u Berk-
shireu, pa sam za zamjenu doznao tek poslije nekoliko
mjeseci, kad su me doveli u Park Lane. Ondje mi je
rekao daje moje ime Marling, a njegovo Harlovv.
Običavao je to ponavljati gotovo kao lekciju, dok se
nisam navikao na promjenu.
Mislim da mi nije bilo jako stalo. Sve više su me
zanimale knjige, a on je bio neumoran u pokušajimu du
pobudi moje zanimanje. Tvrdio je, posve točno, da me je
spasio od slaboumnosti, makar sam bio u zatočeništvu.
Spokojstvo i bezbrižan život, udobnost i duhovno
zadovoljstvo koje mi je omogućavao, bili su najbolja
vrst liječenja što sam ga mogao dobiti. Upoznao me s
patološkom stranom moje osobe, a čitajući mi iz knjiga,
objašnjavao je da živim kako je najbolje moguće. Mogu
ponoviti da je bio iskren.
Činilo se da se oblak u mojoj glavi postupno
rasplinjuje. Bio sam u stanju razmišljati logično i
dosljedno, a razumio sam i što čitam. Sve sam jasnije
shvaćao da mi je učinio veliku nepravdu. Da kažem
istinu, tu činjenicu nije nikad ni prikrivao. Uopće, ništa
nije skrivao, nego mi se potpuno povjeravao. Znao sam
pojedinosti svakog pothvata što gaje izveo.
173
Jedne noći vratio se kući strahovito uzrujan i rekao
mi da je čuo glas svoje žene! Otišao je u stan čovjeka po
imenu Ingle, a dok je bio ondje, pojavile su se dvije
čistačice. Prepoznao je glas jedne od njih, pa mu je
pozlilo.
U to je vrijeme zajedno s Inglom smišljao
zapanjujuću prijevaru. Naumio je ništa manje nego da
Ingle, koji je bio sjajan glumac, odigra ulogu ministra
vanjskih poslova. Smislili su da ministra dovedu u Park
Lane, gdje bi ga drogirali, a na njegovo mjesto došao bi
Ingle, koji je, kako bi usavršio ulogu, cijeli tjedan
proučavao filmove sa sir Josephom Lavtonom, pa je
usvojio mi-nistrovo držanje, a kako bi mu bolje proučio
glas, krišom je došao na javni skup na kojem je sir
Joseph održao govor. Zamisao je uspjela. Ministar je s
Marlingom otišao u sobu, popio čašu vina i smjesta
ostao grogi... mislim da se tako kaže. Pred vratima je
čekao već prerušeni Ingle, a Marling mi je rekao da je
glumac izrazito sličan ministru. Ingle je izašao iz kuće,
odvezao se u Donji dom i održao govor o ratu, poslije
kojega se srušilo tržište.
No prije nego što se to dogodilo, na broju 704, u Park
Laneu došlo je do tragedije. Očito, kad se Marling
obratio Inglu, glumac-robijaš pomalo se dvoumio bi li se
odazvao. Isprva je posumnjao daje riječ o zamci i
napisao je pismo u kojemu je otkazao sastanak. Poslije
se predomislio, ali je pismo ostavio na stolu, pa je
čistačica, vidjevši da na kuverti piše: "Hitno" i "Osobno
uručiti", zaključila daje njezin poslodavac izašao i
zaboravio pismo, a kako je htjela biti korisna, sama ga je
odnijela u Park Lane. Marling joj je otvorio i doživio
najveći šok u životu, jer ju je smjesta prepoznao. Pozvao
ju je u knjižnicu i tu se poskliznula na parketu i pala,
udarivši glavom u rub stola. Mogu posvjedočiti da su
učinili sve da je osvijeste. Čak su i mene pozvali dolje
da joj pomognem, ali bila je mrtva, pa se postavilo
pitanje kako da se riješe lesa.
Marling nikad nije prestao kriviti sam sebe što
smjesta nije pozvao policiju i rekao istinu, ali bojao se
svoje ime dovesti u vezu s čovjekom koji je nedavno
pušten iz zatvora. Naposljetku je, s gospođom Edwins,
odnio leš u Hyde Park, gdje su ga bacili u vodu. Rekli
ste mi da je bilo tragova borbe, ali nije tako. Otisci
pripadaju gospođi Edvvins, a ne preminuloj.
Marling nikad nije vidio pismo što gaje žena
donijela, a bit će da joj je ispalo iz džepa dok su je, niz
strminu, nosili do kanala. Poslije mije sve ispričao, a
znam daje govorio istinu.
174
(Tu je gosodin Harlow prekinuo svoju priču, jer je
pokazivao znakove umora, pa se dva sata odmarao.
Nešto prije ponoći, sam je navaljivao da nastavi).
- Marling je svoja zlodjela smatrao šalama i uvijek ih
je tako opisivao. Mislim daje taj izraz uobičajen među
zločincima, a jako mu se svidio. Glede sir Josepha,
velika šala sastojala se u naumu da ga vrate prijateljima.
Vjerujem daje zamisao djelomično In-glova. Nabavili su
dva potpuno ista odijela, kakva nose pjevači prerušeni u
Crnce, pa su sredili da Ingle, u određeni sat, dospije u
zatvor i bude smješten u ćeliju o kojoj je Marling uvijek
govorio kao o "čamcu za spašavanje"...
- "Čamac za spašavanje"? - prekine ga Jim brzo. -
Zašto ju je tako zvao?
- Reći ću vam - nastavi gospodin Harlovv. -Sjećate
se da je darovao policijsku stanicu, a sagradio ju je samo
pedesetak metara od ove kuće. Poklonio ju je samo iz
jednog razloga: Ako ga ikad uhvate, dospjet će u tu
stanicu!
- Sir Joseph je, drogiran, ležao u sobi kraj podzemne
garaže, do trenutka kad su ga svukli, obrijali mu brkove
i namazali mu lice crnilom kakvo upotrebljavaju ulični
pjevači. Onda su ga odnijeli kroz mala vrata... kažete da
ste ih vidjeli... pa niz hodnik do stubišta ispod ćelije.
Zamjenu su lako izveli. Ako znate za tu tajnu, u svakoj
ćeliji možete podići krevet kao poklopac na kutiji, a pod
krevetima su stepenice do prolaza koji vodi u garažu...
Jim odjuri u policijsku stanicu u ulici Evory.
- Hoću vidjeti Harlovva, brzo! - zutražioje, zadihan.
- Dobro je. Spavuo je kad sam ga zadnji put obišao -
obavijesti ga inspektor na dužnosti.
- Odvedite me k njemu! navaljivao je Jim
nestrpljivo i pošao za ključarom niz hodnik, do ćelije
broj 0, pred kojom su se zasutavili.
Provirivši kroz mali otvor na vratima, ključar
odjednom uzvikne i otključa bravu. Oelija je bila
prazna!
Kad su ušli u garažu, vidjeli su da nema tamnoplavog
automobila, pa premda su ga poslije našli napuštenog na
cesti Har-wich, Veličanstveni Harlovv je nestao kao da
ga je zemlja progutala i nitko ga više nikad nije vidio, no
ponekad su s kontinenta dolazile vijesti o operacijama
ogromnih razmjera, kojima, kroz španjolske banke,
upravlja nepoznati bogataš.
175
Veličanstveni Harlow je najveći dio svog novca
pohranio u Španjolskoj, no kad je Jim posjetio tu zemlju,
nije se raspitivao.
Parovi na medenom mjesecu imaju vrlo malo
vremena za istrage o zločincima.
- Da sam samo znao za tu vražju policijsku stanicu! -
rekao je jednom prilikom, dok su tumarali kroz Puerta
del Sol.
Aileen je smjesta promijenila temu jer je znala da su
ležaji u zatvoru zapravo vrata u slobodu.
Harlow je šalu smatrao odviše uspjelom da bije
zadržao za sebe, a povjerivši se djevojci nije se izložio
velikom riziku, jer je izuzetno dobro poznavao ljudsku
narav.
Edgar Wallace LAKRDIJAŠ
Urednik Miroslav Kutanjac
Likovna oprema Srečo Dragan
Tehnički urednik Željko Kozarić
Slog Purple Point
Izdavač
Mladinska knjiga Zagreb, Zagreb, 1991.
Za izdavača Josip Fruk
Tisak Grafički zavod Hrvatske
 176
I
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i
sveučilišna biblioteka, Zagreb
820-31 = 862
WALLACE, Edgar
Lakrdijaš / Edgar Wallace ; [s engleskoga preveo
Mladen Jurčić]. -Zagreb : Mladinska knjiga Zagreb,
1991. - 176 str. ; 20 cm
Prijevod djela: The joker. ISBN 86-457-0166-9
911112123
8 7 -10-